Immanuel Kant

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Immanuel Kant
Immanuel Kant

Immanuel Kant (Imanuel Kant 22. april 1724 - 12. februar 1804), bio je njemački filozof, često smatran jednim od evropskih najuticajnijih mislilaca i posljednjim velikim misliocem prosvjetiteljstva. On je imao veliki uticaj na romantičke i idealističke filozofe devetnaestog stoljeća, i njegov rad je bio polazna tačka za Hegela. Zajedno sa Hegelom, Fichteom i Šelingom pripadao je klasičnom njemačkom idealizmu ili u njegovom ličnom slučaju transcendentalnom idealizmu. Kantova filozofija se može podijeliti u dva perioda: "do kritički period" i "kritički period".

  • U do-kritičkom periodu Kant se bavi materijalističkim tumačenjem svijeta. Svoju teoriju o nastanku kosmosa iznio je u djelu "Opća historija prirode i teorija neba" (Allgemeine Naturgeschichte und Theorie des Himmels, 1755). U ovom djelu on je predvidio postojanje planete Uran, koja će 1881. godine biti i otkrivena.
  • U kritičkom periodu on daje kritiku predhodne filozofije (filozofije svojih predhodnika) i potpuno prelazi na idealizam. U ovom periodu je napisao svoja najveća djela:
  1. Kritika čistog uma - o spoznaji
  2. Kritika praktičnog uma - o etici
  3. Kritika rasudne snage/Kritika moći suđenja- o umjetnosti

Sadržaj

[uredi] Gnoseologija

U svojoj gnoseologiji (teoriji spoznaje), Kant je napravio tako zvani "kopernikanski obrt". Tvrdio je da se naša spoznaja ne prilagođava predmetima spoznaje već obrnuto, predmeti spoznaje se moraju prilagođavati našim mogućnostima spoznaje. Čitava spoznaja se zasniva na a priornim kategorijama i prolazi kroz tri stepena:

  1. Čulna spoznaja
  2. Razumska spoznaja
  3. Umska spoznaja
  • Čulna spoznaja povezuje osjete u opažaje. To je spoznaja samo pojavnih stvari i suština se ne može spoznati. Čulni sadržaji se uklapaju u prostor i vrijeme i izvan njih nema nikakvih doživljaja; gdje prostor predstavlja oblik vanjskih opažaja a vrijeme oblik unutrašnjih opažaja.
  • Razumska spoznaja je sinteza čulnih podataka. Ona se sastoji iz dvanaest kategorija razuma i uspostavlja uzročno-posljedične veze. Ovdje se javljaju analitički i sintetički sudovi. Analitički sudovi su a priorni i oni ne proširuju znanje dok sintetički sudovi proširuju znanje.
  • U umskoj spoznaji imamo a priorne ideje, i tu se želi preći granice iskustva. Ovdje se ne otkriva "stvar o sebi". Kant je smatrao da je "stvar o sebi" suština svih stvari. Ona je transcendentalna, podstiće savjest na stvaranje kategorija. Ni umska spoznaja ne može otkriti "stvar o sebi".

[uredi] Etičko učenje

Kant je dao svoje etičko učenje u djelu "Kritika praktičnog uma" (Kritik der praktischen Vernunft, 1788). U tumačenju etike Kant polazi od pojma dobre volje. Za njega to je dobro po sebi, bez ikakvih ograničenja, koje ima jedinu svrhu ispunjenje dužnosti odnosno poštovanje zakona. Moralno djelovanje se zasniva na samokontroli jer svaki čovjek već ima a priorni zakon koji nam naređuje kako da se ponašamo. Taj moralni zakon Kant naziva kategoričkim imperativom. Kant je dao više definicija kategoričkog imperativa. Jedna od tih je: "Radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih". Mada svaki čovjek ima u svojoj svijesti moralni zakon od njegove volje zavisi hoće li ga poštovati ili ne. Tako je moralni zakon uslov "praktičnog uma".

[uredi] Problem estetike

Kant je dao svoje mišljenje o estetici u svojoj knjizi "Kritika rasudne snage" ili "Kritika moći suđenja" (Kritik der Urteilskraft, 1790). U Kantovoj terminologiji estetika se ne odnosi na filozofiju umjetnosti, već se odnosi na nešto čulno ili osjetilno. Kant tvrdi da je doživljaj ljepote zasnovan na bezinteresnom sviđanju oblika umjetničkog djela. Lijepo je ono što se svima bez interesa nameće kao takvo.


Za Kanta drzava treba da bude drzava slobode. Njezin cilj je da omoguci pojedincima da zive kako zele ,unutar privatne sfere,u koju se niko ne moze umijesati. Ona se korenito suprostavlja despotskoj drzavi,a narocito pokroviteljskoj drzavi koja tezi da utvrdjuje i ostvaruje srecu svojih podanika,ako treba i protiv njihove volje,a u svakom slucaju ne vodeci racuna o njihovoj moralnoj i politickoj svijesti. Kako istice Andre Tosel, kantovska pravna drzava razdruzuje politicki autoritet od domaceg autoriteta oca nad djecom,domacina nad poslugom,despota nad kmetovima. No glavni nacin da se izbegne despotizam jest dioba vlasti.Kant je ne razumijeva kao medjusobnu nazavisnost vlasti.Naprotiv,zakonodavna,izvrsna i sudska vlast su uskladjene i jedna drugoj podredjene na nacin da u svim okolnostima moze preovladati volja naroda . Drzava (civitatis ) jest ujedinjenje mnostva ljudi pod pravnim zakonima. Svaka drzava se sastoji od tri vlasti ujedinjenu u trostrukoj osobi(trias politica): suverena vlast u osobi zakonodavca,izvrsna u osobi vladaoca i pravosudna u osobi suca. Zakonodavna vlast moze pripadati samo ujedinjenoj volji naroda. Jer od nje treba da proizlaz svekoliko pravo,da ta vlast nikom ne smije nanijeti nepravdu. Posljedicna tome samo saglasna i ujedinjena volja svih,ukoliko svako odlucuje istu stvar za sve dakle samo univerzalno ujedinjenja volja naroda moze biti zakonodavna.

Clanovi jednig takvog drustva(societas civilis) tj. jedne drzave,ujedinjeni radi zakonodavstva zovu se gradjani(cives) a pravna svojstva su: zakonska sloboda da se pokoravaju samo onim zakonima koje su dale svoj pristanak, gradjanska jednakost koja se za svakoga sastoji u tome da u narodu priznaje kao visega od sebe samo onoga nad kojim ima moralnu moc da mu nametne obaveze koje i ovaj ima nad njim;trece,svojstvo gradjanske nezavisnosti koje lezi u cinjenici da svoje postojanje i ocuvanje ne duguju samovolji nekog drugog u narodu,vec vlastitim pravima i snagama kao clanova zajednice i da ih u pravnim stvarima ne moze predstavljati niko drugi. Ove tri vlasti jesu dostojanstva.One sadrzavaju odnos izmedju nekog opsteg suverena i mnostva pojedinca tog istog naroda promatranog kao podanik,to jest odnos izmedju onog koji zapovijeda(imperans) i onoga koji se pokorava(subditus). Cin kojim se narod sam konstitura u drzavu u pravom smislu rijeci jest prvobitni ugovor prema kojem svi u narodu odustaju od svoje izvanjske slobode da bi je odmah povratili kao clanovi zajednice, i ne moze se reci da je covek u drzavi zrtvovao jedan deo svoje prirodne izvanjske slobode u neku svrhu,vec je on potpuno napusto divlju i bezakonitu slobodu da bi u nekoj zakonitoj zavisnosti pronasao svoju slobodu,neumanjenu jer ta zavisnost,proizlazi iz njegove vlastite zakonodavne volje.

Tri vlasti su dakle, prvo u odnosu jedne prema drugima kao isto toliko moralnih osoba (potestates coordinate) sto znaci da svaka cini dopunu drugih dviju kako bi se ustanovljavanje drzave dovelo do potpunosti ( complementum ad sufficientam.);ali drugo,one su isto tako jedna drugoj podredjene(subordinate), tako da nijedna ne moze pomazuci drugoj, prisvojiti njezinu funkciju vec ima svoje vlastito nacelo, to jest svaka zapovjeda u svojstvu posebne osobe no ipak podrgavajuci se uslovu koji predstavlja volj jedne vrhovne osobe; trece,objedinjavanjem ta dva odnosa one svakom podaniku dodjeljuju njegovo pravo.


Vladalac drzave (rex,princeps) je osoba (moralna ili fizicka) kojoj pripada izvrsna vlas(potestas executoria): on je agent drzave koji postavlja duznosnike,propisuje narodu pravila prema svako u toj drzavi moze,u skladu sa zakonom,nesto stci ili sacuvati ono sto je njegovo. Posmatran kao moralna osoba,on se zove upravno vijece,vlada .Zapovedi koje on daje narodu,duznosnicima i njihovim predpostvaljenima(ministrima) cija je duznost upravljanje drzavom,jesu odredbe(a ne zakoni),jer se odnose na odluke u pojedinim slucajevima i daju se kao opozive.

Suveren naroda(zakonodavac)ne moze dakle u isto vrijeme biti i vladalalac,jer je vladalac podvrgnut zakonu i posrestvom zakona obavezan je nekome drugom suverenu. Suveren moze vladaocu oduzeti moc,svrgnuti ga ili reformirati njegovu upravu,ali ga ne moze kazniti. Ni suveren drzave ni vladalacne mogu suditi,vec samo imaju moc da postave suce koji du duznosnici. Narod sam sebi sudi posredstvom onih gradjana,koji su slododnim izborom posebno iminovani u tu svrhu kao njegovi predstavnici,i to jos odredjenije za svaki sudski akt posebno.Presuda je pojedinacan akt javne pravde koji izvrsava neki drzavni upravitelj(sudac ili sud) prema podaniku, to jese nekome ko pripada narodu i posljedicno tome nema nikakve moci,i koji akt se sastoji da mu se prizna ono sto je njegovo. Dakle jedino narod moze suditi svakome od njih koji mu pripadaju, makar to bilo na posredan nacim,zahvaljujuci svojim predstavnicima koje sam postavlja(porota).




[uredi] Osnovna terminologija Kantove filozofije

  • A priori = nešto što je prije iskustva, odnosno, nešto što je nezavisno od iskustva
  • A posteriori = ono što je poslije iskustva, odnosno, ono što je iz iskustva
  • Imanentno = unutra, u iskustvu
  • Transcendentno = sa one strane; prelazi granice iskustva
  • Transcendentalno= uslov iskustva; ono što je izvan iskustva ali omogućava iskustvo
  • Estetika = od riječi aestetos što znači čulno, osjetilno
  • Kategorički imperativ = glavni pojam kantove etike

[uredi] Relevantni članci

[uredi] Vanjski linkovi


Nedovršeni biografski članak o Immanuel Kant treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.


Wikicitat
Commons
Wikimedia Commons ima multimedijalnu kolekciju o temi: