Srbi u NDH
Izvor: Wikipedija
Srbi su činili oko 30% stanovništva NDH. U odnosu na površinu i stanovništvo Banovine Hrvatske, nova država odrekla se područja na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata (Dalmacija), a zadobila područje na kojem je živjelo više od milijun Srba (veći dio današnje Bosne i Hercegovine) ta oko 800.000 muslimana (koji su proglašeni Hrvatima).
U nemirima do kojih dolazi u vrijeme travanjskog rata 1941. javljaju se protuhrvatske akcije pojedinih jedinica jugoslavenske vojske u raspadanju te četničkih grupa (vidi članak Četnici u NDH), ali i akcije naoružanih grupa Hrvata: vojnika koji podižu pobunu (npr. Bjelovarski ustanak 8. travnja 1941.) i jedinica HSS-ove Zaštite. (Pogledaj na stranici za razgovor o temi Tko je prvi počeo?
Sadržaj |
[uredi] Politika nacionalne isključivosti
Nisu svi Srbi bili apriorno neprijateljski prema novoj državi. Nova hrvatska vlast nije ni pokušala iskoristiti značajnu političku tradiciju suradnje Srba prečana sa Hrvatima koja je postojala u prvoj Jugoslaviji (Seljačko-demokratska koalicija) i ranije u Austrougarskoj (Hrvatsko-srpska koalicija). »Dio Srba u početku je želio surađivati s novim vlastima, ali je ubrzo došlo do isključenja Srba iz javnog života te do progona i masovnih likvidacija srpskog stanovništva. Ustaše su Srbe kao kolektivitet držali odgovornim za stradanja Hrvata u međuratnom razdoblju te su ih smatrali zaprekom u ostvarenju slobodne hrvatske države.« (Hrvatska enciklopedija, sv. 7, 2005)
Ustaške vlasti proglašavaju sve Srbe na području NDH kolektivno krivima za nedaće Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, iako je Samostalna demokratska stranka, koju je podržavala većina prečanskih Srba 15 godina lojalno surađivala sa HSS-om. Djelovanje svih stranaka ionako je bilo zabranjeno, a Vladko Maček i drugi vođe HSS-a optuživani zbog "izdajničke" politike sporazumijevanja sa Srbima. Kroz političku promidžbu i donošenjem zakonskih uredbi, istovremeno sa rasnom, uvodi se i nacionalna isključivost.
»Odmah po uspostavi NDH, u tisku je započela politička promidžba protiv Srba, a na javnim skupovima ustaški dužnosnici i članovi vlade, tumačeći politiku nove države u odnosu na Srbe, poticali su netoleranciju.« (Matković, str. 180) Mile Budak na skupu u Slavonskom Brodu: »Ako je tko Srbin ima Srbiju, i to je njegova domovina.« Ministar Milovan Žanić na skupu u Novoj Gradiški: »Ova država, ova naša domovina mora biti hrvatska i ničija više. I zato oni, koji su došli ovamo, ti treba i da odu.« (Matković, str. 180)
Srbi su odmah bili izloženi raznim mjerama konkretnih pritisaka i šikaniranja. Na njih su primjenene neke od nacista preuzete mjere protiv Židova i Roma. (Vidi članak Holokaust u NDH) Zabranjena je upotreba čirilice, ukinut naziv srpsko-pravoslavna vjera, izdana je naredba o ograničavanju kretanja Srba u mjestima boravka te naredba o promjeni naziva pojedinih mjesta koja su u imenu imala srpsko obilježje. U Zagrebu je redarstvo početkom svibnja 1941. zabranilo kretanje Srba noću, a istodobno je izdala naredbu o iseljenju Srba iz stanova u sjevernom dijelu grada (tj. iz četvrti najvišeg standarda). U nekim mjestima građani pravoslavne vjere morali su nositi plave trake s velikim slovom "P".
Svim tim mjerama pridružila su se i sve učestalija otpuštanja Srba iz službe, hapšenja i oduzimanja njihove imovine. Hapšenja su posebno zahvatila Srbe koji su se isticali u javnom i političkom životu bivše Jugoslavije, intelektualce i pravoslavne svećenike.
Slijedile su i masovne akcije čiščenja, tzv. "dizanja" čitavih sela, s odvođenjem svih muškaraca u Koncentracijski logor Jasenovac i druge logore. (Za konkretni primjer takvih mjera, i surove osvete partizana, vidi članak Španovica.)
[uredi] Prisilno iseljavanje u Srbiju
Već u lipnju 1941. započelo je masovno prisilno iseljavanje Srba u Srbiju. To je započeto u dogovoru s Nijemcima, u "zamjenu" za Slovence koje su Nijemci iz dijela Slovenije pripojenog Reichu iseljavali u Hrvatsku. Akcija je obustavljena kada je započet ustanak u Srbiji (Užička republika), pa njemačkim okupacijskim vlastima u Srbiji nije odgovarao prihvat velikih broja novih potencijalnih pobunjenika. Prema njemačkih podacima, potkraj srpnja 1941. u Srbiji je bilo oko 137.000 preseljenih i bjegunaca. S obzirom da je bilo i ilegalnog useljavanja, smatra se da je taj broj oko 180.000. (Matković,str. 181)
[uredi] Prosvjedi nadbiskupa Stepinca i drugih biskupa
- Glavni članak: Katolička crkva u NDH.
Protiv politike kolektivne odmazde i proizvoljnih progona i ubijanja odlučno je prosvjedovao nadbiskup Alojzije Stepinac. Slično su postupali i drugi biskupi i svećenici.
[uredi] Prisilni prijelazi u katoličanstvo
(Napomena: Katolička crkva ne koristi termin prekrštavanje, nego samo "prijelaz u katoličku vjeru", jer pravoslavci već jesu kršteni i Katolička ih crkva priznaje kao kršćane. Pogotovo ne pokrštavanje, jer pokrštavaju se pogani. O tome Krišto, str. 169)
Poglavnik Ante Pavelić je 3. svibnja 1941. donio Zakonsku odredbu o prelazu s jedne vjere na drugu. Svi raniji zakoni o tome ukinuti su. Propisano je da je za valjanost prelaza potrebno podnijeti pismenu prijavu kotarskim odnosno gradskim vlastima, koja za to izdaje potvrdu. Tijekom svibnja u tisku NDH počeo se propagirati prijelaz pravoslavaca u katoličku vjeru. Zbog različitih mjera represije i prijetnji fizičkimuništenjem iliiseljavanjem, mnogi su Srbi bili spremni na takav korak. No za to je trebalo pribaviti Potvrdu o osobnoj čestitosti, koju su izdavale kotarske i općinske uprave. Pri tome su, po uputama državnih vlasti, morale paziti da potvrde ne izdaju određenim kategorijam srpskog stanovništva kao što su učitelji, svećenici, bogati trgovci i obrtnici te osebno inteligencija (po tome su, zapravo, ostali samo seljaci). U kolovozu 1941. akcija prekrštavanja poprimila je široke razmjere i sve više se izvodila uz mjere prisile. Usprkos toj akciji, istovremeno su i dalje provođena masovna hapšenja, odvođenja u logore i masovne fizičke likvidacije. (Matković, str. 181-182) Bilo je mnogo korupcije i zloupotreba, iako je Ministarstvo unutarnjih poslova upozoravalo da »oni, koji su prešli na katolicizam treba da osjete, da su dobili neku zaštitu u pogledu otpuštanja i selenja«. (Krišto, str. 185-188)
[uredi] Otpor Katoličke crkve prisilnom prekrštavanju
Katolički biskupi opirali su miješanju crkve u vjerska pitanja, te ustaškim pristicima za nasilno pokatoličavanje pravoslavaca. (Vidi članak Katolička crkva u NDH).
[uredi] Pokušaj ublažavanja politike progona
Tijekom 1942. pod pritiskom Njemačke koja je nezadovoljna zbog nemira i rastuće snage narodnooslobodilačkog pokreta, Pavelić ublažava politiku prema Srbima. Proglašava Srbe "Hrvatima pravoslavne vjere", obećava obustavu progona i osniva Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Kao krivac za prethodne masovne progone Srba smijenjen je u listopadu 1942. Eugen Dido Kvaternik. To nije nimalo smirilo situaciju.
Tijekom 1943. osnivane su tzv. Dora pukovnije (domobranski radni pukovi), u koje su bili pozivani prvenstveno pravoslavni građani NDH.
Vlasti NDH također su sklopile sporazume sa četnicima na području njemačke okupacione zone direktno, a sa četnicima na području talijanske okupacione zone indirektno, da bi izbjegle međusobne sukobe i koordinirali akcije protiv partizana. Sva su ta nastojanja međutim ostala bez uspjeha pred narastajućom snagom Narodnooslobodilačkog pokreta.
[uredi] Unutarnje poveznice
- Nezavisna država Hrvatska
- Srbi u NDH: Broj žrtava
- Hrvatska pravoslavna crkva
- Koncentracijski logor Jasenovac
- Katolička crkva u NDH i progoni Srba
- Četnici u NDH
- Narodnooslobodilački rat na području Jugoslavije 1941-1945
[uredi] Literatura
- Hrvatska enciklopedija, članak Nezavisna Država Hrvatska, sv. 7, 2005.
- Krišto, Jure: Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2001.
- Matković, Hrvoje: Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2002. (Drugo, dopunjeno izdanje)