Eagles

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran.
Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo.
Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove.

The Eagles su američki rock sastav iz 1970-ih godina.

Pet singlova i četiri albuma na vrhu top ljestvica čine ih jednima od najuspješnijih glazbenika sedamdesetih godina, a dva kompilacijska albuma s kraja dvadesetog stoljeća „Their greatest hits 1971-1975“ i „Hotel California“ dospijeli su među deset naprodavanijih albuma svih vremena. S preko 100 milijuna kopija svojih albuma apsolutno komercijalizirala rock glazbu južne Kalifornije.

„The eagles“ su osnovala četiri glazbenika okupljenih u Los Angelesu, koji su u glavni grad Kalifornije došli iz unutrašnjosti Sjedinjenih Država i koji su u svijet rocka ušli kao članovi različitih sastava. Basist Randy Meisner rođen je u Nebraski i 1964. je stigao u Los Angeles prvo u „The soul survivors“, da bi 1968. preko grupe „Poco“ stigao u prateći band Rickya Nelsona „The stone canyon band“. Bernie Leadon, gitarist, benđist i mandolinist rođen je u Minnesoti, a u L.A. je stigao 1967. te se preko „Hearts & flowers“ a zatim i „Dillard & Clark“ skrasio u „The flying burrito brothers“. Bubnjar i pjevač, Teksašanin Don Henley je u glavni grad Californije stigao s bandom „Siloh“ 1970. godine s kojime je prije raspada snimio i istoimenu ploču. Gitarista Glenn Frey Michigenac je rođen u Detroitu, u kojemu je pomalo nastupao i povremeno posluživao prateći band Boba Segera. U ljeto 1968. preselio se u L.A. i s J.D. Southerom osnovao duet „Longbranch pennywhistle“, koji također iduće godine snima istoimeni album.

U proljeće 1971. Frey i Henley unajmljeni su u prateći band Linde Ronstadt, dok su Meisner i Leadon pozvani za potrebe ljetne turneje. Tijekom turneje njih četvorica svirali su zajedno na samo jednom koncertu, ali se njihova zajednička svirka pojavila na slijedećem albumu Linde Ronstadt koji se u trgovinama pojavio početkom slijedeće godine. No, i taj jedan zajednički nastup bio je dovoljan da se rodi ideja o osnivanju samostalnog sastava. Kako su svi članovi već bili dobro uhodani u glazbenom svijetu, zahvaljujući poznanstvima i reputaciji već u rujnu 1971. godine potpisuju ugovor s managerom Davidom Geffenom, u kojemu se obvezuju da će čim prije snimiti ploču za njegovu izdavačku kuću „Asylum records“. Dogovorili su se da band ponese ime „The eagles“ i u namjeri da prate country-rock stil „Byrdsa“ i „Burritosa“ s dodatkom žešćeg ritma u veljači 1972. odletjeli na snimanje u Englesku. Pod producentskom palicom Glyna Johnsa u studiju su proveli dva tjedna i dovršili svoj prvijenac. Istoimena ploča „The eaglesa“ svjetlo dana ugledala je u srpnju i ušla u „Top 20“, a već nakon godinu i pol postala je zlatna. Albumu je prethodio prvosvibanjski single „Take it easy“, koji je došao do 12.og mjesta „Billboardove“ ljestvice, a pjesma je postala njihov zaštitni znak i obavezan dio svakog koncerta. Spoj countrya s Californijskim surfer rockom i usavršavanje bluegrass ritmova stopljenih u nježne balade i mekane pop zvukove o vezama, automobilima i lutanjima su im već u samom startu donijeli prepoznatljivost koju je prigrlila publika, što im je već u startu donijelo veliki broj obožavatelja. S prvijenca su skinuli još dva singla: „Peaceful easy feeling“ koji je ušao u „Top 20“, i „Witchy woman“ koji je na ljestvici stigao do broja 9.

Krajem 1972. i početkom 1973. godine „The eagles“ su nastupali na brojnim koncertima kao predgrupa, a potom se ponovo uputili preko Atlantika na snimanje drugog albuma. U „Islandovim“ studijima u Londonu snimaju „Desperado“, koji je bio baziran na koncepciji divljeg zapada, a omot albuma prikazao je članove sastava kao kaubojsku bandu „Doolin-Dalton“. Iako se na ploči našla i naslovna pjesma, koja je vremenom također postala njihov standard i najpoznatija stvar među 11 ponuđenih, pjesma „Desperado“ nikada nije bila single.

Zanimljivo je i da ju je među ostalima, prepjevala i sama Linda Ronstadt.

Album se našao u prodaji 17. travnja 1973., a i njega je producirao Glyn Johns. Čak 8 pjesama potpisuju Don Henley i John Frey, a po prvi putu se prikazuju i Leadonove mogućnosti na benđu i mandolini. Skinuta su samo dva singla: „Outlaw man“ i „Tequila sunrise“, od kojih je ovaj potonji jedva ušao u „Top 40“.

Nakon kratkog toura kojim su predstavljali „Desperado“, „The eagles“ su se uputili na snimanje novog LP-a, no treća sreća se nije dogodila. U londonskim studijima „Olympica“ snimili su dvije pjesme: „You never cry like a lover“ i „The best of my love“, a onda je između „The eaglesa“ i producenta Glyna Johnsa došlo do raskola. Njihova želja i potreba da sviraju žešću rock glazbu sukobilo se s Glynovim viđenjem country-rock sastava. Ostavši bez producenta, kvartet je početkom 1974. krenuo na kratku turneju koju je otvarao gitarist i pjevač Joe Walsh. Ta kombinacija dovela je do toga da su angažirali Walshovog producenta Billa Szymczyka, pa su mogli nastaviti snimanje započetog albuma. Ploča je završena u Los Angelesu, u studijima „Record planta“, a Szymczyk je sa sobom doveo i starog Leadonovog prijatelja, gitaristu Dona Feldera, koji je dečke toliko impresionirao svirkom, da su ga pozvali da se pridruži bandu.

„On the border“ je u trgovine stigao 22. ožujka, a do lipnja je LP ušao u „Top 10“ i postao zlatan, te tako postao najprodavaniji album „The eaglesa“ do tada. Prvi single „Already gone“ isti je mjesec ušao među 20 najslušanijih pjesama.

Druga pjesma „skinuta“ s ploče bila je „James Dean“, no pravi „bum“ napravio je treći single, izdan u studenom 1974. godine. „The best of my love“ priskrbio im je puno veći auditorij i nekoliko „Grammy“ nominacija, a početkom slijedeće godine stigao je i na sami vrh pop ljestvice.

Četvrti album, nazvan „One of these days“ sniman je u studijima u Miamiju i Los Angelesu, a izašao je 10. srpnja 1975. godine. Reflektirao je privatni život mladih Amerikanaca i razočaranje stanovništva Sjedinjenih Država političkim zbivanjima sredinom sedamdesetih.

S ploče su skinuta tri singla: „One of these days“, „Lyin' eyes“ i „Take it to the limit“ i svi su ušli u „Top 5“, dok je naslovni single stigao do broja jedan.

Album je isti mjesec kada je izašao postao zlatan, a uz dvije „Grammy“ nominacije: za album godine i single godine („Lyin' eyes“), osvojili su kipić za istu pjesmu u kategoriji najbolje pop izvedbe grupe s vokalom.

„The eagles“ su krenuli na veliku svjetsku turneju, počevši sa Sjedinjenim Državama i Europom, da bi krajem godine uslijedio šok: nezadovoljan monopolom koji su imali Henley i Frey na pisanje pjesama, Bernie Leadon ih je napustio. Zamijenjen je Joem Walshem uslijed turneje, koji je sastavu dao dodatnog hard-rock štiha.

U tom trenutku, „The eagles“ se moglo s punim pravom nazvati super zvijezdama, ali učvrščivanje njihovog statusa tek je uslijedilo. Zbog turneje i odužeg izbivanja iz studija, te bez konkretne ideje za novim materijalom, odlučuju se za kolekciju singlova. Početkom 1976. godine, 17. veljače „Asylum records“ izdaje kompilaciju „Their greatest hits 1971-1975“. Album je postao najprodavaniji u povijesti Sjedinjenih Američkih Država, prvi u povijesti koji je postao platinasti s prodajom preko milijun kopija, kasnije je postao i dijamantni, a do danas je prodan u preko 40.000.000 primjeraka.

Trebalo je skupini „The eagles“ 18 mjeseci da na tržište izbace peti studijski album! Sniman od ožujka do listopada 1976. godine, također u Los Angelese u Miamiju, „Hotel California“ izašao je 6 prosinca. U samo jednom tjednu ploča je dostigla platinastu nakladu, u siječnju 1977. stigla je na broj jedan „Billboardove“ ljestvice, da bi na kraju dostigla cifru od preko 10.000.000 prodanih kopija.

Album je dotakao teme nevinosti, ovisnosti o drogama, smrti, iskušenja, teme površnih ljubavnih veza, razvoda, američke ekspanzije i američkog sna. Članovi sastava su album opisali kao metaforu propadanja Amerike u materijalizam i dekadenciju. Singlovi „Hotel California“ i „New kid in town“ stigli su do broja jedan, dok je „Life in the fast lane“ ušao u „Top 20“. „Hotel California“ dobio je „Grammy“ za single godine i bio nominiran za pjesmu godine, dok je ploča bila nominirana za album godine i za pop dostignuće 1977. Nakon završene svjetske turneje u rujnu 1977., još jedan član je napustio „The eagles“. Iscrpljen od neprekidne turneje i čestih odlazaka u studio, Randy Meisner biva zamijenjen Timothyem Schmithom iz grupe „Poco“, u kojoj je također zamijenio Meisnera. U novoj postavi počeli su raditi na novom albumu u ožujku 1978. i trebalo im je godinu i pol da ga završe. Sniman u studijima na pet lokacija u Los Angelesu i na Floridi, „The long run“ bio je prvotno zamišljen kao dvostruko izdanje, ali se na kraju ipak pojavio kao jednostruki album.

Kad se pojavio 24. rujna 1979. na tržištu, prvi tjedan je debitirao kao broj 2 na ljestvicama da bi već idući tjedan skinuo „In through the out door“ „Led zeppelina“ s broja jedan.

Ploča je iznjedrila tri „Top 10“ singlova: rockersku „Heartache tonight“, baladu „I can't tell you why“ i „In the city“, pjesmu koju je prvo snimio Walsh za potrebe filma „The warriors“. „Heartache tonight“ je dobila i „Grammya“ za najbolju rock izvedbu grupe s vokalom. 1980. „The eagles“ su bili na velikoj američkoj turneji, koja je dovela do raspada 31. srpnja iste godine, iako je njihov kraj zvanično objavljen tek u svibnju 1982. Bilo kako bilo, turneji je slijedila i dupla live ploča jednostavno nazvana „Eagles live“. Izdana u studenom 1980. godine, ploča je ušla u „Top 5“ i postala multiplatinasta. Single skinut s albuma bio je „Seven bridges road“ koji je stigao do „Top 40“.