Treba li pisati kako dobri pisci pišu

Izvor: Wikipedija

Nepristrana točka gledišta ovog članka je osporena. (Rasprava)
Ne postavljajte ovaj predložak ako niste pokušali ispraviti sporne dijelove teksta!

Treba li pisati kako dobri pisci pišu provokativna je knjiga eseja čiji je autor pjesnik, kritičar i stilističar Krešimir Bagić. Knjigu otvara rasprava o beletrističkom stilu, a nakon nje slijede opsežne rasprave o hrvatskome pjesništvu u drugoj polovici 20. stoljeća odnosno o hrvatskoj kratkoj priči osamdesetih i devedesetih godina. U oba slučaja Bagić je ponudio stilski i poetički opis odabranih razdoblja, prikladne interpretacije važnijih opusa te izdvojio glavne poetičke tendencije.

Sadržaj

[uredi] Prvi sustavni opisi suvremene poezije i proze

Valja naglasiti da je Bagić prvi sustavno opisao i tipologizirao pjesničke i kratkopričaške prakse u zadnjih dvadesetak godina. U koricama njegove knjige čitatelji će naći gotovo sve autore koji su se u tom razdoblju pojavili na našoj literarnoj sceni – od Damira Miloša, Ede Popovića i Zorana Ferića do Miljenka Jergovića, Ante Tomića i Romana Simića, kada je riječ o prozi; od Anke Žagar, Delimira Rešickog i Tomislava Domovića do Tatjane Gromače, Ivice Prtenjače i Dorte Jagić, kada je riječ o poeziji.

[uredi] Izazovi i zamke leksikografije

Drugi dio Bagićeve knjige posvećen je izazovima i zamkama leksikografije. Čine ga četiri eseja koja tematiziraju teoriju i praksu sastavljanja rječnika, te komentiraju nesvakidašnja leksikografska djela poput Simeonova ˝Enciklopedijskog rječnika lingvističkih naziva˝ i ˝Krležijane˝. Bagićevo se izlaganje kreće između eksplikacije i interpretacije, s povremenim argumentiranim polemičnim postavkama kakva je, primjerice, ona o implicitnoj idelogiziranosti Krležina enciklopedijskog portreta.

[uredi] Stilska vježba

Knjiga okončava esejem ˝Može li se pisati kako dobar pisac piše˝ u kojemu autor komentira rezultate stilske vježbe koju je proveo sa studentima, a koja se sastojala u tome da oni napišu tekst od ponuđenih riječi. Dok su pisali, nisu znali da su riječi izvađene iz jedne pjesme Danijela Dragojevića. Tim je tekstom autor spojio književnost i leksikografiju (koje i jesu tematska čvorišta ove vrijedne knjige) i vratio se naslovnome pitanju Treba li pisati kako dobri pisci pišu. Bagićev odgovor na to pitanje, naravno, glasi: Ne treba. Stručna i dnevna kritika prepoznala je Bagićevu knjigu kao iznimno vrijedno djelo. Ovdje navodimo tek neke od izrečenih ocjena:

[uredi] Dijalog, interpretatora i čitatelja

Bagićeva knjiga je intrigantno mjesto susreta jezične činjenice i književnoga teksta, lingvistike i teorije književnosti, logičke opservacije i interpretacije. Krešimir Bagić u knjizi Treba li pisati kako dobri pisci pišu govori iz pozicije stilističara, sustavno i lucidno ujedinjujući provjerljivu činjenicu i hermeneutičku fabulaciju, stvarajući mogućnosti otvorenog dijaloga između teoretičara, kritičara i čitatelja. Miroslav MIĆANOVIĆ

[uredi] Znanstvenik sa smislom za ludizam

Knjiga Treba li pisati kako dobri pisci pišu još jednom predstavlja Krešimira Bagića kao usamljenu pojavu u prostoru hrvatske znanosti o književnosti. Riječ je o autoru i profesoru koji, osim iznimnog analitičkog umijeća i upućenosti u suvremena zbivanja na području domicilne književnosti, lingvističkih i književnoznanstvenih dostignuća, rado i svjesno bira tzv. ’međupoziciju’. Osim što njegovi književnoznanstveni tekstovi i eseji u sebi uvijek sadrže svijest o tome kako je ono što piše samo jedna od mogućih priča o temi i nikada ne odišu autoritativnom pozicijom, u njima se, pa tako i u ovoj knjizi, uvijek može pronaći i dobrodošla doza ležernosti, duhovitosti i smisla za ludizam, što njegove knjige vodi dalje od granica uskostručne javnosti. Jagna POGAČNIK

[uredi] Angažirani tumač

Znanstvene rasprave iz knjige Treba li pisati kako dobri pisci pišu sustavna su i uvjerljiva izlaganja u kojima autor okom stilističara povezuje nekoliko različitih iskustava u oblikovanju teksta: čitateljsko, znanstvenoteorijsko i kritičkointerpretacijsko. One su angažirane u odnosu na recepciju, jer se Bagić ne ustručava kroz znanstveni diskurz iznijeti osobne vrijednosne sudove, suočiti se s izvan- i unutartestovnim problemima te posustati pred nekim vlastitim nedoumicama. Helena SABLIĆ TOMIĆ

[uredi] Demokratizacijski rukopis

Središnji tekst Bagićeve knjige Treba li pisati kako dobri pisci pišu donosi opsežan prikaz hrvatskoga pjesništva posljednjih pedesetak godina s nesvakidašnjom tipologijom, a obuhvaća pet pjesničkih naraštaja. Odredivši temu praznine za vertikalu svoje periodizacijske sheme, Bagić je pošao od činjenice nužne manjkavosti vlastitoga opisa, ali i svakoga drugog pokušaja završnog svođenja računa književnih i kulturnih pojava. Njegov esej nije samo važan prinos proučavanju hrvatskoga pjesništva, nego i demokratizaciji razumijevanja naše književnosti i kulture u cjelini. Tvrtko VUKOVIĆ

[uredi] Korist od praznine

Bagićeva studija o temi praznine ponudila je čitanje na dušak pola stoljeća hrvatske poezije i dala uvjerljiv dokaz, između ostalog, kako je to književni rod gdje se naš jezik najpunije ostvario. Zvonimir MRKONJIĆ

[uredi] Veliki povratak stilistike

Široj kulturnoj javnosti ova knjiga može omogućiti bolje snalaženje u suvremenoj hrvatskoj književnosti... Stručnjacima koji su bili skloniji lingvističkom pogledu na jezik književnih djela, neka poglavlja ove knjige mogu promijeniti shvaćanja i učiniti da na tu problematiku pogledaju drugačije. Dakle, Treba li pisati kako dobri pisci pišu, kao i svaka dobra knjiga, čini da čitatelj propita i, možda, modificira vlastito mišljenje. Sanda Lucija UDIER