Fridrik I. Barbarossa

Izvor: Wikipedija

Fridrik I. Barbarossa
Fridrik I. Barbarossa

Fridrik I., zvan Barbarossa (* oko 1122. u Waiblingenu ili u Weingarten u (Altdorf) kod Ravensburga; † 10. lipnja 1190. Na rijeci Saleph, u današnoj Turskoj) iz dinastije Staufen, od 1147. kao Fridrik III. švapski vojvoda, njemački kralj od 1152, njemačko-rimski car 1155. - 1190. Nadimak Barbarossa (barba „brada“, rossa „crven/crvenkast“) dobio je u Italiji zbog crvenkaste brade. Jedan je od najpoznatijih srednjovjekovnih vladara.

Sadržaj

[uredi] Rođenje

Nije točno poznato gdje se rodio ovaj vladar. Jedini izvor o tome kaže da je njegova majka Judita iz kuće Welfa rodila svoje „prvo dijete“ u dvorcu kod Altdorfa, danas Weingarten. Budući da je tada bilo uobičajeno, da majke djecu donose na svijet u svome zavičaju, posve je izvjesno da je Fridrik rođen u zavičaju svoje majke. Doduše nije sigurno da je njezino prvo dijete baš bio Fridrik, jer je tada smrtnost novorođenčadi bila vrlo velika.

[uredi] Život

[uredi] Švapski vojvoda

Kao sin Staufovca švapskog vojvode Fridrika II. Jednookog i Welfkinje Judite, kćeri bavarskog vojvode Henrika Crnog, Fridrik je potjecao od dviju tada najjačih velikaških obitelji u Svetom Rimskom Carstvu, usto i međusobno sukobljenih. Nakon očeve smrti godine 1147. Fridrik je postao švapskim vojvodom pod imenom Fridrik III. Čini se da je nastavio politiku svoga oca u izgrađivanju moći kuće Staufen, dok je njegov stric njemački kralj Konrad III. nastojao povećati kraljevsku moć. U sukobima između Konrada i Welfa Fridrik je bio neutralan, čini se da je čak spriječio jedan njegov postupak protiv Welfa.

[uredi] Prve godine

[uredi] Okolnosti izbora za kralja

Nakon iznenadne smrti Konrada III. 15. veljače 1152. u Bambergu, Fridrik je već 4. ožujka 1152. u Frankfurtu na Majni izabran za njemačkoga kralja. Nadbiskup Kölna Arnold II. von Wied ga je 9. ožujka u Dvorskoj kapeli u Aachenu i okrunio. Takav brz izbor i krunidba može se jedino objasniti činjenicom da je to planirao već Konrad III. prije namjeravanog pohoda na Italiju. To je bio uobičajeni postupak radi osiguranja dinastičkog naslijeđa prije polaska na velika putovanja odnosno u rat odakle se mnogi nisu vratili. Konrad je htio da ga naslijedi osmogodišnji sin Henrik, ali on je umro već 1150. U Fridrikovu korist govorilo je više činjenica: njegovi roditelji bili su iz dvaju suparničkih velikaških obitelji pa je bilo za nadati se da će Fridrik barem djelomično stišati njihove sukobe; također je slovio za mudrog političara i diplomata, odlučnog čovjeka od djela. Sve to doprinijelo je da ga knezovi jednoglasno izaberu.

Sačuvana je obavijest o Fridrikovu izboru za kralja upućena papi Eugenu III. iz koje je vidljiv program njegove vladavine: najviši princip bio je ponovna uspostava privilegija Crkve i uzvišenosti Carstva (honor imperii i sacrum imperium). Nije to bila nova misao. Nalazimo ju također i u izbornoj diplomi Konrada III. kao i u jednom papinom pismu opomene iz siječnja 1152.

[uredi] Prvi potezi

Odmah po dolasku na vlast prva mu je briga bila održanje mira u državi. Uz općeniti zakon o državnom miru pokušao je umiriti i državne velikaše. Tako je Henriku Lavu vratio Bavarsku, a Burgundiju dao bivšem protivniku vojvodi Berchtoldu IV. iz Zähringena. Prema Crkvi Fridrik je postupao po starim državnim zakonima kao da Wormski konkordat i ne postoji. Investituru (uvođenje u službu) zadržao je za sebe i biskupske stolice popunjavao po političkoj potrebi. Biskupi opet postaju savjetnici, upravni činovnici, čak i kraljevi vojskovođe.

[uredi] Ugovor u Konstanzu

U listopadu 1152. Fridrik je na saboru u Würzburgu najavio da u jesen 1154. ide u Rim da se okruni za cara. Odmah zatim započeli su pregovori s papom oko uvjeta Fridrikove krunidbe. Rezultat je bio Ugovor u Konstanzu sklopljen u ožujku 1153. u istoimenom mjestu. Tim ugovorom Fridrik se obvezao da će ugušiti revoluciju u Rimu koja je izbila još krajem vladavine Konrada III. i grad predati pod papinu vlast; nadalje, da neće bez papina odobrenja sklapati mir s ustaničkim Rimljanima kao ni s Normanima, da će osigurati papinu vlast nad Crkvom i da će se odupirati bizantskim teritorijalnim pretenzijama u južnoj Italiji. Papa je sa svoje strane obećao da će Fridrika okruniti za cara i podupirati njegovu vladavinu, da će sve njegove protivnike izopćiti iz Crkve i sudjelovati u protjerivanju Bizantinaca iz južne Italije. Fridrik je također postigao da papa smijeni nadbiskupa Mainza te biskupe Mindena, Hildesheima i Eichstätta, koji su podupirali Welfe i na njihovo mjesto imenuje njemu sklone osobe.

Fridrik je u rujnu 1153. unatoč uvjetima ugovora pokrenuo pregovore o savezu s Bizantom. Ponudio je da će se oženiti jednom bizantskom princezom, ali pregovori su ubrzo zapeli. Zato je 9. svibnja 1154. u Bizant otputovalo poslanstvo na čelu s Anselmom od Havelberga kako bi spasilo mogući savez. Vratilo se kući sljedeće godine, ali odnos s Bizantom i dalje je ostao nejasan.

U lipnju 1154. Fridrik je sazvao sabor u Goslaru. Na tom je saboru vojvoda Henrik Lav dobio pravo investiture (uvođenja u službu) biskupa na svojim teritorijima na Baltičkom moru, a obećano mu je i rješenje spora oko Bavarske.

[uredi] Prvi pohod u Italiju

U listopadu 1154. Fridrik je s vojskom krenuo u Rim. Stanje u južnoj Italiji dotle se promijenilo jer je u veljači iste godine umro sicilski kralj Roger II.. Novi papa Hadrijan IV. nije priznao njegova sina Vilima I. za kralja, ali ovaj je ipak stupio u pregovore s papom nastojeći da dođe do rješenja. Hadrijan se također bojao moguće bizantske invazije na Italiju te iznova podsjetio Fridrika na uvjete ugovora u Konstanzu. Papa je bio u teškom položaju jer je također bio i u sukobu s ustaničkim Rimljanima i njihovim Senatom. Papa i kralj susreli su se u mjestu Sutri (oko 50 km sjeverno od Rima) i zajedno krenuli prema Rimu. Senat je zatražio od njih da priznaju ustav grada Rima koji je donio, plate 5000 funti zlata te je zastupao gledište da budući car prima krunu od grada Rima, a ne od pape. Fridrik je odlučno odbio ove zahtjeve našto je Rim zatvorio gradska vrata njemu i papi. Vatikan u to doba nije bio unutar rimskih zidina.

18. lipnja 1155. papa Hadrijan IV. okrunio je u Bazilici sv. Petra Fridrika Barbarossu za cara Svetog Rimskog Carstva. Odmah nakon krunidbe Rimljani su podigli ustanak želeći zarobiti papu. Protiv njih su se sve do noći borile careve i papine trupe. Nakon sklopljenog mira Fridrik nije, iako ga je Ugovor u Konstanzu na to obvezivao, intervenirao protiv gradskog stanovništva niti je papi vratio vlast nad gradom. Također je izostao i pohod protiv Normana na Siciliji, iako su to od cara tražili i bizantski poslanici s kojima je Fridrik u Anconi pregovarao o savezu. Protiv pohoda na Normane bili su i knezovi u carevoj pratnji. Pregovori s Bizantom o savezništvu na kraju su propali.

Zbog kršenja Ugovora u Konstanzu pogoršali su se odnosi cara i pape što je postalo povodom budućim sukobima. Fridrikov položaj u Italiji se također pogoršao. U Apuliji je naime izbio ustanak protiv Normana kojega je potpomagao Bizant. No, Normani su uspješno ugušili ustanak i preoteli Bizantincima grad Brindisi. Papa Hadrijan IV. je zbog takva razvoja događaja stupio u pregovore s Normanima rezultat čega je bio Ugovor u Beneventu sklopljen 1156. Normani su sljedećih godina bili zaštitnici papinstva prije svega u njegovom sukobu s gradom Rimom i time ugrozili carev položaj. Ugovor u Beneventu bio je zato važan korak u razdvajanju papinske i carske vlasti koje su dotada manje ili više usko surađivale.

[uredi] Daljnji događaji i strukturalne promjene u Carstvu

Nakon što je na saboru u Goslaru obećao da će naslov bavarskog vojvode pripasti Henriku Lavu, Fridrik je u rujnu 1155. počeo pregovore s Henrikom Jasomirgottom o odšteti zbog gubitka Bavarske. Pregovori nisu donijeli rezultata pa je Fridrik u listopadu iste godine dao da bavarski velikaši u Regensburgu polože zakletvu vjernosti Henriku Lavu. Vojvodina Bavarska ostala je formalno u rukama Henrika Jasomirgotta još do 8. rujna 1156. Kada on međutim ni tada nije htio predati Bavarsku, izgleda da je oko Duhova iste godine došlo do kompromisa: Babenbergovci (kojima je Jasomirgott pripadao) odrekli su se Bavarske, koju su dobili Welfi, ali zadržali su vojvodsku čast. Morali su se međutim ograničiti na Austriju. Car je također izdao ispravu tzv. Privilegium minus kojom je Austriji dao autonomiju čime su položeni temelji za kasniji samostalan razvoj Austrije i njen uspon.

Fridrik se prije 2. ožujka 1147. oženio s Adelheid (Adelom)od Vohburga, kćerkom markgrofa Diepolda III. od Vohburga i nasljednicom Egerlanda. Brak je bio bez djece pa je u ožujku 1153. razvrgnut što Fridrika nije sprječilo da Egerland da svome rođaku Fridriku od Rothenburga. 17. lipnja 1156. Fridrik se oženio po drugi put i to s maloljetnom Beatrix od Burgundije (* 1145., † 15. studenoga 1184. u Jouhéu kod Dolea), kćerkom burgundskoga grofa Rainalda III. To vjenčanje donijelo je Fridriku titulu burgundskoga grofa i omogućilo mu time lakši prelazak preko Alpa na zapadu, ali jedva da je povećalo njegov utjecaj na tom području. 30. srpnja 1178. okrunjen je u Arlesu za kralja Burgundije, a njegova žena za kraljicu u kolovozu iste godine u Vienneu.

Fridrik je u ovoj fazi promijenio strukture vladanja u čitavom Carstvu. Tako je u Italiji prvi put uveden redoviti državni porez fodrum, koji je moralo plaćati talijansko plemstvo. To je zajedno s davanjima koja su plaćali talijanski gradovi dalo znatan poticaj razvitku novčane privrede. Promijenila se i struktura vojske. Pored plemića koji su na temelju lenske zakletve vjernosti bili dužni služiti u carskoj vojsci pojavljuju se malo-pomalo i plaćenici.

Fridrik je ojačao kraljevsku teritorijalnu moć prije svega proširenjem državnoga dobra u Tiringiji i osnivanjem gradova Pegau i Chemnitz.

[uredi] Fridrikova talijanska politika

[uredi] Sukob s papinstvom

Fridrik Barbarossa i sinovi - minijatura iz welfske kronike
Fridrik Barbarossa i sinovi - minijatura iz welfske kronike

Prvi pohod vojni pohod u Italiju 1154./55. Fridrik nije poduzeo samo kako bi stekao carsku krunu, nego je, kao i u sljedećih pet vojnih pohoda, također namjeravao učvrstiti neospornu vlast nad carskom Italijom, prije svega nad lombardijskim gradovima. Cilj je bio sačuvati honor imperii što je zapravo značilo vladarska prava cara. S tim u vezi, pojam Sacrum Imperium (sveto Carstvo) nastao je 1157. upravo u staufovskoj kancelariji.

Fridrik je zapravo prije svega htio steći saveznike. Tako se potrudio da poboljša odnose s Babenbergovcima koji su izgubili Bavarsku i bili potisnuti u Austriju poduzevši u ljeto 1157. vojni pohod kako bi na prijestolje vratio poljskog vojvodu Vladislava II., koji je bio u bračnim vezama s Babenbergovcima, ali bez uspjeha. U siječnju 1158. dao je češkom vojvodi Vladislavu II., također u srodstvu s Babenbergovcima, kraljevski naslov.

Car si je također osigurao naklonost Bremenske nadbiskupije podupirući je u nastojanju da stekne primat nad nordijskom Crkvom, a protiv pape koji je htio da to ima nadbiskupija Lund. Kad je nadbiskup Lunda Eskil vraćajući se iz Rima kroz Burgundiju kući bio zarobljen, Fridrik nije ništa poduzeo da ga oslobodi. Tako je istovremeno pokušao utjecati na sukob oko nasljedtva danskog prijestolja.

Fridrik je za listopad 1157. sazvao Reichstag (Sabor) u Besançon, prije svega da istakne svoja vladarska prava na Burgundiju. Dvojica papinskih legata (poslanika) tražili su puštanje nadbiskupa Eskila koga su u zarobljensištvu držali carevi pristalice. Na saboru je pročitano pismo pape Hadrijana IV. u kome je on Carstvo opisao rječju beneficium. Ta se riječ mogla prevesti kao leno ili kao dobročinstvo. Rainald od Dassela, od 1156. kancelar Carstva i jedan od carevih najužih pouzdanika, tu je riječ preveo kao leno što je značilo da je papa rekao da je Fridrik od njega dobio Carstvo kao papinsko leno te je i time papi podređen. Protiv takvog prijevoda nisu se pobunili nazočni papini legati što je izazvalo sukob. Njihova prtljaga je nakon toga pretražena i u njoj su pronađene mnogobrojne privilegije koje je papa namjeravao podijeliti njemačkim biskupima čime bi otvoreno bio narušen carev suverenitet nad njemačkom Crkvom u korist pape. Te dvije papine provokacije uzrokovale su propagandističku kampanju u kojoj je car stekao potporu većine njemačkih biskupa. Biskupi su zabranili svome kleru da ulaže priziv kod rimske Kurije čime su htjeli poništiti papin utjecaj. Interesi biskupa poklopili su se s carevim interesima jer su htjeli steći nezavisnost njemačke Crkve od Rima.

Protupapinsko raspoloženje nije stišala ni izjava pape Hadrijana IV. u lipnju 1158. da nije mislio leno nego dobročinstvo (Beneficium: non feudum, sed bonum factum). Papa također nije mogao spriječiti, kontaktirajući Henrika Lava, carev drugi vojni pohod u Italiju.

[uredi] Drugi pohod u Italiju

U rujnu 1158. Fridrikova vojska potukla je grad Milano, u studenome car je sazvao sabor na Ronkalijskim poljima radi reguliranja uprave u Italiji. Sastavio je komisiju pravnika sa Bolonjskog sveučilišta (poznatom po dobrim pravnicima) koja je sastavila tzv. Ronkalijske zakone. Kao osnova uzeto je rimsko pravo, a carskom pravu dana je prednost pred pravima gradskih komuna (ius commune). One su sad morale tražiti potvrdu svojih prava od cara što je bio povod za kasniju pobunu nekoliko gradova. Ovaj sabor označio je početak restrukturirane Fridrikove politike prema Italiji.

Na saboru i u zimskoj pauzi koja je uslijedila sukobile su se careve i papine predodžbe o državi: Nakon što je Fridrik upravnu strukturu Carstva u Italiji proširio i na teritorije i biskupije na koje je pravo polagao papa te započeo pregovore s gradom Rimom, na carski je dvor u proljeće 1159. došla papinska delegacija zahtjevajući od cara da te mjere opozove. Car je odbio s obrazloženjem da biskupi nemaju vlastiti teritorij nego se nalaze na teritoriju Carstva na kojem car ima vrhovni suverenitet. Papa je istovremeno započeo pregovore s Milanom koji je namjeravao povesti novi vojni pohod protiv cara, dok je car s druge strane primio poslanstvo grada Rima, već dugo u sukobu s papom.

[uredi] Raskol

[uredi] Sporazum s papom i talijanskim gradovima

[uredi] Proces protiv Henrika Lava

[uredi] Križarski rat i smrt

[uredi] Značaj

[uredi] Djeca

[uredi] Slika o Fridriku Barbarossi kroz povijest

[uredi] Vanjske poveznice

U Wikimedijinu spremniku nalazi se još materijala na temu:



Nedovršeni biografski članak Fridrik I. Barbarossa dopunite prema pravilima Wikipedije.