Blaženi Alojzije Stepinac
Izvor: Wikipedija
Alojzije Stepinac (Brezarić kraj Krašića, 8. srpnja 1898. - Krašić, 10. veljače 1960.), zagrebački nadbiskup i kardinal, proglašen blaženim 1998. Smatra se jednim od velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj.
Sadržaj |
[uredi] Mladost (1898-1924.)
[uredi] Škola i vojska
Alojzije Viktor Stepinac rodio se kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svoga prvog braka s mladom udovicom koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg djeteta. Josip je bio napredan poljoprivrednik koji je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike obitelji koja je do godine 1878. živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od Zagreba.
Alojzije je završio četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi, pa je 1909. poslan u Zagreb u klasičnu gimnaziju kao učenik koji plaća školovanje. Maturirao je 1916., a nekoliko dana nakon toga, upravo uoči 18. rođendana, pozvan je u austrougarsku vojsku, te je 29. lipnja stupio u 96. Karlovačku pukovniju i otišao na šestomjesečnu obuku u Rijeku. U vojsci nije podnosio da se pred njim psuje - to ga zaokupljalo cijelog života - a nedjeljom poslije mise, kad su drugi kadeti odlazili u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561 stubu do svetišta Majke Božje na Trsatu kako bi slušao drugu misu.
U 1. svjetskom ratu borio se na talijanskom bojištu; u srpnju 1918. ranjen je u nogu, zarobljen te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora, gdje se prihvatio učenja talijanskog jezika. Austrougarsko carstvo se raspadalo, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, rađale su se nove nacionalne države, car Karlo IV. razriješio je vojsku zakletve vjernosti, stvorena je Jugoslavenska legija, koja je poslana da se bori na Solunskoj fronti. Stepinac je javio kao dobrovoljac. Otpušten je iz logora i poslan u Solun, gdje je proveo Božić u karanteni. Prave borbe bile su okončane i Stepinac je nakon premještanja iz Soluna u nekoliko makedonskih gradova demobiliziran te se u proljeće 1919. vratio kući.
[uredi] Studiji i prosidba
Po povratku kući otac ga je nagovarao da ode na sveučilište. Stoga je ujesen 1919. otputovao u Zagreb, obišao razne fakultete i napokon se odlučio za agronomiju, koja bi mu omogućila da pomaže ocu na već znatnom obiteljskom imanju. U Zagrebu je postao aktivan član Katoličkog akademskog društva "Domagoj", revno obavljao vjerske dužnosti i uvidio da mu raskalašeno ponašanje kolega studenata nije nimalo po volji. Odlučio je napustiti studij na kraju prvog semestra, ne pristupivši ispitima, i vratio se pomagati ocu, koji ga je postavio za upravitelja jednog od najvećih obiteljskih posjeda u Kamenarevu. Doselivši se u Kamenarevo pristupio je mjesnom ogranku Katoličke mladeži.
Godine 1922. u Brnu na međunarodnom skupu katoličke mladeži s još 1500 drugih mladih Hrvata nosio je veliku hrvatsku zastavu na čelu hrvatske skupine, gdje je stekao i nekoliko doživotnih prijatelja. Tada je njegov otac počeo misliti kako je vrijeme da se Lojzek oženi i to mu je rekao. Veliki posjed u Kamenarevu prenijet je na Alojzija kako bi imao dom za buduću nevjestu i to ga je napokon potaknulo da učini prvi korak.
Piaso je Mariji Horvat, kćerki svog učitelja iz osnovne škole. Udvaranje se obavilo poštom i oni su razmijenili mnogo pisama. No, s vremenom Stepinac je pisao sve rjeđe i sa sve manje interesa. Marija mu je vratila prsten, a Stepinac je nije ni pokušavao navesti da se predomisli. Vratio joj je njezina pisma i zamolio je da uništi njegova, poželivši joj svako dobro u budućem životu.
[uredi] Svećenički poziv
Stepinac je i dalje bio bez određenih nakana, neodlučan što bi učinio u životu. Njegov bivši razrednik u gimnaziji, velečasni Josip Lončarić, rano ga je uočio kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg svećenika. Godine 1924. pisao mu je i natuknuo, ne izravno nego u prikrivenoj prispodobi, da svrha njegova života leži u svećeničkom pozivu.
I dalje pun sumnja, Stepinac je otputovao u Đakovo na zbor Orlova, jednog od društava Hrvatskog katoličkog pokreta, gdje se upoznao s Franjom Šeperom, mladićem koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno rimsko sjemenište. Stepinac mu je povjerio kako i sam razmišlja o svećenićkom pozivu i kako želi poći u Innsbruck, gdje je studirao njegov stric, kanonik Matija Stepinac, i gdje su se predavanja držala na njemačkom jeziku. Nije želio nastaviti studij u Zagrebu, koji je bio pun njegovih starih prijatelja i gdje bi mu teško bilo učiti na miru.
Ponovno je posjetio Lončarića i rekao mu kako je napokon nakanio stupiti u sjemenište, samo što se nije mogao odlučiti kamo bi pošao. Lončarić ga je uputio da pođe u Rim na Gregorijansko sveučilište kod isusovaca. Otac mu je bio bogat i mogao je plaćati pristojbe i njegovo uzdržavanje, pa je Stepinac prihvatio sugestiju. Stoga je Lončarić napisao sjajnu preporuku za rektora, a činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude primljen. Napokon je u listopadu 1924. u svojoj 26. godini krenuo u Rim.
[uredi] Od svećenika do nadbiskupa (1924-1941.)
U Rimu je na Gregorijanskom sveučilištu Stepinac sedam godina studirao teologiju. Zaređen je ujesen 1930. u crkvi sv. Petra Kazinija, a mladu je misu služio u crkvi Santa Maria Maggiore na blagdan Svih svetih. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite, stekao naslov doktora teologije i vratio se u zavičaj.
Stepinac je odmah želio prionuti poslu župnika te je podnio molbu da mu se dodjeli župa. Međutim nadbiskup nadbiskup Bauer odlučio je dovesti ga u Zagreb u svoju kuriju te ga je imenovao ceremonijarom, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. No, Stepinac nije mirovao već je nagovorio nadbiskupa Bauera da izda okružnicu 25. studenog 1931. kojom je osnovao ustanovu Caritas na području zagrebačke biskupije s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac, koji se s oduševljenjem prihvatio posla. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga.
Godine 1932. na svoje, i ne samo svoje, zaprepaštenje imenovan je nadbiskupom-koadjutorom. Nadbiskup Bauer proslavio je 1932. svoj 80. rođendan i došlo je vrijeme da se potraži njegov nasljednik. Bio je to mukotrpan proces jer je za nadbiskupovo imenovanje trebala kraljeva privola pored papine. Nakon podosta kandidata koji nisu uspjeli zadovoljiti bilo kralja bilo druge zahtjeve, u razgovoru sa senjskim biskupom Starčevićem iskrsnulo je Stepinčevo ime. Premda nije dosegnuo kanoničku dob da postane biskupom, imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. Pored toga bio je i solunski dobrovoljac, što je pozitivno utjecalo na kralja.
Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: "Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja."
Stepinac je tada uzeo geslo In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u Beograd da položi zakletvu kralju, u svom dnevniku je napisao: Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička. Zbog ove rečenice dvadesetak godina kasnije bit će optužen za upletanje u ratne zločine protiv Srba. Postavši nadbiskup radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a među nekim svećenicima nazivan je boljševičkim nadbiskupom. Nakon smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je de facto već bio.
[uredi] Razdoblje NDH (1941-1945.)
[uredi] Nova država i Židovi
Dva dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, 12. travnja Stepinac je posjetio Slavka Kvaternika kako bi mu čestitao uspostavu nove države. Nekoliko dana kasnije, 16. travnja, primio ga je i Ante Pavelić. Oba ova posjeta zbila su se prije potpisivanja kapitulacije 17. travnja 1941. Tako je Stepinac prekršio svoju zakletvu vjernosti kralju.
Stepinčeva uskrsna propovijed bila je posvećena blagoslovu mira; mjesto u katedrali rezervirano za predstavnika vlade zauzimao je tom prigodom general Slavko Kvaternik, koji je prije svršetka mise prišao nadbiskupu Stepincu kraj oltara, kleknuo i poljubio mu prsten moleći biskupski blagoslov.
Idila nije dugo trajala jer je već 22. svibnja Stepinac prosvjedovao protiv odredbe da svi Židovi moraju nositi na rukavu Davidovu zvijezdu (vidi članak Holokaust u NDH). U pismu upućenom ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću piše: »Oduzeti svaku mogućnost opstanka članovima drugih naroda ili rasa i obilježiti ih žigom srama pitanje je čovječnosti i morala... ni ogrezli preljubnici niti bludnice nisu obilježeni vidljivim znakovima.« Međutim, da bi odobrovoljio vlasti predložio je da se od Židova zahtijeva da kupe znak bez obaveze da ga nose, nadokađujući tako državi troškove izrade.
Više o tome u članku Stepinac i Židovi.
[uredi] Nasilna pokrštavanja
Nakon nasilnih pokrštavanja i masovnih likvidacija Stepinac piše Paveliću: Svaka upotreba sile može donijeti katastrofalne posljedice ugledu katoličke crkve. Potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, čak i slučaj da Srbi iz prkosa odluče masovno prijeći na islam. Upravo zbog toga mislim da je nužno s osobitom pomnjom birati misionare koji će se poslati među Srbe, a ne povjeravati taj zadatak svećenicima ili redovnicima koji nisu razboriti i kojima bi u ruci bolje stajao revolver nego raspelo.
Vidjevši da nove vlasti ne mare za njegove prosvjede poslao je povjerljivu okružnicu svećenstvu: Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoju.
Vidi članak Katolička crkva u NDH
[uredi] Protiv Jasenovca i rasizma
Nekoliko mjeseci prije kapitulacije Italije, 24. veljače 1943. Stepinac piše Paveliću: Sam jasenovački logor sramotna je mrlja na časti NDH. Poglavniče! Onome tko me gleda kao svećenika i biskupa govorim s Kristom na križu: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine... To je sramota za Hrvatsku.
Iste godine, 31. listopada na jednoj propovijedi optužuje rasnu podjelu: Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase kao tvorevine Božje... Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Evropejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom... Sistem strijeljanja talaca zbog zločina kojemu se ne može otkriti krivca, poganski je sistem koji nikad nije urodio dobrim plodom...
No, svejedno je do samog kraha NDH koncelebrirao svečanu misu i pjevao Te Deum na Pavelićev rođendan. Istovremeno bivao je opsjednut grešnošću čovječanstva i propovijedao je protiv psovke, nečedna odijevanja i raskalašenosti, što izaziva opravdanu Božju srdžbu i kaznu. Čak je organizirao i tjedan protiv psovke.
U sklopu tog ponekad čudnog ponašanja čak je osudio savezničko bombardiranje hrvatskog kopna 1944., gdje su njemačke snage imale jaka uporišta: ... Hrvati hoće ... da sami odlučuju o svojoj sudbini, da žive životom koji je dostojan svjesnoga, kulturnoga i ponosnoga naroda... neće da budu tuđe roblje. To je pravi i jedini razlog zašto su bombardirani hrvatski gradovi. A koja je izlika? Zato da Hrvati budu oslobođeni! ... Angloameričke bombe učinile su nas manjim i siromašnijim narodom... Onaj koji je rekao "Osveta je moja i ja ću je vratiti" sigurno će nas zaštiti od angloameričkog terora kao što nas je spasio od drugih naših neprijatelja.
Ustaške su vlasti navodno dvaput pokušale atentat na Stepinca. Od njegovih brojnih dobrih djela, vrijedi spomenuti organiziranje zbrinjavanja 7.000 djece sa Kozare diljem NDH.
Nakon priopćenja HBK 20. studenoga 1941. o vjerskim prelazima, Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik planirali su početkom 1942. uhititi Stepinca. Od toga ih je odvratio Slavko Kvaternik, koji je iz Rima poslao u Zagreb dr.Nikolu Rušinovića, da ih odvrati i da upozori Stepinca. (Rušinović, str. 120-127)
[uredi] O etničkom čišćenju Hrvata
Stepinac je u svom pismu Anti Paveliću od 6. ožujka 1943. tvrdio: "Poglavniče, u Italiji se nalazi na desetke hiljada naših nevinih ljudi iz Gorskog Kotara, Primorja i Dalmacije - zatvoreni u logorima i to većinom žene i djeca. Glad, bolest i stradanja svake vrste su uzrokom tolikog umiranja među ovim nesretnicima. Uistinu se treba bojati, da se na taj način želi istrijebiti pučanstvo iz ovoga dijela naše domovine...."
[uredi] Zatvorenik Jugoslavije (1945-1960.)
[uredi] Napeti mir
Vidjevši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s partizanima na pragu Zagreba, Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru Katoličke Crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu, ali Stepinac je odbio rekavši: To je vaša stvar kome ćete predati vlast. U politiku se ne miješam, ali ostajem tu, pa bilo što bilo.
U Zagreb su partizanske snage ušle 8. svibnja 1945. Stepinac je tražio od komunističkih vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima. Postoje također tvrdnje da je Tito predlagao Stepincu odvajanje Katoličke crkve u Hrvatskoj od Svete stolice i da je Stepinac odbio.
Prvih nekoliko mjeseci nove vlasti odnosi Crkve i novih vlastodržaca bili su sasvim solidni. No, takav odnos nije dugo potrajao jer nakon što je Stepinac obznanio pastirsko pismo, koje se trebalo pročitati u svakoj crkvi, u kojem osuđuje progon i zatvaranje svećenika neposredno nakon rata, došlo je do sukoba. Do sukoba bi i inače došlo prije ili poslije, jer su Crkva i komunizam bili ideološki neprijatelji.
Na reakciju vlasti čekalo se oko mjesec dana, a onda se pojavila Titova izjava u svim novinama u kojoj se on pita - između ostalog - zašto nikada nije objavljeno pastirsko pismo protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Nakon toga partijski je tisak pojačao napade na Stepinca i biskupe, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama.
[uredi] Uhićenje i suđenje
Dana 18. rujna 1946. u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu biskupije i priveli Stepinca jer je protiv njega podignuta optužnica. Između ostalog optužen je da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju, poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova NDH; da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd.
No, nekoliko mjeseci prije Vatikanu je upućeno upozorenje da će Stepinac biti uhapšen, sa zahtjevom da ga smjene, jer ...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih... Vatikan je o tome obavijestio Stepinca rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donesena 11. listopada iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Unatoč inzistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti za svjedočenje na suđenju, koja bi bila Stepincu u korist, tužitelji nisu dopustili da takvi podatci izađu u javnost.
[uredi] Zatvor i kućni pritvor
Dana 19. listopada 1946. prebačen je sjeverno od Zagreba u Lepoglavu, nekadašnji samostan koji je pretvoren u zatvor. Tu je proveo pet godina. Smješten je u posebno krilo za naročite zatvorenike koji su bili potpuno odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu gdje se svaki dan služio misu.
Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 i spremao se za misu koju je govorio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopušteni povremeni posjeti. Godine 1947. majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego li je umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu knjige, rublje i druge potrepštine.
Iz zatvora je uvjetno pušten 5. prosinca 1951. i prebačen u Krašić, gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani su mu tekli u čitanju, pisanju, prevođenju, molitvi i služenju misa. Ljeti se kupao u rijeci, a uživao je i u šetnjama. Isprva ga policija nije pratila, ali nešto kasnije bio je pod stalnom prismotrom.
Zdravlje mu nije bilo dobro i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovijedaonicu gdje je župnik Vranković instalirao malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje.
[uredi] Kardinal i blaženik
Dana 29. studenog 1952., na Dan Republike, Vatikan je objavio popis novih kardinala na kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Vlast mu nudi da napusti Hrvatsku, no Stepinac to odbija. Godine 1953. dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga, dijagnosticirao je policitemiju, rijetku bolest krvi koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, a razvila se tromboza u lijevoj nozi. Bolest se nije mogla obuzdati i 10. veljače 1960. kardinal Alojzije Stepinac je preminuo. U 14 sati i 15 minuta uspio je šapnuti fiat voluntas tua (budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.
Nakon osamostaljenja Hrvatske obdukcijom Stepinčevih kostiju utvrđeno je da sadrže neke štetne radiokativne spojeve što znači da su ga komunističke vlasti godinama trovale dok je bio u pritvoru.
Nadbiskup-koadjutor Šeper naredio je da zvone sva zagrebačka zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Od državnog je službenika zatražio da se tijelo doveze u Zagreb i sahrani u kripti prvostolne crkve. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se 12. veljače ipak predomislile. Stepinac je sahranjen u prvostolnoj crkvi u Zagrebu ispod glavnog oltara pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kripti se nalaze i tijela Petra i Ivana Antuna Zrinskog, Frana Krste Frakopana te Eugena Kvaternika. Pogrebni je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).
Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim 1998. Njegov je spomendan Stepinčevo, 10. veljače.
[uredi] (Nije) pravednik među narodima
Dvaput je (1970. i 1994.) bila pokrenuta inicijativa da za svoje zasluge u spašavanju Židova Stepinac dobije izraelsko priznanje Prevednik među narodima, ali je oba puta odbijeno. (Vidi članak Stepinac i Židovi)
[uredi] Zanimljivosti
- Postoji ulica pod imenom Cardinal Stepinac Way u američkom gradu Chicago
- Starački dom i njegovalište u St Johns Parku, Australija, Cardinal Stepinac Village
- Archibishop Stepinac High School, White Plains, New York [1]
- Stepinac je jedini crkveni velikodostojnik koji se popeo na Triglav, 1936, dok je bio pomoćni zagrebačk inadbiskup. To će biti obilježeno postavljanjem spomen-obilježja u crkvici na Kredarici, 300 metara ispod vrha, 5. kolovoza 2006. Članak u "Novom listu", 7. srpnja 2006.
[uredi] Literatura
- Krišto, Jure: Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2001.
- Rušinović, Nikola: Moja sjećanja na Hrvatsku, Zagreb: Meditor, 1996.
[uredi] Vanjske poveznice
- moljac.hr :: Blaženi Alojzije Stepinac, uz dozvolu autora teksta