Srbi u NDH
Izvor: Wikipedija
Srbi su činili oko 30% stanovništva NDH, odnosno oko 2,1 milijuna. U odnosu na površinu i stanovništvo Banovine Hrvatske, nova država odrekla se područja na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata (Dalmacija), a zadobila područje na kojem je živjelo više od milijun Srba (veći dio današnje Bosne i Hercegovine) ta oko 800.000 muslimana (koji su proglašeni Hrvatima).
Srbi su na području NDH imali tijekom rata golem broj žrtava. Vladimir Žerjavić, danas najpriznatiji autoritet za pitanja ratnih gubitaka, na temelju demografskih izraćuna i sustavnog pregleda brojnih dokumenata, procjenjuje njihove žrtve na 335.000, od čega su 217.000 žrtve fašističkog terora (većinom pobijeni od ustaša). Tu su brojku međutim velikosrpski šovinisti neumjereno preuveličavali, govoreći i o preko milijun žrtava samo u Jasenovcu. (Vidi o tome članak Srbi u NDH: Broj žrtava.)
Sadržaj |
Politika nacionalne isključivosti
U nemirima do kojih dolazi u vrijeme travanjskog rata 1941. javljaju se protuhrvatske akcije pojedinih jedinica jugoslavenske vojske u raspadanju te četničkih grupa (vidi članak Četnici u NDH), ali i akcije naoružanih grupa Hrvata: vojnika koji podižu pobunu (npr. Bjelovarski ustanak 8. travnja 1941.) i jedinica HSS-ove Zaštite. (Pogledaj na stranici za razgovor o temi Tko je prvi počeo?.
Nisu svi Srbi bili apriorno neprijateljski prema novoj državi. Nova hrvatska vlast nije ni pokušala iskoristiti značajnu političku tradiciju suradnje Srba Prečana sa Hrvatima koja je postojala u prvoj Jugoslaviji (Seljačko-demokratska koalicija) i ranije u Austrougarskoj (Hrvatsko-srpska koalicija). »Dio Srba u početku je želio surađivati s novim vlastima, ali je ubrzo došlo do isključenja Srba iz javnog života te do progona i masovnih likvidacija srpskog stanovništva. Ustaše su Srbe kao kolektivitet držali odgovornim za stradanja Hrvata u međuratnom razdoblju te su ih smatrali zaprekom u ostvarenju slobodne hrvatske države.« (Hrvatska enciklopedija, sv. 7, 2005)
Ustaške vlasti proglašavaju sve Srbe na području NDH kolektivno krivima za nedaće Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, iako je Samostalna demokratska stranka, koju je podržavala većina prečanskih Srba 15 godina lojalno surađivala sa HSS-om. Djelovanje svih stranaka ionako je bilo zabranjeno, a Vladko Maček i drugi vođe HSS-a optuživani zbog "izdajničke" politike sporazumijevanja sa Srbima. Kroz političku promidžbu i donošenjem zakonskih uredbi, istovremeno sa rasnom, uvodi se i nacionalna isključivost. Također, svi se Srbi proglašavaju kolektivno krivima za oružane akcije protiv nove države i protiv civila-Hrvata, do kojih je dolazilo.
»Odmah po uspostavi NDH, u tisku je započela politička promidžba protiv Srba, a na javnim skupovima ustaški dužnosnici i članovi vlade, tumačeći politiku nove države u odnosu na Srbe, poticali su netoleranciju.« (Matković, str. 180) Mile Budak na skupu u Slavonskom Brodu: »Ako je tko Srbin ima Srbiju, i to je njegova domovina.« Ministar Milovan Žanić na skupu u Novoj Gradiški: »Ova država, ova naša domovina mora biti hrvatska i ničija više. I zato oni, koji su došli ovamo, ti treba i da odu.« (Matković, str. 180)
Srbi su odmah bili izloženi raznim mjerama konkretnih pritisaka i šikaniranja. Na njih su primjenene neke od nacista preuzete mjere protiv Židova i Roma. (Vidi članak Holokaust u NDH) Zabranjena je upotreba ćirilice, ukinut naziv srpsko-pravoslavna vjera (zamijenjen je starijim nazivom "grčko-iztočna vjera"; ova mjera je bila okrenuta protiv ekskluzivnosti Srba na veze s pravoslavljem u NDH), izdana je naredba o ograničavanju kretanja Srba u mjestima boravka te naredba o promjeni naziva pojedinih mjesta koja su u imenu imala srpsko obilježje. U Zagrebu je redarstvo početkom svibnja 1941. zabranilo kretanje Srba noću, a istodobno je izdala naredbu o iseljenju Srba iz stanova u sjevernom dijelu grada (tj. iz četvrti najvišeg standarda). U nekim mjestima građani pravoslavne vjere morali su nositi plave trake s velikim slovom "P".
Svim tim mjerama pridružila su se i sve učestalija otpuštanja Srba iz službe, hapšenja i oduzimanja njihove imovine. Hapšenja su posebno zahvatila Srbe koji su se isticali u javnom i političkom životu bivše Jugoslavije, intelektualce i pravoslavne svećenike.
Masovni pokolji
Za vrijeme Travanjskog rata (koji je završen 17. travnja kapitulacijom Vojske Kraljevine Jugoslavije), kao i u danima koji su uslijedili, na području na kojem je proglašena NDH bilo je mnogo oružanih nemira. Pojedine grupe vojnika i časnika odbijaju se predati (većino Srbi, ali bilo je i Hrvata), izbjegavaju zarobljavanje i s oružjem se skrivaju u šumama i drugim povoljnim područjima. Naoružane grupe pojedinaca iz predratnh četničkih i sličnih organizacija pružaju otpor okupacijskim vojskama i novoproglašenoj državi, te iskaljuju svoj bijes i na nemoćnim civilima.
Vlasti NDH, proglašavajući sve koji se ne pokoravaju za četnike i odmetnike, uz druge represivne mjere, započel su akcijama masovnih pokolja cijelih sela. Prvi takav slučaj, organiziran iz Zagreba, desio se u selu Gudovac kraj Bjelovara, gdje su u odgovor na nekoliko oružanih incidenata, u kojima su poginula dvojica Hrvata, 27. i 28. travnja, pobijeni svi stanovnici sela, njih oko 180. Uslijedili su slični masovni pokolji na drugim područjima. Jedan od njih izvršen je 13. svibnja u Glini, o čemu je vijest došla do nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je odmah prosvjedova kod poglavnika Ante Pavelića (vidi: Prosvjedi zbog progona i pogroma|Prosvjedi katoličke crkve zbog progona i pogroma u NDH).
Uz masovne pokolje "na licu mjesta", organizirane su i akcije čišćenja, tzv. "dizanja" čitavih sela, s odvođenjem svih muškaraca u Koncentracijski logor Jasenovac i druge logore. (Za konkretni primjer takvih mjera, i surove osvete partizana, vidi članak Španovica.) Organizatori su se nadali da će paralelna masovna prisilna iseljavanja u Srbiji prikriti pokolje.
Prisilno iseljavanje u Srbiju
Već u lipnju 1941. započelo je masovno prisilno iseljavanje Srba u Srbiju. To je započeto u dogovoru s Nijemcima, u "zamjenu" za Slovence koje su Nijemci iz dijela Slovenije pripojenog Reichu iseljavali u Hrvatsku. Akcija je obustavljena kada je započet ustanak u Srbiji (Užička republika), pa njemačkim okupacijskim vlastima u Srbiji nije odgovarao prihvat velikih broja novih potencijalnih pobunjenika. Prema njemačkih podacima, potkraj srpnja 1941. u Srbiji je bilo oko 137.000 preseljenih i bjegunaca. S obzirom da je bilo i ilegalnog useljavanja, smatra se da je taj broj oko 180.000. (Matković,str. 181)
Prosvjedi nadbiskupa Stepinca i drugih biskupa
- Glavni članak: Katolička crkva u NDH.
Protiv politike kolektivne odmazde i proizvoljnih progona i ubijanja odlučno je prosvjedovao nadbiskup Alojzije Stepinac. Slično su postupali i drugi biskupi i svećenici.
Prisilni prijelazi u katoličanstvo
(Napomena: Katolička crkva ne koristi termin prekrštavanje, nego samo "prijelaz u katoličku vjeru", jer pravoslavci već jesu kršteni i Katolička ih crkva priznaje kao kršćane. Pogotovo ne pokrštavanje, jer pokrštavaju se pogani. O tome Krišto, str. 169)
Poglavnik Ante Pavelić je 3. svibnja 1941. donio Zakonsku odredbu o prelazu s jedne vjere na drugu. Svi raniji zakoni o tome ukinuti su. Propisano je da je za valjanost prelaza potrebno podnijeti pismenu prijavu kotarskim odnosno gradskim vlastima, koja za to izdaje potvrdu. Tijekom svibnja u tisku NDH počeo se propagirati prijelaz pravoslavaca u katoličku vjeru. Zbog različitih mjera represije i prijetnji fizičkim uništenjem ili iseljavanjem, mnogi su Srbi bili spremni na takav korak. No za to je trebalo pribaviti Potvrdu o osobnoj čestitosti, koju su izdavale kotarske i općinske uprave. Pri tome su, po uputama državnih vlasti, morale paziti da potvrde ne izdaju određenim kategorijama srpskog stanovništva kao što su učitelji, svećenici, bogati trgovci i obrtnici te posebno inteligencija (po tome su, zapravo, ostali samo seljaci). U kolovozu 1941. akcija prekrštavanja poprimila je široke razmjere i sve više se izvodila uz mjere prisile. Usprkos toj akciji, istovremeno su i dalje provođena masovna hapšenja, odvođenja u logore i masovne fizičke likvidacije. (Matković, str. 181-182) Bilo je mnogo korupcije i zloupotreba, iako je Ministarstvo unutarnjih poslova upozoravalo da »oni, koji su prešli na katolicizam treba da osjete, da su dobili neku zaštitu u pogledu otpuštanja i selenja«. (Krišto, str. 185-188)
Otpor Katoličke crkve prisilnom prekrštavanju
Katolički biskupi opirali su se miješanju crkve u vjerska pitanja, te ustaškim pristicima za nasilno pokatoličavanje pravoslavaca. (Vidi članak Katolička crkva u NDH).
Oružani ustanak na području NDH
Vidi glavni članak: Ustanak 27. srpnja 1941..
Pokušaj ublažavanja politike progona
Tijekom 1942. pod pritiskom Njemačke koja je nezadovoljna zbog nemira i rastuće snage narodnooslobodilačkog pokreta, Pavelić ublažava politiku prema Srbima. Proglašava Srbe "Hrvatima pravoslavne vjere", obećava obustavu progona i osniva Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Kao krivac za prethodne masovne progone Srba smijenjen je u listopadu 1942. Eugen Dido Kvaternik. To nije nimalo smirilo situaciju.
Tijekom 1943. osnivane su tzv. Dora pukovnije (domobranski radni pukovi), u koje su bili pozivani prvenstveno pravoslavni građani NDH.
Vlasti NDH također su sklapale pojedinačne sporazume sa četničkim vođama na području njemačke okupacione zone direktno, a sa četnicima na području talijanske okupacione zone indirektno, da bi izbjegle međusobne sukobe i koordinirali akcije protiv partizana. Sva su ta nastojanja međutim ostala bez uspjeha pred narastajućom snagom Narodnooslobodilačkog pokreta.
Unutarnje poveznice
- Nezavisna država Hrvatska
- Srbi u NDH: Broj žrtava
- Hrvatska pravoslavna crkva
- Koncentracijski logor Jasenovac
- Katolička crkva u NDH i progoni Srba
- Četnici u NDH
- Narodnooslobodilački rat na području Jugoslavije 1941.-1945.
Literatura
- Hrvatska enciklopedija, članak Nezavisna Država Hrvatska, sv. 7, 2005.
- Krišto, Jure: Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2001.
- Matković, Hrvoje: Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2002. (Drugo, dopunjeno izdanje)