Vijetnamski rat

From Wikipedia

Ono što poznajemo pod pojmom "Vijetnamski rat" zapravo su dva rata: prvi, koji je Viet min vodio protiv francuskih kolonijalnih vlasti (1945-1954), i drugi, za ujedinjenje sjevernog i južnog Vijetnama (1955-1975), u kojem su glavnog neprijatelja predstavljale SAD.

Sadržaj/Садржај

[uredi - уреди] Uvod

Početak dvadesetog veka Vijetnam dočekuje kao deo kolonija Republike Francuske tzv. Francuska Indokina. Francuska je donela pored jezika i kulture svoju Katoličku religiju. Ispostavilo se sudbonosne godine za budućnost naroda bile su četrdeset kada Japanci vrše proterivanje Francuskog okupatora ali pri tom zavode još veći teror nad Vijetnamcima. Ideja za obnavljanjem državnosti se konačno mogla realizovati pa se organizuje pokret otpora koji se suprotstavlja Japanskom agresoru otpor predvodi Ho Ši Min koji je bio i šef Komunističke Paritije Vijetnama. Paradoksalno Vijetkongu oružije i opremu dopremaju Amerikanci. Oslobodilački pokret nakon kapitulacije Japana prerastao u općenarodni ustanak protiv kolonijalnih vlasti, poznat kao augustovska revolucija. U Hanoju je 2. rujna 1945. proglašena Demokratska Republika Vijetnam, a za predsjednika je proglašen Ho Ši Min (Ho Chi Minh). To je izazvalo intervenciju kineskih snaga Kuomintanga u sjevernom, te britanskih i francuskih u južnom Vijetnamu. Novembra 1946 Ho Ši Min odlazi u Pariz na razgovore o Francuskom povlačenju iz Vijetnama. Francuska odbija bilo kakvo povlačenje te od tog trenutka počinje rat.


[uredi - уреди] Prvi Vijetnamski rat

U prvo vreme Vijetkong vrši sabotaže organizuje štrajkove onemogućavajući normalan život okupatorima iz Evrope ali sa pobedom kineske revolucije 1949 i podrškom koju im je pružio Mao Ce Dung stvaraju se uslovi za ne smetano snabdevanje oružijem sa zemljama Socijalističkog sveta te Vijetkong postaje prava vojska koja 1952 u decembru zauzima dolinu Dijen Bijen Fu čime se francuska vojska u Vijetnamu našla odsečena od ostatka svojih trupa u Indokini te bez većih problema vraćaju dolinu u svoje ruke i grade tamo bazu ali su time upali u klopku. Vijetkong decembra 1952 priprema akciju koja počinje 13.marta 1953 već 17.marta 1953 u bazi je poginiulo 2500 francuza. Aerodrom u dolini potpuno je onesposobljen 28.marta 1953 a 30.marta 1953 baza ostaje bez veza sa spoljašnjim svetom. Tako da je 7.maja 1953 u 17:30 baza Dijen Bijen Fu pala u ruke Vijetkonga 10000 francuskih vojnika odvedeno je u zarobljeništvo svaki drugi se vratio. Ovaj poraz proizveo je stravičan efekat čiji je rezultat bio povlačenje francuske vojske iz Indokine. U takvim uslovima omogućeno je i potpuno osamostaljenje te je Ho Ši Min 11.oktobra 1954. godine u Hanoju proglašava Demokratsku Republiku Vijetnam ali pod uticajem velikih kapitalističkih sila a posredstvom Vatikana na jugu se proglašava Republika Vijetnam iste godine. Ovo je značilo građanski rat u koji su se opet umešali spoljni faktori što je dovelo do prisilne deobe zemlje. Osmog maja 1957 dogovorom između Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije,Francuske i Sovjetskog Saveza Vijetnam je podeljen 17. paralelom na Severni i Južni. Predsednik Južnog Vijetnama se iste godine susreo sa američkim predsednikom Dvajtom Ajzenhauerom tražeći zaštitu i grancije SAD da će režim u Sajgonu opstati.

[uredi - уреди] Razlozi rata protiv SAD-a

Odredbama ženevskog sporazuma iz 1954. teritorij Vijetnama je po 17. paraleli privremeno podijeljen na sjeverni (Demokratska Republika Vijetnam) i južni dio (Republika Vijetnam). Ženevskim sporazumom predviđeno je u roku od dvije godine održavanje općih slobodnih izbora na kojima su gradani trebali odlučiti o ujedinjenju.

Vlada Južnog Vijetnama, podupirući interese krupnog kapitala i zemljoposjednika, započela je strahovladu kojoj je bio cilj očuvanje vlasti, suprotno interesima širokih slojeva, koji su očekivali veće političko-ekonomske reforme nakon pobjede nad kolonijalnim vlastima. Strahovlada vlasti dovodi do jačanja oslobodilačkog pokreta, obilno potpomaganog pomoći sa sjevera.

Paralelno s francuskim povlačenjem iz nekadašnje Indokine, dolazi do većeg miješanja SAD u Vijetnamski rat. Po okončanju Korejskog rata (1950-1953), u američkoj vanjskoj politici je prevladala doktrina "teorije domina" - pretpostavka prema kojoj, ako se dopusti da u nekoj zemlji jugoistočne Azije pobijedi komunizam, druge će zemlje, poput poslaganog domina, početi padati pod komunistički utjecaj i vlast. Uslijed paranoje od globalnog širenja komunizma, SAD su se odlučile intenzivnije angažirati u Vijetnamu da bi spriječile sovjetski i kineski utjecaj.


[uredi - уреди] Drugi Vijetnamski rat

Južni Vijetnam se već krajem pedesetih ljuljao čitav narod je u pobuni. Već 1959 u Hanoju je doneta odluka da se krene u oštriju borbu protiv Juga. Sjedinjene Države pomno prate situaciju i kuju plan intervencije. Oslobađanje mnogih predgrađa južnovijetnamske prestonice Sajgona od strane Vijetkonga daje povod te Amerika napada 1961 godine. Mir se međutim nije mogao nikako uspostaviti unutrašnji nemiri počinju da razdiru Južni Vijetnam tako da maja 1963 Katolička crkva zabranjuje verska obeležja većinskih Budista što dovodi do ogromnih nemira u kojima strada 40-oro demostrana neredi kulminiraju samospaljivanjem osmorice budističkih sveštenika. Avgusta 1963 vojni puč u Sajgonu ubijen premijer.


Od 1955. počinje pristizanje američkih vojnih savjetnika koji su trebali osposobiti južnovijetnamsku vojsku za borbu protiv komunističke infiltracije sa sjevera a marta 1965 počinje pristizanje regularih vojnika. Na vlast dolazi premijer Ki. Od 1965 do 1971 na snazi je tzv. Operacija pomirenje za vreme koje je trebalo ubediti Vijetnamce da su Amerikanci oslobodioci ali najveći broj najstrašnijih zločina američke vojske dešavali su se upravo u tom razdoblju. Ekonomska pomoć Jugu stiže iz SAD ali ni to ne smiruje narod koji izlazi na ulice Da Nanga 1966 zahtevajući odlazak američkog okupatora protesti su ugušeni u krvi. Novembra meseca 1967 500.000 američkih vojnika je u Južnom Vijetnamu a iste godine u Sajgon dolazi presednik SAD Lindon Džonson opet sa pričama da će Amerika da sačuva Južni Vijetnam. Međutim otpor ratu raste i u SAD oktobra 1967 organizuje se Marš na Pentagon Džonson je otputovao decembra meseca u Australiju i tamo ga je sačekala gnevna omladina. Da bi nekako onemogućili ulazak Vijetkonga u Južni Vijetnam Amerikanci bombarduju džungle u Demokratskoj Narodnoj Republici Laos inače saveznici Severnog Vijetnama. Te džungle Amerikanci zovu Put Ho Ši Mina


Uz Ho Ši Mina, najpoznatiji sudionik vijetnamskog rata je general Vo Nguen Giap, briljantni vojni strateg koji je ne samo porazio Francuze kod Dien Bien Phua, već je izgradio strategiju koja je na kraju otjerala i Amerikance iz Vijetnama, čime se Giap uvrstio među najuspješnije vojskovođe 20. vijeka u pozamašnoj konkurenciji.

Iako je najčešća slika vijetnamskog rata borba američkih vojnika protiv neuhvatljive gerile u nepreglednoj džungli, to je bio pravi rat regularnih vojski. Naime, uz južnovijetnamsku Frontu nacionalnog oslobodenja (FLN), poznatu kao Vietkong, u borbama su sudjelovale i regularne postrojbe Sjevernog Vijetnama, ranga divizija, koje su se ubacivale preko demilitarizirane zone oko 17. paralele ili su prelazile granicu preko Laosa.

Američka strategija se sastojala u onemogućavanju ubacivanja sjevernovijetnamskih jedinica u Južni Vijetnam, kontroli demilitarizirane zone, glavnih putova i prometnica, te u izgradnji utvrđenih uporišta na ključnim pozicijama koje su kontrolirale okolni teritorij, što je unekoliko podsjećalo na izgradnju utvrđenja na Divljem zapadu, ali s mnogo manjim uspjehom.

Naime, Amerikanci su zahvaljujući ogromnoj tehnološkoj premoći kontrolirali nebo i more, no teritorij Vijetnama nisu uspjeli podvrći efikasnoj kontroli. Cijelo vrijeme trajanja vijetnamskog rata Vietkong je održao sposobnost da napadne Amerikance na bilo kojoj točki južnog Vijetnama, čak i tamo gdje su Amerikanci smatrali da su potpuno sigurni, kao što je američka ambasada u Sajgonu.


10.06.1966
10.06.1966

[uredi - уреди] ofanziva TET

Otpor Vijetnamaca je doživeo svoj vrhunac 1968 godine Kada je preko 80 gradova u unutrašnjosti Južnog Vijetnama oslobođeno.Ofanziva Tet je inače počela 31. janura 1968 na Vijetnamsku novu godinu što je do temelja uzdrmalo trupe SAD. U Sajgonu Vijetkong, napada aerodrom, oslobađa kinesko predgrađe Čo Lan i još nekoliko malih varoši na periferiji Sajgona. Skupina Vijetkonga su napale i gotovo zauzele američku ambasadu u Saigonu. Da bi sprečili pad Sajgona amerikanci ga bombarduju. Događaji na severu Južnog Vijetnama su još dramatičniji oslobođena je stara prestonica Hue a u opsadi se našla američka baza Kei San Vijetkong napreduje dalje na jug i 7.februara 1968 oslobađa Lang Vej. Ali ponovna okupacija Lang Veja i potpuno razbijanje opsade Kei Sana 6.aprila 1968 ipak je stavilo do znanja da će rat još potrajati. Amerikancima su nanete velike žrtve što je povećavalo otpor građana SAD prema ratu do 1968 Američka vojska ostala je bez30000vojnika. Amerika pokušava da odgovori te 1. maja 1968 pokušava da okupira i Demokratsku Kambodžu ali Vijetkong presreće američke snage i uništava ih u džunglama tim je otklonjena mogućnost da SAD spreče infiltraciju Vijetkonga na Jug. Ove godine poslata je ogromna vojna pomoć Južnom Vijetnamu. U međuvremenu u SAD ubijen je Martin Luter King i Robert Kenedi da bi ta 1968 u americi kulminirala ogromnim anti-ratnim neredima u Čikagu, Los Anđelesu, Vašingtonu i drugim gradovima.

[uredi - уреди] Ofanzive i pregovori

Ali ni 1969 nije bila mnogo bolja prvo na vlast dolazi Ričard Nikson potom on naređuje tajno bombardovanje Demokratske Kambodže. Nikson odlazi u Sajgon i obećava Tjuu novom vođi Južnog Vijetnama pomoć ali u leto dolazi novi talas protesta u SAD pa 15.oktobra 1969 još jedan. Ovo prisiljava administraciju SAD da počne polagano povlačenje iz Vijetnama u julu 1969 . U Hanoju Septembra 1969 umire Ho Ši Min SAD su se nadale da će to okončati rat ali Ho Ši Mina je jasno poručio testamentom da rat mora da se nastavi do pobede nad okupatorom što je novi predsednik Leis Van podržao. Drugog maja 1970 na univerzitetu Kent počinju protesti koji kulminiraju pucanjem u studente četvoro ubijenihpo zvaničnoj verziji. Ne zvanično nekoliko desetina mrtvih i na stotine povređenih.Džejn Fonda (sadašnje supruge vlasnika Si En Ena Tima Vornera)u Hanoju drži miting protiv rata. 8.februara 1971 združene Američko-Južno Vijetnamske snage upadaju u Demokratsku Narodnu republiku Laos ali Vijetkong ponovo staje pred vojsku SAD obarajući avione, helikoptere i desetkujući živu silu te se invazija Laosa završila za manje od mesec dana. Od aprila do jula 1971 u Vijetnamu ostaje 40000 američkih vojnika. Situacija u Južnom Vijetnamu potpuno izmiče kontroli. Da bi nekako spasao sajgonski režim Nikson naređuje bombardovanje Hanoja i luke Hajfong. Te 18.decembra 1972 počinje 11-o dnevno bombardovanje Hanoja. Američka Pevačica Džoan Baez dolazi u Hanoj i peva u skoloništima. Luka Hajfong je napadnut 22.decembra 1972 oštećene ambasade Narodne Republike Bugarske,Narodne Socijalističke Republike Albanije, Egipta, Republike Kuba kao i sovjetski i kineski brodovi. Bombardovanje prestaje 29.decembra 1972.Mirovni pregovori u Parizu počinju 3.januara 1973. Poslednja vojna pomoć Južnom Vijetnamu upućena je 20.januara 1973.Primirije stupa na snagu u ponoć po Griniču 23.januara1973. Mirovni sporazum potpisan je 27.januara 1973. Iduća 1974 prolazi u iščekivanju. Niksona 1974 obaraju sa vlast aferom Votergejt što je za režim u Sajgonu značilo da je ostavljen. Krajem decembra 1974 Vojska Severnog Vijetnama sprema akciju oslobođenja.


[uredi - уреди] Američki poraz

Vijetnamski rat je obilježio mandate tri američka predsjednika, Kennedyja, Johnsona i Nixona. Kennedy je započeo s intenzivnijim slanjem američkih vojnih savjetnika, Johnson je eskalirao rat i na tome izgubio popularnost, a Nixon je svoju izbornu pobjedu ostvario dobrim dijelom i obećanjem o povlačenju američkih snaga iz Vijetnama.

U tome je i uspio 1973. godine, kada su američke snage nakon sklapanja primirja i obustave vatre povučene iz južnog Vijetnama. Vojska južnog Vijetnama nikada nije uspjela postati efikasna u samostalnom djelovanju, a južnovijetnamski režimi, koji su se mijenjali kao na tekućoj vrpci, nisu uspjeli uspostaviti efikasnu kontrolu nad zemljom u kojoj je stvarnu vlast predstavljao Vijetkong.

Dvije godine kasnije, Vijetkong i sjevernovijetnamska vojska pokrenuli su završnu ofenzivu u kojoj su 1. maja 1975. trijumfalno ušli u Sajgon, odakle su se posljednji bjegunci u panici evakuirali sa krova američke ambasade.


[uredi - уреди] Posljedice za SAD

Američka politika nikada nije imala jasno definiran cilj zašto je zapravo u Vijetnamu, tako da nije uspjela stvoriti adekvatnu politiku koja bi odgovorila na brojna pitanja koja je američka javnost pokretala kod kuće o smislu samog rata.

Danas slika koju imamo o vijetnamskom ratu dolazi uglavnom preko američkih filmova u kojima je sve puno pucnjave, helikoptera, napalma, droge i rock and rolla. Takva slika nije neobična kad znamo da je prosječni američki vojnik u Vijetnamu imao 19 godina.

Izvan toga, bio je to vrlo ozbiljan i okrutan rat u kojem je poginulo više od 600 000 Vijetnamaca i oko 52 000 američkih vojnika. To je bio prvi rat u povijesti SAD u kojem američka vojska nije izvojevala pobjedu, pa je izvršio ogromne promjene u američkom društvu, pokrenuo čitav niz reforma u pogledu ljudskih i građanskih prava, izazvao građanske nemire u SAD i, pogotovo nakon izbijanja afere Watergate, ozbiljno doveo u pitanje uopće funkcioniranje američkog sistema.

Vijetnamski rat je imao ozbiljne posljedice i na američku vojsku, koja je iz njega izašla krajnje demoralizirana, nedisciplinirana i zavađena na rasnoj i klasnoj osnovi, tako da je u završnoj fazi bilo vjerojatnije da će američki oficir ili vojnik stradati od ruke vlastitih vojnika ili suboraca nego od neprijatelja. Zbog tih problema je 1970-ih započeo niz reformi kojim je ukinuta opća vojna obaveza i vojska učinjena profesionalnom.

1980-ih je, za vrijeme ponovne eskalacije hladnog rata i predsjednikovanja Ronalda Reagana, u dijelu američke javnosti došlo do revizije stavova o vijetnamskom ratu, tako da se on među nekima smatrao pobjedom koja je pretvorena u poraz samo zahvaljujući izdaji liberalnih političara.

[uredi - уреди] Američki zločini

Trideset godina neprekidnog rata ostavilo je još veće posljedice na Vijetnam, od broja mrtvih, ranjenih, nestalih, te raseljenih osoba, što se osjeća do danas, pa sve do utjecaja na okoliš.

Vijetnam je nedugo nakon pobjede bio upetljan u dva nova rata i to sa svojim bivšim saveznicima - Kambodžom pod vlašću Pol Pota te Kinom koja je napala sa sjevera. Vijetnam je, uz velike žrtve, oba ta dva rata dobio, iako je gerilski rat protiv vijetnamske okupacijske vojske u Kambodži trajao sve do 1989. godine.

Tokom rata, američka vojska je Vijetnam koristila i kao poligon za isprobavanje najnovijih vrsta oružja, uključujući razne vrste bojnih otrova i kemikalija, od kojih je najpoznatiji "agens Orange", kemikalija koja je posipana po vijetnamskim džunglama, a izazivala je otpadanje lišća sa drveća. Amerikanci su zaključili da, kad već ne mogu pobijediti Vijetkong u džungli, mogu pokušati pobijediti džunglu. Priroda se ipak pokazala otpornom i na svu američku tehnologiju, a kasniji slučajevi su pokazali da je upravo agens Orange izazvao rak kod brojnih američkih vojnika.

Vijetnamski rat je poznat i po selu Mai Lai, u kojem je skupina američkih vojnika izvršila pokolj civila. Zbog toga je njihov zapovjednik suđen i osuđen za ratni zločin, kao i vojnici koji su u pokollju sudjelovali. Suđenje je provelo američko pravosuđe.