Dezitijati
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dezitijati, Desitijati, ili Desidijati (Daesitiates, kako bilježe drevni rimski hroničari) su Ilirsko pleme koje je naseljavalo dijelove Centralne Bosne.
Desitijati su poznati po podizanju Velikog Ilirskog ili Sve Ilirskog ili Batonovog (vođa ustanka) ustanka protiv Rimske uprave u ovim krajevima.
Ustanak je podignut 6 godine naše ere i trajao je do 9 godine naše ere kada je bio skršen u posljednjem Desitijatskom uporištu, tvrdom gradu Ardubi. Radi se o pobuni Ilira velikih razmjera koju su povela dva Batona -jedan pripadnik, a kasnije i vojskovođa, ilirskog plemena Dezitijata, koje je živjelo na području današnje centralne Bosne (njihova sjevrena granica protezala se nešto sjevernije od današnje Zenice), i drugi Baton, vojskovođa nešto sjevernije nastanjenog plemena Breuka (Breuci).
Revolt Ilira je bio posljedica nepravednog potlačivanja i prekomjernog regrutovanja Ilira za najteža ratišta, koje je sprovodio Tiberijus (Tiberius). Narod je zasigurno bio umoran od takvog ropstva te se Baton dezitijatski ubrzo našao na čelu svog plemena, i najvjerovatnije je u njihovo ime pobunio i sva ostala plemena, uključujući Breuke. Otpor Batonovih Ilira je bio takav da se Tiberijus više puta uspaničeno povlačio sa ratišta, da bi na kraju napad na Ilire izvršio daleko organizovaniji i uspješniji rimski general Germanikus (Germanicus). Ipak i ovaj Rimljanin je izgubio više bitaka u okršajuu sa ilirskim borcima, koje su činili muškarci, žene, djeca, ubogi i starci-sav narod. Germanikus je tada pribjegao drugoj metodi-potkupio je breučkog Batona, vođu tada najmnogobrojnijeg plemena, čime je Baton dezitijatski bio prepušten sam sebi.
Tek 9. godine n.e. Rimljani (i njihovi saveznici) konačno okružuju posljednji kamen otpora Batonovih Ilira, utvrđeni grad Ardubu (današnji Vranduk kod Zenice?). Rimski hroničari zabilježili su trenutke zadnjeg otpora Ilira, naglašavajući kako se ponosne ilirske žene sa djecom u naručju bacuju u vatre koje gore svud oko Ardube, da se ne bi predale svom nečasnom neprijatelju, pokličući "Bolje grob, nego rob!" Kada su Rimljani konačno zarobili Batona i živog ga doveli u Rim, što zbog divljenja, što kao ratni trofej, upitali su ga zašto je podigao ilirski narod na ustanak, na šta je on odgovorio: "Jer ste poslali vukove da čuvaju ovce!" Naravno, stvarnost se ne može idealizovati, pa tako ni istorija Ilira, ali su navedeni, i drugi primjeri ilirskog otpora prema potlačivanju ipak dali određeno dozu časnosti koja se danas u određenoj mjeri veže uz njihovo ime, ali često i uz pojam bosanski otpor.
Batonov ustanak je najžešći protiv rimske uprave u u ovim krajevima i posljednji je koji je Ilirsko stanovništvo podiglo.
Sama etimologija naziva ovog plemena je još neutvrđena, ali je pojedini jezički entuzijasti povezju sa riječi koja se kolokvijalno koristi u južnoslavanskim jezicima-Dasa. Drugi, opet, radije povezuju naziv Daesitiates sa albanskom riječi "dash", što znači "ovan", tražeći analogiju kako u jednoj od glavnih privrednih grana Ilira tog vremena (stočarstvo), tako i konotaciju na ratobornost, koja se povezuje sa pojmom "ovan". Slična analogija postoji i kod albanološkog pristupa u objašnjenju naziva plemena Dalmati ili Delmatae, gdje se porijeklo riječi pripisuje albanskoj riječi za ovcu-"Delme".
Naravno, za sigurniju jezičku kvalifikaciju, potrebno bi bilo provesti još opširnije etno-linvističke komparativne studije.