Bitka na Neretvi

From Wikipedia

Završna faza Četvrte ofanzive, poznata i kao bitka za ranjenike. Nakon što su u prvoj fazi ofanzive, u januaru 1943, napadnuti od strane znatno nadmoćnijeg neprijatelja (četiri njemačke i tri talijanske divizije, dvije ustaške brigade i četnici, o čijoj snazi nešto kasnije), Vrhovni štab i glavnina snaga NOB bili su prinuđeni napustiti veliku slobodnu teritoriju u Zapadnoj Bosni tzv. Bihaćku republiku i uputiti se prema jugoistoku, s namjerom da pređu rijeku Neretvu i probiju se u Hercegovinu, a zatim preko Drine dalje u Sandžak i Crnu Goru.

Prva prepreka na tom putu bio je gradić Prozor. Tito naređuje napad na utvrđeni grad (legendarna rečenica : " Prozor noćas mora pasti ") koji brani talijanska divizija " Murđe ". Prvi partizanski napad ne uspijeva, ali već iduće noći ( 18. februara 1943. ) jedinice NOB, uz podršku artiljerije, ulaze u grad, uništivši veći dio divizije "Murđe" i zarobivši velike količine ratnog materijala. Odmah nakon ovog uspjeha, partizani oslobađaju Ramu, Jablanicu i Drežnicu, forsirajući tok rijeke Neretve od Jablanice pa sve do deset kilometara ispred Mostara. Napad na Konjic ne uspijeva jer talijanskim i ustaškim snagama koje brane grad stiže u pomoć 5000 četnika pod komandom kapetana Voje Lukačevića. Ovo je trenutak da se za kratko osvrnemo na četničku ulogu u Četvrtoj ofanzivi, s obzirom da će ona, kako ćemo vidjeti, biti od ključnog značaja za dalji tok bitke na Neretvi.

Krajem 1942. Draža Mihailović donosi bolesno ambiciozan plan da sa svojim snagama očisti od partizana kompletno zaleđe jadranske obale, kako bi njegovi četnici mogli prvi dočekati saveznike u slučaju njihovog eventualnog iskrcavanja na Balkan. U tu svrhu izdaje direktivu broj 1. kojom određuje snage za ovu akciju: 2000 četnika pod komandom majora Slavka Bjelajca, 2000 pod komandom popa Đujića, 3000 pod komandom majora Petra Baćovića, 3000 pod komandom pukovnika Baje Stanišića i 3000 pod komandom kapetana Bore Mitranovića, te rezervu od oko 5000 crnogorskih četnika pod komandom Pavla Đurišića. Pravilno cijeneći da ovako obimnu operaciju neće moći izvesti bez pomoći okupatora, a znajući za njihove pripreme za Četvrtu ofanzivu, Mihailović se, kao i bezbroj puta dotada, odlučuje na kolaboraciju. U tu svrhu angažira svog delegata i višestruko provjerenog talijanskog prijatelja, vojvodu Dobrosava Jevđevića, da kod Talijana izdejstvuje oružje, hranu i transport za četnike. Osim ishrane i naoružanja, Talijani četnicima daju i prijevoz, pa tako prebacuju snage Baje Stanišića vozom od Crne Gore do Mostara, dok četnike Petra Baćovića prevoze svojim brodovima od Metkovića do Splita, a zatim vozom do Knina, na polazne položaje.

Mihailović, koji se tada nalazio u Lipovu kod Kolašina, specijalno za ovu akciju osniva istureno odjeljenje Vrhovne komande sa sjedištem u Kalinoviku, a za komandanta postavlja majora Zaharija Ostojića, kao rukovodioca svim operacijama na terenu. Tako su se četnici ponovo našli ujedinjeni sa okupatorom protiv zajedničkog neprijatelja, snaga NOP, istina sa različitim krajnjim ciljevima. Tako je i moglo doći do toga da Vojislav Lukačević, jedan od najistaknutijih četničkih komandanata, spašava Talijane u Konjicu.

Pošto se većina partizanskih snaga, izbjeglog naroda i ranjenika našla na desnoj obali Neretve u Jablanici, Tito pravi neočekivan manevar: naređuje rušenje svih mostova preko Neretve i tako naizgled odustaje od glavnog cilja-prelaska rijeke. To mu omogućava da dio snaga baci nazad prema Prozoru, gdje Njemačka 717. divizija napada na glavnu partizansku bolnicu u Šćitu. Nakon višednevnih teških borbi (često prsa u prsa), Nijemci su najzad odbačeni prema Gornjem Vakufu i bolnica se izvlači. Smatrajući da Tito rušeći mostove na Neretvi želi da se probija natrag na sjever, Nijemci prestaju sa frontalnim napadima i ukopavaju se kako bi spriječili proboj. To daje vremena partizanskim inženjerima da, po Titovoj naredbi, preko srušenog mosta u Jablanici improviziraju novi. U noći 4/5. marta 1943. partizanske snage se prebacuju na lijevu obalu i razbijaju četničku prethodnicu. Narod i ranjenici također prelaze, ali ništa još nije gotovo. Glavni dio cijele bitke, obračun sa četnicima, tek predstoji. Vidjevši svoju šansu da partizane konačno uništi u džepu Neretve, Mihailović naređuje svojim komandantima Lukačeviću, Raduloviću i Stanišiću da svoje snage prebace na lijevu obalu Neretve i, zajedno sa Baćovićevim četnicima tek pristiglim iz Knina, spriječe proboj partizana. Međutim, partizani u nezadrživom jurišu nanose četnicima seriju teških poraza, zauzevši Čičevo i Glavatičevo, dva važna četnička uporišta.

Primivši od Ostojića izvještaj o ovako nepovoljnom razvoju situacije, Mihailović naređuje hitan pokret Đurišićeve rezerve iz Crne Gore prema Hercegovini. Želeći da lično preuzme komandu na terenu, Mihailović iz Lipova kreće sa Đurišićevom kolonom (u talijanskim kamionima) preko Pljevalja, Metaljke, Čajniča, Zupčića kod Goražda, Ustikoline i Foče u Kalinovik kod Ostojića. Međutim, silovit prodor partizana primorava ga da, samo dva dana nakon dolaska, napusti Kalinovik i sa ostacima svojih razbijenih jedinica bježi nazad prema Drini. Stiže kod Talijana u Foču i naređuje svojim četnicima da zajedno sa talijanskom divizijom " Taurinense " forsiraju Drinu od Broda do Ustikoline i tako pokušaju spriječiti prodor partizana u Crnu Goru. Ovaj plan doživljava potpun neuspjeh jer partizani razbijaju četničko-talijanski front na Drini i ulaze u Crnu Goru. Među četnicima nastaje dotad neviđeno rasulo. Mihailović se vraća u Lipovo sredinom aprila i, shvativši da se neće moći obraniti od nadiranja glavnine partizanskih snaga, donosi odluku da se vrati u Srbiju. Tako se, početkom maja 1943, četnička Vrhovna komanda, zajedno sa ostacima snaga koji su se uspjeli prikupiti nakon poraza na Neretvi i Drini, povlači u Srbiju, a partizanski Vrhovni štab sa glavninom snaga stiže u Crnu Goru. Time je završena Četvrta ofanziva.

Jedna od najdalekosežnijih posljedica bitke na Neretvi bio je upravo četnički katasrofalni poraz i povlačenje Mihailovića u Srbiju. Ovaj poraz pokazao je svu inferiornost četnika u odnosu na partizane i svakako je ubrzao odluku saveznika da se odreknu Mihailovića. Bitka na Neretvi značila je i početak kraja Mihailovićeve organizacije, jer se utjecaj Mihailovića i snaga njegovih trupa izvan Srbije praktički svela na minimum.

[edit] Statistika:

oko 25.000 boraca i ranjenika 5 divizija oko 4500 poginulih i ranjenih 7.banijska divizija je kod gornjeg vakufa imala 800 poginulih i isto toliko ranjenih tu se borila i 1. dalmatinska koja je imala velike gubitke i u napadu na prozor 4.crnogorska bitka kod Vilića Guvna 2.dalmatinska prva prešla Neretvu, njena grom desetina savladala Četničke straže na suprotnoj obali kod čuvenog mosta most su prvo prešla dva bataljona 2.dalmatinske pa čitava 2.proleterska i onda druga dva bataljona 2.dalmatinske nakon prelaska Neretve slijede borbe sa četnicima na Prenju oko Glavaticeva i na kraju konačan obračun kod Kalinovnika... 9.dalmatinska divizija je rasformirana a njena 3.brigada je pridodana 7.banijskoj diviziji sve do V ofanzive gdje će i ova brigada biti privremeno rasformirana...


Izvor: http://www.slobodnajugoslavija.org