Masakr u Škabrnji
Izvor: Wikipedija
Masakr u Škabrnji je bio srpski ratni zločin iz doba srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku.
Izveli su ga domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA 18. studenog 1991..
Za posljedicu je imao ubijena 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila, odnosno, svako domaćinstvo u Škabrnji je nakon tog napada bilo "zavijeno u crno".
Sadržaj |
[uredi] Povijesni uvod
Zbog svoje domoljubnosti, i činjenice da je bilo čisto hrvatsko selo, bez ijednog srpskog stanovnika, kao takvim je bilo trnom u oku svima koji su propagirali taj kraj kao srpski.
Također, Škabrnja je hrvatomrscima smetala i zbog toga što je marljivošću svojih seljana postalo najvećim, među naljepšima i najbogatijim selima u tom kraju, za razliku od susjednih sela sa srpskom većinom, čije je gospodarstvo uvelike bilo pomognuto radnim mjestima u vojnim i pri-vojnim ustanovama i tvornicama, te na unosnim vojnim plaćama i partizanskim "boračkim" mirovinama, kojih brojni nositelji nisu uopće ideološki bili u svezi sa partizanstvom, što se pokazalo u drugoj polovici 1990-ih, kada su lokalni mitingaši počeli isticati rojalističku, velikosrpsku i četničku ikonografiju, a lokalni "borci NOR-a" i djeca iz "partizanskih obitelji" se nisu suprotstavljala takvoj ikonografiji niti međunacionalnoj mržnji (iskazanoj u vidu antihrvatske retorike).
Kao takva, hrvatski svjesna, selo Škabrnja je bilo metom napada antihrvatskih i velikosrpskih elemenata u Jugoslaviji. Stoga su prema hrvatskoj Škabrnji vlastodršci za doba socijalističke Jugoslavije vodili politiku kojom se gledalo zatrti svaki oblik duhovnog i gospodarskog života.
Štoviše, zbog snažne hrvatske nacionalne svijesti i ponosa i predanosti katoličkoj vjeri, jugounitaristički komunisti su ga etiketirali "ustaškim", "nacionalističkim", "klerikalnim selom koje treba zatrti". [1]
Ta mržnja se do kraja iskazala za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i četničke pobune u susjednim selima, kada su srpski zločinci iz susjednih sela Biljana i Zemunika Gornjeg uz pomoć JNA i srpskih paravojnih formacija iz pobunjenih područja Hrvatske, iz BiH i Srbije, ubili 84 branitelja i civila, a selo sravnili sa zemljom. Za taj srpski zločinci nikad nisu odgovarali, niti su izvedeni pred sud.
Kao važnu činjenicu, valja istaknuti da napad na selo nije bio rezultat "slučajnog odabira", nego pomno planiran: Škabrnja je bila ispostava hrvatstva, "klin" u području koje su velikosrbi svojatali, koje im je kao hrvatsko smetalo, i kojega su kao takvog, kanili ukloniti.
[uredi] Napad na selo
Škabrnja je napadnuta istog dana kad su u srpski četnici i JNA ulazili Vukovar.
Svrha terorističkog napada na Škabrnju je bila zaplašivanje hrvatskog stanovništva, radi toga da bi isto posumnjalo u mogućnost postojanja hrvatske države.
Napad na selo je započeo žestokom topničkom paljbom u 7:30. O silini napada svjedočilo je i to što su Zadrane, inače već navikle na napade na grad, probudile jake detonacije iz zadarskog zaleđa.
Neuobičajenost je bila što se primijetila "promjena" cilja napada; nakon što je cijeli prethodni tjedan Zadar bio pod zrakoplovnim napadima rušiteljske naravi, napad je nakon zatihe u Zadru uslijedio u zaleđu.
Čim su postali svjesni napada, škabrnjske žene, djeca i starci su se sklonili u podrume.
Dok je trajao topnički napad, prema Škabrnji su krenuli srpski tenkovi i 30 oklopnih vozila i to iz dva pravca: Biljana i Zemunika Gornjeg. Po prestanku topničkog napada, postrojbe JNA i srpske paravojne postrojbe su ušle u selo.
Prvotno su krenuli sa uništavanjem kuća, crkvenih građevina i gospodarskih objekata.
Nakon toga je krenuo napad na civile. Unatoč činjenici što žene, djeca i starci nisu pružali nikakav otpor agresorima pri izlasku iz svojih skloništa, to nije imalo nikakva učinka na namjere srpskih zločinaca.
Već prvog dana su Srbi ubili 43 hrvatska civila.
Načini na koje su srpski ratni zločinci ubili škabrnjske Hrvate su bili okrutni, sadistički, ravni ubijanju domaćih životinja.
Srpski napadači su ubijali Hrvate na iduće načine:
- iz neposredne blizine, hitcima iz vatrenog oružja
- udarcima po glavi hladnim oružjem i tupim predmetima
- mučenjem do smrti, a tijela su potom izmasakrirali
- neke su civile pregazili tenkom
Po okončanju napada, Srbi su Škabrnju spalili i u potpunosti uništili.
Nakon što je opustošeno selo, kraj je miniran.
Od posljedica prisiljenosti kretanja kroz minska polja, još je nekoliko škabrnjskih civila poginulo.
[uredi] Nakon napada
Do kolovoza 2006., ni 15 godina poslije, tužiteljica Haaškog suda Carla del Ponte ni jednom nije došla upoznati preživjele stanovnike Škabrnje. Ni 15 godina poslije, Haaški sud još nije pokazao interes za ovaj srpski ratni zločin u mjeri u kojoj je to trebao.
Prema svjedočenjima preživjelih Škabrnjana, počinitelji pokolja nisu bili Srbi iz dalekih krajeva, nego Srbi iz Ravnih kotara; pojedine su prepoznali po govoru. [2]
O sudioništvu mjesnih srpskih zločinaca, svjedoči i to što dan-danas nitko od Srba-povratnika koji su se planirano evakuirali u kolovozu 1995., nije svjedočio tko je počinio zločin.
O neugaslosti namjera mjesnih velikosrpskih zločinaca, Srba-povratnika, te Srba koji dolaze kao gosti iz inozemstva (bilo četničko iseljeništvo iz Europe i Sj.Amerike, bilo ini Srbi iz inozemstva koji su dobili hrvatske domovnice i slobodno ulaze u Hrvatsku), svjedoči to što je na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza 2006., Škabrnja osvanula išarana grafitima četničkog i velikosrpskog sadržaja.
[uredi] Krivci i odgovorni
Za ovaj srpski ratni zločin počinjen u Škabrnji, kao jedni od odgovornih su osuđeni Milan Babić i, kao osoba koja je bila u svojstvu poticatelja i osobe koja je zapovijedala, 12. lipnja 2007. Milan Martić (na 35 godina).
Kao osoba na vrhu zapovjednog lanca, i Slobodan Milošević je bio na optuženičkoj klupi, kojeg je od presude spasila smrt u zatvorskoj ćeliji.