Bugarska

Izvor: Wikipedija

Republika Bugarska
Република

България

Zastava Bugarske Grb Bugarske
(Zastava) (Grb)
Geslo: Съединението прави силата
(bugarski: "u jedinstvu je snaga")
Himna: Mila Rodino
Položaj Bugarske
Službeni jezik: bugarski
Glavni grad: Sofija
Predsjednik: Georgi Parvanov
Predsjednik Vlade: Sergej Stanišev
Površina:
 - ukupno:
 - % vode:
102. po veličini
110.910 km²
0,3%
Stanovništvo:
 - ukupno (2003.):
 - Gustoća:
91. po veličini
7.537.929
69/km²
Neovisnost: 22. rujna 1908.
BDP (PKM)
 - ukupno :
 - po stanovniku :
procjena 2006.
77.130 milijardi $ (68.)
10 400 $ (66.);
Valuta: lev (100 stotinki)
Vremenska zona: UTC +2
UTC +3 ljeti
Internetski nastavak: .bg
Pozivni broj: 359


Bugarska - država jugoistočne Europe. Glavni grad Sofija. Graniči s Grčkom i Turskom na jugu, Srbijom i Makedonijom na zapadu i Rumunjskom na sjeveru. Na istoku izlazi na Crno more. Od 2007. godine članica je Europske unije.

Sadržaj

[uredi] Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2001. Bugarska je imala 7.932.984 stanovnika. Broj stanovnika se smanjuje zbog niskog nataliteta i iseljavanja, tako da je Bugarska prije 16 godina, 1975., imala veći broj stanovnika. (8.729.666 prema popisu).

Prema vjeroispovijesti većina su pravoslavne vjere.

Etnički sastav je bio sljedeći: Bugari 83.9 %, Turci 9.4 %, Romi 4.7 % i drugi.

[uredi] Položaj

Bugarska
Bugarska

Bugarska se nalazi na važnom prometnom pravcu koji dolinom rijeke Marice povezuje srednju Europu s Malom Azijom i Bliskim istokom. Prometno značenje ima i granična rijeka Dunav kojom se izvoze poljoprivredne sirovine, a važna je i za dobivanje energije. Reljefno je Bugarska raznolik prostor. Okosnicu čini Marica sa svojom dolinom (Trakija). To su obradive površine na kojima, uz maritimne klimatske utjecaje s Egejskog mora, uspijevaju različite kulture (duhan, pamuk, povrće, riža, vinova loza, žitarice). Južnije su stari Rodopi, bogati ugljenom i obojenim metalima. Osim rudarstva, stanovništvo se ovdje bavi i šumarstvom i ovčarstvom. Sjeverno od Marice nalazi se Stara planina ili Balkan koja je, suprotno nazivu, mladog, tercijarnog postanka. U brojnim zaštićenim kotlinama poznata je proizvodnja ruža i ružinog ulja koje se koristi u kozmetičkoj industriji. Između Balkana i Dunava zaravnjena je Bugarska ploča. Na lesnim naslagama nastalo je plodno tlo gdje se uz umjerenu klimu razvila raznovrsna poljoprivredna proizvodnja. U većim su gradovima industrijska postrojenja u kojima radi najveći dio bugarskog stanovništva. To su Plovdiv na Marici, Ruse na Dunavu, Varna i Burgas na crnomorskoj obali. Glavni grad Sofija (1,2 mil.st.) smješten je na prometnom pravcu koji iz Srednje Europe vodi na Bliski istok.

[uredi] Povijest Bugarske

[uredi] Do 14. stoljeća

Bugarska plemena dolaze na Balkan u 7. stoljeću s područja rijeke Volge. Na područje između Dunava, Crnog mora i Balkana, koje je od ranije bilo naseljeno slavenskim plemenima, Bugare dovodi kan Asparuh 679. godine. Porijeklom Tatari, na navedena područja došli su organizirani u konjičkim ratnim četama. Bugari su Slavenima nametnuli svoju vlast iako su Slaveni bili brojniji. To im je uspjelo jer su bili bolje vojno organizirani od Slavena, a i zbog međusobnih razmirica među slavenskim plemenima. Slaveni su im morali pomagati u ratovima kao pješaci, a kao sjedilački narod koji se bavio ratarstvom i stočarstvom hranili su bugarske ratnike. Živeći zajedno stopili su se u jedan narod koji je zadržao bugarsko ime, a jezik i običaje poprimio je od Slavena. Tome je i pomogla kršćanska vjera koju su oba naroda prihvatila.

Bugarska država jača za vrijeme kana Kruma (803. – 814.), suvremenika Karla Velikog. Krum je vladao velikom državom koja se još više proširila za vladanja njegovog nasljednika Omurtaga (816.-831.) koji je Franačkom Carstvu oduzeo Srijem. Granice Bugarske na jugu protezale su se do Soluna, a na zapadu preko Ohrida. Za vladanja kana Omurtaga u Bugarskoj se počelo širiti kršćanstvo. Bugarska vojska opsjedala je Carigrad. Bizant se od Bugarske branio zajednički sa Raškom. U doba vladanja kana Borisa (852.-889.) kršćanstvo u Bugarskoj postaje dominantna vjera. Boris se i sam pokrstio. Krsni kum mu je bio bizantski car Mihajlo III. (oko 860.) U to vrijeme Bizant i Bugarska bili su u dobrim odnosima. Širenju kršćanstva pomaže dolazak Metodovih učenika iz Moravske. Oni su sa sobom donijeli Sveto pismo i liturgijske knjige na slavenskom jeziku. Klement i Naum, učenici slavenskih apostola, organiziraju Bugarski autokefalnu nacionalnu crkvu sa sjedištem u Ohridu.

Najslavnije doba srednjovjekovne bugarske države bilo je za vladanja cara Simeona (893.-927.). Simeon je uredio državu i učvrstio vlast u njoj. Unaprijedio je gospodarstvo. Osim ratarstva i stočarstva, razvila se trgovina i obrt. Vodio je mnoge ratove. Najviše je ratovao protiv Bizanta, na čijem je području htio uspostaviti slavensko-grčko carstvo. Uz pomoć Mađara, kralja Tomislava i raških župana, Bizant se uspio oduprijeti Simeonu. Godine 918. Simeon se proglasio carem bugarskim i grčkim, pri čemu mu pomaže papa koji mu šalje krunu. U njegovo doba Bugarska Pravoslavna crkva potpuno se oslobodila carigradskog patrijarha i postala je patrijaršija. Simeon je nastavio ratovati. Pokorio je Rašku, a onda napao Tomislava. Na granicama Hrvatske, Simeon je bio odbijen. Nakon njegove smrti bugarska je država naglo oslabila.

U vrijem vladanja Simeona u Bugarskoj se razvijaju umjetnost i književnost. Njegovim nastojanjem postala je Bugarska najprosvjećenijom zemljom pravoslavnih Slavena. Na dvoru u Velikoj Prespi djelovalo je mnogo učenika Svetog Metoda. Car potiče prevođenje bizantskih knjiga, a i sam je bio pisac. U to doba nastaje stara bugarska književnost koja će utjecati na razvoj književnosti u ostalih pravoslavnih Slavena. Osim vjerske literature, prevodile su se priče s arapskog, grčkog i indijskog jezika i miješale su se sa slavenskim pričama. Krajem 12. i početkom 13. stoljeća javlja se u Bugarskoj bogumilstvo. Asen II. (1218.-1241.) zauzima Makedoniju (osim Soluna) i Albaniju. Njegova se rezidencija nalazi u Trnovu. Bugarska je u to vrijem bila najmoćnija država na Balkanu.

Zbog ratova s Grcima, Srbima, Mađarima i Tatarima, moć Bugarske države slabi u drugoj polovici 13. stoljeća, te postupno gubi Makedoniju, Traciju i Albaniju. Oko 1290. Bugarsku pustoše Tatari. Mihajlo Šišman kratkotrajno ujedinjuje bugarske zemlje. Šišman III., posljednji vladar srednjovjekovne Bugarske, plaća danak sultanu Muratu I. (1359.-1389.). Osvajanjem Trnova (1393.) Turci su konačno zagospodarili Bugarskom.


[uredi] Vanjske poveznice


Nedovršeni članak Bugarska koji govori o državama treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.