Epitet

Izvor: Wikipedija

Epitet (grč. επιθετον, epitheton = nametnut) svaki je atribut, odnosno dodatak imenici koji ju pobliže objašnjava i opisuje. Epiteti su najčešće pridjevi.


[uredi] Stalni epiteti

Stalni su oni epiteti koji se s istom imenicom pojavljuju uvijek, bez obzira na situaciju i služe kao ukrasna karakterizacija. Tako će, kod Homera, Ahilej biti brzonog čak i kad sjedi.


  • kod starih epova, primjerice, kod Homera:
brzonogi Ahilej, volooka Hera, egidonoša Zeus, sjajnošljemac Hektor, sjajnooka Atena, daljnometni Apolon, silni Agamemnon, ljepoobrazna Briseida, lukav Odisej, vjerna Penelopa


  • u usmenoj i narodnoj književnosti, epovima i poemama:
Otoman-paša silni, bijela knjiga, mila majka, bijelo lice, britka sablja...'


  • u svakodnevnom govoru kada s imenicom tvore i metafore:
okorjeli neženja, prodana duša, prosjački štap, drakonske mjere, uvodna riječ, ljudska prava, crkveni miš...


[uredi] Epiteti u poeziji


Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I blješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana


Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.


Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.