Barok

Izvor: Wikipedija

Barok je razdoblje u književnosti i umjetnosti koje je započelo nastupom reformacije sredinom 16. st. i završio smrću Luja XIV. poslije 1700. godine. To je pokret katoličke obnove (protureformacija). Barocco, port. golem biser nepravilna oblika, tvorevina bolesne školjke.

[uredi] Reformacija i protureformacija

Luther i Calvin prekinuli su univerzalnost vjerskog osjećaja srednjeg vijeka. Svaki je čovjek sada trebao sam za sebe odlučiti koji mu je od mnogih novih propovjednika spasenje najbolje jamčio za sreću u budućem životu, i uskoro su se svi borili među sobom za prevlast nad dušama milijuna (katolici, luterani, kalvinisti, baptisti, anabaptisti i 20-ak drugih sekti). Za vrijeme tih raspravljanja nastalo je doba borbe kao što ga je svijet rijetko kada vidio (30-godišnji rat). Europa je pretvorena u bojno polje.

1648. godine prihvaćen je zakon koji je davao pravo svakom vladaru da svoj naročiti oblik vjere nametne svim svojim podanicima, ne osvrćući se na želje većine. Europa je podjeljena na bezbroj malih kneževina od kojih je svaka imala svoju vlastitu vjeru i bila zakleti neprijatelj svih svojih susjeda koji se u tome nisu s njome slagali (borbena crkva - ecclesia militans). Još jedan borac za vlast jest dinastička država. Na čelo protureformacije dolazi Španjolska.

Isusovci su bili ti koji su ulagali u barokne crkve. Prvi se put koristi uljano slikarstvo, pronađeno u Flandriji. Otvorena je nizozemska slikarska škola - Van Dyck. U glazbi prevladava "vatreno" i bučno. U književnosti barok je spoj kićenosti u izrazu (marinizam) i crkvenih tema o smrti i prolaznosti.

Federico Barocci: "Eneja bježi iz goruće Troje", 1598.
Federico Barocci: "Eneja bježi iz goruće Troje", 1598.

Otkrićem novih pomorskih putova prema istoku, a naročito otkrićem Amerike, ekonomski se centri Europe premještaju s obala Sredozemnog mora na obale Atlantskog oceana. Moćni trgovački gradovi Italije, ustupaju mjesta novim trgovačkim i pomorskim silama, kao što su Španjolska, Nizozemska, Francuska i Engleska. Slabljenje sredozemnih gradova izazvalo je znatne promjene u političkoj i društvenoj strukturi Zapadne Europe. Papinska se moć smanjila, iz čega slijedi pojava reformacije u Njemačkoj i Engleskoj. S ekonomskim centrima mijenjaju se i umjetnički centri. Slikarstvo i arhitektura baroka nastaju u Italiji, dok će vodstvo u likovnom stvaranju preuzeti nove sile.

[uredi] Barok u hrvatskoj književnosti

Područje pismenosti u XVII. stoljeću širilo se sve više prema sjeveru, pa su se pojavili pisci i na Pagu (otac hrvatskoga jezikoslovlja Bartol Kašić), u Kanfanaru u Istri (Franjo Glavinić), u Jastrebarskome (Rafael Levaković), u Sisku (Nikola Krajačević) i u Zagrebu (Juraj Habdelić), ali je Dubrovnik i u XVII. stoljeću ostao najjače kulturno i književno središte, iako je s Ritterom Vitezovićem dobio na značenju i Zagreb.

U tome je stoljeću problem zajedničkoga jezika postajao sve aktualniji, a rješenje koje je ponudio Kašić u «Ritualu Rimskom» (1640.) i prijevodu «Biblije» (tiskanom tek 2000.), tj. zapadna novoštokavska osnovica uz udjele ostalih narječja, pokazalo se vizionarnim. Ako se izuzmu »pjesni tašte i isprazne« koje nisu sačuvane, Ivan Gundulić, najveći pjesnik baroka, počeo je s dramskim tekstovima. Od deset melodrama sačuvane su četiri, »Pjesni pokorne kralja Davida« uvod su u religioznu poemu »Suze sina razmetnoga«, uzorno djelo baroknoga svjetonazora, a vrhunac je njegova stvaralaštva nedovršeni viteškko-junački ep »Osman« u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje), u kojem se mogu odčitati utjecaji ideologije baroknoga slavizma, koja je mogućnost oslobađanja Europe od Turaka vidjela u Božjoj promisli i katoličkom poljskom narodu.

Stijepo Đurđević u prvom je redu pjesnik komične poeme »Derviš«, uspjele parodije na petrarkističko pjesništvo, Vladislav Menčetić autor komične poeme »Radonja« i rodoljubivoga spjeva »Trublja slovinska«. Ivan Bunić Vučić u kanconijeru »Plandovanja«, oslanjajući se na petrarkističku liriku, unio je barokna načela, dok liturgijska i vjersko-poučna književnost doživljava procvat u Bosni u djelatnosti franjevačkoga reda. Prvi je pisac te tradicije Matija Divković.

Među kajkavskim piscima iz sjeverne Hrvatske isticao se Juraj Habdelić prosvjetnopoučnim moralkama »Zrcalo Marijansko« (1662.) i »Prvi oca našega Adama greh« (1674.). Ivan Belostenec autor je velikoga latinsko-hrvatskoga rječnika »Gazofilacij« (1740.), prvoga hrvatskoga tronarječnoga rječnika- enciklopedijskoga djela objavljenoga kojih 70 godina nakon nastanka i koje bijaše leksičkim izvorištem "Balada Petrice Kerempuha" Miroslava Krleže dva i pol stoljeća kasnije.

U drugoj polovici 17. stoljeća u sjevernoj su Hrvatskoj djelovali i Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan (obojica mučenici smaknuti u Bečkom Novom Mestu 1671.), te Pavao Ritter Vitezović. Fran Krsto Frankopan pisao je mješavinom čakavskoga, kajkavskog i štokavskoga narječja karakterističnom za tzv. "ozaljski krug" koji je predstavljao pokušaj hrvatske jezične integracije na tronarječnoj bazi. Središnji dio njegova opusa čini zbirka lirskih pjesama »Gartlic za čas kratiti«, ciklus od osam pjesama »Dijačke junačke« i 18 religioznih pjesama. On je i prvi hrvatski prevoditelj Molierea (djelo »Georges Dandin«.

Hrvatski je barok, može se slobodno konstatirati, ostvario bujni procvat hrvatske književnosti u svim hrvatskim pokrajinama osim Slavonije i kontinentalne Dalmacije. Profil književne djelatnosti razlikovao se i pokrivao je cijeli spektar, od vjerskopoučne i liturgijske književnosti do lirske i epske poezije, od gramatičkih i leksikografskih djela do historiografskih, prijevodnih i kroničarskih.

U korpus hrvatske književnosti ulaze i sjeverozapadna, kajkavska Hrvatske i Bosna, štokavsko/šćakavsko ijekavska i ikavska, te, posebno zanimljiva pojava, tronarječna književnost i leksikografska djelatnost nastala na području Pokuplja i Ozlja. Dolazi do slabljenja utjecaja glagoljice i jačanja latinice, dok se zapadna ćirilica ili bosančica još drži u pučkoj pismenosti, no počinje zamirati oko 1700. Po jezičnom idiomu, hrvatski je barok ostvario uzorna djela koja će kasniji hrvatski književni jezik prepoznati kao kanonska po obliku, no taj će proces uznapredovati tek u društvenim promjenama nastalim oslobođenjem Slavonije i Dalmacije od Turaka, te širenjem ideja prosvjetiteljstva u 18. stoljeću.


[uredi] Barok u glazbi

Početkom 17. st. glazbeni je barok bio potaknut živim kontaktima s Italijom te valom isusovačke katoličke obnove. U domaću glazbenu tradiciju, duhovnu i svjetovnu, brzo su se uklopile nove tendencije ranobarokne monodije. Za prihvaćanje monodije i drugih baroknih inovacija osobito su bila zaslužna dvojica Talijana, Veronežanin Tomaso Cecchini, koji je sav svoj radni vijek (1603. - 1644.) proveo kao kapelnik, orguljaš i skladatelj (27 opusa i više skladbi objavljenih u antologijama) u Splitu i Hvaru, te Gabriello Puliti iz Montepulciana, koji je svestranu skladateljsku (36 opusa) i glazbeničku djelatnost proveo u Istri 1604. - 1643. (Trstu, Kopru, Miljama, Labinu), te na Pagu. Objavljujući skladbe kod uglednih nakladnika, uglavnom u Veneciji, stekli su već za života europsku reputaciju. Cecchinijeva zbirka madrigala Armonici concetti, libro primo (1612.) najranija je barokna zbirka napisana za hrvatsku sredinu, a u knjigama misa (1617., 1623., 1627., 1628.) ostvario je osobitu sintezu modernoga izričaja seconda prattica i ponešto skromnijih izvođačkih zahtjeva.

Zbirka Sacrae cantiones (Venecija 1620.) Ivana Lukačića Šibenčanina vrijedno je svjedočanstvo duhovne glazbe, kakva se izvodila u Splitu, i uopće jedan od najznačajnijih spomenika cjelokupne starije hrvatske glazbe. Pjesmarica »Pisni za najpoglavitije… dni« (Beč 1635) učena Splićanina Atanazija Jurjevića primjer su utilitarne duhovne monodije nevelikih umjetničkih ambicija, jednostavnih protureformacijom inspiriranih Kirchenlied namijenjenih pjevanju puka u crkvi. I dok su basso continuo i monodija bili razmjerno brzo uklopljeni u domaću glazbenu praksu, ranobarokna opera bila je prihvaćena reduktivno, ponajprije kao poticaj što ga je talijanska libretistika pružala razvoju domaće tragikomedije i melodrame (Ivan Gundulić, Arijadna 1615./1632.; Paskoje Primović, Euridice 1617.).

Vokalno višeglasje imalo je uporišta u domaćoj kasnorenesansnoj tradiciji (teorijski ne naročito inventivno obrađeno u traktatu Dialogo per imparare con brevita a cantar canto figurato, Venecija 1619. Splićanina Jurja Albertija), dok je instrumentalno stvaralaštvo bilo skromnijih razmjera.

Za vrijeme nepovoljnih prilika tijekom 17. i 18. st. čitav niz skladatelja djeluje izvan domovine (Riječanin Vinko Jelić u Alzasu, Porečani Francesco i Gabriel Usper, Hvaranin Damjan Nembri u Veneciji, Ivan Šibenčanin u Cividaleu, Torinu i Londonu), a njihov opus kvalitetom gotovo nadmašuje stvaralaštvo u Hrvatskoj. Među tim "emigrantima" istaknuo se graditelj orgulja Petar Nakić, utemeljitelj slavne mletačko-dalmatinske orguljarske škole.

Od sredine 17. st. situacija se mijenja, svjetovno muziciranje posustaje, a crkva preuzima vodeću ulogu u konstituiranju glazbenoga života. Tri su reda bila zaslužna za razvitak hrvatske barokne glazbe: isusovci, pavlini i franjevci. Isusovci su uveli dotad nezabilježenu monumentalnost (orkestar) u liturgiju, a brinuli su se i oko unificiranja gregorijanskih napjeva (»Ritual rimski«, Rim 1640. Bartola Kašića) te unošenja narodnih napjeva u bogoslužje, očišćenih od "poganih" tekstova (Nikola Krajačević, Juraj Habdelić, Juraj Mulih). Franjevci i pavlini njegovali su duhovne popijevke, uglavnom jednoglasne i bez pratnje orgulja (rkp. kantuali Frane Divnića, Bone Razmilovića, Filipa Vlahovića-Kapušvarca, Franje Vukovarca, Petra Kneževića, Pavlinski zbornik 1644; Cithara octochorda, 3 izd. 1701., 1723., 1757.).

I makar da su crkveni pisci već u 17. st. pisali o glazbi - Juraj Križanić, Asserta musicalia, Rim 1656; Nova inventa musica, poglavlje de Musica u »Razgovori ob vladatelystvu« i dr., te Ivan Paštrić (više rkp. pohranjenih u Biblioteci Vaticani) - istom sred. 18. st. dolazi do organizirane brige crkve oko glazbenoga školstva. Jezikom glazbene teorije sve više postaje hrvatski, o čemu svjedoče rukopisne skripte s predavanja, pohranjene u samostanskim knjižnicama, te liturgijske drame (pasije Kristofora Peršića i Tome Zakarije Pervizovića). Na zagrebačkom Kaptolu poučavalo se glazbu na i latinskome (Mihajlo Šilobold-Bolšić, Fundamentum cantus gregoriani, Zagreb 1760.).

U baroknoj glazbenoj djelatnosti crkvenih redova, nerijetko skromnih umjetničkih dosega, položeni su temelji svem kasnijem umjetničkom i kulturnom razvitku. Barokni stil sačuvao se u pojedinim oblicima i ponajviše u sjevernim krajevima sve do početka 19. st., supostojeći istodobno s novim stilom, klasikom.