Immanuel Kant

Izvor: Wikipedija

Zapadna filozofija
Filozofija 18. stoljeća
Immanuel Kant
Ime: Immanuel Kant
Rođenje: 22. travanj, 1724 (Königsberg, Prusko kraljevstvo) (danas Kalinjingrad, Rusija)
Smrt: 12. veljača, 1804 (79 godina) (Königsberg, Prusko kraljevstvo)
Škola/tradicija: Kantijanizam , Prosvijetiteljstvo
Glavni interesi: Epistemologija, Metafizika, Etika
Poznate ideje: Kategorički imperativ, Transcedentalni idealizam, Sintetički a priori, Nomen, Sapere aude
Utjecaji: Wolff, Tetens, Hutcheson, Empirik, Montaigne, Hume, Descartes, Malebranche, Leibniz, Spinoza, Locke, Berkley, Roisseau, Newton, Swedenborg
Utjecao na: Fichte, Schelling, Hegel, Schopenhauer, Nietzsche, Pierce, Husserl, Heidegger, Wittgenstein, Sartre, Cassirer, Habermas, Rawls, Nozick, Popper, Kierkegaard, Jung, Searle, Foucault, Arendt


Immanuel Kant (Königsberg, 22. travnja 1724. – Königsberg, 12. veljače 1804.), njemački filozof i geograf.

Rođen je kao četvrto od jedanaestoro djece. Svoj cijeli život proveo je u Königsbergu, tadašnjem glavnom gradu Istočne Pruske.

Kant je studirao filozofiju na tamošnjem sveučilištu i kasnije postao profesor filozofije. Danas Königsberg pripada Rusiji i preimenovan je u Kaliningrad, ali u svoje vrijeme je bio drugi najveći grad u Pruskom kraljevstvu. Kant je rođen u luteranskoj obitelji i pohađao školu koju su vodili luteranci. 1740. upisao se je na sveučilište u Königsbergu i studirao filozofiju Gottfrieda Leibniza i njegova sljedbenika Christiana Wolfa. Kant je posebno bio zainteresiran za nove fizikalne teorije Isaaca Newtona. Nakon što je završio studij, Kant se nadao da će biti učitelj filozofije, ali to je bilo veoma teško. Dugo vremena je trebao živjeti život privatnog predavača. Jednom prilikom mu je ponuđeno da postane profesor poezije na sveučilištu u Königsbergu, ali on je odbio. Kasnije, 1770., postao je profesor filozofije na tom sveučilištu. Mladi Kant je bio zainteresiran za fiziku, posebno fiziku zemlje i svemirskih tijela. Napisao je nekoliko radova o tome, ali je njegovo zanimanje za metafiziku raslo. Htio je proniknuti prirodu ljudskog iskustva: kako ljudi uopće mogu nešto spoznati i na čemu se temelji njihovo znanje. Pod snažnim utjecajem Leibnizova i Wolffova filozofskog sistema, Kant je počeo sumnjati u temeljne odgovore prijašnjih filozofa. Prekretnicu u njegovu životu je označio Škotski filozof David Hume. Hume je pokušao raščistiti što je to naše iskustvo i došao do teorije „skeptizicma“, što znači da ne postoji ništa što bi jamčilo naše iskustvo. Kant je pročitao neka njegova djela i bio šokiran, teoriju koju je poznavao je vidio u potpuno novom svjetlu. Nakon toga je počeo tražiti novi, treći način osim ona dva koja je Kant nazivao „skepticizam“ i „dogmatizam“. Kant je bio pod znatnim utjecajem još jednog mislioca, Jean-Jacques Rousseaua. Njegove misli o ljudskim bićima, posebno o moralu i ljudskoj slobodi jako su se dojmila Kanta.

Sadržaj

[uredi] Općenito

Kant je imao velik utjecaj na romantičke i idealističke filozofe devetnaestog stoljeća, njegov je rad bio polazna točka za Hegela. Zajedno je sa Hegelom, Fichteom i Schellingom svrstan među klasične njemačke idealiste, ali je on osobno još svrstan pod transcedentalni idealizam. Kantova se filozofija može podijeliti u dva dijela: „do-kritičko period“ i „kritičko period“. U do-kritičkom periodu Kant se bavi materijalističkim tumačenjem svijeta. Svoju teoriju o nastanku svemira iznio je u djelu „Opća povijest prirode i teorija neba“. U ovom djelu je Kant predvidio postojanje planete Uran, koja je kasnije 1881.godine i otkrivena. U kritičkom periodu on daje kritiku prethodne filozofije i filozofije svojih prethodnika, te tako potpuno prelazi na idealizam.

U ovom periodu je napisao svoja najveća djela: Kritika čistog uma, Kritika praktičkog uma i Kritika moći suđenja

Najpoznatije Kantovo djelo je knjiga „Kritika čistog uma“ koju je Kant objavio 1781. Svoj način razmišljanja je Kant nazivao kritikom, a ne filozofijom. Kant je rekao da je kritika priprema za uspostavu prave filozofije. Prema Kantu, za tu uspostavu, ljudi bi trebali znati što ljudski razum može i koja su mu ograničenja. U „Kritici čistog uma“ Kant je napravio „kopernikanski obrat“. Tvrdio je da se naša spoznaja ne prilagođava predmetima već da je obrnuto, predmeti spoznaje se moraju prilagođavati našim mogućnostima spoznaje. Kant je napisao nekoliko ograničenja ljudskoga razuma, za osjećanje i razmišljanje. Za osjećaj postoje dva ograničenja unutar naših osjetila: prostor i vrijeme. Ne postoje fizički predmeti, nego ograničenja našega uma kad god osjetimo nešto preko naših osjetila. Nužna spoznaja je po Kantu dakle moguća zato što ćemo mi uvijek stvari doživljavati na određeni način, a ne zato što stvari same po sebi uvijek jesu ovakve ili onakve. Ovi oblici svijesti vrijede samo za naše iskustvo, a ne izvan njega. Ako um pokušava tražiti odgovor na pitanja izvan našeg iskustva zapliće se u proturječja i ne može naći odgovor. Dakle, metafizika je po Kantu nemoguća. Takva pitanja koja prekoračuju granice iskustva su na primjer pitanja o dvijetu(je li on beskonačan ili konačan), o duši(je li ona besmrtna ili smrtna), o Bogu(postoji li ili ne). Tu po Kantu nije moguće dokazati nijednu od suprostavljenih teza. Tako za doći do spoznaje da Bog postoji trebalo bi nam načelo uzročnosti koje bi vrijedilo u svijetu a ne samo u našem doživljaju svijeta, a toga po Kantu nema.

Za razmišljanje je rekao da postoji dvanaest kategorija čistih racionalnih koncepcija, podijeljenih na četiri polja: kvantiteta, kvaliteta, odnos i modalacija. Ovdje se javljaju analitički i sintetički sudovi. Analitički su sudovi a priorni i ne proširuju znanje dok sintetički sudovi proširuju. U umnoj spoznaji imamo a priorne ideje, i tu se želi preći granica iskustva. Ovdje se ne otkriva „stvar o sebi“. Kant je smatrao da je „stvar o sebi“ suština svih stvari. Ona je transcedentna , potiče savjest na stvaranje ideja. Ni umna spoznaja ne može otkriti „stvar o sebi“. Kant je smatrao da ljudski razum primjenjuje te ideje na sve stvari.

Kant je svoje etičko učenje iznio u djelu „Kritika praktičnog uma“,1788.godine. U tumačenju etike Kant polazi od pojma dobre volje. Za njega je to dobro po sebi, bez ikakvih ograničenja, koje ima za svrhu jedino ispunjenje dužnosti odnosno poštivanje zakona. Moralno se djelovanje zasniva na samokontroli jer svaki čovjek već ima a priorni zakon koji nam naređuje kako da se ponašamo. Taj moralni zakon Kant naziva kategoričkim imperativom. Kant je dao više definicija kategoričkog imperativa. Jedna od tih je: „Radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih“. Osim ove najopćenitije formulacije moralnog zakona, Kant navodi i slijedeće načelo: "Djeluj tako da tretiraš ljude, kako sebe tako i druge, uvijek kao cilj, a nikad kao sredstvo!". Ovim Kant naglašava dužnost poštivanja posebnog dostojanstva čovjeka kao razumnog i slobodnog bića. Po Kantu, slijedi da moralna dobrota nekog ljudskog čina ne slijedi iz objekta, tj. ništa nije dobro po sebi. uostalom, Kant smatra da mi zapravo ni ne možemo znati kakve su zapravo stvari u sebi. Moralno dobro nekog čina zato po Kantu slijedi jedino iz dobre nakane. Sama nakana je pak, dobra jedino ako se radi iz dužnosti, tj. da bismo poštivali moralni zakon.

Mada svaki čovjek ima u svojoj svijesti moralni zakon od njegove volje zavisi hoće li ga poštovati ili ne. Tako je moralni zakon preduvjet „praktičkog uma“. Kant je dao i svoje mišljenje o estetici, u svojoj knjizi "Kritika moći suđenja" koju je napisao 1790.godine. U Kantovoj terminologiji estetika se ne odnosi na filozofiju umjetnosti, već se odnosi na nešto osjetilno. Kant tvrdi da je doživljaj ljepote zasnovan na bezinteresnom sviđanju oblika umjetničkog djela. Lijepo je ono što se svima bez interesa nameće kao takvo.

[uredi] Kritika čistog uma

Kantova "Kritika čistoga uma" još danas nije potpuno protumačena. Potrebno je postaviti pitanje, što je Kant zapravo želio pišući to djelo. On je već u predgovoru i uvodu jasno istaknuo problematiku koju bismo mogli izraziti pitanjem: je li metafizika moguća? Ta je problematika osobito došla do izražaja u protivnosti racionalizma i empirizma, dogmatizma i skepticizma, u prihvaćanju i odbacivanju metafizike. "Kritika čistoga uma" se sastoji od: predgovora prvom izdanju; predgovora drugom izdanju, uvoda i dva glavna dijela: transcendentalna teorija o elementima i transcendentalna teorija o metodi. Prvi dio, koji predstavlja najveći dio djela, dijeli se opet na dva dijela: na transcendentalnu estetiku i transcendentalnu logiku. Konačno, transcendentalna logika se dijeli na transcendentalnu analitiku i transcendentalnu dijalektiku.

[uredi] Transcendentalna estetika

U transcendentalnoj estetici Kant proučava osjetne principe a priori, dakle, osjetnu spoznajnu moć. Tu se on pita da li osjetna spoznaja sadrži apriorne predodžbe. Predodžbe, koje nam daje osjetnost, zovu se opažaji. Djelovanje predmeta na sposobnost predodžbi je osjećaj ili empirički opažaj. Neodređeni predmet empiričkog opažaja zove se pojava. Pojavi odgovara materija, a forma sređuje raznolikost pojave.

[uredi] Transcendentalna logika

Kao što je transcendentalna estetika izolirala i promatrala osjetnost, tako transcendentalna logika izolira razum i promatra samo onaj dio mišljenja koji ima svoje porijeklo samo u razumu. Kantova transcendentalna logika razlikuje se od klasične opće ili formalne logike u tome što on ne promatra samo forme mišljenja, nego ona promatra apriorne pojmove i principe mišljenja i njihovu primjenu na predmete, i to ne primjene na neki pojedinačni predmet, nego na predmete općenito. Transcendentalna logika se bavi apriornom spoznajom ukoliko je ona djelo razuma, a ne osjetnosti. Ona proučava, apriorne pojmove i principe razuma kao nužne uvjete da se objekti, dani osjetnom intuicijom, mogu misliti.

[uredi] Kritika praktičkog uma

"Kritika praktičkog uma", kaže Kant u predgovoru, nije kritika čistog praktičkog uma, nego naprosto praktičkog uma uopće, jer ona samo pokazuje da postoji praktički um i u tome kritizira njegovu praktičku sposobnost. U toj sposobnosti utvrđena je i transcendentna sloboda, koju je kritika čistog uma samo problematički postavila. Objektivna realnost slobode dokazuje se sad moralnim zakonom praktičkog uma.

I Kritiku praktičkog uma je Kant podijelio na dva dijela: prvi donosi elementarnu nauku čistoga praktičkog uma, a drugi metodologiju čistoga praktičkog uma. Elementarna nauka se opet dijeli na analitiku i dijalektiku čistoga praktičkog uma. Analitika donosi u tri poglavlja nauku o a) načelima, b) pojmu predmeta i c) pokretalima čistoga praktičkog uma.

[uredi] Kantova nauka o religiji

Temeljne misli svoje filozofske nauke o religije Kant razvija, u djelu „Religija unutar granica čistoga uma“. On tu razlaže umsku vjeru u njezinom odnosu prema crkvenoj vjeri. U četiri dijela govori: a) o radikalnom zlu unutar ljudske naravi; b) o borbi dobrog i zlog principa za gospodovanje nad čovjekom; c) o pobjedi dobrog principa nad zlim i uspostavljanje Božjeg kraljevstva na zemlji i d) o pravoj i lošoj službi pod gospodstvom dobrog principa ili o religiji.

Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran.
Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo.
Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove.


IMMANUEL KANT Kritika Praktičkog Uma

Najvažnija od tri Kritike Immanuela Kanta, koja je, zapravo, nastavak prve Kritike, njezina dorada. Kao što smo već prošli put na predavanju rekli, sam pojam Kritika za Kanta znači – granica, mogućnost. Dakle, on ovdje ne kritizira praktički um u pravom smislu te riječi, nego nam iznosi svoju teoriju o tome gdje su njegove granice, što on to je i može! Za razliku od prve knjige koja govori što možemo znati, ovaj nastavak odgovara na pitanje što trebamo činiti. Dakle, radi se o tome da smo mi ljudi djelatna bića!

PRVO POGLAVLJE O načelima čistog praktičkog uma

• Praktička načela 1. maksime /subjektivna – važeća nam je samo naša vlastita volja 2. imperativi /objektivna – važeći za volju svakog umnog bića (zakoni)

primjedba - imperativi sami po sebi moraju imati dovoljan razlog da bi važili za opću skupinu, inače bi bili samo maskime (osobna načela) - no, isti taj imperativ može dati proturječje nečijoj maksimi (npr. Mi kao maksimu sami sebi zadamo da nikakvu uvredu nećemo pretrpjeti neosvećenom, no zakon i dalje ne tolerira osvetu kao dovoljan razlog za nekome učiniti nažao) - dakle, nekima je to pravilo maksima, nekima imperativ (prisilje na djelovanje)

imperativi 1. hipotetički – odrede volju s obzirom na učinak (propisi) 2. kategorički – odrede volju kao takvu još prije nego odrede što je sve potrebno za učinak (zakoni)

Pokušajmo sada shvatiti kako uopće dolazimo do te volje!

Zadatak 1: Recimo da je volja odrediva samo ako je razlog neke maksime dovoljan da bi postao opći! Um predočuje zakon -> tada zakon nije predmet osjetila, nego glave -> znači da zakon nije pojava, nego misao -> tada ni razlog za zakon nije pojava -> onda je, na koncu, dovoljan razlog za činiti nešto zakonom samo slobodna volja To je ono što smo pričali da Kant kritizira empirizam. Zadatak 2: Pronađimo sada što je to jedino sposobno da odredi tu slobodnu volju! To ne može biti neka materija/objekt zakona jer objekt pripada osjetilnom svijetu, empirijski je uvjetovan. Tada to može biti samo zakonodavna forma. Želi reći da ne nastaje od osjetila, nego od nečega što nam je svima zajedničko, a to je um.

primjedba Sada se Kant počinje pitati od kud počinje naša spoznaja – da li od slobode ili od zakona!? Probajte vi malo razmisliti, na osnovu čega mi počinjemo spoznavati svijet oko sebe? Do čega nas to naše prvotno iskustvo dovodi, do slobode ili do zakona? Kant tvrdi kako na osnovu iskustva ne možemo ništa zaključiti o slobodi, jer putem iskustva spoznajemo zakone prirode i pojave, a već smo rekli kako sloboda nema veze s osjetilima, dakle ni s prirodom, dakle, ni s iskustvom! Što bi reklo da do spoznaje možemo doći jedino preko moralnog zakona! Jer on nema veze s osjetilima, odmah ga postajemo svjesni i on nas vodi do pojma slobode! (npr. Netko vama superioran prijeti da će vas ubiti ako ne svjedočite lažno o nevinom čovjeku. Iako znate da vas čeka smrt, možda ćete razmisliti o tome da ipak to ne učinite! Taj moralni zakon vam je omogućio spoznaju slobode u sebi, što god odlučili. U suprotnom bi vam ona ostala nepoznata.)

A doći do tog moralnog zakona je vrlo jednostavno – pazimo na nužnosti koje nam um pripisuje i osjećamo sve empirijske uvjete.


Osnovni zakon čistog praktičkog uma

Djeluj tako da tvoja maksima volje u svako doba može ujedno važiti i za opće zakone.

primjedba - ovo pravilo traži da se postupa na izvjestan način - traži A PRIORI razmišljanje – da odredimo svoju volju prije svega drugog – traži da činimo isto što i kategorički imperativ - što znači da nam ovo pravilo upravo daje moć da naš um bude zakonodavan (zbog ovog a priori) – čista volja je onda forma zakona, ali već znamo da je ona ujedno i najveća maksima - došlo je do toga da nam se naša misao ovdje pruža na dlan kao zakonodavna – spojili smo maksimu i imperativ - no, ionako je objektivan zakon tu u svrhu subjektivnog, pa je dovoljno da imamo svijest o tom osnovnom zakonu jer nam se on nameće a priori; nazovimo tu našu svijest faktom uma

Zaključak je da čisti um daje čovjeku opći zakon koji nazivamo ćudoređem!

primjedba - čovjek sudi sam se o svome djelovanju - čak i onda kada mu se umiješaju jaki nagoni, on će opet uspoređivati svoju maksimu s čistom voljom - tada je taj princip ćudorednosti proglašen najvišim odredbenim zakonom (bez obzira na sve subjektivne različitosti) i važi za sva umna bića ukoliko uopće imaju neku svoju volju - dakle, potreba i motiv svakog umnog bića je da stvara maksime koje neće proturiječiti moralnome zakonu - stvorena je unutrašnja sila koja se naziva dužnost u svrhu primoravanja uma da radi u skladu s objektivnim zakonom i čini nas uzornima - cilj praktičkog uma je težiti nepromijenjivosti tih maksima, težiti kreposti


Poučak: Autonomija/sloboda volje je jedini princip svih moralnih zakona (ali ujedno i dužnosti koje idu uz njega)! Kao što je već profesor spomenuo na prošlom predavanju.. Sloboda 1. u negativnome smislu – nezavisni smo od materije/objekta zakona 2. u pozitivnome smislu – naš vlastiti um sačinjava zakonodavstvo

I samo to je uvjet – da se nikakva materija neke žudnje ne uplete kao uvjet zakona. Jer bi time odmah došlo do heteronimije, čiste suprotnosti slobodi.


PARADOKS METODE

E sad opet dolazimo do komplikacija.. Uz sve ovo do sada rečeno, Kant ipak postavlja jedan paradoks: kada se radi o dobru i zlu,njih ipak ne smijemo odrediti prije moralnog zakona, nego upravo poslije i pomoću njega! Kada bismo uzeli na razmatranje pojam dobra prije moralnog zakona, onda bismo ga morali odrediti pomoću našeg osjećaja za ugodu jer ne bi imao nikakav drugi praktički zakon kao smjernicu. No, ugodu mi možemo saznati samo iz našeg iskustva (osjetila), a ono je uvjet za praktički zakon, tada zakon ne bi morao nikako biti a priori i time bi čovjek sam sebi oduzeo mogućnost uopće pomišljanja a priori o dobru. Vidite li kako se vrtimo sada u krug?! Tako Kant smatra da su i svi filozofi do tada griješili uzimajući predmete kao osnovu koju su htjeli dovesti do savršenstva, blaženstva, umjesto da počnu a priori od onoga što je najviše - moralni zakon, a onda svodili njega na volju. Sav obrnuti postupak bi se zasnivao na osjećaju, a on je empirijski i to je nedopustivo.


TREĆE POGLAVLJE O pokretalima čistog praktičkog uma

Da ponovimo, na kraju, ono što smo, zapravo, već rekli.. Uzmimo da je subjektivan razlog nekog umnog bića pokretalo koje uvijek može biti samo moralni zakon i time mora ujedno biti i sam po sebi subjektivno – dovoljan odredbeni razlog radnje. Pojam dužnosti kod radnje zahtjeva suglasnost sa zakonom. Premda se razlikuje djelovanje prema dužnosti – legalitet i djelovanje iz dužnosti – moralitet, za volju zakona.

[uredi] Relevantni članci

  • Klasični njemački idealizam
U Wikimedijinu spremniku nalazi se još materijala na temu: