Razgovor:Romeo i Giulietta
Izvor: Wikipedija
Budući da znamo kako neki ljudi alergično reagiraju na mijenjanje naslova Shakespeareovih drama u našim prijevodima, moramo objasniti zašto je naziv Romeo i Giulietta ispravniji od, kod nas uvriježenog naziva Romeo i Julija. U talijanskim novelama junakinja se zove Giulietta, a ne Giulia. Ona se isto tako zove i u francuskim prijevodima tih novela. I Talijani i Francuzi i Englezi poznaju ime Giulia, Julie, Julija, deminutive tog imena Giulietta, Juliette, Juliet. Tako, primjerice, u komediji Dva veronska plemića junakinja se zove Julia, a u drami Mjera za mjeru imamo još jednu Giuliettu. Zato nije ispravno Shakespeareovu Juliet (izg. Džuljet) u ovoj tragediji nazivati Julijom. Čini se da se povijest veronskih ljubavnika temelji na istinitom događaju koji se zbio na samom početku 14. stoljeća u Italiji. No sličan motiv nalazimo već u drevnoj starini, osobito u priči o Piramu i Tizbi koju je Shakespeare komično obradio u predstavi zanatlija na kraju Sna ivanjske noći. Već Dante u 6. pjevanju Čistilišta aludira na povijest Romea i Giuliette premda ne spominje imena veronskih ljubavnika. No zato govori o sporu njihovih obitelji, između Monteca i Capuleta, kao o zastrašujućem primjeru domaćih svađa između plemićkih porodica koje su dovele Italiju na rub propasti. Dakle, prema Danteu, Montecchi i Capuleti bili su među prvim žestokim duhovima koji su učinili Italiju “neobuzdanom i divljom”. Shakespeareova tragedija nastala je 1595. ili 1596. Treba istaći da je povijest Romea i Giuliette, već prije Shakespeareove tragedije, u dramskom obliku bila obrađena i u Engleskoj i u Španjolskoj i u Italiji i u Hrvatskoj. Na tu temu pisao je 1590. godine veliki španjolski dramatičar Lope de Vega. Prije njega složio je, Luigi Groto svoju tragediju Adriana, a prema toj tragediji spjevao je naš Savko Gučetić svoju Dalilu vjerojatno poslije 1578. Dakako, Gučetić nije Shakespeare, njegova Dalila nije veliko književno djelo, ali zato ima veliko kulturno- povijesno značenje. Savku Gučetiću pripada što je među prvima u Europi u dramskoj formi na hrvatskom obradio jednu od najslavnijih ljubavnih povijesti na svijetu, prije negoli Lope de Vega i prije negoli Shakespeare.
Ljubav se u Shakespeareovim komedijama pojavljuje kao životna snaga koja ne zna za prepreke i kao svjetlo koje može rasprsnuti i najgušći mrak. Kad su zaljubljeni, Shakespeareovi momci ne stide se nježnosti i mekoće srca, a njegove djevojke najčešće prve izjavljuju ljubav. Zauzvrat, na tu njihovu prirodnost i hrabrost da se predaju smjesta i do kraja, pred takvom ljubavi odjednom usahnu svi izvori mržnje u ljudima i besmisla u svijetu. Na samom početku drugog razdoblja nastala je drama Romeo i Giulietta, koja je zapravo više ljubavna dramska poema negoli šekspirska tragedija u pravom smislu riječi, jer su u njoj junak i junakinja bespomoćne žrtve "kobnog utjecaja zvijezda" i vanjskih okolnosti, neprijateljsva između njihovih dviju obitelji. Neposredni Shakespeareov izbor za Romea i Giuliettu bio je spjev Tragical History of Romeus and Juliet, koji je godine 1562. spjevao Arthur Brooke prema francuskom prijevodu Bandellove novele. Shakespeare je čitav događaj sažeo u četiri dana i četiri noći, dok se radnja u Bandellovoj noveli odvija nekoliko mjeseci. Upravo ta brzina osobito ističe Romeovu naglost i žestinu koja dovodi do katastrofe. Shakespeare je napisao Romea i Giuliettu točno u sredini posljednjeg desetljeća 16. st., a ta je dekada značila najživlji procvat petrarkističke lirike u engleskoj književnosti. Nije slučajno da Shakespeare prvi puta u cijelom svom opusu spominje Petrarku upravo u Romeu i Giulietti. Ta je, naime, tragedija zapravo ljubavna poema u kojoj dva mlada bića, koja su još gotovo djeca, otkrivaju misterij i neodoljivu privlačnost ljubavi. U Romeu i Giulietti najbolje se vidi ne samo Shakespeareov stav prema petrarkističkoj konvenciji već i njegovo djelomično i privremeno odstupanje toj tradiciji. Romeo izražava svoju pravu ljubav metaforama petrarkističke škole, u njegovim govorima više nego u Shakespeareovim sonetima, osjeća se utjecaj konvencionalnih pjesničkih obrata i ukrasa posrednih sljedbenika Petrarke. U Bendellevoj noveli i u ostalim eventualnim Shakespeareovim izvorima, kada se Giulietta probudi Romeo je još živ, dok u Shakespearea otrov djeluje munjevitom brzinom i, kad se Giulietta probudi Romeo je već mrtav, što mnogo pridonosi dramskom efektu završetka. Kao u staroj Platonovoj priči o postanku ljubavi dijeljenjem jednog potpunog bića na dvije polovine koje se traže, i Romeo i Giulietta tek zajedno čine cjelinu. Zato se mogu prepustiti svojoj nedovoljnosti i njom hraniti svoju ljubav. Tolstoj je jednom prilikom rekao da je ljubav apsolutna sadašnjost. Ta istina se ogleda i u ovom Shakespeareovom djelu. Romeo i Giulietta su već od prvog susreta tu gdje jesu, samo tu i do kraja tu. Tako, u stvari, imamo utisak da je svaki tren njihove ljubavi veći od samog sebe, idealan po tome što se ne iscrpljuje u stvarnosti, u onom što je već ostvareno. Čim su se pogledali, Romeo i Giulietta su se zaljubili. Kad su osjetili ljubav, rekli su to jedno drugome. Onda su poljupcem riječi preobrazili u djelo. Iste noće zavjetovat će se jedno drugom, a već sljedećeg dana vjenčati. Jednom će se svega posvađati, jednom oprostiti, jednu jedinu noć provesti zajedno i jednom osijetiti bol rastanka. Tom stalnom rastu njihove ljubavi ostaje još samo sjedinjenje u smrti. Drugim riječima, svaki trenutak ove ljubavi je jedinstven i neponovljiv, ali i istovremeno i nova grana na stablu koje u nebo gleda. Otud naš utisak da njihova smrt nije njihov kraj već krajnje ispunjenje njihove ljubavi. Iz svijeta koji ih ne bi mogao razumjeti čak kad bi i htio, oni su otišli tamo gdje jedino mogu biti zajedno: sami, neometani u nepomućenom trajanju koje je obilježeno tim posljednjim činom potpunog ispunjenja. Ljubav Romea i Giuliette je velika, prava, romantična ljubav koja ne zna ni granice ni kompromise. Njihova ljubav je prevelika da ne bi bila tragična. Da bi se mogli i dalje voljeti Romeo i Giulietta moraju umrijeti. A da bi mogla živjeti - što znači bar nešto malo poprimiti od njihovog životnog sjaja - Verona se mora mijenjati. U prekasnom času pomirenja, to osjećaju njihovi očevi pružajući ruku jedan drugome. Romeo i Giulietta postaje njegov najizvođeniji dramski tekst u povijesti kazališta- osim u Engleskoj, gdje prvenstvo drži, također njegov Hamlet.