Aerosmith

Izvor: Wikipedija

Aerosmith
Glazbeni žanr Hard rock
Članovi Steven Tyler
Joe Perry
Brad Whitford
Tom Hamilton
Joey Kramer
Država porijekla SAD
Razdoblje karijere 1970. - danas
Izdavačka kuća Columbia Records
Geffen Records
Nedavna diskografija
Nine Lives
(1997.)
Just Push Play
(2001.)
Honkin' On Bobo
(2004.)

Aerosmith je američki rock bend, često zvan "najbolji rock & roll bend Amerike". [1][2]

Iako su poznati kao "zločesti dečki iz Bostona"[3], nitko od članova benda nije iz tog grada. Njih trojica, Steven Tallarico (Tyler), Joe Perry i Tom Hamilton su se zapravo upoznali u Sunapeeu, New Hampshire kasnih 60-ih, ali nisu tada oformili bend. Tyler je iz Yonkersa, New York, Perry iz Hopedalea, Massachusetts i Hamilton iz New Londona, New Hampshire. 1970. trojica su oformili bend i odlučili da bi Boston, Massachusetts bio njihova idealna baza.

Gitarist Brad Whitford i bubnjar Joey Kramer su zaokružili postavu i bend je izdao debitantski album 1973. Bend je stvorio niz hard rock albuma i uživao popularnost kroz 1970-e, ali teško korištenje droga i alkohola je pridonijelo njihovom koncu. Joe Perry i Brad Whitford su napustili grupu i period od 1979-1984 je bio mračan za bend, koji je nastavio s zamjenama. Međutim, 1984., uz pokušaje Joe Perryjevog menadžera, Tima Collinsa, Aerosmith je ponovno rođen. Collins je pomogao bendu da riješi stare razmirice i ostavi se ovisnosti.[4] Od tog trenutka Aerosmith je trijezan već 20 godina i postigao je razinu uspjeha kao i 70-ih.

Aerosmith, koji nastupa u originalnoj postavi zadnje 23 godine, je prodao 140 milijuna albuma u svijetu, 65.5 milijuna samo u SAD-u, što ih čini najprodavanijim američkim hard rock bendom svih vremena.[5] Također drže rekord za najviše zlatnih, platinastih i multi-platinastih albuma od svih američkih grupa.[6] Bend je imao 27 Top 40 hitova na mnogim ljestvicama širom svijeta, devet #1 Mainstream Rock hitova, četiri Grammy nagrade i deset glazbenih video nagrada. Primljeni su u Rock and Roll Hall of Fame 2001. I dalje nastavljaju s turnejama i zarađuju oko milijum dolara po koncertu.[7] Njihova glazbena evolucija tijekom godina ih je učinila velikim inovatorima u američkom hard rocku, popu, glamu, bluesu i rapu. Inspirirali su legije rock izvođača koji su došli nakon njih. Rolling Stone magazin je rangirao Aerosmith[8] kao broj 57 na listi 100 najvećih izvođača svih vremena.[9]. Bend ima odanu skupinu obožavatelja, oko milijun u svijetu, poznati kao Blue Army (Plava vojska), koja se jednako proširila zadnje tri generacije.[10] Aerosmithova dugovječnost, izdržljivost i angažiranost su im omogućili da zadrže visoku razinu popularnosti i uspjeha veći dio 37-godišnje karijere.

Sadržaj

[uredi] Povijest

[uredi] Formacija

Formacija Aerosmitha je počela u kasnim 60-ima u Sunapeeu, New Hampshire. Steven Tyler (znan kao "The Demon of Screaming" ("Demon vrištanja")) je bio bubnjar/vokalist iz Yonkersa, New York koji je bio u seriji relativno neuspješnih bendova sredinom i krajem 60-ih, poput Vic Tallarico Orchestra, Strangeurs/Chain Reaction, The Chain, Fox Chase i William Proud. 1969., tijekom odmora u Sunapeeu, Tyler je upoznao Joea Perrya, koji je u to vrijeme svirao u bendu pod imenom Jam Band s basistom Tomom Hamiltonom i bubnjarem Davidom "Pudge" Scottom, dok je Perry prao posuđe u Anchorageu u Sunapeeu. Ovaj susret će eventualno odvesti do formacije Aerosmitha.

Perry i Hamilton su preselili u Boston, Massachusetts u rujnu 1970. Tamo su upoznali Joeyja Kramera, bubnjara Yonkersa, New York koji je također poznavao Stevena Tylera, s kojim se uvijek nadao nastupati u bendu. Kramer, student Berklee College of Music, je prekinuo školovanje i pridružio se bendu. U listopadu 1970. su se ponovno našli s Tylerom, koji je isprva bio bubnjar i prateći vokal, ali je odbijao svirati bubnjeve u ovom bendu, inzistirajući da će se pridružiti bendu samo kao frontmen i glavni pjevač. Bend se složio i Aerosmith je rođen. Dodali su Raya Tabanoa, Tylerovog prijatelja i djetinjstva, kao ritam gitaristu i počeli svirati koncerte u okolici. 1971. Tabanoa je zamijenio Brad Whitford, koji je također pohađao Berklee School of Music i prije bio u bendu Earth Inc. Osim perioda od srpnja 1979 do travnja 1984, postava Tyler, Perry, Hamilton, Kramer i Whitford je ostala ista.

[uredi] 1970-e

Toys in the Attic (1975)
Toys in the Attic (1975)

Nakon formiranja benda i finalizacije postave 1971., bend je postajao popularniji u okolici svirajući koncerte. Aerosmith je potpisao s Columbia Recordsom 1972. i izdao svoj debitantski album, Aerosmith 1973. Album je bio izravni rock & roll s dobro definiranom primjesom bluesa, postavljajući temelj za Aerosmithov blues-rock zvuk. Iako je najveći singl na ljestvicama bio "Dream On" na mjestu 59, razne pjesme (poput "Mama Kin" i "Walkin' the Dog") su postale standard za koncerte i radio postaje. Album je prodan u dva milijuna primjeraka. Nakon konstantnih turneja, bend je izdao svoj drugi pokušaj Get Your Wings 1974., prvi u nizu multi-platinastih albuma koje je producirao Jack Douglas. Album je postigao bolji uspjeh na ljestvicama i proizveo rock radio hitove "Same Old Song and Dance" i "Train Kept A-Rollin'", obradu pjesme The Yardbirdsa. Također su nastali favoriti obožavatelja ,"Lord of the Thighs", "Seasons of Wither" i "S.O.S. (Too Bad)", mračnije pjesme koje su postale standard za knocerte. Do danas, Get Your Wings je prodan u tri milijuna primjeraka.

Toys in the Attic je uspostavio Aerosmith kao internacionalne zvijezde poput Led Zeppelina i The Rolling Stonesa. Album je pokazao da je Aerosmith talentiran bend na svoj osobit način, spajajući elemente bluesa, glama, heavy metala, punka, psihodelije i pop glazbe. Toys in the Attic je postigao instant uspjeh, zapoćinjući sa singlom "Sweet Emotion", koji je postao prvi hit singl u Top 40. Ovo je popraćeno sa uspješnim re-izdanjem pjesme "Dream On" koja je došla na 6. mjesto, najbolje mjesto njihova singla u 70-ima. Druga pjesma s albuma, "Walk This Way", je dospjela na Top 10 rane 1977.

"Toys in the Attic" i "Big Ten Inch Record" (pjesma koju je originalno snimio Roy Brown) su također postali rock standardi. Kao rezultat uspjeha, oba prošla albuma su skočila na ljestvicama. Toys in the Attic je postao Aerosmithov najprodavaniji studijski album u SAD-u, s prodajom preko 8 milijuna primjeraka. Sljedeći album je Rocks, koji je "uhvatio Aerosmith kad su bili najsuroviji".[11]. Brzo je prodan u platinastoj nakladi i sadrži dva radio hita, "Last Child" i "Back in the Saddle", kao i baladu "Home Tonight". Rocks je prodan u četiri milijuna primjeraka do danas. Toys in the Attic i Rocks su visoko poštivani albumi, posebno u hard rock žanru, i pojavljuju se na listama poput Rolling Stoneovih 500 najboljih albuma. Članovi Guns N' Rosesa, Metallice i Mötley Crüea tvrde da su ti albumi imali veliki utjecaj na njihovu glazbu.[12][13]

Ubrzo nakon što je Rocks izdan, bend je nastavio s turnejom, ovaj put vodeći vlastite koncerte i svirajući na nekoliko velikih stadiona i rock festivala.

Sljedeći album Draw the Line nije postigao uspjeh kad zadnja dva albuma, iako se pjesma "Draw The Line" pokazala kao manji hit (i također je dio koncertnog repertoara) i "Kings and Queens" koja je također okusila malo uspjeha. Album je prodan u dva milijuna primjeraka. Nastavljajući s turnejom i snimajući nove pjesme u kasnim 70-ima, Aerosmith je glumio u filmskoj verziji Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band. Obrada hita Beatlesa "Come Together" se pojavila na soundtracku filma. To će biti zadnji Top 40 hit za Aerosmith u idućih 10 godina. Live izdanje Live! Bootleg, originalno izdano kao dupli album 1978., je uhvatilo surovost benda na koncertima[14] tijekom Draw the Line turneje; međutim, kako su se 70-e bližile kraju, popularnost bend je opadala i zlouporaba droga i brzi život na cesti turneja i snimanja su brzo ostavili trag na bendu. Pjevač Steven Tyler i lead gitarista Joe Perry su postali poznati kao "The Toxic Twins" ("Otrovni blizanci") zbog konstantnog korištenja droga na pozornici i izvan nje. Nakon snimanja njihovog šestog studijskog albuma, Night in the Ruts, Joe Perry je napustio bend, a kao razlog je naveo razmirice s Stevenom Tylerom, i formirao The Joe Perry Project. Perryja je zamijenio dugogodišnji prijatelj benda i tekstopisac Richie Supa, a zatim Jimmy Crespo. Night in the Ruts je brzo pao s ljestvica. Jedini singl s tog albuma je bila obrada pjesme "Remember (Walking in the Sand)", koja je dosegla 67. mjesto.

[uredi] 1980-e

Pump (1989)
Pump (1989)

Aerosmith je izdao Greatest Hits album 1980. 1981. bend je doživio još jedan gubitak - Brad Whitford je napustio bend. Nakon snimanja dionica gitara na pjesmi "Lightning Strikes", Whitforda je zamijenio Rick Dufay i bend je snimio svoj sedmi album Rock in a Hard Place 1982. Album je smatran komercijalnim promašajem. Dosegao ja zlatnu nakladu, ali bez hit singla. Na turneji Rock in a Hard Place, Tyler se onesvjestio na pozornici tijekom koncerta u studenom 1982.

Na Valentinovo 1984. Perry i Whitford su vidjeli nastup Aerosmitha. Ponovno su primljeni u bend u travnju iste godine. Steven Tyler se prisjeća, "Trebali ste osjetiti iskru u trenutku kad smo se nas petorica ponovno okupili u istoj sobi. Počeli smo se smijati—kao da nije ni prošlo pet godina. Znali smo da smo učinili pravu stvar."

Aerosmith je krenuo na povratničku turneju nazvanu "Back in the Saddle" 1984., iz koje je proizašao live album Classics Live II. Još uvijek u problemima, grupa je potpisala s Geffen Recordsom i počela raditi na povratku na scenu.

Unatoč potpisivanju benda novoj diskografskoj kući, Columbia je uzimala danak Aerosmithova povratka, izdajući live kompilacije Classics Live I and II i B-strane Gems.

1985. izlazi Done with Mirrors, prvi studijski album pod izdavačkom kućom Geffen i prvi album od ponovnog okupljanja. Album je primio pozitivne kritike, ali nije proizveo nijedan hit singl. Najprimjetnija pjesma na albumu, "Let the Music Do the Talking," je zapravo obrada pjesme koju je originalno snimio The Joe Perry Project i izdao na istoimenom albumu. Međutim, bend je postao popularna koncertna atrakcija, uspješno podržavajući Done With Mirrors turnejom koja je nastavljena u 1986. 1986. Steven Tyler i Joe Perry su se pojavili na Run D.M.C.evoj obradi pjesme "Walk This Way", spajajući rock and roll i hip hop čime je rap cementiran u američku popularnu glazbu i započet je Aerosmithov istinski povratak.

No članovi benda su i dalje imali problema s drogom. 1986. Steven Tyler je uspješno prošao program rehabilitacije. Ostatak benda je također prošao programe rehabilitacije u sljedećih par godina. Kako piše u autobiografiji benda, Collins se zakleo da može učiniti Aerosmith najboljim bendom na svijetu do 1990. ako svi prođu program rehabilitacije.

Permanent Vacation je izdan u kolovozu 1987. Permanent Vacation je bio veliki hit za bend, postajući njihov najprodavaniji album u 10 godina (prodan u 5 milijuna primjeraka u SAD-u) i imajući sva tri singla ("Dude (Looks Like a Lady)", "Rag Doll" i "Angel") na Top 20 u Billboard Hot 100. Grupa je krenula na turneju s grupom Guns N' Roses, turneju koja je bila veoma napeta u to vrijeme za Aerosmith, kako su se oni borili da ostanu čisti od droga, dok su Gn'R bili poznati kao veliki konzumanti droga.

Njihov sljedeći album je prošao još bolje. Pump, izdan u listopadu 1989., je sadržavao tri Top 10 singla: "Janie's Got a Gun", "What it Takes" i "Love in an Elevator", kao i "The Other Side", ponovno uspostavljajući Aerosmith kao ozbiljnu glazbenu velesilu.[15] Pump je bio kritički i komercijalni uspjeh, prodan u 7 milijuna primjeraka, zaradio dobre kritike u velikim glazbenim časopisima i donio bendu prvi Grammy, za "Janie's Got a Gun". Proces snimanja albuma je dokumentiran u The Making of Pump, koji je izdan kao DVD. Video spotovi za singlove s albuma su bili na izdanju Things That Go Pump in the Night, koji je brzo dostigao platinastu nakladu. 1989. članovi Aerosmitha Steven Tyler i Joe Perry gostuju na nakoliko koncerata većih glazbenih rock-skupina poput Bon Jovi s kojima izvode Walk This Way.

[uredi] 1990-e

Bend je završio Pump turneju 1990. 21. veljače 1990. bend se pojavio u "Wayne's World" kao skeč u emisiji Saturday Night Live i izveo svoje hitove "Janie's Got a Gun" i "Monkey On My Back". 18. rujna 1990. bend je nastupao u MTV-evom Unplugged. Bend je iste godine primljen u Hollywood Rock Walk. 1991. bend se pojavio u seriji The Simpsons u epizodi "Flaming Moe's" i izdao box set Pandora's Box. 1992. Tyler i Perry su gostovali na koncertu Guns N' Roses-a tijekom njihovog koncerta u Parizu, čiji je prijenos bio na televizijskim postajama širom svijeta. Pjesme koje su izveli su bile "Mama Kin" i "Train Kept-A Rollin".

Bend je uzeo laganu stanku i počeo snimati sljedeći album 1992. Unatoč značajnim promjenama u popularnoj glazbi pri početku '90-ih, idući album, Get a Grip, je doživio golemi komercijalni uspjeh, postajući njihov prvi album koji je debitirao na prvom mjestu ljestvica i prodao 7 milijuna primjeraka u dvije godine. Prvi singlovi su bile hard rock pjesme "Livin' on the Edge" i "Eat the Rich". Iako mnogi kritičari nisu bili oduševljeni zbog fokusiranja na balade pri promociji albuma, sve tri ("Cryin'", "Crazy" i "Amazing") su se dokazale kao uspješne na radiju i MTV-u. U glazbenim spotovima je glumila, tada još u usponu, Alicia Silverstone; njezin provokativan nastup joj je zaradio titulu "Aerosmith koke". Tylerova kćer Liv Tyler je također glumila u spotu za "Crazy". Get a Grip će se nastaviti prodavati u više od 7 milijuna primjeraka samo u SAD-u i preko 20 milijuna primjeraka u svijetu.

Tijekom izrade albuma Get a Grip, menadžment i izdavačka kuća su doveli raznolike profesionalne tekstopisce da daju pjesmama komercijalniji izgled, što će se nastaviti do ranih 2000-ih. Međutim, ovo je odvelo do konstantnih optužaba o "prodaji" benda. Kao dodatak 18-mjesečnoj svjetskoj turneji u potporu albuma Get a Grip, bend je učinio neke stvari da bi promovirali sebe, svoj album i izgled u očima mlade generacije, što uključuje pojavljivanje u filmu Wayne's World 2, gdje su svirali dvije pjesme, pojavljivanje benda i glazbe u video igri Revolution X, nastup na Woodstock '94, posuđivanje pjesme "Deuces Are Wild" u The Beavis & Butt-Head Experience i otvaranje vlasitog kluba, The Mama Kin, u Bostonu 1994.

1994. bend je izdao kompilaciju za Geffen Records, nazvanu Big Ones, koja je sadržavala najveće hitove s albuma Permanent Vacation, Pump i Get a Grip, kao i tri nove pjesme, "Deuces Are Wild", "Blind Man" i "Walk on Water", koje su doživjele veliki uspjeh na rock ljestvicama.

Aerosmith je ponovno potpisao s Columbia Records sredinom '90-ih, ali su morali upotpuniti ugovor s Geffen Records za još dva albuma. Bend se opustio uz svoje obitelji prije rada na novom albumu, Nine Lives, koji je bio zaražen osobnim problemima, uključujući otpuštanje menadžera Tima Collinsa, koji je navodno zamalo rastavio bend. Producent albuma je također zamijenjen, Glena Ballarda je zamijenio Kevin Shirley. Nine Lives je izdan u ožujku 1997. Kritike su bile pomiješane, i Nine Lives je pao na ljestvicama, iako je proveo dosta vremena na ljestvicama i doživio dvostruku platinastu nakladu u SAD-u, zahvaljujući singlovima "Falling in Love (Is Hard on the Knees)", "Hole in My Soul" i "Pink". Nakon albuma je uslijedila turneja koja je trajala preko dvije godine, nazvana Nine Lives Tour, u kojoj su se dogodili razni problemi uključujući ozljedu noge Stevena Tylera na koncertu i opekline drugog stupnja koje je doživio Joey Kramer nakon što mu se auto zapalio na benzinskoj crpki. Međutim, bend je izdao svoj jedini #1 singl ikada: "I Don't Want to Miss a Thing", ljubavna tema iz filma Armageddon, u kojem je glumila Tylerova kći Liv. Pjesma je ostala na vrhu ljestvica četiri tjedna i bila je nominirana za Academy Award. 1998. je izdan dvostruki live album, A Little South of Sanity, koji je nastao s koncerata iz turneja Get a Grip i Nine Lives. Album je doživio platinastu nakladu ubrzo nakon izlaska.

[uredi] 2000-e

Aerosmith nastupa u National Mall u Washingtonu, DC, 4. rujan 2003.
Aerosmith nastupa u National Mall u Washingtonu, DC, 4. rujan 2003.

Bend je ušao u iduće desetljeće nastupajući na poluvremenskom šou za Super Bowl XXXV, u siječnju 2001., zajedno s pop zvijezdama 'N Sync, Britney Spears, Mary J. Blige i Nelly. Sve su ove zvijezde surađivale s Aerosmithom na kraju nastupa na njihovoj legendarnoj pjesmi "Walk This Way".

U ožujku 2001. bend je izdao svoj trinaesti studijski album Just Push Play. Album je ubrzo doživio platinastu nakladu, predvođen Top 10 hitom "Jaded" i pojavljivanjem pjesme Just Push Play u reklamama za Dodge. Bend je primljen u Rock and Roll Hall of Fame ubrzo nakokn izlaska albuma, krajem ožujka 2001., nakon nominacije u 2000. kojom nisu bili primljeni. Kasnije iste godine, bend je nastupao na dobrotvornom koncertu United We Stand: What More Can I Give u Washingtonu za žrtve terorističkih napada 11. rujna.

Bend je započeo 2002. godinu završetkom turneje Just Push Play, istovremeno snimajući dijelove za svoj Behind the Music special na VH1, koji ne samo da je predstavio povijest benda nego i njihove trenutne aktivnosti i turneje. Special je jedan od rijetkih dvosatnih Behind the Music. U srpnju 2002. Aerosmith je izdao kompilaciju od 2 diska nazvanu O, Yeah! The Ultimate Aerosmith Hits, koja je sadržavala novi singl "Girls of Summer" i odvela bend na Girls of Summer turneju zajedno s Kid Rockom i Run-D.M.C. kao predgrupama. Iste godine bend je predstavljen kao MTV ikona, kao drugi bend koji je dobio tu titulu.

2003. Aerosmith je ujedinio snage s Kiss-om na Rocksimus Maximus turneji, kao pripremu za izdavanje svoga blues albuma.

Njihov dugoočekivani[16] blues album Honkin' on Bobo je izdan u 2004. Honkin' on Bobo je stvorio podlogu za ponovno izbijanje bluesa i tradicionalne glazbe širom SAD-a i Europe. Album je povratak korijenima benda, snimajući album uživo u studiju i radeći s bivšim producentom Jackom Douglasom. Slijedio ga je live DVD You Gotta Move u prosincu 2004., snimka prvog nastupa Honkin' on Bobo turneje.

Ovaj članak nije preveden djelomično ili uopće.
Slobodno pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.


[uredi] Povijest članova

(1970-1971)
  • Steven Tyler - glavni vokal, piano, usna harmonika, perkuzije
  • Joe Perry - lead i ritam gitara, prateći vokal
  • Ray Tabano - ritam gitara
  • Tom Hamilton - bas
  • Joey Kramer - bubnjevi i perkuzije
(1971-1979)
  • Steven Tyler - glavni vokal, piano, usna harmonika, perkuzije
  • Joe Perry - lead i ritam gitara, prateći vokal
  • Brad Whitford - ritam i lead gitara
  • Tom Hamilton - bas
  • Joey Kramer - bubnjevi i perkuzije, prateći vokal
(1979-1980)
  • Steven Tyler - glavni vokal, piano, usna harmonika, perkuzije
  • Jimmy Crespo - lead i ritam gitara, prateći vokal
  • Brad Whitford - ritam i lead gitara
  • Tom Hamilton - bas, prateći vokal
  • Joey Kramer - bubnjevi i perkuzije, prateći vokal
(1980-1984)
  • Steven Tyler - glavni vokal, piano, usna harmonika, perkuzije
  • Jimmy Crespo - lead i ritam gitara, prateći vokal
  • Rick Dufay - ritam i lead gitara
  • Tom Hamilton - bas, prateći vokal
  • Joey Kramer - bubnjevi i perkuzije, prateći vokal
(1984-danas)
  • Steven Tyler - glavni vokal, piano, usna harmonika, perkuzije
  • Joe Perry - lead i ritam gitara, prateći vokal
  • Brad Whitford - ritam i lead gitara
  • Tom Hamilton - bas, prateći vokal
  • Joey Kramer - bubnjevi i perkuzije

[uredi] Privremeni članovi

  • David Hull - bas (rujan-prosinac 2006.)

[uredi] Diskografija

Vidi Aerosmith diskografija za potpunu diskografiju

[uredi] Studijski albumi

Novi album je najavljen za 2007. ili 2008.

[uredi] Singlovi

Aerosmith trenutno ima dvadeset i jedan singl koji su dostigli Top 40 na Billboard Hot 100:

    • 1975 "Sweet Emotion" #36
    • 1976 "Dream On" (re-izdanje) #6
    • 1976 "Last Child" #21
    • 1977 "Walk This Way" #10
    • 1977 "Back in the Saddle" #38
    • 1978 "Come Together" #23
    • 1987 "Dude (Looks Like a Lady)" #14
    • 1988 "Angel" #3
    • 1988 "Rag Doll" #17
    • 1989 "Love in an Elevator" #5
    • 1990 "Janie's Got a Gun" #4
    • 1990 "What It Takes (song)|What It Takes" #9
    • 1990 "The Other Side" #22
    • 1993 "Livin' on the Edge" #18
    • 1993 "Cryin'" #12
    • 1994 "Amazing" #24
    • 1994 "Crazy" #17
    • 1997 "Falling in Love (Is Hard on the Knees)" #35
    • 1998 "Pink" #27
    • 1998 "I Don't Want to Miss a Thing" #1
    • 2001 "Jaded" #7

[uredi] Glazbeni utjecaji

[uredi] Pod utjecajem

Aerosmith je bio pod utjecajem mnogih glazbenika, uglavnom onih koji su spajali blues i rock u svojoj glazbi.[17]

[uredi] Aerosmith je utjecao

Aerosmith je utjecao na mnoge izvođače, uglavnom u glam metal, grunge i alternativnoj rock sceni.[18]

[uredi] Koncertne turneje

Glavni članak: Aerosmith koncertne turneje


[uredi] Nagrade i postignuća

Glavni članak: Aerosmith nagrade i postignuća


[uredi] Ostalo

  • Aerosmith ponekad svira svirke iznenađenja i privatne zabave pod nadimcima "Dr. J. Jones and the Interns" , "The G-Spots" i "Rayco and The Seat Covers"
  • 1975. Aerosmith je ustanovio svoju bazu "The Wherehouse", pretvoreno skladište u Walthamu, MA koje je bend iznajmio kao prostor za urede, vođenje operacija, studio i mjesto za probe.
  • William Weld, bivši guverner Massachusettsa, je službeno proglasio 13. travanj kao "Aerosmith Day" 1993.

[uredi] Reference

  1. Bradenton.com
  2. Hob.com
  3. MovieNetworks.com
  4. Douglas, S. and Aerosmith: "Walk This Way", page 1-15. Avon, 1997
  5. RIAA.com
  6. RIAA.com
  7. Billboard Boxscore
  8. Aerosmith. Slash. Rolling Stone Issue 946. Rolling Stone.
  9. The Immortals: The First Fifty. Rolling Stone Issue 946. Rolling Stone.
  10. MTV.com
  11. Allmusic.com
  12. RollingStone.com
  13. Blabbermouth.net
  14. CDUniverse.com
  15. Blender.com
  16. Allmusic.com
  17. Allmusic.com
  18. Allmusic.com

[uredi] Daljnje čitanje

  • Walk This Way: The Autobiography of Aerosmith - Stephen Douglas i Aerosmith

[uredi] Vanjske poveznice