Jonski ustanak
From Wikipedia
Jonski ustanak (499. pne. - 494. pne.), izazvan je akcijama Aristagore, vladara Mileta. To je bio prvi veći sukob Grka i Persijanaca. Time su počeli Grčko-persijski ratovi.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Uzroci
Prva faza konfrontacije Grka i Persijanaca bio je tzv. jonski ustanak maloazijskih Grka protiv Persije (uprkos reči "jonski" i uprkos tome što je ustanak buknuo u Joniji, u ustanku su učestvovali i drugi azijski Grci, iz dorskih gradova na jugu i iz tzv. eolskih gradova na severu, a Karijci – koji su bili samo delimično helenizovani – bili su među najhrabrijim ustanicima). Teškoća leži u tome da se objasni zašto je do ustanka došlo upravo u to vreme, posle gotovo pola veka vladavine ahemenidskih persijskih careva. Suviše malo su poznati detalji o persijskoj vladavini nad Anatolijom u periodu od 546. do 500. st. e., da bi se moglo sa sigurnošću reći da ona nije bila represivna, ali činjenica je da je Milet, centar ustanka, oko 500. godine doživljavao jedan os svojih najvećih procvata.
Veoma je teško utvrditi uzroke jonskog ustanka, posebno zbog toga što je ovaj ustanak predstavljao jednu neuspešnu epizodu. Porazi, posebno u usmenoj tradiciji, vode uzajamnim optužbama: "Oni optužuju jedni druge", kaže Herodot o teškoći da ustanovi istinu o odlučujućoj pomorskoj bici kod Lade (494). Sam Herodot bio je neuobičajeno neprijateljski raspoložen prema ustanku, smatrajući ga "početkom nevolja" između Grka Persijanaca. To je čudno, jer nije u skladu sa celokupnim tonom njegovog pripovedanja, koje grčko-persijski sukob smatra neminovnošću zbog događaja iz mnogo ranijeg perioda. Deo Herodotovog opšteg shvatanja je stav da vojne monarhije kao što je persijska nužno proširuju (zbog toga je u svoje delo i uključio materijal o, na primer, Vaviloniji, Egiptu i Skitiji – zemljama koje je Persija prethodno napala). Razlozi Herodotovog neprijateljstva prema ustanku delom leže u antimiletskom osećanju, posebno na Samosu (takođe jonskom), gde je prikupio neke podatke (izgleda da su Samljani pokušali da neuspeh ustanka objasne nekompetentnošću i ličnim ambicijama Milećana), a delom u pretežno jonskom karakteru ustanka (Herodotov rodni grad Halikarnas bio je dorsko-karijski po sastavu stanovništva). Pored toga, na Herodota su uticali defetistički izvori u kopnenoj Grčkoj, posebno atinski koji se nisu slagali sa aktivnim svrstavanjem Atinjana na strani ustanika. Takođe, on je iskreno verovao da je persijsko-grčki sukob zaista bilo nešto strašno.
Herodot je ustanak posmatrao u sklopu ambicija pojedinih ljudi (on izdvaja Milećane Aristagoru i Histiju), i ovo može biti jedan deo istine. Ali se taj deo mora dopuniti objašnjenjem dubljih uzroka, pošto je ustanak zahvatio veliko prostranstvo i veliki deo grčke maloazijske populacije.
Više nije prihvatljivo neko jednostavno ekonomsko objašnjenje, kakvo se ranije davalo. Možda bi umesto toga trebalo tražiti vojne uzroke: Jonjani nisu voleli vojnu službu koja je pod Persijancima bila obavezna (oni čak nisu mnogo marili za pomorske manevre i obuku kroz koji su morali da prođu pre bitke kod Lade). Persija ne samo da je od svakoga zahtevala vojnu službu, već je kažnjavala njeno izbegavanje. Njen metod organizovanja odbrane i povremenog prikupljanja velikih vojski (nije postojala velika stajaća vojska) bio je analogan metodu koji je kasnije korišćen u fedualizmu: davani su zemljišni posedi u zamenu za političku lojalnost i vojnu službu kada je bila potrebna.
Tu možda leži ključ, koji dozvoljava da se u nešto sofisticiranijoj formi obnovi ekonomsko objašnjenje ustanka. Dodeljivanje zemljišnih poseda u Anatoliji osvedočeno je u 5. i 4. veku st. e. Grčki istoričar Ksenofont (431–350) piše o potomcima persofilskih grčkih porodica koji još uvek žive na posedima koji su bili dodeljeni njihovim precima posle 479. st. e. (natpisi, pak, pokazuju da su iste porodice na tim posedima živele još u helenističkom periodu). Dodeljivanje dobrog zemljišta u zapadnoj Anatoliji Irancima ili prijateljski nastrojenim Grcima imalo je političkog i vojnog smisla za Persiju. Takvi su pokloni, međutim, davani na račun polisa na čijoj se teritoriji nalazila ta zemlja. To je svakako uzrokovalo ozbiljne ekonomske teškoće.
S političke tačke gledišta, Grci nisu voleli satrapsku kontrolu. To se jasno vidi iz ustupaka koje su Persijanci dali Grcima posle sloma ustanka 494. godine: persijski satrapi Artafern i Mardonije dali su izvestan stepen autonomije uvodeći sistem međupolisne aribtraže; nisu tražili nikakvu ratnu odštetu, već su samo zahtevali ranije utvrđene poreske iznose; a pre svega, kaže Herodot, "svrgli su sve tirane širom Jonije, i umesto njih ustanovili demokratije". Značenje pa i sama istinitost ove poslednje tvrdnje još uvek su predmet rasprava. Mada su 480. godine svakako još uvek postojale tiranije u nekim grčkim gradovima pod vlašću Persijanaca, izvesno je da je došlo do nekog poboljšanja u sistemu vladavine jednog čoveka. Možda se odgovor na ovo pitanje može naći u fornuli koju je zabeležio jedan kasniji literarni izvor, grčki istoričar Diodor Sicilijski (1. vek st. e.), koji je napisao da su im oni "vratili njihove zakone". Natpisi, pre svega oni iz 4. veka st. e. nađeni u persijskoj Anatoliji, pokazuju da su ti gradovi držali lokalne skupštine, imali određen stepen kontrole nad porezima koje su njihovi građani uplaćivali, ublažavali gradske poreze, te da su zaista pribegavali sistemu međupolisne arbitraže. Nepoznato je koliko se ova situacija razlikuje od one pre 500. godine, ali kontinuitet gradskih struktura i kultova u istočnim grčkim državama od arhajskog do klasičnog perioda implicira da u mnogim pogledima persijsko preuzimanje vlasti nad ovim područjem 546. godine nije predstavljalo kataklizmu. Na primer, na samom kraju Herodotove Istorije (deo koji se bavi 479. godinom) može se pročitati o jednom hramu na azijskom tlu – hramu Demetre Eleuzinske, čiji su kult Jonjani u rano arhajsko doba preneli iz Atike, i koji je još uvek cvetao, verovatno bez prekida. Tako su se poboljšanja uvedena posle 494. godine sastojala u povećanju lokalne samouprave u okviru satrapija.
U svakom slučaju, postavlja se pitanje zašto su politički nemiri kulminirali upravo 500. godine. Veliki deo odgovora može se naći u promenama koje je nedavno bio uveo Klisten u jonskoj matici Atini. Lokalno uređenje koje je moglo izgledati podnošljivo pre kraja veka postalo je manje podnošljivo u poređenju sa novim političkim uređenjem u Atini, koje je pri tome pokazalo svoju efikasnost na bojnom polju. Hipoteza da je primer Klistenove Atine na drugim mestima izazvao nemire može se primeniti ne samo na Joniju, za koju se može pretpostaviti da je imala dobre "kolonijalne" odnose sa Atinom, već čak i na Peloponez, gde je Sparta u prvoj polovini 5. veka st. e. morala da se nosi sa upornim antagonizmom koji su neke zajednice gajile prema njoj.
Komunikacija između Atine i Jonije u ovom periodu osvedočena je prvo u drugom smeru, ne u Joniju, već iz nje. Miletski tiranin Aristagora stigao je 499. st. e. u Atinu i Spartu (možda i u druga mesta, kao na primer Argos) tražeći pomoć za ustanike. Atinjani su pristali, dok su Spartanci pod svojim kraljem Kleomenom (519–oko 490) odbili da pruže podršku ustanku, pokazujući tako, kao što Herodot kaže, da "zaista izgleda da je lakše zavarati mnoštvo ljudi nego jednog čoveka". To nije u skladu sa Herodotovim inače pozitivnim stavom prema Klistenovoj demokratiji i može se smatrati izrazom neprijateljskog stava prema jonskom ustanku i posledicama koje je on imao po Atinu. Atinjani su poslali 20 brodova. To je bila značajna pomoć, imajući u vidu snage i obaveze Atine; 489. st. e. (kada je atinska flota svakako bila veća od one koju je imala jednu deceniju ranije) Atina je imala samo 70 brodova, od kojih je 20 bilo iznajmljeno od Korinta. Razlog zbog kojeg je Atina pozajmila ove brodove od Korinta bio je rat, odnosno niz manjih ratova, sa Eginom, što je i nagnalo Atinu da izgradi flotu. U zajedničkom interesu Atine i Korinta, koji su imali izlaze na Saronski zaliv, bilo je da sruše moć Egine, takođe značajne sile u tom zalivu, "zvezde Dorskog mora", kako će Pindar kasnije nazvati ovo ostrvo. Atinsko-eginska borba, koja se možda nastavila i posle 480. godine, i koja je počela još u 6. veku, značila je da je pomoć koju je Atina poslala u Joniju bila rizičan i herojski poduhvat.
Dugoročno gledano, borba protiv Egine doprinela je da Atina postane pomorska sila. Antičke verzije atinskog programa za stvaranje flote, međutim, suviše mnogo polažu na eginski faktor, obično zbog neprijateljskog stvava prema velikom atinskom političaru Temistoklu i oklevanju da mu se oda priznanje za njegovu anticipaciju mogućnog dolaska persijske vojske 480. godine. Po drugoj tradiciji, Temistokle je bio arhont 493. godine i tada je inicirao izgradnju zidova Pireja, koji je tako pretvoren u lako odbranjiva luku, te se tako prvi "usudio da kaže da Atinjani moraju postati gospodari mora" (kako Tukidid kaže sa preterivanjem).
[uredi - уреди] Početak ustanka
U zimu 500. godine došlo je do prevrata na ostrvu Naksosu: pristalice demokratije svrgle su vladajuću aristokratiju. Proterani aristokrati zatražili su pomoć Mileta, koji je u to vreme zauzimao prvo mesto među jonskim polisima. Miletski tiranin Aristagora rado je prihvatio aristokrate, izbeglice iz Naksosa. Takođe im je obećao pomoć, svakako računajući da će pohodom na Naksos ojačati moć Mileta i proširiti svoj uticaj. Zato je predložio Artafernu, persijskom satrapu Sarda, da preduzme ekspediciju protiv Naksosa kako bi se ponovo uspostavila vlast aristokratske vlade i da bi se istovremeno pokorilo ostrvo. Pošto su se i Artafern i persijski car Darije I složili sa ovim planom, u leto 499. godine jaka flota krenula je prema Naksosu. Međutim, stanovnici ostrva pružili su snažan otpor, te je, posle četiri meseca opsade, flota morala da se povuče. Neuspeh ekspedicije ugrozio je položaj Aristagore, koji je uvideo da će ga Persijanci sasvim sigurno pozvati na odgovornost zbog neuspeha pohoda i da će ga lišiti vlasti nad Miletom.
Tada je Aristagora odlučio da digne ustanak protiv Persijanaca; nije isključeno da je delovao u sporazumu sa svojim prethodnikom na položaju miletskog tiranina – Histijom, koji se sada nalazio u Suzi kod cara. Sam pohod protiv Naksosa predstavljao je zgodan izgovor za okupljanje snaga maloazijskih Grka i nije izazvao podozrenje Persijanaca. U svakom slučaju, Aristagora je po povratku sa pohoda na Naksos okupio svoje pristalice u Miletu i oni su se jednodušno izjasnili za ustanak. Protiv te odluke bio je samo Hekatej koji je isticao moć persijskog cara, ali njegovi razlozi nisu naišli na odobravanje.
Zauzimanje flote od strane zaverenika poslužilo je kao signal za ustanak svim grčkim gradovima na ostrvima i zapadnim obalama Male Azije. Svuda su bili zbačeni tirani, na koje se oslanjala persijska vlast, uspostavljena je demokratija i spremljeni odredi za oružanu borbu. I sam Aristagora odrekao se vlasti i predao je narodnoj skupštini. Istovremeno, shvatajući težinu predstojeće borbe, Aristagora je odlučio da pokuša da pridobije podršku evropskih Grka, te je u jesen 499. godine krenuo u Spartu i Atinu.
Politička situacija u Sparti nije bila povoljna za Aristagorine ciljeve: odlučnim akcijama Sparte smetali su u to doba njeni neprijateljski odnosi sa Korintom i Argosom, kao i antagonizam između spartanskih kraljeva Kleomena i Demarata. Aristagora je Kleomenu izneo sve koristi poduhvata koji je predlagao, nakon čega je Kleomen postavio Aristagori samo jedno pitanje: "Koliko dana traje put od mora do prestonice persijskog cara?" Kada mu je Aristagora odgovorio da će ceo put biti potrebno tri meseca, Kleomen je rekao da je ceo poduhvat neostvarljiv. Aristagorin pokušaj da podmiti kralja takođe nije uspeo. Sparta se ogradila od svakog mešanja u maloazijske poslove.
U Atini su se na vlasti nalazile pristalice Klistena, a nedavno organizovana građanska vojska deset novih fila već je sjajno pokazala svoj visoki borbeni kvalitet u sukobu sa Tebom i Halkidom. Aktivna podrška koju je satrap Artafern pružao proteranom Hipiji stvarala je kod atinskih vladajućih krugova jaka neprijateljska osećanja prema Persiji. Istupivši pred narodnom skupštinom, on je ponovio svoje razloge u korist poduhvata, ponovo naglašavajući prednost grčke pešadije naoružane teškim oružjem. Atinska skupština odlučila je da se Jonjanima uputi pomoć od 20 trijera, a uskoro se njima priključilo još 5 trijera koje je poslala Eretrija.
[uredi - уреди] Pohod na Sard
Među jonskim gradovima koji su se priključili ustanku nije bilo jedinstva akcije. Osim toga, posle prvih početnih uspeha ustanak se širio veoma sporo. Lidija i Trakija nisu podržavale ustanike. Ustanak se uskoro proširio na sever – na obale Helesponta, i na jug – na Kariju i Kipar, ali ustanička kopnena vojska nije ništa preduzimala sve do proleća 498. godine, tj. do dolaska Atinjana i Eretrejaca. To su iskoristili Persijanci koji su dobili na vremenu, tako da su mogli koncentrisati svoju vojsku u zapadnom delu Male Azije. Po dolasku Atinjana i Eretrejaca grčki ustanici izvršili su rizičan i hrabar poduhvat: njihov odred u koji su se uključili i atinski hopliti brzo je krenuo u pravcu Sarda. Nisu uspeli da osvoje tvrđavu koja se nalazila na visokoj i nepristupačnoj steni i koju je branio jak persijski garnizon na čelu sa satrapom Artafernom, ali su uspeli da osvoje grad i da ga spale. Zatim su se povukli iz grada. Na povratku, nedaleko od Efesa, sustigla ih je persijska vojska: došlo je do bitke u kojoj su Grci bili potučeni do nogu (kraj leta 498). Ostatak atinske vojske žurno se ukrcao na brodove i vratio u domovinu; time se završilo učešće Atinjana, a izgleda i Eretrejaca, u jonskom ustanku. Pohodom na Sard, koji se završio tako nesrećno, završeni su pokušaji ustanika da pređu u ofanzivu; sada im je ostalo samo to da se brane od persijske vojske koja je vršila napade.
Dok je deo persijskih trupa išao na primorske gradove Male Azije, drugi njihov deo gušio je ustanak na obalama Helesponta. Dosta velike persijske snage bile su upućene na Kipar, koji su Persijanci zatim i zauzeli. Jonska flota, koja je prispela u pomoć Kipru, potukla je, istina, feničansku flotu, ali taj uspeh više nije mogao da izmeni nastalu situaciju – Kipar je ostao u rukama Persijanaca, a jonski su se brodovi morali vratiti. Mnogo teže je bilo Persijancima da suzbiju ustanak u Kariji. Otpočevši tu sa vojnim operacijama u proleće 497. godine, Persijanci su odneli dve uzastopne pobede, ali su u jesen 496. godine pretrpeli težak poraz, i tek su 494. godine uspeli da nateraju ustanike na predaju. Još pre toga, 496. godine, Persijanci su izolovali s juga i sa severa glavno žarište ustanka, Joniju. Persijska vojska pod vođstvom samog Artaferna osvojila je Klazomenu i Kimu; persijski obruč sve se više stezao oko Mileta, glavnog centra ustanka. Zbog svih tih neuspeha bio je slomljen duh vođe ustanka – Aristagore. Predavši komandu jednom od miletskih aristokrata, on je pobegao iz Mileta u Trakiju, gde je ubrzo poginuo u jednom sukobu sa Tračanima.
[uredi - уреди] Pad Mileta
Persijanci, međutim, nisu mogli odmah da pristupe odlučnim operacijama: trpeli su zbog velikih gubitaka koje su imali u prethodnim borbama. Tek u proleće 494. godine, dobivši veće pojačanje, persijska vojska je krenula pravo na Milet. Istovremeno se u Egejskom moru pojavila feničanska flota popunjena kiparskim, kilikijskim i egipatskim brodovima. Miletu je zapretila totalna opsada, s kopna i mora. Jonjani su tada odlučili da glavni udarac zadaju pomorskim snagama Persijanaca, a da se na kopnu ograniče samo na odbranu miletskih bedema. U velikoj luci Mileta, nedaleko od ostrva Lade, u leto 494. godine brzo se skupila jonska flota; njen glavni deo činili su brodovi Mileta, Samosa, Hiosa i Lezbosa, kojima su se priključile flotile manjih zajednica. Prema Herodotu, grčka flota sastojala se od 353 broda, a persijska od 600 brodova; verovatno su obe ove cifre preuveličane, i teško da je persijska flota mogla da bude mnogo veća od grčke. Tokom nekoliko sedmica obe su flote stajale jedna prema drugoj ne preduzimajući nikakve akcije. Persijanci su računali da će pomoću svrgnutih jonskih tirana, koji su se sada nalazili u persijskom štabu, uneti dezorganizaciju u redove Grka i delovati na pojedine grupe da napuste savez, obećavajući im pomilovanje. Jonske snage bile su paralizovane pomanjkanjem jedinstvene komande i totalnim odsustvom discipline. Istina, iskusni pomorac Dionizije, komandant fokejskih brodova, bio je imenovan za komandanta cele flote, ali je Fokeja dala samo tri broda, i ostali saveznici nisu priznavali autoritet tog zapovednika. Uzalud je Dionizije nastojao da manevrima pripremi grčku flotu za predstojeću tešku bitku – posle nekoliko dana napornih vežbi ove su bile zanemarene i komande brodova iskrcale su se na ostrvo Ladu. Persijska flota iznenada je napala grčku flotu usidrenu kraj obala Lade. Već kod prve navale Persijanaca samoski brodovi, čija je posada bila pod uticajem persofilske stranke, napustili su borbene redove, svi osim 11 brodova, i vratili se na Samos. Njihov primer uskoro su sledili brodovi Lezbosa i mnogih drugih zajednica. Ostaci grčke flote bili su potučeni do nogu.
Time je bila zapečaćena sudbina Mileta. Opkoljen s mora i kopna grad je bio zauzet na juriš, stanovništvo delom pobijeno a delom preseljeno na obale Tigrisa. Grad je porušen, a opljačkan je i Apolonov hram nedaleko od Mileta. Kasnije obnovljeni Milet, kako se vidi po iskopinama, bio je znatno manji od prvobitnog. Pad Mileta ujedno je bio i kraj ustanka. Uskoro su bila pokorena i strahovito opustošena ostrva Lezbos, Hios i Tenedos, koja su se nalazila u susedstvu Jonije. Persijska flota zatim je uništila gradove Perint, Selimbriju i Bizant, koji su pružili podršku ustanku. Početkom leta 493. godine Persijanci su zauzeli poslednje ustaničke gradove.
[uredi - уреди] Vidi još
- Grčko-persijski ratovi
- Darije Veliki