O pjesničkom umijeću

Izvor: Wikipedija

Aristotelova Poetika na grčkom, naslovnica iz 1837.
Aristotelova Poetika na grčkom, naslovnica iz 1837.

Poetika ili O pjesničkom umijeću jedno je od najpoznatijih Aristotelovih djela koje u 26 glava govori o pjesništvu, analizira ga, svrstava i opisuje.

Sadržaj

[uredi] Predmet djela

Aristotel dijelu poeziju na tri vrste: tragediju, komediju i epsko pjesništvo. Središte u Poetici ima tragedija, a drugo Aristotelovo djelo u čijem je središtu komedija izgubljeno je. Postoje nagađanja da je tzv. Tractatus coislinianus predložak za Aristotelove lekcije o tom predmetu ili bilješke filozofa aristotelovske tradicije. Sačuvani tekst Poetike vjerojatno nije u cjelini, a postojeći su najvjerojatnije prepisali njegovi učenici.

Središte Poetike jest njegova analiza tragedije koju definira kao oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine ukrašenim govorom i to svakom od vrsta ukrašavanja posebno u odgovarajućim njezinim dijelovima. Poetika zajedno s Retorikom čini Aristotelov rad o estetici.

[uredi] Sadržaj

[uredi] Temelji pjesničkog umijeća

Oponašanje se ostvaruje sredstvom, predmetom i načinom. Sredstvo je oponašanje u tragediji i epskom pjesništvo kao ritam, govor i melodija, pojedinačno ili pomiješano. Predmet su oponašanja ljudi u akciji, bića koja djelaju; oni su bolji od nas, lošiji od nas ili poput nas; tragedija prikazuje ljude bolje od nas, a komedija ljude lošije od nas. Način može biti pripovijedanje kao govor kroz usta drugog, govorenje u vlastito ime bez ikakve promjene ili pak prikazivanjem oponašatelja koji rade i djelaju.

Pjesničko umijeće nastaje iz dvaju uzroka. Ovisno o tumačenju, postoje dva rješenja. Prvi jest da su to nagon za oponašanjem te uživanje u promatranju oponašanja kao kreativni i konzumentski stav, a drugi da je prvi dvojni uzrok, a da je drugi prirođena ljudska sklonost prema ritmu i melodiji. Nadareni pak iz improvizacija stvaraju pjesničko umijeće. Uzvišeniji pišu himne i ekonomije te poslije tragedije, a prostiji rugalice, poslije komedije.

[uredi] Tragedija

Muza Melpomena s tragičnom maskom
Muza Melpomena s tragičnom maskom
Kazalište u Epidauru
Kazalište u Epidauru

Tragedija ima sve što ima ep, ali ep nema sve što ima tragedija. Šest je elemenata tragedije:

  • fabula (sklop događanja)
  • karakteri (značaji likova)
  • dikcija (priopćavanje riječima)
  • misli (govori u kojima se štogod dokazuje ili se priopćava opći stav)
  • skladanje napjeva (najznačajniji vanjski ukras)
  • vizualni dio predstave (najmanje svojstven pjesničkom umijeću).

Najvažniji je sastav događanja, fabula; tragedija nije oponašanje ljudi nego oponašanje njihova života.

Strukturalni su dijelovi tragedije:

  • prolog - dio tragedije prije ulazne pjesme kora
  • epizodij - dio tragedije između korskih pjesama
  • egzod - dio tragedije poslije kojih nema korskih pjesama
  • korski dio.

Zaplet je dio koji seže od početka priče do prizora prije obrata u sreću ili nesreću, a rasplet od početka obrata do kraja drame. Rasplet mora proizlaziti fabule, a ako se nelogičnost ne može izbjeći, najbolje ju je ostaviti izvan drame.

Tragedije možemo podijeliti na sljedeće:

  • isprepletene (potpuno se sastoje od obrata i prepoznavanja)
  • tragedije patnji
  • tragedije karaktera
  • jednostavne tragedije.

[uredi] Fabula

Dva su najvažnija strukturalna elementa fabule - peripetija (obrat radnje prema vjerojatnosti ili nužnosti, suprotno od onoga što je dotad rečeno) i prepoznavanje (obrat iz neznanja u znanje, u stanje neprijateljstva ili bliskosti).

Fabula mora biti potpuna i jedinstvena, a pjesnikov zadatak nije pripovijedati o stvarnim događajima, nego o onome što bi se moglo očekivati da će se dogoditi, što je vjerojatno ili nužno. Fabula mora biti kompleksna te oponašati strašne i dirljive događaje. Čestiti ljudi ne smiju padati iz sreće u nesreći, opaki ne smiju padati iz nesreće u sreću, najbolje je izabrati prosječne ljude za likove, koji se ne ističu, a u nesreću padaju zbog pogreške. Strašna djela trebali bi činiti bliski ljudi, a najbolje je kad se djelo izvrši u neznanju, da bi potom uslijedilo prepoznavanje. Karakteri moraju biti dobro izgrađeni te otkrivati opredjeljenje, moraju biti primjereni i slični nama te, najvažnije, dosljedni - čak i ako je karakter nedosljedan, mora biti dosljedno nedosljedan. U fabuli je vizualni dojam najmanje bitan.

[uredi] Prepoznavanje

Rembrandt: Aristotel pred Homerovom bistom; u Poetici Aristotel hvali Homera kao božanstvenog epskog pjesnika
Rembrandt: Aristotel pred Homerovom bistom; u Poetici Aristotel hvali Homera kao božanstvenog epskog pjesnika

Bitne su sljedeće vrste prepoznavanja:

  • prepoznavanje pomoću znakova; najmanje umjetnička, pjesnici se služe prirođenim ili kasnije stečenim znakovima poput ožiljaka ili posjedovanih predmeta (mpr. Odisejev ožiljak)
  • prepoznavanje koje osmišlja pjesnik posebno za tu prigodu
  • prepoznavanje po sjećanju (npr. Odisej na Alkinojevu dvoru)
  • prepoznavanje po zaključivanju (npr. Elektra i Orest)
  • prepoznavanje koje nastaje iz razvoja događaja, zbog vjerojatnosti; umjetnički najbolja prepoznavanja (npr. Edip)

[uredi] Ep i tragedija

Epsko pjesništvo treba da ima iste vrste kao i tragedija (jednostavan, složen, karakteran, patnički) te strukturalne dijelove (osim vizualnog dijela i skladanja) - obrate, prepoznavanja, tragičnost, misli i dikciju.

Za ep je najbolji junački heksametar, najstaloženiji i najdostojanstveniji stih, pogodan za razne neobične riječi i metafore, dok su drugi stihovi, poput jampskog trimetra i trohejskog tetrametra puni pokreta za ples i oponašanje radnje.

U epu se jednim pogledom može obuhvatiti cijela radnja, ali za razliku od tragedije, ima i istovremenost (različitih epizoda!).

Tragedija ima sve što ima ep, ali i glazbu, jasnoću te jedinstvenost, a također ima i funkciju umijeća - stvaranje užitka nakon tragedije, pobuđivanje sažaljenja i straha te osjećaj katarze, duhovnog pročišćenja.

[uredi] Vanjske poveznice

[uredi] Izvori

  • Aristotel: O pjesničkom umijeću; preveo Zdeslav Dukat, Školska knjiga, Zagreb, 2005.