Britanski kulturalni studiji
Izvor: Wikipedija
Britanski kulturalni studiji naziv je za skupinu različitih fenomena, aktivnosti i rezultata na području istraživanja i analize kulture suvremenog zapadnoeuropskog društva. Kao visokoškolska aktivnost institucionalno su započeti 1966. s osnivanjem birminghemskog centra za proučavanje suvremene kulture (Birmingham Centre for Contemporary Cultural Studies) pri Sveučilištu u Birminghamu. Drugi važni institucionalni okviri u kojima se odvijala aktivnost pripadnika britanskih kulturalnih studija bili su između ostalih i Centar za istraživanje televizije ( The Centre for Television Research ) u Leedsu, Centar za istraživanje masovne komunikacije (Centre for Mass Communication Research ) na sveučilištu u Leicesteru, oboje osnovani 1966., programska orijentacija institucije Otvorenog sveučilišta (Open University), koja je u okviru mreže najšireg, svima dostupnog obrazovanja otvorila svoj program analizi i istraživanju suvremenih oblika ponašanja, života, rada i zabave. Gašenjem birmingemskog centra krajem 80-tih završila je i više-manje koherentna, pionirska aktivnost britanskih teoretičara, a teorija kulturalnih studija postala je dio društveno-humanističke znanosti zastupljene na brojnim svjetskim sveučilištima.
Teorija britanskih kulturalnih studija zasniva se na dvije društveno-humanističke, odnosno filozofske tradicije. Prva je tradicija književne teorije i književne kritike, a druga je tradicija marksističke kritike društva. Teorija britanskih kulturalnih studija izravno proizilazi iz studija proučavanja književnosti, osobito iz onog dijela koje je zasnovano na strukturalizmu i poststrukturalizmu i koja je ideju teksta i tekstualnosti - kao proizvođača određenih značenja - primijenila na fenomene (popularne) kulture. Iz marksističke tradicije, britanski kulturalni studiji preuzimaju analizu odnosa između onih koji posjeduju sredstva za proizvodnju, s jedne strane, i kulture s druge strane, mijenjajući je i prilagođavajući suvremenom društvu. Tako pripadnici britanskih kulturalnih studija kritiziraju tradicionalnu marksističku postavku o masovnoj kulturi kao "lažnoj svijesti" radničke klase, uviđajući da se na polju svakodnevnog života, na polju popularne kulture oblikovane i distribuirane masovnim medijima (novine, radio, TV itd.), filmom, umjetnošću itd. značenja ne formiraju u jednosmjernom (od gore pa prema dole, od vlasnika sredstava za proizvodnju do razvalašćenih potrošača), već u višesmjernom procesu u kojem vlada stalna napetost između pošiljatelja i primatelja kulturalne poruke, u kojem se odvija svakodnevna "borba za značenje" (Stuart Hall).
Najpoznatiji predstavnici britanskih kulturalnih studija i njihove najpoznatije knjige su:
- Richard Hoggart, osnivač birminghemskog centar za kulturalne studije; The Uses of Literacy (1958)
- Raymond Williams, Culture and Society(1966), Television: Technology and Cultural Form (1974)
- E.P. Thompson, The Making of the English Working Class (1978)
- Stuart Hall, The Popular Arts(1964), Policing the Crisis: Mugging, the State nad Law and Order(1978)
- John Fiske i John Hartley, Reading Television(1978)
Kulturalni studiji u Hrvatskoj relativno je nova sveučilišna praksa, koja je kao poslijediplomski studij pokrenuta na zagrebačkom sveučilištu 2002. godine na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 2004. kulturalni studiji mogu se slušati i kao dodiplomski studij na Sveučilištu u Rijeci. Knjiga Uvod u kulturalne studije - ishodišta i problemi Deana Dude, profesora na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, za sada je jedina knjiga na hrvatskom jeziku posvećena teoriji kulturalnih studija. [1]