Iranska nuklearna kriza

Izvor: Wikipedija

   Ovo je članak o događaju u tijeku ili djelu u stvaranju.
Moguće su česte izmjene članka kako događaj ili produkcija napreduju.


Karta Iranske nuklearne industrije
Karta Iranske nuklearne industrije

Iranska nuklearna kriza je kriza nastala 2002. zbog Iranskog nuklearnog programa kojemu su se protivili EU i SAD, koji su tu državu prijavili vijeću sigurnosti u UN-u 2005. zbog straha da kani nabaviti nuklearno oružje. 2006. Iranu su zbog nesuradnje uvedene sankcije.

Sadržaj

[uredi] Uvod

Iranski nuklearni program započet je još u 1950-ima kako bi se razvila nuklearna tehnologija. Nakon Islamske revolucije 1979. program je privremeno prekinut, ali je ponovno započet pred kraj 20. stoljeća. Prema Iranskoj vladi, svrha programa je u mirne svrhe, kako bi se postavili nuklearni generatori koji trebali proizvoditi 6.000 MW električne struje do 2010[1] što bi pomoglo ekonomiji te države.

[uredi] Kontroverzne izjave Ahmedinejada

Iranski predsjednik Mahmoud Ahmedinejad je 15. prosinca 2005. izjavio da je "holokaust Židova u 2. svjetskom ratu samo mit"[2] te da bi "Židovima trebalo dati državu u Europi, SAD-u, Kanadi ili Aljasci", a još je ranije u listopadu dodao da bi "Izrael trebalo izbrisati sa karte", što je izazvalo osude i kritike diljem svijeta, od SAD-a do EU-a. Bijela kuća je potom izrazila zabrinutost da Iran želi nabaviti nuklearno oružje zbog takvih radikalnih stavova i upotrijebiti ga protiv Izraela.

Ahmedinejad je više puta ponovio da Iran ima pravo na nuklearnu energiju
Ahmedinejad je više puta ponovio da Iran ima pravo na nuklearnu energiju

UN-ovo vijeće sigurnosti, sa svih 15 država članica, je 28. listopada 2005. izdalo izjavu kojom osuđuje takve stavove: "Vijeće sigurnosti osuđuje primjedbe o Izraelu izjavljene od gospodina Mahmouda Ahmedinejada, predsjednika Islamske republike Irana"[3]. Uz to, Iran je još ranije, 27. srpnja 2004., razbio pečate agencije IAEA na centrifuge Urana, te prisilno obnovio povećanje centrifuga kod Natanza[4], što je izazvalo osude diljem svijeta, a uz pomoč satelitskih snimaka otkriveni su i tajni pogoni za nuklearnu energiju koji nisu prijavljeni IAEA.

[uredi] Rok Iranu

11. travnja 2006. Iranski predsjednik Ahmadinejad je izjavio da je njegova zemlja "uspješno obogatila Uran" i da se "Iran pridružio grupi zemalja sa nuklearnom tehnologijom". Uran je obogaćen na 3.5 % i mogao se iskoristiti za nuklearni reaktor, dok bi za nuklearnu bombu trebalo obogaćenje od 90 %.

5. lipnja 2006. 6 država članica Vijeća sigurnosti UN-a, Rusija, Kina, SAD, Francuska, Velika Britanija i Njemačka, su ponudili Iranu niz prijedloga za pomoč u energiji u zamjenu za prestanak obogaćivanja Urana[5]. 31. srpnja Iran je dobio rok od UN-a zaustaviti svoj program do 31. kolovoza 2006. U protivnom će snositi "diplomatske i ekonomske sankcije"[6]. Kina i Rusija dugo su se protivile oštrijem djelovanju protiv Irana, ali su na kraju ipak prihvatili rezoluciju.

Rok je prošao, a Iran nije zaustavio rad na nuklearnim reaktorima, ponoviviši još jednom da "nije prijetnja nikome, čak ni Izraelu". Američki predsjednik George W. Bush je na to izjavio da "Iran mora snositi posljedice" i da je vrijeme za sankcije. No Rusija i Kina su se protivli toj odluci, a EU je još jednom produljio rok Iranu kako bi se našlo diplomatsko rješenje. Kofi Annan je 3. rujna doputovao u Teheran kako bi pokušao postići konkretne dogovore, no dobio je samo doznaku da je Iran spreman na pregovore.

[uredi] Prve sankcije Iranu

Iako su se Rusija i Kina dugo protivile, na kraju su ipak postigle dogovor sa SAD-om oko novije verzije rezolucije koja bi trebala kazniti Iran. Rezolucija 1737 UN-ovog vijeća sigurnosti je jednoglasno prihvaćena 23. prosinca 2006.[7] pod sponzorstvom Francuske, Njemačke i Velike Britanije. U toj rezoluciji nametnute su ograničene sankcije Iranu zbog toga što nije zaustavio nuklearni program nakon rezolucije 1696. Tom rezolucijom zabranjena je dostava nuklearne tehnologije i materijala Iranu te je zamrznula imovinu pojedinaca i poduzeća koja su povezana sa nuklearnim programom. Sankcije će se skinuti kada Iran zaustavi "sumnjive aktivnosti" na zadovoljstvo agencije IAEA.

Iran je osudio rezoluciju i kritizirao Vijeće Sigurnosti. Mohammad Ali Hosseini, predstavnik Irana, je izjavio da rezolucija "ne može utjecati ili ograničiti Iranske mirne nuklearne aktivnosti, ali će diskreditirati odluke vijeća sigurnosti, čija se moč gubi". Zbog toga što je rezolucija pod člankom 41 od 7. poglavlja zakona UN-a, ona se ne može izvršiti kroz vojnu intervenciju. SAD je zaprijetio Iranu i daljnim sankcijama ako ne zaustavi svoj program.

[uredi] Druge sankcije Iranu

SAD se nakon prve rezolucije dogovorio sa stalnim članicama oko sinopsisa za novu rezoluciju. 24. ožujka 2007. Vijeće Sigurnosti UN-a jednoglasno je izglasalo nove sankcije protiv Irana, ponovno zbog nepoštivanja prethodnog zahtjeva za prekid obogaćivanja urana. Rezolucijom 1747 uvodi se zabrana izvoza oružja iz Irana i zamrzava imovina 28 osoba i organizacija povezanih s iranskim nuklearnim i raketnim programom. Članice UN-a pozivaju se da ne izvoze oružje u Iran i ne daju toj zemlji financijsku pomoč i zajmove. Vojna intervencija je opet isključena.

Iranski ministar vanjskih poslova Manouchehr Mottaki odbacio je rezoluciju 1747 te je iskoristio svoje pravo glasa u Vijeću: "Ovo je četvrti put u godinu dana da na temelju neopravdane odluke koju su pripremili neki stalni članovi, Vijeće Sigurnosti donosi nezakonitu, neutemeljenu i nepotrebnu odluku protiv mirnodopskog nuklearnog programa Islamske Republike Irana koji nije nikakva prijetnja za međunarodnu sigurnost".

[uredi] Vanjske poveznice