Čakavsko narječje

From Wikipedia

centralno-južnoslovenski
jezici i narečja
srpskohrvatski
srpski · hrvatski · bosanski · crnogorski
štokavski (ekavski · ijekavski · ikavski)
kajkavski · čakavski · torlački
romanosrpski · slavenosrpski · šatrovački
bunjevački · gradišćanskohrvatski
moliškohrvatski · našinski
užički govor
srpskohrvatski jezik i jezička politika
Ovaj okvir: vididiskusijauredi


Čakavsko narječje (čakavština, čakavica) - jedno od triju narječja hrvatskosrpskog jezika, uz kajkavsko i štokavsko.

Naziv potječe od upitne zamjenice ča. Današnje područje čakavštine znatno je manje negoli je bilo prije migracija izazvanih osmanskim osvajanjima velikoga dijela hrvatskoga jezičnog prostora. Naseljavanjem govornika (novo)štokavštine čakavsko narječje je potisnuto s većega dijela kopna tako da se danas uglavnom prostire jadranskim priobaljem, s nekoliko štokavskih prijekida, i na većini otoka sjeverno od Pelješca (koji je dijelom čakavski), u dijelu Like, Gacke, Gorskog Kotara i Istre te u Pokuplju sve do Karlovca. Izvan granica Republike Hrvatske čakavskih govora ima u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj (gradišćanskohrvatski govori). I zajednica Moliških Hrvata ima veze sa čakavštinom, jer se pokazalo da im govori imaju svojstva slična zabiokovskim štokavsko-čakavskim govorima.

U jednome dijelu čakavskoga područja (na Braču, Visu, gradu Hvaru s bližom okolicom, u Trogiru i Bakru, mjestimično na kvarnerskim otocima i dr.) umjesto ča govori se ca. To je takozvani cakavizam.

Čakavski govori dosada su dijeljeni po različitim kriterijima. Prema refleksu "jata" dijele se na

  1. ekavske (na primjer sjeveroistočna Istra, Kastavština, Rijeka, Cres),
  2. ikavsko-ekavske (na primjer Dugi otok, Kornati, Lošinj, Krk, Pag, Ogulin, Brinje, Otočac, Duga Resa)
  3. ikavske (na primjer zapadna Istra, Korčula, Pelješac, Brač, Hvar, Vis, Šolta)
  4. jekavske (Lastovo)

Po naglasnome sustavu Dalibor Brozović razlikuje sljedeće skupine čakavskih govora:

  1. govore s "klasičnim" čakavskim sustavom s tri naglaska
  2. govore s dvonaglasnim sustavom
  3. govore sa ("štokavoidnim") četveronaglasnim sustavom
  4. govore s četveronaglasnim štokavskim sustavom
  5. govore u kojima se prepliću naglasne značajke 1. i 2. skupine.

Kombinacijom naglasnih i fonoloških kriterija, čakavsko narječje se dijeli u šest dijalekata:

  1. buzetski ili gornjomiranski
  2. jugozapadni istarski ili štokavsko-čakavski
  3. sjeverno-čakavski ili ekavskočakavski
  4. srednjočakavski ili ikavsko-ekavski
  5. južnočakavski ili ikavsko-čakavski
  6. lastovski ili jekavsko-čakavski

Božidar Finka i Milan Moguš po sljedećih osam kriterija odlučivali su o pripadnosti govora čakavštini:

  1. zamjenica ča i zač
  2. stara akcentuacija
  3. refleks jata /ě/
  4. čakavsko /t'/
  5. prijelaz /ę/ u /a/ iza /j/, /č/ i /ž/
  6. prijelaz /d'/ u /j/
  7. aorist bim-biš-bimo-bite
  8. izostanak afrikate /ž/

S obzirom na činjenicu da se znatan broj čakavskih govora odlikuje starinom i drugim značajkama, čakavsko narječje je privlačilo i hrvatske i strane dijalektologe tako da su mnogi govori dobro proučeni i iscrpno opisani (Hvar, Brač, Sušak, Bakar, Trsat i druge). Izrađeni su rječnici pojedinih čakavskih govora (Trogir, Sali, Labin, Duga Resa, Karlovac, Vrgada i drugi). Čakavsko jezično blago donose mnogi stariji hrvatski leksikografi: Faust Vrančić (Dikcionar, Mletci, 1595), Bartol Kašić (u rukopisnom hrvatsko-talijanskom rječniku; objavljen 1990), Ivan Belostenec (Gazofilacij; postumno: Zagreb, 1740), Ivan Tanzlinger Zanotti (rukopisni Dizionario, 1679. i druge), Josip Jurin (rukopisni Calepinus trium linguarum, 2. pol. 18. stoljeća).

Početci hrvatske pismenosti vezani su za čakavštinu kojom su napisana mnoga djela rane (srednjovjekovne) hrvatske pismenosti i književnosti: natpisi i ploče (Valunska ploča, Bašćanska ploča, Plominski natpis), pravna djela (Istarski razvod), lekcionari (Zadarski lekcionar, Bernardinov lekcionar), zbornici (Kolunićev zbornik, dijelom Petrisov zbornik). Od 15. stoljeća na čakavskom književnom jeziku stvarali su mnogi hrvatski književnici (Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Brne Karnarutić i drugi). Osim u Gradišću, književnost na čakavskom, dijelom i pod utjecajem štokavštine, do polovice 18. stoljeća posve zamire. U 20. stoljeću razvila se bogata čakavska dijalektalna književnost, napose pjesništvo (Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota, Marin Franičević, Zvane Črnja, Šime Vučetić, Drago Ivanišević, Milorad Stojević i drugi). Najopsežnije jezikoslovno djelo o čakavštini predstavlja trodijelni Čakavisch-deutsches Lexikon Mate Hraste, Petra Šimunovića i Reinholda Olescha (Köln-Beč, 1979 - 1983) s čakavsko-njemačkim rječnikom, glosarom i izabranim čakavskim tekstovima.

[uredi - уреди] Tumač izgovora i još neka svojstva

t'- (izostavnik označava meki poluglas, znak za njega je postojao u glagoljici) - kao umekšano "ć", negdje slično "tj"

č - izgovorom je glas između "č" i "ć"

Glasovni skup šć (prema književnom št) - šćipunica, rašćika.

Glasovni skup žj (prema književnom žd) - možjani.

Postojanje slogotvornog l ( u književnom je u nom. -o) - posol, bil (u nekim narječjima je iza "i" jedva čujan, kao bil).

Postojanje slogotvornog r ( izgovoren kao ar, er) - sarce, parsti, žerat.

Postojanje dvoglasa uo ( u književnom samo o) - ruod, nuono, divjuok.

Izgovor samoglasnika, gdje je u književnom "a", kao "o", "u" ili u neki poluglas (u čokavskim i cokavskim narječjima) - posol (posao), jo (ja).

Aorist: bih-bis-bi-bismo-biste-bidu

Izgovor "j", gdje u književnom dolazi lj - divjok, jubav, judi.

Nastavak u 3.osobi množine -du (pensuodu, plijedu, išćedu)

[uredi - уреди] Čakavske primjese u inim hrvatskosrpskim narječjima

  • sačuvana kratka množina
  • naglasni sustav
  • izgovor lj kao meko j

[uredi - уреди] Literatura

  • P. Šimunović "Rječnik bračkih čakavskih govora", 2006.
Drugi jezici-Други језици