Historija filozofije

From Wikipedia

Pojam povijest filozofije, zbog dvoznačnosti pojma povijest (vidi o tome članak historija), ima dvostruko značenje. Označava povijesno zbivanje: razvoj filozofskih ideja kroz povijest, smjenjivanje filozofa, dominantnih filozofskih tema i škola; također označava istraživanje tih zbivanja u filozofiji ili znanosti (vidi članak historija).

U pojmu historija filozofije postoji dvoznačnost, ovisno o tome na koji dio stavljamo naglasak: na filozofiju (gdje istraživač, kao filozof odnosno "onaj koji ljubi mudrost", istražuje misli svojih prethodnika da bi produbio vlastito mišljenje) ili na historiju (gdje filozofe, njihove ideje i škole istražujemo kao objektivne povijesne pojave). Naravno, obje vrste istraživanja često se ne mogu apsolutno razlikovati.

Sadržaj/Садржај

[uredi - уреди] Filozofija Zapada i Istoka

Mnogi pregledi povijesti filozofije pate od pretjeranog "eurocentrizma". Iako za to ima nekih razloga, dosege mislilaca drugih civilizacija ne smijemo posve isključiti.

Filozofija je, kao samostalna umna djelatnost, s vlastitim tradicijama i institucijama, specifičnost "zapadnoga svijeta". Zbog te samostalnosti, možemo u smjeni filozofa, filozofskim tema i škola, tragati za zakonitostima kretanja. To traganje postaje poseban zadatak filozofskog i znanstvenog istraživanja.

Za druge civilizacije (starog "bliskog istoka", te zatim posebno indijska i kineska) možemo reći da poznaju "filozofsko mišljenje", tj. način mišljenja baziran na ljubavi prem mudrosti, diskusiji i logici, ali ne i "filozofiju" kao samostalnu djelatnost.

Kod njih se filozofsko promišljanje nikada nije jasno i trajno osamostalilo od mitopoetske imaginacije i teoloških spekulacija. S druge strane, ni sukob filozofije i religije, vjere i uma nije kod nikada bio tako snažan kao u Europi.

To međutim ne znači da njihove misaone dosege smijemo zanemariti i isključiti iz povijesti filozofije. Interakcije su postojale i "Zapad" je često učio od "Istoka"-, a to vrijedi i danas: mnogi suvremeni mislioci Zapada u XIX. i XX. st. nalaze inspiraciju u tradicijama Indije i Kine.

Zato i njihove misaone tradicije, ako i nisu u punom smislu riječi "filozofski", ipak u povijesnom pregledu filozofske misli moramo uključiti.

Pri tome treba imati na umu da je "Zapad" u ovom smislu u povijesti obuhvaćala i sve zemlje pod vlašću helenskih dinastija nakon Aleksandra Makedonskog i zatim pod vlašću Rimljana. Aleksandrija u Egiptu bila je središte antičke učenosti oko 700 godina (do paleža Aleksandrijske biblioteke i ubojstva Hipatije 415. g.).

Razvoj filozofije na zapadu bilježi, međutim, znatnu prazninu tijekom oko pet stoljeća, od VI. do XI. st. Tu prazninu popunjavaju [[Arapi|arapski] filozofi, koji čuvaju grčka dostignuća. Vlastito kulturno nasljeđe kršćani su kasnije preuzeli od Arapa (vidi: Toledo#Prenos arapske učenosti na zapad. Oni su raspravljali o filozofskim i teološkim problemima o kojime tek nekoliko stoljeća kasnije europska skolastika biva sposobna raspravljati. Zato u svaki prikaz povjesti "zapadne" filozofije moraju biti uključeni.


[uredi - уреди] Kratka povijest "povijesti filozofije"

[uredi - уреди] Aristotel

Prvi koji je sustavno proučavao učenja svojih prethodnika, i nastojao ih sustavno i objektivno prikazati, bio je Aristotel. Njemu zahvaljujemo mnoge obavijesti o koncepcija pred-sokratovskih filozofa, čiji su izvorni radovi izgubljeni. On u svojim djelima dijalektički preispituje gledišta svojih prethodnika, da bi pripremio razvoj vlastitog.

[uredi - уреди] Helenizam

Aristotelovi učenici i nastavljači u peripatetičkoj školi nastavili su s takvim pristupom. Tako nastaju zbirke prikaza dostignuća raznih posebnih disciplina: matematike, astronomije, fizike, medicine idr, pa onda i filozofske doksografije.

Takav marljivi rad da se prikupe informacije o dostignućima prošlosti može, međutim, imati i negativan učinak u tome da obeshrabri samostalno promišljanje. U helenističko i rimsko doba sve se više gubi poticaj za samostalno mišljenje i širi uvjerenje da su velikani prošlost već sve bitno domislili. Tako se ovaj pristup pretvara u praznu kompilaciju, »učenu ropotariju bilježaka« (Windelband).

Najpoznatiji među tim kompilatorima je Diogen Laertije, čija je knjiga sačuvana. Mišljenja raznih filozofa navode se kao datosti, bez pokušaja da se sagledaju u međusobnom odnosu i povijesnom kontekstu. Podjednaku pažnju pridaje ključnim filozofskim tezama, duhovitim izrekama i banalnim anegdotama iz života slavnih filozofa. Takvih kompilacija, naslovljenih "zrnca mudrosti" isl, ima i danas.

[uredi - уреди] Moderno doba

Nasuprot površnim kompilacijama, Historija filozofije postepeno se izgradila kao posebna disciplina krajem XVIII i u prvoj polovici XIX st. Ta disciplina pripada ne samo povijesnoj znanosti (historiji), nego i samoj filozofiji. Ona se ne zadovoljava pukim iznošenjem činjenica i anegdota. Kao historija, istražuje pojavu filozofskih koncepcija, škola i pokreta u povijesnom kontekstu. Kao filozofija, istražuje zakonitosti kretanja mišljenja, koje se mogu uočiti u povijesnom slijedu filozofija i filozofija.

Takav je prikaz naravno u opasnosti da se zanemari znanstvena skrupuloznost historičara i prikaz povijesnog razvoja filozofije podredi jednom određenom stanovištu – jednoj posebnoj filozofiji, koja u takvom pristupu postaje ideologija.

[uredi - уреди] Hegel

To je slučaj upravo s najznačajnijim utemeniteljem discipline, G.W.F. Hegelom. Uz Filozofiju povijesti (Philosphie der Geschihte), objavljenu za njegova života, posmrtno je, 1833-1836, po zapisnicima njegovih predavanja izdana Povijest filozofije (Geschihte der Philosophie).

Ovo je djelo posve podređeno funkciji razrade Hegelovom vlastitog sustava. Misli pojedinih filozofa on razmatra kao "momente" u povijesnom kretanju duha. Posebne povjesne tvorbe duha (a to uključuje ne samo filozofiju nego i sve znanosti, moral, pravo, religiju, državu idr) dijalektički se razvijaju, preobražavaju i prevladavaju tijekom povijesti, vodeći do apsolutnog duha koji u potpunosti spoznaje sebe samog i smiruje se u savršenom znanju, u Hegelovom filozofskom sustavu. Hegel često iskrivljuje povijesne činjenice da bi ih ugurao u Prokrustovu postelju svog sustava.


[uredi - уреди] Razdoblja i područja

[uredi - уреди] Filozofski elementi u starim religijama Azije i Egipta

[uredi - уреди] Velika duhovna prelomnica oko 600. g.pr.n.e.

[uredi - уреди] Kineska filozofija

  • Sun Cu (6. stoljeće p.n.e.)
  • Konfucije (551 p.n.e. – 479 p.n.e.)
  • Mencije (372-288. p.n.e.)
  • Lao Ce (4. stoljeće p.n.e.)

[uredi - уреди] Indijska filozofija


[uredi - уреди] Zapadna tradicija

[uredi - уреди] Razdoblja


Antička filozofija

Pojam "antička filozofija" obuhvača razdoblje od preko tisuću godina: od početka VI. st. pr.n.e, kada djeluju Tales, Solon i drugi mislioci kasnije svrstani među "sedam mudraca", do početka VI. st.n.e. Krajem tog razdoblja može se označiti 529. g, kada bizantski car Justinijan zatvara Akademiju u Ateni. Iste godine, nevezano s tim događajem ali simbolički značajno, Sv. Bernard osniva samostan Monte Casino.

Uobičajena je podjela antičke filozofije na pet razdoblja, prema glavnim problemima kojima su se filozofi u određeno doba bavili: kozmološko, antropološko, ontološko ili sistemsko, etičko i religijsko razdoblje.

  1. Kozmološko razdoblje
    1. Miletska škola
    2. Pitagorejci
    3. Heraklit (oko 540 p.n.e. - 480 p.n.e.)
    4. Elejska škola
    5. Pluralistička škola
    6. Atomisti
      • Leukip (5 st. p.n.e.)
      • Demokrit (460 p.n.e. - 370 p.n.e.)
      • Metrodor s Hija
      • Anaksarh
      • Hekatej iz Abdere
      • Nauzifan
  2. Antropološko razdoblje
    1. Sofisti
    2. Sokrat i sokratske škole
  3. Ontološko i sitemsko razdoblje
  4. Etičko razdoblje
    1. Stoici
      • Zenon iz Kitija
      • Hrizip (oko 280-207 p.n.e.)
      • Seneka (4 p.n.e. - 65 n.e.)
      • Epiktet (oko 55-135 n.e.)
      • Marko Aurelije (121 - 180)
    2. Epikurejci
    3. Skeptici
      • Piron (360 p.n.e. - 270 p.n.e.)
      • Karnead
      • Sekst Empirik
  5. Religijsko razdoblje
    1. Židovskoa filozofija
      • Filon
    2. Neoplatonizam
      • Plotin (204 - 270)
      • Proklo (411-485)
    3. Kršćanstvo i filozofija


Srednjovjekovna filozofija
Arapska skolastika (i židovski predstavnici)
  • Al Kindi
  • Al Farabi
  • Ibn Sina (Avicena)
  • Ibn Rušd (Averoes)
  • Ibn Daud (Abraham ben David Halevi)
  • Ibn Gabirol Solomon (Avicebron)
  • Ibn Kaldum (Abd al-Raman)
Krščanska Skolastika
  • Aurelije Augustin (354 - 430)
  • Ivan Scot Erugena (810 - 880)
  • Petar Abelard (1079 - 1142)
  • Albert Veliki (1193 ili 1206 - 1280)
  • Hugo od sv. Viktora (1096 ili 1078 - 1141)
  • Toma Akvinski (1225 - 1274)
  • Duns Scot (1266 ili 1274 - 1308)
  • William Occam (oko 1300 - oko 1350)
Novovjekovna filozofija
renesansa
empirizam
  • Francis Bacon (1561 - 1626)
  • John Locke (1632 - 1704)
  • George Berkeley (1684 - 1753)
  • David Hume (1711 - 1776)
racionalizam
  • Rene Descartes (1596 - 1650)
  • Baruch de Spinoza (1632 - 1677)
  • Gottfried Wilhelm Leibniz (1646- 1716)
prosvjetiteljstvo
  • Voltaire (1694 - 1778)
  • Jean Jacques Rousseau (1712 - 1778)
  • Giambattista Vico (1668 - 1744)
  • Johann Gottfried Herder (1744-1803)
klasični njemački idealizam
  • Immanuel Kant (1724 - 1804)
  • Johann Gottlieb Fichte (1762 - 1814)
  • Friedrich Wilhelm Joseph Schelling (1775 - 1854)
  • Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770 - 1831)


Moderna filozofija
  • Arthur Schopenhauer (1788 - 1860)
  • Friedrich Nietzsche (1844 - 1900)
  • Soren Kierkegaard (1813 - 1855)
  • Henri Bergson (1859 - 1941)


marksizam


fenomenologija i filozofija egzistencije


analitička filozofija
  • Friedrich Ludwig Gottlob Frege
  • Bertrand Russell
  • Ludwig Wittgenstein
  • Rudolf Carnap
  • Carl Popper
  • Saul Kripke
  • Thomas Nagel
  • Alfred North Whitehead


Pozitivizam
  • John Stuart Mill
  • Auguste Comte


Pragmatizam
  • John Dewey
  • Charles Peirce
  • William James


Egzistencijalizam


frankfurtska škola
  • Theodor Adorno
  • Herbert Marcuse (1898 - 1979)
  • Jurgen Habermas
  • Max Horkheimer (1895 - 1973)


postmodernizam
  • Jacques Derrida
  • Jean Baudrillard
  • Jean-Francois Lyotard
  • Michel Foucault
  • Gilles Deleuze

[uredi - уреди] Vanjski linkovi