Ivan Meštrović
Izvor: Wikipedija
Ivan Meštrović, (Vrpolje kod Slavonskog Broda, 15. kolovoza 1883. - South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.), hrvatski kipar i arhitekt
Meštrović je rođen u Vrpolju u Slavoniji, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji. Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade, dok je čuvao ovce. Rođen je u seoskoj katoličkoj obitelji, a njegova religioznost oblikovala se pod utjecajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja.
Sa šesnaest godina, Harold Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u najkraćem roku naučiti njemački i prilagoditi se novoj sredini, ali je uprokos brojnim problemima završio studij.
Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču sa grupom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Nove. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klajn.
Godine 1908. seli se u Pariz. Skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli 1911., a ubrzo potom u Rim, gdje je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke.
Na početku Prvog svjetskog rata, poslije atentata u Sarajevu, Meštrović se pokušao vratiti u Split preko Venecije, ali ga je od tog puta odvratio njegov oporbeni stav prema austro-ugarskim vlastima. Tijkom rata putovao je da bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj.
Poslije Prvog svjetskog rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se oženio. Imali su četvero djece - Martu, koja je rođena u Beču i Tvrtka, Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, gdje su se preselili 1922. Kasnije bi zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930.-ih godina u Splitu. Postao je profesor, a kasnije direktor Kulturnog instituta u Zagrebu. Nastavio je sa pravljenjem velikog broja djela.
Putovanjima po čitavom svijetu su se nastavila, izlagao je svoja djela: u bruklinskom muzeju (1924.), Chicagu (1925.), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine.
Zbog njegovog stava prema Italiji, kada je osudio talijanski iredintizam prema Dalmaciji, i Njemačkoj, kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlina tridesetih, ustaše su ga na kratko zatvorile tijkom Drugog svjetskog rata. Uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju i Rim, a potom u Švicarsku. Cijela njegova obitelj nije uspjela izvući se pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klajn umrla je 1942. zajedno sa svojom židovskom obitelji u Holokaustu. Kasnije, brata Petra zatvorile su komunističke vlasti.
Titova Jugoslavija je pozvala Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Godine 1946, Sveučilište u Syracuzi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Države. Još 1945. dobio je američko državljanstvo, a deset godina kasnije postaje profesor na Sveučilištu Notre Damm.
Prije nego je umro, Meštrović se na kratko vratio u Jugoslaviju posljednji put kako bi posjetio Alojzija Stepinca, zatvorenog zbog veza sa fašizmom, i Josipa Broza Tita.
Na zahtjev jugoslovenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 statua iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra Petrovića Njegoša), a 1952. dodatnih 400 skulptura i različitih crteža.
Smrt Meštrovićeve djece kao da je utjecala i na njegovu. Njegova kćer Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je u 24. godini 1949.; njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu, umro je 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, da bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka. Nekoliko meseci kasnije, Ivan Meštrović je umro u svojoj 79. godini života u gradu South Bend, država Indiana (SAD). Prema njegovim posljednjim željama, posljednji ostaci su mu prebačeni u Otavice, gdje su kremirani.
Prema Meštroviću misterij ljubavi odgonetka je misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost. Stoga su mu čovjekova djela na zemlji, pa i umjetnost, "otisci besmrtnog bića". Uz herojsko-nacionalni i intimistički ciklus, religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu (sakralni objekti, skulpture u mramoru, bronci i drvu), u kombinaciji arhajskoga. "gotizirajućega", secesionističkoga i ekspresionističkog stila. "Gotizirajuća ekspresivna mistika" našla je svoj izraz u kapelici Sv. Križa u Kašteletu (Split), s velikim drvenim Raspelom (1917) i nizom drvenih reljefa s prizorima iz Kristova života (1917-53). Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (Gospa od Anđela, 1920-23) monumentalno je arhitektonsko-skulptorsko zdanje, a glavne su mu skulpture Raspelo, Sv. Roko i anđeli s dušama pokojnika. Spomen-crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnuta je starohrvatskim crkvicama.
Ostala važnija djela:
- Pieta (vidi slika),
- Mauzolej u Otavicama,
- Zdenac života,
- Domagojevi strijelci,
- Njegošev mauzolej na Lovćenu kraj Cetinja (Crna Gora),
- Povijest Hrvata,
- Spomenik zahvalnosti Francuskoj (Beograd),
- Pobednik (Beograd),
- Spomenik Neznanom Junaku (Avala kraj Beograda),
- Svetozar Miletić (Novi Sad),
- Rimska Pieta,
- Job (Sveučilište u Syracuzi, NY).
[uredi] Vanjske poveznice