Natpisi na stećcima

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Proučite kako poboljšati članak ovdje, kliknite na link uredi i preuredite članak vodeći računa o standardima.

Lapidarna pismenost (epigrafika) u najširem smislu riječi obuhvata pismenost na kamenu - natpise na mramorovima ili stećcima - i predstavlja jedan od najorginalnijih tokova pisane riječi narodnoga jezika na području koje pokriva sadašnja Bosna i Hercegovina. Lapidarna pismenost se razvija tokom čitavog srednjeg vijeka , počevši od kraja 10. ili početka 11. (Humačka ploča), pa sve do 15. vijeka, a nastavlja se i u doba osmanske vladavine.

[uredi] Stećci sa natpisima

Po raznim brojanjima, stećaka ima oko 60.000, no onih s natpisima je daleko manji broj. Marko Vego je u svojoj reprezentativnoj zbirci epigrafike naveo oko 400 natpisa. Manji je broj iz 12. i 13., dok je većina iz 14. i 15. vijeka. Osim najstarijih, najveći je dio pisan bosančicom, a gnomskim iskazima o životu i ljudskoj sudbini neki dosižu i umjetničku vrijednost (koja je inspirirala Maka Dizdara, bosanskohercegovačkog pjesnika i sastavljača antologije starih bosanskih tekstova).


[uredi] Epigrafi i epitafi

Natpisi na kamenu dijele se na dvije vrste: epigrafe (natpisi na građevinama, crkvama) i epitafe (natpisi na nadgrobnim spomenicima).

Epigrafi su natpisi na građevinama pisani po strogo utvrđenim šablonima. Najznačajnija među epigrafima bila bi Humačka ploča s kraja 10 ili početka 11. vijeka – ktitorski natpis pisan ćirilicom sa pokojim glagoljskim slovom, najstariji ćirilički natpis zapadno od Makedonije i ujedno jedan od najstraijih natpisa uopće sa dosta uticaja glagoljice, jer je riječ o vremenu kada dolazi do prepisivanja glagoljskih knjiga na ćirilicu. Nadgrobni natpis Grda u Policama kod Trebinja nastao sredinom 12. vijeka (između 1151. i 1177.) značajan je zbog svoje jezičke sličnosti sa Kulinovom pločom i drugim lapidarnim spomenicima tog vremena. Danas se čuva u zavičajnom muzeju u Trebinju. Potom treba izdvojiti epigraf na Kulinovoj ploči iz 12. vijeka (pronađen u selu Muhašinovićima kod Visokog, danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu), natpis velikog sudije Gradješe iz Podbriježja kod Zenice ( s kraja 12. ili početka 13. vijeka), natpis braće iz Gruča (govori o Trebinju kao jednom od najznačajnijih centara lapidarne pismenosti zapadnog Balkana s kraja 12. i početka 13. vijeka).

Epitafi su natpisi na stećcima/nadgrobnim spomenicima - predstavljaju jedan vid orginalnog stvaralaštva u srednjovjekovnoj bosanskoj pismenosti i idu u sami vrh južnoslavenske epigrafike. Pisani su bosančicom, iznimno poluoblom bosanskom glagoljicom.

Umjetnost stećaka razvija se unutar najširih granica srednjovjekovne bosanske države u periodu od 13. pa sve do 16. vijeka, sa kulminacijom u 15. vijeku. Najstarija žarišta ove pismenosti nalaze se u starom Humu i srednjoj (banskoj) Bosni, a kao treći centar spominje se okolina Vidoške, u kojo je prvi epitaf pronađen tek početkom 13. vijeka. Najveći broj natpisa sa ovog područja nalazi se u Boljunima jugozapadno od Radmilje i Stoca. Značajni srednjovjekovni tekstovi na kamenu javljaju se i u okolini Blagaja (središte humske vlastele), u dolini Lašve, u Podrinju (jugiistočna Bosna) od Foče do Vlasenice i Srebrenice. U najnovije vrijeme veći broj epitafa nađen je na području srednjovjekovnih župa Usora i Soli, te u Posavini oko Koraja i Bijeljine. Među nekropolama uzdvajaju se: Radimlja kod Stoca, nekropola u Boljunima kod Stoca, blizu Nevesinja, na Blidinjem jezeru u zapadnoj Hercegovini, te u Bjelosavljevićima kod Sokoca na Glasincu, na Gvoznom polju kod Kalinovika i na Ravanjsim vratima kod Kupresa. Vremenom su mnogi natpisi oštećeni ili uništeni, pa ih je stoga vrlo teško ili nemoguće rekonstruisati.

[uredi] Jezičke osobine i jezičko-stilski tipovi

Natpisi su pisani strogo utvrđenim pravilima i dostojanstvenim stilom. Oni daju nam odgovore na pitanje odnosa između onoga što se smatra klasičnom redakcijom staroslavenskog jezika i onog što se smatra jezikom nadgrobnih spomenika. Jezik natpisa je narodni, većinom štokavsko - ikavski (rjeđe jekavski), uz dosta čakavizama (stoga katkad karakteriziran kao šćakavski, ili štokavsko-čakavski idiom), te zanemariv broj crkvenoslavizama.

Jezičke osobine:

  • prodor žive narodne riječi ugrađen u pisani jezik tog doba
  • potreba za zbijenošću, jasnošću i jednostavnošću izraza (sa što menje riječi trebalo je više reći, što je rezultiralo izrazitom poetikom)
  • visok stepen ujednačenosti zapadnoštokavskih osobina
  • bosanski pisani manir: ikavizam, neizvršeno jotovanje, grupa re umjesto ro, grupa va ( <vb)
  • karakteristična leksika (ase, se, jere, hotjeh, tagdi, vele, tko, sije, tuždi, sade)


Premda stećke kao cjelinu odlikuju zajdeničke srednjovjekovne jezičke osobine, ipak se uočavaju dva osnovna jezičko-stilska tipa:

  • hercegovački – istočnoštokavske osobine sa lokalnim jezičkim crtama
  • srednjobosanski, zapadnobosanski i zapadnohercegovački tip – odlike zapadne štokavštine

Dakle, i u jeziku ovih natpisa dolazi do diferenciranja, ali isto tako je očita teritorijalna međudijalekatska ujednačenost u rasponu od nekoliko vjekova na jezičkom i palografskom nivou, što svjedoči o pisanom maniru srednjovjekovnog bosanskog književnog jezika koji je razvijen zaključno sa XV stoljećem.

Ostavljajući po strani njihovu estetsku vrijenost, ovi su natpisi nesumnjiv argument da se bosanska pisana riječ vezuje za jedan širi kulturni proces – pismenost koja je stvarana za potrebe ovoga prostora. Nijedna historija knjževnog jezika ne odbacuje spomenike imali oni književne elemente ili ne, ali ipak se vodi računa o tome da se neki natpisi ne mogu promatrati u istoj ravni sa spomenicima koji samo prenose golu informaciju.

Postavljanje stećaka je nastvaljeno i jedno vrijeme u osmanskom dobu (nišani kao arhitektonska evolucija stećaka, pokoji nišan sadrži i natpis ispisan bosančicom), što svjedoči o kontinuitetu razvoja bosanske tradicije i jezika. Epitafi i epigrafi jedan su od načina da se prikaže lapidarna pismenost i oblikovanje bosančice. Danas je od 20 do 30 dobro istraženih stećaka. Problem objavljivanja ovih natpisa je u fotografiji tih tekstova, njihovoj transkripciji i transliteraciji, koje su vrlo složene. Time su se bavili Marko Vego i Šefik Bašlagić, a što se tiče objavlljivanja ovih spomenika najveću zaslugu ima Zemaljski muzej.

Do sada je evidentiran veliki broj nadgrobnih spomenika – 323, a natpisi o kojima se najviše zna su sljedeći:

  1. Natpis iz Arhanđelova iz prve polvine XIII stoljeća, jedan od najstraijih natpisa
  2. Natpis iz Malog Čajna iz XIII stoljeća pronađen u Gračanici, a danas se čuva u Zemaljskom muzeju
  3. Natpis iz Jušića kod Uloga ( od 1353.do 1378.)
  4. Natpis iz Donje Zgošće kod Kaknja, jedan od najljepših stećaka koji je pisan prije 1377.
  5. Natpis iz Veličana u Popovom polju ( od 1377.do 1391.)
  6. Natpis iz Milavića s kraja XIV stoljeća nađen na prostoru između Miljevine i Foče
  7. Natpis iz sela Glađevine kod Rogatice prema Drini pisan krajem XIV ili početkom XV stoljeća za vojvodu Vlatka Lađevića
  8. Natpis iz Čevina iz druge polovine XIV stoljeća na području srednje Bosne
  9. Natpis iz Vrpolja iz druge polovine XIV stoljeća pronađen u selu Ljubomiru kod Trebinja
  10. Natpis iz Humskog iz XIV stoljeća nađen u selu Humsko kod Foče
  11. Natpis u Podgradinju iz XIV/XV stoljeća na prostoru srednje Bosne
  12. Natpis iz Troskota XIV/XV stoljeća na hercegovačkom prostoru
  13. Natpis iz Kočerna s početka XV stoljeća između Fojnice i Visokog
  14. Natpis iz Gradice s početka XV stoljeća iz okoline Konjica
  15. Natpis iz Ričice s početka XV stoljeća iz kraljeve Sutjeske
  16. Natpis iz Slatine kod Banja Luke iz 1471.
  17. Natpis iz Boljuna iz 1477., šire područje Stoca
  18. Natpis iz Han Podbrdice iz XV stoljeća, okolina Stoca

Na kraju treba spomenuti kovače i dijake koji su u jednu ruku i orginalni pisci, odnosno pjesnici bosanskog književnog jezika: Prodon i Miogost u srednjoj Bosni, Veseoko Kukulamović i Vukašin u području Lašve i Jajca, Bratjen u Travuniji, Semorad, Miogost, Grubač i Krilić u okolini Stoca, Nikola Dragojević i Dragoje u Podrinju, Ugarak u Vrhbosni ( današnje Sarajevo), kovač Grubač i dijak Semorad iz druge polovine XV stoljeća iz okoline Stoca – tvorci najautentičnijih stećaka i njihovih epitafa u Radimlji.

Stećci u sebi sadrže ponajviše elemenata književnog govorenja – više negoli u administrativnoj pismenosti. Takva tradicija nastavlja se i u osmansko doba kao lapidarna pismenost i pisani jezik upravo ima svoj kontinuitet u lapidarnosti pisanog jezika, jer ona sama po sebi nikad nije mogla spadati u književnost, jer klesanje u kamenu se ne poima kao književni rad. Dakle, srednjovjekovna lapidarana pismenost nastavlja se kroz čitav osmanski period, jednako kao i srednjovjekovna administrativa pismenst koja se nastavlja kroz krajišnička pisma. Ipak, za razliku od krajišničkih pisama koja se dosljedno pišu na svome jeziku i na grafiji tog prostora, osmanska epigrafika ogleda se u pisanju na arapskom i turskom jeziku na izvornom arapskom pismu.