Julije De Luca
Izvor: Wikipedija
Ovaj članak sadrži wikipoveznice prema drugim wikipedijama na mjestima gdje to nije potrebno. Wikipoveznice treba popraviti u skladu s uputama. |
Julije De Luca (Ilok, 31. siječnja 1929. – Zagreb, 10. studenog 2005.), hrvatski arhitekt.
Arhitekt Julije De Luca rodio se 31. siječnja 1929. u loku. Diplomirao je 1954. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Od 1957. do 1961. suradnik je glasovite Majstorske radionice arhitekta Drage Iblera. Kreativan uzmah doživjeti će tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada nastaju njegova najznačajnija ostvarenja koja će predstavljati evolutivan korak hrvatske arhitekture od funkcionalizma pedesetih ka tzv. arhitekturi kritičkog regionalizma. De Luca je s arhitektima Andrijom Mutnjakovićem, Radovanom Delalleom i Igorom Emilijem pokrenuo u hrvatskoj arhitekturi proces, kako će pisati Antoaneta Pasinović, "regionalizacije arhitektonskog izraza, koja bi suvremeno hrvatsko graditeljstvo izvela iz univerzalističkog steriliteta, dovodeći ga na nivo nacionalnog prostornog izraza u najboljem značenju, dakle na nivo prostornih vrijednosti osamostaljenih arhitektonskih sredina kao što su brazilska, japanska ili skandinavska, a koje su već godinama kao nacionalni graditeljski izrazi na vrhu svjetske arhitekture u cjelini“. U tom kontekstu De Luca će osobito biti privržen specifičnom prostorno- graditeljskom iskustvu jadranske urbane forme s kojom će u usklađenom dijalogu uklapanja novog u staro oblikovati svoju arhitekturu. Osobit De Lucin doprinos je na području turističke arhitekture, koja će tematski postati izuzetno aktualna tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina. Na tom području De Luca će ostvariti čitav niz značajnih objekata, poput primjerice hotela “Maestral” u Brelima ( s suradnicima A. Rožićem, M. Salajem i B. Bernardijem, 1965.), te porečkih hotela „Neptun ( 1968.), „Lanterna“ (1969.) „Kristal“ (1970.), „Dijamant“ (1975.) i „Pical“ (1979.). U kontekstu povijesti hrvatske arhitekture 20. stoljeća porečki hotel „Neptun“ antologijsko je ostvarenje. Njime De Luca razvija koncept, kako će ga nazvati Vladimir Maleković, “integracije”, u postojeću gradsku strukturu, a ne samo puke interpolacije. Važno je istaknuti da De Luca tim konceptom ne teži da od novoizgrađenog objekta stvori “dominirajuću točku u vizuri porečke južne obale”, već da ga pomnom artikulacijom glavnog pročelja (uvlačenjem i iskoračivanjima tlocrtne linije) te uvažavanjem karakteristika zatečena ambijenta skladno poveže s okolnim prostorom, dakako uz snažan osobni pečat- riječju, od pejzažnosti plastičke vizije, preko urbarhitektonskog koncepta prostornih oblika do detalja u interijeru (A. Pasinović). Ovaj koncept De Luca će razraditi interpolacijom hotela “Internacional” unutar povijesne jezgre Raba (1972.). 'Da interpoliranje novogradnje nije samo pitanje znanja nego i pitanje prostorne intuicije posvjedočio je De Luca upravo u arhitektonskim idejama ostvarenim u “Internacionalu”. U dijalogu novoga i starog De Luca u gradskoj vizuri uspješno oblikuje organičku strukturu mediteranskog grada dinamičkim gomilanjem hotelskih volumena uz rekonstruirani medijavalni zid kojim je istovremeno integrirao i strukturu gradske rive. Ne manje prostorno zahtjevan De Lucin je „Poslovni centar u Vinkovcima ( natječaj 1977.- 1. nagrada, realizacija 1980.). Kao i na prethodnim primjerima, umjesto jedinstvenog volumena De Luca i kod vinkovačkog „Poslovnog centra“ dinamički niže nekoliko volumena koji se dosljednom uporabom pojedinim morfoloških motiva ( lukova i prozora ) organički stapaju s zatečenom urbanom strukturom. Od ostalih De Lucinih ostvarenja izdvojimo još stambeno naselje „Kijac“ u Njivcama na otoku Krku ( natječaj 1979.- 1. nagrada, realizacija 1982.), hotel „Belvedere“ u Svetom Jakovu u Dubrovniku (natječaj 1983.- 1. nagrada, realizacija 1984.) te među posljednjim ostvarenjima stambenu zgradu u Medvedgradskoj ulici u Zagrebu. Među inim De Luca je sudjelovao i na natječajima za uređenje robne kuće „Nama“ u Zagrebu (1956. s A. Mutnjakovićem, 1. nagrada), za hotelski kompleks u Cavtatu (1959., 1. nagrada) i za dubrovački hotel „Libertas“ ( 1968., 2. nagrada). Na međunarodnom planu De Luca će doživjeti uspješan nastup na Svjetskom bijenalu arhitekture u São Paulu (1973.), kada mu je za porečki hotel „Kristal“ dodijeljena počasna diploma. Od ostalih nagrada i odličja izdvojimo Nagradu grada Zagreba (1965.), te republičku i saveznu nagradu „Borba“ (1970.) koju će 1991. povodom srpskog napada na hrvatsku vratiti. Godine 1991. dodijeljena mu je Nagrada za životno djelo „Viktor Kovačić“, a 2002. Nagrada za životno djelo „Vladimir Nazor“. “Njegov namjeran i vidljiv otklon od načina izgradnje šezdesetih godina”, pisati će u obrazloženju nagrade, “osobito u osjetljivom odnosu prema arhitektonskoj i urbanoj baštini rezultirao je novim senzibilitetom i vrednovanjem konteksta u kojem se gradi”. Kako će pisati Antoaneta Pasinović u katalogu samostalne De Lucine izložbe ( Zagreb, 1970.): „Problematiku uklapanja novog u staro De Luca rješava jednom atraktivnom, gotovo znanstvenom, perfekcijom. Discipliniravši oblikovnu izražajnost objekta do maksimalne podređenosti urbanističkom duhu i okvirima starih aglomeracija Poreča i Raba, De Luca je pokazao suverenost i mogućnost ulaska modernih koncepata u ta i takva urbanomorfna tkiva. S dostojnim respektom oblikovao je arhitekturu koja se stapa sa silhuetom grada, pokazavši u detalju i interijeru mogućnosti za primjerenu nadgradnju i upotpunjavanje postojećih ambijenata. Revaloriziravši temu gradskog hotela De Luca je pokazao oblikovnu zrelost kreatora koji je podređenošću postojećem ambijentu znao taj ambijent kontinuirati u novu, posve suvremenu arhitektonsku vrijednost“.
1965. Neven Šegvić | 1966. Josip Uhlik & Bernardo Bernardi | 1970. Ante Rožić | 1971. Boris Krstulović | 1972. Grozdan Knežević | 1973. Dinko Kovačić & Mihajlo Zorić | 1974. Ivan Filipčić & Borislav Šerbetić | 1975. Ante Vulin | 1976. Zdenko Kolacio & Igor Emili | 1977. Ante Marinović-Uzelac & Jerko Rošind | 1978. Dražen Janković, Zrinka Supek-Andrijević & Josip Hitil | 1979. Boris Magaš | 1980. Milan Mitevski | 1982. Radovan Tajder & Mladen Anšel | 1983. Branko Kincl | 1984. Marina Dropulić & Duško Dropulić | 1985. Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić & Davor Mance | 1986. Ivan Juras & Emil Špirić | 1987. Dražen Juračić | 1988. Ines Filipović | 1989. Velimir Neidhardt | 1990. Andrija Mutnjaković | 1991. Nikola Bašić | 1992. Nenad Fabijanić | 1994. Nikola Bašić | 1995. Velimir Neidhardt, Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić & Davor Mance | 1996. Hildegard Auf-Franić & Tonči Žarnić | 1997. Ante Kuzmanić & Eugen Širola | 1998. Branko Silađin | 1999. Studio 3 LHD (Saša Begović, Marko Dabrović, Tanja Grozdanić & Silvije Novak | 2000. Miroslav Genc | 2001. Vinko Penezić & Krešimir Rogina | 2002. Lenko Pleština | 2003. Iva Letilović & Morana Vlahović | 2004. Studio Capsula (Ivana Ergić, Vanja Ilić, Vesna Milutin) | 2005. Saša Randić & Idis Turato | 2006. Goran Rako
1965. Mladen Kauzlarić | 1966. Juraj Denzler | 1967. Stjepan Planić | 1968. Alfred Albini | 1969. Josip Seissel | 1970. Stjepan Gomboš & Lavoslav Horvat | 1971. Antun Ulrich | 1972. Drago Galić | 1973. Marijan Haberle | 1974. Vlado Antolić | 1975. Lovro Perković | 1976. Slavko Löwy | 1977. Zvonimir Vrkljan | 1978. Božidar Rašica | 1979. Franjo Bahovec | 1980. Stanko Fabris | 1981. Božidar Tušek | 1982. Andre Mohorovičić | 1983. Zdenko Kolacio | 1984. Ivan Vitić | 1985. Neven Šegvić | 1986. Dragan Boltar | 1987. Aleksandar Dragomanović | 1988. Miroslav Begović | 1989. Zdravko Bregovac | 1990. Zdenko Sila | 1991. Boris Magaš | 1992. Vjenceslav Richter | 1993. Grozdan Knežević | 1994. Ivo Radić | 1995. Zoja Dumenagić | 1996. Bruno Milić | 1997. Sena Sekulić-Gvozdanović | 1998. Ivo Geršić | 1999. Jerko Marasović & Tomislav Marasović | 2000. Silvana Seissel | 2001. Julije De Luca | 2002. Ante Marinović-Uzelac | 2003. Andrija Mutnjaković | 2004. Slavko Jelinek | 2005. Mirko Maretić | 2006. Ante Rožić