III. simfonija (Betoven)

From Wikipedia

Svoj prvi vrhunac u simfonijskom stvaranju dosegao je Beethoven u Trećoj simfoniji u Es-duru op. 55 (1803-1804), nazvanoj “Herojska simfonija” (Eroica). To je prvo od onih brojnih majstorovih djela iz drugoga stvaralačkog razdoblja, koja nose na sebi pečat herojstva, borbe, nepokornosti nesklonoj sudbini. Ali prvo i po tome, što se, baš zbog veličine umjetnikove stvaralačke snage i zamisli, nije moglo omeđiti okvirom ponešto skromnih dimenzija Haydnovih i Mozartovih simfonija. Samom prvom stavku Treće simfonije trebalo je oko sedamsto taktova! Već je rečeno da je Beethoven, stvarajući to monumentalno djelo, pomišljao na herojske pothvate mladog Bonaparta. Ali Eroica donosi svakako i mnogo autobiografskoga; u njoj se zrcali i snaga kojom je umjetnik smjelo i pobjedonosno poduzeo borbu s podmuklom bolešću, nakon heiligenstadtske krize. Herojeva drama ispunjava sav prvi stavak (na koji se, prije svega, i odnosi naziv simfonije). Odmah, s prvih taktova, kad dva odsječena akorda najave odlučnost junakove volje, u jednostavnu se temu uvlači disonanca, symbol neprijateljskih sila te je usmjeruje novim, drukčijim pravcem; iz završnih taktova kao da izbija ponos i prkos. Stavak se dalje odvija u znaku sukoba i savladavanja zapreka. U tom pogledu zanimljiv je srednji dio (provedba), koji je u Eroici dulji, opsežniji i napetiji nego u bilo kojem simfonijskom djelu predhodnih vremena. U njemu ima i zanimljivih polifoničkih ulomaka, a donosi i potpuno novu melodijsku zamisao. Nakon reprise stavak završava veoma opsežnom codom koja gotovo poprima obilježja druge provedbe. Heroj pobjeđuje. Ali sudbina je pojedinca, ma koliki heroji bili, da pogibaju. Tek je čovječanstvo besmrtno. Ono se duboko klanja pred junakovim ostacima i ne zaboravlja ga. Glasovita posmrtna koračnica (drugi stavak) nije drugo već akt pijeteta prema mrtvom heroju, čiji svijetli lik još jednom gledamo u srednjem dijelu stavka, koji uokviruju ulomci ispunjeni dubokom boli. U tom je stavku Beethoven, po prvi put u povijesti klasične simfonije, odijelio kontrabase od violončela i za te najdublje gudačke instrumente napisao samostalnu dionicu. Nakon čudesnog scherzo, u kojemu ima gotovo fantastičnih elemenata, slijedi finale. Taj opsežni stavak izgrađen u obliku velikih varijacija na jednu karakterističnu temu iz Beethovenove glazbe za balet “Prometejeva stvorenja”. Varijacije su veoma invencijozne i bogate kontrapunktičkom samostalnošću glasova; na nekim mjestima javlja se čak i novi, kontrastni tematski materijal. Kao da je skladatelj u toj šarolikosti i bujnosti želio dati svoju, tonsku viziju narodne razigranosti, kolektivnog trijumfa i veselja. Još je suvremenik ruske “Petorice”, poznati glazbeni pisac V. Stasov gledao u finalu Eroike narodni praznik, povorku u kojoj se skupine brojnih i raznovrsnih sudionika odmjenjuju. Sam Beethoven je, do pred nastanak Devete simfonije, među svim svojim simfonijskim radovima davao prednost Eroici. Danas Eroiku smatraju svi kao vrhunsko ostvarenje simfonijske muzičke literature. Čudno je zato čitati ondašnje kritike koje su tu simfoniju smatrale “opasno nemoralnom”