Kineski jezik

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak sadrži pogrešno napisane wikipoveznice.
Wikipoveznice treba popraviti u skladu s uputama.
Kineski jezik
汉语 Hànyǔ, 中文 Zhōngwén
Države
govorenja:
NR Kina (Kontinentalna Kina, Hong Kong, Macau), Republika Kina (Tajvan i obližnji otoci), Singapur, Filipini, Malezija, Indonezija, Tajland, Vijetnam, Mianmar i Kambodža, također i u Sjevernoj i Južnoj Koreji, kao i u drugim kineskim zajednicama diljem svijeta
Regije
govorenja:
Azija i diljem svijeta
Broj govornika: više od 1.3 milijarde
Rang: 1.
Razredba: sinotibetanski

 kineski

Službeni status
Služben u: Kina, Tajvan, Singapur, UN
Regulatori: razne udruge
Jezični kôd
ISO 639-1: zh
ISO 639-2: chi (B) / zho (T)
SIL razni oblici
Vidi također: Jezik | Popis jezika

Kineski jezik zajedno sa sijamskim, tibetskim, burmanskim i dr. tvori posebnu skupinu koja se može podijeliti na tibetsko-burmanske i kinesko-thajske jezike. Postoje mnoga [[narječje|narječja], znatno različita fonološki, djelomice leksički, a ponegdje i sintaktičko-morfološki, pa se u linvistici smatraju posebnim jezicima zasebne potporodice kinesko-tibetske porodice jezika. U daljnjem tekstu termin kineski jezik stoji za standardni jezik, koji se naziva putonghua, temelji se na pekinškom narječju, ali sadrži i neke elemente drugih narječja. Reformom pisma u razdoblju dinastije Qin (od 221. do 206. g. pr. n. e.), koja je neovisne države ujedinila u carstvo, uklonjene su lokalne razlike te je pismo postalo razumljivo u područjima s različitim narječjima. Danas tzv. mandarinskim kineskim, tj. kineskim sjeverne grupe narječja, govori najveći broj ljudi na svijetu.

[uredi] Pismo

Kinesko pismo je morfemografsko (znamopis). Svako pisme (grafem, znak, karakter) odgovara jednome slogu i predstavlja najmanju jedinicu značenja (morfem). Riječi se mogu sastojati od jednoga ili više morfema, pa se i pišu s odgovarajućim brojem pismena. Najstarije kinesko pismo sačuvano je na natpisima na kostima, kornjačinu oklopu itd. Kinesko pismo ima 6 vrsta znakova. Najelementarnija pismena su piktogrami (slikopismena), a najveći broj pismena sastoji se od elementa koji približno pokazuje značenje (ključ, radikal) i elementa koji približno pokazuje izgovor (fonetik). Danas je u upotrebi ne više od nekih 7000 pismena, ali s poznavanjem 3000 pismena mogu se čitati novine. Kineski latinični alfabet (pinyin), oblikovan i odobren 1958. godine, sastoji se od 26 slova i ima ulogu pomoćnog pisma za bilježenje standardnog izgovora. U pinyinu je malo drugačije nego u hrvatskoj latinici: z se izgovara kao sliveno dz, r kao naše ž, y kao naše j, j kao naše đ, q kao naše ć, x kao mekano š, zh kao naše , ch kao naše č, sh kao naše š. Pinyin kod Kineza nije zamjena za kinesko pismo.

[uredi] Hrvatska jezična praksa

Imena ljudi i geografska imena pišu se po pinyinu (kao što dosljedno provodi Hrvatska enciklopedija (LZMK)), uz iznimke kao što su Peking (može i Beijing), Sun Yat-sen i Chiang Kai-shek. Nažalost to se pravilo ne primjenjuje dosljedno. Imena kineskih autora i Kineza u inozemstvu pišu se kako ih oni sami pišu. Važna napomena: Kod Kineza prezime dolazi na prvome mjestu (u Mao Zedong, Mao je prezime). Kinezi u inozemstvu često okrenu poredak. I kineskim sportašima prezime se često stavlja na drugo mjesto, čak i u kineskim izvorima.



Nedovršeni članak Kineski jezik koji govori o jeziku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.