Papa Leon Veliki (†461.)
Izvor: Wikipedija
![]() |
Predloženo je da se ovaj tekst uklopi u članak Lav I.. (Rasprava) |
Leon I, nazvan i Leon Veliki, bio je Papa od 440 – 461, a katolička ga Crkva, uz pravoslavnu, časti kao sveca. Po „Liber Pontificalis“ rođen je u Toscani u Italiji. Godine 431. dok je još bio đakon, imao je veoma važnu ulogu na Efeškom saboru te mu se obraćao Ćiril Aleksandrijski s obzirom na utjecaj Rima u Palestini, namjesto da pomoć za riješavanje spora zatraži od pape Celestina I. U istom periodu Ivan Kasijan mu je povjerio traktat protiv Nestorija. Ali, možemo reći, da ništa ne pokazuje bolje koliko mu je povijerenje iskazano, od činjenice da je od cara izabran da rasudi spor Između Aezia i Albina, dva najveća činovnika u Galiji. Tijekom njegova izbivanja u ovom poslanju, umire papa Siksto III (11. kolovoza 440.), a Leon od naroda biva jednodušno izabran za njegovog nasljednika. 29. Rujna počinje svoj pontifikat.
[uredi] Revnost za pravovjerje
Budući da je bio ljuti neprijatelj hereza, pošto je u biskupiji Akvileje otkrio da su Pelagijanci pritjelovljeni Crkvenom zajedništvu, prekorio je takav lakoumni postupak, te zatražio da se dotični problem raspravi na sinodi. Manihejci u bijegu od Vandala, pošto su doprli do Rima 439. te su se ondje tajno utaborili, Leon je to saznao 443. i vodi političku raspravu s njihovim predstavnicima, spaljujući njihove knjige i postavljajući stražu pred njima. Njegovi napori su urodili ediktom Valentinijana III protiv Manihejaca (19. lipnja 445). Njegov stav nije bio manje odlučan protiv Priscilijanaca. Biskup Turibije zastrašen širenjem te sekte u Španjolskoj, obratio se španjolskim biskupima tražeći pomoć. Pošto je poslao jednu kopiju pisma Leonu ovaj se zauzeo da se taj problem što prije riješi. Tako je napisao poveći traktat protiv te sekte proučavajući njezino krivo učenje u detalje i tražeći opći sabor kako bi istražio ima li ta sekta pristaša i među biskupima. Naposlijetku je bio spriječen zbog političke situacije u Španjolskoj. Leon se borio protiv Dijoskura, Ćirilovog nasljednika u Aleksandrijskom patrijarhatu u Egiptu, inzistirajući da Crkvena praksa njegovog sjedišta treba slijediti onu Rimsku, tvrdeći da Marko koji je bio Petrov učenik, i utemeljitelj Aleksandrijske Crkve, nije mogao imati drugu tradiciju od one Prvaka apostolskog u Rimu. Činjenica da je Afrička provincija “Mauretania Caesariensis“ bila sačuvana od imperija te od Nicejskog vjerovanja koje je donio prodor Vandala, te da je u svojoj izoliranosti morala tražiti vanjsku pomoć, dala je Leonu mogućnost da uspostavi svoju vlast u toj pokrajni što je on i učinio. U pismu biskupima Kampanije, Picena i Toskane 443. zahtijevao je vršenje svih njegovih uredbi i uredbi njegovih predhodnika, te je oštro prekorio biskupe sa Sicilije zbog udaljavanja od prakse Rima, tražeći da im se pošalju delegati kako bi ih poučili pravom obredu. Vršenje Rimske vlasti nad Ilirijom bila je uvjek čvrsta točka predhodnih papa. Papa Inocent I postavio je metropolita Salone za svoga vikara, s ciljem da se odupre carigradskom patrijarhu. Nadalje su Ilirski biskupi bili više podložni Carigradu nego Rimu i pape su imali mnogo problema s njima. Papa Leon je u jednom pismu njima upućenom napisao da je Petar primio od Isusa opću i neposrednu vlast nad cijelom Crkvom, tako da sva pitanja, ticala se ona vjere ili morala, moraju biti odlučena u Rimu. Ipak, nakon njegove smrti, Carigrad je opet zauzeo dominantno mjesto.
[uredi] Vršenje vlasti u Galiji
Ne bez ozbiljnog otpora, Leon je uspio uspostaviti svoj autoritet i u Galiji. Patroklo iz Arles-a primio je od pape Kosima priznanje za primata Galije koji je bio snažno osvećen od nasljednika Hilarija. Na poticaj Celidonija iz Besancon-a Leon se borio protiv Hilarija koji se branio u Rimu odbijajući priznati autoritet pape Leona. Leon je potom postavio Celidonija a ograničio Hilarija u njegovoj biskupiji lišavajući ga i prava koja je imao kao metropolita u Bečkoj pokrajni. Pošto je uvidio da je njegova ideja opće rimske monarhije ugrožena, Leon se utekao civilnoj vlasti kako bi dobio podršku, što je i uspjeo kod Valentiniana III sa famoznim dekretom 6 lipnja 445. koji je priznao primat biskupa rimskog, oslanjajući se na Petrove zasluge, dostojanstvo grada, Nicejsko vjerovanje, naređujući da svako opiranje njegovim odlukama ima biti smatrano izdajom. Hilarije se podložio takvoj odluci, iako je njegov nasljednik Ravenije dijelio sa Leonom prava u metropoliji Arles-a i Beča. Povoljan trenutak za širenje rimskog autoriteta na istoku bila je kristološka hereza Eutiha (koja se sastojala u tvrdnji da je Krist imao samo jednu narav), koji se u početku utekao za pomoć Leonu nakon što ga je Flavijan smjenio kao arhimandrita velikog samostana u Carigradu, a Leon, pošto je promotrio problematiku između te dvojice, priklonio se ovom Flavijanu smatrajući ga pravovjernim. Na sinodi u Efezu, predstavnici Leona predali su mu famozni „Tomus“ ili deklaraciju vjere Rimske Crkve u obliku pisma upućenog Flavijanu, koji ponavlja u uskoj povezanosti sa sv. Augustinom zapadne kristološke formule bez upliva u istinski problem istoka. Sabor nije pročitao pismo i nije obazreo pozornost na protivljenje Leonovih legata, već je Flavijana predao Euzebiju, a ta su se dvojica zatim obratili Rimu. Leon je zatražio Cara ekumenski sabor u Italiji, a u međuvremenu, na rimskoj sinodi u listopadu 449. odbacio je odluke donesene u Efezu. Bez kritičkog ispitivanja dogmatskih dekreta, u pismima caru i drugima tražio je izopćenje Eutiha kao heretika manihejca i dokete. Sa smrću Teodozija 450. odjednom se promjenila situacija na istoku, Anatolije, novi patrijarh carigradski, priznao je Leonov „Tomus“. U tom trenutku Leon nije više želio sazvati sabor, iznad svega da ne bude u Italiji. On je bio pozvan na nicejski sabor, koji se je kasnije preselio u Kalcedon gdje su njegovi legati imali barem počasno mjesto i gdje su ga biskupi priznali kao predstavnika Petrovog i kao glavu cijele Crkve, tražeći od njega potvrdu njihovih dekreta. Leon je mirno prihvatio zahtjev potvrđivanja njihovih odluka što je Carigradu dalo autoritet praktično jednak onome rimskom, a smatrao je i civilnu važnost grada odlučujućim faktorom njegove Crkvene važnosti. Leon je podržao dogmatske saborske dekrete, posebno nakon dolaska na vlast cara Leona I, koji je naginjao kompromisu s Eutihijancima. Leon je uspjeo pridobiti pravoslavnog patrijarha, ali ne i monofizitu Timoteja Aelura izabranog od Aleksandrijskog patrijarha nakon smrti Proterija. Kolaps zapadnog rimskog carstva dao je Leonu mogućnost da se pojavi kao predstavnik javne vlasti. Kad je Atila 452. prodro u Italiju i zaprijetio Rimu, upravo je Leon bio taj koji mu je išao u susret kako bi ga odvratio od takve zamisli što mu je i uspjelo barem kako to tvrdi Prosper, iako Jordan navodi druge motive. Ipak njegov zalaganje nije moglo spriječiti opsadu grada koju je Genserik izvršio 455., ali ubojstva i paljenje grada je spriječeno njegovim utjecajem. Umro je u studenom 461.
[uredi] Važnost Leona Velikog
Važnost Leonovog pontifikata leži u činjenici vršenja opće biskupske vlasti koja je pridržana rimskom biskupu, a očituje se iz njegovih pisama a iznad svega iz njegovih 96 govora. Prema onome što on kaže, Crkva je sagrađena na Petru – Stijeni, slijedeći tekst: Mt 16,16-19. Petar sudjeluje na svemu što je Krist, a ostali apostoli ono što imaju zajedničko to imaju preko njega. Gospodin moli samo za Petra kad opasnost prijeti svim apostolima, jer njegova čvrstoća učvršćuje sve ostale. Ono što je istina o Petru vrijedi i za njegove nasljednike. Svi ostali biskupi zaduženi su za brigu oko vlastitog stada, dok biskupu rimskom pripada cijela Crkva, a ostali mu biskupi samo pomažu surađujući s njim u toj zadaći. Posredstvom Svete Stolice Rim je postao glavni grad svijeta u širem smislu nego dotad. Iz tog razloga kada zemlja biva podjeljena među apostolima, Rim ostaje pridržan Petru, jer i priliči da u središtu zemaljske mudrosti i vlasti zlih sila zasvijetli pobjeda Krista, te da se od glave svijetlo istine raširi po cijelome tijelu. Sukladno Leonovom stavu, dekreti Kalcedonskog sabora imaju valjanost jer ih je on sam potvrdio. Širi vid ove teorije opravdava činjenicu da mu je dan naslov prvog pape. Rimokatolička Crkva do 1971. slavila je njegov spomendan 11. Travnja, dok se danas slavi 10. Studenog