Grčko govorništvo
Izvor: Wikipedija
Govorništvo je jedno od tri grane (povijestništvo, filozofija i govorništvo) koje proizlazi iz proze, koja se javlja oko 600. g. pr. Kr. Govorništvo ili retorika je vještina slikovitog, dojmljivog, uvjerljivog izražavanja, bilo usmenog (javni govori) ili pismenog (različiti povijesni, politički i književni spisi). Iako se u različitim dokumentima nalaze tragovi o njegovanom načinu govora i izraza u različitih starih mediteranskih i orijentalnih naroda, pogotovu kod stalnih dvorskih savjetnika, poslanika, svećenika i zagovornika različitih interesa, retorska vještina je djelo grčkoga duha. Kao praksu širili su je sofisti (koji su znali zloupotrebljavati retoriku - izopčavanja i pretjerane rječitosti kod retorskih nastupa radi stranačkih razmirica i prepirki).
U grčkom govorništvu treba razlikovati prirodno od umjetnoga. Prirodno govorništvo zastupaju u Homerovo doba kraljevi, a poslije umni državnici, koji su prirođenim darom govora u narodnoj skupštini stekli najveći ugled. Kao takvi se u Ateni spominju Temistoklo i Periklo. Svi su ti govori umjetno sastavljeni i dobro obrazloženi, a kako se pokraj toga odlikuju vjernom karakterizacijom lica i lijepim jezikom, nije ni čudo, da su stari, osobito stoici, smatrali Homera ocem govorništva te preporučivali njegove kao uzor. Umjetno se govorništvo počelo razvijati u Siciliji, posebito u Sirakusi, gdje je 465. g. pr. Kr. tiranska vlada zamijenjena demokratskom. Osnivačem retorike se smatra Koraks čije je djelo vezano za uspostavu demokracije u Sirakusi pri čemu je došlo do velike potrebe za javnim raspravljanjima i dokazivanjima. On je govor podijelio u pet dijelova (proemij, naracija, dokazi, pomoćne primjedbe i peroracija), uz figuru opće vjerovatnosti (grč. eikos), koja je mogla djelovati u oba smjera: pro et contra. U Grčku su govorništvo u posljednjoj četvrti 5. vijeka prenijeli sofisti, koji su obećavali, da će svakoga naučiti, da bude "vješt riječima i djelima". Najznamenitiji su bili Gorgija, Protagora, Hipija i Prodik. Njihov se dolazak u gdjekojim gradovima naveliko slavio. Mladići bi dolazili k njima, kako bi mogli slušati njihove kićene govore i da se za veliki novac i uče govorničkoj vještini.
Gorgija se poglavito bavio svečanim govorima (grč. genos epideiktikon). Najpoznatiji govori su mu bili: Olimpijski (grč. olimpikos), Nadgrobni govor (grč. epitafios). Govori su mu bili kićeni raznim retorskim figurama (metafora, anafora, asonancija, paronomasija), a kako se kod toga služio jezikom atičke drame (iako je Jonjanin) postao je tvorcem umjetne atičke proze.
U Ateni, gdje je vladala potpuna demokracija i s njome sloboda govora, mogao se svaki punoljetni građanin u sudu i u narodnoj skupštini pa i inače kod svečanih zgoda istaknuti, samo ako je bio vješt govornik; a mogao je i kao logograf pisati govore za druge, da ih nauče na pamet i govore na sudu. U Ateni je umjetno govorništvo donio Gorgija iz Leontina u donjoj Italiji, koji je 427. g. kao poslanik došao u Atenu, gdje je kićenim govorom svoje slušaoce tako opčinio, da su sinovi bogatih kuća rado dolazili k njemu na nauk. Osobita mu je zasluga, što je stvorio umjetničku atičku prozu. Između desetorice uzornih atičkih govornika najistaknutiji su Isej, Isokrat, Demosten, Eshin i Likurg. Važno je spomenuti još jednog govornika, koji je se javlja 110. pr. Kr., Hermagora koji obnavlja bitne elemente atičke retorike i osniva tzv. Skolastičku retoriku. On je naglasio potrebu studija retorike kao umijeća. Inače Hermagora je ostavio veliki utjecaj na rimske retoričare (Horentcije, Kvintilijan). Dva velika filozofa su imala svoja shvaćanja retorike. Platon je u retorici vidio kritiku koja je na granici između filozofije i državništva. Aristotel je gledao na retoriku kao popularni ogranak logike kao vještina javnog dokazivanja i uvjeravanja, ona može biti korektivna, instruktivna, sugestivna i defenzivna.
[uredi] Vrste govora
- Političko govorništvo (grč. genos sumboleutikon; demegorikon) - u političkom govorništvu se na nešto potiče ili se od nečega odvraća. Politički govornik ima u vidu budućnost. Svrha političkog govornika je korisnost ili štetnost, jer onaj koji potiče, savjetuje na nešto bolje, a onaj koji odvraća, odvraća od nečega lošijega. Ono o čemu se ljude savjetuje su: prihodi, rashodi, rat, mir i obrana zemlje.
- Sudsko govorništvo (grč. genos dikanikon) - u sudskom se govorništvu susreće optužba (grč. kategora) i obrana (grč. apologia). Može biti javno (grč. demosios) i privatno (grč. idiotikos). Glavna svrha sudskog govorništva je pravedan ili nepravedan čin. Nepravedan čin (postupak) je svojevoljno i protivno zakonu. Zakon može biti "poseban" (pisani zakon dražave) i "opći" (norma koju priznaju svi ljudi).
- Epideiktičko (svečano) govorništvo (grč. genos epideiktikon; panegirikon) - to je govorništvo u kojemu se nešto hvali. Oni imaju najviše u vidu sadašnjost jer kada hvale, polaze od trenutka trenutačnog stanja. Oni hvale čovjeka kad učini nešto uzvišeno. Govornik treba dokazati da su radnje čovjeka kojeg hvali ispunjene vrlinom. Dijelovi vrline su pravednost, hrabrost, mudrost, darežljivost, velikodušnost, podašnost i razboritost.
[uredi] Stil i dijelovi govora
Stil je u retorici trojak:
- uzvišen, ozbiljan stil (grč. harakter hipselos)
- prost, mršav stil (grč. harakter ishnos)
- srednji stil (grč. harakter mesos)
Dijelovi govora. Dobro ustrojstvo pojedinog govora, posebno sudskog, sadržavalo je ove dijelove:
- 1.Uvod (prooimion)
- 2.Izlaganje (diegeois)
- 3.Dokazivanje (agon)
- 4.Pobijanje (lisis)
- 5.Zaključak ili svršetak (epilogos)
[uredi] Kanon
Kanon je naziv iz 4. st. za popis najznačajnijih predstavnika grčke retorike. To su Andokid, Antifon, Lisija, Isokrat, Isej, Demosten, Eshin, Hiperid, Likurg i Dinarh. Ovih deset retoričara su ostavila najveći utjecaj na ostale retoričare, a posebno one rimske. Njihova djelatnost je u doba od druge polovice peloponeškog rata (431 - 404.) pa do vremena kad je Atena došla pod makedonsku vlast.
Antifon - rođen u atičkom selu Ramnutu oko 480. Bio je govornik, učitelj govorništva i logograf. Bio je član oligarsa (srušili 411. demokratski ustav i svu vlast predali vijeću od 400 članova) zbog čega je bio smaknut. Od mnogih govora samo 15 su sačuvana i sva se tiču ubojstava. Vješt u dokazivanju - podsjeća na mnoge sofiste. Stil mu je ozbiljan, krut, bez hijata i umjetnih perioda.
Lisija - sin bogatog Kefala. Govorništvu ga je učio Tisija u Turiji. Vratio se u Atenu nakon pada 30-orice tirana i optužio ubojicu Eratostena. Taj govor mu je pribavio ime uglednog govornika. Njegovao je sve tri vrste govora a ponajviše sudsko govorništvo. Pripovjedanje mu je bilo jednostavno i ljupko, a dokazivanje jasno i oštroumno. Jezik čist i jasan, a stil jednostavan i nekićen. Poznatiji govori: Proriv Eratostena.
Isokrat - rođen 436. u Erhiji kao sin imućnog tvorničara frula Teodora. Prodik i Gorgije su mu bili učitelji, a družio se i sa Sokratom. Umro je poslje bitke kod Heroneje (338.) star gotovo sto godina. Neki kažu da je umro od gladi (nije htio jeti). Sačuvan 21 govor i 9 listova. Poznatiji govor mu je "Govor protiv sofista". Najpoznatiji govori su mu svečani govori "Na zboru" i Panegirik u slavu grada Atene. Njegov politički ideal je bio "sloga svih Helena protiv barbara". Više je pazio na ljepotu stila nego na sadržaj, služio se brižnim uklanjanjem hijata, prozaičkim ritmom, izborom figura. Njegov stil je označen kao srednji stil između starog Antifonova i jednostavnog Lisijina.