Hamlet
Izvor: Wikipedija
Hamlet je tragedija Williama Shakespearea i jedna od njegovih najpoznatijih i najizvođenijih tragedija na pozornicama širom svijeta. Napisana je u periodu između 1600. i ljeta 1602. godine.
Ova tragedija postavlja pitanje biti ili ne biti koje je svako od nas barem nekada upotrijebio ili pak osjetio, otvara niz pitanja filozofskih misli i staralačkih mogućnosti. Govori o osveti i nevjerovatnoj borbi za očuvanjem ponosa. Hamlet je saznao da mu je stric ubio oca i tu počinju njegove borbe. Hamlet čak i svoju majku na neki način prezire jer je iznevjerila ljubav njegova oca i udala se za njegovu ubojicu. Tada se Hamlet razačarao i u ljubav. Jednostavno ovo je tragedija koja preskače sve barijere onoga moralnog i upućuje na borbu sa samim sobom jer Hamletova najveća bitka je s njim samim i pitanjem u njemu biti ili ne biti, učiniti ili ne, ubiti ili ne.
Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak. |
Tragedija Hamlet nastaje u drugom razdoblju Shakespeareova stvaralaštva, te je jedna od njegovih najpopularnijih djela. Sama priča o danskom kraljeviću poznata je otprije. Prvi nacrt je u latinskoj Danskoj povijesti koju je napisao danski dijak Saxo Grammaticus. Horvendil i Gerutha imaju sina Amlethusa. Stric bratoubojica zove se Fengo, Amlethus osvećuje očevo ubojstvo, a zacrtani su i likovi Ofelije i Polonija. Shakespeare je poznavao francusku obradu priče, a izgubljeni engleski Hamlet davao se negdje 1589. godine. Shakespeareov nastaje na samom početku 17. stoljeća. On osnovnom zapletu dodaje paralelna ili kontrastna zbivanja koja ga pojačavaju. Međutim, najviše nas privlači sam lik Hamleta, koji želi osvetiti oca, a sama mu je osveta neprilična.
Zašto su se generacije mladih ljudi širom svijeta tako spremno indetificirale s Hamletom, s čovjekom koji je u životu gubitnik i koji u popularnoj i tradicionalnoj predodžbi drži u ruci lubanju i izgovara zagonetni stih "Biti ili ne biti - to je pitanje"? Je li to možda zato što su u svome životu ljudi uglavnom gubitnici, što ne postižu sve svoje zamišljene ciljeve, pa se ljudima lakše identificirati s gubitnicima? Pobjednika u životu ima veoma malo.
Život na danskom dvoru Elsinoru, kako ga doživljava i spoznaje Hamlet, bitno je drukčiji od tog istog života kako ga doživljavaju dvorjanici. Oni vide sjaj, moć i bogatstvo dvora, i zabave na njemu, vide samo jedan vid zbilje, zapravo njen privid; Hamlet, koji se u trenu, hirom Fortune, našao u teškom životnom položaju, tu istu stvarnost, sjaj, moć i bogatstvo danskoga dvora, doživljava kao nesavršen svijet u kojem caruje lukavstvo, sila, spletke i ubojstva. To je svijet u koji se Hamlet sa svojim svjetonazorom i životnim iskustvom ne može uključiti. Za Hamleta je to razglobljen svijet kojemu treba vratiti stari sklad.
HAMLETOVA RAZMIŠLJANJA O SAMOUBOJSTVU I ŠTO JE TO PITANJE "Biti ili ne biti"?
Prvi nastup Hamleta na sceni, odjevena u crno, i koloristički odudara od sjaja, bljeska i bogatstva danskoga dvora, a njegov prvi solilokvij očituje mračno stanje njegove svijesti prije prvog susreta s Duhom; Hamlet razmišlja o samoubojstvu. Hamlet žali što je Bog zabranio samoubojstvo jer ne želi živjeti u svijetu koji mu se čini bljutav, dosadan i beskoristan, a kao razlog želje za smrću, posredno spominje očevu smrt, a neposredno i ponajviše majčinu prebrzu udaju za njegova strica, čin koji se, prema elizabetskim shvaćanjima smatrao incestom.
"do svog života uprav nimal ne držim"
"nema ničega, gospodine, od čega bi se radije želio oprostiti - osim od svog života, osim od života, osim od života."
Solilokvij koji počinje pitanjem "Biti ili ne biti - to je pitanje" najpoznatiji je i najglasovitiji od svih Shakespareovih solilokvija, ali i od solilokvija svjetske dramske književnosti. Njegov početak "Biti ili ne biti" toliko je ušao u engleski standardni jezik i književnost, ali i u druge europske i svjetske jezike da ga često navode i ljudi koji dramu nisu ni pročitali. Upotrebljavaju ga u smislu “sad ili nikad”, “učiniti ili ne učiniti”, “živjeti ili umrijeti” i tome slično.
U samoslovu "Biti ili ne biti" Hamlet je zamjenice ja, moj, meni zamijenio imenicama mi, naš, nama, i tako poopćio svoj osobni slučaj, podigao ga na višu, općečovječansku razinu: svoju sudbinu izjednačio je sa sudbinama svih ljudi ovoga svijeta. Izlaz iz životnih teškoća, razmišlja Hamlet, čovjek bi mogao potražiti u samoubojstvu, ali ga od takva očajničkog čina priječi strah od života poslije smrti "u zemlji neotkrivenoj iz koje se nijedan putnik ne vraća", a taj bi život mogao biti gori od ovoga sadašnjeg u kojemu čovjek mora trpjeti.
“I bič i prezir svijeta Nepravdu silnika, od bahatog sramotu, Prezrenje ljubavi, odlaganje pravice, Na vlast bezočnost, i grube uvrede Što krotka zasluga ih od nevrijednih prima.”
I upravo na ovome mjestu, kada slušamo ili čitamo Hamletovo razmišljanje o strahu od budućega, zagrobnog života kao o razlogu odustajanja od samoubojstva, morali bismo se, svjesno ili nesvjesno, prisjetiti riječi Duha koji je sinu govorio o neopisivim mukama i strahotama na onome svijetu koje su mnogo gore od muka i strahota u čovjekovu zemaljskom životu.
Odgovoriti na pitalje o tomu što bi zapravo mogao značiti stih "Biti ili ne biti - to je pitanje", značilo bi otkriti srce Hamletove tajne, Hamletov rebus humanis, a to je nemoguće; no ipak je moguće naznačiti nekoliko od mnogobrojnih značenja koje taj stih sadržava i označuje, a koja nas mogu približiti spoznaji Hamletove dileme. Evo ih: ubiti ili ne ubiti (strica), odnosno počiniti ili ne počiniti; počiniti samoubojstvo ili ga ne počiniti; živjeti ili umrijeti, odnosno prihvatiti život onakav kakav jest ili ga ne prihvatiti. Stih "Biti ili ne biti" sadržava sva navedena značenja, ali i mnoga druga.
Hamlet ima i povod, volju, moć i sredstva da ubije Klaudija, ali to ipak ne čini "pušta da sve spava". A kako nigdje tijekom drame ne kaže ili ne daje do znanja da bi ga ikakve vanjske okolnosti mogle spriječiti u izvršenju osvete, uzroke njegove dvojbe valja tražiti u njemu samome, u njegovoj nutrini.
Da je to zaista tako, Shakespeare je pokazao na primjeru trojice mladića kojima je ubijen otac - Hamletu, Laertu, Fortinbrasu - upotrijebivši svoju prokušanu tehniku usporednih ili višestrukih zrcala. Jukstaponirajući, stavljajući u opoziciju, slučaj dvojice mladića kojima je ubijen otac, Hamleta i Learta, Shakespeare neizravno ali nedvosmisleno kaže: a što bi tek bio učinio prijestolonasljednik Hamlet, ljubimac danskoga puka, samo da je podignuo svoj mali prst. Ali Hamlet nije podigao svoj mali prst Hamlet nije mogao planirati umorstvo. Prema riječima engleskog pjesnika i kritika Coleridgea, Hamlet neprestano stvara odluke da nešto učini, a opet ne čini ništa osim što stvara odluke. Pa čak i onda, kad na kraju tragedije Hamlet ubija Kralja, ne ubija ga prema nekom planu, nego u nastupu gnjeva, otkrivši da ga je Kralj, namamivši ga u stupicu, dao otrovati.
Bez obzira prihvatimo li freudovsku interpretaciju Hamleta ili ne, nužno je spoznati da to djelo kao tragedija ni u kojem slučaju nije iscrpljeno tumačenjem motiva njegova junaka. Hamlet nije tek lik u nekoj kliničkoj povijesti bolesti, nego je tragični junak velikih i nezaboravnih razmjera. Njegov razvoj od tipičnog renesansnog uvjerenja da se svijet nekako može popraviti, pa do filozofskog, gotovo fatalističkog prihvaćanja ljudskih ograničenja, ljudskog neznanja i užasne činjenice smrtnosti, ne predstavlja samo kritiku svjetonazora ranije renesanse, već i misaoni komentar stanja čovjeka u sva vremena i na svim mjestima.
[uredi] Vanjske poveznice
- Projekt sveučilišta u Baselu ((eng.))