Homeopatija

Izvor: Wikipedija

Homeopatija (grč. όμοιος, hómoios (isti) + πάθος, páthos (bol) metoda je alternativne medicine kojoj je pravilo "Slično se liječi sličnim" (lat. Similia similibus curentur), a temelj joj je postavio njemački doktor Samuel Christian Friedrich Hahnemann u 18. stoljeću.

Sadržaj

[uredi] Povijest

Model homeopatije postavio je njemački doktor Samuel Christian Friedrich Hahnemann (1755-1843). Hahnemann je razvio i objavio 1796. u knjizi Materia Medica svoje zaključke do kojih je došao prevodeći rad o malariji. Kada je pročitao da je kinin lijek za malariju zato jer je gorak, zamislio se jer je poznavao i druge gorke supstance, koje nemaju terapeutsku vrijednost. Da bi bolje razumio djelovanje kinina, odlučio ga je isprobati na sebi i otkrio da razvija simptome slične malariji koju liječi. Tada je Hahnemann započeo eksperimentirati i s drugim dotada poznatim lijekovima po abecednom redu. Došao je otprilike do polovice i zatim postavio osnove homeopatije.

James Tyler Kent (1849-1921) je nastavio njegov rad i objavio Materia Medica Pura 1905. listu 217 lijekova koji se koriste i danas. J.T. Kent je bio na položaju profesora na Medicinskom koledžu u St. Louisu i posvetio svoj život proučavanju homeopatije. Napisao je oko 650 radova, opisavši oko 65000 simptoma.

Homeopatija je stigla u Ameriku 1825. g., a od 1865. do 1885. godine doživjela svoj vrhunac, da bi potom bila prihvaćena i u Engleskoj gdje je bila osobito popularna krajem 1. svjetskog rata. Kraljevska obitelj ima od tada vlastitog doktora homeopata. Kraljica Mary koristila je homeopatske pripravke, kao i kraljica Elizabeta II. danas, a osobito joj je privržen princ Charles koji je sugerirao da bude obuhvaćena zdravstvenim osiguranjem. Renesansu doživljava 1970. godine zahvaljujući Georgu Vithoulkasu. Osobito se raširila u Indiji zbog sličnosti s tradicionalnom biljnom medicinom. Europska zajednica je regulirala homeopatiju direktivom br. 2001/82/EC. Javno zdravstveno osiguranje u većini zemalja (npr. Njemačkoj i Švicarskoj) ne obuhvaća homeopatsku terapiju, ali moguće ju je obuhvatiti privatnim odnosno dopunskim osiguranjem.

[uredi] Principi

  • Simillimum (sličnost) - bolest se liječi lijekom koji izaziva simptome jednake bolesti npr. ukoliko bolest izaziva vrućicu prepisat će se preparat koji pojačava temperaturu što je različito od službene medicine.
  • Dinamizacija (razrjeđivanje) - otopina se razrjeđuje destiliranom vodom ili alkoholom odnosno, ako je u pitanju kruta tvar, laktozom u procesu zvanom trituracija. Razrijeđenja se označavaju u omjeru 1:10 (D) ili 1:100 (C), a postoje još i veće 1:1000 (M). Omjer označava potenciju pripravka.
  • Sukusija (miješanje) - razrijeđene otopine se miješaju velikim brzinama.
  • Holizam (cjelovitost) - homeopati promatraju čovjeka kao cjelinu i bolest shvaćaju kao stanje neravnoteže. Lijekovima nastoje uspostaviti ponovo energetsku ravnotežu - homeostazu.
  • Heringov zakon izlječenja-postavio je dr. Constantine Hering koji je poznavao dr. Samuela Hahnemanna te je nastavio i sistematizirao njegov rad:;
    • a) odozgor prema dolje
    • b) iznutra prema van
    • c) iz centra ka periferiji
    • d) od važnijih prema manje važnim organima ili sustavu
    • e) u obrnutom redoslijedu od njihovog nastanka (simptoma)

Homeopati smatraju da homeopatski pripravak (remedija) djeluje kao impuls koji stimulira samoiscjeljujuće snage organizma, potiče imunološki sustav i djeluje na mentalnim, emocionalnim i fizičkim razinama osobe. Zbog toga se često dešava da istu bolest različito liječe ovisno o karakteru pacijenta.

Budući da se koristi principom sličnosti pri izboru lijeka, ponekad se pri liječenju simptomi prvo pogoršavaju, da bi tek nakon toga nastupilo poboljšanje. Homeopatski pripravci se češće koriste za liječenje kroničnih nego akutnih bolesti.

Oblici u kojima se homeopatski pripravci pojavljuju su tablete, masti, kapi, a najčešće granule.

[uredi] Prednosti

  • Homeopatija koristi samo prirodne pripravke, a nipošto ne sintetičke.
  • U liječenju se koriste male doze lijeka, zbog čega su rjeđe nuspojave.
  • Rijetke su pojave ovisnosti o homeopatskim lijekovima.

[uredi] Nedostaci

Homeopatija zahtijeva duže vrijeme za postavljanju pravilne dijagnoze i odgovarajuće terapije jer ona mora odgovarati pacijentovoj osobnosti. U većini slučajeva liječenje homeopatskim pripravcima traje duže od liječenja službenom medicinom. Dokazi o djelotvornosti homeopatskih postupaka vrlo su rijetki i načelno dvojbeni.

[uredi] Kritike

Najčešće kritike se upućuju homeopatiji da je pseudoznanost potakla od vitalizma i da nalikuje alkemiji, a da pacijenti potpadaju pod placebo efekt. Kritičari tvrde da je homeopatija nelogična jer iznimno male doze koje koristi ne mogu djelovati. Primjerice, jedna od uobičajenih koncentracija aktivne tvari iznosi 10-60 mol/dm3, što bi za oko 1056 (raspisano 100 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 ili riječima sto nonilijuna) puta bilo manje od uobičajene koncentracije, recimo, natrijevih iona u mineralnoj vodi.[1]

Hahnemann je preporučivao koncentraciju od 30C za većinu primjena, tj. razrjeđenje od 10030 = 1060. Pošto je Avogadrov broj samo 6.02 × 1023 čestica/mol, vjerojatnost prisutnosti ijedne molekule originalne supstance već u 15C razrjeđenju je vrlo mala, a izuzetno je nevjerojatno da bi ijedna molekula originalne otopine bila prisutna u 30C razrjeđenju. Za bolje predočavanje ovih brojeva, u olimpijskom bazenu ima oko 1032 molekula vode; ukoliko bismo željeli biti sigurni da ćemo dobiti jednu molekulu aktivne tvari iz 15C razrjeđene otopine, trebali bismo popiti 1% zapremine bazena (oko 25 m3 ili tona vode).

Izvorni Hahnemannov pokus sa kininom, koji je polazište cijele homeopatije, nije moguće ponoviti, pošto kinin ne izaziva opisane reakcije. Vjerojatno je da su uzrokovane Hahnemannovom alergijom na kinin.[2]

[uredi] Izvori

[uredi] Literatura

  • Paolo Bellavite & Andrea Signorini (2002) The Emerging Science of Homeopathy: Complexity, Biodynamics and Nanopharmacology
  • Rolland R. Conte, Henri Berliocchi, Yves Lasne, Gabriel Vernot (1996) Theory of High Dilutions and Experimental Aspects
  • Brian Inglish & Ruth West, Alternativna medicina
  • Vesna Vučičević, Vegenova

[uredi] Poveznice