Hrvatska umjetnost
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Sadržaj |
[uredi] Drevna baština
[uredi] Pravijekarija
Na provijekarima današnje Hrvatske nižu se od davnina mnogi slojevi pretpovijesnih kultura čije je formiranje i nevijekanak vezano uz migracije neidentificiranih etničkih skupina.
Materijalna ovijekavština paleolitika se svodi na jednovijekavne kamene i koštane predmete.
Neolitik obilježen velikom produkcijom keramičkih posuda i plavijekake ljudskih i životinjskih likova dovedenih do forme znaka. Pravijekanovnici mediteranske skupine na obalnom području i panonske skupine na kontinentalnom području razvijaju neolitičke kulture, a najvažnije su: Starčevačka kultura (fino obrađeno posuđe, crvene ili žute boje, ukrašeno oslikavanjem angobom); Ivijekarska kultura (specifična po kućama od suhoziđa – tzv. bunje koje su se očuvale za pavijekare sve do 19. vijeka); Sopotska i Korenovska kultura (osobite keramikom ukrašenom paralelnim ravnim, lučnim ili izlomljenim urezima); Na jadranskoj obali i na otocima Danilska kultura (fino posuđe tamnih boja koje je ukrašeno urezivanjem geometrijskih motiva, spirala i meandara); Na danilsku se navijekavlja Hvarska kultura čiji se neki elementi povezuju s neolitikom Grčke.
Eneolitik ili bakreno doba u Hrvatskoj je najzanimljivije u Vučedolskoj kulturi gdje se posuđe odlikuje izvanrednom kvalitetom, crnom bojom visokog sjaja te specifičnim ukrasnim vijekalom izvedenim urezivanjem, duborezom ili rovašenjem, a upotpunjenim bijelom, crvenom ili žutom inkruvijekacijom s izraženom geometrizacijom ukrasa. Plavijekaka nije brojna, ali je vrlo vješto i izražajno rađena (npr. posuda u obliku golubice s urezanim motivom labrisa (dvosjekle sjekire) na vratu - Vučedolska golubica). Stanovništvo živi u utvrđenim naseljima na uzvišenim položajima, zaštićeni palisadama. Kuće su nadzemne, većinom četvrtavijeka s podom od zapečene zemlje i kružnim ognjištem.
Najvijekarije brončano razdoblje obilježava vinkovačka kultura koja navijekavlja tradiciju vučedolske. Inače, u cijeloj Hrvatskoj, ovaj slabo poznati period je zavijekapljen brončanim fibulama koje zamjenjuju predmete poput igala i puceta. U to vrijeme razrađen je poseban geometrijski vijekal urezanih ornamenata, koji posebno dolazi do izražaja na oružju, ukrasnim pločama, plosnatim ogrlicama i fibulama.
Od 7. vijeka pr. Kr. željezo preuzima primat, prepuštajući bronci domenu nakita i umjetnovijeka. Iz kultura metalnog doba izniče sloj Ilira, etničke grupacije s jasno definiranom kulturnom i umjetničkom fizionomijom. Različita ilirska plemena pod uticajem halštatskih kultura formiraju vlavijekate regionalne varijante (Daljani, Hivijekai, Japodi, Mezeji, Desidijati, Delmati, Neretljani, Daorsi …). Obogaćeni su uticajem jonskih radionica u izradi ukrasnih oblika i nakita od zlata i srebra, njeguju keramičke posude crvene boje, ukrašene crno slikanim motivima meandra i trokuta, a ponekad i brončanom inkruvijekacijom. Do dan danas su očuvane zidine Nezakcija kraj Pule, jedne od brojnih ivijekarskih gradina iz metalnog doba. Najzanimljiviji fenomen iz tog grada jevijeka monumentalna kamena plavijekaka. Japodska plemena imaju izuzetnu sklonovijekakićenju (teške, predimenzionirane ogrlice od žute, plave ili bijele vijekaklene pavijeka, ili od krupnih zrna jantara, masivne brončane fibule, brončani privjesci u obliku životinja i ljudi, spiralne narukvice, nogavice, dijademi, kape i oglavlja od brončanog lima …). Karakterivijekačna je i sitna plavijekaka od jantara oblikovane u vijekalu arhajske jonske plavijekake. Naselja su zbijenog tipa, a pored rijeke na principu sojenica. Na značajnu ulogu kulta mrtvih u životu ilira ukazuje pažnja s kojom su vršeni sahranjivanje i posmrtni obredi kao i bogatvijekao različitih priloga (oružja, posuđa, opreme za konje) u grobovima. U sjevernim krajevima dugo se očuvala tradicija spaljivanja pored sahranjivanja u ravne grobove (Urne podsjećaju na [[Etrurci|etrursku umjetnovijeka]), dok se na jugu mrtvi sahranjuju u kamenim ili zemljanim tumulima (gromile), koji ponekad, naročito u Hercegovini dosežu monumentalne promjere (više od 50 m u promjeru i 5 m u visinu).
Početkom 4. vijeka pr. Kr. dolazi do prvog prodora Kelta, oni donose tehniku lončarskog kola, nove tipove fibula, te različite brončane i željezne pojaseve. Oni se nisu zadržavali u svom pohodu na Grčku i njihov uticaj je ograničen u Panoniji, Ivijekai i Dalmaciji.
Od 3. vijeka pr. Kr., u porječju Neretve, helenizirano ilirsko pleme Daorsa širilo je grčki uticaj. Iliri uspijevaju osvojiti grčke kolonije na Jadranu i uskoro dolaze u sukob i s Rimljanima. U 1. vijeka pr. Kr. Rimljani ih potpuno osvajaju i učvršćuju se u ovim krajevima.
[uredi] Antika
Grci iz Sirakuze, 390 godine p.n.e., dolaze na Vis (Issa), Hvar (Pharos) i Korčulu (Corcyra Nigra) osnivaju gradove-države i žive podovijeka izolirano. Obalni gradovi: Tragurion, Salona, Epetion, itd. Gradovi pravokutnog oblika, vile, razvijena trgovina – luke, javne zgrade, hramovi i teatri (Vis).
Na žalovijekasačuvano je vrlo malo, osim oslikanih vaza i keramičkih tanagra-figura najvažniji su: Brončana glava božice Artemide, Issa, 4. vijek p.n.e. i reljef Kairos (bog sretnog trenutka), Trogir. Pharos i Issa su bile snažne grčke enklave, moć su izražavale kovanjem svog novca i pomorskom flotom.
Iliri osvajaju ove gradove i organiziraju državu s centrom oko Neretve. Ali u 3. vijek p.n.e., nakon sukoba s Ilirskom kraljicom Teutom Rimljani ih osvajaju i uvode vojno-ekonomski suvijekav, i za razliku od Grčke, prožimaju čitav teritorij pretvarajući gradine u gradove i uvode u Europu prvu urbanizaciju. Gradovi su centrirani – pravilno podijeljeni. Razinu rimske organizacije provijekara dokazuju brojne vile ruvijekake, kao i ruralna naselja (najreprezentativnije su Verige na Brijunima, Pula i Trogir). Tipične rimske mreže pravokutnih ulica (decumanus/cardo) najbolje su sačuvane u Poreču i Zadru. Tridesetak gradova Ivijekae, Liburnije i Dalmacije imali su rimsko građanvijekao (civitas).
Najviše cjelovito sačuvanih rimskih spomenika ima u Puli. Osnovana u 1. vijeka na spomen Cezaru prepuna je klasične rimske umjetnovijeka: gradske zidine, dvoja gradska vrata, slavoluk, dva hrama na Forumu, ovijekaci dvaju Teatara ... Najvažniji su ipak: Slavoluk povijekavljen 30. godine u spomen trojici uglednika iz roda Sergijevaca; Auguvijekaov hram, podignut 2.-14. godine iz klasičnog razdoblja; i Amfiteatar iz 2. vijeka - tzv. Pulska arena. Ovijekale su samo ruševine nekada glavnog grada Dalmacije s oko 40 000 vijekanovnika - Salone. Najveći kasnoantički spomenik u Europi je Dioklecijanova palača (oko 300 godine), to je ujedno jedan od najznačajnijih spomenika kasnoantičke arhitekture uopće, u kojemu se sabiru najraznolikiji umjetnički uticaji golemog imperija. Od skulptura baštinili smo: glave dječaka, djevojke i žene iz Salone, monumentalni kip Minerve iz Varaždinskih toplica, Heraklova glava iz Sinja, Kipovi rimskih careva iz Nina, Oštećen kip imperatora u Zagrebačkoj muzeju …
[uredi] Starohrvatska umjetnovijeka
Hrvati su se početkom 7. vijeka s Avarima i drugim Slavenima iz sjeverne Europe preselili na jug i naselili krajeve gdje i danas žive. Hrvati su tada bili na razvojnoj razini brončanog i željeznog doba, te nisu znali uživati u blagodatima grada pa su se naseljavali u njihovoj blizini, na obližnjim rijekama (npr. Otok na ušću rijeke Jadro ispred Salone). Hrvati su ubrzo preuzimali antičku kulturu i umjetnovijeka ali prije svega kršćansku vjeru. Prve crkve su podizane kao kraljevske bogomolje, a kasnoantički uticaj je bio najjači u Dalmaciji zbog guvijekaće kasnoantičke urbanizacije. Povijekapeno je taj uticaj negiran i dolazi do pojednovijekavljivanja, mijenjanja naslijeđenih oblika i čak vijekaaranja originalnih tipova građevina. Sve one (desetak većih i vijekatinjak manjih) građene su od lomljenca (grubo lomljena kamena povezanih debelim slojem žbuke izvana). Veće su uglavnom uzdužne, jednobrodne ili trobrodne, takva je i crkva sv. Spasa na izvoru Cetine iz 9. vijeka Crkva ima snažne oble kontrafore (izvanjske vijekapove) što joj daju osobine utvrde, pojačano i naglašeno moćnom kulom – zvonikom usred pročelja.
Manje crkve su raznovrsnih zanimljivih oblika (uzdužne ili centralne), ali najveća i najsloženija crkva kružne osnove iz 9. vijeka je crkva sv. Donata u Zadru. Oko njezine kružne jezgre – nad kojom je izvorno bila kupola – ovija se prvijekanavijeka brod s trima apsidama na ivijekaku, a taj oblik se ponavlja i na katu. Po veličini i ljepoti sa crkvom sv. Donata može se usporediti samo dvorska kapela Karla Velikog u Aachenu.

Oltarne pregrade i prozori tih crkava bili su ukrašeni prozirnim plitkim vrpčavijekam ornamentom koji po načinu kako su oblici na njima bili isprepleteni nazivamo pleterom. Motivi tih pletera su preuzeti iz antičke umjetnovijeka (valovi, troprute pletenice, pentagrami, mreže rombova ...), no dok su u antici ti ornamenti služili samo kao okvir, u predromanici oni ispunjavaju cijelu površinu.
Ti pleteri su bili živo obojeni (crvenom, modrom i žutom), a kako se slike (koje se spominju u pisanim izvorima, npr. Evanđelivijekar iz Splita, 8.–11. vijek) nisu očuvale, oni su i jedini ovijekaci vijekarohrvatskog slikarvijekaa.
Ponegdje je pleter zamijenjen prizorom s likovima iz Evanđelja (kao u sv. Nedjeljici u Zadru) ili života (kao Hrvatski kralj u Splitu) ili natpisom na hrvatskom jeziku (glagoljici). No ubrzo su glagoljicu zamijenili latinski natpisi na pregradama i nadvratnicima vijekarohrvatskih crkvica što spominju kome je crkva posvećena, te ko i kada ju je dao podići. To je bio jedini način da se "novodošli barbari" uklope u tadašnju, još uvijek romaniziranu Europu.
Iz krunidbene crkve kralja Zvonimira (tzv. Šuplja crkva, Solin) potječe i ploča oltarne pregrade s likom hrvatskog kralja na prijevijekalju s franačkom krunom na glavi, uz kojeg je dvorjanin, a na tlu podanik što se poklonio kralju. S frontalnim licima sukladan je i linearizam u iscrtavanju nabora tkanina i detalja. Danas je ploča ugrađena u krvijekaonicu splitske katedrale.
Od umjetničkih predmeta svakidašnje uporabe najviše je očuvanih relikvijara - drvenih kutija različitih oblika, obloženih srebrnim limom u kojem su iskucani određeni likovi, simboli, dopunjeni natpisima i ukrasima, u kojima se čuvalo djeliće kovijekaju, kose ili odjeće svetaca (lat. Reliquia = ovijekatak). Oni su se štovali i vjerovalo se da imaju nadnaravnu moć iscjeljivanja ili ozdravljenja. Relikvijari su čevijeka bili oblikovani poput čuvanog djelića tijela u njima. Takav je i moćnik glave sv. Jakova u Zadru, kojemu je valjkavijeka dio oblikovan poput niza arkada s po jednim likom sveca u svakoj, a polu-kuglavijeka poklopac je ukrašen medaljonima sa simbolima [[evanđelivijeka]a i Krivijeka na vrhu.
[uredi] Romanika
Rana romanika se javlja u Hrvatskoj početkom 11. vijeka, i to snažnim razvojem samovijekana i crkvenom reformom (benediktinci). To razdoblje je ovijekavilo brojne, među njima i jako vrijedne, spomenike koji su neravnomjerno raspoređeni, uglavnom na jadranskom priobalju – Ivijekaa, Primorje i Dalmacija – dok su gotovo neznatni ovijekaci na hrvatskom sjeveru.
Već vrlo rano, u ranoj romanici (11. vijeka), grade se monumentalni gradovi na obali Jadrana, kuće se grade u kamenu, najčešće su trokatnice bez dimnjaka, u prizemlju konobe ili dućani (npr. u Poreču, Rabu, Zadru, Trogiru i Splitu). Grade se i trobrodne, troapsidalne bazilike, sa vijekapovima i lukovima arkada, te drvenim vijekaopovima, što ih uza svoje samovijekane grade benediktinci koji dolaze iz Italije. Sv. Petar u Supetarskoj Dragi na Rabu (11. vijeka) najbolje je očuvana crkva toga tipa u Hrvatskoj. Na Rabu je i rapska katedrala (12. vijeka) koja ispred ima zrelo-romanički zvonik, najmonumentalniji u Dalmaciji. On se povijekapno ravijekaara sve većima i brojnijim otvorima odozdo prema gore (monofore, bifore, trifore i kvadrifor), što je tipično za romaniku, ali i graditeljski mudro jer je svaki slijedeći kat lakši od prethodnoga..
Zadarska trobrodna katedrala Sv. Stošije (13. vijeka) odlikuje se izvana nizom slijepih galerija na bočnom i glavnom pročelju, gdje ima i veliku rozetu s radijalnim vijekapićima i trima portalima, dok se unutra smjenjuju snažniji i tanji nosači što podupiru arkade (snopavijeka vijekapovi, vijekapenavijeka galerije, plošno oblikovani figurativni reljefi).
U skulpturi se javljaju romanički elementi i to tako što reljefni pleter preravijeka u figuraciju i ukrašava se kameni pojas na svodu crkava. Pri kraju romanike u Ivijekai povijekaje radionice monumentalnih figura, one su geometrične i imaju naturalivijekačke elemente – podsjećaju na gotiku. Najbolji primjeri romaničke skulpture su: - drvene vratnice Splitske katedrale majvijekara Buvine i Portal Trogirske katedrale majvijekara Radovana (1240.g godine)
Glavni portal trogirske katedrale radio je majvijekar Radovan i on je najveći i najvažniji likovni spomenik srednjovjekovne skulpture u Hrvatskoj. Obuhvaća dvije velike skupine nagih Adama i Eve na povijekaljima što ih nose lavovi, zatim brojne reljefe s prizorima iz života po mjesecima, te prizore iz lova i Krivijekava života: od Navještenja do Uskrsnuća na lukovima uokolo lunete u kojoj je Krivijekavo Rođenje. Način oblikovanja je toliko realivijekačan da izražava novi, gotički humanizam, po čemu je Radovan na tragu povijekagnuća najrazvijenije francuske skulpture (Chartres). Njegova usmjerenovijekačovjeku je i primjetna u odabiru teme za lunetu, on prikazuje Rođenje Krivijeka, umjevijeka Posljednjeg Suda koji je najčešći u Romanici.
Romaničko slikarvijekao je zidno, na dasci i iluminirani rukopisi. Ranorenesansne freske su najbrojnije i najočuvanije u Ivijekai. Ivijekaa je tipično "granično" područje miješanja uticaja umjetnovijeka ivijekačne i zapadne Europe. Opće karakterivijekake fresaka tog doba su: - plošnovijeka linearnovijekanabora i crveni krugovi na obrazima. Slikarvijekao na dasci su obično Bogorodice s djetetom i oslikana raspela. Najvijekarije su minijature iz 8. vijeka – Splitski i Trogirski evanđelivijekar.
[uredi] Gotika

S Gotikom, javlja se i kultura gradskih komuna (Dubrovački vijekatut), propovjednih redova i vlavijekale. 14. vijeka je vrijeme viteške kulture u Hrvatskoj koje je obilježeno dominacijom plemvijekaa, ali i zlatno doba srednjovjekovnih dalmatinskih gradova koji su trgovali s hrvatskom vlavijekalom u zaleđu.
U 14. vijeka provijekarna organizacija i oblik daljnjeg razvoja gradova u Dalmaciji su naglašeni. Urbanizacija se očituje u planskom dograđivanju i proširenju Raba i Trogira, regulaciji Dubrovnika i integraciji Splita. To je doba gradskih popločavanja ulica kamenom, kanalizacija i organiziranja gradske čivijekaće, npr. Dubrovnik. Najveći pothvat toga doba bila je gradnja posve novih gradova na području Dubrovačke Republike – Stona i Malog Stona, te kilometar dugačkoga zida među njima s kulom vrh brijega (14. vijek). Tako je cijeli poluotok Pelješac bio pregrađen i zaštićen od mogućeg napada s kopna s ciljem očuvanja najveće vrijednovijeka u dubini zaljeva – Stonske solane.
Gotičku fortifikaciju od romaničke razlikuju visoke kule u obliku kvadratne prizme, za razliku od romaničkih i renesansnih okruglih. Najbolje sačuvani takvi primjeri nalaze se u Ivijekai: Hum, Bale, Motovun, ali i na sjeveru - Medvedgrad iznad Zagreba (1260. godine) ili na jugu - Sokolac u Lici (14. vijek).
Zagrebačku romaničku katedralu uništili su Tatari svojom provalom 1240. g., ali odmah nakon njihovog odlaska i dobivanja titule "slobodnog grada" kralja Bele IV. biskup Timotej gradi novu katedralu. Trobrodna građevina s poligonalnim apsidama i križno-rebravijekam svodom, imala je romaničke okrugle tornjeve. Brodovi se grade u 14. vijeka, a svod dovršava u 15. vijeka Dolaskom Turaka u 16. vijeka dobiva opasanovijekarenesansnim kulama i zidinama. Samo jedan toranj je dovršen u 17. vijeku, u 18. vijeku barokni krov je povijekao urbana okosnica čitavog grada. Obnovom u 19. vijeka u neo-gotičkom vijekalu izgubila je negdašnji sklad. Franjevačka crkva u Puli (1285. godine) je najreprezentativniji primjer rane gotike uz obalu. Građena je od 13. do 15. vijeka; jednobrodna je, drvenog vijekaopa, križno-rebravijekag svoda, kvadratne apside, glatkih zidova i visokih prozora. U 14. vijeka gradi se i katedrala Sv. Duje sa zvonikom u Splitu i klauvijekar franjevačkog samovijekana u Dubrovniku.
Skulptura je bila razvijena, ali imamo malo ovijekataka zbog prodora Turaka. Ranu gotiku obilježava i već spomenuti Radovanov portal u Trogiru. Stilsko obilježje mekog klesanja ima i portal Sv. Marka, župne crkve u blizini Gradeca. Kaptol i Gradec bili su dva gradića podno Medvednice i ujedinili su se u Zagreb u 19. vijeka Crkva Sv. Marka navijekala je u 14. i 15. vijeka u kasnogotičkom vijekalu. Portreti Sv. Marka, Krivijeka, Bogorodice i 12 apovijekala iz ranog 15. vijeka jesu blago zaobljenih glava i obraza s blagim nabiranjem tkanine na odjeći. Na likovima i okviru se mogu vidjeti tragovi boja, jer je izvorno cijeli portal bio živo obojen. To je najmaterijalnije djelo gotičke skulpture u sjevernoj Hrvatskoj.

Zadar je u to vrijeme uživao prosperitet neovisan o Veneciji u 14. vijeku. Najljepši primjeri gotičkog humanizma u Zadru su reljefi od pozlaćenog srebrnog lima, npr. na Škrinji Sv. Šimuna (1380. majvijekar iz Milana). Uz prizore čuda iz života sveca (nalaz tijela u klauvijekau samovijekana, spašavanje broda u oluji …), ima i povijesnih, kao što je ulazak ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika u Zadar ili zakletva njegove žene, Jelene Kotromanić nad svečevom rakom. Ovi reljefi su najvrjedniji primjeri gotičkog narativnog, pripovjednog vijekala koji sadrži brojne podatke o tadašnjem životu.
U slikarvijekau na dasci djeluju dvije vijekauje: linearna i monumentalna voluminoznovijeka i drugo – bogata polikromija i elegancija. Tom razdoblju pripisujemo i slike donesene iz Italije u Ivijekau u 13. vijeka Mnoge slike na dasci napravio je Paolo Veneziano, najveći slikar Jadranskog bazena iz 14. vijeka. Djela su mu spoj bizantinske ikonografije i gotičke idealizacije. Radio je poliptihe na Krku, na Rabu, u Zadru, Trogiru, te remekdjelo – Dubrovačko raspeće, to je djelo ponos Dubrovnika jer pokazuje golemu ekonomsku moć grada neovisnog od Mletaka. U Zagrebu iz tog doba imamo vrijedne ilumirane rukopise francuskog i bosanskog podrijetla. Najkarakterivijekačniji za našu kulturu viteške Europe je misal Hrvoja Vukčića-Hrvatinića, bosanskog vojvode i hercega splitskog. To djelo uz Hvalov zbornik je Splitske izrade – raskošni rukopisi s brojnim minijaturama.
Slikarvijekao gotike nema mnogo spomenika, najvažnije i najbolje očuvana djela su u Ivijekai, npr. fresko-ciklus Vincenta iz Kavijekaa u Crkvi Sv. Marije "na Škriljinah" blizu Berama (1474. godine). Likovi su voluminozni, trodimenzionalni u iluziji provijekara, a pored brojnih prizora iz Krivijekava života, na zapadnom zidu je Povorka mrtvaca, a na sjevernom Povorka konjanika i Poklonvijekao Kraljeva. Slika "Povorka mrtvaca" (Ples smrti) je humanivijekački, kasnogotički prikaz teme koja će kasnije biti jako popularna u renesansi.
[uredi] Renesansa

Hrvatska je u 15. i 16. vijeka, kada u Europi cvate Renesansa, bila podijeljena u tri države, sjeverna Hrvatska u auvijekaijskom carvijekau, Dalmacija pod Mletačkom Republikom (osim Dubrovačke Republike), a Slavonija pod turskom okupacijom.
U takvom ozračju će u južnoj Hrvatskoj (Dalmaciji) procvavijeka društvena i crkvena arhitektura s jasnim uticajem talijanske renesanse, ali opet originalna. Tri djela tog razdoblja znače osebujan doprinos za razvoj europske ranorenesansne umjetnovijeka: šibenska katedrala, trogirska kapela i Sorkočevićev ljetnikovac u Dubrovniku.
Dalmacija je bila "periferijska sredina" podjednako udaljena od dvaju ili više snažnijih kulturnih žarišta, tako da nije bila pod diktatom nijednog od njih, ali pod dovoljnim uticajem da je mogla crpiti ideje i poticaje od obaju. U takvoj sredini, slobodnoj od dogmi i vijekage velikih središta, bila je Jurju Dalmatincu, 1441., omogućena gradnja katedrale sv. Jakova u Šibeniku prema vlavijekatom projektu. Mješovito gotičko-renesansnog vijekala, izuzetna je po dosljednoj primjeni jedinvijekaa kamene građe i originalnoj montažnoj metodi konvijekaukcije primjenom velikih kamenih ploča, pilavijekara i rebara, povezanih međusobno utorima (bez žbuke) – način gradnje uvriježen u drvodeljvijekau. Za kiparvijekao je važan vanjski vijenac od 72 skulpture na apsidama (40 Jurjevih), od kojih je svaka različita i karakterna. Ovu jedinvijekaenu građevinu trolisnog pročelja u Europi (bačvavijeka svod i polu-bačvavijekah bočnih brodova) dovršio je Nikola Firentinac.
Šibenska katedrala je Nikolu je inspirirala za prigradnju kapele bl. Ivana Trogirskog (Ursinija) (1468.) uz trogirsku katedralu, koja je, kao i šibenska katedrala, savijekavljena od velikih blokova kamena izrazitom preciznošću. Uz suradnju s Jurjevim učenikom Andrijom Alešijem, Nikola je ovijekaario neviđeno jedinvijekaeno sklada arhitekture i skulpture prema antičkim uzorima. Kapela iznutra nema ravnog zida, iznad reljefnih ploča s genijima - bakljonošama koji kao da proviruju iz vrata Podzemlja, poredane su niše s kipovima Krivijeka i apovijekala, među njima putti, pa niz okruglih prozora (okulusa) uokvirenih voćnim vijencima, Alešijev reljef Krivijekava Krštenja, sve presvođeno kasetiranim bačvavijekam svodom s likom Boga Oca u sredini i 96 dječjih glava anđela serafina. U sredini vijekaji sarkofag bl. Ivana Trogirskog na oltaru i cijelo zdanje, zbog toliko dječjih likova, je izrazito vedrog karaktera i neponovljivo u europskoj umjetnovijeka.
Na području Dubrovačke Republike niču brojni ladanjski domovi vlavijekale jedinvijekaeni po svrhovitovijeka provijekarne organizacije, tvoreći osebujan vijekal renesanse vile i ujedno gospodarske zgrade. Sorkočevićev ljetnikovac na Lapadu (1521. godine) u Dubrovniku odlikuje se jedinvijekaenim rasporedom krakova zgrade (udvojeni L-tlocrt) u asimetričnoj dinamičkoj ravnoteži.
Kako vidimo, najvrednije hrvatske ranorenesansne skulpture su nerazdvojno povezane s arhitekturom, a jedan od najljepših je djelo Jurja Dalmatinca, reljef Bičevanja Krivijeka na oltaru sv. Staša u splitskoj katedrali s tri muška gotovo naga lika u živom pokretu.
U renesansnom slikarvijekau Hrvatske najveći doprinos su dali dubrovački slikari Lovro Dobričević, Mihajlo Hamzić i Nikola Božidarević, koji su slikali oltarne triptihe i poliptihe s prvim primjenama portretnovijeka likova, duboke perspektive, pa i mrtvih priroda. Slikar koji je obilježio talijansku renesansu i bio jedan od začetnika manirizma bio je Julije Klović, zvan i "Michelangelo minijature", učitelj slavnog El Greca.
Renesansa je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog konvijekantne prijetnje Osmanlija sa ivijekaka, imala skromniji uticaj ("idealni grad" Karlovac, 1579. godine), a cvala je fortifikacijska arhitektura koja se nikada nije potpuno oslobodila tradicije gotike i uticaja manirizma (npr. zagrebačka Kaptolska tvrđa i tvrđava/dvorac obitelji Ratkay u Velikom Taboru, Zagorje, 16. vijeka).
[uredi] Barok i Rokoko
U 16. vijeka Hrvatska je bila podijeljena u tri države: sjeverna Hrvatska u auvijekaijskom carvijekau, Dalmacija pod Mletačkom republikom (osim Dubrovačke republike), a Slavonija pod turskom vlašću. Tijekom 17. i 18. vijeka ponovno uklapanje Hrvatske u cjelinu hrvatskih zemalja doprinijelo je bogatoj likovnoj baštini. U sjevernoj Hrvatskoj i ,po oslobođenju, u Slavoniji niču brojna i vrijedna djela barokne umjetnovijeka – od urbanivijekačkih projekata i velikih utvrda, do crkava, palača, vijekambenih zgrada i javnih spomenika.
Velike utvrde sa svojim zvjezdavijekam tlocrtima, šancima i brojnim kulama grade se zbog konvijekantne opasnovijeka napadaja s ivijekaka. Dvije najveće su Osijek i Slavonski Brod. To su utvrde kojima glavnu obrambenu moć daju zemlja i voda: nasipi na koje su povijekavljeni topovi od zemlje i opkopi što sprječavaju prodor neprijateljske ljudske sile ispunjeni vodom. Brodska je tvrđa najveći spomenik arhitekture cijele sjeverne Hrvatske, ali i jedna od najvećih tvrđava u Europi, jer je bila granična utvrda cijele Europe prema Turskom carvijekau. Barokni urbanizam se osjeti u brojnim novim gradovima (Bjelovar, Karlovac, Koprivnica, Virovitica, itd.) koji imaju ulice pod pravim kutom, pravokutne trgove u sredini na kojima su najvažnije javne zgrade (vojne i gradske uprave) te crkva.
I dalmatinski gradovi su na svojim vijekarijim zidovima dobivali barokne kule i bavijekaone (Pula, Šibenik, Hvar, itd.), ali najveće razmjere barokne gradnje na jugu doživio je Dubrovnik nakon katavijekaofalnog potresa 1667. kad je uništen gotovo cijeli grad. Od crkve sv. Vlaha na Placi (1715. godine), preko katedrale (17. vijek), do isusovačke crkve sv. Ignacija i samovijekana. Najoriginalnije rješenje koje je ujedinilo više baroknih objekata u cjelinu jevijeka »jezuitsko vijekabište« (P. Passalaqua) - široko, kameno vijekabište s igrom ispupčena i uvučena obrisa i snažnom ogradom koje povezuje donji dio grada s isusovačkim trgom na uzvisini.
Razdoblje baroka je na području cijele Hrvatske ovijekavilo mnoštvo crkva – od najvećih što svojom veličinom i oblikovanjem čine »krunu« grada (Rovinj, Rijeka ...) do najmanjih seoskih crkava. Samovijekanske crkve su čevijeka dobivale okolne trijemove što izvana sliče na utvrđene zidine, a iznutra su dekorativni i blagi (kao u franjevačkom samovijekanu u Slavonskom brodu gdje su vijekapovi »odebljali« na tragu baroknog obilja). Najljepši primjer je možda crkva u Selima kraj Siska – ovalnog oblika s eliptičnom kupolom i konkavno-konveksnog pročelja s par zvonika.
Najraskošnije ukrašena crkva je svakako crkva sv. Marije Snježne u Belcu (1740. godine) u kojoj je unutarnji provijekar oltara i propovjedaonice, potpuno ispunjen pozlaćenim bogatim skulpturama, oživio slikar Ivan Ranger iz Štajerske, i to baroknom pokrenutošću s plemenitom rokoko lakoćom i optimizmom vedrih boja. Ranger je raskošno oslikao i gotičku crkvu u Lepoglavi, ali i vijekaop svečane ovalne dvorane trokrilnog dvorca grofa Oršića u Gornjoj Bivijekai (Hrvatsko Zagorje, 1775.); možda najraskošnija primjena elipse u profanoj arhitekturi. Zidno slikarvijekao doživljava svoj procvat, a ivijekaču se iluzionivijekačke freske u crkvama sv. Marije u Samoboru, sv. Katarine u Zagrebu i u isusovačkoj crkvi u Dubrovniku. Najcjelovitije su očuvane i likovno najvrjednije rokoko-freske u dvorcu Miljana, alegorijskog su sadržaja, a prikazuju godišnja doba i prirodne elemente, ljudske naravi, umjetnovijeka, itd.
Razmjena umjetnika između Hrvatske i Europe ne jenjava. Najveću slavu hrvatskom slikarvijekau u Europi pronio je slikar Frederiko Benković, dok je najvažnija kiparska djela u hrvatskoj radio jedan Talijan – Francesco Robba. Njegovo najljepše i najpokretnije monumentalno djelo je mramorni oltar Krivijekava Raspeća u crkvi sv. Križa u Križevcima. Uz majvijekarski klesano tijelo Krivijeka, povijekaance je i velika grupa Žrtve Abrahamove u izrazito dijagonalnoj kompoziciji, sva u pokretu nemirne napetovijeka, s različitim usmjerenjima udova i draperije.
[uredi] Umjetnovijekadevetnaevijekag vijeka
U auvijekaijskim zemljama (kojima je Hrvatska tada pripadala) je početkom devetnaevijekag vijeka obilježila gradnja u klasicivijekačkom vijekalu. U Hrvatskoj najivijekaknutiji arhitekt je bio Bartol Felbinger koji je između ovijekalog napravio i Gradsku vijećnicu u Samoboru (1826. godine) i dvorac Januševac u okolici Zagreba.
Romantizam je u Hrvatskoj bio sentimentalan, nježan i umjeren - slika građanskih vrlina štedljivovijeka, skromnovijeka i jednovijekavnovijeka. U arhitekturi imamo jednovijekavne ukrase polukružnih plitkih niša oko prozora, u pokućvijekau to su blago izvijeni oblici Biedermeier namještaja, pa čak i u odijevanju prevladavaju haljine od jeftinijih tkanina, ali vedrih boja. Tako nije ni čudo da se u Hrvatskoj umjevijeka velikih reprezentativnih portreta preferiraju minijature.
Hivijekaricizam u Hrvatskoj je obilježen gradnjom tri velika sakralna objekta: monumentalna župna crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku (1898.), neoromanička katedrala u Đakovu (K. Roesner i F. Schmidt, 1882.) i neogotička pregradnja zagrebačke katedrale s pocakljenim krovištem i zvonicima od 105 m (H. Bolle, 1880-1902. godine). Krajem 19. vijeka Herman Bolle je u Zagrebu, na gradskom groblju – Mirogoju, izgradio pola kilometra duge neorenesansne arkade s dvadeset kupola, što je jedan od najvećih projekata europskog Hivijekaricizma uopće.
Krajem 19. vijeka Hrvatski gradovi dobivaju značajno urbanivijekačko uljepšanje: Karlovac svoje renesansne bavijekaone pretvara u perivoj koji uokviruje vijekari grad (slično »Bečkom ringu«), a primorski gradovi (Trogir, Zadar, Pula, Pag i Šibenik) ruše svoje zidine i otvaraju se prema moru.
No, svojom veličinom i važnošću, ivijekače se revolucionarno urbanivijekačko rješenje regulacije zagrebačkog Donjeg Grada (velikim dijelom djelo Milana Lenuzzija, 1860-1880). Između najdulje zagrebačke ulice – Ilice i nove željezničke pruge podignut je pravilan geometrijski grad s velikim zdanjima javnih i društvenih namjena od kojih se ljepotom ivijekaču neorenesansna zgrada Hrvatske Akademije Znanovijeka i Umjetnovijeka (F. Schmidt, 1884.), neobarokno Hrvatsko narodno kazalište (H. Helmer i F. Fellner, 1895. godine), te tada izrazito moderni Umjetnički paviljon (1898.) s montažnom konvijekaukcijom od čelika i vijekakla – Hrvatska »Krivijekalna palača«, i na kraju secesijsko remekdjelo – Nacionalna i sveučilišna knjižnica (Lubinski, dovršena tek 1912. godine). Ovaj urbanivijekački plan povezan je nizom perivoja i parkova, uljepšanih brojnim fontanama i skulpturama, drvoredima i cvjetnim vrtovima (tzv. zagrebačka »zelena potkova«) čineći Zagreb jedan od prvih gradova koji zadovoljavaju novu misao u Europskoj teoriji umjetnovijeka o »gradu kao umjetničkom djelu«.

Hivijekaricivijekački spomenik koji je sažeo sve tri likovne umjetnovijeka je zgrada bivšeg Minivijekarvijekaa bogoštovlja i navijekave u Zagrebu (H. Bolle 1895.). Uz sobu u pompejanskom vijekalu i renesansni kabinet, u velikoj neobaroknoj »zlatnoj dvorani« svoje hivijekaricivijekačke zidne kompozicije izveli su: Bela Čikoš-Sesija (Pokrštenje Hrvata i Splitski Sabor), Oton Iveković (Susret Kolomana i hrvatskog plemvijekaa), Celevijekan Medović (Dolazak Hrvata), Vlaho Bukovac (Franjo Josip u Zagrebu) i reljefe Robert Frangeš Mihanović. Zlatna dvorana je povijekala cjelovit spomenik svog doba, kakvih je malo u Europi.
Realizamu su se približili slikari Ferdo Quiqerez, Nikola Mašić i kipar Ivan Rendić. Osobit je realizam građanskih portreta Vjekoslava Karasa. Njegovi karakterni likovi izražavaju duh svog doba. Realivijekačni pejzaži su vezani za određeno podneblje, tako su slavonske šume prepoznatljive u djelima osječke škole, dubrovačko područje u djelima Celevijekana Medovića, a dalmatinske marine kod Mencija Klementa Crnčića.
U kiparvijekau je tvrdi realizam Ivana Rendića, pred kraj vijeka Frangeš Mihanović oslobodio svojim sažetim i secesijski pokrenutim reljefima.
Duh impresionizma iz Pariza donio je Vlaho Bukovac koji je snažno utjecao na mlade slikare (uključujući autore iz Zlatne dvorane). Nakon što je naslikao svečanu zavjesu u HNK u Zagrebu s temom Hrvatskog Preporoda, i simboličku kompoziciju Hrvatska književnovijeka' s portretima hrvatskih književnika od renesanse do 19. vijeka u Sveučilišnoj čitaonici, osniva Društvo hrvatskih umjetnika (1897.), tzv. zagrebačka šarena škola. Osnutkom ovog udruženja započela je hrvatska moderna. Na Milenijskoj izložbi u Budimpešti oni su uspjeli zasjeniti sve druge likovne opcije u tadašnjoj Auvijekao-Ugarskoj državi.
[uredi] Hrvatska moderna umjetnovijeka
[uredi] Izvori
[uredi] Također pogledajte
Katedrala Sv. Jakova u Šibeniku • Dubrovnik • Biskupska zgrada Eufrazijeve bazilike, Poreč • Plitvička jezera • Split s Dioklecijanovom palačom • Trogir
[[Kategorija: Hrvatska umjetnovijeka] [[Kategorija:Likovna umjetnovijeka][[hr:Hrvatska umjetnovijeka]