Ugljeni hidrati

From Wikipedia

Lanac glukoze
Lanac glukoze
riboza
riboza

Ugljeni hidrati, ugljikohidrati ili šećeri su najrasprostranjenija jedinjenja u živom svetu. Prema stepenu složenosti dele se na:

  • monosaharide,
  • oligosaharide i
  • polisaharide.

Sadržaj/Садржај

[uredi - уреди] Monosaharidi

Monosaharidi (prosti šećeri) se hidrolizom ne mogu razložiti na prostija jedinjenja. Prema broju ugljenikovih atoma dele se naČ

  • trioze,
  • tetroze,
  • pentoze,
  • heksoze i
  • heptoze.

Pentozama (sa 5 atoma ugljenika) pripadaju:

  • riboza, koja ulazi u sastav RNK) i
  • dezoksiriboza , koja izgrađuje DNK).

U heksoze spadaju:

  • glukoza (glikoza) i
  • fruktoza.

Glukoza je glavni izvor energije i osnovni transportni oblik šećera u organizmu kičmenjaka.

[uredi - уреди] Oligosaharidi

Hrana bogata ugljenim hidratima
Hrana bogata ugljenim hidratima

Oligosaharidi (grč. oligos = malo po broju, siromašno) su izgrađeni od 2-10 monosaharida. Najznačajniji suČ

  • disaharidi (od 2 monosaharida) kojima pripadajuČ
    • maltoza,
    • laktoza i
    • saharoza.

Disaharidi, kao npr. saharoza služe kao transportni šećeri kod biljaka.

Polisaharidi su makromolekuli nastali povezivanjem velikog broja monosaharida u dugačke lance (mogu da sadrže na stotine i hiljade monosaharida).

Prema biološkoj funkciji se dele na:

  • rezervne i
  • strukturne polisaharide.

Rezervni polisaharidi predstavljaju molekule u kojima se čuva (skladišti) hemijska energija. Najrasprostranjeniji rezervni polisaharidi su:

  • skrob, kod biljaka i
  • glikogen, kod životinja.

Skrob i glikogen se sastoje od većeg broja molekula glukoze.

Strukturni polisaharidi učestvuju u izgradnji ćelijskih delova. Među njima su najrasprostranjeniji:

  • celuloza, koja je glavni sastojak ćelijskog zida biljaka, *hitin, koji zgrađuje skelet zglavkara) i
  • agar , koga sadrže alge).

[uredi - уреди] Energetska uloga ugljenih hidrata i insulin

Glikogen se kod kičmenjaka (time i kod čoveka) skladišti u jetri i mišićima. Kada se u krvotoku pojavi višak glukoze, jetra od glukoze sintetiše glikogen (to je pod kontrolom insulina). Kada nivo glukoze u krvi padne, u jetri dolazi do razgradnje glikogena u glukozu, koja zatim prelazi u krvotok. Iz krvotoka glukoza prelazi u ćelije, što je pod kontrolom hormona insulina (luči ga pankreas). U ćelijama se razlaganjem glukoze oslobađa energija neophodna za njihov normalan rad. Kada oboli pankreas pa se insulin nedovoljno izlučuje, dolazi do nagomilavanja šećera u krvi, dok istovremeno ćelije gladuju, tj. nemaju dovoljno glukoze. Oboljenje nastalo usled toga je dijabetes (šećerna bolest) – smrtonosna bolest, ako se ne leči. Dijabetičari insulin ne uzimaju oralno (preko usta), pošto bi, kao protein, bio razložen u crevima.

[uredi - уреди] Spoljašnje veze