Blaško Rajić

Izvor: Wikipedija

Blaško Stipan Rajić (Subotica, 7. siječnja 1878.Subotica, 3. siječnja 1951.) je bio bački hrvatski svećenik, književnik i političar.

Sadržaj

[uredi] Životopis

U rodnom gradu je imao osnovno školovanje, a srednje školovanje (gimnaziju i bogoslovski nauk) u Kalači.

[uredi] Vjerski život

Po završetku studija, zaredio se za svećenika 24. lipnja 1902. godine.

Svećeništvo je počeo kapelanstvom u hrvatskom selu u južnoj Ugarskoj, Dušnoku 1902., gdje je ostao dvije godine. Ondje se pokrenio protiv pokreta nazarenaca. Potom kapelanstvo nastavlja u Santovu 1904., gdje ostaje tri godine.
Kapelanstvo nastavlja u rodnoj Subotici, u župi sv. Terezije, sve do 1911.. Potom je imenovan župnikom, a vodio je župu sv. Roka, u kojoj je ostao do smrti 1951..

Autor je molitvenika "Duhovna mana".

U potonjoj je ostvario najveća djela u pastoralnom, društvenom i kulturnom području.

[uredi] Politički život

Agilno se zalagao za to da Bačka uđe u jedinstvenu južnoslavensku državu, radi čega je putovao u inozemstvo i čak sudjelovao na mirovnoj konferenciji u Parizu..

U političkim pogledima se razočarao tijekom stvari nakon 1918..

Uključio se u politički rad, doduše, kako je rekao, jer su ga okolnosti prisilile na to, sve za pomoć svoj hrvatski narod. Tako je vodio Bunjevačko–šokačku stranku, nakon toga Vojvođansku pučku stranku, a poslije se okrenio Stjepanu Radiću, čiji je HSS gorljivo podržavao.

Za vrijeme 2. svjetskog rata, njegova aktivnost je prekinuta. Uhićen je i zatočen 12. travnja 1941. kao "kerski plebanoš". Velikomađarski krugovi mu nisu mogli oprostiti što se agilno zalagao za to da Bačka uđe u jedinstvenu južnoslavensku državu.
Velikomađarski ekstremisti su ga zatočili u subotičkoj Konjičkoj vojarni, gdje su ga okrutno mučili. Odandje je izašao zahvaljujući zauzimanju hrvatskog episkopata i samog dr.Alojzija Stepinca.

Uz vatikansko posredovanje, interniralo ga se 25. svibnja 1941. godine u budimpeštanski franjevački samostan.

Svom redovnom župničkom životu u Subotici se vratio travnja 1943., i tako ostaje do smrti 1951..

Bio je tvrdih uvjerenja i duboki mislitelj, prema svjedočenjima svojih suvremenika.

[uredi] Javni rad

Utemeljitelj je mnoštva društava: Katoličko divojačko društvo, Radničko i učeničko križarsko bratstvo, Prosvjetno društvo "Katolički krug", Dobrotvornu zajednicu Bunjevaca i Hrvatsku kulturnu zajednicu, a zajedno sa Lajčom Budanovićem utemeljiva Maticu subotičku.

Zahvaljujući njemu, u njegovu su župu sv. Roka došle časne sestre milosrdnice.

Zaslužan je što je Dužijancu, dotad samo hrvatski narodni običaj (koji je nastao na salašima) zahvale Bogu za dobru žetvu i zahvale gazde risarima i bandaškim parovima što su završili žetvu, 1911., kao župnik, uobličio u crkvenu manifestaciju.

Zahvaljujući njemu, održalo se i "prelo".

Pokrenio je "stare" "Subotičke novine" 1920. godine. Kada je iste režim zabranio, nastavio ih je izdavati pod imenom "Hrvatske novine". Pored toga, bio je urednikom, odnosno, surađivao je u "Našim novinama", "Zemljodjelac" i u još tri novine.

[uredi] Književni rad

Kao pjesnik je bio tankoćutan i suptilan. Pisao je i knjige, pripovjetke i članke.

Njemu u čast se održava manifestacija Rajićevi dani.

[uredi] Rajić i hrvatstvo

Poznat je po svojem ustrajanju na hrvatskoj nacionalnoj svijesti Bunjevaca.

Kad je bio u Zagrebu 23. travnja 1939., predvodeći izaslanstvo od 50 bačkih Bunjevaca i Šokaca je rekao, a idućeg dana "Hrvatski dnevnik" prenio: ”Bunjevci i Šokci u Bačkoj... priznaju se za česti i uda onoga naroda koji živi u Međimurju, u Zagorju, u Lici pod Velebitom, na Hrvatskom Primorju, koji s nama isti jezik govori, najvećim dijelom istu vjeru ispovijeda, odgojen na grudima iste kulture, iz koje je ustao Ante Starčević i Stjepan Radić. Priznajemo se za česti hrvatskoga naroda, s kojim želimo dijeliti sudbinu u borbi i pregaranju za sve, što je Bog svakom narodu namijenio za čestiti, sretan i pravedan narodni život..." [1]

Iste godine, nešto kasnije, 10. studenog 1939., je na svečanoj akademiji organiziranoj povodom odcjepljenja grada Subotice od Ugarske, rekao je, a "Zagrebačke novosti" prenijele idućeg dana: "10. studenoga 1939. rekao je Blaško Rajić: šIzrekli smo nebrojeno puta jasno i glasno i to su svi morali čuti, da smo mi Bunjevci članovi hrvatskoga naroda... Ne samo voljom, već i svim silama nastojat ćemo da... svi mi Bunjevci ostanemo, što smo od iskona bili, Hrvati Bunjevci u sklopu današnje države...".[1]

[uredi] Djela

  • Bunjevčića : crtice iz života bunjevačkih Hrvata, Hrv.knjiž. društvo sv. Jeronima, 1937.

[uredi] Reference

  1. 1,0 1,1 *Članak u "Zvoniku" Možemo li kazati da su Hrvati Bunjevci?

[uredi] Vanjske poveznice