Anaksagora
Izvor: Wikipedija
Anaksagora, grčki filozof, vjerovatno je rođen oko 500. godine p.n.e. (prema Diogenu Laertiju). Bio je jedan od Posrednika.
U njegovom rodnom gradu Klazomene u Maloj Aziji, imao je nešto imovine i politički utjecaj, koje je odbacio iz straha da će mu otežati traganje za istinom. Ništa se ne zna o njegovim učiteljima; nema nikakvog razloga da se vjeruje teoriji da je bio učenik Hermocija iz Klazomene.
U ranom djetinjstvu (oko 464-462. p.n.e.) odlazi u Atenu, koja je ubrzano postajala centar grčke kulture. Tamo je ostao trideset godina. Periklo ga je zavolio i cijenio a i pjesnik Euripid je od njega dobio entuzijazam za znanost i humanizam. Neki znanstvenici tvrde da je čak i Sokrat bio jedan od njegovih učenika. Njegov utjecaj je dolazio večinom iz njegove astronomske i matematičke istaknutosti, ali i radi njegovog asketskog načina života i ljubavi prema prirodi. On je bio taj koji je donio filozofiju i duh naučnog rada iz Jonije u Atenu. Njegova promatranja nebeskih tjela su ga potaknula da stvori nove teorije o uređenju svemira, i dovelo ga je u sukob s popularnom vjerom. On je pokušao, ne bez uspjeha, da pokaže znanstvene razloge pomrčina, meteora, duga i Sunca, kojeg je on opisao kao masu plamenog metala, većeg od Peloponeza; nebeska tjela su bila komadi kamenja koje se odvojilo od Zemlje i bilo odbačeno u nebo radi brze rotacije. Politeizam tog vremena nije mogao tolerirati takvo objašnjenje, pa su ga neprijatelji Perikla koristili da bi ga napali pred njegovim prijeteljem.
Anaksagora je uhićen i osuđen zbog protivljenja religijskim dogmama (neki kažu da je uhićen jer je podržavao perzijance), i bila je potrebna sva elokvencija Perikla da bi bio oslobođen. Čak i tada bio je natjeran da napusti Atenu i da se povuče u Lampsaku (434-433. p.n.e.) gdje je i umro oko 428. p.n.e, i čitav grad mu je odao počast i poštovanje.
Teško je pokazati Anaksagorine teorije o svemiru na razumljiv način. Sve stvari su postojale ,na neki način, od početka. U početku su postojali kao jako mali fragmeni njih samih, beskonačnih u broju i razbacanih po svemiru. Sve stvari su imale masu, ali nisu imale razumljiv oblik. Bilo je sjemena (spermata) ili minijatura zrna i mesa i zlata u primitivnoj mješavini; ali ovi djelovi, kao i prirodne cjeline, morale su biti izdvojene iz tog kompleksa mase prije nego što su mogli dobiti ime i narav (Aristotel ih naziva homeomerijama). Nakon toga, te prvobitne predpovijesne vrste su bile umnožavane neprestanim djeljenjem. Ovo razdvajanje i kasnije zbrajanje homeomerija u cjeline je bio posao Uma;panta chremata en omou eita nous elthon auta diekosmese. Ova stvar, zvana Um (Nus), je bila neograničena i bila je samostalna (mounos ef eoutou), divnog sastava. Ono je posjedovalo svo znanje i moć, i vladalo je svim formama života. Njegovo prvo pojavljivanje, i jedina manifestacija koju Anaksagora opisuje, jeste Kretanje. Ono je otpočelo rotaciskim kretanje u masi (brže od bilo čega što mi poznajemo), dok nije dalo realnost i sastojke svih stvari. Ali i kada se to dogodilo, prvobitna smjesa nije skroz razdvojena. Niti jedna stvar na svijetu nije sasvim razdvojena, kao udarcem sjekire, od ostalih stvari. Prvobitno sjeme je nadmočno. važno je reći da ga Aristotel optužuje da nije napravio razliku između nusa i fizisa, dok ga Sokrat (u Platonovom Fedu, 98 B) optužuje da je izvršio deus ex machina.
Anaksagora je pokušao objasniti različite razvojne etape. On kaže da je nakon razdvajanja u hladnu maglu i topli eter, sve veća hladnoča je od magle stvorila vodu, zemlju i kamen. Sjemena života koja su još lebdjela u zraku su počela padati s kišom i stvorila su vegetaciju. Životinje, uključujući i ljude, su nastali iz tople i vlažne gline. Anaksagora je odbacivao osjetila.
Anaksagora je označio prekretnicu u povijesti filozofije. S njim filozofija je prešla s grčkih kolonija u Atenu. Radi njegovih teorija o malim česticama koje sačinjavaju stvari, i njegovom naglašavanju mehaničkih procesa u formiranju stvari, on je popločao put teoriji atoma. Iako to nije izričito rekao, može se zaključiti iz njegovog učenja da je priroda stvorena prema dizajnu. Koncept razuma u svijetu je s njega prešao na Aristotela a s njega je ideja išla dalje.