Ratno umijeće
Izvor: Wikipedija
Ratno umijeće je sposobnost i umijeće korištenja vojske u ratu.
Dijelovi ratne vještine su strategija, taktika i operatika. Strategija označava vještinu sveukupnog korištenja vojske (priprema, vođenje u ratu, planiranje ) u ratu, a taktika vještinu raspoređivanja i općenito upotrebe određenih dijelova vojske za pojedinačne bojeve. Taktika je zapravo manji dio strategije. Operatika, najmlađa grana ratne vještine, bavi se pripremom i izvođenjem ratnih operacija.
Ovaj članak zahtijeva stilsku doradu. Članak treba preurediti tako da stilom zadovoljava zahtjeve Wikipedije. |
Ratno umijeće iskazuje praktičnu ljudsku djelatnost kroz spoj teorijskog i praktičnog ratnog dijela. Ono je uopćeno gotovo do neprepoznatljivosti te samim tim čini osnovu za pripremu i vođenje vojnih operacija u ratu, a danas i u mirovnim operacijama kao što je nametanje mira, te je samim tim i obvezatan element izobrazbe vojske za vođenje vojnih operacija u raznim okružjima.
O ratnom umijeću pisali su mnogi vojni teoretičari, no samo dvojca su ostavila trajan pečat: baron de Jomini i Carl von Clauswitz. Jomini je među prvim teoretičarima vojne znanosti koji je počeo otkrivati tajne rata. Možemo čak kazati da je on jedan od tvoraca vojne znanosti, ratnog umijeća, o vođenju rata i oružane borbe. Kao suvremenik i jedan od suradnika Napoleona, ušao je u metode strateškog vođenja rata i objavio djelo: „Glavna načela ratnog umijeća“.
Jomini nas prvi uči da su u ratnom umijeću nepromjenjiva samo ratna načela, a sve ostalo je prolazno i usklađuje se duhu i tijekom vremena. Jomini je bio i ostao renomirani vojni teoretičar. Kako je za ratno umijeće potrebno poznavanje vojne povijesti, tako je i za dobro proučavanje ratnog umijeća potrebno poznavati povijest razvoja ratnog umijeća. Jedno i drugo daju potpunu vojničku kulturu. Gotovo je nemoguće se potpuno posvetiti u svojim znanstvenim istraživanjima i obraditi sve primjere iz vojne povijesti i povijesti razvoja ratnog umijeća bez straha od lutanja po labirintu mnoštva činjenica i informacija iz kojega bi se uzalud tražio izlaz. Isto tako je važno poznavati sve ono što je kapitalno i važno u ratnom umijeću, odnosno potrebno je proučavati sva djela ljudi koji su nam svojim velikim djelima pružili rezultate vojničke kulture, te koji su dovoljni za temeljno vojničko obrazovanje. Krajem XVIII. stoljeća pojavili su se velikani koji se tijekom proučavanja ratnog umijeća ne mogu nikako zaobići. Na polju ratovodstva to su Napoleon i Friedrich Veliki, a na polju teorije ratnog umijeća Jomini i Clausewitz. Napoleon i Friedrich su bili veliki vojskovođe i veliki vladari i to posljednji vladari-vojskovođe. Jomini i Clausewitz su rasli uz Napoleona i Friedicha i to iz razloga rasvjetljavanja njihovih djela i postavljanja prvih temelja načelima ratnog umijeća kao znanosti.