Albert Einstein

From Wikipedia


Albert Ajnštajn
Anštajn 1947
Rođen 14. mart, 1879.
Ulm, Virtemberg, Nemačka
Umro 18. april, 1955.
Prinston, Nju Džersi
Prebivalište Nemačka, Italija, Švajcarska, SAD
Nacionalnost Nemac (1879-96, 1914-33), Švajcarac (1901-55), Amerikanac (1940-55)
Oblast Fizika
Institucije Švajcarski patentni biro
Univ. Cirih
Karlov univ.
Kajzer Vilhelm inst.
Lajdenski univ.
Inst. za napredne studije
Poznat po Opšta teorija relativnosti, Specijalna teorija relativnosti
Fotoelektrični efekat, Braunovo kretanje
Nagrade Nobelova nagrada za fiziku (1921)

Albert Ajnštajn (Nemčki:Albert Einstein) bio je teorijski fizičar, jedan od najvećih umova i najznačajnijih ličnosti u istoriji sveta.[1][2] Rođen je u Ulmu, Nemačka, 14. marta, 1879, a preminuo je u Prinstonu, Nju Džersi, SAD, 18. aprila, 1955.

Albert Ajnštajn je formulisao Specijalnu i Opštu teoriju relativnosti kojima je revolucionisao modernu fiziku. Pored toga, doprineo je napretku kvantne teorije i statističke mehanike. Iako je najpoznatiji po teoriji relativnosti (posebno po ekvivalenciji mase i energije E=mc2), Nobelova nagrada za fiziku mu je dodeljena 1921. godine za objašnjenje fotoelektričnog efekta (rada objavljenog 1905. u -Annus Mirabilis- ili “Godini čuda”) kao i za doprinos razvoju teorijske fizike. U narodu, ime Ajnštajn je sinonim za čoveka visoke inteligencije ili za genija.

Predmet njegovih istraživanja su bile Kapilarne sile, Specijalna teorija relativnosti (kojom je ujedinio zakone mehanike i elektromagnetike), Opšta teorija relativnosti (uopštenje Specijalne teorije kojim obuhvaćeno ubrzano kretanje i gravitacija), kosmologija, statistička mehanika, Braunovo kretanje, kritična opalescencija, verovatnoća elektronskih prelaza u atomu, problemi probablističke interpretacije kvantne teorije, termodinamika svetlosti pri maloj gustini zračenja, fotoelektrični efekat, Fotoluminiscencija, Fotojonizacija, Voltin efekat, sekundarni katodni zraci, zakočno zračenje, stimulisana emisija zračenja, ujedinjene teorije polja, unifikacija bazičnih fizičkih koncepata preko njihove geometrizacije itd.

Sadržaj/Садржај

[uredi - уреди] Biografija

[uredi - уреди] Detinjstvo i srednjoškolsko doba

Mladi Albert pre selidbe porodice Ajnštajn iz Nemačke u Italiju
Mladi Albert pre selidbe porodice Ajnštajn iz Nemačke u Italiju

Albert je rođen 14. marta, 1879. godine, otprilike u 11.30 časova pre podne, u jevrejskoj familiji, nastanjenoj u gradu Ulm u oblasti Virtemberg, Nemačka, što je oko 100 km istočno od nešto poznatijeg Štutgarta. Njegov otac bio je Herman Ajnštajn, po zanimanju trgovac, koji se kasnije bavio elektrohemijskim poslovima, a majka mu je bila Paulina Ajnštajn, devojačko Koh. Oni su se venčali u Štutgart-Bad Kanštatu (Template:Jez-nem). Po Albertovom rođenju, njegova majka navodno je bila zaplašena, jer je mislila da je glava njenog novorođenčeta previše velika i da je loše oblikovana. Pošto je veličina njegove glave, čini se, bila manje vredna zapažanja kako je on bivao stariji, (što je očigledno sa svih Ajnštajnovih fotografija na kojima se vidi da mu je glava bila proporcionalna veličini tela u svim periodima života), ovu njegovu „osobinu“ na dalje su tretirali kao neku vrstu „benigne makrocefalnosti“ odnosno smatrali su da „proporcije njegove glave“ nisu ni u kakvoj vezi sa nekom eventualnom bolešću, niti da imaju bilo kakvog uticaja na njegove kognitivne-saznajne sposobnosti.

Još jedan, poznatiji, aspekt Ajnštajnovog detinjstva predstavlja činjenica da je on progovorio kasnije nego većina prosečne dece. Ajnštajn je sam tvrdio da nije progovorio pre svoje treće godine i da je i tada to nevoljko činio sve do uzrasta od devet godina (videti deo „Spekulacije i kontroverze“). Zbog ovog Ajnštajnovog zakasnelog razvoja govornih sposobnosti i njegove kasnije dečačke sklonosti da izbegava svaku temu u školi koja mu je dosadna, a da se intenzivno koncentriše samo na ono što ga interesuje, neki od njegovih poznavalaca iz tog vremena, kao na primer jedna porodična kućna pomoćnica, sugerisali su čak da je on možda „retardiran“. Ovo poslednje zapažanje nije, međutim, bilo i jedino u Ajnštajnovom životu koje je išlo za tim da mu se prikače nekakvi kontroverzni epiteti ili da se etiketira nekom „patološkom nalepnicom“ (videti opet „Spekulacije i kontroverze“). Pošto se niko od članova Albertove porodice nije strogo pridržavao jevrejskih verskih običaja, i za njega je bilo dozvoljeno da pohađa Katoličku osnovnu školu. Iako mu se u početku nisu baš sviđale sve lekcije koje je čuo u toj školi, a neretko ih je i preskakao, on je kasnije, na primer, često nalazio veliko zadovoljstvo i utehu u Mocartovim violinskim sonatama.

Kada je Ajnštajnu bilo pet godina, njegov otac mu je pokazao mali džepni kompas i Ajnštajn je tada shvatio da nešto u „praznom” prostoru deluje na magnetnu iglu kompasa, da bi kasnije ovaj doživljaj opisao kao najveći otkrivački događaj njegovog života. On je, zabave radi, pravio modele i mehaničke spravice pokazujući tako od malena velike tehničke i matematičke sposobnosti.

Počev od godine 1889, student medicine po imenu Maks Talmud (-{Max Talmud}- - kasnije: -{Talmey}-), koji je četvrtkom uveče posećivao Ajnštajnove u toku šest godina, [3] upoznaje Ajnštajna sa ključnim naučnim i filozofskim tekstovima, uključujući Kantovu Kritiku čistog uma. Dvojica od njegovih ujaka na dalje će “hraniti” ovu njegovu intelektualnu radoznalost, tokom njegovog kasnijeg detinjstva i perioda rane adolescencije, nabavljajući mu ili mu preporučavajući za čitanje knjige iz oblasti nauke, matematike i filozofije. Ajnštajn je pohađao Luitpold gimnaziju (-{Luitpold Gymnasium}-), gde je stekao relativno napredno i za to vreme moderno obrazovanje. Sa učenjem matematike započeo je negde oko dvanaeste godine, 1891, učeći samostalno iz školskih udžbenika Euklidovu geometriju u ravni, a infinitezimalni račun počeo je da izučava četiri godine kasnije. Ajnštajn je shvatio kolika je moć aksiomatskog, deduktivnog, razmišljanja proučavajući EuklidoveElemente”, koje je on nazivao „svetom geometrijskom knjižicom“ [3] (prema tvrđenju Maksa Talmuda). Dok je bio u gimnaziji, Ajnštajn se često sukobljavao sa školskim autoritetima i vređao upravu, verujući da je duh učenja i kreativnog razmišljanja izgubljen usled nastojanja na čistoj memorizaciji gradiva.

Godine 1894, nakon propasti elektrohemijskih poslova njegovog oca Hermana Ajnštajna, Albert se seli iz Minhena u Paviju, italijanski grad blizu Milana. Ajnštajnov prvi naučni rad, pod nazivom "Istraživanje stanja etera u magnetnom polju", bio je ujedno tada napisan i za jednog od njegovih ujaka. Albert je ostao u Minhenu želeći da završi školu, ali je završio samo jedan semestar, pre nego što je napustio gimnaziju u proleće 1895, da bi se pridružio svojoj familiji u Paviji. On napušta školu godinu i po dana pre završnih ispita, ne govoreći o tome ništa svojim roditeljima, uveravajući školsku upravu da mu dozvole odlazak uz pomoć lekarskog uverenja dobijenog od jednog prijateljski nastrojenog doktora. Ali to je ujedno značilo i da neće dobiti svedočanstvo o završenoj srednjoj školi. Te godine, u uzrastu od 16 godina, on preduzima misaoni eksperiment poznat kao “Ajnštajnovo ogledalo” (-{“Albert Einstein's mirror”}-). Zureći u ogledalo, on je pokušavao da dokuči šta bi se desilo sa njegovom ogledalskom slikom ako bi on počeo da se kreće brzinom svetlosti. Njegov zaključak, da je brzina svetlosti nezavisna od brzine posmatrača (brzine njenog izvora), koji je, između ostalog, bio podstaknut i ovim razmišljanjem, kasnije će postati jedan od dva postulata specijalne relativnosti.

Mada je pokazao odličan uspeh na matematičkom i naučnom delu prijemnog ispita za upis na Savezni politehnički institut u Cirihu, današnji ETH Cirih, njegov neuspeh u delu ispita iz slobodnih veština osujetio je ove njegove planove. Njegova porodica šalje ga tada u Arau u Švajcarskoj da završi srednju školu, tako da postaje jasno da on neće biti inžinjer elektrotehnike, kao što se njegov otac dotada nadao. Tamo, on sluša povremena predavanja iz Maksvelove elektromagnetne teorije i konačno prima svoju diplomu septembra meseca 1896. godine. U to vreme on je bio na stanovanju u porodici profesora Josta Vintelera (-{Jost Winteler}-) gde se zaljubljuje u Sofiju Mariju-Janu Amandu Vinteler (-{Sofia Marie-Jeanne Amanda Winteler}-), obično pominjanu kao Sofija ili Marija, ćerku profesora Vintelera i Ajnštajnovu prvu draganu. Ajnštajnova sestra Maja, koja je verovatno bila njemu najbliža osoba od poverenja, kasnije će se udati za Vintelerovog sina Pola, a Ajnštajnov prijatelj Mišel Beso (Michele Besso) oženiće Vintelerovu drugu kćerku, Anu. Ajnštajn se zatim upisuje na Savezni politehnički institut, u oktobru mesecu, i prelazi u Cirih, dok Marija odlazi u Olsberg u Švajcarskoj gde je čeka posao učiteljice. Iste godine, on obnavlja svoje virtemberško državljanstvo.

U jesen 1896, Srpkinja Mileva Marić započinje svoje studije medicine na Univerzitetu Cirih, da bi se već posle prvog semestra prebacila na Savezni politehnički institut gde, kao jedina žena upisana te godine, studira na istom smeru kao i Ajnštajn. Milevino druženje sa Ajnštajnom razviće se u pravu ljubavnu romansu tokom sledećih par godina, i pored povike njegove majke kojoj je smetalo to što je ona previše stara za njega, što nije Jevrejka, i što ima fizičku manu (jedna noga bila joj je nešto kraća od druge). [4]

U 1900-toj godini, Ajnštajn je stekao diplomu Saveznog politehničkog instituta koja mu je omogućavala da se bavi nastavnim radom. Iste godine on prijavljuje za objavljivanje svoj prvi rad o kapilarnim silama, pod naslovom -{"Folgerungen aus den Capillaritätserscheinungen"}-, ili u prevodu "Rezultati posmatranja kapilarnih pojava" (može se naći u “Analima fizike” tom 4, strana 513). U ovom svom radu, on pokušava da ujedini različite zakone fizike, dakle čini pokušaj u onome što će bez prekida nastojati da čini tokom celog svog života. Preko svoga prijatelja, inžinjera Mišela Besoa, Ajnštajn će se upoznati sa delom Ernsta Maha, kojeg će kasnije nazivati „najboljom rezonatorskom kutijom Evrope“ za fizičke ideje. Tokom tog vremena, Ajnštajn razmenjuje i deli svoja naučna interesovanja sa grupom bliskih prijatelja, uključujući Besoa i Marićevu. Oni tada sami sebe nazivaju „Olimpija Akademijom“. Ajnštajn i Marićeva dobijaju u to vreme vanbračnu ćerku, Lizerl Ajnštajn (-{Lieserl Einstein}-), rođenu januara 1902. Sudbina ovoga deteta do danas je nepoznata. Neki veruju da je ona umrla odmah po rođenju, dok drugi veruju da su je roditelji dali na usvajanje.

[uredi - уреди] Zaposlenje i doktorat

Image:Einstein patentoffice.jpg
Ajnštajn godine 1905. u vreme kada je pisao svoje "-{Annus Mirabilis}-" radove

Ajnštajn posle diplomiranja nije mogao odmah da nađe nastavničko zaposlenje, ponajviše zato što je kao mladić svojom drskošću očigledno iritirao većinu svojih profesora. Otac prijatelja sa klase zato mu je pomogao da se domogne zaposlenja kao pomoćni tehnički ispitivač u Švajcarskom birou za patente [5]1902 godine. Tu je Ajnštajn procenjivao vrednost patenata raznih pronalazača, koji su se prijavljivali u ovaj biro, kao i mogućnosti primene tih patenata u tehničkim uređajima, radio je dakle posao koji je ipak zahtevao poznavanje njegove struke, fizike. A posebno je bio zadužen da ocenjuje patente koji su u nekoj vezi sa elektromagnetnim uređajima.[6] On je takođe morao ovde da nauči kako da raspozna suštinu primene patenta usprkos ponekad veoma šturog opisa, a i njegov direktor poučio ga je kako „samog sebe da izrazi korektno“. Dok je ocenjivao praktičnost njihovog rada on je povremeno i ispravljao greške u njihovim dizajnima.

Ajnštajn je oženio Milevu Marić 6. januara, 1903. Ajnštajnova ženidba sa Marićevom, koja je bila matematičarka, predstavljala je u isto vreme i lično ali i intelektualno partnerstvo i vezu. Za Milevu Ajnštajn je govorio: „Ona je stvorenje jednako meni samom i koje je jednako nezavisno i jako kao što sam i ja“. Ronald Klark (Ronald W. Clark), Ajnštajnov biograf, tvrdi da distanca koja je postojala u Ajnštajnovom braku sa Milevom, za njega bila preko potrebna, jer da bi upotpunio svoj rad on je morao da postigne neku vrstu intelektualne izolacije. Abram Jofe (Abram Joffe), sovjetski fizičar koji je poznavo Ajnštajna, u jednoj smrtovnici piše o njemu “Autor radova iz 1905 bio je... birokrata u Patentnom birou u Bernu, Ajnštajn-Marić”, i ovo je nedavno bilo uzeto kao dokaz saradničke strane njihove veze. Međutim, prema Albertu Martinezu (Alberto A. Martínez) iz Centra za studije Ajnštajna Univerziteta Boston, Jofe je jedino time pripisao autorstvo Ajnštajnu, jer, kako on misli, bio je to uvreženi švajcarski običaj da se dodaje ženino prezime iza muževljevog imena.[7] Ipak, razmere Milevinog uticaja na Ajnštajnovo delo još uvek su kontroverzno i diskutabilno pitanje.

1903. godine, Ajnštajnovo zaposlenje u Švajcarskom patentnom birou postalo je stalno, mada ga je unapređenje mimoišlo sve dok “se u potpunosti ne usavrši za mašinsku tehnologiju”.[8] On stiče svoj doktorat pod mentorstvom Alfreda Klajnera (-{Alfred Kleiner}-) na Univerzitetu Cirih, nakon prijavljivanja svoje doktorske teze pod nazivom "Jedno novo određivanje molekularnih dimenzija" (-{"Eine neue Bestimmung der Moleküldimensionen"}-) u 1905. godini.

[uredi - уреди] -{Annus Mirabilis}- naučni radovi

Tokom 1905. godine, u svoje slobodno vreme, on je napisao četiri članka koja su poslužila za zasnivanje moderne fizike, bez mnogo naučne literature na koju bi se mogao pozvati, ili mnogo kolega naučnika sa kojima bi o tome mogao prodiskutovati. Većina fizičara se slaže da su tri od ovih članaka (o Braunovom kretanju, fotoelektričnom efektu i specijalnoj relativnosti zasluživali da budu nagrađeni Nobelovom nagradom. Ali samo rad o fotoelektričnom efektu bio je spomenut od strane Nobelovog komiteta prilikom dodeljivanja nagrade, jer je u to vreme samo iza njega stajalo mnogo neospornih, eksperimentalnih, dokaza, dok je za druge Ajnštajnove radove Nobelov komitet izrazio mišljenje da bi oni trebalo da budu potvrđeni u toku budućeg vremena.

Neko bi mogao da smatra ironičnim što je nagrada dodeljena za fotoelektrični efekat, ne samo zato što je Ajnštajn najviše poznat po teoriji relativnosti, već takođe i zato što je fotoefekat kvantni fenomen, a Ajnštajn je, zbog nečega, kasnije postao razočaran kursem koji kvantna teorija zauzela u svome daljem razvoju.

Image:Max-Planck-und-Albert-Einstein.jpg
Maks Plank daruje AjnštajnaMaks Plankovom medaljom, Berlin 28. jun, 1929.

Ajnštajn je objavio seriju ovih naučnih radova u ”Analima fizike” (-{Annalen der Physik}-). Uobičajeno je da se oni danas nazivaju Annus Mirabilis naučni radovi (od latinske fraze -{Annus mirabilis}- što na latinskom znači “Godina čuda”). Međunarodna unija za čistu i primenjenu fiziku (-{The International Union of Pure and Applied Physics}-, IUPAP) obeležila je 100. godinu od objavljivanja njegovih opsežnih naučnih radova u 1905. kao Svetsku godinu fizike 2005 (-{World Year of Physics 2005}-).

Prvi rad, nazvan "O jednom heurističkom gledanju na proizvođenje i transformaciju svetlosti" (-{"On a Heuristic Viewpoint Concerning the Production and Transformation of Light"}-, ili u originalu na nemačkom, -{"Über einen die Erzeugung und Verwandlung des Lichtes betreffenden heuristischen Gesichtspunkt"}-) bio je posebno citiran u saopštenju povodom dodele Nobelove nagrade. U ovom radu, Ajnštajn proširuje Maks Plankovu hipotezu (E = hν) o diskretnim delićima energije, na svoju vlastitu hipotezu da se elektromagnetna energija (svetlost) takođe emituje iz materije ili apsorbuje u diskretnim delićima-kvantima čiji je iznos hν (gde je h Plankova konstanta, a ν je frekvencija svetlosti, predlažući tako novi zakon

E_{\mathrm{max}}  = h\nu - P\,

kao objašnjenje fotoelektričnog efekta, jednako kao i svojstava drugih pojava fotoluminiscencije i fotojonizacije. U kasnijim radovima, Ajnštajn koristi ovaj zakon da opiše Voltin efekat (1906), nastanak sekundarnih katodnih zrakova (1909) i visokofrekventnu granicu zakočnog zračenja (1911). Ključni Ajnštajnov doprinos je u njegovom tvrđenju da je kvantizacija energije uopšte, suštinsko svojstvo svetlosti, a ne samo, kao što je Maks Plank verovao, neka vrsta ograničenja u interakciji između svetlosti i materije. Jedan drugi, često previđani, doprinos ovoga rada predstavlja Ajnštajnova izvanredna procena (6.17 \times 1023) Avogadrovog broja (6.02 \times 1023). Međutim, kako Ajnštajn u ovom radu „nije“ predložio da je svetlost sastavljena od čestica, koncept svetlosti kao snopa „fotona“ neće ni biti predložen sve do 1909 (videti ispod). Njegov drugi članak 1905, pod nazivom "O kretanju—zahtevano od strane Molekularne kinetičke teorije toplote—malih čestica suspendovanih u nepokretnoj tečnosti" (-{"On the Motion—Required by the Molecular Kinetic Theory of Heat—of Small Particles Suspended in a Stationary Liquid"}-, ili na nemačkom, -{"Über die von der molekularkinetischen Theorie der Wärme geforderte Bewegung von in ruhenden Flüssigkeiten suspendierten Teilchen"}-), pokriva njegovu studiju Braunovog kretanja i obezbeđuje emprijske dokaze za postojanje atoma. Pre pojave ovog članka, atom je bio prihvaćen kao koristan koncept, ali fizičari i hemičari su se vatreno raspravljali da li su atomi realni entiteti ili nisu. Ajnštajnovo statističko razmatranje ponašanja atoma dalo je eksperimentatorima način da broje atome gledajući kroz obični mikroskop. Vilhelm Osvald (-{Wilhelm Ostwald}-), jedan od vođa anti-atomske škole, kasnije se poverio Arnoldu Zomerfeldu (Arnold Sommerfeld) da se njegova sumnja u atome preobratila u verovanje zahvaljujući Ajnštajnovom potpunom objašnjenju Braunovog kretanja. .[9] Braunovo kretanje bilo je takođe objašnjeno i od strane Luja Bašelijera (Louis Bachelier) 1900. godine. Ajnštajnov treći rad iste godine, "O elektrodinamici pokretnih tela" (-{"On the Electrodynamics of Moving Bodies"}-, ili u originalu, -{"Zur Elektrodynamik bewegter Körper"}-), bio je objavljen juna meseca 1905. Ovaj rad predstavlja uvod u Specijalnu teoriju relativnosti, kao teoriju vremena, prostora, mase i energije, koja je u saglasnosti sa teorijom elektromagnetizma, ali ne opisuje pojavu gravitacije. Dok je razvijao ovaj svoj članak, Ajnštajn je o njemu pisao Milevi kao o „našem radu o relativnom kretanju“, i ovo je navelo neke da pretpostave da je i Mileva imala svoju ulogu u stvaranju ovog čuvenog naučnog rada.

Nekolicina istoričara nauke veruju da su i Ajnštajn i njegova žena oboje bili upoznati sa time da je čuveni francuski matematički fizičar Anri Poenkare bio već objavio relativističke jednačine, par nedelja pre nego što je Ajnštajn prijavio svoj rad za objavljivanje. Ali mnogi veruju da je njihov rad nezavisan i da se razlikuje od Poenkareovog rada u mnogo prelomnih momenata, naime, u pogledu „etera“, Ajnštajn odriče postojanje etera, dok ga Poenkare smatra suvišnim. Slično tome, još uvek je diskutabilno da li je on znao za rad iz 1904 Hendrika Antona Lorenca, koji sadrži u sebi veći deo jednačina ove teorije i na koga se Poenkare poziva u svom radu. Većina istoričara, međutim, veruje da se ajnštajnovska relativnost razlikuje na mnogo ključnih načina od drugih teorija relativnosti koje su kružile u to vreme, i da mnoga pitanja u vezi sa prioritetom ovog otkrića izrastaju iz obmanjive slike Ajnštajna kao genija koji je radio u potpunoj izolaciji. [10] Mada je sigurno da je Ajnštajn diskutovao o fizici sa Milevom, ne postoje solidni dokazi o tome da je ona učinila neki značajan doprinos njegovom radu.

U četvrtom radu, "Da li inercija tela zavisi od njegovog energetskog sadržaja?" (-{"Does the Inertia of a Body Depend Upon Its Energy Content?"}-, ili u originalu -{"Ist die Trägheit eines Körpers von seinem Energieinhalt abhängig?"}-), objavljenom krajem 1905, on pokazuje da je iz relativističkih aksioma moguće izvesti čuvenu jednakost koja izražava ekvivalenciju između mase i energije. Energetski ekvivalent (E) nekog iznosa mase (m) jednak je masi pomnoženoj sa kvadratom brzine svetlosti (c): E = mc2. Međutim, Poenkare je bio prvi koji je objavio ovu “energetsku jednakost” 1900. godine, u neznatno drugačijoj formi, naime kao: m = E / c2 — videti takođe Osporavanje prioriteta otkrića relativnosti.

[uredi - уреди] Srednje godine

Ajnštajn 1911. na Solvej konferenciji.
Ajnštajn 1911. na Solvej konferenciji.

Godine 1911, Ajnštajn je promovisan u zvanje tehničkog ispitivača druge klase. U 1908., dobio je licencu za rad u Bernu, Švajcarska, kao Privatdocent (-{Privatdozent}-) (neplaćeni nastavnik na univerzitetu). Tokom tog vremena, Ajnštajn opisuje zašto je nebo plavo u svome radu o pojavi kritične opalescencije, koji pokazuje kumulativne efekte rasipanja svetlosti na pojedinačnim molekulima u atomosferi. .[11]

U 1911. godini, Ajnštajn postaje najpre vanredni profesor na Univerzitetu Cirih, a ubrzo posle toga i redovni profesor na nemačkoj govornoj sekciji Karlovog univerziteta u Pragu. Dok je bio u Pragu, Ajnštajn objavljuje rad u kome poziva astronome da provere dva predviđanja njegove Opšte teorije relativnosti koja je još u razvoju, a radi se o savijanju svetlosti u gravitacionom polju, merljivom za vreme pomračenja Sunca, i o gravitacionom crvenom pomaku Sunčevih spektralnih linija u odnosu na odgovarajuće spektralne linije proizvedene na površini Zemlje. Mladi nemački astronom Ervin Frojndlič (-{Erwin Freundlich}-), započinje saradnju sa Ajnštajnom i uzbunjuje druge astronome širom sveta u vezi sa ovim Ajnštajnovim astronomskim proverama.[12] 1912. godine, Ajnštajn se vraća u Cirih u nameri da postane redovni profesor na ETH Cirih. U to vreme, on tesno sarađuje sa matematičarem Marselom Grosmanom, koji ga upoznaje sa Rimanovom geometrijom. U 1912., Ajnštajn počinje da naziva vreme četvrtom dimenzijom (mada je H.G. Vels (-{H.G. Wells}-) uradio to isto ranije, u svome delu “Vremenska mašina”' (“The Time Machine”) iz 1895. godine) Godine 1914., odmah pred početak prvog svetskog rata, Ajnštajn se nastanjuje u Berlinu kao profesor na lokalnom univerzitetu i postaje član Pruske akademije nauka. On uzima prusko državljanstvo. Od 1914 do 1933, on je na dužnosti direktora Kajzer Vilhelm instituta za fiziku u Berlinu. On takođe zadržava mesto vanrednog profesora na Lajdenskom univerzitetu od 1920 do 1946, gde redovno održava gostujuća predavanja. Godine 1917, Ajnštajn objavljuje "O Kvantnoj mehanici zračenja" (-{"On the Quantum Mechanics of Radiation"}-, ili u originalu,-{"Zur Quantentheorie der Strahlung,"}- Physkalische Zeitschrift 18, 121–128). Ovim člankom uvodi se koncept stimulisane emisije, fizičkog principa koji omogućava pojačavanje svetlosti u laseru. Takođe iste godine, on objavljuje i rad u kojem koristi Opštu teoriju relativnosti da bi izgradio model celog svemira, pripremajući tako pozornicu za nastupanje moderne fizičke kosmologije. U tom radu on uvodi i poznatu kosmološku konstantu, koju je kasnije, kako Džordž Gamov tvrdi, u jednom njihovom razgovoru nazvao “najvećom pogreškom u njegovom životu” (“the biggest blunder of his life”).[13][14]


14. maja 1904, rodio se Albertov i Milevin prvi sin, Hans Albert Ajnštajn, (-{Hans Albert Einstein}-). Njihov drugi sin, Eduard Ajnštajn, (-{Eduard Einstein}-) , rođen je 28. jula, 1910. Hans Albert će kasnije postati profesor hidrauličkog inžinjeringa na Univerzitetu Kalifornije, Berkli, imajući veoma malo kontakata sa svojim ocem, ali deleći njegovu ljubav ka jedrenju i muzici. Mlađi brat, Eduard, želeo je da razvije praksu frojdovskog psihoanalitičara, ali je institucijalizovan zbog šizofrenije i umro je u jednom azilu. Ajnštajn se razveo od Mileve 14. februara, 1919., da bi oženio Elzu Lovental (-{Elsa Löwenthal}-), rođenu Ajnštajn, (Lovental je bilo prezime njenog prvog muža, Maksa) [2. jun]]a, 1919.. Elza je bila Albertova prva rođaka sa majčine strane, i njegova rođaka u drugom kolenu sa očeve strane. Bila je tri godine starija od Alberta, i negovala ga je kao bolničarka, nakon što je pretrpeo delimični slom živaca kombinovan sa jakim stomačnim bolovima. U ovom braku nije bilo dece.

"Ajnštajnova teorija trijumfuje," objavljeno u Njujork Tajmsu 10. novembra 1919.
"Ajnštajnova teorija trijumfuje," objavljeno u Njujork Tajmsu 10. novembra 1919.

[uredi - уреди] Opšta relativnost

U novembru 1915, Ajnštajn je održao seriju predavanja pred Pruskom akademijom nauka na kojima je predstavio novu teoriju gravitacije, poznatu kao Opšta teorija relativnosti. Poslednje predavanje se završava njegovim uvođenjem jednačina koje zamenjuju Njutnov zakon gravitacije i nazivaju se Ajnštajnove jednačine polja. David Hilbert, zapravo, je objavio jednačine polja u članku koji je datiran pet dana pre Ajnštajnovih predavanja. Ali prema Tornu (-{Thorne}-) (117-118), Hilbert je otkrio ispravne jednačine tek posle “premišljanja nad stvarima koje je naučio” tokom nedavne Ajnštajnove posete Getingenu. Torn ide i dalje pa kaže: “Sasvim prirodno, i u skladu sa Hilbertovim viđenjem stvari, rezultujući zakoni zakrivljenosti hitro su nazvani imenom “Ajnštajnove jednačine polja”, radije nego da budu nazvane po Hilbertu. U stvari, da nije bilo Ajnštajna, opšte relativistički zakoni gravitacije možda bi bili otkriveni tek nekoliko decenija kasnije.” Videti Osporavanja prioriteta otkrića relativnosti za više detalja. Ova teorija sve posmatrače smatra ekvivalentnim, a ne samo one koji se kreću ravnomerno, odnosno stalnom brzionom. U opštoj relativnosti gravitacija nije više sila (kao što je to u Njutnovom zakonu gravitacije) nego je posledica zakrivljenosti prostor-vremena.

Pomaračenje Sunca 1919.
Pomaračenje Sunca 1919.

Ajnštajnovi objavljeni radovi iz opšte relativnosti za vreme rata nisu bili dostupni nigde izvan Nemačke. Vesti o Ajnštajnovoj novoj teoriji stigle su do astronoma sa engleskog govornog područja u Engleskoj i Americi preko holandskih fizičara Hendrika Lorenca i Pola Erenfesta kao i njihovog kolege Vilema de Sitera, direktora Lajdenske opservatorije. Artur Stenli Edington iz Engleske, koji je bio Sekretar Kraljevskog astronomskog društva, zatražio je od de Sitera da u korist njegovih astronoma napiše seriju članaka na engleskom. On je bio fasciniran novom teorijom i postao je vodeći pobornik i popularizator teorije relativnosti. [15]

Većini astronoma nije se sviđala Ajnštajnova geometrizacija gravitacije i smatrali su da njegova predviđanja pojava savijanja svetlosti i gravitacionog crvenog pomaka ne mogu da budu tačna. Godine 1917, astronomi pri Maunt Vilson opservatoriji (-{Mt. Wilson Observatory}-) u južnoj Kaliforniji objavili su rezultate spektroskopskih analiza Sunčevog spektra koje su, činilo se, ukazivale na to da nema nikakvog gravitacionog crvenog pomaka u Sunčevoj svetlosti. [16] U 1918. godini, astronomi pri Lik opservatoriji (-{Lick Observatory}-) u severnoj Kaliforniji načinili su fotografije pomračenja sunca vidljivog u Sjedinjenim Državama. Nakon završetka rata, oni su proglasili svoje nalaze tvrdeći da su Ajnštajnova opšte-relativistička predviđanja o savijanju svetlosti pogrešna, ali nisu nikada objavili njihove rezultate, pravdajući to mogućim velikim greškama pri merenju. [17]

U maju mesecu, 1919, tokom britanskih osmatračkih ekspedicija pomračenja Sunca (preduzetih u Sobralu, Brazil, (-{Sobral, Ceará, Brazil}-), kao i na ostrvu -{Principe}- (Prinčevsko ostrvo), na zapadnoj ovali Afrike, Artur Stenli Edington nadgledao je merenje savijanja svetlosti zvezda prilikom njenog prolaska u blizini Sunca, što rezultuje u prividnom pomeranju položaja posmatranih zvezda dalje od Sunca. Ovaj fenomen nazvan je efekat gravitacionog sočiva i u ovom slučaju opaženo pomeranje položaja zvezda bilo je duplo veće nego što je bilo predviđeno Njutnovom fizikom. [18] Ova opažanja slagala su se sa predviđanjima proisteklim iz Ajnštajnovih jednačina polja iz Opšte teorije relativnosti. Edington je objavio da rezultati potvrđuju Ajnštajnovo predviđanje i Tajms magazin (The Times) izvestio je o ovoj potvrdi Ajnštajnove teorije 7. novembra iste godine, naslovima "Revolucija u nauci – Nova teorija Univerzuma – Njutnovske ideje su odbačene". Nobelov laureat Maks Born (-{Max Born}-) izrazio je svoje poglede na opštu relativnost kao na "najveći podvig ljudskog razmišljanja o prirodi"; njegov kolega laureat Pol Dirak (Paul Dirac) nazvao je to "verovatno najvećim naučnim otkrićem ikada učinjenim".[19] Ovi komentari i rezultujući publicitet zacementirali su Ajnštajnovu slavu. On je postao svetski slavan – neuobičajeno dostignuće za jednog naučnika.

Mnogi naučnici još uvek nisu ubeđeni u sve to zbog raznoraznih razloga, počevši od onih naučnih (neslaganje sa Ajnštajnovim tumačenjem eksperimenata, verovanje u eter ili u to da je apsolutni sistem referencije neophodan) pa sve do psiho-socijalnih (konzervatizam, antisemitizam). Prema Ajnštajnovom gledištu, većina primedbi dolazila je od eksperimentatora koji su imali vrlo malo razumevanja teorije koja je u to uključena.[20] Ajnštajnova popularnost u javnosti, koja je nastupila posle članka iz 1919, stvorila je ozlojeđenost kod tih naučnika, a kod nekih ova ozlojeđenost se zadržala i u 1930.-im godinama.[21]


30. marta, 1921., Ajnštajn odlazi u Njujork da drži predavanja o njegovoj novoj Teoriji relativnosti, a iste godine on će biti nagrađen i Nobelovom nagradom. Mada je on sada bio najslavniji po svome radu na relativnosti, Nobelova nagrada mu je dodeljena za raniji rad o fotoelektričnom efektu, jer je njegova opšta relativnost još uvek bila predmet sporenja. Nobelov komitet je, dakle, doneo odluku da navodeći njegov najmanje osporavani rad prilikom dolele nagrade, učine to prihvatljivijim za naučnu zajednicu.

[uredi - уреди] Kopenhagensko tumačenje

Ajnštajn i Nils Bor spore se oko kvantne teorije tokom 1920-ih. Fotografisao Pol Erenfest za vreme njihove posete Lajdenu u decembru 1925
Ajnštajn i Nils Bor spore se oko kvantne teorije tokom 1920-ih. Fotografisao Pol Erenfest za vreme njihove posete Lajdenu u decembru 1925

U 1909. godini, Ajnštajn predstavlja svoj rad “Razvoj naših pogleda na sastav i suštinu zračenja” (Template:Jez-nem, dostupan i u engleskom prevodu kao: eng. The Development of Our Views on the Composition and Essence of Radiation) u kojem sumira dotadašnja gledišta fizičara na koncept luminoferusnog (propusnog za svetlost) etera i, što je još važnije, u kojem razmatra o pojavi kvantizacije svetlosti. U ovome, kao i u ranijem 1909. godine članku, Ajnštajn pokazuje da kvanti energije, koje je u fiziku uveo Maks Plank, takođe poseduju i dobro definisan impuls i da se u mnogim pogledima ponašaju kao da su nezavisne tačkaste čestice. Ovaj članak obeležava uvođenje modernog „fotonskog“ koncepta (mada je termin kao takav uveden znatno kasnije, u radu iz 1926. godine Gilberta N. Luisa (-{Gilbert N. Lewis}-). Čak možda još značajnije je to, što Ajnštajn pokazuje da svetlost može istovremeno da bude i talas i čestica, i tačno predskazuje da fizika stoji na ivici revolucije koja će zahtevati od nje da ujedini ove dva dualna svojstva svetlosti. Međutim, njegov predlog da Maksvelove jednačine elektromagnetnog polja treba izmeniti tako da one dozvole u graničnim slučajevima i singularitete polja, nikada nije dalje razvijan, mada je mogao imati uticaja na Luj de Broljijevu talasno-čestičnu pilot hipotezu Kvantne mehanike.

[uredi - уреди] Determinizam

Početkom 1920-ih, kako je originalna kvantna teorija sve više zamenjivana sa novom teorijom Kvantne mehanike, Ajnštajn je glasno počeo da kritikuje Kopenhagensko tumačenje (-{Copenhagen interpretation}-) novih jednačina. Njegov opozicioni stav u gledanju na ovo pitanje on će zadržati celog svoga života. Većina vidi razloge ovog njegovog protivljenja u tome što je on bio kruti determinista (videti determinizam). Pri tome oni se pozivaju na pismo upućeno Maksu Bornu). 1926, u kojem Ajnštajn navodi primedbu koje se istoričari najviše podsećaju:

Kvantna mehanika je zaista impozantna. Ali neki unutrašnji glas mi govori da to još nije prava stvar. Ova teorija kaže nam mnogo toga, ali nas zaista ne dovodi nimalo bliže tajni Onog Starog (Boga, Stvoritelja, prim. prev.). Ja sam, po svaku cenu, ubeđen da se On (Bog) ne igra kockom.

Na ovo, Nils Bor, koji se najviše sporio sa Ajnštajnom oko kvantne teorije, odgovorio mu je, "Prestani da govoriš Bogu šta bi on trebalo da radi!" Bor-Ajnštajnova debata o fundamentalnim aspektima kvantne mehanike desila se tokom Solvej konferencije. Još jedan važan deo Ajnštajnove tačke gledišta na probablizam kvantne mehanike predstavlja čuveni EPR članak[22] koji je on napisao zajedno sa Podolskim i Rozenom (Ajnštajn - Podolski - Rozen paradoks). Neki fizičari uzimaju ovaj rad kao dodatni dokaz tvrđenja da je Ajnštajn bio u suštini determinista.

Ima mesta, međutim, i za sasvim drugačije gledanje na ove Ajnštajnove primedbe upućene “kvantnim pravovercima”. Jer, Ajnštajn je osim ove, prethodno navedene, izjave davao i neke druge, tako da je Ajnštajnov savremenik Volfgang Pauli, našao za njega po ovome pitanju i reči razumevanja. Prethodno citirana izjava “Bog se ne igra kockom” data je prilično rano, a Ajnštajnove kasnije izjave tiču se nekih drugih tema. Volfgang Paulijev citat po ovom pitanju je sledeći:[23]

Ja nisam u stanju da prepoznam Ajnštajna kada god vi govorite o njemu, bilo u vašem pismu ili u manuskriptu. Čini mi se kao da ste vi sami za sebe napravili i podigli neku lutku Ajnštajna, koju zatim oborite na pod sa velikom pompom. Posebno zato što Ajnštajn nije smatrao koncept determinizma toliko fundamentalnim kao što je često držano da jeste (ovo mi je on rekao nedvosmisleno mnogo puta). ...On odbija da je ikada koristio, kao kriterijum prihvatljivosti neke teorije, pitanje "Da li je ona rigorozno deterministička?"…on nije uopšte ljut na vas, nego samo kaže da ste vi osoba koja neće da sluša.

[uredi - уреди] Nepotpunost i realizam
Spomenik Albertu Ajnštajnu ispred Nacionalne (američke) akademije nauka u Vašingtonu.
Spomenik Albertu Ajnštajnu ispred Nacionalne (američke) akademije nauka u Vašingtonu.

Mnogi od Ajnštajnovih komentara ukazuju na njegovo verovanje da je kvantna mehanika 'nepotpuna' teorija. Ovo tvrđenje je prvi put izneto u čuvenom, Ajnštajn – Podolski – Rozen članku, (EPR paradoks), iz 1935. godine[24], a ponovo se pojavljuje i 1949. godine u knjizi Albert Ajnštajn, Filozof-Naučnik (Albert Einstein, Philosopher-Scientist).[25] EPR članak — naslovljen sa "Može li se kvantno mehanički opis fizičke stvarnosti smatrati potpunim?" (eng. Can Quantum Mechanical Description of Physical Reality Be Considered Complete?) — završava se zaključkom: "Pošto smo tako pokazali da talasna funkcija ne obezbeđuje potpuni opis fizičke stvarnosti, otvara se pitanje da li takav opis uopšte i postoji ili ne. Mi verujemo, međutim, da je takva jedna teorija ipak moguća."

U Shilpovoj knjizi,[26] Ajnštajn postavlja fascinantan eksperimentalni predlog u nečemu sličan sa „Šredingerovom mačkom“. U uvodu on čini kratko podsećanje na problem (radioaktivnog raspada) atoma. Ako imamo na početku jedan neraspadnuti atom i ako čekamo određeni period vremena, kvantna mehanika daje nam verovatnoću sa kojom će ovaj atom u datom vremenu podleći transformaciji putem radioaktivnog raspada. Ajnštajn zatim zamišlja sledeći sistem kao sredstvo za detekciju raspada

Umesto da razmatramo sistem koji sadrži samo radioaktivni atom (i njegov proces transformacije), bolje je razmatrati sistem koji uključuje u sebe takođe i sredstvo za konstataciju radioaktivne transformacije – na primer Gajgerov brojač sa mehanizmom za automatsko registrovanje. Neka ovo uključuje i registarsku traku, pomeranu satnim mehanizmom, po kojoj će oznake biti ispisivane okidanjem brojača. Istina, sa tačke gledišta kvantne mehanike, ovaj sistem u celini je veoma složen i prostor koji zauzima njegova konfiguracija je veoma velikih dimenzija. Ali u principu nema zamerki na tretiranje celog ovog sistema sa tačke gledišta kvantne mehanike. Ovde takođe, teorija određuje verovatnoću za svaku konfiguraciju, za sve koordinate i za svaki vremenski trenutak. Ako bi se uzele u obzir sve konfiguracije koordinata, za vreme dovoljno veliko u poređenju sa prosečnim vremenom raspada jednog radioaktivnog atoma, trebalo bi da bude (najviše) jedna takva registraciona oznaka na papirnoj traci. Za svaku konfiguraciju koordinata treba da odgovara određena pozicija oznake na papirnoj traci. Ali, ukoliko teorija donosi samo relativnu verovatnoću zamislivih koordinatnih konfiguracija, to takođe nudi samo relativne verovatnoće za položaje oznaka na papirnoj traci, ali ne i tačno određene polaožaje ovih oznaka.

Ajnštajn dalje nastavlja:

…Ako mi pokušamo da se pozabavimo tumačenjem da kvantni teoretski opis treba da bude shvaćen kao potpuni opis nekog pojedinačnog sistema, tada smo prisiljeni na tumačenje da položaj oznake na traci nije nešto što pripada sistemu po sebi, nego da je postojanje tog položaja suštinski zavisno od izvršenja opažanja načinjenog na registracionoj traci. Ovakvo tumačenje u stvari nije ni na koji način apsurdno sa čisto logičke tačke gledišta, ali teško da postoji bilo ko ko bi bio sklon da ovo uzme ozbiljno u razmatranje. Zato što u makroskopskom svetu jednostavno se podrazumeva da se moramo držati programa realističkog opisa u prostoru i vremenu, dok u oblasti mikroskopskih pojava, skloni smo rađe da odustanemo od ovog programa, ili da ga, u najmanju ruku, izmenimo.

Ajnštajn nije nikada odbacio u potpunosti probablističke tehnike i način mišljenja. On lično iskazao se kao veliki “statističar”.[27] koristeći statističku analizu u njegovom radu o Braunovom kretanju i fotoelektricitetu, a u radovima objavljenim pre 1905. Ajnštajn je čak otkrio i Gibsove ansamble. Prema mišljenju većine fizičara, međutim, on je verovao da se na indeterminizmu mogu zasnivati razlozi za ozbiljne primedbe na račun fizičke teorije. Paulijevo svedočenje, kao što smo videli, u suprotnosti je sa ovim, a Ajnštajnove lične izjave pokazuju da se on fokusirao na nepotpunost, kao njegovu glavnu brigu.

U nešto kasnijim vremenima došlo je do novog zaokreta u ovom poslu. Džon Bel (-{John Stewart Bell}-) otkrio je dalje zanimljive rezultate (Belova teorema i Belova nejednakost) prilikom njegovog istraživanja Ajnštajn, Podolski i Rozenovog članka. Postoji razilaženje u mišljenjima u odnosu na zaključke koji su iz ovoga izvodljivi, u vezi sa EPR analizom. Prema Belu, kvantna nelokalnost time je ustanovljena, dok drugi u tome vide smrt determinizma.

[uredi - уреди] Rezime

Šta god da su bila njegova unutrašnja ubeđenja, Ajnštajn se slagao da je kvantna teorija najbolja koja je trenutno na raspolaganju, ali on je tragao za više „potpunim“ objašnjenjem, bilo da je ono više determinističko ili da je ono koje može fundamentalnijie objasniti razloge za probablizme kvantne mehanike na jedan logičan način. On nije mogao da se odrekne verovanja da fizika opisuje zakone kojima se potčinjavaju „realne stvari“, niti je mogao da se odrekne verovanja da ne postoji takvo objašnjenje koje bi u sebi sadržavalo kontradikcije, što ga je, između ostalog, dovelo do njegovih uspešnih objašnjenja fotona, relativnosti, atoma i gravitacije.

[uredi - уреди] Boze-Ajnštajnova statistika

U 1924. godini, Ajnštajn je primio kratko pismo od mladog indijskog fizičara po imenu Satjandra Nat Boze (-{Satyendra Nath Bose}-) u kojem on opisuje svetlost kao gas fotona i moli Ajnštajna za pomoć oko objavljivanja. Ajnštajn shvata da ista ta statistika može da bude primenjena i na atome, i objavljuje članak na nemačkom jeziku (u to vreme lingva franka (-{lingua franca}-) fizike) u kome opisuje Bozeov model i objašnjava njegove posledice. Boze-Ajnštajnova statistika sada opisuje skupove takvih, identičnih čestica, celobrojnog spina, poznatih kao bozoni. Boze-Ajnštajnov kondenzat je fenomen predviđen 1920., od strane Bozea i Ajnštajna, zasnovan na Bozeovom radu o statističkoj mehanici fotona, koji je potom bio formalizovan i generalizovan od strane Ajnštajna. Prvi takav kondenzat u alkalnim gasovima proizveli su Erik Kornel i Karl Vajman (-{Eric Cornell}- i -{Carl Wieman}-) 1995. godine na Univerzitetu Kolorado, mada je Boze-Ajnštajnova kondenzacija bila opažana u superfluidnom helijumu-4 još od 1930ih. Ajnštajnove originalne skice ove teorije bile su ponovo otkrivene avgusta 2005. u biblioteci Lajdenskog univerziteta.

Ajnštajn je takođe pripomogao Ervinu Šredingeru u razvoju kvantne Bolcmanove distribucije, mešavine klasičnog i kvantno mehaničkog gasnog modela, mada je shvatio da će to biti manje značajno od Boze-Ajnštajnovo modela i odbio je da njegovo ime bude uključeno u ovaj rad.

[uredi - уреди] Ajnštajnov frižider

Ajnštajnov i  Leo Silardov patentni dijagram za Ajnštajnov frižider.
Ajnštajnov i Leo Silardov patentni dijagram za Ajnštajnov frižider.

Godine 1926, Ajnštajn i njegov bivši student Leo Silard (Leó Szilárd) zajednički su patentirali Ajnštajnov frižider. US patentni biro je nagradio Ajnštajna i Leo Silarda za ovaj frižider,11. novembra 1930. Patent pokriva termodinamičke cikluse rashlađivanja, koji omogućavaju hlađenje bez pokretnih delova, na konstantnom pritisku, sa toplotom kao jedinim ulazom. Rashladni ciklusi koriste amonijak, butan i vodu.

[uredi - уреди] II Svetski rat

Kada je Adolf Hitler došao na vlast u januaru 1933., Ajnštajn je bio gostujući profesor na Prinstonskom univerzitetu, položaj koji je on preuzeo u decembru 1932, na poziv američkog predavača Abrahama Fleksnera. U 1933. godini, nacisti donose „Zakon o restauraciji civilne službe“ koji prisiljava sve univerzitetske profesore Jevreje da napuste njihov posao, i tokom 1930-ih vodi se kampanja da se Ajnštajnovo delo etiketira kao “jevrejska fizika”, nasuprot „nemačkoj“ ili „arijevskoj“ fizici, koju predvode Nobelovi laureati Filip Lenard (-{Philipp Lenard}-) i Johanes Stark (-{Johannes Stark}-). Podržani od strane SS-a, pobornici “Nemačke fizike” objavljuju na sve strane pamflete i knjige u kojima ocrnjuju Ajnštajnove teorije i pokušavaju da stave na crne liste nemačke fizičare koji poučavaju ove teorije. Ajnštajn se odriče svoga pruskog državljanstva i ostaje u Sjedinjenim državama, gde mu je data rezidencija na stalno korišćenje. On prihvata položaj na novoformiranom Institutu za napredne studije (-{Institute for Advanced Study}-) u Prinstonu, Nju Džersi, gde se koncentriše na razvoj Ujedinjene teorije polja (videti ispod). Ajnštajn postaje američki državljanin 1940, mada još uvek zadržava i švajcarsko državljanstvo.

U 1939, okuražen od strane Silarda, Ajnštajn šalje pismo predsedniku Amerike Frenklin Delano Ruzveltu zauzimajući se za proučavanje nuklearne fisije u vojne svrhe, zbog straha da bi nacistička vlada Nemačke mogla da bude prva koja će proizvesti nuklearno oružje. Ruzvelt počinje sa malom istragom u vezi ovog problema koja će sa vremenom prerasti u masivni Menhetn projekt . Ajnštajn lično nije bio uključen u ovaj projekat stvaranja prve atomske bombe, ali je ipak, prema tvrđenju Linusa Paulinga, kasnije zažalio što je potpisao ovo pismo.

Međunarodni spasilački komitet (-{International Rescue Committee}-) bio je osnovan 1933, na zahtev Alberta Ajnštajna, sa ciljem da se pomognu protivnici Adolfa Hitlera.

[uredi - уреди] Ujedinjena teorija polja

Ajnštajnovi istraživački napori, nakon razvitka opšte relativnosti bili su primarno sastavljeni od dugačke serije pokušaja da uopšti još više svoju teoriju gravitacije sa namerom da ujedini i pojednostavi osnovne fizičke zakone, posebno zakone gravitacije i elektromagnetizma. U 1950., on opisuje taj rad, koji naziva Ujedinjenom teorijom polja, u jednom članku objavljenom u Sajentifik Amerikan (-{Scientific American}-) naučnom časopisu. Ajnštajn je vođen svojom verom u jedinstveno poreklo celog seta fizičkih zakona.

Ajnštajn je postajao sve više izolovan u ovim svojim istraživanjima uopštene teorije gravitacije i njegovi napori su u konačnom ostali bezuspešni. Konkretno, njegova potraga za ujedinjenjem fundamentalnih sila ignorisala je rad zajednice fizičara u većini (i obrnuto), gde je posebno značajno otkriće jakih i slabih nuklearnih sila, koje nisu shvatane kao nezavisne sve do otprilike 1970, što je petnaest godina posle Ajnštajnove smrti. Ajnštajnova težnja za ujedinjenjem zakona fizike pod jednim jedinim modelom preživela je do današnjih dana kroz nameru da bude izgrađena jedna nova Velika ujedinjujuća teorija. (-{Grand unification theory}-).

Image:Einstein house in Princeton.jpg
Ajnštajnova dvospratna kuća, u Prinstonu, Nju Džersi, (112 -{Mercer Street}-).

[uredi - уреди] Pozne godine

U 1948. godini Ajnštajn je jedan od članova osnivačkog komiteta koji će prerasti u Brendis univerzitet (-{Brandeis University}-). Ajnštajnov portret načinio je Jusuf Karš 11. februara iste godine. 1952., Izraelska vlada predlaže Ajnštajnu da preuzme dužnost predsednika. On odbija ovu ponudu, a interesantno je da je to jednini slučaj da je nekom državljaninu Sjedinjenih država bilo ponuđen položaj predsednika neke strane države. Ovo Ajnštajnovo odbijanje možda ima neke veze sa njegovim neodobravanjem nekih delova izraelske politike tokom rata za nezavisnost. U pismu koji je on potpisao, zajedno sa drugim istaknutim Jevrejima u Sjedinjenim državama on kritikuje Oslobodilačku partiju koju vodi Menahem Begin (-{Menachem Begin}-) zbog „naci-fašističkih“ metoda i filozofije.[28] Tridesetog marta 1953., Ajnštajn objavljuje prerađenu Ujedinjenu teoriju polja.

On umire u 1:15 posle ponoći[29] u Prinstonskoj bolnici[30] u Prinstonu, Nju Džersi, 18. aprila, 1955., u svojoj 76. godini života. Uzrok smrti je bilo unutrašnje krvarenje, izazvano prskanjem aneurizma aorte. Njegova Uopštena teorija gravitacije (-{Generalized Theory of Gravitation}-) ostaje tako nedovršena. Jedina osoba prisutna u trenutku njegove smrti bila je jedna medicinska sestra, koja je rekla da je on neposredno pred smrt promrmljao nekoliko reči na nemačkom koje ona nije razumela. Bio je kremiran bez ceremonije, istoga dana kad je i umro, u Trentonu, Nju Džersi, što je bilo u skladu sa njegovim željama. Njegov pepeo je potom rasut na otvorenom prostoru.

Doktor Tomas Štolc Harvi izvršio je autopsiju nad Ajnštajnom, pri čemu je odstranio i sačuvao njegov mozak. Harvi nije našao ništa neuobičajeno na njegovom mozgu, ali 1999., u novoj analizi koju je uradio tim sa Mek Master univerziteta (-{McMaster University}-) otkriveno je da njegov temeni operkulum (operculum) region nedostaje i da je, kao konpenzacija tome, njegov donji parijetalni režanj (parietal lobe) 15% veći nego što je normalno.[31] Donji parijetalni režanj je odgovoran za matematičko mišljenje, vizuelnu spoznaju prostora, i slikovito prikazivanje pokreta. Ajnštajnov mozak takođe je sadržavao 73% više glajalnih ćelija od prosečnog mozga.

[uredi - уреди] Verovanja

[uredi - уреди] Religijski pogledi

Image:Tagore-einstein2.jpg
Rabindranat Tagore sedi sa Ajnštajnom za vreme njihove naširoko-publikovane konverzacije 14. jul, 1930

Ajnštajn je bio počasni član Racionalističkog novinskog udruženja, počev od 1934. i bio je veliki poklonik Etničke kulture.[32] Bio je član i savetodavnog veća Prvog udruženja humanista Njujorka.[33][34]

[uredi - уреди] Izjave o religiji

Ja sam zapao — mada sam bio dete potpuno ireligioznih (jevrejskih) roditelja — u duboku religioznost, koja je, međutim, dostigla iznenadni završetak u uzrastu od dvanaest godina. [35]
Ja ne mislim da su neophodni slučajevi u kojima su nauka i religija u prirodnoj suprotnosti. U stvari, ja mislim da ima veoma malo veze između ovo dvoje. Dalje, ja mislim da je nauka bez religije hroma i , u obrnutom smislu, da je religija bez nauke slepa. Oboje su značajni i zato treba da rade ruku pod ruku.[36]
Jevrej koji odbaci usput svoju veru, ili koji čak preuzme neku drugu, još uvek je Jevrej.[37]

Kao odrastao čovek on je nazivao svoju religiju „kosmičkim religioznim osećajem“.[38]

U „Svetu kako ga ja vidim“ on je napisao: “Teško ćete naći bar jednog među sortom dubokih naučničkih umova bez naročitog religioznog osećanja koje je njegovo lično. Ali to je drugačije od religije naivnog čoveka.”

“Najposle, Bog je biće od koga traže nečiju želju da nagradi i nečiji strah da kazni, sublimacija osećanja bliskim onima koje gaji dete prema svome ocu, biće u odnosu na koje neko stoji do određene mere u ličnom odnosu, makoliko duboko to bilo obojeno sa strahopoštovanjem.”

“Ali naučnik je opsednut osećajem za univerzalnu kauzalnost. Budućnost je, za njega, do svake sitnice jednako neophodna i određena kao i prošlost. Nema ničeg božanskog u moralnosti, to je čisto čovekova stvar. Njegov religiozni osećaj uzima formu ushićene zadivljenosti pred harmonijom prirodnih zakona, koji otkrivaju inteligenciju takve nadmoćnosti da, u poređenju sa tim, svo sistematsko razmišljanje i delovanje ljudskih bića je sasvim beznačajna refleksija.” [39]

Odazivajući se na telegramsko pitanje njujorškog Rabina Herberta S. Goldštajna, 1929: „Da li vi verujete u Boga? Stop.Odgovorite mi u 50 reči.“, Ajnštajn odgovara „Ja verujem u Spinozinog boga, koji otkriva samog sebe u zakonitoj harmoniji sveta, ali ne u Boga čiji je vlastita briga vera i činjenje ljudskih bića.“ Ajnštajnov odgovor sadržavao je samo 25 (nemačkih) reči. Spinoza je bio naturalistički panteista.

[uredi - уреди] Naučna filozofija

U “Kopenhagenskom tumačenju”, deo (1.3.2.) iznad, navedena je primedba o neslaganju u pogledu Ajnštajnove trenutne pozicije u odnosu na kvantnu teoriju. Čuvena izjava "Bog se ne igra kockom" često je korišćena da podrži mišljenje većine kako se njemu nije sviđala ova teorija zbog njenog indeterminizma.

Drugi navode slučajeve za jedan drugačiji pogled na ovo pitanje. Oni napominju da se izjava o “kocki”, iz 1926, pojavljuje u vreme kada je kvantna teorija tek u prvoj godnini svoga otkrića i da u sledećih 30 godina njegovog života teško bi se mogao naći neki njegov sličan komentar o ovome. Umesto toga Ajnštajn se koncentriše na konceptualno nezavisan problem “nepotpunosti” kvantne mehanike. Njegovo ukazivanje na “nepotpunost” iskazano je u njegovom EPR članku iz 1935, kao i u “Registraciona traka Gajgerovog brojača” misaonom eksperimentu iz 1949 (videti deo 1.3.2.2.). Dodatna potvrda protiv “Ajnštajn-determinista” viđenja je i Paulijeva izjava: “on (Ajnštajn) "odbija” da je ikada koristio kao kriterijum za prihvatljivost neke teorije pitanje 'Da li je ona rigorozno deterministička?'".

U korist determinističkog viđenja su sledeće Ajnštajnove izjave:

Ali naučnik je opsednut osećajem za univerzalnu kauzalnost. Budućnost je, za njega, do svake sitnice neophodna i determinisana kao i prošlost. [40]

Kao i:

Ljudi poput nas, koji veruju u fiziku, znaju da je razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ništa drugo nego tvrdoglavo postojana iluzija[41]

Njegova privrženost Šopenhaueru trebalo bi takođe da se citira:

Ja ne verujem u slobodu volje. Šopenhauerove reči: “Čovek može da čini šta hoće da čini, ali ne može da želi ono što želi” pratile su me u svim situacijama u mome životu i pomirile me sa delovanjima drugih ljudi čak i kada su ona bila prilično bolna za mene samog. Ova svest o nedostatku slobodne volje sačuvala me je od toga da previše ozbiljno shvatim samoga sebe kao i moje prijatelje kada su delovali i odlučivali individualno, a sačuvala me je i da ne izgubim svoje živce. [42]

Ajnštajn je verovao da svaki istinski teoretičar uvek zauzima i poziciju metafizičara bez obzira šta radio:

Ja verujem da je svaki istinski teoretičar neka vrsta pripitomljenog metafizičara, bez obzira koliko čistim pozitivistom on samoga sebe smatrao. Metafizičar veruje da je ono što je logički jednostavno takođe i realno. Pripitomljeni metafizičar veruje da nije sve ono što je logički jednostavno istovremeno i uključeno u iskustvenu realnost, ali da se zato sveukupnost svih čulnih iskustava može razumeti na bazi konceptualnog sistema izgrađenog na premisama velike jednostavnosti.[43]

Sledeća opšta ocena je data od strane njegovog kolege Natana Rozena:

Ja mislim da je stvar koja me je kod njega najviše impresionirala bila jednostavnost njegovog mišljenja i njegova vera u sposobnost ljudskog uma da razume delovanja prirode. Kroz ceo svoj život, Ajnštajn je verovao da je ljudski razum sposoban da nas dovede do teorije koja će nam omogućiti ispravan opis fizičkih pojava. U izgrađivanju teorija, on je imao pristup sličan pristupu jednog umetnika; on je žudeo za jednostavnošću i lepotom (a lepota je za njega bila, na kraju krajeva, opet u suštini jednostavnost). Krucijalno pitanje koje bi on pitao, dok je odvagavao neke od elemenata teorije bilo je: "Da li je ovo razumno?" Bez obzira kako uspešnom bi se neka teorija činila, ukoliko bi mu se učinilo da ona nije i razumna (nemačka reč koju je on koristio bila je "vernunftig"), on bi bio ubeđen da ta teorija ne može da obezbedi zaista fundamentalno razumevanje prirode.[44]

[uredi - уреди] Politički pogledi

Ajnštajn i Solomon Mikhels (Solomon Mikhoels), predsednik sovjetskog Jevrejskog antifašističkog komiteta, 1943. godine
Ajnštajn i Solomon Mikhels (Solomon Mikhoels), predsednik sovjetskog Jevrejskog antifašističkog komiteta, 1943. godine

Ajnštajn je za sebe smatrao da je pacifista[45] i humanista, a u kasnijim godinam i demokratski socijalista. On je jednom rekao, "Ja mislim da su gledišta Mahatme Gandija najviše prosvetiteljska od gledišta svih političkih ličnosti našeg vremena. Mi treba da stremimo ka tome da činimo stvari koje su u njegovom duhu, ne koristeći nasilje u borbi za našu stvar, i ne učestvujući u bilo čemu za šta mislimo da je zlo." Duboko inpresioniran Gandijem, Ajnštajn je jednom o Gandiju rekao, "Generacije koje dolaze teško će moći da poveruju da je takav čovek od krvi i mesa ikada hodao po ovoj planeti." Ajnštajnova gledišta ponekad su bila kontroverzna. U članku iz 1949 godine, pod naslovom "Zašto socijalizam?",[46] Albert Ajnštajn opisuje "grabežljivu fazu razvoja čovečanstva " na primeru haotičnog kapitalističkog društva, kao izvora zla koje će da nadvlada. On ne odobrava totalitarne režime u Sovjetskom savezu ili drugde, i iznosi argumente u prilog demokratskom socijalističkom sistemu koji treba da kombinuje plansku ekonomiju sa dubokim poštovanjem za ljudska prava. Ajnštajn je bio saosnivač Nemačke demokratske stranke i član AFL-CIO udruženog sa Američkim savezom nastavnika.

Ajnštajn je u velikoj meri bio uključen i u Američki pokret za ljudska prava. Bio je blizak prijatelj sa Polom Robesonom (Paul Robeson) preko 20 godina. Ajnštajn je bio član nekoliko grupa za ljudska prava (uključujući prinstonski odeljak NAACP-a) od kojih su mnoge bile pod vođstvom Pola Robesona. On je zajedno sa Polom Robesonom bio ko-predsednik Američkog krstaškog pohoda za zaustavljanje linčovanja . Kada je Diboa (W.E.B. DuBois) ,tokom Makartijeve ere, u svojoj 80-toj godini bio optužen da je komunistički špijun, Ajnštajn se dobrovoljno prijavio da na ovome suđenju svedoči u korist njegovog karaktera. Ovaj proces je raspušten ubrzo nakon što je saopšteno da će se Ajnštajn na njemu pojaviti u ovom svojstvu. Ajnštajnove reči da je "rasizam najveća bolest Amerike" često su citirane.

Američki Federalni istražni biro držao je u svojim arhivama 1427 fascikli o Ajnštajnovim aktivnostima i preporučavao je da mu se zabrani useljenje u Sjedinjene države, po osnovu Akta o isključenju stranaca, navodeći da Ajnštajn "veruje u, savetuje, brani ili poučava doktrine koje, u zakonskom smislu, kao što je sudski dokazano u drugim slučajevima, mogu izazvati nezaustavljivo srljanje države ka anarhiji, što bi imalo za rezultat postojanje države samo na papiru'". Pored ostalih optužbi Ajnštajnu se stavlja na teret takođe i da je "bio član, pokrovitelj, ili u vezi sa trideset četiri komunistička pokreta između 1937 i 1954 i da je takođe bio počasni predsednik tri komunističke organizacije".[47]Mnogi od dokumenata iz ovih fascikli nisu ni bili napisani od strane FBI-a, nego su predstavljali dojave FBI-u koje su bile poslate uglavnom od strane građanskih političkih grupacija.

Image:EinsteinSzilard.jpg
Godine 1939, Ajnštajn je potpisao pismo , koje je Leo Silard napisao, za predsednika Ruzvelta, u kome se njih dvojica zalažu za to da Sjedinjene države moraju započeti stvaranje fondova za podršku istraživanja u pravcu razvoja nuklearnog oružja

Ajnštajn je bio protivnik tiranskog oblika vladavine i zbog tog razloga (i jevrejskog porekla) usprotivio se i Nacističkom režimu i napustio je Nemačku ubrzo nakon što je on došao na vlast. U isto vreme, Ajnštajnov nećak Karl Ajnštajn (Carl Einstein) koji je bio anarhista, delio je sa njim mnoga njegova gledišta, i borio se protiv fašizma u Španskom građanskom ratu. Ajnštajn je u početku bio pristalica stvaranja atomske bombe, ne želeći da se Adolf Hitler dočepa ovoga oružja prvi. Da bi se u tome osigurao on je zajedno sa Leo Silardom, (Silard je verovatno i napisao ovo pismo) uputio pismo predsedniku Amerike Frenklin Delano Ruzveltu, datirano 2. avgusta 1939, neposredno pred početak II svetskog rata, u kojem su ga ohrabrivali da započne program stvaranja nuklearnog oružja. Ruzvelt je na to odgovorio uspostavljanjem komiteta za istragu upotrebe uranijuma kao oružja, što je za par godina dovelo do stvaranja Menhetn projekta.

Po završetku rata, međutim, Ajnštajn je počeo da se zalaže za nuklearno razoružanje i za svetsku vladu: "Ja ne znam kako će treći svetski rat biti vođen, ali znam da će se u četvrtom svetskom ratu ljudi tući toljagama i kamenjem."[48]

Izraelska novčanica od 5 funti iz 1968 sa Ajnštajnovim portretom.
Izraelska novčanica od 5 funti iz 1968 sa Ajnštajnovim portretom.

Dok je Ajnštajn podržavao cionizam u kulturološkom smislu, on je često izražavao rezerve u pogledu njegove primene u smislu nacionalizma. Tokom govora održanog u Komodor hotelu u Njujorku, on je pred okupljenim svetom rekao "Moja svest o suštinskoj prirodi Judaizma odbija ideju jevrejske države sa granicama, armijom, i određenom merom zemaljske vlasti ma kako skromna ona bila. Ja se bojim da će se unutrašnje urušavanje Judaizma nastaviti."[49] On je takođe potpisao otvoreno pismo objavljeno u Njujork Tajmsu u kojem se strogo kritikuje Menahem Begin i njegova nacionalistička Herut partija, posebno zbog tretmana domorodačkih Arapa u Deir Jasin masakru (Deir Yassin massacre) od strane Herutove prethodnice Irgun.

Usprkos ove njegove rezervisanosti, Ajnštajn je aktivno učestvovao u uspostavljanju Jevrejskog univerziteta u Jerusalimu, koji je objavio (1930) knjigu pod nazivom O Cionizmu: Govori i predavanja profesora Alberta Ajnštajna , koja je inače bila deo Ajnštajnovog zaveštanja ovom univerzitetu. Kasnije, u 1952. godini, Ajnštajnu je ponuđeno da bude drugi predsednik tek stvorene države Izrael, ali je on to odbio, rekavši da mu za to fale neophodne radne sposobnosti. Ipak, Ajnštajn je bio duboko posvećen blagostanju države Izrael i jevrejskog naroda sve do kraja svog života.

Albert Ajnštajn je bio u bliskoj vezi sa planovima za formiranje, kako ga je štampa nazvala " Od Jevreja sponzorisani bez kvote (rasne) univerzitet" (a Jewish-sponsored non-quota university), iz 19.avgusta 1946, kao i sa obaveštenjem o formiranju Albert Ajnštajnove fondacije za više studije, Inc.( Albert Einstein Foundation for Higher Learning, Inc.) do 22. juna 1947, kada on povlači svoju podršku i ne dozvoljava fondaciji korišćenje njegovog imena. Univerzitet je otvoren 1948 kao Brendis univerzitet (Brandeis University).

Ajnštajn se, zajedno sa Albertom Švajcerom i Bertrandom Raselom, borio protiv nuklearnih bombi kao i njihovih testova. Kao njegov poslednji javni akt, i samo dan pre njegove smrti, on je potpisao Rasel-Ajnštajnov manifest, koji je doveo do Pugvoševe konferencije o nauci i svetskim poslovima (Pugwash Conferences on Science and World Affairs)

[uredi - уреди] Državljanstvo

Ajnštajn je po rođenju bio nemački državljanin ali je sa 17 godina, 28. januara 1896, na vlastiti zahtev i uz odobrenje oca, razrešen nemačkog državljanstva. Sledećih pet godina bio je lice bez državljanstva do 21. februara, 1901. kada stiče švajcarsko državljanstvo, kojega se nikada nije odrekao. Stekao je prusko državljanstvo 14. aprila 1914. kada je stupio u prusku civilnu službu. Zbog političke situacije i progona Jevreja u nacističkoj Nemačkoj, u martu 1933. je napustio civilnu službu, čime je izgubio i prusko državljanstvo. Prvog oktobra 1940. godine Ajnštajn je postao državljanin Sjedinjenih Američkih Država i do smrti je ostao dvojni državljanin (SAD i Švajcarske).[50]

[uredi - уреди] Popularnost i uticaj na kulturu

Prema "Rangiranju najuticajnijih ličnosti u istoriji", on je "najveći naučnik dvadesetog veka i jedan od najsuperiornijih intelektualaca svih vremena"".[51] Ajnštajnova popularnost je takođe dovela do široko rasprostranjenog korišćenja njegovih Image u svrhu reklamiranja i prodavanja robe, uključujući i registraciju “Alberta Ajnštajna” kao zaštitnog znaka.

[uredi - уреди] Zabava

Albert Ajnštajn je postao subjekt mnogobrojnih novela, filmova i igranih komada, uključujući Žan-Klod Karierovu francusku novelu iz 2005, “Ajnštajne molim vas” (“Einstein S'il Vous Plait”), Nikolas Regov film “Beznačajnost” (Insignificance), Fred Šepisijev film I. Ku. (I.Q.) (gde ga je glumio Volter Matau. Alan Lajtmanovu novelu “Ajnštajnovi snovi”, i Stiv Martinov komični komad “Pikaso na Lapen Agilu” (Picasso at the Lapin Agile). On je bio i subjekt Filip Glasove opere iz 1976 “Ajnštajn na plaži”. Njegova humoristička strana takođe je tema i Ed Mecgerove monodrame “Albert Ajnštajn praktični Bohemijanac”.

On je takođe često korišćen kao model za oImagevanje likova ludog naučnika ili rasejanog profesora u raznim delima i romanima, pošto njegov karakter i prepoznatljiva frizura sugerišu ekscentričnost, ili čak i ludilo, zbog čega je naširoko kopiran ili karikiran. Saradnik časopisa TAJM, Frederik Golden, referisao je o Ajnštajnu kao o “Ostvarenju snova svih karikaturista”.[52]

Na Ajnštajnov 72. rođendan, 1951, fotograf UPI-ja (United Press International) Artur Sase (Arthur Sasse) pokušavao je da ga nagovori da se nasmeši u kameru. Pošto je to već učinio mnogo puta tog dana, Ajnštajn je umesto osmeha isplazio svoj jezik. .[53] Ova Image postala je ikona pop kulture zbog njenog kontrasta genijalnog naučnika koji se prikazuje u momentu svoje lakomislenosti. Jahu Sirius (Yahoo Serious) australijski film mejker, koristio je ovu fotografiju kao inspiraciju za svoj namerno anahronistički film “Mladi Ajnštajn”. Ova Image je takođe korišćena kao poster u Britaniji kao deo edukativnog programa o disleksiji, na kojem je postojala niska postera velikih naučnika, mislilaca i umetnika i vođen je razgovor o neosnovanim tvrđenjima da su oni imali disleksiju.

[uredi - уреди] Spekulacije i kontroverze

Postoji bezbroj spekulacija kojima se sugeriše da je Ajnštajn bio slab student, spor u učenju, ili da je imao neki oblik autizma (kao što je Visoko-funkcijski autizam (High-functioning autism), ili Aspergerov sindrom (Asperger syndrome), disleksija, ili nedistatak pažnje usled hiperaktivne neusresređenosti (attention-deficit hyperactivity disorder). Prema biografiji koju je napisao Abraham Pais (Abraham Pais) (strana 36, između ostalih), sve ove spekulacije su neosnovane. Neki istraživači periodično su davali drugačija tvrđenja, [54] ali većina istoričara i doktora su sumnjičavi po pitanju retrospektivne medicinske dijagnoze, posebno kod kompleksnih oboljenja, a u slučaju ADHD radi se i o kontroverznom stanju zdravlja. Ispitivanja Ajnštajnovog mozga nakon njegove smrti nisu dala nikakav presudan dokaz za bilo koje od ovih stanja.

Ajnštajnova maturska diploma, stečena 1896. 6 je najveća moguća ocena.
Ajnštajnova maturska diploma, stečena 1896. 6 je najveća moguća ocena.

Često ponavljano govorkanje da je Ajnštajn u toku njegovog školovanja imao slabu ocenu iz matematike je netačno. Naprotiv, Ajnštajn je uvek pokazivao veliki talenat iz matematike. A kada je stekao svoju matursku diplomu imao je najveće moguće ocene (6/6) upravo iz algebre, geometrije i fizike. [55] Sistem ocenjivanja u Švajcarskoj, gde je “6” najbolja ocena možda je mogao izazvati konfuziju u poređenju sa nemačkim sistemom gde je “1” najbolja ocena. Kada je imao 15 godina, međutim, Albert Ajnštajn je dobio slabe ocene iz istorije, jezika i geografije. .[56]


Što se tiče Ajnštajnovog zakasnelog razvoja govora (ovo je samo po sebi argument protiv spekulacija da je imao Aspergerov sindrom jer klinički opis ovog sindroma ne uključuje zakasneli razvoj govora), pojedini spekulišu da je on imao vrstu izborne mutavosti (elective mutism), pa je zbog toga odbijao da govori dok nije bio u stanju da sastavlja kompletne rečenice. Mada se ova verzija uklapa sa profilom osetljivog perfekcioniste (kada je Ajnštajn progovorio, on bi obično meko “uvežbavao” ono što bi hteo da kaže pre nego što bi to jasno i glasno i izgovorio), to se zbog nečega povezuje sa selektivnom mutavošću- kao što je sada poznato- to se više ne smatra stanjem dobrovoljne ćutljivosti već se povezuje sa pojedincima koji imaju verbalne sposobnosti ali nisu u stanju da govore u određenim socijalnim situacijama.[57] Ovo se ne može primeniti na Ajnštajna koji nije mogao da govori uopšte do vremena kada je to počeo da čini.

[uredi - уреди] Počasti i priznanja

Image:Einstein TIME Person of the Century.jpg
Ajnštajn na naslovnoj strani Tajma kao ličnost veka.

Ajnštajn je posthumno primio veliki broj priznanja. Na primer:

  • U 1999. godini, on je proglašen za ličnost veka u anketi Tajm magazina.
  • UNESKO je 2005. proglasio “Svetskom godinom fizike” u čast stogodišnjice objavljivanja Ajnštajnovih “Annus Mirabilis” naučnih radova.
  • Po narudžbi Nacionalne akademije nauka SAD-a, u njenom kampusu u Vašingtonu podignuta je monumentalna bronzana skulptura Alberta Ajnštajna.

Među mnogim stvarima koje su nazvane po Ajnštajnovom imenu su:

  • jedinica koja se koristi u fotohemiji, “Ajnštajn”.
  • Hemijski element čiji je redni broj 99 pod nazivom ajnštajnijum.
  • Asteroid 2001 Ajnštajn.
  • Nagrada Albert Ajnštajn.
  • Albert Ajnštajn nagrada za mir.
  • Fakultet medicine Albert Ajnštajn na Ješiva univerzitetu (Yeshiva University) [58] otvoren 1955.
  • Albert Ajnštajn medicinski centar[59]u Filadelfiji, Pensilvanija.

[uredi - уреди] Ajnštajnovi radovi

Ajnštajn je tokom svog života objavio preko pedeset naučnih radova. Takođe je objavio i nekoliko radova koji se ne bave naukom, uključujući O cionizmu (1930), Zašto rat? (1933, zajedno sa Sigmundom Frojdom kao ko-autorom), Svet kako ga ja vidim (1934), i Izvan mojih poznih godina (1950).

[uredi - уреди] Reference

  1. "Einstein the greatest", BBC, November 29, 1999.
  2. Einstein tops physicist pop chart. Institute Of Physics. preuzeto na 2006-09-28.
  3. 3.0 3.1 Dudley Herschbach, "Einstein as a Student," Department of Chemistry and Chemical Biology, Harvard University, Cambridge, MA, USA, page 3, web: HarvardChem-Einstein-PDF: O Maks Talmudovim šestogodišnjim posetama četvrkom.
  4. Einstein's wife. preuzeto na October 8, 2006.
  5. Officially named "Federal Office for Intellectual Property" at the time, and now the Swiss Federal Institute of Intellectual Property. preuzeto na 16 October, 2006. See also their FAQ about Einstein and the Institute. preuzeto na 16 October, 2006.
  6. Peter Galison, "Einstein's Clocks: The Question of Time" Critical Inquiry 26, no. 2 (Winter 2000): 355–389, on 368.
  7. Arguing about Einstein's wife (April 2004) - Physics World - PhysicsWeb (See above). preuzeto na November 21, 2005.
  8. Peter Galison, "Einstein's Clocks: The Question of Time" Critical Inquiry 26, no. 2 (Winter 2000): 355–389, on 370.
  9. Smohulovski (Smoluchowski) je radio na Braunovom kretanju istovremeno kad i Ajnštajn. On je objavio 1906 istu formulu kao i Ajnštajn (izvedenu na drugi način), jedino što je pogrešio činilac. Videti Error on call to Template:cite web: Parameters url and title must be specified. preuzeto na March 17, 2006. for details.
  10. See, for example, Helge Kragh, "Einstein's Relativity, and Others'" in Quantum Generations: A History of Physics in the Twentieth Century (Princeton, NJ: Princeton University Press, 1999): 87-104. On Einstein's lack of total isolation, and differences between his an Poincaré's relativity theories, see Peter Galison, Einstein's clocks, Poincarés maps: empires of time (New York: W.W. Norton, 2003).
  11. PBS - NOVA - Einstein's Big Idea - "Genius Among Geniuses", by Thomas Levenson
  12. [Crelinsten, Jeffrey, "Einstein's Jury: The Race to Test Relativity," Princeton University Press, 2006]
  13. History of Physics: Einstein and the Cosmological Constant
  14. Nacional Academies Press
  15. Crelinsten, Einstein's Jury, pp. 94–98.
  16. Crelinsten, pp. 103–108.
  17. Crelinsten, pp. 114–119, 126–140.
  18. Ironija je u tome da je kasnije ispitivanje fotografija napravljenih tokom ove ekspedicije pokazalo da su njihove merne greške bile uporedive sa efektima koje su oni hteli da izmere. Ipak, skretanje svetlosti u gravitacionom polju kasnije je bilo precizno potvrđeno mnogobrojnim novim osmatranjima
  19. ALBERT EINSTEIN (1879 - 1955) and the "Greatest Scientific Discovery Ever" by J. Schmidhuber:. preuzeto na October 4, 2006.
  20. See esp. Albert Einstein, "My Reply. On the Anti-Relativity Theoretical Co., Ltd. [August 27, 1920," in Klaus Hentschel, ed. Physics and National Socialism: An anthology of primary sources (Basel: Birkhaeuser, 1996), pp.1-5.
  21. Postoji zanimljiva rasprava o ozlojeđenosti nekih naučnika Ajnštajnovom slavom, posebno onih nemačkih fizičara koji su kasnije započeli anti-ajnštajnovski pokret "Nemačka fizika", u uvodu Klaus Hentčelove knjige "Fizika i Nacional socijalizam. Physics and National Socialism: An anthology of primary sources (Basel: Birkhaeuser, 1996), on p.lxxi. U vezi diskusije među astronomima njihovom stavu i debati u vezi relativnosti, videti Džefri Krelinstajnovu (Jeffrey Crelinsten), Ajnštajnovu porotu: Trka sa testovima relativnosti (The Race to Test Relativity) (Princeton University Press, 2006), stranice. 6, 9, 10 and 11.
  22. A. Einstein, B. Podolsky, and N. Rosen, Phys. Rev. 47, 777 (1935)
  23. M. Born (editor), The Born-Einstein-Letters, p. 221 (Macmillan, London (1971)).
  24. A. Einstein, B. Podolsky, N. Rosen, Phys. Rev. 47 777 (1935)
  25. P.A. Schilpp, Ed. Albert Einstein, Philosopher-Scientist, Tudor, N.Y. (1949).
  26. Schilpp, p. 671
  27. The Economist - Miraculous visions - 100 years of Einstein
  28. Einstein's letter to the NYTimes, December 4, 1948
  29. Neuroscience for Kids - "What Became of Albert Einstein's Brain?"
  30. Historical Society of Princeton - "Einstein in Princeton"
  31. BBC News : Sci/Tech : Why size mattered for Einstein. preuzeto na novembar 21, 2005.
  32. The Humanist Way: An Introduction to Ethical Humanist Religion. preuzeto na 25. februar, 2006.
  33. Charles Francis Potter. preuzeto na 14. maj, 2006.
  34. Genesis of a Humanist Manifesto. preuzeto na 14. maj, 2006.
  35. EinsteinAndReligion.COM/freethink.html.
  36. Peter A. Bucky, et. al., The Private Albert Einstein (Kansas City, 1992), p. 85.
  37. Peter A. Bucky, et. al., The Private Albert Einstein (Kansas City, 1992), p. 87.
  38. Science and cosmic religion.
  39. Einstein and religion.
  40. EinsteinAndReligion.COM/sciencereligious.html.
  41. SpeakingOfFaith.PublicRadio.ORG/programs/einsteinsgod/unheardcuts.shtml.
  42. EinsteinAndReligion.COM/credo.html.
  43. leiwen.tripod.com/eingra.htm.
  44. Nathan Rosen p. 649 in Einstein: The Life and Times Avon Books, New York 1971.
  45. Einstein : American Museum of Natural History. preuzeto na November 21, 2005.
  46. Einstein, Albert. "Why Socialism?", Monthly Review, May 1949. Retrieved on 2006-01-16.
  47. Federal Bureau of Investigation - Freedom of Information Privacy Act. preuzeto na November 21, 2005.
  48. Calaprice p. 173. Other versions of the quote exist.
  49. Algemeiner.com - "The Death of Modern Zionism?", by Simon Jacobson
  50. Einstein's nationalities at einstein-website.de. preuzeto na 4. oktobar, 2006.
  51. e.g. Hart, Michael H. [1978] (1992). The 100: A Ranking of the Most Influential Persons in History. Citadel Press. ISBN 0-8065-1350-0. p. 52, "Albert Einstein, the greatest scientist of the twentieth century and one of the supreme intellects of all time..."
  52. TIME 100: Person of the Century - Albert Einstein
  53. mental_floss library. preuzeto na November 21, 2005.
  54. See, i.e., Einstein and Newton 'had autism' Page accessed 16 September 2006. See also: People speculated to have been autistic
  55. Reproduction of Albert Einstein's matura in Rosenkranz, p. 29. His only failing mark was in French, where he obtained 3/6.
  56. Encyclopaedia Britannica. 15th edition. Volume 18. "Albert Einstein". Page 155
  57. Johnson, Maggie (2001). "The Selective Mutism Resource Manual". Speechmark. ISBN 0-86388-280-3.
  58. the Albert Einstein College of Medicine of Yeshiva University. preuzeto na November 21, 2005.
  59. Albert Einstein Medical Center. preuzeto na November 21, 2005.

[uredi - уреди] Preporučena bibliografija

  • Golden, Frederic (2000-01-03). Person of the Century: Albert Einstein. preuzeto na 2006-02-25.
  • Highfield, Roger; Carter, Paul (1993). The Private Lives of Albert Einstein. Faber and Faber, London, Boston. ISBN 0-571-17170-2 (US ed. ISBN 0-312-11047-2).
  • Holt, Jim (February 2005). Time Bandits. preuzeto na 2006-03-18.
  • Levenson, Thomas (June 2005). Genius Among Geniuses. preuzeto na 2006-02-25.
  • Template:Cite visual
  • Martínez, Alberto A. (April 2004). Arguing about Einstein's wife. Physics World. preuzeto na 2005-11-23.
  • Pais, Abraham (1982). Subtle is the Lord. The Science and the Life of Albert Einstein. Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-520438-7. This is the definitive scientific biography.
  • Pais, Abraham (1994). Einstein Lived Here. Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-853994-0. This book discusses non-science aspects of Einstein; marriages, affairs, illegitimate daughter, public image.
  • Pickover, Clifford A. (2005-09-09). Sex, Drugs, Einstein, and Elves: Sushi, Psychedelics, Parallel Universes, and the Quest for Transcendence. Smart Publications. ISBN 1-890572-17-9. Discusses the final disposition of Einstein's brain, hair, and eyes as well as the importance of Einstein and his work in the shaping of science and culture.
  • Robinson, Andrew (2005). Einstein: A Hundred Years of Relativity. Palazzo Editions. ISBN 0-9545103-4-8.
  • Rosenkranz, Ze'ev (2005). Albert Einstein — Derrière l'image. Editions NZZ, Zürich. ISBN 3-03823-182-7. Copies of many of Einstein's original personal documents.
  • Smith, Peter D. (2000). Einstein (Life & Times Series). Haus Publishing. ISBN 1-904341-15-2.
  • Stachel, John (1998-03-30). Einstein's Miraculous Year: Five Papers That Changed the Face of Physics. Princeton University Press. ISBN 0-691-05938-1.
  • Stern, Fritz (1999). Einstein's German World. Princeton, N.J, Princeton University Press,. ISBN 0-691-05939-X.
  • Thorne, Kip (January 1 1995). Black Holes and Time Warps: Einstein's Outrageous Legacy, Reprint edition, W. W. Norton & Company. ISBN 0-393-31276-3.
  • Hawking, Stephen; Mlodinow Leonards [October 2005]. “6”, A Briefer History of Time, 1st (in English), New York: Bantam Books, 44. Retrieved on 03.

[uredi - уреди] Spoljašnje veze

Wikimedia Commons logo
Wikimedija Ostava Još multimedijalnih fajlova dobićete ako pratite link Albert Einstein