Rat protiv terorizma

Izvor: Wikipedija

Nepristrana točka gledišta ovog članka je osporena. (Rasprava)
Ne postavljajte ovaj predložak ako niste pokušali ispraviti sporne dijelove teksta!
Američki vojnici patroliraju ulicama Bagdada
Američki vojnici patroliraju ulicama Bagdada

Rat protiv terorizma («War against the Terror») je popagandna krilatica za neograničeni rat koji su pokrenule Sjedinjene Američke Države protiv globalne terorističke mreže al-Qaede i anti-američkih država i organizacija u svijetu, nakon terorističkih napada u američkim gradovima New Yorku i Washingtonu 11. rujna 2001. (vidi napadi 11. rujna 2001.)

Sadržaj

[uredi] Tijek

Prvotni od amerike proglašeni cilj «Rata protiv terorizma» bilo je uništenje al-Qaide, te svrgavanje talibanskog režima u Afganistanu koji je davao utočište toj organizaciji i njezinom vođi Osami bin Ladenu. Vojne operacije započete su 7. listopada 2001. zračnim udarima na talibanske ciljeve i logore al-Qaide diljem Afganistana. Američke snage potpomogle su borbu protutalibanskih snaga Sjevernog saveza, koje su do prosinca oslobodile sve važnije gradove. Američke specijalne jedinice, zajedno sa specijalnim jedinicama britanskog i australskog SAS-a, stezale su obruč oko al-Qaidina vodstva, od kojeg su mnogi pohvatani, no u njihovom nastojanju izmakao je vođa al-Qaide Osama bin Laden. Iako je slom talibanskog režima dočekan s određenim zadovoljstvom među afganistanskim narodima odluka novih gospodara da vrše okupaciju do minimalno 2010 godine rezultira početkom gerilskog rata pod ponovnim rukovodstvom Talibana u južnoj polovici zemlje.


Podgrijane početnim uspjehom u Afganistanu i neuspjehom u hvatanju Osame bin Ladena, američke vlasti usmjeravaju svoju pažnju na Irak. Nakon medijske i političke kampanje američki predsjednik George W. Bush uspijeva dobiti potporu svoga biračkog tijela, te potporu vlada Velike Britanije, Australije te nekih drugih zemalja članica NATO-a da je napad na Irak nužan u suzbijanju al-Qaide da se domogne oružja za masovno uništenje, koje je Sadam Husein bio spreman ponuditi toj teroričkoj organizaciji ili sam upotrijebiti protiv svojih susjeda ili Zapada (kasnije se otkrilo da od oružja nije bilo ni traga te da su se logori za obuku al-Qaide nalazili u kurdskom dijelu Iraka, je bio pod indirektnom kontrolom SAD-a, a ne Sadama Husein). Važno je napomenuti da jedina država čije stanovništva podržava invaziju Iraka je SAD dok su sve ostale poslale svoje vojnike protivno narodnim željama. Nakon kratke pripreme slijedi invazija na Irak 2003. Odmah nakon zauzimanja Iraka započinje gerilski rat, a borbu s gerilcima američke vlasti smatraju dijelom rata protiv terorizma. Rat u Iraku tako nastavlja i nakon što je Bush proglasio ratne operacije uspješno završenim (čuveni «Missino accomplished» govor na nosaču zrakoplova).


Irački gerilci koji se bore protiv strane okupacije pokreću silovitu gerilsku ofenzivu protiv stranih okupatora, od nje postavljene vlasti i policije, stranih plaćenika, te nerijetko i civila. U Iraku je nastao gotovo potpuni kaos jer su gerilci podijeljeni na brojne frakcije koje se međusobno sukobljavaju pri čemu najgore stradavaju civili. Kurdi u potpunosti podupiru vojnu prisutnost Amerikanaca, dok su irački šijiti (većinska skupina u Iraku) nešto suzdržaniji u odnosu prema okupatorima. Neke oružane skupine šijita povremeno čak i napadaju Amerikance i njihove saveznike: Jedna od tih skupina je tzv. «Mehdi vojska» kojom zapovijeda utjecajni klerik Moqtada Al- Sadr. U duhu «rata protiv terorizma» SAD je 2006. podržao izraelski napad na Libanon s ciljem uništenja Hezbollaha, koju Amerikanci proglašavaju terorističkom organizacijom. Usprkos velikim libanonskim civilnim žrtvama i sveobuhvatnoj američkoj vojnoj i diplomatskoj potpori Izraelu, rat u Libanonu završio je neodlučeno.

Američki političari najavljuju da će se «Rat protiv terorizma» nastaviti i dalje. Predlažu se napadi na sela u Pakistanu za koja se sumnja da su baze Al-Qaide. Bijela kuća povremeno prijeti napadom na Siriju i Iran pod izgovorom da te države podupiru terorizam ili (u slučaja Irana) razvijaju nuklearno oružje. Debakl američke vojske u okupaciji Iraka zacijelo je spriječio Amerikance da ostvare prijetnje i nastave invazije na Bliskom stoku.

U Europi Amerikanci započinju graditi sistem protubalističkih raketa u Češkoj (radar) i Poljskoj (raketni silosi) uvjeravajući svoje saveznike u NATO paktu daje to nužna zaštita protiv mogućih iranskih ili čak sjeverno korejskih raketa. Dok europski političari podržavaju projekt, obični građani izražavaju negodovanje. Rusi u potpunosti odbacila prilično neuvjerljivi izgovor postavljanja raketnog sustava te su odlučili prekinuti sporazume o ograničavanju naoružavanja jer SAD ubrzanom izgradnjom vojnih baza zapravo želi ugroziti strateški položaj Rusije.


Daljnji tijek «Rata protiv terorizma» uvelike ovisi o tome mogu li Amerikanci nagovoriti (ili natjerati) svoje saveznike da pruže veću financijsku, vojnu i političku potporu za njihove težnje.

[uredi] Paradoksi »Rata protiv terorizma»

Mučenje zatvorenika u Abu Ghraibu
Mučenje zatvorenika u Abu Ghraibu

Američki «obrambeni» »Rat protiv terorizma» na kraju ne samo da jača terorističke pokret Al-Qaide, već i koristi terorističke metode zastrašivanja i torture. Jedno od najpoznatijih mučilišta je zatvor Guantanamo na otoku Kubi, gdje se navodni teroristi podvrgavaju brutalnom ispitivanju i torturi bez ikakvog suda. Drugo svjetski poznato mučilište je Abu Ghraib gdje su američki vojnici ponižavali i zlostavljali zatvorenike na najgnusnije načine. Ti zločini bi vjerojatno bili zataškani i zaboravljeni, da sami mučitelji u svojoj aroganciji nisu sami postavili fotografije mučenja na internet. Šokantne fotografije torture zapanjile su svijet tim više što američki vojnici na snimkama ostavljaju dojam da se dobro zabavljaju ponižavanjem nesretnih zatvorenika. Vojnici i vojnikinje koji su činili sadističke zločine smatrali su o oblikom zabave kao i društveno prihvatljivim postupkom (inkriminirajuće fotografije su sami postavili na Internet). Protiv nekih od vojnikinja i vojnika s fotografija provedeni su sudski procesi koji su urodili tek simboličnim kaznama.

Administracija predsjednika Busha potpuno je zakazala pripremanju dugoročnih planova za tijek «Rata protiv terorizma», a neki od rezultata bili su potpuno suprotni od očekivanih. Zagovornici napada na Irak najavljivali su brzu pobjedu, uvođenje demokracije i stvaranje modernog Iraka koji će biti snažan američki saveznik u regiji. Posljedice invazije su bile katastrofalne za mnoge Iračane jer Amerikanci nisu pokušavali zaustaviti anarhiju na ulicama iračkih gradova već su se samo brinuli da osvoje neoštećenu infrastrukturu za vađenje nafte. Sadam Husein je bio sekularni diktator pa su Amerikanci pokušali postaviti marionetsku vladu Iada Alawia jer su smatrali da će Iračani poštovati sekularni autoritet. Taj naivni potez je pokazao koliko su Amerikanci pogriješili u procijeni iračke situacije. Na prvim izborima pobijedile su stranke sa snažnim vjerskim predznakom. Kako su većina Iračana šijiti, to je u praksi značilo da će ojačati utjecaj Irana na politička zbivanja.

Američka diplomacija s određenim uspjehom je nagovorila brojne države da prihvate zloglasnu rezoluciju [[|]] kojom američki državljani de facto dobivaju potpuni imunitet od bilo koje kaznene odgovornosti pred Međunarodnim sudom u Haagu. To znači da će u bližoj budućnosti Amerikanci činiti još veće zločine pod geslom «cilj opravdava sredstva».

[uredi] Hrvatska i «Rat protiv terorizma»

Amerikanci su ubrzo nakon terorističkih napada 11. rujna zatražili od Hrvata da prekinu izgradnju torpednih čamaca namijenjenih iranskoj mornarici. Hrvatski političari su to bespogovorno prihvatili nanijevši veću financijsku štetu. Veliko je pitanje koliko bi ti torpedni čamci uopće ugrožavali američku flotu u Perzijskom zaljevu, ali sigurno je da je financijski gubitak na štetu Hrvatske bio znatan.

Nakon što je talibanski režim srušen, u Afganistan su upućeni vojnici NATO pakta pod zapovjedništvom Američke vojske. Hrvatska vojska je također poslala odred vojne policije za osiguravanje krhkog mira, a vrlo vjerojatno da će u Afganistan biti poslani dodatna pojačanja u ljudstvu. Hrvatska javnost je s negodovanjem dočekala invaziju na Irak, što se najbolje vidi u drastičnom padu potpore ulasku Hrvatske u NATO pakt od 2003. godine. Hrvatski političari su odlučili da se odluka o ulasku u NATO provede u Saboru (gdje gotovo svi političari pružaju bezrezervnu potporu NATO-u i vanjskoj politici SAD-a) nego da riskiraju odbacivane ulaska na referendumu. Bilo je prijedloga da Sabor prihvati i rezoluciju o neizručivanju Amerikanaca Međunarodnom sudu(jedan od zagovaratelja tog postupka je Ante Đapić) u zamjenu za američku potporu obustavljanja progona hrvatskih generala na Haaškom sudu, no od toga nije bilo ništa jer sama Amerika vrši pritisak da se tim generalima sudi.

Zbog potpune političke i gospodarske podređenosti Hrvatske stranim silama, za očekivati je da će se Hrvatska znatnije upletati u «Rat protiv terorizma», a da će pri tome osjetno slabiti hrvatsko ratno zrakoplovstvo i hrvatska ratna mornarica koje su od male koristi američkom zapovjedništvu.

[uredi] Unutarnje poveznice