Razgovor:Virusi (biologija)

Izvor: Wikipedija

   Predloženo je da se ovaj tekst uklopi u članak Virusi (biologija).
Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden sa srpskog jezika.
Slobodno pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.


OPŠTI PRINCIP REPRODUKTIVNOG CIKLUSA VIRUSA

Da bi virus mogao da inficira ćeliju domaćina i da se u njoj razmnoži on mora da se prihvati za površinu ćelije. Zatim dolazi do unosa virusnog genoma u stanicu što rezultira promjenom metabolizma stanice tako da se cijela stanična mašinerija koristi za sintezu virusnog genoma i odgovarajućih proteina kodiranih virusnom nukleinskom kiselinom. Zatim dolazi do udruživanja kapsomera u kapsidu i do ubacivanja novosintetiziranog virusnog genoma u već pripremljenu kapsidu. Pri izlasku iz stanice nukleokapsida dobije i fosfolipidnu membranu koja potiče od stanice domaćina. Goli virioni (nukleokapsida) mogu da izvrše direktnu penetraciju u stanicu domaćina, dok virioni sa ovojnicom penetriraju u stanicu domaćina fagocitozom ili putem fuzije s membranom. Postoje dvije vrste virusnih gena, nakon infekcije stanice domaćina. Rani geni koji dovode do ekspresije vrlo brzo nakon infekcije i kodiraju sintezu virusnog genoma i kasni geni koji kodiraju strukturne proteine viriona te proteine za lizu stanice domaćina.

OPŠTE KARAKTERISTIKE VIRUSA

Virusi su čestice submikroskopske građe što znači da ih ne možemo vidjeti pomoću svjetlosnog mikroskopa. Naziv virus dolazi od latinske riječi otrov. Virusi su na granici između neživog i živog, u prirodi ih nema u aktivnom stanju samostalno, već su to “paraziti” koji žive u stanici koju su inficirali i tu se razmnožavaju.

Sastoje se od proteinskog omotača koji se naziva kapsida i nukleinske kiseline kao nasljedne tvari. S obzirom koju nukleinsku kiselinu sadrže, dijelimo ih na DNA i RNA viruse, a s obzirom na stanicu koju napadaju na biljne, animalne (humani) i bakerijske (bakteriofagi). Virusi nemaju staničnu građu, nemaju svoj metabolizam, u prirodi kristaliziraju, nemaju karakteristike živog, pa se stoga za njih ne može ničim djelovati u smislu zaštite od njih.

Bakterijski virusi (bakteriofagi ili samo FAGI) razlikuju se oblikom, ali ne i principom građe od ostalih virusa. Građeni su od 3 dijela : glave, vrata i repa. Glava je u biti proteinski omotač (KAPSIDA) koja sadrži nasljednu uputu virusa (najćešće je to DNA, iako se može naći i RNA, ali rijeđe). Vrat sadrži kontraktilne filamente koji sudjeluju u ubacivanju virusne nukleinske kiseline u bakterijsku stanicu. Na repu se nalazi bazalna ploča (sadrži proteine za prepoznavanje) sa “nožicama” koje služe za pričvršćivanje virusa za stanicu domaćina.

Bakteriofagi su obligatni paraziti. Izvan stanice domaćina, oni su inertne molekule. Kada njihov genetički materijal tj. njihova nukleinska kiselina uđe u stanicu, ona preuzima sve metaboličke funkcije i podređuje ih stvaranju, tj. sintezi, svojih indentičnih kopija koje će biti u mogućnosti ponovno napasti i inficirati drugu stanicu. Pet do deset minuta nakon ubacivanja virusne nukleinske kiseline (DNA ili RNA) u bakterijsku stanicu, dolazi do pucanja bakterijskog hromosoma i do umnažanja virusne nukleinske kiseline. Sintetiziraju se sve građevne jedinice virusnih čestica (proteini za kapsidu, enzimi, nukleinske kiseline, i dr.). Formiraju se gotove virusne četice i to 100 – 200 po jednoj bakterijskoj stanici; stanica pod pritiskom i zbog istrošenosti puca, tj. dolazi do lize bakterijske stanice pa govorimo o LITIČKOM CIKLUSU.