Sojuz (letjelica)
Izvor: Wikipedija
Soyuz | ||
---|---|---|
![]() Letjelica Sojuz (verzija TMA) |
||
Opis | ||
Role: | Služila za prijevoz astronauta do Saljuta, Mir-a, danas do ISS-a. Prvotno namijenjena za let do Mjeseca. | |
Posada | tročlana | |
Dimenzije (TMA verzija) | ||
Visina: | 7.48 m | |
Promjer: | 2.72 m | |
Volumen: | 7.2 m³ | |
Performanse | ||
Autonomija: | 6 mjeseci spojena s svemirskom postajom |
Letjelica Sojuz (na ruskom Союз) je letjelica s ljudskom posadom. Konstruirao ju je Sergej Koroljev sredinom 1960-ih godina. Prvotno je Sojuz bio namijenjen za let do Mjeseca ali nakon neuspjeha rakete N-1 odustalo se od tog pothvata.
Prvi let Sojuza dogodio se 28. studenog 1966. godine, a prvi let s ljudskom posadom 23. travnja 1967. godine. Letjelica Sojuz u orbitu se lansira pouzdanom raketom Sojuz, evolucijom rakete R-7 s kojom je lansiran prvi umjetni satelit - Sputnjik 1.
Letjelica Sojuz odigrala je važnu ulogu u istraživanju Svemira. Korištena je za mnogobrojne eksperimente i putovanje do svemirskih postaja Saljut, Mir i danas ISS-a.
Sadržaj |
[uredi] Dizajn
Dizajn Sojuza je jednostavan i veoma uspješan te se neznatno mijenjao u proteklih 40 godina upotrebe. Letjelica se sastoji od:
- Sfernog orbitalnog modula
- Malene aerodinamične kapsule za povratak na Zemlju
- Cilindričnog servisnog modula s solarnim panelama
Prva dva dijela letjelice su ujedno i prostor u kojem borave astronauti. Upotrebom orbitalnog modula, koji nema zaštitu za prolazak kroz atmosferu i u kojem je smještena većina opreme Sojuz se pokazao lakšim i većim od letjelica Apollo. Letjelica Apollo imala je šest kubnih metara prostora za astronaute i masu od 5 tona. Sojuz na raspolaganju ima devet metara kubnih prostora, a njegova masa, zajedno s orbitalnim modulom i kapsulom za povratak, je jednaka masi kapsule Apolla. Sojuz posjeduje automatski sustav za pristajanje. Letjelicom može upravljati pilot ili zemaljska kontrola.
[uredi] Varijante
Kroz godine letjelica Sojuz je doživjela manje modifikacije.
[uredi] Sojuz 7K-OK (1966.-1971.)
Letjelice od Sojuz 1 do Sojuz 11 pripadale su prvoj generaciji. Mogle su ponijeti tročlanu posadu bez svemirskih odjela. Od ostalih Sojuza se razlikuju po savijenim solarnim panelama i upotrebi automatskog navigacijskog sustava Igla. Prva generacija letjelica nije imala dok za spajanje već se transfer posada odvijao svemirskim šetnjama astronauta.
[uredi] Sojuz 7K-L1 (1967.-1970.)
Ova varijanta letjelica je bila dizajnirana za let oko Mjeseca. Neke komponente prisutne na ostalim Sojuzima nisu bile ugrađene u ovu verziju letjelice radi smanjivanja težine. Letjelica nije posjedovala orbitalni modul što je omogućilo veći prostor za astronaute. Letjelica nikad nije poletjela s ljudskom posadom, a pojavljivali su se učestali kvarovi prilikom povratka na Zemlju.
[uredi] Sojuz 7K-L3
Ova varijanta Sojuza bila je namjenski dizajnirana za let oko Mjeseca. Poznata je i pod imenom Lunniy Orbitalny Korabl (Mjesečev orbitalni brod). Letjelica je trebala poslužiti kao priključak za lander na Mjesec.
[uredi] Sojuz 7K-OKS (1971.)
Verzija 7K-OKS bila je dizajnirana za let do svemirskih postaja i imala je dok za spajanje s drugim letjelicama.
[uredi] Sojuz 7K-T (1973. - 1981.)
Druga generacija Sojuza koristila se na letovima od Sojuz 12 do Sojuz 45. Koristila je navigacijski sustav Igla, nije imala solarne panele već baterije i posada je smanjena na dva člana, zbog čega su mogli nositi svemirska odjela. Zbog izostanka solarnih panela, letjelica je imala razdoblje autonomije od dva dana.
[uredi] Sojuz-T (1976. - 1986.)
Projekt Apollo-Sojuz služio je kao poligon za mnoge nove tehnologije iz kojih je nastala treća generacija Sojuza. Sojuz T koristio je solarne panele što je omogućilo duže misije, redizajnirani navigacijski sustav Igla i novi sustav potisnika. Mogao je nositi tročlanu posadu u odijelima.
Sojuz ASTP je bila verzija Sojuza za upotrebu u Apollo-Sojuz projektu. Sojuz ASTP imao je nekoliko prilagodbi koje je zahtijevala NASA radi povećanja sigurnosti, koristio je poboljšane solarne panele radi veće autonomije, novi univerzalni sustav za spajanje i smanjeni pritisak atmosfere na 69 kPa. Zadnji let ove verzije letjelice je bio let Sojuza 22.
[uredi] Sojuz-TM (1976. - 2003.)
Sojuz-TM je četvrta generacija Sojuza. Korištena je za prijevoz do svemirskih postaja Saljut, Mir i ISS. Poboljšani su sustavi za pristajanje, za komunikaciju, sustavi u slučaju nužde, padobrani i motori za slijetanje. Novi sustav za automatsko spajanje "Kurs" omogućio je potpuno neovisno manevriranje letjelice u blizini svemirskih postaja.
[uredi] Sojuz-TMA (od 2003.)
Trenutno se za letove koristi letjelica Sojuz-TMA. Ova letjelica posujeduje niz poboljšanja radi ispunjavanja sigurnosnih zahtjeva NASA-e, koji uključuju mogućnost transporta viših i težih astronauta te novi padobranski sustav. Sojuz-TMA je ujedno i prva "potrošna" letjelica koja koristi "stakleni kokpit". Izvana je Sojuz-TMA identičan Sojuzu-TM.
[uredi] Srodne letjelice
Bespilotna letjelica Progress nastala je na osnovi letjelice Sojuz i služi za opskrbu svemirskih postaja.
Dizajn kineske letjelice s posadom Shenzhou je inspiriran Sojuzom.
[uredi] Dodatno
- Sojuz - raketa za lansiranje letjelice Sojuz u orbitu.