Drvena arhitektura u Međimurju

Izvor: Wikipedija

U zapadnom, bregovitom dijelu Međimurja, drvene kapele bile su građene na zidanim temeljima. Na taj način je bila građena 1688. g. kapela Sv. Katarina u Gornjem Mihaljevcu, dok je kapela u Murskom Središću bila sagrađena 1716. g.

Drvenu konstrukciju stijena prekrivao je namaz žbuke. Tako drvena kapela u Gornjem Mihaljevcu koja se spominje samo do 1690. g. bila je izgrađena na taj način izvana i iznutra. Prva crkva u Legradu 1688. g. i kapela Sv. Lovre u Podturnu su morale biti dobro izvedene jer je izgledalo kao zidano, ali zapravo su bile drvene i ožbukane.

Pod u drvenim međimurskim crkvama, kao i u zidanima, bio je obično popločen opekama (npr. 1688. g. u kapelama u Vratišincu i Dekanovcu). Ima primjera da je u takvim crkvama, pod, naprosto, samo nabita zemlja. Takav primjer može se vidjeti u gorovitom dijelu Međimurja; u Gornjem Mihaljevcu i na Kapelšćaku. Čak i u župnoj, legradskoj crkvi bila je umjesto poda, nabita zemlja.

Unutrašnjost drvenih crkava je bila redovito pokrivena ravnim, drvenim tabulatima, koje su radili «arkulariuši». Bilo je i drvenih, oblih svodova kakvi su se nalazili 1688. g. u kapelama u Dekanovcu, u Gornjem Mihaljevcu, na Kapelšćaku. Takav badnjasti, drveni svod, izrađen od stolara, imala je druga drvena crkva u Legradu, podignuta 1712. g., no ne samo u svetištu, nego i u lađi, u kojoj su zidovi bili ukrašeni sa 16 slika. Na ovakvim drvenim svodovima možemo zamijetiti barokni utjecaj u domaćem graditeljstvu. To se također zapaža u drvenim crkvama, u doba baroka, u Slovačkoj i u Mađarskoj.

Pjevališta su bila izgrađena također od drveta, a ponekad oslikana isto kao i tabulat (Gornji Mihaljevec 1688. g.). Za pjevalište u Kotoribi izričito se kaže (1698. g.) da je ručni rad, kakav se spominje i u zidanoj crkvi u Altracu. Još danas neke međimurske zidane kapele novijeg datuma imaju drvena pjevališta izvedena ručno (Šenkovec, Sv. Urban i Donji Mihaljevec), a lijep primjer ove pučke tradicije nalazimo još i dandanas i u odličnijim građevinama, kao naprimjer u župnoj crkvi Sv.Jurja na Bregu. Krajem XVII. stoljeća bilo je uobičajeno da drvene crkve imaju otvoreno predvorje. Ta predvorja, izvedena u zidanoj građi, imaju još i danas u Hrvatskoj, naprimjer crkve po Zagorju i Slavoniji (Sv. Marija kod Kobaša, Marija Magdalena u Veterničkom Kuzmincu), gdje su ponekad natkrita ravnim tabulatom, a češće ih nalazimo pod nazivom «lopa»,»loptica» u Istri. Predvorje od smrekova drveta imaju npr. 1688. g. kapele u Donjem Kraljevcu, u Gornjem Mihaljevcu, koje je imalo oslikan tabulat, pa na Kapelšćaku, u Gornjem Vidovcu; imala ga je i prva župna, drvena crkva u Legradu, a prema Bedekoviću i stara kapela u Sv. Jeronima u Štrigovi. Nad predvorjem drvenih kao i zidanih crkava često se izidao drveni tornjić (Legrad, Dekanovec, Donji Vidovec, Kotoriba 1698. g.)

Krovište drvenih crkava, kao i većine kurija, te zidanih crkava su bile pokrivene šindrom (koju u Međimurju danas nazivaju «šinklin»). Velika se pažnja posvećivala kapama zvonika - ponajviše sredinom XVIII. stoljeća, o čemu ima dragocjenih vijesti vizitacija. Niz zidanih gotičkih crkava u XVII. stoljeću imao je drveni zvonik. Tako je na primjer, hrvatsko selo u Cogeštotu imalo na crkvi zvonik djelomično zidan, djelomično drven, a zvonik u hrvatskom selu Cindrofu kao i u njemačkome mjestu Schutzen am Gebirge, je bio izrađen od drveta.

Međimurske drvene crkve imaju, krajem XVII. stoljeća, obično zvonik. Zvono se smještalo na improviziranu zvonaru pred crkvom kakva još danas postoji u Šandorovcu. Leskovar je g. 1699. zabilježio da je 1698. g. bio podignut na kapeli u Kotoribi pristao drveni zvonik na način zvonika sv. Franje u Zagrebu, pokriven hrastovom šindrom. Iz ovoga vidimo da su neka ostvarenja nastajala po neočekivanim utjecajima. Kad 1660. g. Evlija Čelebija opisuje Čakovec, spominje da se u gradu nalazi 10.000 lijepih kuća od kamena, koje su pokrivene raznobojnom šindrom.

U drugoj polovici XVIII. stoljeća, crkve su u Međimurju već gotovo sve zidane građevine, no njihovi zvonici natkrivaju se i nadalje šindrom, koja je bila obojena narančastom, zelenom i crvenom bojom. 1779. g. Zlatarić spominje da crkva u Goričanu ima lukovicu zvonika prekrivenu hrastovim daščicama, koje su natopljene narančastom (crvenožutom) bojom. Popović navodi, da je lukovica drvene crkve sv. Nikole u Legradu obojena zeleno. Nikola Eszterhazy 1756. g. spominje da na novosagrađenoj zidanoj kapeli sv. Margarete u Donjoj Dubravi, je također zelena kapa zvonika. Najviše su bile crveno obojene kape zvonika, kakve se spominju u Cirkovljanu, Donjem Vidovcu, Maloj Subotici, Mihovljanu, Sv. Juraj u Trnju, Sv. Martin na Muri i u Prelogu. Kapa zvonika u Maloj Subotici je 1747. g. šatorastog oblika, a 1779. g. zvono ima crvenu lukovicu od hrastovine.

Sakralna drvena arhitektura u Međimurju

Danas u Međimurju više nema sakralne arhitekture, koja je građena od drvene građe. Kanonski zapisi iz kraja XVII. stoljeća kazuju, da je svega trećina svih međimurskih crkava bila građena od drvene građe. To je svakako zanimljivo, jer bismo očekivali, da će ih biti više u onim uvjetima, kakve je pružalo tadašnje Međimurje bogato šumama. Te crkve možemo pratiti na temelju zapisa od kraja XVII.stoljeća do druge polovice XVIII. stoljeća, kada uglavnom nestaju jer su ih zamijenile zidane građevine. Pretežno su se nalazila na ravnom, istočnom dijelu Međimurja.

U Donjem Vidovcu župnik Hunjadi ruši 1768. g. kuriju građenu djelomično od hrastovine, a djelomično od šiba, koja je bila podignuta 1720. g. U Maloj Subotici 1769. g. nestaje kurija, koja je bila sagrađena od šibja na hrastovom podnožju.

Drvene crkve su bile većim dijelom solidnije građene. Većinom su bile građene iz temelja od čvrste hrastovine (primjer u Novakovcu). Tako su bile izgrađene kapele u Dekanovcu, Donjem Kraljevcu, Gornjem Vidovcu, Vratišincu i Kotoribi dok je župna crkva u Legradu na taj način podignuta tek 1712. g.

Od dasaka (pr.-mlin u Podbrestu) je bila sagrađena mala kapelica s tornjićem, podignuta u čast Sv. Ivana Nepomuka u Legradu koja 1779. g. ima na zvoniku dvostruku «kopulu» od crveno obojene šindre, kojoj je na vrhu zvjezdasti križ s likom sv. Mihovila Arkanđela.

Još jedan rijedak primjer ove arhitekture – 1750. g. Kukuljević zabilježuje da se na legradskom groblju povrh grobnice obitelji «Zargarianae» nalazi drveni oratorij. Taj maleni drveni mauzolej imao je dva mala drvena tornjića.

Već tijekom XVIII. stoljeća nestajala je u Međimurju sakralna drvena arhitektura. U Gornjem Mihaljevcu drvena se crkva spominje god. 1690. g., u Gornjem Vidovcu do 1747. g., u Donjem Kraljevcu do 1748. g., na Kapelščaku do 1750. g., u Dekanovcu i Kotoribi do 1760. g., a u Vratišincu i Legradu (župna) do 1768. g. U svim tim mjestima danas postoje zidane crkve baroknog karaktera koje su zamijenila drvene. Do XIX. stoljeća održala se u ovome kraju od drvenih crkava samo kapela Sv. Nikole u Legradu, a srušila se potkopana velikom poplavom Drave 1825. g. Ona se najdulje održala upravo unutar župe Legrad, gdje se u XVIII. stoljeću nalazilo šest drvenih građevina sakralnoga karaktera, što na hrvatskoj, što na mađarskoj strani koje su predstavljale topografski najjaču skupinu ove vrste arhitekture u ovom kraju.