Korisnik:Tajib Omerdić
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Želim da ponudim svoje pjesme iz objavljene knjige Od obale do obale; zatim lijepih pjesama iz mojih ne objavljenih knjiga-Istanbulski ezani i vječita inspiracija i bunar -Stjepanska vrela- ČOVJEK I SJENA- Putujem drumom, noć mi na vratu...., mjesec je bijeli, ko da negjde seli, prošao šumom u nekom kasnom satu... A sjena uz mene- ja uspravno sjena po blatu. Treba da se krene.
Krivudava staza, okolo stijenje, a dalje tama. Podignem ruku. a meni se sjena po vratu penje sama...
Koračam brže, strah me steže- osjećam- sjena me uz sebe veže
MEMA- Mala Selma brza je ko zvrk djedu svome iščupala brk
Ni godinu stara kao zvrk je mala, televizor pali ovo nije šala.
Gdje su knjige budite bez brige, iz regala kao zvrk ih baca natrag bježi kao mala maca.
Svuda svoje male prste meće a najdraže u kantu za smeće.
Još kad stolu kradom se privuče, sa stolnjakom ona sve to svuče.
A zavjese vući uživa od sreće kada se umota ko zvrk se okreće.
Iza peći tamo gdje su drva tu se mora onanaći prva
STARA KUĆA-Na brijegu,kroz beharli granje,vidi se stara kuća mog djeda,sa krovom od slame.Šta je sve tuklo nije...I kiša, i snijeg,i munja i grom.Ne da se kuća,hoće da traje,i ona dušu ima i svoje zagrljaje. U toj kući majka mi se rodi,vidim djeda za ruku je vodi.
SANJAR-Bila je lijepa, ko* jutarnja rosa, pupoljak od crvene ruže, suncem ovjenčana.
Lijepa je bila, ko* grumen zlata, morem je sjala, beharom mirisala.
lijepa,ko* vila, andjeo sa neba, kosa ko* svila, uh što je lijepa bila.
ko* hiljadu i jedna noć jesen u spektru boja, zar san mora proć bila je lijepa
Ko* monaliza, betlehem, ko* Bagdad, ko Bejrut iz bliza.
Lijepa je bila,ko pula arena, ko* naj ljepša žena, Istanbulska AJA SOFIJA lijepa je bila i kad je snila.
Lijepa je bila, ko* izvor Bosne, okeani i mora, ko* puni mjesec.
Bila je lijepa, ko suza iz kamena, lijepa je bila i nije se krila.
Sve je uzbudila, mene izludila, kroz san se mučio, da bih je dokučio...
TOPLA ČOVJEČIJA RUKA ! Izašli,na svoje korzo,šetaju, čuju se samo,od koraka zvuci, a prazno u tvojoj ruci. Sretoh prijatelja,dugo ga na korzu, nije bilo,kako je kod kuće? Osjetih,njegova ruka,na mom ramenu, lahko je tebi.
Reče moj prijatelj,jesam li, ja njegov? mom saputniku,ono naj teže. Pripazi je sada,od kada ja izgubih svoju, u kući mi zbrka,eh živote do kada, tada.I ja svoju ruku,na njegovo rame stavi, ljudi šetaju,dole,gore ko mravi, neznaju oni da nas davi, i da nam treba,na ramenu ruka, oni se smiju,a nama fali. naša nas boli muka.
E R D E M – Islam, bog ga stvori, i meni,Erdem prozor otvori,da vidim Konstantinopolis.
Kad je drugi otvorio, u Carigrad se pretvorio. I novi se dan rodi, a, ja na brdu,More se penje.
Gledam,kupaju se, Evropski i Azijski vjetrovi, od biserne rose, na Bosporu, poruku nose.
Ispuni se moja želja da svojim ušima čujem, na hiljade ezana, sa Istanbulskih džamija.
Ugledah,po plavome nebu, meni u susret,leti moja mati. Na bošnjačkoj šamiji, a ono u svakoj džamiji podne,u Istanbulu.
LEDENJACI- Ledenjaci, to nisu, dječiji kolači ili male sante.
Jesuli to čuda? ili ih ima u svakoj bari, možda? i nisu čuda.
Na ledenom mjestu se rodiše, od ledenog mjesta, se odrodiše, i krenuše.
Za neke bez cilja, hiljadu i više milja, prolaze, i idu na nestanu.
I tako opet postanu, na zemlji suša, samo do božije volje, pokajanje traži,da bi bilo bolje.
MOM DJEDU SULJI HADŽI ŠAKUŠIĆ – Moja bika,Abida,hanuma hadžisuljagina čitavu božiju noć, u oči petka,druga su djeca zvala nana,dobila posebnu moć Bjelokapu,djedu je plela, razne je ćipke,ugraditi htjela, da nakiti moga djeda, tako je ona željela. Moj djed najljepši je bio, bika mu reći nikad nije smjela, kao da joj je u srcu strijela, Dodje Petak. Sabah zora rudi,moja bika djeda budi. U čaršiju da se ide,da ga tamo svi vide. Sve je to njemu bika spremila, i oblači djeda,na noge putrovce stavi, gaće se bijele,crnu ječermu obuče nase, znase,čibuke za pojase meće, ravan ko strijela,a onako bjelokapa nova i bijela, još je djed na krivi,pa niz malen sokak krenu, al se ne okrenu,da vidi što bika rukom maše, glasno ga je zvala,jer mu je i pare dala, unuku šećerlame da kupi. Vrati se moj djeda,a šećerlame sladje od meda.
DŽEMILA ZEKIĆ- Tebi sestro, bošnjakino prava, u Sarajvu što živiš sada, evo pjesme iznenada. Poezijom što si, opčinjena, u tudjoj zemlji znana, u,svojoj,strana.
Krunom poezije ozvjezdana, za crvene nepodobna, za zelene nesposobna, oči da vide, la ti ći, neka se stide.
Bosna,za tebe, mora znati, i bog voli tebe, ko* ulice vatrene.
Pjesnikinjo, još nisi zatrpana, u bosanske stijene, stidjet će se oni tvoje sjene.
Ako te ima, u antalogijih drugi zemalja, i bosna će ako bog da, u svoju antalogiju unijeti ono što valja.
DŽUMHUR- Vječno ti svjetlio nur. Dragi Allah tako htio, da se rodi pravo zlato, još ti ime Zuko dato, da ne gaziš svako blato.
Svojim umom i razumom, i sa rukom šare šaraš, ne sramiš se roda svoga, i nikoga ti ne varaš.
Percepcija očijuh mojih, kad te nešto insan gleda, kika ti je rasčešljana,brada nečešljana, noge tika taka,al kad kažeš na mjestu ti svaka.
Onaj tvoj,nevješti stas, još promukli glas i pulover crne, a ti sav lepršaš,ko lane od srne. Na čitavom dunjaluku čuje se tvoj glas.
Svojim si očima,gledao zemaljska čuda, u ruci držao,rubine i safire, kroz svoje hodoljblje,nama pričao od svuda, sa sobom noso Konjic svoj koji te satire.
Po svijetu si mnogo hodio, svoju Neretvu sa sobom vodio, bio u gradu faraona, volio si jela od makarona.
Ko čovjeka za tebe su znali, i kad si tamo daleko, rukom su mahali, poneku si popio, al volio si mlijeko.
Uz tebe smo,Zuko vidili mnogo toga, što drugi skrivali za sebe, iz dženeta javi se svoga.
VLADIMIR SREBROV- Kada sam saznao, a saznao sam dosta kasno, i moram priznati sasvim slučajno, kako? Ovako:
Netko? namjerni ili nije, novine zaboravio, ja sam ih našao, vratiti neznam kome?
Po ustaljenoj navici, čitam od straga. Vid me dobro i ne služi, helem nejse, ugleda nekako ja, uokvirena slika-posmrtnica.
Kao da prepoznajem, ali kao u sjeni, odoh pročitati bolan insan je, ma ko bio, da bio, da sam ga dobro poznavao nisam, a niti sam ga, ikada živa vido, helem nejse.
Ali ako se ne varam, i pamćenje me dobro suži, ovaj čovjek je na BiH, televiziji bio, bilo je to 94 ili pete. Al opet mislim ko televizija, dok trtepneš ode, sad ga vidi i nestade.
Eto šta ti je smrt, bliža od jake iz vrata. Bogami vidje ga ja i 98,na televiziji. Iskreno priča brate, milina ga slušati.
A eto sad u novinama, umro čovjek... Bi mi požao, svakakva je taksirata, natakario sebi do vrata.
Sad čitam nekrolog, piše ga pisac. Bogami i njega živa vido nisam, U potpisu Džemaludin Latić, dobro ne vidjah i kao da mi se učini, Nasurudin, valjda sam zaključio po tekstu.
Ka čovo podje, vruće, pa još vruće, pa hladno, da hladnije nemere biti.
Bogami led ledeni, ko sa ledenjaka, citiram ”Teško je voljeti,a ne biti voljen” Aferim bogami, ovaj ga izusti, pa kud i na pisah, osudi, pa i presudi.
Sreća sjeti se one Nasrudinove, “sudi ti njemu da bi sudili tebi”.
KIKOIzet Sarajlić! Iz Doboja rodnoga svoga, u anti-fašističkom vagonu, planetarno-kosmopolitskom prugom, u –SUSRET- jadranu pošo, u Sarajevo po vječni, -OPROŠTAJ- došo.
Trideset poetskih djela, napisao ti. Na petnaest raznih, svjetskih jezika, prevodjen. I za sve razumljiv bio, Osim za srpski, sa kojima si godinama, jeo i pio.
Sudbina tako je htjela, mnoge si nagrade dobio, za svoja djela. Duša ti je -ŠESTO-APRILSKU- Sarajevsku željela. Te ona od- -ZAVNOBIHA- prije, -ALBERTA MURAVIJA-se snije.
Filozofija luda, u Bosni pravi čuda, a tvoja čežnja pita se kuda?
Ti nisi mogao, živjeti bez nade, zbog njih iz brda gore, tvoj voz, iznenada stade.
Kao rulja navali raja, što opanke nose, ovoga kraja. I oni što šimike baciše s nogu, ja Miloš,Ja Rade, neće da slave, praznike maja.
U Bosni još od osmoga vijeka, do današnjih dana, drugačije se vrijeme mjeri.
Kao da počinje od njih gore, što nohaju mošti, ili onaj što želi,a Ban Jelačić nije. Naši misle da su sultani, a narod Bosnu da brani.
Sada se svijet pita, zar poslije smrti TITA, u Bosni da ima plemena tri, u Bosanskome loncu vri. Ružno je reći, da Hitler u Bosni, je imao mjeru. Ovi su još gori, što nebesku tjeraju vjeru.
Možda je tako, trebalo i biti, u feniks, sve pretvoriti. IZETA SARAJLIĆA neće te oboriti, vrti se on u krugu, devedeset i devet, kasno liježe u krevet.
Vjeran Bosni, i Sarajevu svome. Za jednu ratnu cigaru, nudi svoj stih, a za kutije Drtine, odmah mu sine, MALA VELIKA MOJA dabome.
Njima uspjelo nije, IZET SARAJLIĆ lice svoje ne krije, jer Bosni vjeran osta.
Sa Markom,Brankom, mnogo drugijeh jarana, nikada mu nije, bilo dosta.
Zašto baš drugoga Maja, dvijehiljade i druge, ostavi svoje, sedamdeset i dvije, i jest, i puno nije. Čista obraza i moirala.
IZET SARAJLIĆ nikoga ne vara, na ahiret ode, da odmara.
Danas sutra, za sto ili dvjesta, iz nekog planetarnog kraja, prevodit će njegove.
I Kemine, kad nam krknu, još samo dvije.
Tamo poselami, našu raju; SAFET BEGA BAŠAGIĆA, AVDU KARABEGOVIĆA, MUSU ĆAZIMA ĆATIĆA, HAMZA HUMU I MAKA DIZDARA SKENDERA KULENOVIĆA I JOŠ VRIJEDNIJEH BOSANSKIH TIĆA ALEKSU ŠANTIĆA, ZUKU DŽUMHUR, SVIMA VAM SJAO DŽENETSKI NUR (Dženaza obavljena na mezarlucima u Sarajevu 07.05.2002. u 13 sahati i ja mu pjesmom-halalim-Amin)