Srpska pismenost

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Utvrđivanje vremena i prostora početka pismenosti jednog naroda je složen i često neizvjestan posao. U većini slučajeva ograničen je i sputan malim brojem izvornih i godinom označenih spomenika. Kasniji, pak, i najstariji sačuvani pisani spomenici s vremenom formiraju čvrst zid kroz koji je teško prodrijeti i pogledati u starija razdoblja. Tako se i u nas često može čuti i pročitati da srpska pismenost počinje sa velikim županom Stefanom Nemanjom i njegovim sinom Svetim Savom ili sa Miroslavljevim jevanđeljem.

Pokušat ćemo iz Nemanjinog vremena pogledati unazad, u dublju i često maglovitu prošlost srpske pismenosti. Dijeli nas već više od jednog stoljeća od monografije Stojana Novakovića "Prvi osnovi slovenske književnosti među balkanskim Slovenima" (1893). Široko postavljena pitanja nastanka srpske pismenosti u okviima duhovne i političke historije balkanskih Slavena čine ovu knjigu nezastarivom.

Mnogi problemi u knjizi razložno su postavljeni i naznačeni putevi daljih istraživanja, koja se kasnije, nažalost, nisu razvila. Novakovićeve reči kako je za Srbe Marijino evanđelje ono što je za Ruse Ostromirovo evanđelje (1056-1057) — nisu samo slikovito poređenje. One su jasno upućivale da izvore srpske pismenosti treba tražiti u dobu Ćirila i Metodija i njihovih prvih nastavljača i da je ta pismenost dobrim dijelom bila glagoljska.

Od vremena Jagićevog izdanja (1883) do danas Marijino evanđelje, kao ključni spomenik nastao u našim štokavskim krajevima najkasnije početkom XI stoljeća, nije privuklo veću pažnju historičara tzv. srpsko-hrvatskog jezika. Ni glagoljskom naslijeđu, usto, nije posvećena zaslužena pažnja. Grškovićev i Mihanovićev odlomak apostola, glagoljicom pisani spomenici u prvoj polovici XII stoljeća u srpskim krajevima i šire, potpuno su zanemareni u novijim filološkim istraživanjima. U Mihanovićevom odlomku, na primer, biseru srpske redakcije, odslikava se davnašnji suživot glagoljice i ćirilice u srpskim zemljama i šire, kada se glagoljica sporo povlačila iz knjiga.

Srbi su dugo i usporedo koristili dva pisma kao nacionalna - glagoljicu i ćirilicu. Hilandarska osnivačka povelja iz 1198. godine, recimo, jedino neposredno izvorno pisano svjedočanstvo o jeziku svetoga Save i njegova vremena, gotovo doslovno je pisana u glagoljskom predanju. Svako slovo ove ćirilske povelje, osim jednog, ima odgovarajući znak u glagoljici. Povelja nam, pored ostalog, naznačava i kakvu je ćirilicu sveti Sava, odnosno Rastko, mogao učiti u dječačkim godinama. Bila je to ćirilica po svome sastavu skoro ista kao glagoljica. Zato je sveti Sava sa lahkoćom čitao glagoljske knjige, koje u njegovo vrijeme, vjerujemo, još nisu bile velika rijetkost.

Razvoj srpske države i Srpske Pravoslavne Crkve nerazlučivo je povezan sa nastajanjem i ukorjenjivanjem srpske pismenosti. Neprekidnost vladarske linije započinje prije Stefana Nemanje i nastavlja se tokom dva stoljeća vladavine Nemanjića. Veliki župan je to znao i osjećao, te zato u uvodu Hilandarske osnivačke povelje ističe kako Bog „po mnogoj svojoj i neizmjernoj milosti i čovjekoljublju darova našim pradjedovima i našim djedovima da vladaju ovom zemljom srpskom" („po mnozej jego i neizmernej milosti i človekoljubiju darova našim pradedom i našim dedom obladati sijov zemljov srbskov").

Takva neprekidnost u Nemanjinoj djedovini počivala je sve više na stasavanju srpske pismenosti. Tako, kada je Nemanja kao vladar došao u Rašku, dugi tok srpske pismenosti od dva i po do tri stoljeća već je uobličio srpsku redakciju i srpskoslavenski jezik. Neće biti pretjerano ako kažemo da je Stefana Nemanju mogla dati samo sredina pismenošću prethodno oduhovljena. Bez bogate starije srpske pismenosti ne bi bilo ni nezavisne države Nemanjine. Bez prethodnog naslijeđa srpske pismenosti ne bi bilo ni svetoga Save ni samostalne Srpske pravoslavne crkve.

Odavno su nam se u sjećanje urezale riječi Nikole Radojčića zapisane 1935. godine: „Kako mi je bilo žao gledati gdje naši povjesničari često puštaju Nemanjićku državu da iz ničega iznikne... Gdje je, ikada, tako moćna država izrasla iz ničega?" Riječi našeg historičara stalno su nas poticale i hrabrile da dopremo što dublje u prošlost prije Stefana Nemanje, da makar nazremo izvore i tokove srpske pismenosti.


Jer, kao što država Nemanjića nije mogla izniknuti ni iz čega ni književnost prvih Nemanjića nije mogla se razviti ni iz čega. Gdje je, ikada, književnost, kao što je poezija i proza svetoga Save, Stefana Prvovjenčanog i njihovih mlađih suvremenika, izrasla ni iz čega! Gdje je, ikada, prijevod, kao što je Nomokanon svetoga Save, izrastao iz tanke pisane tradicije! Gdje je, ikada, svećenstvo, kao što su jerarsi tek osamostaljene Srpske crkve, izraslo iz neznanja davnašnjih knjiga na vlastitom jeziku! Redoslijed srpskih najstarijih spomenika kakvog danas znamo poznat nam je, uz nekoliko izuzetka, već preko jednog stoljeća. Treba potražiti nove putove i načine za istraživanje previđenih, zaboravljenih i zanemarenih srpskih spomenika bliskih toj međi nepoznatog i poznatog. Tekstologija se posljednjih decenija veoma razvila na srednjovjekovnoj pisanoj građi pravoslavnih Slavena. Posebno se tekstološki proučavaju s grčkog prevedena djela iz svećene, bogoslužbene i uopće bogate duhovne književnosti istočnog i bizantskog svijeta.

Kada je srpsko rukopisno naslijeđe u pitanju, još se nije došlo do jasnog i potpunog polazišta za najstarije jezičko razdoblje. Činjenica da su izvorna djela Zlatnog stoljeća bugarske književnosti, Prvog bugarskog carstva, sačuvana, dobrim dijelom, u srpskim i ruskim prijepisima, po prirodi stvari nas vraća u X i XI vijek. Primivši kršćanstvo za vrijeme bizantskog cara Vasilija I (867-886), srpske zemlje su postale otvorena sredina za nastajanje i jačanje slavenske pismenosti.

Danas nam najstariji srpski spomenici samo djelimično nude sliku o davnašnjem složenom razvoju srpskog pisma i pravopisa. Glagoljica se ukorijenila u srpskim krajevima, te se tokom X, XI i XII stoljeća usporedo upotrebljavala s ćirilicom, koja je sve više, naročito u pravnim spisima, postajala vodeće pismo. Iako likovno neobična, za suvremeno oko, glagoljica je u srpskoj ćirilici ostavila jake tragove, prepoznatljive i tokom XIII, XIV i XV stoljeća. Sa smjenjivanjem pisama tekla je i duga evolucija srpskog pravopisa.

(preneseno sa srpske Wikipedije)

Drugi jezici