Antonio Bajamonti

Izvor: Wikipedija

Antionio Bajamonti (Split, 19. veljače 1822. - Split, 13. siječnja 1891.) bio je jedan od zaslužnijih gradonačelnika u razvoju grada Splita, po struci liječnik. Po političkoj pripadnosti bio je autonomaš i protivnik hrvatskog preporoda, ali je kao gradonačelnik bio zaslužan Splićanin.

Otac mu je bio Splićanin plemenita porijekla, a majka Šibenčanka. U Splitu je završio gimnaziju, a potom u Padovi studij medicine. Diplomirao je 1849. Iste godine oženio se Splićankom imenom Luigia Krussevich (Alojzija Krušević). Nakon što je dvije godine radio kao liječnik u Senju, odlučio se za političku karijeru.

Godine 1860. postao je načelnik Splita. Kao vođa autonomaša spriječio je, podržavan od bečke vlade, ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Kad se javno deklarirao Talijanom, politički je propao, a narodnjaci su osvojili splitsku općinu. Pisao je na talijanskom jeziku, kao uostalom svi u to doba, uključujući i narodnjake, koji su čak svoj stranački list izdavali na talijanskom jeziku.

Da nije pridonio da se Split od zaostalog provincijskog gradića pretvori u maleni, ali europski grad, dr. Ante Bajamonti predstavljao bi tek jednog od stranačkih predvodnika i ideologa u burnom 19. stoljeću. Tako piše Duško Kečkemet u svojoj knjizi „Ante Bajamonti i Split.“

Zanimljivost je da je u gradske projekte ulagao i vlastiti, ne baš mali novac, pošto je bio vrlo bogat.Svojim novcem je podigao Teataro Bajmonti kapaciteta 1.100 gledatelja.U izgradnju vodovoda kojim je pitka voda dovedena sa izvora rijeke Jadro u Split je uložio svojih 350.000 forinti. Ujedno je animirao svoje prijatelje, također imućne ljude, da ulože svoj kapital kroz neku formu dioničkog društva. Otišao je sa vlasti kao siromah, a njegova supruga je morala prodati obiteljski nakit kako bi ga mogla sahraniti. Njegovi sugrađani su mu u znak zahvalnosti za sve ono što je napravio priredili veličanstven posljednji ispraćaj, kada je u pogrebnoj povorci sudjelovao gotovo čitav grad. Pokopan je na groblju Sustipan. Nakon smrti Bajamontijeve supruge, kuća Bajamonti danas poznatija kao kuća Dešković je prodana na dražbi. Poslije drugog svjetskog rata njegovi su posmrtni ostaci prenešeni na groblje Lovrinac na dio groblja na koji prenešeni posmrtni ostaci i drugih splitskih gradonačelnika.

Čak su i Bajamontijevi suvremenici, ideološki i politički protivnici u žestokoj političkoj borbi s njime, isticali njegove neosporne zasluge za Split.

Dujam Mikačić, dugogodišnji tajnik pohrvaćene splitske općine i suradnik gradonačelnika Gaje Bulata, kaže u jubilarnom izdanju Narodnog lista, o pedesetoj obljetnici hrvatskog narodnog preporoda u Splitu 1912. godine sljedeće:

Wikicitati „Postavši načelnikom Splita, dr. Bajamonti je označio sebi zadatkom, da seosku zapuštenost nekadanje carske Dioklecijanove rezidencije preobrazi u moderni gradski razvitak. Vjerovao je u budućnost svoga rodnog grada. Sagradio je na obali krasnu palaču, uljenu pretvorio u plinsku rasvjetu, ustrojio društvo za monumentalne građevine Associazione Dalmatica, potakao uređenje splitske luke, gradnju velikoga vanjskoga gata, obnovio gradske pločnike, počeo rušiti stare kuće, širiti i otvarati nove ulice, brinuti se za nasade i kanale, podizao za ona vremena velegradsko kazalište, ne zaboravljao ni crkve (sv. Petar, sv. Frano) i zamilovao privlačne osnove kano restauraciju rimskoga vodovoda, kojima je na juriš osvojio simpatije pučanstva, postao popularan pristajanjem inteligencije i fanatizmom mase. Obdaren višim umom, tople besjede i otmena ponašanja, jak imovinom i voljom, a okružen odanošću, koja je i teatralno znala podržati njegovu istinsku veličinu, Dr. Ante Bajamonti bijaše u pravom smislu rieči gospodar Splita. Čisto hrvatsko pučanstvo splitskih predgrađa zvalo ga je ćaćom, dičilo se njegovim kumstvom (koje je stotinama prihvatio zalazeći na pirovanja i druge prigode u težačke i bratske kuće), uznosilo ga je i ljubilo... I kad je Dr. Bajamonti zapeo da će nešto izvesti, moralo se je bez obzira napried, pa bilo po zraku, po vodi ili po bespuću. Tu je tajna njegovih znamenitih uspjeha, ali je tu i uzrok njegove tragične propasti.“
(Dujam Mikačić)

Sagradio je Monumentalnu fontanu, poznatiju kao Bajamontijeva fontana, a sve kao spomen dovođenju pitke vode u Split. Godine 1947. fontana je srušena.

Drugi jezici