Razgovor:Oluja (Shakespeare)
Izvor: Wikipedija
Dugo su se razilazila mišljenja o tome u koje je doba nastala Oluja. Naime polemike su vođene o tome je li uopće nastala unutar predviđanih godina tj. između 1596. i 1613. Engleski književnih Petar Cunningham, godine 1842. nalazi neki dokument o zabavama na dvoru kraljice Elizabete i kralja Jakova I. U tom se dokumentu vidi da je drama Oluja bila prikazivana pred kraljevskim dvorom u Whitehallu na dan Svih Svetih 1661. godine ili godinu ranije. Ima još govora o tome da je Oluja napisana u posljednjem razdoblju Shakespeareova stvaranja. Ranija Shakespeareova djela odaju mnogo vatreniji i neobuzdaniji temperament, a iz Oluje je očito da ju je napisao čovjek zrelijih godina, čovjek u čijoj su se duši strasti smirile i staložile te koji promatra svijet i ljude objektivnim pogledom hladnog filozofa, kakav je i sam glavni junak ove glume. Pravi izvor, po kojem je Shakespeare napisao Oluju, nije doista utvrđen. Godine 1609. ili 1610. izašla je zbirka novela Noches de Invierno ( Zimske noći) koju je napisao španjolski pisac Antonio de Eslava. U toj je zbirci jedna pripovijest koja ima mnogo sličnosti sa Shakespeareovom Olujom. Ali ostale činjenice upućuju na to da je riječ o nekom starijem izvoru. Kao u Snu ivanjske noći, vodi nas Shakespeare i u Oluji u carstvo priča na samotni otok, gdje je sav život kao obavijen nekom lakom i mekanom koprenom sna, gdje je sve puno glazbe i slatkih pjesama- a kad se na svršetku glume prenemo onda zajedno sa Calibanom kričimo, želeći da opet usnemo, i žalimo što je Prospero slomio i zakopao svoj čarobni štapić, a svoju knjigu utopio u morskim dubinama. U tom carstvu priča ostaju ljudi, a i oni likovi, koji nisu ljudi, naime zračni duh Arijel i nakazna grdoba Caliban puni su pravih ljudskih crta, osjećaja, želja i težnji. Sva su Shakespeareova djela poetična, ali nijedno nema toliko mržnje, blage i slatke poezije koliko Oluja. Lik Mirandin, Arijelov, i Ferdinandov, pa onda prizor između Prospera i Mirande, Prospera i Arijela, Mirande i Ferdinanda puni su divne lirske poezije. Jačih dramskih sukoba u Oluji nema. Sve je samo refleks negdašnjih burnih događaja i doživljaja. U Oluji vidimo, kao ni u jednoj Shakespeareovoj drami, potpuno jedinstvo mjesta i vremena, jer je to postulat same radnje, koja se sva događa na istom otoku i traje malo duže od prikazivanja Oluje na pozornici. Neki su držali da je Oluja posljednje Shakespeareovo djelo i da u Prosperu gledamo samog autora. Kao što se Prospero na kraju odriče vračanja i odbacuje čarobni štapić i knjigu, tako se i Shakespeare ovim svojim djelom odrekao književnog rada. Francuski pisac Emile Montegut išao je tako daleko, te je ustvrdio da je u Oluji simbolički prikazan cijeli Shakespeareov život. Prospero je Shakespeare, a otok na koji je došao je kazalište. Caliban je neobuzdani dramski pisac,a Arijel je genij Engleske, koji je dugo bio u zatvoru i kojeg je trebalo osloboditi da se kazalište digne u više sfere i da se napuni glazbom i poezijom. Oluja je u jednu ruku pandan Snu Ivanjske noći. U Snu Ivanjske noći- kako je lijepo opazio prevoditelj, Francuz Hugo- osjećamo moć nevidljivog svijeta nad čovjekom, a u Oluji čovjekovu moć nad nevidljivim svijetom. Neki su komentatori raspravljali o tome gdje bi se mogao nalaziti otok na kojem se događa radnja ove glume. Po jednima je to otok Lampedus između Malte i afričke obale, a po drugima Krf. Sva su ta nagađanja promašena, jer se Prosperov otok ne nalazi nigdje drugdje nego u Shakespeareovoj mašti. Glavno lice u Oluji je Prospero. On je bio milanski vojskovođa koji se bavio znanošću. Bio je prognan na pusti otok, gdje je sa kćerkom Mirandom živio dvanaest godina. Za to vrijeme usavršio je svoje znanje da je potpuno zavladao prirodnim silama, te tako postao najmoćnijim vladarom u svijetu duhova. Iz duše takva čovjeka moralo je nestati svake strasti, svakog niskog nagona te nagona za osvetom. Zato se Prospero ne osvećuje dušmanima, nego se samo služi svojom magičnom snagom da ih dovede u svoje samotno boravište, a onda im velikodušno oprašta i postupa prema njima s neki suvremenim mirom filozofa koji ne mari za taštu zemaljsku slavu. U Mirandinoj je pojavi čar neodoljive poezije. Plemenitost njene ćudi, nesebičnost i dobrota srca ističu se najjače u njezinom sažaljevanju prema brodolomcima, a još više prema Ferdinandu, kada mu pomaže nositi teške klade. Osobitu pozornost zaslužuje lik Calibana. On je sin samog đavla i gadne vještice Sikoraks, od rođenja ružan i nakazan, divljak koji je ostao rob najnižih nagona i požuda, premda se Prospero mnogo godina trudio da u njemu probudi osjećaje za viši duševni život. Caliban, koji sebe smatra vlasnikom otoka, htio bi se osloboditi gospodarstva tzv. uzurpatora Prospera, ali ne zato da sam vlada, nego da padne u još sramotniji položaj. Ali ipak, veliki je Skakespeareov duh i toj je nakazi dao neke crte koje nam Calibana kadikad čine gotovo simpatičnim ili barem ublažuju ovo gađenje koje bismo inače morali prema njemu osjećati. Arijel je zračni duh, vedar kao azurni zrak i hitar kao misao, vjeran pomagač plemenitih namjera svoga gospodara. On leti po zraku, pliva u vodi, roni u vatru… I Arijel čezne za slobodom, ali ne kao Caliban, da jedno ropstvo zamjeni drugim, nego da bude zaista slobodan u slobodnom zraku koji je njegovo pravo kraljevstvo. Ime Arijel uzeo je Shakespeare iz Svetog pisma gdje je ono ime grada u kojem je boravio David, a Shakespeareu je poslužio zbog sličnosti s latinskom riječju aer ili engleskom air, koje znače zrak. Ako se ova gluma želi prikazivati tako da budu valjano istaknute sve nezine velike ljepote, potreban je poseban, dosta zamršen scenski aparat. To je razlog zašto se Oluja vrlo rijetko prikazivala na pozornicama.