Razgovor:Zvonimir Bajsić
Izvor: Wikipedija
![]() |
Predloženo je da se ovaj tekst uklopi u članak Zvonimir Bajsić. |
Donji tekst treba uklopiti u postojeći, a ne samo pobrisati stari i zamijeniti ga s ovim.
--Ante Perkovic 00:42, 13. kolovoz 2007. (CEST)
Zvonimir Bajsić je hrvatski redatelj, pisac i prevoditelj.
Zvonimir Bajsić rodjen je u Zagrebu 1925. godine, studirao je estetiku kod Jana Mukařovskog, na Karlovom Univerzitetu, u Pragu, a od 1950. do umirovljenja 1984. bio je redatelj Radio Zagreba.
Danas, jedan od velikih studija HTV-a, nosi ime Zvonimira Bajsića.
Bajsić je bio član redateljsko scenarističke ekipe koja je dokumentarno-igranim filmom „Ovdje Radio Zagreb“ (15.5.1956.) označila početak jugoslavenske televizije.
Režirao je i nekoliko televizijskih filmova i serija, od kojih je veliku popularnost stekla „Sumorna jesen“ (1970), prema njegovoj adaptaciji teksta Ivana Šibla, u glavnim ulogama su nastupili Zvonimir Črnko i Sven Lasta..
Za režiju „Sumorne jeseni“ i tv filma „Sumrak“ (po Babelju), Bajsić je dobio dvije Nagrade grada Zagreba.
Režirao je i u kazalištima (Samuel Beckett: „Posljednja Krappova vrpca”, „Ugarci“, , Fjodor Dostojevski „Demoni”, Ivo Vojnović „Maškarate ispod kuplja“ i dr.), a u više navrata na scenu su postavljeni i njegovi dramski tekstovi („Gle, kako dan lijepo počinje“, „Prijatelji“ „Varalice“ i dr.) .
Prevodio je pjesme J.Prèverta, J.Wolkera, J.Ortena i S.K. Neumanna, te zajedno sa Z.Golobom, poeziju dalekih naroda („Amuleti“ 1951.).
Za djecu je pisao pod pseudonimom Krešo Kolman.
Najveći opus Zvonimira Bajsića, pripada radiju.
Zvonimir Bajsić je iza sebe ostavio preko 250 radio-dramskih ostvarenja, te je najnagrađivaniji hrvatski radijski autor u zemlji i inozemstvu.
U njegovoj radijskoj režiji premijerno se izvode dramski tekstovi Antuna Šoljana, Ivana Slamniga i drugih hrvatskih pisaca, kao i prva javna izvođenja Becketta i Ionesca na ovim prostorima.
Za mnogobrojne radio-dramske režije, Zvonimir Bajsić je dobitnik nagrada na festivalima u zemlji i svijetu, pa je tako i posljednja režija, „Čovjek koji je spasio Nizozemsku“ (A.Šoljan), osvojila je 1985. godine „Prix Futuru“ u Berlinu.
Njegovi vlastiti radio-dramski tekstovi, osim na Radio-Zagrebu, su izvedeni i prevedeni na preko 20 značajnih svjetskih radijskih postaja, na kojima je često i sam gostovao kao režiser.
Izdvajamo najznačajnije Bajsićeve radio-dramske tekstove:
„Laka noć Leno“ (1954.), „Mekana proljetna zemlja“ (1959.), „Varalice“ (1959.), „Čuvajte se subote“(1962.), „Lice iza stakla“ (1963.), „Prijatelji“ (1966.), „Gle, kako dan lijepo počinje “ (1974), „Gospodo, čovječanstvo je umorno“ (1978.), „Ne“ (1980.) i druge, te posljednja , „Slike iz života jednog radio-dramaturga“.
Ono po čemu će Zvonimir Bajsić zauvijek ostati upamćen jest njegov osebujni opus dokumentarne radio-drame, tj. feature-a.
U tom djelu opusa, Bajsić se udaljava od autorskog dramskog teksta, te ga piše dokumentarnim zvukom.
Bajsić je 1968. autor prvog feature-a u nas, tada još eksperimentalne dokumentarno-dramske radijske forme, pod simboličkim nazivom „Zbogom“.
Svaki slijedeći feature («Ad Libitum», «Imam bebu koja govori», «Maratonac» i dr.), odvodio ga je u daljna istraživanja dramaturgije zvuka.
Osim desetaka domaćih nagrada, svojim radom impresionirao je svijet, postao rodonačelnikom specifične „zagrebačke škole feature-a“, te je na festivalima kao što su „Prix Italia“, „Ondas“, te „Prix Futura“ u više navrata nagrađivan glavnim nagradama.
Bajsićevi feature-i, adaptirani i emitirani na nekoliko svjetskih jezika, te uvršteni u „Antologiju 30 godina svjetskog feature-a“ European Broadcasting Uniona, postali su dio „obavezne literature“ .
„Praško proljeće 1984.“ (u suradnji s tonmajstorom M.Jurjevićem) , posljednji je i najimpresivniji feature, Zvonimira Bajsića, u kojem kroz prividnu kroniku istoimenog glazbenog festivala u Pragu, govori o kulturi kao mogućnosti otpora.
Unatoč ogromnom inozemnom uspjehu, iza „Praškog proljeća 1984.“, Bajsićeve svojevrsne radijske i ljudske oporuke, nažalost ostaje gorki trag.
Autor nije doživio premijeru „Praškog proljeća 1984“ na svom Radio-Zagrebu, nego je prvi puta izvedena na tadašnjem Omladinskom radiju, današnjoj Stojedinici, i to tek posthumno.
Zvonimir Bajsić umro je 11.8.1987. godine u 62.-oj godini života.
Ulomak iz: Z.Bajsić , „Tišina – sinopsis za zvučni esej“, Republika br 5, 1978.:
........
„Materijal radio drame je sve čujno kao i negacija tog čujnog, sve proizvedeno tehničkim sredstvima radija.Tako glasi strukturalistička definicija radio-drame.
Rado bismo danas nakon svih čujnih iskustava rekli:
„Materijal radio-drame je tišina, kao i njena negacija – čujno“. Urednici programa postali bi samim time urednici negacija. Već sama ova doskočica bila bi neki dobitak za napredak stvari. Budućnost radija moguće je sagledati u ovakvoj shemi: Od 16-17 sati emitiramo žubor planinskog potoka, od 17-18 slušat ćete udaranje atlantskih valova o Kanarske otoke, od 18-19 uključujemo se u izravni prijenos pod naslovom „Zaboravljena muha u napuštenoj seljačkoj kući“, a od 19h dajemo lahor povjetarca medju čempresima na Mihajlu.
Ovaj melodiozni program tišine mogao bi narušiti koji od današnjih urednika negacija, s pjesmom poput one: „Kokoloko - ljubim te u oko!“
.....
Prva radio drama orignalnog tona imala je programatski naslov: „Zbogom“.
Posljednja ne trpi od slabosti poruke. Zove se: „Tišina“.
......
Put nas vodi u visoku planinu pokrivenu dubokim, mekim snijegom.“