Hrvatska u Prvom svjetskom ratu
Izvor: Wikipedija
Hrvatska se početkom 20. stoljeća nalazila u sastavu Austro-Ugarske. Teritorij Trojedine kraljevine bio je podjeljen na Hrvatsku i Slavoniju (tzv. Bansku Hrvatsku) koja je bila u Ugarskom dijelu monarhije, unutar kojeg su imale autonomiju te na Dalmaciju koja je bila pod austrijskom upravom. Pod austrijskom se upravom nakon prestanka vlasti nalazila i Istra. Pitanje hrvatskog ujedinjena bio je temljni problem, koji se u dvojnoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, u kojoj su vladali Austrijanci i Mađari, nije rješavao.
Sadržaj |
[uredi] Hrvatsko pitanje u doba Prvog svjetskog rata
U Prvome svjetskom ratu Austro-Ugarska se borila na strani Središnjih sila, a hrvatski vojnici borili su se i ginuli na balkanskom, galicijskom i talijanskom bojištu. U Hrvatskoj je sve više raslo nezadovoljstvo i zahtjevi za rješavanjem hrvatskog pitanja. Njegovo rješenje ovisilo je o tome hoće li Austro-Ugarska opstati kao država ili neće. Kad je izbio rat, bila su moguća tri rješenja hrvatskog pitanja: ostanak Hrvatske u preuređenoj Austro-Ugarskoj, stvaranje samostalne hrvatske države, te ulazak u zajedničku državu svih južnih slavena. Zadnja dva riješenja predviđala su raspad Austro-Ugarske.
Prva je mogućnost početkom rata imala najviše izgleda, jer tada nijedna velesila nije željela raspad Austro-Ugarske. Stvaranje samostalne hrvatske države je u tadašnjim međunarodnim okolnostima imala najmanje izleda. Zato su se hrvatski političari u doba rata opredjelili za preostala dva rješenja. U Hrvatskom saboru tada je većinu imala Hrvatsko-Srpska koalicija. Njezina je vodeća ličnost bio Svetozar Pribićević, koji se zalagao za približavanje Hrvatske i Srbije.
[uredi] Jugoslavenski odbor
Dio hrvatskih, srpskih i slovenskih političara iz Austro-Ugarske zalagao se za njezino razbijanje i stvaranje zajedničke države Južnih Slavena. Smatrali su da bi ta država trebala obuhvatiti sva južnoslavenska područja u Austro-Ugarskoj (Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Vojvodinu) te tada nezavisne države Srbiju i Crnu Goru. Početkom rata, oni su iz straha pred progonima morali otići u inozemstvo i 1915. godine u Parizu su utemeljili Jugoslavenski odbor. Predsjednik mu je bio hrvatski političar Ante Trumbić. Osim za stvaranje jugoslavenske države, odbor se borio i protiv osvajačkih težnji Italije prema Dalmaciji i Istri, izraženih u Londonskom ugovoru.
Jugoslavenski odbor zamišljao je novu državu kao zajednicu ravnopravnih naroda u kojoj bi bila poštovana njihova povijesna autonomna prava. Radeći na stvaranju zajedničke države nastojao je surađivati sa srpskom vladom. No, srpska vlada na čelu s Nikolom Pašićem vodila je dvostruku politiku: s jedne strane zalagale se za zajedničku, iako centralištički uređenu državu, a s druge strane je pregovarala s Antantom o proširenju Srbije na BIH i djelove Hrvatske(gotovo cijelu Slavoniju i Dalmaciju).
[uredi] Svibanjska i Krfska deklaracija

Nakon smrti cara Franje Josipa, u Austro-Ugarskoj je na prestolje došao novi car Karlo (1916.). Hrvati iz Dalmacije i Slovenci su tada Svibanjskom deklaracijom (1917.) predložili su da se Austro-Ugarska preuredi na trijalističkom principu, tj. da se uz Austriju i Ugarsku stvori treća jedinica koja bi obuhvatila sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji (Sloveniju, Hrvatsku, BIH i Vojvodinu). Svibanjska je deklaracija, dakle, predviđala rješavanje hrvatskog pitanja unutar Austro-Ugarske; no taj prijedlog nije bio prihvaćen.
Svibanjska deklaracija i okupacija Srbije od strane Austro-Ugarske nakon 1915. godine pridonjeli su promjeni stava srpske vlade. To je omogućilo postizanje dogovora s Jugoslavenskim odborom , poznatog pod nazivom Krfska deklaracija (1917.). Deklaracija govori o uređenju buduće države, koja je trebala biti ustavna, parlamentarna i deemokratska monarhija na čelu s srbijanskom dinastijom Karađorđevića. Bio je to prvi dokument u kojem se predlaže stvaranje zajedničke države južnih slavena.
Nakon objavljivanja deklaracije, iz Hrvatske su dolazila upozorenja da prvo treba ujediniti i stvoriti hrvatsku državu, a tek onda stupiti u neke veze sa Srbijom i Slovenijom. No, kako se kraj rata približavao, postajalo je sve jasnije da Austro-Ugarska neće preživjeti kapitulaciju Središnjih sila. S obzirom na teritrijalne želje susjednih zemalja, hrvatska je budućnost u tom slučaju bila neizvjesna. Zato je Trumbić samtrao da nakon rušenja Austro-Ugarske prvo treba provesti ujedinjenje, a potom će se narodi ravnopravno dogovoriti o ustroju države. To se kasnije pokazalo velikom pogreškom.