Bokeljski Hrvati
Izvor: Wikipedija
Bokeljski Hrvati je najjužnija hrvatska enklava nastanjena na području Boke u Crnoj Gori, koji svoje porijeklo vuku od Dukljana, najjužnijeg plemena Crvenih Hrvata.
Boka je smještena jugoistočno od Dubrovnika, duž obale od Herceg Novog, pa di blizu Bara, a svoje ime dobiva po gradu Kotoru i tal. riječi‚ ’boca, u značenju ušće’. Godine 1945. pripojena je Crnoj Gori, a u dubljoj povijesti pripadala jer području Crvene Hrvatske. Etničko-religijska struktura napose se počela mijenjati nakon 1991.
Bokeljski hrvati su u 18. stoljeću imali više od 300 brodova i bijahu rival Dubrovniku i Veneciji. Jedan od poznatijih Bokelja bio je Matej Zmajević ili Matija Zmajević (1680-1735), admiral baltičke mornarice i brodograditelj koji je ruskom caru Petru I Velikom izgradio flotu u Voronježu. Ovaj čovjek imao je velikih uspjeha u pomorskim bitkama protiv Šveđana, pa je iz toga razloga uz velike vojne počasti (odlikovan redom Aleksandar Nevski), sahranjen u katoličkoj crkvi u Moskvi. Petar I Veliki čini još jednu čast, i šalje svoje mlađe časnike u Perast u Boku na studiranje pomorskih znanosti.
Od ostalih poznatih Bokelja, tu su još Tripun Kotoranin, kotorski zlatar, koji je radio 1476. na dvoru Ivana Groznog u Moskvi; Krsto Čorko, koji je u 2. polovici 17. stoljeća postao španjolski markiz i guverner Baleara, inače je bio pomorski kapetan; Kapetan Petar Želalić (Zhelalich), koji je postao član reda Malteških vitezova, a sa svojim malenim šambekom (tipom broda berberskih gusara), kojim je 19. 9.1760. potukao turski brod naoružan sa 82 topa; Antun Luković, glavni inženjer na projektu gradnje Sueskog kanala (1859-1869); Ivan Visin (1806 - 1868), pomorski kapetan i istraživač koji je iz Antwerpena 1852. krenuo na put oko svijeta na brodu "Splendido".
Sadržaj |
[uredi] Ime
Ime se izvodi od riječi Boka Kotorska (u starijih hrv.autora zabilježena i kao: Buka od Kotora, gen. Buci), u doslovnom prijevodu, "Kotorsko ždrilo".
[uredi] Kultura i Povijest
O Bokeljima iz Boke Kotorske piše pop Dukljanin u 12 stoljeću koji bilježi osnutke biskupija u Budvi i Kotoru i kako je Crvena Hrvatska u zajednici sa Bijelom Hrvatskom. Dolaskom Turaka dio Boke pripast će Turcima, pa se ona stavlja pod zaštitu Mlečića i ostaje pod istom do 1797. Kroz to vrijeme Bokelji postaju vješti pomorci brodograditelji, a razvija se i književnost. Mornarica Bokelja postaje među najjačima na Mediteranu Danas Hrvati Boke imaju u Crnoj Gori stranku Hrvatsku građansku inicijativu, a postoji i udruga Hrvatska Bratovština Bokeljska Mornarica 809, koja ima ispostave u Zagrebu i Dubrovniku, a zaštitnik joj je Sveti Tripun, koji se već 12 stoljeća slavi 3. veljače.
[uredi] Velikosrpske pretenzije
Bokelji su prvenstveno Hrvati, no bilo zbog slavne pomorske povijesti Bokelja, bilo zbog želje za zatiranjem opstojnosti drugih naroda na teritoriju Bokokotorskog zaljeva, pripadnici drugih naroda počeli su se izjašnjavati kao Bokelji i prisvajaju to ime.
Tako danas postoji razlika između Hrvata Bokelja, te ostalih stanovnika koji su se počeli izjašnjavati Bokeljima kao stanovnicima zemljopisnog područja Boke Kotorske: to jest Srbi, Crnogorci naseljeni na području gradova: Kotor, Tivat, Risan i Herceg Novi) koji se nalaze u jugozapadnom dijelu Crne Gore, odnosno uz Bokokotorski zaljev. Većina stanovnika Boke danas (2006.) jesu pravoslavne vjeroispovijesti, jer su mnogi Bokelji morali iseliti za vrijeme: Prve Jugoslavije, Druge Jugosavije, te za vrijeme Domovinskog rata kada se najveći broj Bokelja iselilo. Ako se izuzme regionalna pripadnost, nacionalno ne-etnički Bokelji izjašnjavaju se Crnogorcima ili Srbima, ono što etnički i jesu. Sličnu sudbinu Bokeljana proživljavaju i druge hrvatske etničke zajednice: Šokci i Bunjevci.
Prema peru izvjesnog Vlastimir Ignjatovića, ako bi se Crna Gora (što se već dogodilo) odvojila od Srbije , 'Bokelji' bi kao Srbi imali pravo zahtijevati autonomiju, ili pak pravo na odcjepljenje i priključenje Srbiji. Prilikom toga Ignjatović navodi, kako Bokelji imaju granicu gotovo do Hvara, Sarajeva i Zlatibora. Srpska velikosrpska politika veoma jasno precizira svoje prohtjeve i težnje prema tuđem teritoriju. Međutim Bokelji nisu Srbi, i zaboravljaju da je bokeljsko porijeklo dukljansko. I u Ljetopisu popa Dukljanina ni na jednom mjestu se ne spominje da su u Duklji živjeli 'Srblji', pa ni srpski povjesničar Relja Novaković. Kao prvi arhont Dukljana spominje se Petar u IX stoljeću. Godine 1189. Duklja pada pod vlast Raške. -Hrvatska povijest ovdje je stara i moramo zaći u vrijeme postojanja Crvene Hrvatske, ona se onda prostirala prostirala odf Neretve do Bojane, a možda i južnije. Porfirogenet spominje oko 950. da u carstvu žive narodi Hrvati i Srbi. Crnogorci se tada još ne spominju. Crveni Hrvati naseljavali su područja Ljubinja, Stolca, Nevesinja, Gacke, Trebinja, i što nam je osobito zanimljivo Dubrovačku okolinu, Boku, Cetinje, Crnojevića Rijeku, Nikšić, Virpazar i drugo. Prema popu Dukljaninu (1200) u području Crvene Hrvatske žive Dukljani ili Slavonci. Dio se Dukljana svakako odvojio od hrvatske matice, možda još i u 10. stoljeću i postao samostalan, njih danas znamo kao Crnogorce, i znamo za izjavu iz 19. stoljeća, u 'Obzoru', 'Nijesmo mi Srbi ...mi smo Crnogorci... govorimo hrvatskim jezikom.' Sve ovo govori u prilog hrvatskog porijekla stanovnika Crvene Hrvatske i samo protivljenje Crnogoraca da su, ili da budu Srbi. Crnogorci su se podijelili na mnoga plemena, a glavno zanimanje postade im polu-nomadsko ovčarstvo, a planinski katuni još se mogu naći po crnogorskim brdima.
Crna Gora nazivana Zetom od 12 do 15. st. je pod ondašnjom Raškom, ali imaju odvojene uprave. Govor što ga Crnogorci imaju ostao je sličan govoru Boke i području Dubrovnika, čime se i iskazuje njihovo porijeklo od Crvenih Hrvata i nesrodnost sa Srbima.
Područje Boke i cijele Crvene Hrvatske ujedinjeno je sa Bijelom (Zapadnom) Hrvatskom do sredine 10 stoljeća u jednu državu. –To je moglo biti vrijeme cijepanja Dukljana na kasnije Crnogorce koji su se osamostalili, i narod Boke koji su ostali u području Boke, odnosno Bokelja. Tokom 12. stoljeća niću uz obalu mnogi novi gradovi. Kotor postaje pomorsko trgovačko središte, a crkva Svetog Trifuna podignuta je 1166. uz pomoć pomorskih trgovaca. Kotor postaje poznat po brodograđevnoj industriji. –Godine 1371. Kotor dolazi pod zaštitu Ljudevita Velikog koji tjera Veneciju sa istočne obale Jadrana. Nakon smrti Ljudevita Velikog, bosanski kralj Stjepan Tvrtko I Kotromanić ovlada dijelom Boke i utemeljuje se Herceg Novi, na zapadnoj strani zaljeva. Godine 1391. ovaj umire a Kotor postaje nezavisni grad-država, i tako bude sve do 1420.
Nad Bokeljskim Hrvatima od 1918. počelo se provoditi etničko čišćenje. Prema popisu iz 1910 tamo ih ima 13,500, da bi im broj 1991. spao na svega 4,910. Istovremeno naglo raste broj nehrvatskog pučanstva, od 33,400 (1910) na 61,400 (1991). Hrvati iseljavaju, pod pritiskom uz prijeteća pisma sa sadržajem "Ne odete li sami na vrijeme, noć će gutati vašu djecu i vaše obitelji. Pohrlite po pozivu gospodina Tudjmana u Hrvatsku, jer srpskih vjekovnih ognjišta tamo ima više nego što ima vas." Bokeljsko ime od etnonima postaje naziv za stanovništvo a Hrvati se proglašavaju Srborvatima (karta “Velike Srbije”), ili se moraju izjašnjavati kao Jugoslaveni.
Vanjske poveznice
[uredi] Poznate osobe
- Sv. Leopold Bogdan Mandić (1866-1942),
- Stjepan Mitrov Ljubiša (1824-1878),
- Bl. Ozana Kotorka (isto poznata kao Katarina Kosić, 1493-1565),
- Bl. Gracija iz Mula (1438-1508)
- Nikola Modruski
- Josip Marinović
- Luka Brajnović
- Andrija Paltašić (~1450-1500)