Ljubodrag Simonović
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
![]() |
|
Ljubodrag Simonović, košarkaš.
Karijera jednog igrača Crvene zvezde, po košarkaškom umeću i mogućnostima izuzetnog, ostaće zauvek upamćena kao "Enigma Simonović", jer je sastavljena od samih kontroverzi, kako je o njemu napisao Danilo Šotra, doajen sportskog novinarstva Srbije i Crne Gore. Sa druge strane, njegova briljantnost i veliko znanje u "magičnom pravougaoniku" nikada nisu bili zagonetka, već plod mukotrpnog rada i velikog talenta.
Ljubodrag Simonović, poznatiji kao Duci, rođen je u Vrnjačkoj Banji 1949. godine. Košarkašku azbuku je naučio na terenima kraljevačke Sloge, gde su sa loptom "prohodali" mnogi asovi, pa i Vlade Divac. Počeo je da trenira sa 12 godina, brzo postao juniorski a ekspresno, sa samo 17 godina, i seniorski reprezentativac SFRJ, zahvaljujući tadašnjem selektoru Ranku Žeravici koji je u njemu video igrača za XXI vek. U Crvenu zvezdu je stigao 1966. i ostao 11 godina. Činio je osovinu slavnog tima sa Zoranom Slavnićem, Draganom Kapičićem i Dragišom Vučinićem koji je osvojio dve titule, dva Kupa i Kup Kupova Evrope.
Toliki broj asova je bio istovremeno i sreća i nesreća crveno-belih. Karakteri prvih violina kluba nikako nisu mogli da pronađi isti štim, trpeo je naravno kolektiv. Novinari su u polu-šali pisali da tadašnji trener Zvezde Musa Bjegojević nije mogao da na parket izvede petorku u kojoj svi međusobno razgovaraju. To nije bila istina, ali ni daleko od istine. Mnogi su za sve krivili Ducija Simonovića, jer je specifičnim karakterom, izuzetno izraženim individualizmom i obrazovanjem odskakao od svih.
Na Svetskom prvenstvu, održanom u Ljubljani 1970. godine, na kojem je naša muška reprezentacija osvojila prvo zlato na nekom od velikih takmičenja, Ljubodrag Simonović je nezvanično proglašen za najboljeg igrača šampionata. Svetski priznati stručnjaci nisu mogli da odole sjajnim fizičkim predispozicijama i košgeterskim mogućnostima mladog asa iz Jugoslavije. Ducija Simonovića su odlikovali izražena skočnost, duge i nesputane ruke, neobičan šut sa položajem lopte daleko iza glave. Zbog takvih fizičkih svojstava, iako visok svega 199 santimetara, u njegovoj Crvenoj Zvezdi redovno je skakao za loptu na početku svakog poluvremena. Veliki as svetske košarke, Mirza Delibašić, vrlo često je naglašavao da je njegov košarkaški uzor bio Ljubodrag Simonović.
Bio je pobornik izvornog olimpizma pa je 1972. godine na OI u Minhenu, kada je potvrđeno da su Portorikanci dobili "plave" zahvaljujući dopingu, samoinicijativno napustio takmičenje i više nikada nije obukao dres sa državnim grbom (igrao 107 puta). Osećao se prevareno, izdano, njegov izvorni sportski duh nije trpeo bilo kakve kompromise.
Uspomene na njegove igre niko ne može da izbriše. Bio je praktično nezaustavljiv u igri "jedan na jedan", dribling i šut je usavršio do same perfekcije. Igrao je jednostavno, bio ubitačan košgeter. Mnogi kažu da niko nikada nije odigrao bolju utakmicu od Simonovića, kada je 1976. u zemunskom "Pinkiju" ljutom rivalu Partizanu zabio čak 59 koševa, a tada nije bilo trojki!
U toj, olimpijskoj sezoni, naši najbolji stručnjaci i bivši asovi redom su se zalagali za povratak Ljubodraga Simonovića u državnu reprezentaciju, s obzirom da su nas u Montrealu čekala teška iskušenja u borbi za neku od medalja. Sam Duci niti u jednom trenutku se nije usprotivio takvim zalaganjima. Medjutim, Mirko Novosel, selektor našeg državnog tima, praktičan i oprezan stručnjak, uplašio se da će povratak Ljubodraga Simonovića izazvati negativne reakcije kod nekih igrača, pre svih Zorana Slavnića, pa je, po ključu, u olimpijski tim uvrstio plejmejkera Rabotničkog Blagoja Georgijevskog.
Posle završetka karijere posvetio se publicistici. Napisao je nekoliko knjiga u kojima se zalaže za povratak starogrčkom olimpizmu i izvornom duhu sporta. Završio je Pravo i Filozofiju.
Prvi je na prostorima eks-Jugoslavije otvoreno i argumentovano progovorio o fašističkim korenima aktuelnog olimpijskog pokreta.