Reformacija i protestantizam

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi.
Nakon dodavanja internih linkova uklonite ovaj šablon.

Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Proučite kako poboljšati članak ovdje, kliknite na link uredi i preuredite članak vodeći računa o standardima.

Pod novovjekovnim razvojem socijalne i filozofske misli podrazumijevamo vrijeme i prostor od 16.st. do velike francuske revolucije 1789.g.

Već sama velika renesansa je reafirmirala grčku filozofiju, kao i široke mogućnosti stvaralačkog, racionalnog uma u preoblikovanju svijeta, socijalnog života. Na ova dostignuća renesanse nadovezuje se jednam, s početka 16.st. teološka, renesansna reformacija, jedan religijski protest, koji definiramo kao Protenstatizam, čiji je osnivač njemački katolički biskup Martin Luter. On će 20-ih, godina 16.st. postulirati novu religijsku paradigmu, tj. negaciju svih religijskih i crkvenih, katoličkih autoriteta. Prema njemu Papa nije Božji nasljednik na Zemlji, nego je došao putem autoriteta Katoličke crkve, a taj autoritet uništava univerzalnu, religijsku, izvornu kršćansku etiku, koja je utemeljena na univerzalnoj ljubavi.

Luter je među prvima uočio da religijske dogme ortodoksnog, autoritarnog kršćanstva pasiviziraju čovjeka na ovom svijetu, kanaliziraju ga ka onom transcedentalnom, metafizičkom, onom onostranom. Da bi se ostvario put spasenja ka onom onostranom, nužno je da čovjek određene religijske principe, kanone, dogme ka tom putu, primjenjuje i u ovom svakodnevnom, ovozemaljskom životu. Tako će Luter propovijedati jednu novu protestantsku etiku u odnosu na oficijelnu Katoličku crkvu koja je bila dosta rasipničkog karaktera. Etiku, odgovornost koja se razlikuje kroz čovjekov konkurenti poziv, kroz njegovu profesiju, ova etika odgovornosti, kroz poziv i profesiju je podrazumijevala radinost i stvaralaštvo, marljivost do krajnjih kosekvenci, štedljivost koja se izražava kroz jedan asketski protestantski duh.


Da bi čovjek ostvario spasenje na svom putu ka spasenju mora biti utemeljen u zbiljskoj praksi, pozivu, konkretnoj profesiji. Cjelokupno, ovo religijsko učenje je bilo u izravnoj korespodenciji sa novim oblicima i načelima proizvodnje, koji će zadobiti svoj vidan oblik nakon velike francuske buržoaske revolucije, a taj način proizvodnje definiramo kao kapitalizam. Protestantizacija sa ovakvim shvaćanjima na zapadu značio je jednu novu kulturno-religijsku revoluciju, jedan radikalan zaokret, da crkva, vjerske institucije utemeljene na autoritativnom obliku vladavine, nisu nastale samo iz potrebe ka onom onozemaljskom, ka sferi transcedencije gdje se poništava ovozemaljski socijalni život, nego da ta religijska etika mora biti u funkciji humanizacije ovozemaljskog socijalnog života. Dakle, već je renesansa stvorila kulturne, duhovne, idejno-političke predpostavke kako za konstituciju jedne nove protestantske etike, tako i za formiranje novovjekovne racionalne misli. Renesansa je svojim učenjem filozofske antropologije, da je čovjek najviše biće za drugoga čovjeka, da je čovjek čovjeku korjen, kako direktno tako i indirektno dovela u pitanje temeljne religijske dogme. Pošto je ona uvidjela da je čovjek stvaralačko biće, to biće kroz svoje stvaralaštvo definira religijski autoritet. Ako je riječ o stvaralačkom biću onda to biće treba da ostvaruje odnose sa drugim ljudskim bićima, na bazi tolerancije, priznanja, uvažavanja, jer čovjek se kroz povjest ostvaruje kroz vlastito, svoje priznanje.

Ova međuljudska tolerancija koja je produkt zalaganja renesanse, se prenijela u religijsku sferu kao religijska tolerancija. Novovjekovna misao će uočiti da je religijska tolerancija fundament političke tolerancije, a kada imamo na djelu političku toleranciju onda je riječ o političkoj participaciji građana neovisno na cjelovitu religijsku, etičku, nacionalnu, rasnu pripadnost.

U ovom kulturnom miljeu renesanse, protestantizma, oblikuje se racionalistička znanstvena misao koja ne prihvaća da je život emanacija Božanstva, nego da priroda, društvo imaju svoje imanentne uzročno-posljedične zakone koje može dokučiti samo ljudski um, i iznad tog uma ne postoje nikakve apriorne istine. U tom kontekstu imamo znanstvenike, filozofe univerzalnih, interkontinentalnih razmjera.


Tako će Galileo Galilej i Isak Newton, Nikola Kopernik, Đordano Bruno u 16. i 17.st. promijeniti paradigmu klasične matematike i fizike, uspostaviti diferencijalni račun, spoznati zakone materije, kretanje atoma i protona, uočiti da ta kretanja imaju svoju racionalnu, logiku, jednu harmoniju. Pa, će te zakonitosti materije, mjernu kauzalnost, mehaničko kretanje nastojati da definiraju kao povjesno-socijalno kretanje. Ali, socijalni zakoni nikada nisu imanentni mahaničkom kretanju materije.


U ovom kontekstu nadovezuje se na njihove rezultate Rene Dekart, koji će u svojim raspravama produbiti grčku logiku i uvesti novu kategoriju u procesu spoznaje. Tj.nemamo apsolutnih spoznaja i vječnih istina, a ovo je diralo itekako u postojeće kršćansko-religijske dogme, gdje je istina bila apriorna, jednom zauvijek data. Dekart će postulirati princip metodske sumnje i stvaralačke kritike. 0n je kvintesencija ( prapočetak čovjeka). Cognito ergo sum – mislim, dakle jesam! Čovjekova racionalna misao je bit njegove svrhovite djelatnosti, a ne afektivno, emocionalno djelovanje koje je podloga i izvor religije. Sve ove misli racionalizma su dovele, da se država promatra kao istinska, racionalna, funkcionalna ljudska potreba, kao zasebnea sekularno-racionalistička kategorija, zasebna u odnosu i na crkvu i na društvo.


Tako će Hugo Grocius u svojim spisima razlikovati opću prirodu od ljudske prirode. Sve do njegovog filozofskog stajališta ovi su pojmovi bili identični. Analogno ovoj razlici, on će razlikovati dvije vrste prava, Božansko i Ljudsko pravo. Božansko je produkt objave, a ljudsko RACIJA. On će u nagonu druželjubivosti vidjeti onaj socijalno-politički nukleus koji proizvodi društvo i državu.


Filozof, teoretičar, lingvista i matematičar, Tomas Hobbes će u svom djelu “Levijatan“ doći do spoznaje da je država rezultat ne Boga već čovjeka, njegovog egoističkog nagona. On je Englez, te stvara tokom 17.st.kada kapitalistički, robni način proizvodnje postaje vladajući, kada se pojedinci vode za vojim privatnim interesom, te mnoštvo ovih interesa utemeljenih na egoističkom nagonu, mogle bi društvo dovesti u stanje vječnog rata, pa iz potrebe obuzdavanja ovih egoističkih interesa, javlja se država, koja prema Hobbesu našto najvrijednije, najracionalnije koje je ljudski um ikada stvorio. Dakle, država dokida prirodno stanje, stvara jednu opću volju. Prirodno stanje u tome, je čovjek čovjeku vuk, odnosno HOMO HOMINI LUPUS EST.

Hobbes je oslanjajući se na predhodne rezultate Jan Bodena, kada je riječ o državi Levijatanu, detaljno izgradio teoriju dvostrukog društveno vladalačkog ugovora. Društvo se stvara, kao i država na bazi općeg konsenzusa gdje se usklađuju privatni, egoistički interesi. Iz tog konsenzusa izlazi jedan društveni ugovor gdje se podanici, građani dobrovoljno odriču svojih prava i prenose ih na vladaoce. Ova njegova koncepcija društveno-vladalačkog ugovora bila je prihvatljiva za različite političke orjentacije engleskog društva, kako za onu monarhističku koja je prihvatila samo koncept vladalačkog ugovora, tako i za onu liberalno-demokratsku koja je prihvatila koncept društvenog ugovora.


Još jedno djelo će dati osoben političko-demokratski, humanistički ton u razvoju novovjekovne političke misli, a to djelo je „Političko-teološki traktat“, autora filozofa Baruha de Spinoze. U ovom djelu on je podvrgao radikanoj kritici sve religijske dogme, osobito u judejsko-kršćankoj tradiciji. Dokazao je da one ne vode istini i spoznaji postojećeg svijeta, života. Da su ove dogme utemeljene na predanju, da su rezultat mitologije, te da čovjeku pružaju uvjerenje, a ne istinu i spoznaju. On u potpunosti odbacuje kršćansko i židovsko tumačenje Svetih Knjiga, te kao filozof i znanstvenik se zalaže da ove knjige treba tumačiti(Toru i Bibliju), ne kao produkt otkrivljenja, nego kao povjesna djela koja su stvorili ljudi. Pošto je bio židov ekskomuniciran je iz židovske zajednice.


Novovjekovna misao je po snazi intelektualnog stvaranja dala osoben doprinos i u sferi folozofije povjesti. Rodonačelnik ove duhovne discipline je italijanski milsilac Đan Batista Viko. On će u svom djelu „Principi nove znanosti“ utvrditi da povjest nije gotova i završena činjenica, te da ona ima svoj imanentni razvoj, unutrašnje proturječi, imanente unutrašnje zakonitosti. Na ovaj način on odbacuje fatalističko poimanje povjesti. Fatalističko-fataliziranje filozofskog stajališta koje polazi od temeljne premise da ljudsko djelovanje nema nikakvog uticaja ni značenja kako za prirodu, tako i za društvo. To znači da se sve odvija samotokom, bez svrhovite, praktične ljudske djelatnosti.


Ali, ono što je Viko uočio je fundamentalna činjenica da povjesni razvoj u svom napredovanju vodi ka progresu. Tako se povjest cjelokupnog čovječanstva odvija kroz tri faze : 1. građansku, 2. herojsku, 3. općeljudsku.


Ove faze se konstantno ponavljaju, ali vode napretku. Vikovo stajalište filozofske povjesti se definira kao ciklično poimanje povjesti. Ovdje je bitno naglasiti´ da prema Viku povjesna znanost kao imanentna nužnost, ako vodi progresu, ovaj progres se ostvaruje kroz viši stupanj ljudske slobode. Viko je sa znanstvenog stajališta analizirao povjesno kulturne, psihološke, antropološke korjene religijske mitologije, te njihove razvojne faze.


U sferi političko-ekonomske misli, engleski ekonomist Adam Smith i David Ricardo ustanoviti će radnu teoriju vrijednosti. To znači da količina duštveno potrebnog rada(ne individualnog) određuje novostvorenu vrijednost. Iz ovog fundamentalnog zakona oni su spoznali zakone ponude i potražnje, centralizacije i akumulacije kapitala, kapitalnih načina proizvodnje. Oni kapital nisu posmatrali kao sumu, samo i isključivo materijalnih dobara(dakle, kapital nisu posmatrali kao stvar), iako je i to, već prevashodno kao društveno-ekonomski odnos. Te, došli su do spoznaje da se ekonomski odnosi u društvu izražavaju i kao socijalno-politički i pravni odnosi.


Dolazi do emancipacija novovjekovne misli od teologije. Stvorio se koncept religijske tolerancije kao predpostavka političke tolererancije. Država se emancipirala od same religije, a politička participacija se ostvaruje u javnoj sferi neovisno od njihove religijske pripadnosti. Podloga ovome je kapital-odnos. U novovjekovnoj sferi kapitalna misao je proizvela racionalnu autonomiju i stvaralaštvo čovjeka, u političkoj sferi, liberalizam, individualizam i parlamentarizam.