Čakavsko narječje
Izvor: Wikipedija
Čakavsko narječje (čakavština, čakavica) - jedno od triju glavnih narječja hrvatskoga jezika, uz kajkavsko i štokavsko.
Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice ča. Današnje područje čakavštine znatno je manje negoli je bilo prije migracija izazvanih osmanskim osvajanjima velikoga dijela hrvatskoga jezičnog prostora, a čakavsko područje se i danas smanjuje pod pritiskom književnog standarda. Tako je prije jednog stoljeća, uoči 1. svj. rata čakavski govorilo blizu 1/4 Hrvata ili oko 23%, a danas dvostruko manje ili tek 12%, pa je to najugroženije naše narječje u izumiranju.
Naseljavanjem govornika (novo)štokavštine čakavsko narječje je potisnuto s većega dijela dalmatinskog zaleđa i manjeg dijela priobalja, kao i djelova Like, Gacke, Krbave, Pokuplja i Gorskog kotara, tako da se danas uglavnom prostire jadranskim priobaljem (od Istre do Senja, između Zadra i Vodica, od Vinišća do donjih Poljica), s nekoliko štokavskih prijekida, i na većini otoka sjeverno od Pelješca (koji je na zapadu čakavski), u dijelu Like, Gacke, Gorskog Kotara i Istre te u Pokuplju sve do Karlovca. Izvan granica Republike Hrvatske čakavskih govora ima najviše u Austriji, manje u Mađarskoj i Slovačkoj (gradišćanskohrvatski govori). I zajednica Moliških Hrvata ima veze sa čakavštinom, jer se pokazalo da im govori imaju svojstva slična zabiokovskim štokavsko-čakavskim govorima. Također još ima malo čakavaca na jugu Crne Gore, npr. lučica Bigova (Trašte), uz neke tragove čakavštine i u drugim crnogorskim govorima (najnovija istraživanja crnogorskih lingvista). Polučakavski (s primjesom engleskog rječnika) još govore hrvatski iseljenici u Americi, najviše u udrugama naših ribara oko gradova New Orleans, Vancouver, San Pedro u Kaliforniji, itd.
U jednome dijelu čakavskoga područja umjesto ča govori se ca: najviše na otocima Visu, sjeverozapadni dio Brača (Milna), u gradu Hvaru s okolnim selima, pa na više kvarnerskih otoka (Susak, Lošinj, grad Cres i Beli, Baška, Rab, grad Pag itd.), a na kopnu najviše istočna Istra (Labin i Rabac s dvadesetak okolnih sela, Bakar, Trogir i donedavno u 20. stoljeću još Senj, Omiš, itd. To je takozvani cakavizam ili u domaćem govoru bodulska cakavica.
Čakavski govori dosada su dijeljeni po različitim kriterijima. Prema refleksu "jata" dijele se na
- ekavske: na primjer sjeveroistočna Istra, Kastavština, Rijeka, Cres
- ikavsko-ekavske: na primjer Dugi otok, Kornati, Lošinj, Krk, Rab, Pag, Vinodol, Ogulin, Brinje, Otočac, Duga Resa
- ikavske: na primjer zapadna Istra, Korčula, Pelješac, Brač, Hvar, Vis, Šolta, okolica Splita i Zadra
- jekavske: Lastovo, Janjina na Pelješcu, Bigova na jugu Crne Core
Po naglasnome sustavu Dalibor Brozović razlikuje sljedeće skupine čakavskih govora:
- govore s "klasičnim" čakavskim sustavom s tri naglaska
- govore s dvonaglasnim sustavom
- govore sa ("štokavoidnim") četveronaglasnim sustavom
- govore s četveronaglasnim štokavskim sustavom
- govore u kojima se prepliću naglasne značajke 1. i 2. skupine.
Kombinacijom naglasnih i fonoloških kriterija, čakavsko narječje se dijeli u šest dijalekata:
- buzetski ili gornjomiranski (prijelazni polukajkavski)
- jugozapadni istarski ili štokavsko-čakavski
- sjeverno-čakavski ili ekavskočakavski
- srednjočakavski ili ikavsko-ekavski
- južnočakavski ili ikavsko-čakavski
- lastovsko-janjinski ili jekavsko-čakavski
Božidar Finka i Milan Moguš po sljedećih osam kriterija odlučivali su o pripadnosti govora čakavštini:
- zamjenica ča i zač
- stara akcentuacija
- refleks jata /ě/
- čakavsko /t'/
- prijelaz /ę/ u /a/ iza /j/, /č/ i /ž/
- prijelaz /d'/ u /j/
- kondicional bin-biš-bimo-bite
- izostanak afrikate /ž/
S obzirom na činjenicu da se znatan broj čakavskih govora odlikuje starinom i drugim posebnim značajkama, čakavsko narječje je privlačilo i hrvatske i strane dijalektologe tako da su mnogi govori dobro proučeni i iscrpno opisani: Hvar, Brač, Susak, Vrgada, Bakar, Trsat, Baška i drugi. Izrađeni su rječnici pojedinih čakavskih govora (Trogir, Sali, Labin, Crikvenica, Rab, Zlarin, Senj, Novi Vinodolski, Duga Resa, Karlovac i drugi), a najveći su (s preko 25.000 riječi) za Varoš u Splitu, Gacko polje i Baška na Krku. Čakavsko jezično blago donose mnogi stariji hrvatski leksikografi: Faust Vrančić (Dikcionar, Mletci, 1595), Bartol Kašić (u rukopisnom hrvatsko-talijanskom rječniku; objavljen 1990), Ivan Belostenec (Gazofilacij; postumno: Zagreb, 1740), Ivan Tanzlinger Zanotti (rukopisni Dizionario, 1679. i druge), Josip Jurin (rukopisni Calepinus trium linguarum, 2. pol. 18. stoljeća).
Početci hrvatske pismenosti već od 11. stoljeća vezani su za čakavštinu kojom su napisana mnoga djela rane (srednjovjekovne) hrvatske pismenosti i književnosti: natpisi i ploče (Valunska ploča, Bašćanska ploča, Plominski natpis), pravna djela (Istarski razvod), lekcionari (Zadarski lekcionar, Bernardinov lekcionar), zbornici (Kolunićev zbornik, dijelom Petrisov zbornik). Od 15. stoljeća na čakavskom književnom jeziku stvarali su mnogi hrvatski književnici (Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Brne Karnarutić, Džore Držić i drugi). Osim danas u Gradišću, književnost na čakavskom, dijelom i pod utjecajem štokavštine, do polovice 18. stoljeća uglavnom zamire. U 20. stoljeću razvila se bogata čakavska dijalektalna književnost, napose pjesništvo (Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota, Jure Franičević - Pločar, Marin Franičević, Zvane Črnja, Šime Vučetić, Drago Ivanišević, Milorad Stojević, Tin Kolumbić i drugi). Najopsežnija jezikoslovna djela o čakavštini su: trodijelni Čakavisch-deutsches Lexikon Mate Hraste, Petra Šimunovića i Reinholda Olescha (Köln-Beč, 1979 - 1983) s čakavsko-njemačkim rječnikom, glosarom i izabranim čakavskim tekstovima, te nedavna voluminozna monografija (1. knjiga: 1224 str., 2. knj. u tisku) koju je razradio Mitjel Yoshamya (2005) o govorima Baške, Raba i Vinodola sa čakavsko-englesko-štokavsko-kajkavsko-čakavskim rječnikom i arhajskim ranočakavskim tekstovima iz epskog ciklusa "Veyske Povede".
[uredi] Tumač izgovora i još neka svojstva
t'- (izostavnik označava meki poluglas, znak za njega je postojao u glagoljici): umekšano "ć", približno kao "tj"
č - izgovorom je glas između "č" i "ć"
Glasovni skup šć (prema književnom št) - šćipunica, rašćika, u cakavizmu dijelom kao sc.
Glasovni skup žj (prema književnom žd) - možjani.
Postojanje slogotvornog l ( u književnom je u nom. -o) - posol, bil (u nekim južnijim narječjima je iza "i" jedva čujan, kao bil).
Postojanje slogotvornog r ( izgovoren kao ar, er) - sarce, parsti, žerat.
Postojanje dvoglasa uo ( u književnom samo o) - ruod, nuono, divjuok.
Izgovor samoglasnika, gdje je u književnom "a", kao "o", "u" ili u neki poluglas (u čokavskim i cokavskim narječjima) - posol (posao), jo (ja).
Aorist: bih-bis-bi-bismo-biste-bidu
, bin-biš-bi-bimo-bite-bi
Izgovor "j", gdje u književnom dolazi lj - divjok, jubav, judi.
Nastavak u 3.osobi množine -du (pensuodu, plijedu, išćedu)
[uredi] Čakavske primjese u inim hrvatskim narječjima
- sačuvana kratka množina
- naglasni sustav
- izgovor lj kao meko j
[uredi] Literatura
- M. Hraste, P. Šimunović, R. Olesch: "Čakavisch-deutsches Lexikon", Band I-III, Köln-Wien, 1979 - 1983.
- M. Kranjčević: "Ričnik gacke čakavščine". Čakavski sabor, Otočac 2003.
- B. Matoković-Dobrila: "Ričnik velovaroškega Splita", Denona, Zagreb 2004.
- P. Šimunović: "Rječnik bračkih čakavskih govora", Brevijar, Supetar 2006.
- M. Yoshamya: "Rječnici istočnog Kvarnera (Baška, Rab, Vinodol) - rječnik, gramatika i kultura", knj. 1, Zagreb 2005, knj. 2 u tisku 2007.