Sovjetski Savez

Izvor: Wikipedija

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika
Союз Советских Социалистических Республик
Soyuz Sovetskikh Sotsialisticheskikh Respublik
← Ruska SFSR
← Transkavkaska SFSR
← Ukrajinska SSR
 Bjeloruska SSR
1922. – 1991.
Zastava Grb
Zastava Grb
Geslo
Пролетарии всех стран, соединяйтесь!
(Transliteracija: Proletarii vsekh stran, soedinyaytes!)
Ruski: Proleteri svih zemalja, ujedinite se!
Himna
Internacionala (1922. – 1944.)
Himna Sovjetskog Saveza (1944. – 1991.)
Lokacija Sovjetskog Saveza
Glavni grad Moskva
Jezik/ci ruski (de facto)
još 14 službenih jezika
Vlada Socijalistička republika
Vođa SSSR-a (Generelni sekreter KPSS):
 - 1922. — 1924. Vladimir Lenjin
 - 1924. — 1953. Josif Staljin
 - 1953. Georgij Malenkov
 - 1953. — 1964. Nikita Hruščov
 - 1964. — 1982. Leonid Brežnjev
 - 1982. — 1984. Jurij Andropov
 - 1984. — 1985. Konstantin Černjenko
 - 1985. — 1991. Mihail Gorbačov
Premijer
 - 1923. — 1924. Vladimir Lenjin (prvi)
 - 1991. Ivan Silajev (zadnji)
Povijest
 - Oktobarska revolucija 7. studenog 1917.
 - Uspostavljena 30. prosinca 1922.
 - Pobjeda nad Njemačkom 9. svibnja 1945.
 - Sputnjik 1 4. listopada 1957.
 - Kolovoški udar 19. kolovoza 1991.
 - Raspad SSSR-a 26. prosinca 1991.
 - Konačni raspad 1. siječnja 1992.
Površina
 - 1991. 22.402.200 km² (8.649.538 mi² )
Stanovništvo
 - 1991. otp. 293.047.571 
     Gustoća 13,1 /km²  (33,9 /mi² )
Valuta Sovjetski rubalj (SUR)
Pozivni broj +7
Vremenska zona UTC+2 do +13
Internetski nastavak .su
Prethodnice
Nasljednice
Ruska SFSR
Transkavkaska SFSR
Ukrajinska SSR
Bjeloruska SSR
Rusija
Bjelorusija
Ukrajina
Moldavija
Gruzija
Armenija
Azerbejdžan
Kazahstan
Uzbekistan
Turkmenistan
Kirgistan
Tadžikistan
Estonija
Litva
Latvija

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (često zvan i Sovjetski Savez, poznat i pod kraticom SSSR) je država nastala 1922. na prostoru Carske Rusije pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina i Komunističke partije, nestala 1991 g., a sastojala se od 15 republika. Bila je vodeća svjetska komunistička sila. Posljednji predsjednik bio je Mihail Gorbačov.

Sadržaj

[uredi] Povijest

Sovjetski Savez je došao na mjesto Ruskog carstva, čiji je zadnji monarh, car Nikola II. vladao do 1917. Sovjetski Savez je osnovan u prosincu 1922. kao savez ruske, ukrajinske, bjeloruske i transkavkaske sovjetske republike, na čijem čelu su bile boljševičke stranke.

Revolucionarna aktivnost u Rusiji počela je Dekabrističkim ustankom godine 1825. Iako je kmetstvo ukinuto 1861., njegovo je ukidanje postignuto pod uvjetima koji su bili nepovoljni za seljake, i ohrabrili su revolucionare. Parlament, Duma, osnovan je 1906., ali politički i socijalni nemiri nastavljeni su i pogoršani tijekom Prvog svjetskog rata uslijed vojnih poraza i nestašice hrane.

Spontani narodni ustanak u Petrogradu, kao odgovor na ratno raspadanje ruskog blagostanja i morala, kulminirao je obaranjem carske vlade u ožujku 1917. (Februarska revolucija). Autokracija je zamijenjena privremenom vladom, čije su vođe namjeravali uspostaviti demokraciju u Rusiji i nastaviti sudjelovanje u savezničkim ratnim naporima. U isto vrijeme su se u zemlji raširili radnički savjeti (sovjeti), kako bi osigurali prava radničke partije. Radikalni boljševici, pod vodstvom Vladimira Lenjina, zalagali su se za socijalističku revoluciju u sovjetima i na ulicama. Oni su preuzeli vlast od Privremene vlade u studenom 1917. u tzv. Oktobarskoj revoluciji. Tek poslije dugog i krvavog ruskog građanskog rata (1918. - 1922.), koji se sastojao i u borbi vladinih snaga i stranih trupa u raznim dijelovima Rusije, osiguran je novi komunistički režim. Mirom u Rigi, početkom 1921., podijeljen je i sporni teritorij u Belorusiji i Ukrajini između Poljske i Sovjetske Rusije.

Od svojih prvih godina, vlada Sovjetskog Saveza bila je utemeljena na jednostranačkoj vlasti komunista, kako su boljševici sebe nazivali od ožujka 1928. Poslije neobične ekonomske politike ratnog komunizma za vrijeme građanskog rata uvedena je Nova ekonomska politika kada je sovjetska vlada tijkom 1920-ih dozvolila postojanje određene privatne ekonomska aktivnosti uz nacionaliziranu industriju, a potpuno oduzimanje hrane na selu zamijenila porezom u hrani. Rasprava o budućnosti gospodarstva pružila je podlogu sovjetskim vođama za borbu oko vlasti nakon Lenjinove smrti 1924. Postupnom konsolidacijom svog utjecaja i izoliranjem rivala unutar stranke, osobito Lenjinovog očitijeg nasljednika Lava Trockog, Josif Staljin je postao samostalni vođa Sovjetskog Saveza krajem 1920-ih.

Staljin je 1928. predstavio prvi petogodišnji plan za izgradnju socijalističkoga gospodarstva. U industriji je država preuzela kontrolu nad svim postojećim tvrtkama, i započela intenzivan program industrijalizacije; u poljoprivredi je država prisvojila imovinu seljaka kako bi uspostavila kolektivne farme (Kolektivizacija u Sovjetskom Savezu). Sovjetski Savez je postao velika industrijska sila; ali je primjena plana raširila bijedu u nekim segmentima stanovništva. Kolektivizacija se suočila s otporom kulaka, što je rezultiralo ogorčenom borbom mnogih seljaka protiv vlasti, glađu i možda i milijunima žrtava (najviše procjene 14,5 miliona), posebno u Ukrajini. Socijalni prevrati nastavljeni su i sredinom 1930-ih, kad je Staljin započeo čistku u komunističkoj partiji (Velike čistke); iz ovog je procesa izrasla kampanja terora koja je dovela do pogubljenja (najviše procjene 1 milijun), zatvaranja i protjerivanja (najviše procjene 9,5 milijuna) ljudi (Gulag). Ipak, unatoč ovim nemirima, Sovjetski Savez razvio se u snažno industrijsko gospodarstvo u godinama prije drugog svjetskog rata.

Iako se Staljin pokušao udružiti s Njemačkom zaključivši Pakt Ribbentrop-Molotov godine 1939., dvije godine kasnije, u lipnju 1941. Njemačka je izvršila invaziju na Sovjetski Savez. Crvena armija zaustavila je nacističku ofenzivu u staljingradskoj bitci, 1943., i krenula u protunapad kroz istočnu Europu do Berlina, natjeravši Njemačku na predaju 1945. Iako opustošen u ratu, Sovjetski Savez iz rata je izašao kao priznata velika sila.

U relativno kratkom posljeratnom razdoblju Sovjetski Savez prvo je obnovio, a onda i proširio svoje gospodarstvo, kontrolirano isključivo iz Moskve. Sovjetski Savez konsolidirao je svoj utjecaj u istočnoj Europi, pružao pomoć komunistima u Kini, i težio proširivanju svog utjecaja svugdje u svijetu. Ovako aktivna vanjska politika bila je jedan od razloga što su ratni saveznici Sovjetskog Saveza (SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo) postali njegovi neprijatelji u hladnom ratu. Unutar države nastavljene su represivne mjere; povjesničari špekuliraju da je Staljin pripremao novu čistku kad je umro 1953. godine.

U nedostatku prihvatljivog nasljednika, Staljinovi najbliži suradnici izglasali su da će zemljom vladati zajedno, iako se borba za vlast održavala iza fasade kolektivnog vodstva. Nikita Hruščov, koji je pobijedio u borbi za vlast do sredine 1950-ih odbacio je Staljinove mjere terora i donekle olabavio represivnu kontrolu nad partijom i narodom (Destaljinizacija). Došlo je i do promjene smjera u vanjskoj politici, uz otopljavanje odnosa sa SFRJ i Zapadom. Ipak, Hruščovljeve su reforme u poljoprivredi i administraciji, sveukupno, bile neproduktivne. Kolege u rukovodstvu SSSR-a smijenili su Hruščova 1964.

Nakon smjene Hruščova uslijedio je još jedno razdoblje kolektivnog rukovodstva, koje je trajalo dok se Leonid Brežnjev nije ustoličio kao dominantna figura u SSSR-u u ranim 1970-ima. Leonid Brežnjev je predsjedavao u periodu "primirja" u hladnom ratu sa Zapadom, dok je u isto vrijeme gradio sovjetsku vojnu silu; ovo je naoružavanje pridonijelo prekidu "primirja" u kasnim 1970-ima. Još jedan faktor bila je sovjetska invazija na Afganistan u prosincu 1979.

Poslije eksperimentiranja s ekonomskim reformama sredinom 1960-ih sovjetsko se rukovodstvo vratilo starim metodama ekonomske politike. Industrija je pokazivala spor, ali stabilan rast tijekom 1970-ih, dok je poljoprivredni razvoj nastavio zaostajati. Kao suprotnost revolucionarnom duhu koji je pratio rađanje Sovjetskog Saveza, prevladavajuće raspoloženje sovjetskog rukovodstva u vrijeme smrti Brežnjeva 1982. bila je averzija prema promjenama.

U sljedećem desetljeću dominirala su dva paralelna procesa: sve očitiji raspad ekonomskih i političkih struktura Sovjetskog Saveza, i neuspjeli reformski pokušaji zaustavljanja ovih procesa. Nakon brzih izmjena Jurija Andropova i Konstantina Černenka na vlasti, ličnosti s duboko ukorijenjenom brežnjevskom tradicijom, energični Mihail Gorbačov napravio je značajne promjene u gospodarstvu i rukovodstvu partije. Njegova politika nazvana Perestrojka pokušala je promijeniti dotadašnju politiku središnjeg upravljanja ali Gorbačov nije uspio ispraviti ključne mane sovjetskog sustava; do 1991., kada je zavjera konzervativaca u njegovoj vladi otkrila slabost Gorbačovljeve političke pozicije, kraj Sovjetskog Saveza bio je na vidiku.

Dana 25. prosinca, 1991., Mihail Gorbačov dao je ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a, i predao dužnost Borisu Jeljcinu. Sljedećeg se dana Sovjetski Savez službeno raspao i do kraja godine sve su službene sovjetske institucije prestale s radom.

[uredi] Sporni odnosi

Na početku Sovjetski Savez nije bio diplomatski priznat od strane većine zemalja, ali je do kasnih 1980-ih imao službene odnose s većinom zemalja u svijetu. Sovjetski Savez također je prešao dug put od autsajdera u međunarodnim organizacijama i pregovorima do jednog od arbitara sudbine Europe nakon Drugog svjetskog rata. Bio je član Ujedinjenih naroda od osnivanja, 1945., i jedan od pet stalnih članova Vijeća sigurnosti UN koji je imao pravo veta na bilo koju rezoluciju (vidi: Sovjetski Savez i Ujedinjeni Narodi).

SSSR je postao jedna od dvije svjetske supersile, i na toj poziciji je opstao četiri desetljeća, održavajući premoć u Istočnoj Europi (vidi: Varšavski pakt), vojnu snagu, pomoć zemljama u razvoju, i znanstveni razvoj, posebno u svemirskoj tehnologiji i naoružanju. Napori Sovjetskog Saveza da proširi svoj utjecaj ili kontrolu na mnoge države i narode rezultirali su formiranjem socijalističkih država širom svijeta.

[uredi] Podjela

Sovjetska Republika Neovisna država
Armenska SSR Armenija
Azerbejdžanska SSR Azerbejdžan
Bjeloruska SSR Bjelorusija
Estonska SSR Estonija
Gruzijska SSR Gruzija
Karelo-Finska SSR (1940-1956) nijedna, postala dio Rusije
Kazačka SSR Kazahstan
Kirgiška SSR Kirgistan
Latvijska SSR Latvija
Litvanska SSR Litva
Moldavska SSR Moldavija
Ruska SFSR Rusija
Tadžička SSR Tadžikistan
Transkavkaska SFSR (1922-1936) Nijedna
Turkmenska SSR Turkmenistan
Ukrajinska SSR Ukrajina
Uzbečka SSR Uzbekistan

[uredi] Popis vođa Sovjetskog Saveza

Glavni članak:Vođe Sovjetskog Saveza

[uredi] Kultura

[uredi] Poznate ličnosti

[uredi] Književnici

[uredi] Filmski umjetnici

[uredi] Blagdani

Datum Hrvatsko ime Rusko ime Značajke
1. siječnja Nova godina Новый Год Najveći blagdan u godini. Sve ruske božićne tradicije preseljene su na ovaj blagdan.
7. siječnja Božić Рождество Pravoslavni Božić, slave ga samo ozbiljni vjernici
23. veljače Dan Crvene Armije День Советской Армии и Военно-Морского Флота ("Dan Sovjetske vojske i mornarice") Stvaranje Crvene Armije u veljači 1918, radni dan.
8. ožujka Međunarodni dan žena Международный Женский День Službeni praznik koji slavi pokret za oslobođenje žena.
12. travnja Dan kozmonautike День Космонавтики День Космонавтики - Dan kada je Jurij Gagarin postao prvi čovjek u svemiru, 1961. Radni dan.
1. svibnja Praznik rada Первое Мая - День Солидарности Трудящихся ("Međunarodni praznik radničke solidarnosti") Slavi se 1. i 2. svibnja
9. svibnja Dan pobjede День Победы Kraj II. svjetskog rata u Europi nakon kapitulacije nacista u Njemačkoj 1945.
7. listopada Dan sovjetskog ustava День Конституции СССР Donesen Ustav SSSR-a 1977.
7. studenog Velika Oktobarska socijalistička revolucija Седьмое Ноября Oktobarska Revolucija 1917

[uredi] Vanjske poveznice