Zoroastrizam
From Wikipedia
- Za ostala značenja v. Zoroastrizam (razvrstavanje).
Prema grčkim istoričarima, sveti prorok Zaratustra, ili Zoroaster, kako su ga oni zvali, živeo je otprilike 6000 godina pre Hrista, a prema Pahlavi izvorima, oko 600 godina p. n. e. Ovaj drugi datum izgleda mnogo verovatniji, jer je u saglasnosti sa istraživanjima zapadnjačkih iranologa, kao što su Džekson i Hersfild. Grčki istoričari su, izgleda, pobrkali religiju Mazdajasnija, koja u Persiji postoji od početka civilizacije, hiljadama godina pre Hrista. Ovu Mazdajasni religiju revitalizovao je i podmladio prorok Zaratustra, verovatno stotinak godina pre dolaska na vlast Kira Velikog (558-529 p. n. e. ).
Za mnoge je Zoroaster i dalje poznatiji po ovom načinu pisanja, transponovanom iz fonetike dobijene od starogrčkih autora, nego pod drevnim imenom Zaratustra. Ovaj izgovor daleko je sličniji i ispravniji izgovoru " Zartušt " koji je rekonstruisala moderna orijentalistička filologija.
Neki precizniji detalji o Zaratustrinom životu, njegovom rođenju i poreklu ne mogu se naći jer je gotovo kompletnu religijsku i kulturnu literaturu drevne Persije uništio Aleksandar Makedonski kada je spalio carsku biblioteku u Persepolisu. Veći deo spisa koji su sačuvani od tog razaranja, a što je zasluga Parćana i Sasanida, sistematski su uništavali arapski osvajači sredinom VII veka. Grčki i arapski varvari nisu, međutim, uspeli da dopru do visokih planina na kojima su Zaratustrine poruke uklesane u stene, niti su mogli da iskorene usmenu tradiciju prenošenja znanja od usta-do-usta, iz pokoljenja u pokoljenje. Ono što se danas zna o Mazdaizmu i njegovom reformatoru, Zaratustri, veoma je malo i temelji se na ova dva neuništiva izvora. Ali i to malo što se zna sasvim je dovoljno da nas uveri da su stari Persijanci u Mazdaističkom učenju posedovali riznicu znanja iz Misticizma, Filozofije, Etike i Morala, koja su i do danas ostala neuporediva po svojoj vrednosti.
Kult Mazdajasnija u Persiji bio je blizak rođak Vedskoj religiji Indije. Zapravo, najstariji Persijski spisi, poznati kao Gate (što znači-pesme) napisani su na jeziku Avesta koji je mnogo bliži Sanskritu Rig Vede nego što je Sanskrit Rig Vede blizak savremenom sanskritu. Ova sličnost uopšte ne iznenađuje, ako se zna da su Persijanci poreklom Indo-Iranska grupa naroda, u koju su spadali skoro svi narodi Centralne i dela Južne Azije. Avestinski jezik je u stvari najstariji Persijski jezik, koji je bio u širokoj upotrebi pre staropersijskog, a u kasnijem periodu, njime su se koristili isključivo zoroasterski sveštenici u svojim obrednim ritualima i spisima, sve do propasti Sasanida.
Svi prehrišćanski religijski koncepti se, po nekom ustaljenom pravilu nazivaju ili nesavršenim ili mitskim - to se obrazlaže dualizmom sadržanim u svakom od njih. Hrišćanstvo je svelo materijalni svet na biće emanirano od božanske prirode, dok su svi prehrišćanski koncepti, u radikalnijem ili blažem vidu, priznavali dvojstvo u postojećem svetu, božansko i materijalno. Bilo koja religija da je u pitanju, počev od staroegipatske, preko sumerske, do judaizma, dvojstvo je koncept na osnovu koga se promišlja ne samo postojeći svet, već grade struktura i način promišljanja umetnosti i filozofije. Učenje Persijanaca o Ahura Mazdi i Ahrimanu primer je radikalnog dvojstva;religijski kult smatrao je da egzistira jedinstveni svet, totalitet realnog i irealnog. U tom totalitetu postoje dve među sobom suprostavljene prirode čija neprekidna borba održava ceo poredak sveta i kosmosa u ravnoteži. Iako s vremena na vreme jedan od dva božanska principa nadvladava, ravnoteža se ne remeti, jer drugi princip ostaje sakriven iza prividnog pobednika da bi ga u određenom trenutku, kada se ukaže potreba za izmenom u ravnoteži, za određeni vremenski period, prevladao. U Zoroastrizmu, čitav poredak materijalnog i nerealnog počiva na borbi svetlosti i tame, razuma i nerazuma, materije i duhovnog. Hrišćanstvo i ostale monoteističke religije, uključujući i Islam, proglasilo je materijalno za nesavršenost, prema tome i kolevku zla, dok su Persijanci smatrali da materijalno počiva koliko na zlu toliko i na dobrom. Poredak materijalnog je deo jednog uravnoteženog sveta, ali u svojoj sveukupnosti nije dostupan ljudskom saznanju;u njemu se, kao i u svemu ostalom, nalazi ravnoteža dobra i zla, koja se očitava u svakom pojavnom obliku sveta i dela ljudi. Atributi svetlosti, njegovog božanstva Ahura Mazde su dobro, pravednost i čestitost, dok su atributi tame ili njegovog božanstva Ahrimana laž, zlo i nesreća.
Ravnoteža koja postoji u svetu, postoji i u čitavom ljudskom rodu, svakoj od organizacija koje čovek stvara. Kako bi pobedilo dobro i kako bi u nekoj doglednoj ili ne budućnosti, mogao da se uspostavi poredak svetlosti i pravde, to mora da se stvori religijski koncept koji će biti u stanju da odredi šta je dobro a šta zlo u poretku koji ljudi stvaraju u materijalnom svetu. To znači utemeljivanje ideološkog religijskog koncepta koji će omogućiti da se ovlada određenim prostorima i narodima i da se preko tog religijskog koncepta stvori moćna država u kojoj će gospodariti samo oni koji su doneli pravu veru. Pravu veru su nudili Persijanci i, po njenom ovlašćenju i propovedanju, oni su narod izuzetih – osuđen da vlada i da mu se drugi pokoravaju.
Zaratustra je utemeljivač i reformator staropersijskog mazdaizma, čovek koji je izgradio filozofsko-umetnički sistem promišljanja mazdeanstva i oglasio ga, uz pomoć persijskih kraljeva, za jedini ispravan ideološki religijski sud kome moraju da se povinuju svi narodi koji potpadnu pod Persijsku vlast. U staropersijskom dualističkom učenju postoji trijada dobra, reč, delo i misao, ali isto tako postoji i trijada zla, zla reč, zlo delo i zla misao. Po učenju Zaratustre, u ljudskom rodu obe krajnosti postoje u podjednakoj meri pa se ljudi mogu svrstati u tri kategorije: dobre, unekoliko dobre, u odgovarajućoj meri zle i samo zle. Dobri su oni koji ispovedaju pravu mazdeansku veru, koji veruju da će pobediti dobro, a zli su oni koji ispovedaju drugačije religijske koncepte, ali i oni koji ispovedaju mazdeizam u njegovom mitskom, nekanonizovanom vidu. Zli su i oni koji priznaju Ahuramazdu za boga dobrog a za njegove pomoćnike deve, a ne shvataju da su deve simboli paganskog sveta, vremena u kome Persijanci nisu bili izuzeti od ostalih naroda, već jednaki njima. Kanonizovanje mazdeanskog učenja je, po Zaratustri, značilo izdvajanje persijskog naroda izvan i iznad svih, a po pravu porekla i želje ka ispovedanju nove vere.
Između dobrih i zlih, u sredini, nalaze se ljudi koji su istovremeno i dobri i zli. Njihovo dvojstvo dato je njihovim ekonomskim interesom i položajem u društvu. Svako ko ispoveda pravu veru, a u određenoj situaciji prisvoji nešto od tuđeg bogatstva, na prevaru ili na silu, pripada sredini. Takođe, sredini pripadaju i razbojnici i pljačkaši ukoliko odluče da ispovedaju pravu veru, pa čak i u slučaju da su im ruke ogrezle u krvi. Ljudsko delo je takođe sredina. Ono se nalazi između reči i misli i odgovara postupku svake jedinke, ukazujući da li će se ona uputiti svetu dobra ili svetu zla, ili će poželeti da ostane u sredini u kojoj se već nalazi. Sredina nudi mogućnost izbora i kompromisa; ukoliko persijska vojska bude poražena na bojnom polju, zarobljeni ili pokoreni moći će da ispovedaju religijski koncept koji im se nametne, pa čak i paganski mazdaizam. Takođe, u slučaju gladi i nerodice čovek je uvek pred izborom sopstvenog dela – hoće li se odati krađi, pljački i prostituciji da bi preživeo, ili će dobrovoljno izabrati smrt kako bi dokazao da je misao Ahuramazde jača od svakog dela. Ta sloboda izbora u organizaciji persijskog društva i države čoveku nije nudila ništa drugo do mogućnost da se povinuje i prikloni svakom zlu koje na državu ili jedinku naiđe. Običan čovek, radnik ili sitni trgovac, koji nije bio posvećen u misao Ahuramazde, za dokaz prave vere mogao je da izabere smrt ili, a to je za Zaratustrin koncept religije bilo najvažnije, iskazivanje pripadnosti pravoj veri kroz vojničko služenje njoj. To je značilo da čovek koji prihvati ispovedanje Zoroastrizma ima pravo da u vreme nesreća i nedaća prisvaja bez pogovora i na svaki način imovinu onih koji pravi zoroastrizam i mazdeizam nisu ispovedali. Ispovedanjem prave vere, čovek je postajao jedan od povlašćenih, zakletih, onih koji imaju pravo da gospodare i u tom gospodarstvu prisvajaju sve što ljudima koji nisu njihove vere, pripada.
Ova temeljno obrazložena i do u detalj proniknuta rasna teorija bila je delom osnov za čitavo filozofsko, nematerijalističko i materijalističko, promišljanje u antičkom svetu. Sokrat, a preko njega Platon, preuzeli su deo učenja maga i na osnovu njega izgradili sopstveni filozofski sistem. Sistem trojstva koje je uspostavio i kanonizovao Zaratustra poslužio je da se oblikuju i filozofski sistemi nekih antičkih materijalista – Demokrit je učio teologiju od persijskih maga. Vreme je Bog, bog je prostor u kome je sve sadržano. Ovo persijsko učenje nadograđeno je samo principom vrhovnog, a to Vrhovno postoji i u Zaratustrinim tumačenjima budućnosti koja predviđaju pobedu jednog, dobrog i pravednog Ahuramazde i uspostavljanje samo jednog principa. Pored antičkih filozofa i judaizam uključuje u sopstveni religijsko-ideološki koncept brojne teze Mazdeanskog učenja. U Poslanicima po Matiji pripoveda se o zoroasterskim sveštenicima, magima, koji su "videći jednu zvezdu na istoku", došli da obožavaju božansko dete u Vitlejemu. To dete je naravno bio Isus Hrist. Jevrejski kanonici čak oglašavaju Zaratustru za Jevreja i jednog od kanonika hrišćanstva, poput Teodora bar Konana koji je u svojim spisima izričit: " istina je da je on bio jevrejske rase ". Naravno, ovo tumačenje nema nikakve veze sa stvarnošću.
Izvršivši uticaj na filozofiju antičkog polisa i judaističku koncepciju hrišćanstva, Zoroastrizam u svom kanonizovanom vidu, u vreme prvog ozakonjenja hrišćanstva za zvaničnu religiju Rimskog carstva, biva proglašen za jeres i paganstvo. Zoroastrizam se dekretom rimskih careva progoni, ali se rasna teorija koju je judaizam preneo od zoroastrizma, delom utemeljuje kao način mišljenja i ispovedanja rane hrišćanske teologije. Zaratustrina rasna teorija služi za radikalan obračun sa judaizmom i koncepcijom koju je nudio Jehova – hrišćani se oglašavaju za jedine pravoverne i počinju da se, nikome ne dopuštajući slobodu izbora ni verskog opredeljenja, obračunavaju sa svakim ko bi im se suprostavio. Zoroastrizam je ostao zvanična religija na prostorima današnjeg Irana sve do ranog srednjeg veka, a dobar deo Zaratustrine filozofske i religijske logike uključen je u poznije ostvarenu militantnu veru – Islam.
Hrišćanstvo i Islam od Zoroastrizma preuzimaju jedno od temeljnih načela svojstvenih svim klasnim društvima – svaka pobuna potlačenih ili priznavanje da postoje potlačeni i siromašni mora se u korenu ugušiti. Hrišćanstvo i Islam u gušenjima i iskorenjivanju svake teorijske, religijske ili filozofske misli koja je o siromaštvu i potlačenosti raspravljala, ne prezaju ni od čega, prihvatajući na taj način ono što je Zaratustra utemeljio u novom mazdeanstvu. Nove religije odbacuju princip dvojstva tako karakterističan za mazdeanstvo u bilo kom vidu, ali prihvataju načela vladanja i sprovođenja ideološkog koncepta koji dozvoljavaju korišćenje svih sredstava –od nasilnog pokrštavanja do ekonomske prinude, na isti način kako je to mazdeanstvo u svom ortodoksnom vidu činilo. Na taj način sva istorija filozofije i stvaralaštva od vremena antičkih polisa, preko Rimskog carstva, do vremena dvehiljadugodišnje vladavine hrišćanstva kao ideologije, i islama nekoliko vekova manje, predstavlja u stvari sprovođenje nekih temeljnih načela koje su ustrojili persijska religija i filozofija, Zaratustra najviše. Ova će načela persijske ideologije, kao i stavovi o arijevcima i nearijevcima, preko Ničeovog romantičarskog i neobjektivnog tumačenja učenja persijskih maga, poslužiti da se u XX veku oblazlože ideološki koncepti poput fašizma. Učenje o Ahura Mazdi postalo je na taj način sastavni deo evropske tradicije, mada se do skoro gotovo nije pokušavalo da se sagleda na koji su način, preko filozofije Ničea i ostalih romantičara, postulati visoko organizovanog robovlasničkog društva mogli da zažive i da se ostvare.
Izraz Ahura Mazda se u Avestama najuobičajnije koristi za ime Boga, kao što je Alah kod Arapa, a Jehova kod Jevreja. Etimološko značenje ovog izraza je sledeće: Ahu = živeti, život ili duh, dok koren "ah" označava "biti", a "Raa" znači "darovalac", "davalac". Otuda Ahu + raa znači Davalac života. Mazda se može transponovati u Sanskrit kao Mahaadaa. Mahaa znači – Veliki, dok "daa" znači – davalac, darovalac. Otuda, Mazda znači – Veliki Darovalac. Dalje, opet, Ahura Mazda ima značenje Darovalac Života, Veliki Darovalac, a takođe i – Veliki Stvaraoc.
Po predanju, Zaratustrino rodno mesto bilo je Rae, na severu Persije. Odatle je on putovao kroz različite delove Persije da bi se, konačno, naselio u gradu Balk, propovedajući Mazdajasnu pod zaštitom legendarnog kralja Vištaspa. Tamo je živeo isposničkim životom do dobi od 77 godina, kada su turanske horde oskrnavile Hram Vatre gde je Zaratustra vršio svoju božansku službu. Pravoverni obožavaoci Zaratustre veruju da je ovaj sveti prorok vršio čuda, od rođenja pa do smrti, i da je po tome ravan svim ostalim prorocima; na ovako pogrešnom, detinjastom gledištu da je izvođenje čuda "sine qua non" religije zasniva se utemeljenje prorokove vere. Ali, Zaratustra za sebe nikada nije rekao da je čudotvorac.
Posle Arapskog osvajanja Persije sredinom VII veka, persijska kultura i civilizacija bili su u celosti zbrisani, kao što se dogodilo i u Egiptu i Vizantiji. Međutim, Zaratustrino učenje je ponovo oživljeno nadahnutim radovima persijskih revivalističkih pesnika kao što su Rudaki, Daikiki, Firdusi, Rumi, Hafiz i mnogi drugi čija podsticajna poezija nije ništa drugo nego lucidni komentari i ekspozicije svetih Gata. Tako na primer, Hafiz neprestano ponavlja Peer-e-Moghaan, sa značenjem Prvosveštenik Maga.
Zaratustrina poruka čovečanstvu može se klasifikovati i razmatrati u sledećim kategorijama:
a) Misticizam: (I) Verovanje u Ahura Mazdu; (II) Besmrtnost Duše, tj. život posle smrti (III) Vatra kao simbol Božanstva.
b) Filozofija: (I) Naglašenost Dobra i Zla (II) Život kao večna borba između sila Dobra i Zla
v) Etika i Moral: Sveto trojstvo HU’MATA (Ispravno Mišljenje) HU'UKATA (Ispravno Govorenje) HU'VARŠTA (Ispravno Postupanje)
Mazdajasna je dinamična, progresivna religija koja neprekidno evoluira. U tom misaonom aspektu, ona se, od zore svoga stvaranja, nije okoštala tokom hiljada godina. Za razliku od učenih teologa i entuzijasta drugih religija, gde svaki za svoje spise kaže da " ono što nema unutra, nema nigde", Mazdajanski proroci, poput Džamšida, Zaratustre i njihovih sledbenika, težili su samo tome da skromno i iskreno ostvare Istinu, Ljubav i Lepotu.
Ovde se moraju objasniti neke nedoumice vezane za Zaratustru. Od Empedokla i Platona, od kojih je prvi smatran za učenika Maga a drugi za reinkarnaciju Zaratustre, "Veliki Mag", u punom smislu te reči, pojavljivao se na zapadnjačkoj pozornici čas slavljen kao jedna od najvećih svetlosti sveta, čas kao predak astrologa ili otac magije! I to baš on koji je odbacio mnoštvo magijskih postupaka, veštičarenja i sujeverja. Iza maski istorije, međutim, Zaratustrina propoved neupadljivo je izbacivala, daleko u vreme i prostor, blagotvorne osnovne tonove. Herodot se čudio krajnjoj moralnosti persijske religije, a u našoj grčko-rimskoj istoriji, on se pojavljuje obavijen gustom legendom čudotvorca i astrologa. Zbrka je nastala usled poistovećivanja velikog Mudraca sa sektom maga koju su Grci vrlo rano upoznali. Zapadnjačko upoznavanje maga i zoroastrizma, koji se poistovećuje sa njihovom religijom, išlo je tragom koji su utrli ahemenidski ratovi, kao što su pet vekova kasnije Mitrine misterije prodrle u Rimsko carstvo sličniom putevima, putevima koje su utrli parćansko-seleukidski i sasanidsko-rimski ratovi.
Kako odrediti kad je živeo Prorok? Što dalje u prošlost seže neka ličnost, to je više obavijena legendama. Ipak, Zaratustra je bio poznat na Zapadu pre Krišne, Bude i Konfučija. Grci su, kao što smo videli, datirali život Prorokov oko 6000 godina p. n. e. što je brojka koja potiče više iz mitologije negoli iz istorije. Basnoslovno grčko i rimsko datiranje danas se više ne drži, kao ni lokalizovanje mesta Zaratustrinog rođenja u zapadnu Persiju. Ova hronologija potiče od toga što se Zaratustra, budući smatran za oca haldejskih umovanja, nije mogao roditi posle njihovih astronomskih razmatranja, isto onako kao što su moderni istoričari ranije smeštali pisanje Rig-vede u doba 4000 ili 6000 godina pre Hrista. Magi su mogli i namerno da odgurnu Prorokovo postojanje dublje u prošlost onda kad su ga usvojili, kao što su u Mediji prisvojili i domovinu u kojoj se rodio. Vavilonski istoričar Beros (umro 320 p. n. e. ) razboritije je smestio njegov život 2000 godina p. n. e. dok je u jednoj verziji prevoda Diogena Laertija taj život primaknut na šest vekova pre Kserksovog pohoda, tj. oko 1082, a po jednom muslimanskom predanju Zaratustra je bio savremenik Mojsijev (1400-1300 p. n. e. ). Moderne teze rekonstruisale su verovatniju hronologiju vodeći računa o fiziologiji jezika gata i o uporednim indo-arijevskim i protoiranskim istraživanjima. Danas se, uopšteno, smatra da je Zaratustra živeo u doba koje je uveliko prethodilo prvim ahemenidskim vladarima, između X i VII veka pre Hrista, a prihvatljivo je mišljenje da je Zaratustra živeo od 650-575 godine.
Što se tiče Zoroasterskih svetih spisa i knjiga, najsvetija knjiga Zoroastrizma zove se Avesta, koja je nastala za Zaratustrinog života. Ovde treba napomenuti, da se ne bi te dve stvari mešale, da je Avesta napisana izvornim jezikom Indo-Iranaca, tj. Avestinskim kako ga danas istoričari zovu. Naravno, mi ne znamo kako se zaista zvao taj jezik, ali je po Avesti taj jezik dobio svoje ime. Kuriozitet je da su slova Avestinskog jezika mnogo kasnijeg porekla nego sam jezik. Naime, slova su izvedena iz srednjepersijskog jezika ili pahlavija. Orgininalna Avestijska slova do danas nisu pronađena. Svi sačuvani tekstovi Aveste potiču iz perioda posle sloma Sasanidske dinastije, obično od IX pa sve do XIII veka. Avesta za Zoroastrejce ima istu važnost kao Biblija za hrišćane, ili Kuran za Muslimane. Treba naglasiti da Avesta nije jedinstveno delo, već skup više odvojenih celina, tj. zbornika. Avesta se sastoji iz sledećih zbornika: Vendidad, Visperad, Horda-Avesta, Jasna i Jašt. Jasna je treći po redu Avestin zbornik u kome se nalaze molitve koje su izgovarane kod prinošenja žrtava i kultnih služenja u hramovima. Izvorne pesme "Jasne" nazivaju se gate, mada do danas nije jasno određeno šta izraz gata znači. Po sudu jednih reč je o muzičkom taktu, a po sudu drugih samo o poetskom stvaralaštvu koje je moglo da bude pevano. Jašt je četvrti po redu Avestin zbornik u kome se nalaze himne, njih dvadeset i dve, koje su svaka za sebe posvećene po jednom od božanstava iz Zoroasterskog panteona. Preko ovih himni odavano je poštovanje svim božanskim bićima zaslužnim za dobru reč, delo i misao. U zborniku se nalazi i jedna pesma koja pripada srednjepersijskom jeziku, tj. pahlaviju, a koja ukazuje na tip rituala i poštovanje načela dobrog u poretku materijalne stvarnosti. Takođe, Avesta se sastoji i iz tzv. fragmenata, delova Aveste koji su nađeni tek kasnije, a u kojima se nalaze razne izreke i saveti za dobar život. Fragmenti se obično i ne navode kao deo Aveste, već tek ponekad. Horda-Avesta se uglavnom sastoji iz molitvi vrhovnom bogu Ahura Mazdi, ali i iz nekih legendarnih priča i mitova iz persijske pradomovine, a Vendidad i Visperad su religiozni zakoni i parsijske dogme.
Od drugih Zoroasterskih spisa izdvajaju se knjige Denkarta ( delo religije) kojih ima devet, u kojima su detaljno opisani život i propovedi proroka Zaratustre, kao i njegova borba protiv demona (deva). Denkart je takođe kanonizovani deo Zoroasterske religije. Bundahišn je napisan malo kasnije od najstarijih delova Aveste. To je priručnik kosmogonije, tj. mazdaističko-zoroasterskog postanja.
Duh Ognja kao svestvaralački princip realnog i iracionalnog poretka u Denkartu se ne obrazlaže, već se posmatra kao božanstvo nezavisno za sebe, u kome je sadržano dvojstvo, jer je ono lik njegove prirode. Oganj je u isto vreme dobro i zlo, koliko jedno toliko drugo;on je stvaranje i sredstvo očišćenja, bez njega ljudima nema života, ali on čoveka može i da uništi. Istovremeno je princip božanske nagrade i božanske kazne. Oganj je jedinstvo svetlosti i tame, jer je u njegovoj svetlosti sadržana tama i obrnuto. Tama se jedino može pobediti kada se Oganj ukaže kao duh dobre božanske volje. Oganj je i princip prvog stvaranja, jer je omogućio da se od materijalnog sveta, koji nije znao od koga i čime je dat za život i na življenje, stvore dva dela poretka, međusobno suprostavljena, koja će sve što je stvoreno da živi u ravnoteži sklada i harmonije. Tako Oganj jeste načelo mere, centar svih zbivanja i u kome se sve zbiva; on nije posrednik u bestelesnom začeću (što je hrišćanstvo preuzelo od mazdeanstva) već je posrednik jedan od tri dela materijalnog poretka stvarnosti koje Oganj sopstvenom voljom oblikuje – voda. Vazduh, zemlja i voda su mrtve stvari sve do trenutka kada je Ahura Mazda odlučio da Oganj ovlada svetom i stvori arijevske zemlje i narod , koji će u njegovo ime gospodariti nad svima ostalim.
Zaratustra je stoga i sveštenik i prorok, a u Denkartu se pokazuje sva sila moći ne samo njegovog učenja, već i vere koju ispoveda. Kao sveštenik, Zaratustra ima pravo da obavlja službu kulta i da organizuje svešteničke redove, mage, koji će živeti u zajednicama i u kultnim svetilištima, poštovati Svetu Vatru i preko svojih izaslanika, koji mogu biti i religijski nedovoljno učeni, širiti i nametati mazdeansku veru. Kao prorok, Zaratustra je dužan da obelodanjuje volju dobrog i da oglašava šta je sve zlo; da bi po sopstvenom nahođenju i po nahođenju onih koji ga zastupaju, maga, u tom naumu uspeo, on ima pravo da oglašava krivicu, a krivica je uvek zlo. To znači da su samo oni koji poštuju volju Zaratustre i njegovih sledbenika – sveštenika – pravedni, da su oni jedini pravi arijevci, i da drugih izvan njih, osim u kraljevskom rodu i vojnoj pratnji, nema. Dobri mogu postati i oni koji se pridruže Zaratustri u pohodu; oni svoju pravu dobrotu i pripadnost Mazdinom učenju mogu da iskažu tek kada se iskupe sopstvenim dokazom. Denkart je spis u kome se Zaratustrin mazdaizam pokazuje kao volja jednog koji je predodređen da u ime vlasti sprovodi načelo prave vere i rasne čistoće. Načelo prave vere manifestuje se ovlaštenjem koje bog dokazuje čudesima, a rasna čistoća je posledica tog ovlašćenja — onaj ko oseti na kojoj su strani moć i vlast i ko se prikloni svetu koji je u stanju to da daruje, jeste izuzetan, a takav je samo onaj narod koga je Zaratustra uputio u načela sprovođenja vere.
Da bi se uopšte mogao shvatiti period u kome je živeo prorok Zaratustra, neophodno je objasniti neke osnovne pojmove vezane za Persijsko poreklo. Posle teške zloupotrebe u vreme hitlerizma, izraz arijevski pod prilično je teškom hipotekom, tako da je neophodno ponovo odrediti njegovo poreklo u prostoru i vremenu, jer političke dogodovštine, nažalost, preinačuju etimologiju reči kojima se služe onako kako im ustreba. Termin "arijevski" koji odgovara protopersijskom kontekstu u kojem se rodio Zaratustra, toliko je nerazdvojiv od indo-iranske epopeje da se ne može izostaviti. Pozivajući se na etimologiju sanskritskog izraza arya: plemenit, prorok iz antičke Persije dobija ovaj epitet s dvojakim razlogom: etničkim i, zahvaljujući ličnoj uzoritosti, duhovnim. S one strane etničke reference, uz izraz arijevski vezivaćemo duhovnu preuzvišenost slavnog porekla čovekovog, za čim je indo-iranska duša sačuvala težnju u svoje dve legendarne epopeje, tj. spomenicima nacionalne književnosti. Videćemo da su istinske, moralne i univerzalističke vrednosti Arijevaca dijametralno suprotne rasizmu koji je podmetnut ovom drevnom izrazu.
U neolitskoj eri, nakon poslednjeg ledenog doba, indoevropska etnička grupacija, u koju spadaju i Persijanci, pretrpela je lom koji je, po legendi, nastao usled proročanskog posredovanja Rame protiv drevnoga kulta Tora. Prekidajući sa matrijarhatom velike druitkinje Veluspe čije su sveštenice zahtevale žrtvovanje najsrčanijih ratnika, Rama je okupio sva plemena koja su se spuštala iz nordijskih stepa prema visoravnima srednje Azije, Kavkaza i Altaja. Po svoj prilici, ovoj seobi sa severa na jug uzrok je bio jedan od poslednjih nastupa zaleđivanja, klimatskog zahlađenja o kojem je mazdaističko učenje zadržalo tragičnu uspomenu kao o beskrajnoj zimi, predanje čiji je junak bio legendarni kralj Jima (Rama), koji je spasao svoj narod i životinje, kao kakav drugi Noje. Isto tako jasna kao i potop iz sumerskih predanja i Biblije, uspomena na tu užasnu zimu ostavila je duboki trag u persijskoj mitologiji u kojoj hladnoća pripada Angra Manjuu/Ahrimanu, a njome se odlikuje i pakao. Blagotvoran u dugim zimama i hladnim noćima, kult vatre, kao osnovni element sunčanog boga i nužan za domaće ognjište, malo-pomalo nametnuo se iznad naturalističkih verovanja. Sa severa, potisnut od drugih severnjačkih plemena, a sa istoka od kineskih nomada, taj prvi indoevropski talas razlio se početkom drugog milenijuma p. n. e. celim persijskim kontinentom, od Bliskog Istoka do Hindukuša. Od tih prvih Arijevaca nastala su kraljevstva Hetita u Maloj Aziji i Mitani, kraljevstvo Hurita u gornjoj Mesopotamiji. Indoevropski talas izdvojio se pod imenom Arijevaca, plemenitih, čistih, i manje-više sedelački se nastanio na protopersijskoj visoravni, sa severa neodređeno ograničenoj kaspijskim basenom i rekom Sir Darjom, i odatle neprestano potiskivao talase drugih indoevropljana koji su nadirali jedni za drugima. Prostrana teritorija koju su još od bronzanog doba zauzeli Arijevci dobija je ime Arijana-Vaeđa ili "Zemlja Arijevaca". Ako Bundahišn smešta Arijana-Vaeđu u oblast blizu Azerbejdžana i Kaspijskog mora, on navodi i mesta koja su u arijevskoj legendi postala mitska i koja su, dalje na istoku, pokrivala gradove Gau u Sogdijani, Baktru, prestonicu Baktrije, koju Avesta opisuje kao "majku gradova" i "tvorevinu Ohrmazda (Ahura Mazde)", grad Vaekereta, danas Kabul u Avganistanu, kao i oblast pet reka uzvodno od Inda (Pendžab). Kao i kod Zaratustre, koji će biti smešten čas na istok čas na zapad, tako i ovde ove prividne protivrečnosti u stvari označuju zajedničko poreklo iste arijevske kulturne osnovice onako kako je iznose dva različita predanja. Rama, legendarni predak Arijevaca, u Vedama duboko poštovan pod imenom Jama, a pod imenom Jima u Avesti, navodno je, prema legendi, prvi poučio svoje narode zemljoradnji putem navodnjavanja neplodne i suve zemlje. Otac žita i vinove loze, on je ustrojio trojnu podelu društva na sveštenike, ratnike i seljake, i to je početak indijskih kasta brahmana, kšatrija, vajšija i šudri. Pošto je presudno uticao na osvit nove zore arijevskih naroda, Jima se navodno povukao na jednu planinu između Baktre i Bamijana, mesta koje je postalo mitsko pod istim nazivom Arijana-Vaeđa, ili Eran-Vej u pahlavijskom predanju maga, koji će ovo mesto kasnije premestiti u svoju zemlju na zapadu Persije.
Dakle, pre nego što su se razdvojili na dve grane, persijsku i indijsku, Arijevci su, dakle, već tada, pre polovine drugog milenijuma p. n. e zauzimali celu protoiransku visoravan, od države Urartu (Jermenija, jezero Van), čiji će vazali u IX veku biti Persijanci, dok se drugi jedan arijevski rod, Međani, učvrstio kao moćan sused, sve do plemena države Parćana, Horezma i Baktrije, tj. preko Oksusa (Amu-Darje), sve do druge reke koja se uliva u Aralsko more, Jaksarta. Protoiranci, veliki odgajivači konja i strašni jahači, primorali su svoje susede da u svoje vojske uvrste konjicu, dok su plemena u Baktriji svojim snagama pridodala indijske ratne slonove. Iz ovakvog spoja vrednoće i energije proto-Iranaca i njihovog vrlo sigurnog umetničkog osećaja i u to, bakarno doba, naprednijih civilizacija Sumera i Inda, nastala je jedna samosvojna kultura Persijanaca. U istočnoj Persiji neprestano su se gajile ovce, počela se obrađivati navodnjena zemlja, stvarale su se oaze i započelo je korišćenje bogatih naslaga bakra iz aralsko-kaspijskog basena. Drugi, nevoljni da prihvate sedelački način života, postali su oni Skito-Turanci koji su se neprestano vrzmali oko severnih granica Persije, živeći od stočarstva i pljačke. Poglavari sedelačkih plemena, koji su se uzdigli u sitne vladare, kakav će biti i Vištasp, kralj zaštitnik Zaratustrin, ustanovili su feudalni sistem i izgradili tvrđave koje su dizali u vidu orlovskih gnezda, na ograncima planina Pamira i Hindukuša. Neki utvrđeni gradovi postaće u kasnijem vremenu važni urbani centri: Kalal-i-Gir u Horezmu, Herat u Horasanu, Merv u Margijani, Buhara i Samarkand u Sogdijani, Baktra (Balh) u Baktriji itd. Samarkand, stvoren u lepoj oazi Zaravsan, postaće najznačajnije trgovačko središte u srednjoj Aziji i intelektualno raskršće persijske, kineske i indijske kulture. U stvari, mala arijevska kraljevstva Horezm, Sogdijana i Baktrija trajno će se boriti za krhki sedelački poredak protiv Turanaca, ali i međusobno. Tek će im Ahemenidsko carstvo pružiti relativni red, a ove će satrapije ostati najnemirnije pokrajine kralja kraljeva. Upravo u tom drevnom feudalnom kontekstu, čije je mesto između sredine drugog milenijuma i prvih Ahemenida i treba zamisliti prvu legendarnu monarhiju Kejanida, čiji su vladari (kaviji), u stalnoj borbi protiv Turanaca ostavili svoju slavnu epopeju da zrači iz Aveste i Firdusijevog speva o junačkim delima i viteštvu. Ali u istoriji nije sačuvan ovakav precizan trag o toj dinastiji kakav imamo o Međanima i Persijancima polazeći od VII veka pre Hrista. Tek će Firdusijev spev Šah Nama u X veku slikovito opisati epopeju tih starodrevnih mazdaističkih kraljeva, koje je on smestio u Baktriju. Međutim, nikako ne treba podleći iskušenju da se Kejanidi poistovete sa Ahemenidima usled uspostavljene sličnosti između kavija Vištaspe koji je štitio Zaratustru, i Histaspa, satrapa Hirkanije i Partije, oca Darija I, pošto su otkrivene razlike između jezika gata i jezika velikih kraljeva , a danas se priznaje da je Zaratustra vremenski prethodio prvim Ahemenidima.
Usled velike promene kod Arijevaca, koji su od nomadskog načina života prelazili na bačijanje i sedelačku zemljoradnju, razvio se indo-iranski religijski sinkretizam Mitre, Indre i Ahure/Varune. Vreme arijevske podele između Indije i Persije određuje se na doba 1500-1200 pre Hrista. Deo plemena iselio se kroz bamijansko sedlo, usku udolinu na visini od 2500 metara, i kroz kabulsku dolinu, karavanski put koji povezuje istočnopersijski svet sa indijskim, a kojim su prolazili svi osvajači Indije. Arijevci su se nastanili u Pendžabu, "zemlji pet reka", gde su se nametnuli Dravidima čija je kultura, isto tako napredna kao i sumerska, pripadala gornjem bakarnom dobu, stvarajući onde veliku brahmansku porodicu vedizma čije indijske knjige, Rig-vede i Arthava-vede, slave legendarnu epopeju arijevskih predaka. Iz ove etničke podele Arijevaca nastaće dva poimanja sveta. U Indiji, kasta brahmana, u isto vreme kad i kasta mazdaističkih sveštenika u Persiji, uzdigla se u moćno sveštenstvo, posrednika između ljudi i božanstava, zahvaljujući natprirodnim znanjima za koja su mislili da ih stiču u ekstazama veštački izazivanim prilikom obreda some, sestre persijske haome, izvedenih iz prakse stepskih šamana. Dok je u Indiji preovladao pasivni stav, Persijanci, iz razloga isto tako zavisnih od klimatskih uslova, ovaj put oštrih, koje su nastavili da trpe, sačuvali su moralni i duhovni stav koji je išao naruku potvrdi života i sveta;to muževno poimanje Zaratustra će sublimisati u jednom do kraja etičkom smislu.
Iako nam nedostaju podaci o tom davnom razdoblju istočne Persije, izgleda da sa priličnom tačnošću možemo predstaviti arijevsko društvo i etnički mentalitet s kojima je prorok morao da se suoči. Još jedan očigledan dokaz za određivanje kad je živeo Zaratustra, predstavlja ovo: nomadsko pleme Saki pojavili su se u VII veku pre Hrista na teritoriji između Aralskog mora i jezera Balhaš na severu i palmirskoga gorja i Oksusa na jugu, a govore jednim narečjem srodnim sogdijanskome, koje pripada istočnom srednjepersijskom jeziku, dakle nastalom posle avestijskoga kojim se služio Zaratustra, koji pripada istočnom staropersijskom, što a priori smešta Proroka u doba koje je prethodilo obrazovanju sakijskog naroda u VII veku p. n. e. Karakteristično za sva srednjeazijska plemena, a pogotovo Sake i Masagete, bilo je da su obožavali isključivo sunce kao božanstvo, a njemu su prinosili konje na žrtvu. Ovaj postupak, uobičajen čak i u persijskim stepama, kao i paljenice sunčanom bogu Mitri, Prorok je strogo osuđivao. S kultom sunca i vatre mešale su se animističke prakse šamanizma.
Što se tiče božanstva Mitre, praistorijskog muškog božanstva, zemaljski izraz sunca oploditelja života, ispoljeno je u biku i često spareno sa Anahitom, božanstvom voda koje je stari mazdaizam dovodio u vezu s rekom Oksus, kasnije je arijanizovan. Kao muški bog rata, Mitra će igrati prvorazrednu ulogu u mazdaističkom panteonu i narodskoj religiji Persije, sve do Rimskog carstva koje će ga usvojiti. Istovremeno, Ahura Mazda biće iznad njega samo u zoroastrizmu i u kraljevskoj religiji Ahemenida u kojoj će veliki persijski bog tek uzgred priznavati nadmoć sunčanoga boga, čas oduhovljenog u Vohu Manahu , zoroasterskoj Dobroj misli, da bi bio prisajedinjen sinkretizmu maga, čas helenizovanog i poistovećenog sa Apolonom. Zaratustra je bio prvi koji je sa gnušanjem odbacio surovost i beskorisnost prinošenja ovih žrtvi, koje su bile dostojne jedino primitivnim plemenima.
Ako nismo svesni univerzalnog značaja kulta divinizovanog bika kao oploditeljskog simbola, i njegovog žrtvovanja uporedo sa žrtvovanjem drugih životinja (konja, ovaca), nećemo moći da razumemo ni koliki je prevrat Zaratustrina reforma uvela u primitivno religijsko mišljenje. Ova žrtva-paljenica praćena je htonskim običajima, kako u Persiji, tako i u Indiji, s Nandijem, bogom-bikom, ili s Dionisom, njegovim vidom na Zapadu, bogom opojnih pića, plesačem na saturnalijama i bahanalijama. U doba Zaratustre mitsko-ratničke muške zajednice, okupljene pod znakom Mitre, proširile su svoje surove postupke diljem celog indo-iranskog sveta. Ova bratstva mladih ratnika nazvanih "kurjaci" mešala su orgijastičke obrede s krvavim žrtvama pod znamenjem zmaja ili vuka. Posvećenici ovih četa organizovanih izvan feudalnih struktura hodali su i borili se bezmalo nagi, imali kovrdžavu kosu i raspoznavali se po crnoj boji svoje zastave, odeće, kacige. Ove ratoborne običaje persijski će feudalni poredak malo-pomalo iskoristiti i usmeriti da bi poslužili pod vidom disciplinovane borbenosti u ahemenidskoj vojsci, sve do "kraljeve svite" persijskih dinastija. U Zaratustrino doba, te bande su bile solidarne sa karapanima (vračima) i kavijima (vladarčićima) koje je on podjednako osuđivao. Ovo doba visokog persijskog feudalnog sistema poprima vid sveopšte anarhije, u kojoj su se utvrđene oaze u dolinama i tvrđave po planinama morale braniti, istovremeno, i od pljačkaških upada nomadskih konjanika i od pustošenja fanatičnih bandi koje su se pokoravale onom ko da više. Kod Zaratustre će tradegija te slike iskrsnuti s patetičnom očiglednošću: ratarstvo koje oplemenjujućim radom zauzima zemlju jemac je društvenog mira i miroljubivih običaja, kako za ljude tako i u njihovom odnosu prema životinjama. Posle arijevskih rodova koji su prihvatili sedelački način života na rubovima istočne Persije i azijskih stepa, sakijska plemena ustalila su se u oazama koje su stvorili njihovi prethodnici i, baveći se zemljoradnjom i zanatstvom, integrisala se u persijsko društvo. Druga, koja se nisu mogla prikloniti zemljoradnji, nastavila su s nomadskim životom u celom onom prostranom, bezmalo pustinjskom kraju koji je u Avesti označen nazivom Turan, a protezao se od Aralskog mora i reke Jaksart do Altajskih planina koje obrubljuju Mongoliju, i u kojem će u VI veku pre Hriosta nastati jedna vrlo samosvojna civilizacija, Saki i Masageti. Ali bezmalo potpuna jednodušnost varvarskih postupaka u zaratustransko doba, bilo da su posredi Turanci ili Asirci, običaji zbog kojih je Prorok bio ogorčen i kad su pogađali ljude i kad su pogađali životinje koje im služe, sudariće se sa bedemima jedne natčovečanske etike, uspostavljene nasred antičkog sveta, na način isto toliko kategoričan koliko i neočekivan i vanvremen: uzvišeni moral, koji je poput groma pao s neba, i koji zadivljuje i dan danas.
Vid opstanka naturalističkih božanstava uporedo sa monoteizmom Ahura Mazde tipičan je za religijsku panoramu stare Persije, kao i za isto tako monoteističke, ali antropomorfnije religije, u kojima se Bog brzo našao okružen svecima, devicama, anđelima. Isto kao što je prelazak sa animističkog vidokruga na univerzalniji vidokrug zemljoradničkog društva učinio da Arijevci koji su prihvatili sedelački način života krenu prema duhovnijim shvatanjima svoje religije, tako je i rana izvesnost ovog preobražaja mogla odigrati neku ulogu u Zaratustrinoj reformi. Veoma rano nalazimo nebeskog boga zajedničkog svim arijevskim plemenima, Dijausa, najvišeg tvorca koji, poistovećen sa svetim karakterom neba, dana i svetlosti, postaje vrhunski uranski bog : nebeski svod koji okružuje, a takođe i svemogući nebeski Otac koji sve vidi. Dijaus, čiji oblik nalazimo i u grčkom Zevsu i u indijskom Dajasu, vrlo je brzo bio zamenjen Varunom. Kao gospodar kosmičkog poretka, Varuna ima vrhovnu vlast ne samo nad kosmičkim, nego i nad moralnim poretkom dajući time, po prvi put, etnički smisao pređašnjim božanstvima. Kosmički poredak služi kao primer moralnog poretka , a čija će budućnost u persijskoj religiji biti značajna. Uporedo sa spregom Mitra-Ahura u Persiji, uzdiže se sprega Mitra-Varuna u Indiji, gde se Varuna preobražava isto tako u Asuru. Ali, dok će u hinduizmu, još od nastanjivanja Arijevaca u Pendžabu, Varuna postati manje božanstvo uz Indru, Višnua i Rudru, Ahura, "Gospodar" upotpunjuje se u Ahura Mazdu, dodajući Varuni/Asuri iz Indije naglašenije moralno značenje zadržavajući pritom, barem do Zaratustre, i u nereformisanom mazdaizmu, naturalistički vid gospodara koji se manje-više poistovećuje sa nebeskim svodom. Dok će Mitra sačuvati posebno mesto kao sunčani bog i božanstvo jemac ugovora i saveza između ljudi i Boga, Ahura Mazda, uvek blagotvorno božanstvo i otac Vatre, biće uzdignut u jedinstvenog gospodara zaratustranskog monoteizma, a njega ćemo videti i potvrđenog kao vrhovnog boga, na kategoričan način, u ahemenidskim natpisima.
Arijevska podela između Indije i Persije upravljala je i oprečnim razvrstavanjem bogova i demona. U bratskom raskolu uvek postoji preterana mržnja. Bogovi jednih postali su demoni drugih. Neki autori hteli su da Zaratustru potisnu dublje u prošlost u vreme rascepa indoarijevskog naroda, i da u njemu vide početak tih dveju, ipak veoma različitih struja. Iako izgleda da je malo verovatno odrediti kao vreme Prorokovog života razdoblje pre klimatskog poremećaja u IX—VIII veku pre Hrista, koji je i izazvao njegovo patetično uplitanje u haos jednog već uzdrmanog društva, mora se primetiti, između ostalog, da dok se u indijskom predanju Zaratustra ne pojavljuje nigde, u persijskom religijskom svetu on iskrsava kao glavna ličnost. Osim toga, u svojoj se reformi poslužio tipično mazdaističkom teološkom shemom, iako je potpuno preoblikovao njene pojmove. S druge strane, levanice haome u Persiji i some u Indiji potpuno izmiču njegovim osudama ovog drevnog arijevskog napitka, isto kao što su Persija i Indija nastavili i sa žrtvovanjem životinja, bez obzira na njegovo žestoko protivljenje, pošto, na kraju, njegova etika nije doprla do najvećeg broja lokalnog sveštenstva. U Indo-Iranskoj teološkoj podeli, Indra, blistavi bog sa ratničkim zadatkom, poštovan uz Varunu u starom arijevskom panteonu, postaje u Avesti uzor deve (daeva), demona koji se ostrvio da prekine poredak sveta. Svi indijski bogovi, deve, postali su u mazdaizmu i u Zaratustrinim gatama daeve, demoni iz čete Ahrimana, suparnika Ahura Mazde, dok je, nasuprot tome, Indija preoblikovala gospodare ahure u đavole protivnike svojih deva. Brahmani misle da su deve rođene iz istine a ahure iz laži, što je dijametralno suprotno mazdaizmu, u kojem je glavni ahura postao veliki bog Ahura, rođen iz odlika svojstvenih Varuni, ali je njegovo ime brzo upotpunjeno i drugim, Mazda, ekvivalentno vedskom medha, mudrost, u smislu sveznajućeg, čemu će Zaratustra dodati i smisao mudrosti koja transcendira svet i izražava se kroz sedam kvalitativnih vidova Ahura Mazde.
Arhaičnost jezika kojim se služio Zaratustra u svojim himnama, jezika za koga se zna da je srodan ranom sanskritu veda i nekim starim avganistanskim narečjima, još jednom nesumnjivo smešta Zaratustru u istočnu i spoljnu Persiju. Oblast zapadnog Turkestana, o kojoj je sad reč, u ono doba je obuhvatala: Horezm južno od Aralskog mora, Margijanu, između Oksusa (Amu-Darje) i severne granice današnjeg Irana, Sogdijanu severno od Oksusa, zatim Baktriju južno od iste reke. Prema tome, geografska oblast u kojoj je Zaratustra propovedao, verovatno pre dolaska Saka, izgleda da se nalazila između dve reke, Jaksarta (Sir-Darje) na severu i Oksusa (Amu-Darje) na jugu, a obuhvatala je prostor od Aralskog mora do Baktre, tj. današnjih država Uzbekistan i Turkmenistan, kao i sever Avganistana. Međutim, osim jezičkih srodnosti za kojima se danas traga kako bi se makar u grubim crtama odredila geografska sredina Zaratustrina, jedan dragoceni pokazatelj u gatama nameće prisustvo goveda u ekološkoj sredini Prorokovoj. Ova izrazito bukolička crta na koju neprestano upućuju teme njegovog propovedanja, teme o zaštiti stoke, stada i pašnjaka, prinuđuje nas da iz razmatranja bez pogovora odstranimo neke oblasti u korist nekih drugih, u kojima su bili objedinjeni klimatski uslovi podesni za livade nužne za opstanak goveda, zatim za krčenje zemlje, uz to i za zemljoradnju, sve vrednosti koje su u Zaratustrinim očima i avestijskom predanju naklonjene ljudima i životinjama. Posmatrajući klimatske promene do kojih je moglo doći u toj pustinjskoj oblasti, kao što su one koje su se dogodile u Sahari u prvim vekovima hidžre, primećuje se da je oko 800 godine p. n. e. srednja Azija pretrpela strahovitu sušu, što je izazvalo peščane uragane koji su zatrpali gradove i useve kojima je u ono doba bila zasejana stepa, a ostale su samo retke oaze koje su se kasnije pružale duž čuvenog Puta svile. Da je Zaratustra živeo pre ove velike suše, čak i ako se prihvati da je ona bila mnogo plodnija a pašnjaci obilniji, ne vidim zašto je otimanje stada bilo onako sistematsko kao što se to može shvatiti iz gata. U prirodnoj ravnoteži između stočarstva i ratarstva, Prorokova reforma otišla bi u prazno i imala bi samo nejasnu moralnu svrhu, na koju ne bi podsticala nikakva privredna prešnost. No naprotiv, Zaratustrine reči odaju neku prešnost izazvanu spoljnim uzrocima, a koja zaslužuje da se zainteresujemo za nju zato što je jedan lokalni vladar stavio Zaratustru pod svoju zaštitu i pomogao mu da širi svoje ideje čije je uporište u ovome svetu, a reforme se, između ostalog, odnose i na očuvanje retkih goveda i na uzdizanje rada i ratarstva, odlike tako specifične za celu Persiju, juče isto kao i danas.
Prvi put se spominju razna plemena centralne Azije u svetoj knjizi Zoroastrijske religije Avesti, koja je bila napisana zlatnim slovima na pergamentu od brižljivo odabrane kože. Nažalost, mora se primetiti da je najveći deo Aveste nestao. Kao što smo već saznali, Avesta se sastoji iz strofa, religioznih propovedi, molitvi i himni, ali sveta knjiga Zoroastrizma takođe sadrži i dragocena obaveštenja o razdoblju raspada prvobitne društveno-ekonomske organizacije i stvaranju prvih država u srednjoj Aziji. Avesta obuhvata nekoliko vekova, ali je za nas najzanimljivije to što su njeni najstariji delovi (gate) napisani u drugoj četvrtini I milenijuma (dakle posle 750) između Sir-Darje i Amu-Darje, tj. u sektoru važnog središta kakav je bilo Samarkand. Kasnije dopune Avesti napisane su u Mediji, Azerbejdžanu, a pre svega u samoj Persiji. Tako su, u ovom ili onom dobu, nepoznati tvorci niza poglavlja te knjige živeli negde blizu Samarkanda. Međutim, kada se govori o ovim "nepoznatim tvorcima" Aveste, ne znamo da li je u njih ubrojan i sam Zaratustra. Dakako, ako je reč o sastavljanju gata, najstarijih delova Aveste, tu nema nikakve sumnje da ih je napisao Zaratustra. Međutim, kao što je slučaj i u drugim religijama, tako i ovde treba razdvojiti ono što potiče is usta samog Proroka, i ima vrlo specifičnu arhaičnu strukturu, od kasnijih predanja koja se nakalemljuju na njegovu poruku ili joj dodaju tuđe elemente medijskog sinkretizma. Veoma lični karakter gata daje da se, i pre psihoanalize, nasluti psihologija njihovog Tvorca, koja je u isti mah i racionalna i mistička.
Naučnik Biruni, rođen 973. (IV vek hidžre) u severoistočnoj Persiji, kojoj je pripadala i Horazmija, smestio je najstarije arijevsko kraljevstvo izvan Persije u strogom smislu, koje je osnovao mitski kralj Sijavuš kog opeva pesnik Firdusi u čuvenoj Šah Nami. Isto se tako visoko na severu ponekad određuje mesto i državici Vištaspe, kralja zaštitnika Zaratustrinog – između Aralskog mora i Jaksarta. Po ovoj pretpostavci koja počiva na tome što je kao "turansko" označeno pleme Frijana kojem je pripadao Vištaspa (Jasna 46. 12) ne vodi se računa o ekološkom problemu koji sam ranije istakao, jer je Horazmija, smeštena severno od pustinje Karakum i opasne oblasti između Aralskog mora i Jaksarta, omeđene pustinjom Kizilkum, imala oštru klimu o kojoj sam govorio ranije i koja je zaista bila nepogodna za gajenje goveda, koje je kralj Vištasp izgleda štitio zajedno sa širenjem zemljoradnje. Pomenuti stih iz gata ukazuje samo na to da se među zaštitnicima Zaratustrinim nalazi jedan potomak čuvenog Frijane Turanca, a u drugom jednom stihu (46. 14) otkriva se da je Vištasp taj zaštitnik kadar da odgovori Prorokovom očekivanju, pošto njegovo pleme od davnina štiti stoku. Vištasp bi, dakle, bio potomak Turanaca kao, uostalom, i svi Arijevci koji su se priklonili sedelačkom načinu života; ali zemlja Turan, čak i ograničena na spoljnu stočnu Persiju, obuhvatala je u ono vreme i Sogdijanu i Baktriju, pa i Arahoziju i Margijanu u unutrašnjoj Persiji, što su provincije koje su pod Persiju potpale tek pod Kirom Velikim oko 540 p. n. e. Iako je oblast u kojoj se širio Zoroastrizam mogla biti i Horazmija isto kao Baktrija – u svakom slučaju država kojoj su zavideli na bogatstvu u govedima i na zemljoradnji – svoje poglede treba da usmerimo prema ovoj drugoj pokrajini, koja je zahvaljujući svom geografskom položaju brže od ostalih oblasti odmakla od nomadskog načina života. Baktrija, za čiju Baktru Avesta tvrdi da je bila " tvorevina Ahura Mazde ", još je u prastaro vreme uživala glas plodne i napredne oblasti.
Ukratko, ekološka zapažanja nalažu svakom istoričaru, pa tako i meni, da kao jedine pogodne oblasti pogodne da prime Zaratustrine propovedi, usled dokazane bliskosti govečeta, zadržimo: a) staru Baktriju, pod Ahemenidima još uvek bogatu i obrađivanu, zahvaljujući navodnjavanju iz Oksusa, dok su nizvodno, spuštajući se prema Aralskom moru, sistemi za navodnjavanje, sprovedeni u pustinjskim prelazima, brzo bili zatrpani peskom usled katastrofalne suše oko 800 godine. Drevni Jašt 5 u kojem se slave vodena svojstva boginje Anahite, uzdiže naturalistički kult voda, tako dragocenih i u Persiji i u srednjoj Aziji, i upućuje čas na Seistan čas na oblast Buhare u Sogdijani. Druga razmatranja koja se odnose na gorje Elbrus i na Azerbejdžan nikako ne bi smela izgubiti u vidu pozapadnjačenje, čiji su predmet bili cela persijska epopeja i Zaratustrin život kada su magi iz Medije prisvojili Proroka kao jednog od svojih i b) visoke doline Hindukuša, pa i dobro zalivane unutrašnje doline Bamijana, prema Indiji.
Toliko o tome. Ali, da bi se pravilno razumela Zoroasterska religija ne može se izbeći priča o Prorokovom životu i njegovim delima. Parćanski Arsakidi su, pre Sasanida, radije nastojali da u svoju kraljevsku ideologiju prenesu dragocene teme mazdaističko-zoroasterskog predanja nego da velikog Persijskog zakonodavca ovenčaju slavom čuda i čudesa, istovetnim natprirodnim podvizima koja je Budi i Hristu veoma rano pripisalo sveštenstvo jednog, odnosno drugog. Kad je u pitanju Zaratustra, čijom ličnošću kao da dominiraju veliki etički postupci i duhovni uzleti, još je važnije otkriti mističku psihologiju Prorokovu na osnovu uspešnih plodova njegove etike, onako kako je definisana u gatama, nego naslikati istorijsku sliku jednog života koji je, pored 77 godina življenja koliko predanje daje Zaratustri, od Grka bio potisnut u prošlost 6000 godina pre Platona, i koji je, zahvaljujući svom nemerljivom ugledu, u Vaviloniji i Siriji bio prihvaćen kao život nekog njihovog državljanina. Jednostavnost koju gate otkrivaju o svome Tvorcu nije mogla a da ne izazove neobičan utisak koji navodi ljude na pomisao da ljudi, na kraju, više vole maštariju od istine. Koliko bi Prorok mogao žaliti što njegova poruka nije bila sasvim sprovedena u praksi i što za više od 2500 godina nije uspela da urodi istinskim preobraženjem čovečanstva, koje bi bilo jednako opseni kojom smo ga unakaradili, pre nego što latinski svet nije od njega napravio oca svih jeretika! Suprotno našem dobu u kojom se žudi za publicitetom, Zaratustrina ličnost je morala da se raspline iza njegove poruke i, za našu svrhu, sme se shvatati samo u svojoj unutrašnjoj istini, npr. tamo gde su njegova dela u svemu bila usaglašena s njegovim rečima i njegovim mislima. Suprotno, takođe, kultu junaka koje istorija naknadno oplemenjuje, Zaratustrin život bio je najpre oplemenjen, a tek potom heroizovan usled oholosti maga koji su ga prisvojili zbog slave koju nisu hteli da ispuste iz ruku. Za razliku od toga, kult heroja, čiji se celi život učvršćuje samo u delić istorije koju su oni obeležili svojim preuveličanim delima, dobrim ili lošim, sastoji se od naknadnog oplemenjivanja osoba psihološki dostupnih svima. Najočitiji primer je Aleksandar Makedonski koji je još za života stekao pravo na kvalifikativ "bog", a zbog sasvim zemaljskih razloga uvećanih razmerama njegovih zločina. Persijski Prorok, koji je, začudo, izmakao svakoj idolatriji, i pored toga što je u parsijskim sredinama predmet jednog malog domaćeg kulta, više se, dakle, nije pojavljivao, osim u gatama, i u pozadini, iza svog učenja. To je tačno ono što je i želeo, baš kao Buda i Isus, čiji divinizovani lični kult i ikonografija nadmašuju poruku, i to toliko da ona pada u zaborav.
Legende o Zaratustrinom životu su nastale veoma rano i koje su, kao i vede, zadržane u usmenom predanju, konačno je tek u XIII veku, dakle mnogo vekova kasnije, ponovo okupio jedan pesnik iz Rage, svetoga grada zoroastrizma, u delu zvanom Zaratušt-Nama. U pokušaju da rekonstruišemo Zaratustrinu biografiju te nas priče zanimaju samo onoliko koliko su u skladu sa zaključcima moderne nauke. Prilično je neverovatno to što između fantastične mitologije koju su jedni nakalemili na Zaratustru, i horinzotalnog racionalizma natčoveka, nastalog zahvaljujući nezamenljivoj imaginaciji Ničea, niko nije ni pomislio da rekonstruiše istinsku mističnu ličnost jednog proroka kome su, međutim, filozofska apstrakcija i sasvim dihovni kult onemogućili svaki ustupak religijskom materijalizmu koji je on, baš naprotiv, i hteo da protera s metafizičkog neba duše. Verujem da je koliko nužno toliko i potrebno da se pokuša sa rekonstrukcijom stvarne psihologije jednog takvog istinskog mistika kakav je bio Zaratustra. To dokazuje prožetost metafizikom, čiji otisak nosi svaki stih gata, i njegova psihološka čistota i nadahnutost što je stremila uvis, koje nisu mogle da trpe ni veštačku ekstazu šamanizma ni mučnu grotesknost umilostivljujućih obreda mazdaizma-mitraizma koje su sveštenici haome očajnički sprovodili u narodnoj religiji Persije.
U Zaratušt-nami se iznosi da je pre dolaska Zaratustre na zemlji vladalo bezakonje i da su narodi pali pod vlast Ahrimana. Tada je, govori se, milostivi Bog odlučio da stvori ljudima vođu. Zaratustra bi mogao biti treći od pet sinova Dughdhove koja je, izgleda, zračila svetlošću za vreme začeća, i Purušaspa, pobožnog i pismenog čoveka čije ime znači "vlasnik pegavih konja", a koji je poticao iz jednog starog arijevskog roda povezanog sa kavijima tog dela istočne Persije. Njegovo ime, Zaratustra, značilo bi, prema različitim prevodiocima, "čovek sa starim kamilama", "čovek sa žutim kamilama" ili pak "vodič kamila". Njegovo porodično ime, Spitama, koje se produžava i u imenu njegovog učenika i bratića Majdioimahe Spitame, označava uglednu i sedelačku arijevsku porodicu čiji je veliki predak bio izvesni Haekataspa, čije ime znači "perač konja". Ova upućivanja na konje i kamile ukazuju na nomadsko poreklo Zaratustrinog plemena, koje je nesumnjivo prihvatilo sedelački način života i koji su bili među prvim kavijima u istočnoj Persiji. Dakle, ovde se snažno oseća da Zaratustrina sredina u koju nas gate uvode, nema u sebi ničeg mitskog. To je pouzdano razborita sredina, prijatne prostote i pameti. Po zoroasterskom predanju, Zaratustra je bio jedino ljudsko biće koje se smejalo pri dolasku na svet; crtica koja, u najmanju ruku, svedoči o optimizmu njegovog učenja. Iz svetih spisa takođe saznajemo da je njegov mozak emitovao tako snažne talase da su odgurivali ruku koja bi se polagala na njegovo čelo. To je znamenje velike mudrosti kojim se aludira na rane ekstaze Zaratustrine. Posle otkrića elektroencefalografije znamo da mozak zaista proizvodi promenljive električne talase. Opiti izvršeni s indijskim joginima za vreme meditacije pokazali su osetan porast električne aktivnosti mozga. Dete su od najranijeg detinjstva navodno spopadali demoni i zlostavljali opsenari, ljubomorni na svetlost njegove proročke duše. Doba anarhije, pogrešnih kultova i praznoverja nagnalo je mladića da se, već kao petnaestogodišnjak, povuče iz sveta u kojem nije nalazio ni jednog jedinog pravednika.
Još kao dete Zaratustra je video kako se protiv njega diže jedna sekta karapana: sekta okorelih mesoždera i prinositelja goveda na žrtvu. Isto onako kao što su stari arijevski nomadi, prešavši na sedelački život, stekli novu psihologiju, suprotnu od neukrotivih nomada, tako je i ratarska ekologija duboko izmenila čak i ishranu rodova vezanih uz navodnjavane useve. Ova je malo-pomalo postajala manje mesna, pokatkad bivala pretežno vegetarijanska, dok su se Skito-Turanci hranili gotovo isključivo sirovim mesom. Sin Spitama, veoma rano osetljiv za bol životinja, koji je vrlo brzo doterao dotle da ne razdvaja duboke uzroke porekla svake patnje, hteo je da bude zaštitnik životinja i užasavao se zbog divljaštva većine ljudskih bića prema njima. Sekte i karapani zadržali su stepske običaje, krvavost arijevskih obreda, a i dalje su ih štitili veliki broj kavija. Izbegavajući zamke koje su mu postavljali njegovi protivnici, željni da ga snađe smrt pod kopitima volovskog krda, Zaratustra se povukao iz sveta na jednu planinu u pustinji, zazivajući mudrost koja sveznajućem Gospodu nije mogla nedostajati. Tu je vodio iscrpne i dugotrajne razgovore sa Ahura Mazdom, saznajući od njega važne stvari o stvaranju sveta i duhovnosti uopšte. Utvrđujući božansko poreklo svega što je dobro, prorok uviđa različitost izvora Dobra i Zla. Otkrivajući etičku svrhu koja se krije iza stvaranja, Zaratustra objavljuje: "Mazda može da izvede vrhovni obračun svega što čine i što će činiti demoni i ljudi;on je neprikosnoveni presuditelj;čineći, dakle, onako kako on želi. . . jer za čoveka čiji je život pravičan, nema smrti. . . ona je samo za nevaljalce". Ustajući, na kraju, protiv zla koje čovek dodaje stvaranju svojim nerazumnim delima spram životinja, on proglašava: "Mazda proklinje one koji drage volje kolju životinje i one koji više vole srebro od pravičnosti, koji teže vlasti da bi činili zlo. . . "
Kao i Buda i Isus, tako je i Zaratustra verovatno upoznao strahote demonskog iskušavanja. Ono se, nesumnjivo, njegovom duhu prikazalo u vidu izbora, tog postupka savesti za koji će uvideti da je trajan u svakoj zdravoj duši. U nekoliko oštrih rečenica saopštava prorok svojim učenicima šta očekuje od čoveka svetlosti. "Najbolje od svih dobrih dela, veli on, jeste, spram neba, obožavati Gospoda, a spram zemlje, dobro postupati sa stokom. . . Pobožni čovek je zdrav; umom, rečima, delom, savešću, on uvećava pravdu. . . " Evo nekoliko sažetih poruka onoga ko je, sedam ili osam vekova pre Isusa Hrista, okupljao sve ljude koji su se prepoznavali kao sinovi Boga, ne po naduvanoj uobraženosti nego po volji da na ovome svetu, za svog života, otelove malo božanske svetlosti, i to sa svojim dobrim mislima, dobrim rečima i dobrim delima, jedinoj disciplini koja može da doprinese istinskom preobražaju sveta.
Ako u početku i nije bio sveštenik, Zaratustra je po porodičnom poreklu pripadao svešteničkoj kasti, prema trojnoj podeli indo-iranskog društva. Shvatamo da njegove ideje vrlo rano nisu mogle da se uklope u običaje mazdaističkog sveštenstva. Svojim propovedima Zaratustra se pojavio kao strastveni protivnik tradicionalne arijevske religije. Zaratustra je, dakle, počeo da propoveda usled jednog negostoljubivog sveta. Usled strahovite suše koja je harala nekoliko decenija pre njegovog rođenja stoka se razbežala iz najpogođenijih oblasti, ali, uprkos tome, mazdaistički i Mitrini sveštenici odbili su da smanje svoja zahtevna prinošenja žrtvi, te su podsticali kavije da od seljaka oduzimaju ono malo goveda koja su im bila preostala. Sveštenstvo nije nameravalo da se liši koristi koju je izvlačilo iz klanja neophodnog za paljenice. U takvim okolnostima Zaratustra je rano shvatio da se intenzifikacija navodnjavanih useva i rasprostiranje po visinskim pašnjacima nameću kao jedini načini kojima bi se mogle zadržati beda i glad koje su odasvud pretile. Propovedajući zaštitu goveda, od velikog vola do male teladi, Prorok je branio prava stočara i seljaka, koji su bili neprestana žrtva pljački stepskih nomada ili podjarenih bandi koje su veličali karapani i Mitrini sveštenici. Zaratustra je upućivao žestoke pogrde svim demonskim ljudima (daevama), usled čijih uništavanja kanala za navodnjavanje i useva polja ostaju neobrađena. Optužuje kavije i karapane zbog toga što varaju narod i navode ga na krivi put verovanja u uzaludne umilostivljujuće žrtve. Kao što će kasnije drugi jedan prorok baciti anatemu na fasiseje i judejske pisare, tako Zaratustra predviđa kaznu koju ovi ortaci laži navlače na sebe:"Prinositeljima žrtava koji se ne pokoravaju pravilima stočarstva, zbog patnje koje nanose volu, otkrij, o Mazda, kaznu koja će ih dokrajčiti, zbog njihovih dela i njihovih odluka u boravištu Zla!. . . Pošto se ne preobraćuju, gluvi i slepi biće uništeni, a takođe i oni koji, imajući punu vlast, nikako ne daju život. . . " (Jasna 32. 15).
U tom trenu Reformator je mogao izgledati samo kao kvarilac veselja. Kao i toliki drugi, kasnije, koji su smatrani bezbožnicima zato što je njihova moralnost ustala protiv postojeće religije, tako je i ovaj mladi mistik zanesen etikom govorio jezikom suviše oplemenjenim da bi ga materijalistički nastrojeni sveštenici mogli razumeti. Njegova dematerijalizacija religije, koja je kao ništavne zbrisala tradicionalne obrede u korist jednog jedinog pitanja više savesti, mogla je biti shvaćena samo kao prevratništvo. Sveštenici su navaljivali na jednog lokalnog vladara, kavija Akhtiju, da baci Zaratustru u zatvor, a pošto to nisu uspeli, najurili su ga iz zemlje. Našao se tad bez podrške, bez prijatelja, odbačen čak i od svojih roditelja. I on je, kao i toliki drugi proroci, lutao pustinjom, sam, a niko nije hteo da mu pomogne. Na njegovom putu prema planinama Pamira bio je presretan i izlagan nasilju pri prolasku crnih konjanika karapana. Svaki su mu put ti karapani pretili smrću nastavi li da na sve strane optužuje njihova dela kao demonska. Po predanju, što je dalje odmicao, zemlja kao da se preporađala pod njegovim nogama, sunce je budilo nebrojene cvetove, a cela planina je pevala zbog njegovog dolaska. Ipak, u daljini, u dolini koju je bio napustio, kavi njegovog sela i karapani radovali su se zbog njegovog odlaska. Još od kako je bio sasvim mali ni njegovi roditelji nisu razumeli zašto je odbijao svako meso i zadovoljavao se belim mrsom, sirevima, voćem i povrćem.
Kao dete, Zaratustra je pomno odlazio na tečajeve mazdaističkog bogosluženja i u početku su sveštenici bili zadivljeni njegovim sjajnim napredovanjem. No ipak, stalno meditirajući na planinskom putu, Prorok se jasno sećao svojih prvih mladenačkih ekstaza. Bili su to tako fantastični i lični doživljaji Konačne Stvarnosti da se Zaratustra dva-tri puta poverio onima koji su mu bili bliski, a ovi su poverovali da je bolestan ili lud. Mobed zadužen za njegovo poučavanje smatrao je za svetogrđe svako pravo na ekstazu, osim ekstaza nastalih usled levanica boga-biljke Haome. Uspomena na ova mladalačka ushićenja Zaratustrina biće, dakle, tim više prisutna što su ta ushićenja ubuduće ostajala njegova tajna. Svaki put najpre je osećao neku vrstu prijatnog zatajivanja svesti, za čim je sledio osećak vrtoglavog padanja kroz vreme. Padajući u dubine čudesno daleke prošlosti, činilo mu se da mu se na neki sasvim nov način rastapa celo biće, da se širi sve dok ne obujmi ne samo svemir, nego i druge svemire koji se odvijaju u drugim vremensko-prostornim sferama. Tako je učestvovao u nekoj vrsti dvojakog unutrašnjeg kretanja, više kvalitativnog nego hronološkog, uz učešće ogromnog poleta prema jednom postanku tako obuhvatnom, da mu se činilo da uporedo obuhvata i vrvljenje drugih kosmičkih postanaka. Potom je dolazio sebi. Ovaj njegov slučaj nije ništa nepoznato savremenoj nauci, jer, izgleda, kroz slične doživljaje tokom duboke meditacije prolaze i tibetanske lame i indijski jogiji.
Kada je došao svesti, njegovom duhu se nametala vizija kako nadleće čovečanstvo zahvaljujući duhovnim silama koje će kasnije nazvati "anđelima", a kojima upravljaju čudesne Božanske bitnosti (entiteti), od kojih svaka odgovara jednoj oblasti kojom kao da vlada od doba kraljevstva veoma mudrog Ahura Mazde. Njih će Zaratustra definisati u sedam izraza Gospoda, od kojih je prvi Mudrost (Mazda); drugi je Dobra Misao, Vohu Manah;treći Aša Vašista, Pravični poredak;četvrti Khšatra, Božje Kraljevstvo; peti, Armaiti, Pobožnost; šesti Haurvatat, Zdravlje; i na kraju sedmi Ameretat, Besmrtnost. Ovo su sve božanske vrline pod kojima se Bog može opaziti u " teofanijama ", ili izrazima u svetu.
Bar je tako on, Zaratustra, prepisao svoje prodorno i neposredno poimanje božanskih vrlina, upotreblj-avajući imena koja su pripadala mazdaističkoj teologiji. Pre njega, Aša je bio ognjeni atribut Varune, Khšatra je vladao metalima, što je bila zamena za ratničku funkciju Indre, Armaiti je, sa Sarasvati, bila rečna boginja hraniteljka zemlje, dok su Haurvatat i Ameretat malo-pomalo sticali prednost nad indo-iranskim bogovima blizancima Nasatijama, koji su vladali vodama i biljkama i za koje se, u suvoj i neplodnoj prirodnoj sredini tih krajeva, smatralo da odagnavaju bolest i smrt. Tako je nereformisani mazdaizam nastavio da se na naturalistički način služi božanstvima čija je imena Zaratustra preuzeo da bi označio velike apstraktne bitnosti svog sistema. Sveta vatra, pred kojom je nekad recitovao dugačke mazdaističke molitve, omogućila mu je da shvati fragmentarni aspekt prvobitne Vatre, koja je početak svetlosti sunca i zvezda. Ali od vonja masnoće koja je gorela za vreme obreda pripadala mu je muka pre nego što bi uspeo da dospe do istinske meditacije. Tek daleko od svake ceremonije shvatio je značaj te vatre koja je imala toliku privlačnost za ljude od kako su naučili da se njome služe. Kao početak i kraj svakog životnog stvaranja, kao izvor svetlosti i toplote, kao simbol strašnog pročišćenja, vatru je Zaratustra zadržao da bi izrazio moć i čistotu Boga.
Predanja se ne slažu u tome koliko je godina Zaratustra, povukavši se od sveta, proboravio u planini. Ali vreme i nije toliko važno pošto je on tamo živeo van vremena i daleko od problema sveta, kako bi ih bolje razumeo i bolje poučio ljude da ih savladaju. Posle nekoliko godina, Zaratustra je odlučio da se obrati kaviju koji je u tom kraju bio najčuveniji po mudrosti. Zato se obratio Vištaspu, kog je, izgleda, dobro poznavao i koji je morao vladati u Baktriji, dakle nedaleko od oblasti Samarkanda u koju možemo smestiti rod Spitamida, gde je Prorok živeo pre bekstva. Da bi stigao do čestitog vladara on je zatražio posredovanje Frašaoštre, čijom se kćeri i oženio. Frašaoštra je brat Jamaspa, mudrog Vištaspovog ministra, koji je uspeo da ubedi vladara da primi i podrži Proroka. Frašaoštra je bio prvi pobornik Zaratustrin, posle Prorokovog bratanca Majdioimahe. Po zoroastrijskom predanju, Prorok je uspeo da ubedi kavija da mu pruži podršku tako što je na njegovom dvoru izveo nekoliko čuda. Takođe je na kavijevom dvoru Zaratustra izgleda obrazovao jednu grupu učenika koje je nazvao "Siromasima", koji su živeli smerno i svuda išli u četama propovedajući Zaratustrino učenje. Izgleda da su Zaratustrini učenici kružili naoružani, ili se bar takav zaključak izvodi iz Aveste, jer je na taj način Prorok upozoravao svoje pobornike na njihove protivnike. Ovde se mora naglasiti da ovo nije nikakav agresivni aspekt zoroastrijskog učenja, već samo jedan logičan postupak za to vreme, u ambijentu opšte anarhije tadašnjeg društva koju je uvećavalo privredno propadanje nastalo usled suše koja je tada vladala. Bez ovih mera predostrožnosti, Zaratustrini učenici bi verovatno vrlo brzo bili poubijani, čak i pre no što bi stigli da započnu bilo kakvu propoved.
Tananim spojem transistorijske vizije, duboke osećajnosti za život i retke mističke verodostojnosti, Zaratustra je izveo korenitu revoluciju religijskog mišljenja, a slovom arijevskog politeizma poslužio se samo kao orijentirom u apstraktnoj oblasti u koju će ubuduće voditi vernika. Da bi se ocenio značaj te duhovne revolucije, treba proučiti duh koji je Prorok uveo u staru mazdaističku shemu, kojom se poslužio da bi ga drugi razumeli, negoli da, kao što se to često radi, utvrđujemo da je, upotrebljavajući već od ranije postojeća imena, samo izmenio njihovo značenje u korist nove teologije.
Svako poređenje sa reformatorima hrišćanstva sasvim je neprikladno. U stvari, dok su Luter ili Kalvin kritikovali neke štetne postupke sveštenstva i latinske tradicije da bi stigli do hrišćanstva očišćenog od pomenutih elemenata, Zaratustra je uveo novine sasvim novog reda. Ali njegovo učenje, koje se brzo pomešalo sa tradicionalnim mazdaizmom i sinkretizmom maga, dugo je izgledalo kao puko moralizatorstvo, događaj više u istoriji mazdaizma. Ako se Zaratustra, uprkos korenitim novinama koje je uveo, mora smatrati prostim reformatorom, onda je Isus to još više jer se za njega, u očima judeo-hrišćana, iako protiv judaističke volje, smatralo da je samo "ispunio Zakon". . . Ako je, suprotno tome, Isus izveo i nešto više od moralne reforme judaizma i istinski otpočeo jedinstvenu eru Radosne Vesti, onda se i Zaratustra isto tako mora posmatrati kao tvorac jedne još značajnije putanje religijskog mišljenja, ne samo u mazdaizmu, nego i u odnosu na mnoga druga religijska predanja takođe.
Po Avesti, gate su svete, ne toliko kao sveti književni dokument zoroasterske zajednice, koliko zbog posvećujućeg delovanja koje njihovo pobožno i razborito čitanje ima na vernika rešenog da primeni zahteve zaratustranske etike. Ti su zahtevi sasvim drugačiji od zahteva religijske prakse i umilostivljujućih obreda vršenih u zoomorfnim ili antropomorfnim kultovima. To što je njegovo učenje razumela samo manjina naroda, sporedna je posledica nastala ne usled hermetičnosti njegove misli, nego usled nivoa na kojoj je ta misao izražena. Svako može pristati uz nju, s onu stranu svake religijske isključivosti ili rasizma, pod uslovom da je moguće izvršiti izbor između pravog puta i krivudavih puteljaka ahrimanske tmine, izbor nametnut metafizičkim mešanjem stvaranja, nastalim usled Duha Pogreške (Ahrimana) koji je uveden u početno čisto ostvarenje Ahura Mazde. Nije Zaratustrina greška to što je on svet, u početku dobar, zatekao kad je bio u stanju velike posustalosti. On se potrudio da, kao što će to i Buda uraditi na svoj način, odredi jedini spasonosni lek.
Zahvaljujući Zaratustri, religijska misao pravi toliki skok napred da oni koji su u njemu videli samo izvođača "još jedne reforme" u mazdaizmu nisu, izgleda, primetili krajnju žestinu s kojom on žigoše postupke tradicionalnog mazdaističkog sveštenstva. Samo jedno razmatranje žestine reči koje je upotrebio u svojoj nepopustljivoj osudi žrtvovanja životinja, unosnom izvoru blagostanja indo-iranskog sveštenstva, dovoljno je da dokaže da je on hteo da zabode glogov kolac u samo srce najpoštovanijeg obreda: prinošenja umilostivljujuće žrtve. Mogu se samo čuditi odmerenosti koju neki vide u jednoj reformi koju olako izjednačavaju s jeremijadama proroka iz starog Izraela. Ukratko, Zaratustrino propovedanje imalo je sve odlike dosledne revolucije koja se može ovako sažeto izložiti:
- uspostavljanje apsolutnog monoteizma iznad dva sukobljena Duha
- eshatologija je čudesno razrađena oko velike kosmičke bitke Dobra i Zla
- odstranjivanje svakog obreda i svakog prinošenja žrtvi, osim interiorizovanog žrtvovanja kakvo je santifikovanje misli, reči i dela;
- na kraju, iskazivanje poštovanja životinjskog porekla oličenog u govečetu, kao primernom prauzoru.
Dva glavna vida ove fantastične duhovne revolucije odnose se, jedan na ono što se može nazvati "teološkom revolucijom", a drugi na istinsku "revoluciju u korist životinja". Prva je obuhvatala potpunu izmenu suštine božanstva i prirode odnosa između čoveka i Boga. Druga je obuhvatala ne samo izmenu odnosa čoveka prema životinji, nego i uvođenje jedne etike kojoj je u početku ravne bilo samo u budizmu: etike metafizičkog života životinja u filozofiji i u molitvi ljudi.
Zoroastrizam u doba Ahemenida Da bih polako mogao da dođem do Zoroasterske religije u vreme Sasanidske dinastije, moram se pre toga osvrnuti na doba od dinastije Ahemenida do Arsakida. Posle Zaratustrine smrti, prvi vladari koji su se nametnuli celoj Persiji bili su Ahemenidi, čiji su prvi predstavnici, a ukupno gledano i većina njih, podredili svoju vladavinu dvema svojstvima koja su deo zaratustranske poruke: to su red, u pravdi čovečjoj od svega što je do tada viđeno u antičkom svetu i bezmalo dogmatska potvrda važnosti istine spram svih oblika laži. Religija Ahemenida, međutim, sačuvala je i popriličan broj odlika naturalističkog panteona sazdanog još u drevnoj civilizaciji bakarnog doba.
Pošto se iskonski karakter zaratustranske revolucije ogledao u dematerijalizovanju obrednih vidova religije zarad isključivo duhovnog žrtvovanja u trijadi čistih misli, reči i dela, kad god bi tradicionalna religija, tj. mazdaizam, sadržavala aspekte suprotne toj etici, morali bismo smatrati da se nalazimo pred sinkretizmom, koji je manje ili više apsorbovao zoroastrizam. No njegova samosvojnost će se otkrivati povremeno, tu i tamo, ali ipak na način dovoljno specifičan da ne posumnjamo u njegov opstanak u okrilju drugih, sveštenijih ili narodskijih oblika religije. Nema sumnje, nijedna religija ne održava vernu sliku prvobitne poruke. Jedan upadljivi primer odavno je iznenađivao mnogobrojne autore: to je primer teokratije sasanidskog kraljevstva koja je pomno polagala pravo na to da bude zoroasterska, ali je to bila vrlo malo, budući prožeta mazdaističkim sinkretizmom. Ne treba ni sumnjati u to da je i pre sasanidskog razdoblja dolazilo do sličnog vezivanja za spoljne, pseudo-zoroasterske oblike, dok su se tihe vode poruke uvlačile a da niko nije obraćao pažnju na njih.
Među prvim Ahemenidima, krupne figure Kira Velikog (559-529) i Darija I (521-486) nose oreol moralnog dostojanstva pred kojim blede jedan Luj IX ili Fransoa I, i slave koju su Grci uznosili toliko, da je Ksenofont od Kira napravio junaka svoje Kiropedije. Kir, prvi "Kralj kraljeva" bio je nesebični pobednik Kreza, Astijaga i velikodušni oslobodilac Vavilona, kralj kome su Jevreji pridodali, ni manje ni više, nego neverovatni naziv Pomazanika Gospodnjeg, Mesije Jahveovog, zbog toga što ih je oslobodio vavilonskog ropstva. Od male je važnosti saznati da li su Ahemenidi i pre Kserksa bili zoroastrejci ili da li su se pozivali na Zaratustru – a nisu. Važno je to što su Kir i Darije bili očigledno obeleženi plemenitošću duše koju je Prorok zahtevao od ašavana, služitelja božanskog poretka, nesebičnih boraca za mudrost i svetlost Ahura Mazde. No ovde je posredi nešto više od evolucije običaja, posredi je korenita promena autokratskog "morala" monarha koji gospodari i ubija, ubeđenog u svoju snagu koja je ravna snazi bogova uz koje će boraviti posle smrti, prema humanijem obliku vladavine koja traži neku drugu moć osim moći krvi, zato što jedan dijametralno suprotan moral nalaže vladaru dotad nepoznate etičke dužnosti. Među istočnjačkim narodima, od Hetita do Asiro-Vavilonaca, čak i Jevreja, kod kojih su samilost i trpeljivost bile nepriznati osećaji, ili su se dovodile u vezu sa slabošću, Ahemenidi su iskrsli obdareni vrlinom velikodušnosti kojom su se ponosili. Posebno je ta vrlina uočljiva u njihovom postupanju s poraženim neprijateljima i prema njihovim kultovima. Uobičajeno postupanje drugih naroda prema neprijateljima u to vreme, a i mnogo kasnije, bilo je da su poraženi kraljevi morali da vuku kraljevska kola noseći na leđima odrubljenu glavu jednog svog zemljaka, ili su zatvarani u kavezima sa svima i psima, kako bi bili pokazivani u javnosti i vređani od celog naroda. Isto tako, uprkos povremenim surovim ispadima koji su bili u skladu sa opštim merilima onoga doba, istina je i to da su se Ahemenidi odlikovali nimalo uobičajenom blagošću prema neprijateljima – toliko da su im se ovi divili, pa i voleli ih – i što su bili pobornici dotad neviđene religijske trpeljivosti prema kultovima pokorenih naroda. U celom starom veku Kir je bio najčovečniji od svih pobednika, a svoj vanredni ugled zasnovao je na svojoj velikodušnosti, pokazavši svetu da su trpeljivost i opraštanje znaci moralne snage, a ne slabosti. Tako je, spasivši Kreza, bogatog kralja Lidije, koji ga je bio napao, napravio od njega jednog od svojih najbližih savetnika, a takođe je i sa svrgnutim kraljem Astijagom, svojim svirepim dedom po majci, postupio s plemenitošću koja se nipošto ne bi očekivala od vazala koji se sveti. Umesto da pusti svoje vojnike da pljačkaju osvojene gradove i da, po običaju, sa zemljom sravnjuju hramove i kipove, Kir je vodio politiku izmirenja naroda, poštujući tuđe kultove. Vreme je da se izbriše nevesela slika koju je nacizam dao jednoj "arijevskoj rasi" (što zapravo treba shvatiti kao protopersijskoj), od koje Germani, uostalom, i ne vode neposredno poreklo zato što potiču samo sa iste indoevropske osnove;pošto, suprotno tom zakasnelom rasizmu, jedinom prema nekom narodu starog veka nakon što su arijevski preci u II milenijumu prodrli u semitsku sredinu Bliskog istoka, ahemenidska Persija slobodno je ponudila Jevrejima svoju visoku zaštitu, dajući ugledni i trajni primer judeo-arijevskog prijateljstva. Osim toga, rasizam je pojam stran stepskim narodima koji se seljakaju i koji ne priznaju prirodne i ljudske granice. Već i samo razmatranje stapanja etničkih skupina u ahemenidskom carstvu, svedoči o primernom univerzalizmu, a freske na velikom stepeništu Darijeve palate Apadane u Persepolisu pokazuju raznovrsnost naroda predstavljenih u delegaciji na dan godine.
Od prvih Ahemenida pa do kraja sasanidske imperije, tj. oko 12 vekova, glavna religija Persije je mazdaizam, čak se iza ovog generičkog naziva koji potiče od velikog boga Ahura Mazde kriju drugi, često značajni kultovi, kao što su kultovi Mitre i Anahite. Pri svemu tome, na toj ogromnoj raskrsnici tako različitih naroda dugo je opstao jedan značajan sinkretizam, ne samo u narodskoj religiji nego i u moćnom sveštenstvu maga. Naročito se zervanizam, koji je postavio Ahura Mazdu i Ahrimana u strogi dualizam, vrlo brzo nametnuo uz izvorni zoroastrizam, tako da je ponekad teško izvitoperavao njegovu kosmologiju. Prepirka oko zoroastrizma ahemenidske religije stara je i deli se u dve škole. Školu onih koji su, s modernim Irancima, istom nacionalnom slavom objedinili Proroka drevne Persije i slavne vladare i koji su, često ne bez logike, smatrali da nije slučajno to što su Kir i Darije, u upravljanju svojim carstvom i u svojim osvajanjima, povlačili poteze čija je plemenitost istovetna onoj koja je u gatama zahtevana od dobrih kraljeva. Nasuprot njima stoje stručnjaci koji se ograničavaju samo na avestijske tekstove gde nema ni reči o Ahemenidima, i u natpise koje su ovi ostavili u kojima nema nikakvog pominjanja Zaratustre.
Pokušajmo da se snađemo između ova dva tumačenja. Primetimo, pre svega, da odsustvo Prorokovog imena – opšteprihvaćeni argument protiv zoroastrizma Ahemenida – uopšte ne dokazuje da su elementi njegovog učenja bili sasvim nepoznati vladarima, koji su, verujući da ih je sam Bog postavio, verovatno smatrali da nije u skladu sa njihovim ugledom da na spomenicima koje su podizali sebi u slavu pominju, uporedo sa svojima, i imena drugih ljudskih bića. Sem toga, sinkretizam carstva i maga uopšte nije omogućavao da se u boga uzdigne jedan prorok, makar i tako sjajan kao Zaratustra. Svima onima koji su stekli elemente zaratustrijanskog učenja nije bilo nužno da zapamte imena Proroka ili drevnih mudraca. Imajmo na umu da Zaratustra nikad nije težio da prisvoji sebi pravo na lični kult, pošto je cela njegova etika za cilj imala moralizovanje običaja i oduhovljenje religijskih praksi. Da li bi se onda, po takvoj logici, jedan protestant više ne bi mogao nazivati hrišćaninom bez obaveze da pomene imena Lutera ili Kalvina? Što je još ozbiljnije, Isus Hrist, iako divinizovan u celom hrišćanskom svetu, sasvim se retko pojavljuje u kraljevskim proglasima. Ako bi od hrišćanskih kraljeva preostali samo oni koji u svojim zvaničnim spisima prenebegavaju Isusa Hrista, kao, na primer; "Luj, milošću božjom kralj Francuske i Navare", da li bi neki persijski istoričar trebao da zaključi da Burboni nisu bili hrišćani? Svakako da ne.
Problem religije Ahemenida ostaje nejasan zato što tražimo istovetnost etikete u jednom društvenom okruženju natopljenom sinkretizmom stare persijske religije, s konfesionalnim zoroastrizmom koji se u stvari, počeo širiti tek posle prvih dinasta. Povrh toga, na njega se primenjuje isti kritički metod kao što je onaj koji se upotrebljava za narode bogate književnosti, dok su se Persijanci tog doba uglavnom oslanjali na usmena predanja. Iako je Persija vrlo rano upoznala asirsko pismo i iako su se u bibliotekama u Suzi, Ekbatani i Persepolisu čuvali stari rukopisi i arhivi ahemenidskih ministarstava, u Aleksandrovom osvajanju su oni rastureni ili uništeni, pa nije ni čudo što ova dilema ne može biti do kraja razrešena.
Posle sloma Ahemenidske Persije, Zoroastrizam se održao na svim prostorima nekadašnjeg carstva, naravno uz pojačani uticaj helenizma koje su prenosili Seleukidi. Na zapadu, u Siriji i Palestini, pod helenskim uticajem, stvorili su se tzv. magizeji, helenizovani magi koji su imali uticaj isključivo na područja zapadno od Eufrata , dok se zoroastrizam očuvao u svom iskonskom obliku u Mediji, Parsu i istočnim provincijama. Zoroastrizam je u vremenu od III veka p. n. e. do sredine II veka n. e. donekle uticao i na budizam u državi Kušana, ali su, takođe, zoroastrijske ideje posredstvom jednog parćanskog princa oko 150 godine n. e. stigle i u Kinu.
Zoroastrizam i neomazdaizam u vreme Sasanida Iako su parćanske trupe ponovo bile burno pozdravljene pod zidinama Antiohije, s Vologazom III I Vologazom IV, treće paljenje Ktesifona, parćanske prestonice (a kasnije i Sasanidske) od Rimljana (197), samo je doprinelo feudalnoj anarhiji koja je odvukla parćansku državu u propast. Kada je Ardašir I uspostavio Sasanidsku dinastiju 224 i obnovio persijsku nezavisnost posle oko 555 godina, proglasio se za "kralja kraljeva" po uzoru na stare ahemenidske kraljeve.
Ali, za razliku od eklekticizma Ahemenida i tolerancije Parćana, dinastija Sasanida koju je Ardašir osnovao po imenu svog dede Sasana, nastojala je da više od četiri veka održava nacionalizam privržen persijskoj prošlosti, prinuđen da centralizuje strukture jednog feudalnog kraljevstva i da pred širenjem univerzalističkih i ekspanzionističkih religija: budizma, hrišćanstva, a uskoro i manihejstva, nametne jednu dogmatizovanu religiju. Mazdaizam će se tada sklopiti oko svog najdragocenijeg jezgra, zoroastrizma, čiji će kult jedna grana Arsakida održati u Jermeniji sve do 428. Više nego ikad potvrđivaće se Sasanidi kao "obožavaoci Mazde", mazdajasni, iako se religija koju će kodifikovati u moćnu teokratiju razlikuje od izvornog zoroastrizma koliko i katolička inkvizicija od Jevanđelja. U želji da mazdeo-zoroastrijskim predanjima daju ugled dostojan starodrevne slave Zaratustrine, Ardašir je prvosvešteniku (mobadu) Tansaru poverio ne samo dogmatizovanje predanja iz Aveste, čije je objedinjavanje otpočeo bio Vologaz, nego i uporedo pisanje skupa religijskih zakona.
"Kad je Ardašir, Kralj Kraljeva, Papakov sin, obnovio persijsko carstvo, na jedno jedino mesto sabrao je sve raštrkane spise;a Herbed nad herbedima, sveti Tansar, čovek koji je savladao bio učenje starih, došao je i prisajedinio otkrivenje Avesti; i dajući to otkrivenje celini, dao je tačnu sliku izvornog sjaja Šapiganovog blaga". To kanonsko određenje, koje je nastavio i njegov sin Šapur I, navelo je Ardašira da dogmatski proglasi: "Od sada, smatraćemo da je protivno Mazdaističkoj veri svako izlaganje koje ne potiče iz nje. " Ovu nepopustljivost nalagao je pritisak okolnih religija i primer njihovog osobnog teocentrizma. Ardašir je uz svakog pokrajinskog satrapa postavio i jednog verskog starešinu, a probrana mesta raspodelio magima, koji će postati strogi mobadi i herbedi sasanidske teokratije;prvi su uglavnom postali sveštenici Vatre, dok će drugi biti pretežno zaduženi za nastavu, tj. upoznavanje naroda sa svim aspektima zoroastrizma.
U stvari, kraljevstvo se preustrojavalo kroz dugotrajan razvoj koji je otpočeo s Ahemenidima i nastavio se s Parćanima, uz helenističke novine u oblasti vojske. Ali uspostavljanje državne "crkve", uglavnom zasnovane na mazdaističko-zoroasterskom predanju i stavljene pod kanonski autoritet Mobadan mobada ili Velikog sveštenika, bilo je nešto sasvim novo u persijskom sinkretizmu, koji je opstao zahvaljujući parćanskoj toleranciji. Po sebi se razume da je takva novina, čija je namena bila da učvrsti nacionalno jedinstvo prostrane zemlje koja je do tad bila otvorena za sve ideje, mogla da se izgradi samo na krutom dogmatizmu i na staroj hijerarhiji čiji se karakter zaista i odražava u sasanidskim tekstovima. Na nesreću, o zoroastrizmu se danas sudi na osnovu strogog stanovišta neomazdaizma što ga je preradila i ispravila mesna teokratija tokom te četvorovekovne vladavine i bezmalo stalnog sukobljavanja s rimskim carstvom koje je primilo bilo hrišćanstvo. Zoroastrizam do tada nije znao za crkvenu ortodoksiju, pošto je postojao uporedo sa tradicionalnim mazdaizmom i zervanizmom maga, koji su malo marili za to da ljubomorno prisvajaju doktrinu čija se gnoza vekovima prostirala dalje od okvira manjine zadovoljne pobožnom uspomenom na svog Proroka i poštovanjem drevnih seoskih predanja.
Uprkos znatnom dogmatskom otvrdnjavanju, Šapur I je još bio tolerantan. Izgleda da se čak u jednom trenutku kolebao između reforme što ju je hvalilo negovo sveštenstvo i nove univerzalističke sinkretističke religije koju je propovedao asketa Mani (216-277), čuveno Manihejstvo. U svakom slučaju, baš Šapuru I dugujemo onaj ukaz u kojem već samo izlaganje pokazuje da je odskora u Persiji počela da raste netrpeljivost, pošto je izdao naredbu da se "ostave na miru, bez ometanja slobodnog vršenja njihovih verovanja u raznim pokrajinama Persije, magi, jevreji, maniheji, hrišćani i svi pripadnici bilo koje vere", što je poslednji opšti izraz koji obuhvata kako brahmane i budističke kaluđere, kojih je tad bilo mnogo u zapadnoj Persiji, tako i gnostičke i krstiteljske sekte u Mesopotamiji. Šapurova tolerancija, u uzajamnoj vezi sa njegovom naklonošću prema manihejstvu, još je nalazila odjek u sinkretističkom stavu njegovog brata Piroza koji je postao "veliki kralj Kušana" i koji je, nakon što je na dvor doveo Manija, nastavio da poštuje Budu proglašavajući se, istovremeno, za poklonika Ahura Mazde i sledbenika Manija. Možda je nama takav Pirozov stav čudan, ali u ono doba bio je dosledan persijskom verskom osećaju koji je rado uzdizao sve oblike pobožnosti. Pri svemu tome, pod vladavinom Šapura I, Kartir, vrhovni mag koji će postati "Mobad Ormuzda i cele Persije", pokazivaće sve veću dogmatsku krutost. Iako od vladara nije isposlovao osudu ne-mazdaističkih religija, hvali se da je u svim krajevima koje je ponovo osvojila persijska vojska uspostavio hramove Vatre koje su čuvale zajednice maga: "U kraljevstvu Persije, ujedinio sam mnoge vatre i Mage. A takođe i u zemljama ne-Persijanaca. . . tamo gde su dospeli bili konji i ljudi Kralja kraljeva". Pored svetih vatri kralja, po celoj Persiji bilo je vatri sveštenika i vatri zemljoradnika. Na Šapurovu zapovest, Kartir je dao da se u Avestu uvrste odlomci koji su nekad bili raštrkani, a otkrivali su zanimanje za medicinu ili astronomiju.
Pošto je svoje kraljevstvo proširio sve do Inda, povratio Baktriju i Sogdijanu, i na kraju prodro do veoma hrišćanske Antiohije, godine 260 je blizu Edese, Šapur zarobio cara Valentijana zajedno sa 70000 legionara. Među zarobljenicima, hrišćanski vojnici mogli su, uprkos svemu, da nastave da slobodno upražnjavaju svoju veru. Upravo su oni i uvećali prve hrišćanske zajednice u Persiji. Šapur je umro 270, a njegov sin Hormizd vladao je samo godinu dana. Tek posle te kratke međuvlade, koja je takođe bila tolerantna, Kartirova teokratija je, iskorišćavajući slabost novog kralja Behrama I, uspela da svoju reformu uzdigne u krutu ortodoksiju.
Uzme li se u obzir blagonaklonost s kojom je Mani bio primljen kod Šapura, i širenje njegovog učenja, on je bio prva žrtva Kartirove inkvizicije (277). Ovim činom prema mistiku, čija je jedina krivica bila ta što su njegovo ponašanje i poruka bili takmac vladajućem sveštenstvu, otpočelo je doba netrpeljivosti kojim se Kartir gordo hvali u natpisima u Nakš-i-Rustamu: " Ahrimanova učenja i demoni nestali su iz carstva i učinjeni nedostojnim vere. Jevreji, samane (budistički kaluđeri), brahmani, nazoreji, hrišćani, jogiji i zandiki (manihejci) potučeni su u carstvu, a idoli su uništeni, demonska gnezda rasturena, a od njih su napravljena staništa za bogove". Ovaj neumoljivi stav sveštenstva, međutim, ublažavala je politika države, čiji eklekticizam nije mogao da zanemari veliki broj stranaca. Nova prestonica Persije, Ktesifon, bila je toliko kosmopolitska da su u njoj živeli, osim Persijanaca i Arapi, Jermeni, Indijci, Afrikanci, Kinezi, Sirijci, Grci i Rimljani. Tako je jedan sasanidski kralj, koga je njegovo sveštenstvo pozvalo da strogo postupa sa hrišćanima dao, pokazujući svoju šaku, ovaj lepi odgovor: "Dlan je mazdaistička religija, ali šta bi dlan bio bez prstiju? Prsti su ostale religije u Persiji". U stvari, ne-mazdaističke zajednice nikad nisu bile dugo ometane i potpuno odbačene od sveštenstva, čija je strogost bila suprotna persijskoj tradiciji i ekonomskim interesima kraljevstva otvorenog tolikim raznim narodima.
Samo je manihejstvo, nastalo u Persiji, bilo preveliki takmac persijskoj religiji i aristokratskim strukturama. Preobraćenje cara Konstantina u hrišćanstvo dovelo je hrišćane u Persiji u nezgodan položaj, posebno za vreme vladavine Šapura II. Hrišćanski podanici kralja kraljeva, postali su, jasno, sumnjivi u očima vlasti. Povrh toga, Jermenija podeljena između Rima i Persije na dve različite zone uticaja, zapadno i istočno od Eufrata, glavnim je delom prihvatila hrišćanstvo. Šapur II lično izgleda nije bio neprijateljski nastrojen prema hrišćanima, a istočnjačko predanje iznosi čak da je sveti Evgenije, verovatno, izlečio jednog od njegovih sinova. Ako su hrišćani bili samo tolerisani sve do vladavine vrlo tolerantnog kralja Jezdegarda I, što sam već opisao, jasno je da se to nije nimalo dopadalo krutom i netolerantnom zoroastrijskom sveštenstvu. Osim toga, dok su brahmani i budisti, zbog svoje miroljubivosti, bili retko uznemiravani, pristalicama drugih religija često je zamerano. Uživajući hiljadugodišnju blagonaklonost, Jevreji, čiji je Jezdegard bio zet, bili su, opšte uzev, uvek dobro tolerisani osim pod kraljem Pirozom (459-484), ili onda kada su dva mazdaistička sveštenika bila živa odrana u jednoj jevrejskoj koloniji u Isfahanu. Ista odmazda čekala je i hrišćane kad bi opustošili hramove Vatre. Sem toga, hrišćanske raspre, otpočete veoma rano protiv markionita, nestorijanaca i mnogobrojnih gnostika u Persiji, pružao je isti primer kao njihove svađe u rimskom carstvu. Te unutrašnje borbe u hrišćanskoj zajednici već su do 345 godine prouzrokovale više žrtava nego što su ih prouzrokovali rimski progoni. Nestorijanska crkva, izopštena zato što je osuđivala obožavanje Marije, u Persiji je bila zaštićena, a, kao što sam već opisao, u V veku je na sinodu u Seleukiji postala jedina dozvoljena hrišćanska crkva u sasanidskoj imperiji. Nestorijanci su od tada igrali aktivnu ulogu, obaveštavajući sasanidskog kralja o Vizantiji i pristupajući persijskoj vojsci da bi se borili protiv svojih istovernika koji su pripadali vizantijskoj crkvi, prema kojoj su gajili još samo mržnju.
Na kraju, kad su vizantijski hrišćanski carevi Justin i Justinijan 527 ustanovili smrtnu kaznu za sve pristalice nekog dualističkog učenja, ne uviđajući da time pobijaju i esenizam i izvorno hrišćanstvo, i da istovremeno osuđuju i hrišćane-gnostike, Jermene, manihejce, i, razume se, zoroastrijce, videvši u svima njima samo neprijateljske dogme, pošto je ovim carevima dualizam izgledao kao nešto suštinski persijsko, Persija će za mnoge biti zemlja u kojoj će naći utočište. Posle toga borba između Rima i Vizantije će krenuti pravcem "svetog rata", koji će kasnije islam nastaviti protiv Sasanida. Godine 529, Justinijan je proterao filozofe-platoniste koji su, pred fanatizmom, krenuli istim putem kojim i mnogobrojni izgnanici iz Grčke: u Persiju. Ipak, ponovo je Jermenija, zemlja tragične sudbine, najviše stradala zbog podeljenosti između upada Huna na severu i sučeljavanja sa zoroastrijskom Persijom i hrišćanskom Vizantijom. Na koncilu u Dvinu 506, Jermenija, koja je još ranije prihvatila hrišćanstvo, ali je u njoj odavno bilo mesta i za zoroastrizam i manihejstvo, pristala je uz monofizitizam i objavila vernost antiohijskog episkopa Pavla iz Samostate (200-273) dualizmu, što ju je učinilo raskolničkom zemljom kako u očima Rima, tako i u očima Vizantije.
Jezdegard II pak, uz pomoć 700 maga, uzaludno je pokušavao da ponovo preobrati Jermeniju. Pod Pirozom i Kavadom I, sasanidsku imperiju su potresali spoljni ratovi protiv Huna Heftalita i unutrašnje krize koju su izazvali krupni feudalci i društveno-religijski pokreti koji će dovesti do Mazdakove komunističke pobune. Pritisnuta sa svih strana, sasanidska teokratija potražila je utočište u teološkoj kristalizaciji kojom je nameravala da spase persijsko društvo, uvodeći u njega nečuveno stroge religijske i moralne zakone. U ovome se Vendidad određuje kao kruti kodeks koji, u pogledu moralne discipline, nema više nikakve veze sa Zaratustrinom etikom, te se može reći, ne bez razloga, da je "Vendidad zoroastrizam transponovan na ton maga". Upinjajući se da spas nađe u duhovnom ugledu velikog Proroka, sasanidska teokratija je zapravo nasledila, osim gata i zastarelih odlomaka (drevnih jašta), i sinkretističke doktrine nastale u kultovima u kojima su magi ukazivali poštovanje Mitri i Zervanu. Ovi prilozi, koji dopunjavaju one što se nalaze u starim jaštima, nastali su objedinjavanjem avestijske zbirke u tri navrata: prvi put pod Vologazom, sredinom I veka, potom onog koje je naložio Ardašir i na kraju pod Šapurom II, oko 309-330, u času kad je koncil u Nikeji pokušavao da utvrdi prvi hrišćanski kanon. Pošto je konačno sređivanje tekstova poverio prvosvešteniku Aturpatu, Šapur II objavljuje: "Sad kad se prava vera pokazala našim očima na vidljiv način, više neću trpeti lažne vere". Ovaj svetovni i netrpeljivi stav, opravdan u političko-religijskoj ravni, nije bio ni malo nalik smotrenosti koju je Zaratustra pokazivao u svojim patetičnim pitanjima o razlikovanju dobra i zla.
Sasanidska dogmatizacija bila je praćena složenim skupom moralnih zakona koji su sudije i sveštenike učinili svemoćnima u društvu. Neomazdaistički moral iskazuje se oko dve glavne teme: oko opsednutosti čistoćom koja je, posle rođenja, prvo dobro čovekovo, i oko širenja života Ahura Mazdinih stvorenja nasuprot životu Ahrimanovih stvorenja. Kroz sve ovo očigledno se, i na svim razinama, probija radikalni dualizam maga koji će obeležiti celo društvo, prirodu i životne radnje. Dok je Zaratustra razmatrao, pre svega, čistotu savesti suočavajući se sa sve jačim osećajem za etiku, i poštovanje života kao sveopštu vrednost u prirodi, neomazdaizam, donoseći i zakone o javnom zdravlju, ponekad teži da do apsurda odredi šta je čisto a šta nečisto, sve preko mučne materijalizacije religijskog mišljenja, protiv čega se Prorok baš i bio digao. Time je sveštenstvo napravilo strogu podelu životinja, na one koje su korisne čoveku, koje štiti zakon, i one koje su štetne ili koje se smatraju za takve, a koje se progone i bez milosti ubijaju. Sa stanovišta zaratustranske etike, ovo je srozavanje na nivo praktičnog, društvenog i proizvoljnog morala. Od Proroka i njegove više i univerzalističke etike u Vendidadu je skrpljeno ozakonjenje jednog nemilosrdnog morala, zakonika često nerazumnog, a ponekad i nečovečnog.
Pojmovi dobra i zla, koje je Zaratustra definisao kao odraze kosmičke borbe koja nas prevazilazi, ali u kojoj naš moralni i duhovni izbor svakodnevno dobija novi značaj, ovde su primenjeni samo na merila ljudskog morala, fragmentarnog i prolaznog. Pošto predanja nisu zabeležila prethodna donošenja zakona, često se pomišlja da je sasanidska imperija bila podstaknuta na to da brzo ozakoni javni moral primerom koji mu je pružao judaizam, koji je u Persiji odavno trajao uz druge religije. Istina, čak i ako su čiste i nečiste životinje različite u jednoj, odnosno drugoj religiji, neka pravila Jevreja bila su bliska razvrstavanju životinja kakvo je odredilo sasanidsko sveštenstvo. Kao primer, reći ću da se u Vendidadu za štetne životinje, ili one ocenjene kao štetne izdvajaju:
insekti, miševi, zmije, mačke, kornjače i žabe. Sasanidski zakonik ne zadovoljava se imperativima utilitarnog morala i, izričito zapovedajući sistematsko uništenje štetočina, od tog čina pravi vrlinu koja uvećava Ahuramazdino carstvo na račun Ahrimanovog. To je izrazito antropocentrično viđenje u kojem čovek koji je počinio tako težak greh kao što je ubistvo vidre dobija 10000 udaraca biča, što se svodi na smrtnu kaznu koja se mogla zameniti visokom novčanom globom. Sem toga, osuđeni je morao da iskupi svoju dušu umilostivljujućim darovima i da, zauzvrat, ubije bezbroj štetočina: 10000 zmija, 10000 kornjača, 10000 žaba, 10000 mrava i 10000 muva. Prosto da čovek ne veruje šta su radili ovi grešni sveštenici!!! Po Vendidadu, mrav je rđav, ali jež je dobar zato što začepljuje rupe i poravnava tlo.
Na način isto tako sulud, materijalno uživanje toliko je hvaljeno da od dva čoveka, onaj koji je napunio trbuh mesom bolje prima u sebe Dobru Misao, što je, ponovo, potpuno suprotno sa Zaratustrinim nejedenjem mesa. Opsednutost čistoćom voda i zemljišta nalagala je nečuvene predrostrožnosti, kako bi se izbeglo da ih ne zagadi neki leš, pošto je mrtvac zarazan za svakog čoveka koji mu se približi. Zato je običaj ostavljanja mrtvaca na kulama da ih tamo pojedu ptice grabljivice, postao opšte rasprostranjen, dok pod Parćanima to još nije bio. Spaljivanje je bilo zabranjeno isto kao i pokopavanje. Zbog svetog karaktera elementa vatre izgubljena je iz vida njena očisna moć, koja je u Evropi korišćena da bi se zaustavile epidemije kuge. S druge strane, nije sve bilo preterano i negativno, i mnogi postupci kojima se sprečavalo zagađivanje preduhitrili su modernu ekologiju. U celoj Persiji, pas, čuvar ognjišta i stada, bio je predmet poštovanja, koje se i dan-danas održava u parsijskom obredu. Za ubistvo psa sasanidski je zakonik dosuđivao krivcu strahovite muke "za iskupljenje njegove duše" . Slično tome, kažnjavano je i medicinsko ubistvo, u kom slučaju je bila proveravana i stručnost lekara. Javni moral obuhvatao je, isto tako, prevelik broj osuda kojima ravnih ima samo u tabuima Knjige levitske. Neumoljiva strogost Vendidada okomljuje se na nečistotu porodilje i žene koja ima menstruaciju, a čija je prljavština najveća, isto kao i prljavština leša. Homoseksualnost je suzbijana u istoj meri kao i prekršaj onoga koji leš spaljuje ili baca u vodu. Ovi zločini mogli su biti kažnjeni smrću na licu mesta od svakog svedoka, bez sudske odluke. Možemo samo da nagađamo kakve su sve zloupotrebe lako proizilazile iz takvih zakona! Protekcionistički moral medijske kaste maga udružio se s arijevskim patrijarhatom za kojim je došao mazdaističko-zoroasterski pater familias da štiti porodicu, brak, pa i poligamiju koju su Indo-Evropljani uveli u monogamni prepersijski svet. Zoroastrizam će se ipak truditi da uvek bude monogaman, iako su običaji dopuštali poligamiju feudalnim vlastelinima i onima koji su imali sredstava da izdržavaju više žena, pa i harem. Usvajanje je bilo svojski ohrabrivano, a pobačaj strogo kažnjavan. Kao i svuda pre velikih medicinskih otkrića, život dece bio je vrlo ugrožen, a u Persiji su kuga i kolera ostavljale strahovitu pustoš, tako da je, izgleda, kralj svake godine davao nagrade onima koji su imali najviše dece. Brižnosti da se zaštiti život i opstanak porodice, svete ćelije arijevskog društva, magi su dodavali svoj kastinski rasizam koji ih je primoravao da pribežište traže u endogamiji, kao što su Jevreji održavali svoju etničku čistotu osudom brakova sa strankinjama. Rodoskvrnuće i brak krvnih srodnika još su više uznemiravali mage. Homoseksualnost je bila suzbijana, kao i podsticanje na neženstvo i nerađanje, dok je u Grčkoj homoseksualnost kao praksa bila česta, uporedo sa brakom.
Puritanska strogost sasanidskog zakonika često se pokazuje kao toliko bliska puritanskoj strogosti opisanoj u jevrejskim zakonima da imamo prava da se upitamo nisu li ta dva sistema moralne kodifikacije razrađena na istoj osnovi mišljenja, srodnoj u isti mah i svešteničkim pravilima kaste maga iz Medije i unutrašnjem zakonodavstvu koje je sačinjavalo skelet plemenskog hebrejskog društva u neprestanom izgnanstvu. Upoređivanjem Vendidada sa Knjigom levitskom i petom knjigom Mojsijevom iznosi na videlo uznemiravajuće slične teme. Levitski zakoni o podeli životinja, o očišćenju žene koja se porodila, o bolestima vlasišta i drugim bolestima, o seksualnim nečistotama muškarca i žene, o homoseksualnosti, u saglasnosti su sa zakonima neomazdaizma, što teško može biti puka slučajnost. Bilo je uspostavljeno dovoljno veza između Jevreja i Persijanaca da bi se sazdale ideološke naklonosti oko prijateljstava sklopljenih tokom njihovog dugotrajnog življenja jednih uz druge. Može li se iz ovih pokazatelja zaključiti da je postojao uticaj ozakonjenog judaizma na priređivanje sasanidskog zakonika? Smotrenije bi bilo zaključiti da su se ta dva sistema slagala zato što su povodom mnogih stvari imala ista gledišta, ali su se razvijala različitim putevima.
Nekoliko je uzroka izazvalo preobražaj persijskog eklekticizma iz religiozne tolerancije u to kruto, zakonima sputano neomazdaističko društvo sasanidske države. Posle sloma parćanskog carstva, do koga je došlo zbog istrošenosti, kao i zbog ratova protiv Rimskog carstva, tako i usled unutrašnjeg pucanja feudalnih sklopova, Sasanidi su svojom nacionalističkom reakcijom nastojali da dejstvuju tamo gde su Arsakidi omašili, tj. pokušali su da Rimskom carstvu suprostave jednu slično centralizovanu silu, dostojnu Darijeve organizacije. Trebalo je, s jedne strane, umanjiti i usmeriti prema centralnoj vlasti moć krupnih feudalaca koji su držali prave pravcate vojske a, s druge strane, suočiti se s time da su Persiju, preko državne teokratije, preplavile moćne religije, kakve su bile hrišćanstvo, budizam i judaizam. I tako, dok pod Ahemenidima i Parćanima magi iz Medije nisu monopolisali moć kultova, iako su stvorili moćno i poštovano bratstvo, njihova sveštenička i nasledna kasta sasvim je prirodno postala novo kraljevsko sveštenstvo sa neumereno velikim povlasticama. Sasanidska "crkva" izgrađena je tada stapanjem maga iz Šiza, čija je glavna religija bila religija zervanizma oplođenog mazdaističko-zoroastrejskim sinkretizmom, s herbadima ili sveštenicima Vatre iz Ištakara i Parsa, kod kojih je preovlađivala zoroasterska komponenta. Do tada, zoroastrizam u pravom smislu reči vezivao se uz porodične i seoske sklopove u kojima je glava porodice predstavljala patrijarhalni autoritet, igrajući ulogu sveštenika i održavajući domaću vatru. U sasanidsko doba, nacionalna crkva odobrila je sebi monopol nad novim oblasnim žrtvenicima vatre, a sveštenička klasa maga prigrabila je sveštene povlastice, dok su u isto vreme mobadi malo-pomalo preuzeli sudsku vlast. U svim religijama, ujedinjenje religijske i sudske vlasti povuklo je za sobom najgroznije ideološke diktature. No porodica će, uprkos svemu, sačuvati sveti karakter koji Parsi održavaju i dan danas.
Dok je duh zoroasterskog predanja i dalje bio čuvan u okrilju seoskih porodica, i dok je izvan Persije zoroasterska gnoza bogatom duhovnošću oplodila tajnu velikih religija, u samoj se Persiji nova ozakonjena sasanidska religija digla protiv duhovnih reformi, dubokih i nužnih, u kojima je neomazdaistička teokratija bila nesposobna da prepozna posledice dragocenog duhovnog para. Rođeni iz najčistijeg persijskog duha, ali razrađeni u originalnom obliku prilagođenom novim okolnostima i takmačkim stranim religijama, manihejstvo i mazdakizam nastojaće da, posle tri veka, obnove staru persijsku veru. I jedan i drugi tragično su omanuli ali, dok je manihejstvo svoje ideje i plodove proširio čak do Kine i Evrope, zervanizam maga na vlasti bio je otrov neomazdaizma, koji je podrivao zoroasterski duh preduzimljivosti i optimizma. Isto onako kako je ovo odstupanje od zoroastrizma opterećivalo fatalizam judeo-hrišćanskih milenarista, zervanitski determinizam ubrzao je raspad sasanidske države i bio istinski smrtni otrov za drevni duh mazdaizma.
Manihejstvo Zoroasterski vid mnogobrojnih ideja Manija , posebno u njegovoj mitologiji, obično je bio zaklanjan u korist poznatih odlika hrišćanstva i budizma, a usled nepoznavanja zoroastrizma. Sasvim je logično da jedno tako zbrzano uprošćenje navodi na uverenje da je religija, koju je razradio jedan Persijanac na osnovu tuđih elemenata, naišla na protivljenje persijskog sveštenstva. Značilo je to raditi suviše brzo a Mani, potomak plemićke porodice iz Medije, u srodstvu sa Arsakidima, hteo je, suprotno tome, da svoje učenje gradi na temeljima duboko usađenim u nacionalno predanje, ali predstavljenim tako da su se mogli stopiti s drugim temama, dragim budizmu i hrišćanstvu. Daleko od svakog htenja da uništi persijsko nasleđe, on je iz njega preuzeo mnoštvo ideja da bi od njih izgradio kostur na koji je nakalemio egzotična shvatanja koja su već probila sebi put u Persiju. Pred lepim ciljevima religija univerzalističke vokacije, i njegovim ideološkim sukobljavanjem u kraljevstvu, Mani je ispravno osećao da je divna Zaratustrina etika upravo počela da služi kao pokriće teokratiji žednoj vlasti. On nije raspolagao ni sredstvima modernog istraživanja, ni vremenskom distancom da bi mogao da dovede u red gatičko učenje i zoroastersku gnozu mago-zervanitskog sinkretizma.
Manijeva prijateljstva na dvoru u Ktesifonu, kao i naklonost koju su prema njemu pokazivali Šapur I i njegova braća Piroz i Miršah, potvrđuju da je Mani gajio nadu da će se njegovo učenje nametnuti ispred učenja mobada, koji su sad u njemu videli protivnika opasnog po njihovo sveštenstvo, jer je hteo da bude Apostol Svetlosti. Izvesno je da bi religija Mudraca iz Vavilona verovatno poštedela tradicionalno tolerantnu Persiju jednog teokratskog režima u kojem će obred i dogma odneti prevagu nad duhovnošću. A opet, duboko gnostički karakter njegove misli nije dovoljno prionuo uz svet da bi se mogao prilagoditi ovozemaljskim zahtevima Sasanida. Kralj kraljeva je ipak priznao Manijevu religiju prilikom svetkovine povodom svog krunisanja godine 243 i, po svemu sudeći, Mani je verovatno bio deo Šapurove svite u pohodu protiv Rimljana godine 260. Iako njegova sinteza može da posluži kao most između budističkog istoka i hrišćanskog zapada, sve to na zoroasterskoj osnovi, ravnodušnost prema svetu koja se njome propovedala onemogućila joj je da postane nacionalistička religija kakvu su očekivali magi. Strah je bio pokretač mnogih mržnji. U ime neomazdaizma koji je nameravao da se nametne, starešina maga, Kartir, dočepao se Manija i ostavio ga da skonča u tamnici.
Iako je njegova poruka ostala duboko obeležena zervanizmom maga, Mani je neomazdaističkom sveštenstvu prebacivao da je iskvarilo Zaratustrino učenje, a Isusove učenike optuživao da su iskvarili Jevanđelje. Manihejstvo nije naišlo na očekivanu gostoljubivost u zemlji u kojoj je nastao, a gnostička vera osuđivala je vernika da bude večiti izgnanik sa ovoga sveta. Još je Patek, Manijev otac, napustio bio Mediju i religiju maga, i otišao u Ktesifon i u oblast reka gde je, postavši pristalica jedne krstiteljske sekte bliske mandeizmu, nametnuo sebi askezu blisku kako onoj gnostika, tako i onoj maga iz više klase, što je isključivalo vino, meso i seksualne odnose. Iako se nazivao "Apostolom Isusa Hrista", Mani je izgleda bio pod snažnim uticajem Bardesana (154-222), hrišćanskog učenjaka prožetog zoroasterskom gnozom, a podražavaće i Markiona (85-160) kad bude organizovao svoju crkvu. Postavljajući se kao Paraklet kog najavljuje sveti Jovan, pošto Isus nije bio prisutan smaku sveta, Mani, kao što će četiri veka kasnije učiniti i Muhamed, tvrdi da se sa njime okončava niz proroka. Preko pozajmica iz persijske apokalipse, Mani od Spasitelja pravi Velikog kralja Velikog rata, otelovljenog u jednom kosmičkom Isusu koji transcendira istorijskog galilejskog Mesiju. Mani tvrdi da objavljuje potpunu istinu, a da su ranije religije izražavale samo njene delove. S tim ciljem lično je napisao sedam dela čije priređivanje nije hteo da poveri učenicima koji bi mogli zastraniti. Uprkos mnogobrojnim temama uobičajenim u zoroastrizmu, njegovu je misao ipak teško uskladiti sa Zaratustrinom, zato što je Mani nastojao da izmiri tradicionalni persijski sistem zasnovan na potvrdi sveta i života, s njihovim korenitim poricanjem u pesimističkim doktrinama gnosticizma ili hinduizma.
Od tri uticaja koji su delovali na manihejstvo, mazdaističko-zoroasterski, budistički i hrišćanski, od kojih je prvi bio prilično značajan, iako su neki vidovi bili spretno koordinisani sa stranim elementima da bi se iz svega izvukla samosvojna duhovna žica. Ukratko, Manijeva misao počiva na dve osobeno zoroasterske ideje: na dualizmu svetlosti i tame – tri faze stvaranja: pre mešavine, za vreme mešavine i posle mešavine, uništene od kosmičke vatre. Kao izrazito spekulativan um, i to pod dvojakim uticajem, grčkog intelektualizma i Markionovog i Bardesanovog racionalizma, on je hteo da dublje promisli persijsku kosmologiju u okviru naučnih verovanja svoga doba. Ali, njegov radikalni dualizam odaje duboki žig zervanizma svojstvenog severozapadu Persije, odakle je njegova porodica vodila poreklo. Uprkos njegovom protivljenju magizmu, i on lično ponekad je neupućenima izgledao kao mag ili mitraistički sveštenik. Po uzoru na zervanizam, manihejstvo više ne nudi početni izbor svakog od Duhova-blizanaca (Spente Majnijua i Ahre Majnijua iz gata), nego večnu suprotnost koja nije nastala usled izbora dobre ili rđave misli, već usled korenite razlike između prirode i suštine. Osim toga, ako Ahriman ispunjava svoje carstvo od iskona, onda Bog nije jedini delilac života i mi se zaista nalazimo pred apsolutnim dualizmom. Ahriman bi za zoroastrizam bio Lucifer, a za manihejstvo Sotona. Kao žrtva, Bog-Zervan mora lično da se suoči sa agresijom predajući svoju prvu Emanaciju, Ahura Mazdu, lakomosti tame. Nikakvo preobraženje ne može da pritekne u pomoć u manihejskom stvaranju, i samo se oslobođenje svetlih duša zatočenih u tami očekuje kao posledica buđenja koje će "Svetli Isus" izvesti na tamom prekrivenoj svesti ljudi. Ali Iskupitelju prethodi druga Emanacija Zervana, Živi Duh , koji je ovde ponekad označen imenom boga Mitre. Upravo je on Demijurg koji je od odranih tela demona stvorio fizički univerzum (otuda ideja da je svaka materija rđava), koji je, isto tako, od svetlosnih elemenata spasenih iz mešavine napravio Mesec, Sunce i zvezde. Posredi je, dakle, mešavina Dobra i Zla, Svetlosti i Tame, istovetna zoroasterskoj mešavini, ali ona se ovde udružuje u formalni dualizam Duha i Materije. Po suštini nepopravljivo iskvarena, zato što je načinjena od tela demonskih Arhanata, materija ne pogoduje nikakvoj duhovnoj alhemiji i može samo da zadrži dušu u tami. Po zoroastrizmu, elementi iz kojih je sastavljen univerzum bili su u početku, pre mešavine, plemeniti. Da bi spasao ovaj svet, Bog-Zervan organizuje univerzum u divovski stroj za oslobađanje svetlosnih elemenata preko njihovog duhovnog buđenja i, prema jednoj lepoj slici dragoj manihejstvu, spasene duše uspinju se na Nebo kao blistavi stub Svetlosti, sličan mlečnom putu. Kod Zaratustre, stvaranje nije po sebi rđavo, pošto otkriva da Ahura Mazda odbija udarac Ahrimana. Materija se, dakle, pokazuje kao nužna za spasenje ljudi. Đavolska nije ona, već rđava misao, istinski izvorni greh pre svakog materijalnog stvaranja.
Suprotno severnom budizmu koji je u dodiru sa Persijom prihvatio pozitivnije viđenje sveta, bar u teoriji, Mani je usvojio indijsko poricanje sveta i porodičnog života. Od tada problem izbavljenja od ljudske sudbine postaje glavna briga, isto kao u budizmu. Ipak, gnostička želja za izgubljenim Rajem potiče od mazdaističko-zoroasterske ideje o izgnanstvu Iskonskog čoveka, kao prauzora ljudskog roda, daleko od božanskog Kraljevstva. Duh gata već odražava tu predstavu, a i sam Zaratustra doživeo je da bude prognan iz rodne zemlje. Nije reč samo o razdvajanju dva suparnička Duha, nego o potpunom isključenju Zla iz preobraženog stvaranja. Po Maniju, baš obrnuto, večni usud Zla umrtvljuje, kao i u zervanizmu, svaku nadu u ovaj svet ili od ovoga sveta. Ipak, spasenje se ne postiže samo duhovnom spoznajom, pa tek askeza zasnovana na uzdržavanju od zemaljskih želja ostvaruje sve veću ravnodušnost i malo-pomalo oslobađa Svetlost zatočenu u duši obavijenoj tamom. Postoji, dakle, nit koja je vrlo bliska zoroastrizmu, ali je drugačije usmerena.
U manihejstvu je, za razliku od zoroastrizma koji veliča brak i porodicu (čak i kod sveštenstva), i najzakonitija prokreacija proglašena za saučesništvo koje podčinjava ljudski rod fizičkoj zamki. Stoga je za Izabrane propisano neženstvo, dok će se Slušači i neupućeni reinkarnirati dokle god se bude održavalo rađanje. Kao sa etikom poštovanja života u budizmu i zoroastrizmu, tako je svako nasilje prema životinjskom i biljnom svetu zločin, zato što svako stvorenje može da sadrži česticu Svetlosti. Motivac-ija da se ne jede meso drugačija je nego kod Bude ili Zaratustre, pošto je nalaže to što svako meso sadrži zlokobnu silu. Posle odbojnosti prema rađanju, koja je zaprepašćivala zoroastrizam, odbijanje da se obrađuje zemlja takođe se suprostavlja osobitoj zoroasterskoj sklonosti zemljoradnji. Osim što žetva otima plodove sveta, na udove Boga nasrće onaj koji seče zemlju raonikom svog pluga, i onaj koji čupa travku iz tla, i onaj koji ubire voćku sa drveta. Najrevnosniji Izabrani morao bi svakodnevno da se opire tome moralu, pošto i samo branje čini da drvo plače kad mu se ubere plod. Ali ovde se postavlja zdravorazumsko pitanje. Zar čednost nametnuta Izabranima ne nosi opasnost da čovečanstvo koje je dospelo do manihejskog izbora odvede prirodnom izumiranju? Neki kritičari izjednačili su ovaj stav sa kolektivnim samoubistvom, ne uviđajući da on, u stvari, nosi samo eshatološku vrednost. Manihejstvo primorava vernika da pobegne od beskorisnog sveta, pošto Svetlost i njeni služitelji, usled večne moći Zla, ostaju nesposobni da ponovo preobrate zlo u dobro. Za zoroasterski optimizam, ovo prepuštanje je bežanje od borbe koja treba da preobrazi svet.
Najzad, manihejska sekta se dugo zadržala u Partiji pre nego što je, pred Sasanidima i islamom, izbegla u Samarkand koji je postao značajno središte prozelitizma, kao i prema Turkestanu i Kini. Na zapadu, manihejstvo se razvijalo u islamu gde je čas bio proganjan, čas tolerisan od Omajada. U severnoj Africi ga je priznao hiponski biskup. Na našem Balkanu i Bugarskoj dobio je ime po svešteniku Bogumilu, a neomanihejci bogumili stopili su se s pavlikancima izbeglim iz Jermenije, te su, kao i oni, bili proterani iz Vizantije. U Italiji i Lombardiji neomanihejci su uzeli ime katari, a odatle su se proširili na jug Francuske. Na njihov dolazak u Francusku gledalo se kao i u Vizantiji, katari su bili žigosani kao "kuga prispela sa istoka" ili "sramno praznoverje", dok su mnogi oksitanski vlastelini, zaneti tom egzotičnom slobodom koju je hispano-muslimanska kultura širila na jugu, bili naklonjeni tim "dobrim hrišćanima" ili "dobrim ljudima", kako su ih sami nazivali. Njihov dualizam iza koga su se videli i Mani i Zaratustra, tj. dva najveća neprijatelja ozakonjenog hrišćanstva, omogućio je katoličkoj crkvi i francuskom kralju da navale na jeretički jug i mačem mu nametnu rimsku veru. Poslednji pripadnici manihejske sekte, pod imenom Albižani istrebljeni su na steni Monsegir u Francuskoj godine 1244, posle čega se više nikad u istoriji nije čulo za manihejstvo.
Veličanstvena vizija manihejstva, ali dramatična kad je ovaj svet posredi, razlikuje se po svom pesimizmu od Sunca nade zoroastrejaca, za koje su i najmanji zrak na zatamnjenom nebu, najmanje dobro delo u najgnusnijem ratu, bili vredan povod da se poveruje u mogućno preobraženje sveta. Na kraju, ako se i izražavaju na različite načine, Zaratustrina i Manijeva misao pokazuju se kao dva kraljevska puta koja vode duše prema jednoj jedinoj i istoj Svetlosti, svemoćnom po jednome, hipotetičnom, usled večnosti Zla, po drugome.
Mazdakizam Naučnici su često mislili da je religiozno-komunistička doktrina Mazdaka, proroka s kraja V veka koji je propovedao prvi institucionalni komunizam u istoriji, predstavljao društvenu reformu manihejaca neprijateljski nastrojenih prema sasanidskom režimu, kakvi su bili i drugi subverzivni pokreti srodni manihejstvu. Asketizam što su ga propovedali mazdakiti, posebno vegeterijanstvo, naveo je druge da u njima vide manihejsku jeres, dok njihova teologija, seksualna sloboda i borbena aktivnost pre od njih prave neozoroastersku reakciju na sasanidsku neomazdaističku strogost. Dugo dovođen u vezu sa manihejstvom, Mazdak je pre svega bio učenik jednog Zaratustrinog imenjaka, Zaratušta, koji se za socijalističko učenje borio u doba zatočeništva kralja Piroza kod Huna Heftalita. Ovo je jedan autor vrlo dobro ispravio, i u Mazdaku, pre negoli osnivača nove vere, video istinskog vernika zoroasterske "Dobre religije", koja je želela da u isti mah uspostavi i društvenu pravdu koju je propovedao Zaratustra, i umereni dualizam gata, suprotan radikalnom zervanitsko-manihejskom dualizmu. Osim toga, po Mazdaku, tama za svoje postojanje ima da zahvali samo privremenoj šteti, a očigledna superiornost Svetlosti izići će kao pobednik iz te kosmičke nezgode. Isto tako, dovodeći važnost dobrih dela u vezu sa izvesnim uzdržavanjima, ali i veličajući prokreaciju, on potvrđuje vrednost postojanja i priznaje mu preobražajnu ulogu u neumoljivoj sudbini stvorenja. Mazdak, dakle, obnavlja veze s dobrim delom gatičkog programa i, prelazeći na delo, ostavlja neomazdaizam ukočenoj statičnosti njegovog obreda i njegovih dogmi koje ne donose poželjni napredak u ispravljanju društvenih nepravdi. Okomljuje se na povlastice vlastele, vojske, sveštenstva i upravnih pisara, a uzima u odbranu seoske slojeve. A mnogo čistih zoroastrejaca ostali su verni svojoj zemljoradničkoj tradiciji.
Osim materijalnih dobara, čiju je pravičniju raspodelu tražio, za Mazdaka je i žena bila sušti simbol svojine koja treba da bude zajednička, pošto je poligamija bila mogućna samo bogatašima. Upravo će proglašavanje žena za zajedničku svojinu i biti osovina njegove revolucije, i upravo će na tome ona i propasti. Kolektivno sjedinjavanje, koje je poticalo od starih kaspijskih običaja bilo je ključ njegovog sistema. Davanje nove vrednosti rodoskvrnuću samo je proširilo drevnu povlasticu maga na sve članove zajednice. Ako su neomazdaisti optuživali mazdakite za rodoskvrnuće, jedan ministar sasanidskih muslimana kasnije će napisati: "Mazdak nije osnovao nikakvu novu religiju, nego je posredi baš mazdaistička religija, i učenje koje je dopuštalo odnose sa sopstvenom majkom ili rođenom sestrom". Oženivši se svojom kćerkom Sambike, Kavad I ponovo je, zajedno s Mazdakom, uspostavio stari običaj iz ahemenidskog doba koji u sasanidsko vreme nije bio sasvim ukinut, iako je uglavnom bio ograničen na mage iz Medije i na veze između braće i sestara od tetke. Rodoskvrnuće je, isto tako, proglašavano i za manihejsku praksu, iako je Mani samo priznavao jedan persijski običaj koji su ljudi težili da, pred strancima, prebace ovoj ili onoj zajednici. Dok je Mani smatrao da je svako telesno sjedinjenje ponižavajuće, manihejci su redovno, sve do bogumila i katara, usled svoje asketske odvratnosti prema braku, bili optuživani za homoseksualnost.
Ipak, Mazdak je manje šokirao sasanidske običaje propovedanjem slobodnog sjedinjavanja da bi se dočepao poligamijske povlastice bogataša. Religije koje su se zalagale za čednost nisu nikad imale uspeha u Persiji. Propovedajući uzdržavanje za pred kraj života, Mitrine misterije morale su da se povlače prema zapadu, a Hristove pristalice koje su hvalile vrline neženstva bile su zaustavljene u svom napredovanju na istok. Budizam je, zbog svog asketizma, morao da ustukne pred zoroastrizmom i islamom. Asketizam je mogao samo da plaši nepripremljeno društvo i da odgovara isključivo jednoj kategoriji duhovnika koji su shvatali njegovu vrednost. Mazdak je, pak, hteo da, kao i Zaratustra, brzo izmeni društvene običaje, bilo da su posredi njegovi vernici ili ne. Obećavati podelu dobara i seksualnu slobodu je jedno, a hteti duboku reformu ljudskih bića na osnovu zoroastrijskog viđenja nešto sasvim drugo. Zato Zaratustra nije dirao u spoljne sklopove arijevskog društva, iako nije prihvatio nepravičnost ni jednog čoveka, ma koje mesto zauzimao u indo-iranskoj društvenoj trojnoj podeli. Suprotno tome, Mazdakov duhovni asketizam, time što je odbacivao jedenje mesa, da se nipošto ne bi prolivala krv, učinio je vegetarijanstvo neprivlačnim za sasanidsko društvo, što ni malo ne govori ovome u prilog, a taj preuranjeni komunista ovde je samo preuzeo pacifističke i asketske sklonosti koje su se krile u zoroastrizmu.
Događaji nisu dopustili Mazdaku da razvije plemenitost svoje etike. Pred vlašću uzdrmanom usled rata protiv Heftalita, krupni feudalci prepustili su suverena političkim nevoljama, Piroz je ubijen, a Persija je bila prinuđena da plaća danak Hunima. Kralj Kavad I reagovao je protiv moćnika u svom kraljevstvu i stao uz Mazdakove ideje o podeli zemljišta. Kao i Mani pre njega, tako je i Mazdak došao na dvor u Ktesifonu i bio proglašen za vrhovnog maga od kralja koji je proglasio jednakost u pogledu broja supruga. Feudalci su omrzli Mazdaka zato što je, u duhu jednakosti, uništio mnogobrojne žrtvenike vatre koji su bili takmaci Varhan Vatri ili svetoj Vatri kralja. Nakon što je Kavad I 496 bio svrgnut od jedne buntovničke stranke kneževa i sveštenika, Kavada su iz zamka "Zaborava" oslobodili njegovi vernici i vratili ga na vlast uz oružanu podršku Huna, gde je bio izbegao. Ali, primoran da se pomiri sa feudalcima, Kavad je obnovio veze sa zoroasterskim sveštenstvom i odvojio se od komunizma, ali je ipak ublažio zakone o braku i otpočeo zemljišnu reformu.
Podržavan od strane seoskog plemstva i seljaka, Mazdak je stao na stranu starijeg Kavadovog sina, Kavusa, koji je bio mazdakit, a bio je protiv izbora drugorođenog Hozroja za budućeg kralja. Čim su utvrdili da je Kavad stao na stranu moćne većine u državi, mazdakiti su ubrzali događaje. Kao što su se ranije bili dočepali poreske riznice, tako su sad opljačkali zamkove i podelili zemlju seljacima. Mazdakiti su tako zaboravili da za Zaratustru cilj nije opravdavao sredstva. Kao i u svakoj nasilnoj revoluciji, razularenost je uništila seosko stanovništvo, sasanidski moral je bio smrvljen, a otpočele su i otmice žena koje su odmah stavljane na zajedničko raspolaganje. Jedno podmuklo lukavstvo omogućilo je Kavadu i Hozroju da svrše sa Mazdakitima. Pozvavši ih na ekumenski dogovor sa mazdaistima i hrišćanima, izmešali su doktrine i sve ih na taj način pobili. Mazdaka takođe, na dan Mitrinog praznika (529). Ostavši bez starešine i organizacije, mazdakiti su se sve do islama potajno održali u planinama na severu. Pošto je podrazumevao kako poligamiju, tako i poliandriju, mazdakitski seksualni kolektivizam samo je ljutio muslimanski patrijarhat. U VIII veku, pobune neomazdakitskih "Crvenih" još su izbijale u Mediji, Hirkaniji i Horasanu protiv kalifata Haruna al-Rašida i Al-Mamuna. Godine 837 bagdadski emir proterao je poslednje mazdakitske zajednice iz Medije sve do vizantijske teritorije.
Propovedajući zajedništvo žena, Mazdak je otišao mnogo dalje od marksizma, koji je očuvao sklop tradicionalne porodice. Ali, prvi komunista na svetu nije predvideo da se, razbijanjem porodične ćelije, iz tih zajednica bez sutrašnjice rađa mnoštvo siročadi usled kojih je mazdakitska zajednica zapala u veoma bolnu pometnju. Reakcija jednog društva koje se oduvek odlikovalo brigom za decu, kakvo je bilo zoroastersko društvo, mogla je biti samo surova, jer već tad se društvo bavilo time da siromašnim devojkama dade miraz kako bi se mogle udati. Mazdakova revolucija omanula je u duhovnoj ravni zato što je Mazdak nameravao da izmeni ljude tako što će im nametnuti zajedničku ideologiju, ne vodeći pri tome računa o egoizmu, što je istinski uzrok društvenih nesreća. Upravo zato je malo očeva pohitalo da prizma decu rođenu iz sjedinjavanja s neznankama.
Iz Mazdakovog komunističkog učenja treba, ipak, zapamtiti jednu lekciju. Samo Bog može da bude zajednički imenitelj jednakosti ljudi. Samo jedno vrhovno Biće koje ukida razdaljine i nejednakosti u prostor-vremenu može da vidi bića u njihovoj istinskoj suštinskoj jednakosti. U stvari, kako težiti uspostavljanju društvene jednakosti u jednom svetu mešovite prirode, gde svaka nesreća, svaka patnja nalaze opravdanje tek u ravni preobraženog sveta, jer je takav svet oslobođen svoje početne mračne ljage, ograničenja, bolesti i smrti.
Blistave vladavine dvojice Hozroja, materijalni preporod Persije tokom VI veka, vojni uspesi na istoku i zapadu, stvorili su mišljenje da je njihova religija mogla ostaviti traga u istoriji zapada, budući da je neomazdaistička teokratija postala nepopustljiva baš pod ovim vladarima. U ime Zaratustre, kao drugi u ime Hrista ili Muhameda, ona se okomila protiv stranih religija izvan zemlje, i protiv mazdaikita koji su, kao i manihejci, svojom žudnjom za slobodom i društvenom pravdom, pokazivali vlasti nečovečnost njenih institucija. Grubi i nagli prelazak mazdaističke Persije u islam, brisanje granica između te dve religije sasvim različitog porekla, zamaglili su istoriju tako da smo u prvoj videli prirodan nastavak "zoroastrizma", iako kraljevska neomazdaistička teokratija, i pored toga što je preuzela neke elemente od drevne Prorokove religije, više nije imala ničeg zajedničkog s njenim istinskim izražavanjem koje se često održalo u seoskim sredinama i u pokrajinama na istoku. Okamenjena u svojim zastarelim sklopovima, sasanidska religija više nije bila u stanju da postigne društveno-duhovni razvoj koji je zahtevao zoroastrijsko preobraženje. Neomazdaizam je živeo svoje poslednje dane, i uskoro će ga zbrisati duhovni proročki dah čiju opasnost niko nije ni naslućivao: islam arapskih beduina.
Pred otvrdlim religijskim mentalitetom i političkom vlašću koju su dinastički zločini i žeđ za ratovanjem učinili sklonom da daje za pravo religijama koje su ranije bile osuđivane, krepka je vera zoroastrejaca, jednostavna i poletna, zapala posle Hozroja I u najveći skepticizam. Čini se da su najtvrđi tekstovi neomazdaizma prisajedinjeni Avesti tek pod vladavinom Hozroja I. Sumirajući persijsku religiju iz sasanidskog perioda, može se sa priličnom sigurnošću reći da je sasanidsko kraljevstvo imalo osobeni religijski karakter koji je veoma malo bio zoroasterski. Naravno, potonje religijsko predanje nastojalo je da što je mogućno više izbriše tragove tog ne-zoroasterskog karaktera. Dugotrajna podčinjenost opstalog zoroastrizma u islamizovanoj Persiji, kao i izgnanstvo velikog broja njegovih posvećenika u Indiju počev od VIII veka, doprineli su tome da se sasanidsko doba slavi kao blistava stranica zoroasterske istorije, iako je neomazdaizam često bio pobijanje istinskog zoroasterskog duha.
Ne uspevši da izvede preobražaje neophodne za evoluciju, što je zahtevala Zaratustrina etika, mazdaistička Persija živela je takva kakva je bila. Uzroci propasti Sasanidske Persije bili su duboki, metafizički i psihološki, a mentalitet običnih ljudi bio je podriven zervanitskim fatalizmom. Društvenom raspadu i pobunama satrapa pridružila se sve veća netrpeljivost sveštenstva, sve zavidljivijeg zbog takmaštva življih religija, sveštenstva koje se suprostavljalo moćnim udruženjima zanatlija čiji je rad "zagađivao čiste elemente". Okamenjeno u svojim povlasticama nasleđenim od kaste maga, neomazdaističko sveštenstvo, kao nekadašnje katoličko, podržavalo je moćnike i tolerisalo nepravdu i nejednakost. Odstupanja od izvornog Zaratustrinog učenja više se nisu računala i, pod uticajem tradicionalnog mazdaizma, malo-pomalo će preovladati zastareli i kultni elementi (mitologija, haoma , prinošenje žrtava, teški obredi), dok je Prorok baš i pokrenuo bio svoju reformu protiv tih odlika stare arijevske religije. Isto onako kao što je ono najbolje u zoroasterskoj gnozi imalo koristi od duha egzotičnih religija, tako će se između istinske zoroasterske misli i novoga islama izvršiti prava osmoza. Društvenom i političkom raspadu pridodali su se znaci koji su najavljivali stvarnu apokaliptičku katastrofu: priraštaji Tigra s plavljenjem leve obale doveli su, na dugu stazu gledano, do propasti Ktesifona u korist Bagdada. Pucanje brana i kanala poremetilo je zemljoradnju. Isto onako kao što je Luj XIV, preziranjem Fronde utro put revoluciji, tako je Hozroje, uprkos vladavini koja je obilovala laskavim pobedama i kulturnim pregnućima, ubrzao pad Persije time što je odbio da povede računa o dubokim potrebama naroda i što je persijsku religijsku misao, tradicionalno sinkretističku i tolerantnu, zatvorio u građanski i religijski zakonik, nesumnjivo juridistički znamenit, ali hladan i nečovečan. Kad su u Persiju prodrli prvi muslimani, pobornici jednakosti i pravde za sve, univerzalizam beduinskog islamskog mišljenja smesta je dopro do prirodne žeđi za slobodom koja je više odgovarala osnovama persijskog mentaliteta.
Suprotno tome, stanovništvo na istoku, u Horasanu, Baktriji i Sogdijani, koje se držalo tradicionalnijeg zoroastrizma, dugo se odupiralo zavojevaču i naglom upadu njegove religije koju je smatralo tuđinskom, i toliko obeležilo njegovu religijsku misao da već od VIII veka primećujemo pravu provalu zoroastrijskih tema u abasidski islam.
Od samog početka okupacije Arapi su umeli da pokažu toleranciju, pogotovo prema pristalicama "otkrivenjskih" religija, tj. religija koje su imale proročku knjigu sličnu Bibliji, a Avesta je smatrana za knjigu proročkog otkrivenja. Hrišćani, Jevreji i mazdao-zoroastrijci, zvani Gebri , morali su da plaćaju malu glavarinu. Mnogi su se preobratili na islam da bi plaćali manji porez, ali i zato što su vera i univerzalizam islama ispunjavali prirodnu pobožnost mnogobrojnih Persijanaca, čija je religioznost bila opala zbog neomazdaističke teokratije. Moć i uticaj zoroastrizma uočava se kada su pristalice Alija, Muhamedovog zeta, povukle razliku između persijanizovanih Abasida i Omajada. Omajadi su se polovinom VIII veka sudarili sa pobunom prvih Abasida u većinom zoroasterskoj provinciji Horasan. U toj pokrajini, muslimani su brzo oblikovali svoju veru oko čisto persijskih dualističkih tema. Otpor koji je trajao dva veka okončao se pobedom persijanizovanih Abasida, a protiv Arapa u strogom smislu. Samo jedan vek posle islamske pobede, muslimanski mitološki znaci već su u tesnoj vezi sa zoroasterskim eshatološkim uticajima. Persijanci su verovali da u Abu-Muslimu, narodnom junaku i vođi antiarapskog ustanka, vide obnavljača kraljevstva, te su ga poistovećivali sa izvesnim Ošedermom čiji su dolazak magi očekivali kao dolazak Zaratustrinog potomka. Ali godine 757, zauzeće Tabaristana (zapadna Persija) simbolizovaće pad poslednjeg uporišta mazdaističko-zoroasterske Persije, što je od 766 izazvalo prva emigriranja prema Indiji (Parsi). Za samo 150 godina islam se u dodiru sa Persijom rascepio u dva ogranka, i dok su Omajadi odneli plodove persijsko-muslimanske civilizacije daleko na zapad, Abasidi su na licu mesta iznedrili onaj većma persijanizovani islam iz kojeg će proisteći šiizam. Praktično, može se reći da je šiizam persijski oblik islama, pošto izvorni islam nije u potpunosti odgovarao persijskom duhu i običajima.
U ovom poglavlju o religiji, ostaje još samo da objasnim tužnu sudbinu zoroastrejaca nakon pada Sasanidske imperije, sve do danas. Bez toga, ovaj opis zoroastrizma bio bi nezavršen i nedorečen.
Manje zahtevni i od manihejstva i od zoroastrizma, hrišćanstvo i islam bili su omiljeniji. Pošto neomazdaizam, okamenjen u svojoj dogmatičnosti, nije ispunjavao svoju ulogu društvenog veziva i pošto se po duhu držao nasleđene kaste maga, čisti zoroastrejci zavukli su se u svoje porodične i seoske sisteme. Između ta dva sveta, sveta sasanidske crkve i sveta zoroasterskog predanja, uvukao se demokratični duh islama i poslužio kao novi društveni cement koji je verovatno pristajao svim sredinama. Od prva dva veka hidžre, zajedno sa većinom persijskih Jevreja i hrišćana, u Muhamedovu veru prešao je i popriličan broj zoroastrejaca, naročito u gradovima, ne bi li se rasteretio poreza. Zoroastrejci u istočnim provincijama, koji su bili najodbojniji prema islamu, domogli su se u VIII veku starih persijskih ispostava na Indu, na čijoj su se zapadnoj obali nastanili, u Suratu i u Bombaju, stvorivši blistave trgovačke kolonije Parsija. U muslimanskoj Persiji, Gebri, koji su ostali verni svojoj drevnoj veri, povukli su se oko Jazda, drevnog središta religije u kojem je nekadašnji hram Vatre postao velika džamija, i u pokrajine Kerman i Fars (Pars), tj. na teritoriju stare Persije u strogom smislu, odakle su u XIII i XVII veku dve male skupine iseljenika krenule prema svojim istovernicima u Indiji. Pokrajina Fars, ili Pars, je bila na glasu po ružnoj esenciji, čije je ekstrahovanje nastalo iz zanimanja starih Persijanaca za mirise, i iz velikog učešća mirisa, cveća i biljaka u zoroasterskim ceremonijama.
Posle žestokih polemika u IX i X veku, napisanih s ciljem da odbrane svoju veru od novih "otkrivenjskih" i pobedničkih religija hrišćana i muslimana, Gebri su se povukli u uzdržanost, predstavljajući se kao ljudi "Knjige", a Avesta, poput Biblije ili Kurana, bila im je sveta knjiga Zaratustrinih otkrovenja. Ne morajući više da je brane na duhovnoj ravni, Gebri su se ograničili na zatvorenu sredinu jednog domaćeg i porodičnog kulta, a neke porodice su nasledno održavale lokalno sveštenstvo u nekoliko hramova Vatre. U III i IV veku hidžre, arapski istoričari i geografi još su govorili o hramovima Vatre na koje su nailazili u mnogobrojnim gradovima Persije. Danas ih je ostalo svega tri u Teheranu, četiri u Kermanu, jedan u Širazu i oko dvadeset dva u Jazdu i okolini.
Zoroastrizam se trudio da pod islamom očuva folklorni karakter i društveni stav u kojem je preovlađivala primerna moralnost koja im služi na čast. Pošto je njihov broj bio beskrajno mali u odnosu na muslimansku masu, čiji su prezir često osećali, ovi daleki učenici Zaratustrini zatvorili su svoju religiju u ograde domaćeg kulta, ali, napolju, pokazivali su se kao vredni i krajnje pošteni radnici. I dan danas, pod sadašnjom iranskom teokratskom vladom stvari bi se verovatno povoljno odvijale za predstavnike jedne od najstarijih religija sveta. Od pre nekoliko decenija iranski zoroastrejci su u najtešnjoj vezi sa Parsima iz Indije, s kojima dele bogosluženje koje je, uz nekoliko izuzetaka, veoma slično kod jednih i kod drugih. U obe zajednice mrtvi se i dalje ostavljaju na tornjevima tišine a ceremonije navđote, neke vrste prvog pričešća mladog zoroastrejca, kom se oko pasa stavlja vunena traka (kusti), i braka, razlikuju se samo po upotrebi sanskrita ili pazenda u Indiji, odnosno persijskog u Iranu. Dok se zaratuštiji uglavnom bave zemljoradnjom, verni Zaratustrinim poukama, a mladi priželjkuju administrativna zanimanja ili zavidne društvene položaje, dotle Parsi koriste svoj preduzimljivi duh u trgovini, industriji i bankarstvu, čiji su pioniri u Indiji bili. Isto onako kao što je tokom vekova islam ostavio izvesnog traga na njihovim srodnicima u Iranu, tako su Parsi od XIX veka bili pod jakim uticajem britanske kulture engleske Indije, od koje su sačuvali izvesni puritanizam. Usled veće slobode koje imaju i finansijskih sredstava koje zaratuštije u Iranu nisu imale, Parsi su od početka razvili prilično obimnu književnu delatnost, kako bi mogli da učestvuju u radovima evropskih naučnika na proučavanju Aveste.
Naravno, neki autori su primetili da se kod preostalih zoroastrejaca ne može naći verni odraz Zaratustrinog učenja – i to baš zbog neomazdaističkih odstupanja i muslimanskih i indijskih uticaja i na jednu i na drugu zajednicu – ali ipak ti zoroastrejci predstavljaju žive i moralno primerne svedoke postojanja velike religije staroga Proroka. Sačuvali su punu ubeđenost u toleranciju njihove vere, što je vrlina o kojoj svedoči njihova istorija. Ta tolerancija potiče od ideje da cilj nikad ne opravdava podmukla ili surova sredstva. Što se njihovog milosrđa tiče, jezuiti su još pre više vekova primetili da ono ni malo ne zaostaje za hrišćanskim. Oko svakog parsijskog centra postoje zgrade koje održavaju vernici, a namenjene su namirivanju potreba siromašnih. U današnje vreme, u Indiji i u Iranu, zajednice izdržavaju putnička svratišta od pedesetak postelja u kojima zaratuštije ili Parsi mogu besplatno da odsednu dve nedelje. U Bombaju postoji teološki fakultet u koji iranski studenti dolaze na redovne studije. Teheranska zajednica drži bogatu biblioteku, a više iranskih erudita sarađuje u radu Kulturnog društva stare Persije. Procenjuje se da danas u svetu ima 30. 000 zoroastrejaca u Iranu, 150. 000 u Indiji i Pakistanu, 50. 000 u Evropi i SAD, a postoji i mali broj u Južnoj Africi, Japanu i na Tajvanu. Sveštenstvo se regrutuje iz porodica sveštenika čiji se sveštenički poziv oslanja, u isti mah, i na drevni arijevski patrijarhat i na naslednu kastu maga čiji je glavni mag pod Sasanidima postao Mobad Mobada, a danas ga još predstavlja samo Dastur Dastura (Mobadi Mobadan u Iranu).
U Iranu, posle mnogo vekova muslimanske vlasti, povučena u sebe ili prognana u indijsku sredinu, zoroasterska zajednica često podseća na "jevrejsku dijasporu" i u oblasti religije kod nje tek počinje da se ispoljava izvesno otvaranje prema spoljnom svetu. Kao vera koja istrajava hiljadama godina, zoroastrizam je uspeo da se očuva u relativno nepromenjenom obliku, ali ako zoroastrejci hoće da sačuvaju svoju religiju, nema im druge nego da se širom otvore prema svetu i da pokušaju da budu priznati u svojoj sopstvenoj zemlji, Iranu.
Kompletan tekst preuzet iѕ diplomskog rada Aleksandra Kostića " Istorija Persije za vreme dinastije Sasanida", a diplomski je odbranjen 24. februara 2005 godine na Filozofskom fakultetu u Nišu.