Papinska država
Izvor: Wikipedija

Papinska država (tal.: Stato della Chiesa) ime je povijesne talijanske države koja je postojala od 756. do 1870. Grad Vatikan njezin je minijaturni nasljednik.
Sadržaj |
[uredi] Povijest
[uredi] Rana povijest
Pipin Mali je sredinom 8. stoljeća osvojio veći dio sjeverne Italije i poklonio prostor bivšeg Ravenskog egzarhata rimokatoličkom papi. Ovaj akt poznat je kao Pipinov poklon. Karlo Veliki je 781. kodificirao i odredio teritorije na kojima papa ima suverenitet. Teritorij je obuhvaćao Rim i okolicu, ali i Ravennu, Pentapolis i Vojvodstvo Benvent, Toskanu, Korziku, Lombardiju i još neke gradove. Suradnja papinstva i karolinške dinastije kulminirala je 800., kada je Lav III. ovjenčao Karla Velikog za prvog germanskog Cara Rimljana (Augustus Romanorum). Međutim, u prva tri stoljeća Papinske države, papa nije imao efektivnu kontrolu nad cijelim teritorijem, niti je bilo jasno da li je država neovisna u odnosu na Sveto Rimsko Carstvo.
U 10. stoljeću, car Oton I. sklapa ugovor s papom po kojem je Papinskoj državi potvrđen suverenitet. Ovo je pitanje i dalje ostalo predmet sukoba papinstva i carstva, sve do oko 1300. kada je papina neovisnost postala potpuna.
Od 1305. do 1378., papa je stanovao u Avignonu, u južnoj Francuskoj. Papinska država je tada samo formalno bila pod njihovom kontrolom. Grad Avignon bio je dio Papinske države i ostao njen posjed sve do Francuske revolucije.
[uredi] Vrhunac moći
Tijekom renesanse, teritorij Papinske države proširio se, najviše za vrijeme papa Aleksandra VI. i Julija II. Pape su postali jedni od najvažnijih talijanskih vladara, pored svoje uloge u Crkvi. U praksi, većinu papinskih posjeda držali su lokalni prinčevi. Tek u 16. stoljeću pape uspostavljaju punu vlast nad državom.
Na vrhuncu teritorijalne ekspanzije, u 18. stoljeću, Papinska država obuhvaća većinu središnje Italije: Lacij, Umbriju, Marcu, Ravennu, Feraru, Bolognu i dijelove Romanje. Također je uključivala enklave u južnoj Italiji i okolinu Avignona u Francuskoj.
[uredi] Doba revolucija
U periodima 1796. - 1800. i 1808. - 1814., francuska revolucionarna vojska pretvara papinske posjede u Rimsku Republiku, a kasnije u dio Francuske.
Talijanski narodni revolucionari su 1849. proglasili Rimsku Republiku dok je papa Pio IX. pobjegao iz Rima. Francuske trupe Napoleona Bonapartea i Austrija poražavaju revolucionare i vraćaju papu na vlast.
[uredi] Pad
Godine 1860., država ujedinitelj Italije - Sardinija, pripaja Bolognu, Feraru, Umbriju, Marcu i Benvent. Ovi teritoriji približno su bili dvije trećine Papinske države. Pod papinskom kontrolom ostala je regija Lacij u okolini. Tako je pokrenuto rimsko pitanje, tj. pitanje suvereniteta nad Rimom.
Papinski suverenitet u Rimu čuvao je francuski garnizon. Povukao se srpnja 1870. zbog izbijanja Francusko-pruskog rata. U rujnu, Italija objavljuje rat Papinskoj državi, te 20. rujna osvaja Rim. Papa Pio IX. povukao se iz svoje uobičajene rezidencije u Vatikan, te se proglasio zarobljenikom.
Godine 1929. papa Pio XI. formalno se odriče posjeda Papinske države i potpisuje Lateranski ugovor s Italijom, kojim je formirana država Vatikan. Ona je suveren teritorij Svete Stolice, sama po sebi subjekt međunarodnog prava.