Hrvatska pravoslavna Crkva
Izvor: Wikipedija
Godinu dana nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), u nastojanju da se popravi odnos sa srpskom manjinom unutar granica i istovremeno onemogući vezivanje sa Beogradom putem Srpske pravoslavne crkve, zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića formirana je, 6. lipnja 1942., Hrvatska pravoslavna crkva, a temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942., objavljene u Narodnim novinama br. 77 od 7. travnja 1942.
Sadržaj |
[uredi] Uvod i povijest
Prema popisu stanovništva iz 1931. godine, na području koje je pripalo NDH bilo je više od 1,8 milijuna pravoslavaca, odnosno 30 posto stanovništva. Većina njih bili su Srbi, a manji broj Rusi, Ukrajinci, Bugari idr. Svi oni bili su pripadnici Srpske pravoslavne crkve. Propašću jugoslavenske države i uspostavom NDH, proglašeno je da njena nadležnost na području NDH prestaje, po načelu da je pravoslavna crkva organizacijski vezana uz državu. Ministarskom naredbom od 18. srpnja 1941. dokinut je naziv srpskopravoslavna vjera i zamijenjen nazivom grkoistočna vjera, koji se upotrebljavao prije godine 1918. S danom 5. prosinca 1941. dokinut je na području NDH i julijanski kalendar, koji i danas koriste neke pravoslavne crkve (umjesto gregorijanskog, koji je u općoj upotrebi). Provođena je i akcija prisilnog prevođenja Srba na katoličku vjeru.
U prvim mjesecima 1942. postalo je međutim jasno da prvobitna žestoka represija prema Srbima ne donosi željeni rezultat. Na područje talijanske okupacijske zone ušla je talijanska vojska, te četnicima dala status pridruženih snaga (milicije). Na području njemačke okupacijske zone bili su također aktivni četnici i partizani, pa su i Nijemci i Talijani vršili pritisak na Pavelića da ublaži represalije koje izazivaju otpor i poboljša odnos sa Srbima.
Tako je nastojanje ka prisilnom pokatoličivanju (uz masovne pokolje i protjerivanje u Srbiju) zamjenjeno osnivanjem nacionalne pravoslavne crkve. Za to je bilo argumenata, jer pravoslavne su crkve svuda vezane uz državu, po načelu prihvaćenom još na ekumenskom koncilu u Halcedonu 451. g. Tijekom povijesti, zavisno o političkim promjenama, više su puta osnivane i ukidane autokefalne pravoslavne crkve (nezavisne od ekumenskog patrijarha u Carigradu) u Bugarskoj, Makedoniji (Ohridska arhiepiskopija), Srbiji idr, a trajno u Rusiji od 1448. Nakon što su se balkanske države u XIX. st. oslobodile vlasti Turskog carstva, bile su formirane samostalne nacionalne crkve: grčka, arpska, bugarska i rumunjska; svakoj je na čelu patrijarh, koji je formalno ravnopravan carigradskom i moskovskom patrijarhu (rimski papa, kao ostatak nekadašnjeg crkvenog zajedništva, sve do 2006. nosio je naslov patrijarh zapada). U XX st. (1937) osnovana je i autokefalna Albanska pravoslavna crkva.
Ante Pavelić je osnivanje autokefalne pravoslavne crkve najavio u svojem govoru u Hrvatskom državnom saboru 28. veljače 1942. »U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve. (…) Ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda može biti samo nacionalna hrvatska, onda može biti samo takva, kja u svome duhovnom životu vrši i uživa potpunu duhovnu slobodu, slobodu savjesti, ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih oblasti.« (cit. u:Matković, str. 115-116)
U ožujku 1942. započeli su pregovori o osnivanju autokefalne crkve. Vlasti NDH nisu htjele neposredno razgovarati s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve, pa je veza uspostavljena preko posrednika Miloša Obrkneževića, ranijeg dugogodišnjeg službenika i pravnog savjenika SPC u Srijemskim (Sremskim) Karlovcima (u doba NDH preimenovani u "Hrvatski Karlovci").
Njega je u funkciji pregovarača triput primio i sam Pavelić. U tim razgovorima prihvaćen je prijedlog Ustava Hrvatske pravoslavne crkve, napravljen prema predlošku Ustava SPC, te prijedlog kandidata za najviša mjesta u crkvenoj hijerarhiji. Oba prijedloga stupila su na snagu poglavnikovom odredbom. Ustav HPC stupio je na snagu 6. lipnja 1942..
Na čelo Hrvatske pravoslavne crkve postavljen je bivši mitropolit Novomoskovski Germogen, emigrant iz SSSR-a. Po Ustavu HPC na njenom čelu trebao je biti patrijarh postavljen i posvećen u suglasnosti s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu. Kako to zbog ratnih prilka nije bilo moguće izvesti, Germogen je došao na čelo HPC u dostojanstvu mitropolita. O Ustavu HDP i imenovanju mitropolita Germogena bio je obaviješten patrijarh SPC Gavrilo Dožić (kojeg su Nijemci internirali) i njegov zamjenik u Beogradu mitropolit Josif Cvijović. Patrijarh Gavrilo je bio suglasan s izborom Germogena kao glavara Hrvatsker pravoslavne crkve.
Mitropolit Germogen ustoličen je 7. lipnja 1942. u pravoslavnoj Crkvi Svetog Preobraženja u Zagrebu. Uz Zagrebačku mitropoliju osnovane su brodska, sarajevska i petrovačka eparhija. Na upražnjene parohije upućeni su mladi pravoslavni svećenici iz Srijema. S obzirom na nedovoljan broj svećenika, ubrzan je završetak školavanja bogoslava koji su bili pred završetkom studija, pa su i oni upućeni u parohije po NDH. Njihov razmještaj bio je u isključivoj nadležnosti hijerarhije Hrvatske pravoslavne crkve. Tada se počeo tiskati Pravoslavni kalendar i knjižice molitava u kojima nije bilo političkih tekstova.
Vrijedni crkveni predmeti (ikone, ikonostasi) i namještaj iz oštećenih ili porušenih pravoslavnih crkava sklonjeni su, zaštićeni i sačuvani u Muzeju za umjetnost i obrt (brigom njegova osoblja).
Stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve bio je dio nove, tolerantnije politike prema Srbima, s ciljem da se oslabi njihov otpor NDH. U tim nastojanjima, tijekom 1943. osnivane su tzv. Dora pukovnije (Domobranski radni pukovi), u koje su bili pozivani prvenstveno pravoslavni građani NDH. Bila su i dva aktivna generala pravoslavca, a dr. Savo Besarović postao je ministar. Oko 3000 pravoslavaca pušteno je iz logora i zatvora.
Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani.
Svjedoci tih zbivanja iznose razne ocjene o značaju osnivanja HPC: da li je "omela" daljnje proganjanje pravoslavaca, ili nije imala bitnog utjecaja. Pravoslavci ipak nisu bili izjednačeni u pravima i dužnostima s ostalim građanima, a progoni (za koje su okrivljavani tzv. "divlji ustaše") su nastavljeni. (Mužić, str. 52-54)
Vlasti NDH također su sklopile sporazume s četnicima na području njemačke okupacijske zone direktno, a s četnicima na području talijanske okupacijske zone indirektno, da bi izbjegle međusobne sukobe i koordinirali akcije protiv partizana. Sva su ta nastojanja međutim ostala bez uspjeha pred narastajućom snagom Narodnooslobodilačkog pokreta.
[uredi] Ustrojstvo
Temeljem Ustava HPC, kojeg je 5. lipnja 1942. potpisao poglavnik.
Svečano ustoličenje je bilo u crkvi Sv. Preobraženja na Preradovićevu trgu u Zagrebu, u nedjelju 7. lipnja 1942..
Patrijarh HPC-a je arhiepiskop Grigorij Ivanovič Maksimov, redovničkog imena Germogen.
Patrijarh je čelna osoba HPC-a, a ujedno je i mitropolit zagrebačke mitropolije.
Naslov kojeg nosi patrijarh je: mitropolit zagrebački i cijele Hrvatske
- HPC je samosvojna (autocefalna) i jedina, za nju ne vrijede dogmatska i kanonska načela SPC-a.
- Grb HPC-a je 25 naizmjeničnih bijelih i crvenih pačetvorinskih polja u pet redova, a početno je bijelo polje. U sredini poluštita je križ modre boje.
- Zastava je crveno-bijelo-plava trobojnica (vodoravne pruge) s jednokrakim zlatnim križem na bijelom dijelu.
- Službeni jezik je hrvatski, a slova su hrvatska.
[uredi] Hijerarhija
Crkveno-hijerarhijski organi su:
- patrijarh, sveti arhijerejski sabor i veliki crkveni sud
- episkop i eparhijski sud
- nadžupnik (arhijerejski namjesnik)
- župnik (paroh)
- crkveno-općinski upravni odbor
Patrijarha se bira između episkopa na način da:
- izborni sabor (saziva ga poglavnik) bira tri osobe među episkopima
- od te trojice, jednoga Ministarstvo pravosuđa zapisnički predlaže poglavniku na imenovanje
Sabor HPC-a se sastoji od ovih osoba: episkopa, nadstojnika pravoslavnog odsjeka u Min.pravosuđa i bogoštovlja, dekana Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i od petorice promjenljivih članova pravoslavne vjere.
Episkopati su u Zagrebu, Brodu na Savi, Hrvatskom Petrovcu i Sarajevu.
[uredi] Zanimljivosti
Alojzije Stepinac je jednom prigodom rekao, sa smiješkom, kustošijanskom župniku Vilimu Cecelji, povodom svečanog dočeka arhiepiskopa Germogena kod poglavnika Pavelića, pred uspostavu HPC-a: "Vidiš, mene nitko nije dočekao... koji puta su me vojnici i htjeli pretražiti... A Patrijarha dočekivaju s počasnom četom....A kada sam ja predlagao osnivanje hrvatske pravoslavne crkve, onda nije valjalo..."1
1Ivan Košutić "49 mjeseci NDH", SiP, Zagreb, 1997., str. 335
(Ovaj je prikaz načinjen uglavnom prema dolje navedenoj knjizi Hrvoja Matkovića)
[uredi] Literatura
- Košutić, Ivan: 49 mjeseci NDH (izašla je samo 1. knjiga od dvije!), 1997., SiP, Zagreb
- Matković, Hrvoje: Povijest Nezavisne države Hrvatske, Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 1994. (str. 113-118)
- Mužić, Ivan: Pavelić i Stepinac, Split: Logos, 1991.
- Petar Požar (prireditelj) Dokumenti ustaša, Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 1995.
Autokefalne crkve |
Četiri drevna patrijarhata: Carigrad | Aleksandrija | Antiohija | Jeruzalem Rusija | Srbija | Rumunjska | Bugarska | Gruzija Cipar | Grčka | Poljska | Albanija | Češka i Slovačka | Amerika* |
Autonomne crkve |
Sinaj | Crna Gora* | Finska | Estonija* | Hrvatska* | Japan* | Kina* | Ukrajina* | Zapadna Europa* | Besarabija* | Moldavija* | Ohrid* | (RPCIR) |
Znakom * označene su crkve čija autokefalnost ili autonomnost nije opće priznata. |