Josip Juraj Strossmayer

Izvor: Wikipedija

Predloženo je da se u ovaj tekst uklopi tekst sa stranice sa razgovor.
Josip Juraj Strossmayer
Josip Juraj Strossmayer

Josip Juraj Strossmayer (Osijek, 4. veljače 1815. - Đakovo, 8. svibnja 1905.), biskup đakovačko-bosanski i srijemski (od 1849.), političar, kulturni djelatnik i pisac; jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih ličnosti 19. stoljeća.

Sadržaj

[uredi] Životopis

[uredi] Porijeklo i školovanje

Porijeklom iz kroatizirane njemačke vojničke obitelji iz Osijeka, Strossmayer je rođen 4. veljače 1815 godine u Osijeku. Strossmayerov pradjed se iz Gornje Austrije nastanio u Osijeku gdje se vjenčao Hrvaticom. U rodnom Osijeku pohađao je pučku školu i gimnaziju, a dvogodišnji filozofski tečaj završio je u katoličkom sjemeništu u Đakovu. Potom je pohađao visoko sjemenište u Budimpešti gdje 1834. godine stječe doktorat filozofije. Godine 1838. je zaređen, i dvije godine boravi u Petrovaradinu kao vikar. Dvije godine kasnije (1840.) odlazi u Augustineum u Beč i 1842. godine postaje doktor teologije i profesor kanonskog prava na bečkom Sveučilištu, polaganjem disertacije o problemu crkvenog jedinstva. Od 1842. do 1847. godine profesor je đakovačkog sjemeništa, a potom je dvije godine u Beču dvorski kapelan i jedan od trojice direktora u Augustineumu. U to doba predavao je i kanonsko pravo na Bečkom sveučilištu.

[uredi] Promocija u biskupa

Josip Juraj Strossmayer
Josip Juraj Strossmayer

Na prijedlog bana Josipa Jelačića imenovan je 18. studenoga 1849. đakovačkim biskupom. Prigodom ustoličenja u čast i dužnost biskupa Strossmayer je svoj program izrazio riječima: "sve za vjeru i za domovinu" i tom je vjerskom i narodnosnom programu ostao vjeran čitava života. J.J. Strossmayer je kao biskup naslijedio golema imanja đakovačke biskupije, koja je iskoristio za svoje kasnije mecenatske priloge i darove na kulturnom i prosvjetnom polju. Najveću i najizrazitiju mecenatsku aktivnost Strossmayer je razvio u vrijeme najžešćih političkih borba u Hrvatskoj. To je bilo razdoblje između 1860. i 1873. godine. Nakon tzv. Luksemburškog manifesta cara Franje Josipa I. o liberalizaciji društvenoga života imenovan u "carevinsko vijeće", gdje traži samostalnost Hrvatske i ujedinjenje svih njezinih dijelova. Od 1861. do 1862. godine veliki je župan Virovitičke županije. Ističe se na Vatikanskom koncilu (1869-1870), gradi katedralu u Ðakovu, zgradu HAZU (1877-1880), podaruje Akademiji zbirku slika starih majstora (koja postaje temeljem Strossmayerove galerije 1884), pomaže rad hrvatskih škola i knjižnica, čitaonica, rad na rječniku, podržava Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, pomaže časopise, novine, književnike, znanstvenike i umjetnike. Materijalno je pomagao i tiskanju raznih znanstvenih djela u akademijinim izdanjima. Zalaže se za ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa potičući narodni duh riječima: "Narodna je knjiga i glavni plod duha svakoga naroda i glavno pomicalo njegova razvitka, pače u nesnosnim prilikama javnoga života jedino sidro, koje ga čuva od propasti." U političkom se pogledu zauzimao za sjedinjenje hrvatskih zemalja, za građanske slobode i za prava hrvatskoga jezika. Na kulturnom planu zauzimao se za to da hrvatski narod ide u korak s ostalim kulturno razvijenim narodima Europe. Akademijina knjižnica, arhiv i galerija slika najveće su kulturne dragocjenosti hrvatskoga naroda.

Josip Juraj Strossmayer, darovatelj, osnivač i pokrovitelj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, HAZU (tada JAZU, 1866.), utemeljitelj obnovljenoga Hrvatskog sveučilišta (1874.), skupljač umjetnina, znameniti domoljub i čovjek koji je golemom snagom djelovao na mnoge svoje suvremenike. O tome govore i mnoga njegova pisma.

U Pešti je ušao u krug prijatelja Jana Kolara i surađivao s češkim političarima Františekom Palackym i Rigerom. Istupao je kao pristalica kulturnog i političkog zbliženja slavenskih naroda. Kao dvorski kapelan, u periodu od 1849. - 1859. godine, u doba austrijske kontrarevolucije odlučno je bio na strani bana Jelačića. Od 1860. godine pa narednih 13 godina vođa je Narodne stranke (1860.-1873.). U doba aktivnog bavljenja politikom smatrao je kako Austrija mora postati federativna država u kojoj će svi narodi doći do izražaja. Težio je ujedinjenju južnih Slavena u okviru Austrije pod vlašću Habsburgovaca. Nastojao je Austriji prokrčiti put na slavenskom jugu šireći njenu utjecajnu sferu na južnoslavenske zemlje izvan granica austrijske države. U Pojačanom vijeću u Beču zalagao se 1860. godine za federaciju te zahtijevao prisajedinjenje Dalmacije Hrvatskoj kao i uvođenje hrvatskog jezika u administraciju i škole.

Godine 1861. u Hrvatskom Saboru održao je čuveni govor o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj, a u kome se zalagao za federalni savez s ugarskim narodima. Pet godina kasnije (1866.) izabran je za predsjednika Hrvatske regnikolarne deputacije za pregovore s Mađarima, a koji su bezuspješno završeni. Na crkvenom polju smatrao je za najvažniji zadatak svog biskupskog zvanja propagiranje vjerskog jedinstva među Slavenima. Nastojao je spasiti privilegije slavenskog bogoslužlja kao most jedinstva među slavenskim narodima. Njegovim posredovanjem došlo je do konkordata između Vatikana i Crne Gore 1866. godine, a radio je na tome da i Rusija sklopi konkordat s Vatikanom. Godine 1868. poklanja svoju privatnu zbirku slika Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Na prvom vatikanskom koncilu (1869. - 1870.) u Rimu bio je jedan od najzapaženijih protivnika neograničene papinske vlasti i tom se prilikom istaknuo kao vičan govornik održavši čuveni trosatni govor protiv dogme o papinskoj nepogrješivosti, poslije kojeg je s manjom skupinom biskupa napustio Rim. Papa je tada pohvalio Strossmayera da jako dobro govori latinski.

Pri zaključenju Hrvatsko-mađarske nagodbe borio se protiv ukidanja hrvatske autonomije po pitanjima proračuna i financija. Godine 1872. izabran je u Regnikolarnu deputaciju za reviziju Nagodbe. Nakon propasti pokušaja proširenja hrvatske autonomije povukao se iz aktivnog političkog života i iz vodstva Narodne stranke, reviziju Nagodbe nije odobrio. Stao je na stranu državno-pravne oporbe Makanaca, a kasnije uz Nezavisnu narodnu stranku. Kao apostolski vikar za Srbiju posjetio ju je sedam puta u periodu od 1852. - 1886. Za vrijeme njegovog biskupovanja sazidana je katedrala u Đakovu, koju je Strossmayer posvetio slavi Božjoj, jedinstvu crkava, slogi i ljubavi naroda svog. Imao je značajnu ulogu u osnivanju JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti) 1867. u Zagrebu. Danas ta ustanova nosi ime HAZU (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). Također je igrao veliku ulogu u osnivanju zagrebačkog Sveučilišta 1874. godine. Pomagao je osnivanje tiskare na Cetinju, a zatim Matice slovenske. Također tiska prvu zbirku makedonskih narodnih pjesama braće Miladinova (1861.). Zbirka sadrži 584 makedonske i 76 bugarskih pjesama (ove posljednje otkupljene od bugarskog folklorista i književnika Vasila Čolakova), a Konstantin Miladinov htio ju je nazavati „Makedonske narodne pjesme.“ Ipak, na Strossmayerovo inzistiranje, zbirka je objavljena pod naslovom „Bugarske narodne pjesme.“[1]. Djeluje u duhu sjedinjenja katoličke i pravoslavne crkve, inicira kult slavenskog bogoslužlja Ćirila i Metoda i tiska glagoljske misale, pozdravlja proslavu devedestogodišnjice kijevskog pokrštenja svetog Vladimira. Obimnim priljevom iz dijeceza služio se prvenstveno kako bi utemeljio škole, sjemeništa i akademiju znanosti, likovnu galeriju i ornamentalnu katedralu u Đakovu (1866. - 1882.) u kojoj je i sahranjen. Preminuo je 8. svibnja 1905. godine u Đakovu u 90-oj godini života.

[uredi] Zanimljivosti

Imenom Josipa Jurja Strossmayera (čitaj: Štrosmajer) nazvane su ulice u mnogim hrvatskim gradovima i mjestima. U Osijeku je njegovim imenom nazvano Sveučilište kao i jedna od glavnih ulica, koja vodi od središnjeg gradskog Trga Ante Starčevića prema zapadu odn. prema Višnjevcu. Tu ulicu Osječani žargonski i odmila zovu - Štrosika. Također se njegova bista nalazi i na rondelu osječkih velikana u Tvrđi. U Pragu je njegovim imenom nazvan trg.

[uredi] Bilješke

  1. K. Miladinov spominjao je makedonski naslov zbirke u svojim pismima Strossmayeru. Cf. Goran Kaogjera, Braća Miladinovi - legenda i zbilja, Hrvatsko filološko društvo Rijeka, Rijeka 2001.; Naslovnica zbirke vidljiva je ovdje [1] [2]

[uredi] Vanjske poveznice

Govor Josipa Juraja Strossmayera u Vatikanu povodom proglašenja dogme o papinoj nezabludivosti