Wikipedia:Neenciklopedijski članci/Marksovo shvatanje klasa
From Wikipedia
Marks drustvo tumači kao proizvod uzajamne delatnosti ljudi, a istoriju svakog dosadašnjeg društva kao istoriju klasnih borbi. Ako napravimo jedan istorijski pregled razvoja društva uočićemo da je čovečanstvo uvek bilo podeljeno na klase. Od drevnih civilizacija do postmodernog doba postojali su klasni antagonizmi koji su gurali točak istorije unapred. Marks baš u njima vidi osnovnu polugu čitavog društvenog razvoja. Najprostije, klasna pripadnost se određuje prema mestu koje pojedinac zauzima u proizvodnim odnosima. Epoha modernog, kapitalističkog doba odlikuje se time što je pojednostavila klasne suprotnosti i Marks uviđa da se celo društvo sve više polarizuje na dve velike klase koje stoje, međusobno suprotstavljene interesima, neposredno jedna naspram druge - buržoaziju (vlasnike kapitala i sredstava za proizvodnju) i proletarijat (moderne radnike koji prodaju svoj rad buržujima). Svakako da ne treba vulgarizovati Marksovu podelu i shvatiti je kruto, vec uočiti suštinu njegove dijalektike. Za njega su broj društvenih klasa i njihovo kombinovanje povezani sa datim istorijskim okolnostima. U svom tekstu Klasne borbe u Francuskoj od 1848. do 1850 Marks razlikuje npr. finansijsku aristokratiju i industrijsku buržoaziju, ali i navodi da su to samo frakcije jedinstvene (francuske) buržoazije. No, da vidimo šta je to navelo Marksa da se fokusira na binarno raščlanjivanje društva. Marks odlično primećuje da su sredstva za proizvodnju pomoću kojih se izgradio kapitalizam stvorena jos u feudalnom društvu. U jednom trenutku proizvodne snage su prevazišle tada postojeće feudalne odnose vlasništva koji su kočili proizvodnju. Takvi odnosi vlasništva su neminovno morali biti raskinuti, a "na njihovo mesto je došla slobodna konkurencija sa svojstvenom društvenom i političkom strukturom, s ekonomskom i političkom vlašću buržoaske klase" (Karl Marks i Frigrih Engels, 1948: 26.). Marks naglašava revolucionarnu ulogu koju je u tom istorijskom momentu odigrala buržoazija razbivši sve feudalne i patrijarhalne odnose. Od tog trenutka glavni cilj svakog buržuja postaje profit - višak vrednosti koji ostaje investitoru kapitala kada se oduzmu svi troškovi proizvodnje. Profit se dalje investira u proizvodnju zarad dobijanja još većeg profita. Ovaj proces postaje circulus vitiosus, jer ulagač mora iznova i iznova da se bori za profit. U suprotnom bi ga konkurencija uništila. Dakle kapitalista sada "liči na čarobnjaka koji više ne može da savlada podzemne sile koje je dozvao" (Marks i Engels, 1948: 27.). No jedan od glavnih problema koji postavlja Marks jeste pitanje: ko stvara profit, a ko ga prisvaja? Kao što je poznato rad stvara vrednost. Tačnije najamni radnik, proleter, kroz svoj rad stvara vrednost. On dakle u krajnjoj instanci stvara i kapital, vlasništvo koje eksploatiše njegov najamni rad. Kapitalista radniku plaća cenu najamnog rada koja je dovoljna za osnovna životna sredstva potrebna da radnika održe u životu. Radnik svojim radom jednostavno ne može da stvori sebi privatno vlasništvo. On je prinuđen da se prodaje na tržištu rada, pa je, kao i svaki drugi trgovinski artikal, izložen svim slučajnostima konkurencije i svim kolebanjima tržišta. Sa druge strane, vlasnik sredstava za proizvodnju oduzima radniku deo stvorene vrednosti, tj. profit i tako stvara sebi privatno vlasništvo. Iz ovoga sledi da je kapital "zajednički proizvod i može se staviti u pokret samo zajedničkom akcijom mnogih članova, pa u krajnjoj instanci samo zajedničkom akcijom svih članova društva" (Marks i Engels, 1948: 47.). Dakle, kapital nije lična već društvena sila, a kapitalista ne zauzima ličan već društveni položaj u proizvodnji. Novi, kapitalistički način proizvodnje iznedrio je tako nove klase i nove klasne antagonizme. Po Marksu jedina istinski revolucionarna klasa u ovom društveno-istorijskom sistemu jeste upravo proleterijat, jer je interes proleterijata ujedno i univerzalni interes čitavog čovečanstva, a to je ukidanje klasa! "Ostale klase propadaju i iščezavaju sa razvitkom krupne industrije, dok je proleterijat njen rođeni proizvod" (Marks i Engels, 1948: 38.). Najvise kontraverzi u naučnim krugovima svakako izaziva Marksovo shvatanje srednje klase. Pod ovim terminom podrazumeva se tradicionalna sitna buržoazija koja poseduje i radi na sopstvenim sredstvima za proizvodnju i pri tom ih ne koriste za eksploataciju tuđeg rada. Marks u svojoj teoriji najavljuje neminovni nestanak srednje klase. U delu Manifest komunističke partije on navodi da dotadađnji "sitni srednji staleži, sitni industrijalci, trgovci i rentijeri, zanatlije i seljaci, sve te klase srozavaju se u proleterijat, delom time što njihov mali kapital nije dovoljan za vođenje krupne industrije, te podleže konkurenciji većih kapitalista, delom time što njihova veština izgubi vrednost zbog novih načina proizvodnje" (Marks i Engels, 1948: 32.). Kako se i da li se to zaista dešava? Prvo moramo imati na umu da, u trenutcima kada Marks piše, vlada liberalni kapitalizam. Konkurencija tera buržoaziju da stalno revolucionira sredstva za proizvodnju. Kapitalizam se širi po celom svetu u potrazi za novim jeftinim izvorima sirovina i novim većim tržištima na kojima bi mogao uspešnije da proda svoje proizvode. Velike korporacije beskompromisno gaze svoju konkurenciju. Profit više nije potreba, on postaje nužnost i jedini način opstanka. Sitni trgovci, zanatlije, seljaci bivaju uništeni u toj bespoštednoj borbi. Gledajući ovakvu sliku ekonomskog razvoja čovečanstva, Marks dolazi do zaključka da će ceo taj srednji stalež nestati. Ali, ako danas pogledamo oko sebe videćemo da srednja klasa i dalje postoji. Marks, zapravo, nije mogao da predvidi neke faktore koji su u budućnosti delovali. Krajem XIX i u XX veku, država, pogođena ekonomskim krizama počinje da obuzdava divlji kapitalizam i slobodnu konkurenciju, koja više nije tako oštra pa se stvara prostor za novu regeneraciju srednje klase. Štaviše, bujaju nova nemanuelna zanimanja, tj. zanimanja koja se svrstavaju u administrativni, uslužni, kreativni, pa i intelektualni rad, što dovodi do uvećavanja i proširenja srednje klase. Marks je čak i uvideo težnju da se srednja klasa regeneriše: "u zemljama gde se razvila moderna civilizacija stvorilo se jedno novo malograđanstvo, koje lebdi izmedju proleterijata i buržoazije i koje se stalno nanovo formira kao dopunski deo buržoaskog društva" (Marks i Engels, 1948: 68.). Mada su srednji slojevi bili katkad revolucionarni, a katkad reakcionarni činioci istorije modernog doba, danas oni predstavljaju tampon zonu koja guši progresivne tendencije i ublažava klasne antagonizme