Bilo jednom u Americi
Izvor: Wikipedija
Bilo jednom u Americi | |
---|---|
Once Upon a Time in America | |
![]() Poster filma Bilo jednom u Americi |
|
Redatelj | Sergio Leone |
Producent | Arnon Milchan |
Scenarist | Sergio Leone Piero De Bernardi Enrico Medioli Franco Arcalli Franco Ferrini Leonardo Benvenuti Harry Grey (roman) |
Glavne uloge | Robert De Niro James Woods Elizabeth McGovern Burt Young Tuesday Weld Jennifer Connelly Joe Pesci Treat Williams Danny Aiello William Forsythe Richard Bright Darlanne Fluegel James Hayden |
Glazba | Ennio Morricone |
Distributer | Warner Bros. |
Godina izdanja | 1984. |
Trajanje | 229 min. |
Država | SAD |
Jezik | engleski |
Budžet | $20,000,000 |
IMDb profil |
Bilo jednom u Americi ( engl. Once Upon a Time in America) je zadnji film Sergia Leonea iz 1984. s Robertom De Nirom i Jamesom Woodsom u ulogama mladih Židova koji od dječaka iz židovskog geta u New Yorku izrastaju u vodeće ličnosti njujorškog organiziranog kriminala.
Film je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu 1984. u originalnoj verziji koja traje 229 minuta (3 sata i 49 minuta). U SAD-u film je izašao u dosta skraćenoj verziji koja je trajala gotovo 90 minuta kraće nego originalna verzija koja se prikazivala u Europi. U skraćenoj verziji izbačene su scene flashbackova, a događaji su poredani kronološki.
Sadržaj |
[uredi] Roman 'The Hoods'
Film je nastao prema autobiografskom romanu The Hoods Harryja Greya (pseudonim), bivšeg gangsterskog doušnika. Sami roman govori samo o prvim dvjema trećinama filma. Radnja je vjerno prenesena iz knjige, iako scene silovanja nema u romanu, a imena nekih likova su različita.
Druga velika razlika je u tome što se u romanu pojavljuje nekoliko povijesnih mafijaških figura, kao što su Frank Costello, Meyer Lansky i Bugsy Siegel. Leone ih nije htio uvrstiti u priču jer je smatrao kako će odvući pozornost od glavne priče. Mafija je ipak zastupljena u filmu, u kratkoj sceni pojavljuju se izmišljena braća Minaldi, Frank i Joe, koje glume Joe Pesci i Burt Young. Osim toga, neki likovi su nastali prema stvarnim mafijaškim ličnostima: lik Noodlesa djelomično je temeljen na Meyeru Lanskyju, a lik Maxa na Bugsyju Siegelu (Maxova reakcija kad ga Noodles naziva "ludim" preuzeta je direktno iz Siegelovih stvarnih reakcija na njegov nadimak), a nekoliko ubojstava i kriminalnih djela temeljeno je na fotografijama stvarnih incidenata, kao što je ubojstvo Joea Minaldija, koje je temeljeno na ubojstvu Bugsyja Siegela.
Leone je htio snimiti ovaj film prije svog špageti-vesterna Dobar, Loš, Zao, ali nije mogao otkupiti prava na roman i dogovoriti sastanak s autorom. Gray se konačno sastao s Leoneom nekoliko puta tijekom šezdesetih i sedamdesetih jer je bio obožavatelj Leoneovih vesterna; prije svoje smrti 1982., pristao je na filmsku adaptaciju. Jedan od razloga zašto je produkcija trajala tako dugo bio je taj što je i drugi producent imao prava na roman i nije ih htio prodati do kraja sedamdesetih.
Leone je puno razmišljao koje će glumce angažirati za razne uloge. Bio je zainteresiran za Gerarda Depardieua, kojemu je ponudio da nauči engleski s njujorškim naglaskom ako hoće ulogu u filmu. Richard Dreyfuss bio je jedan od kandidata za ulogu Maxa, a Leone je razmišljao i o Tomu Berengeru i Dustinu Hoffmanu. Leone je također pokušao angažirati mlađeg redatelja, kao što je to napravio u filmu Za šaku dinamita. Prvo je angažirao Johna Miliusa, njegovog obožavatelja koji je bio zainteresiran za ideju; ali Milius je radio na filmu The Wind and the Lion i na scenariju za Apokalipsu danas, pa se nije mogao posvetiti projektu.
[uredi] Radnja
Film je vezan uz tri epohe američke povijesti, uz dvije flashback sekvence (najviše u 1921. i 1933. godini), zajedno s 1968. u kojoj se glavni lik prisjeća svog života. Nakon anonimnog poziva da se vrati u New York nakon 35 godina skrivanja, David "Noodles" Aaronson prisiljen je suočiti se sa svojom prošlošću dok traži osobu koja ga je pronašla.
Nakon smrti svojih prijatelja 1933., Maxa, Patsyja i Cockeyja, koje je ubila policija u pucnjavi, Noodles, kojeg progoni mafija, skriva se u opijumskom skrovištu. Skrivajući se, prepušta se uspomenama o svojem djetinjstvu u dvadesetim godinama u New Yorku. Mladi Noodles (Scott Tiler) 1921. povlači se po židovskom getu u Brooklynu kao siromašna ulična propalica. Njegovu bandu čine Patrick "Patsy" Goldberg (Brian Bloom), Phillip "Cockeye" Stein (Adrian Curran) i Dominic (Noah Mozezi), koji nema prezimena. Kriminal u getu kontrolira lokalni razbojnik Bugsy (James Russo), koji isto tako ima svoju bandu.
Noodles i njegova banda prvi se put susreću s Maxom Bercovitzom (Rusty Jacobs), i počinju vlastite pothvate uz Noodlesovo i Maxovo zajedničko vodstvo. Najvažnije sporedne teme filma su skupljanje plijena u torbu koju ostavljaju u ormariću na autobusnoj postaji (ključni detalj radnje), Noodlesovo bezuspješno koketiranje s Deborah (Jennifer Connelly), djevojkom iz susjedstva koja želi postati plesačica i glumica, i odnos bande s Deborinim bratom, Debelim Moeom (Mike Monetti). Prisjećanje na djetinjstvo završava tragedijom, jer Bugsy, bijesan zbog uspjeha dječaka i njihove neovisnosti, ubija Dominica. Noodles uzvraća izbovši Bugsyja do smrti nožem. U tom trenutku pojavljuju se policajci, i Noodles je osuđen na 12 godina zatvora.
Nova flashback sekvenca počinje u 1933. kad je Noodles (Robert De Niro) pušten iz zatvora. Ubrzo se susreće sa svojom starom bandom: Maxom (James Woods), Patsyjem (James Hayden) i Cockeyjem (William Forsythe), koji su postali glavni glavni krijumčari alkohola. Nakon kratkog susreta s Deborah (Elizabeth McGovern), njezinim bratom Debelim Moeom (Larry Rapp), koji vodi njihovi ilegalni lokal, i Peggy (Amy Ryder), Patsyjevom djevojkom, koja vodi njihov bordel, Noodles se vraća na stare staze kad ga angažiraju braća Minaldi, Joe (Burt Young) i Frankie (Joe Pesci). Minaldiji žele da banda ukrade pošiljku dijamanata od draguljara i donesu ih Joeu.
Tijekom pljačke, upoznajemo se s Carol (Tuesday Weld), draguljarovom tajnicom, koju Noodles siluje dok ostali kradu dijamante. Poslije, na napuštenom doku, ubijaju Joea i njegove ljude. Noodles je ogorčen, ali mu Max otkriva da je Frankie (Pesci) sredio da eliminiraju Joea, i kaže mu da to može donijeti više posla bandi. Noodles se opire suradnji s mafijom, te posebno ističe da mu Frankie može jednog dana narediti da ubije Maxa, ali ubrzo skreće s teme.
Banda ubrzo postaje sve dublje povezana s mafijom. Interveniraju u štrajku radnika u čeličani kako bi zaštitili šefa sindikata Jimmyja Conwaya O'Donnella (Treat Williams) od tajkuna Crowninga (Gerard Murphy) i njegovih unajmljenih ubojica koje predvodi Joe Kukavica (Richard Bright). Banda je također prisiljena upetljati se s korumpiranim policijskim šefom Vincentom Aiellom (Danny Aiello), kojeg potplaćuje čeličana. Zamjenjuju šefova novorođenog sina za neku drugu bebu u bolnici. Ubrzo nakon toga, Carol postaje sve više povezana s bandom i zaljubljuje se u Maxa. Noodles odlazi na spoj s Deborah, i nakon što ga je ona odbila, siluje ju na zadnjem sjedištu unajmljene limuzine.
Max sve više povezuje četiri prijatelja s mafijom, sindikatima i politikom. Postaje pohlepan u želji da banda zauzme respektabilniju poziciju, ali Noodles se i dalje ne slaže. Nakon završetka prohibicije, Max predlaže pljačku njujorške banke s federalnim rezervama, a Noodles se počne protiviti smatrajući kako je to samoubojstvo. Carol uvjerava Noodlesa da oda policiji plan u nadi da će trojica prijatelja biti uhićena. Nažalost, Max, Patsy i Cockeye ubijeni su u obračunu s policijom; ispostavlja se da je Maxovo tijelo tako spaljeno da se ne može ni identificirati. Noodles, koji treba novac kako bi pobjegao, odlazi na autobusnu stanicu, ali otkriva kako je netko pokupio novac iz torbe i zamijenio ga novinama.
Radnja se tada premješta u 1968. Noodles se vraća iz Buffaloa, gdje je živio zadnjih 35 godina pod lažnim imenom. Vrativši se u staru četvrt, posjećuje Moea, koji i dalje drži lokal i Deborah, sada uspješnu glumicu koja je u vezi s ministrom trgovine, Christopherom Baileyjem. Noodles ponovno odlazi na autobusnu stanicu i u kovčegu nalazi novac, s anonimnom porukom kako je unaprijed isplaćen za posljednji posao. Odmah mu postaje jasno kako je Max još živ, da je lažirao svoju smrt 1933. uz pomoć mafije, i ponovno se uzdigao, ovaj put kao moćni i bogati Bailey. Budući da mu slijedi istraga za korupciju, "Bailey" šalje kovčeg pun novca, s kojim misli unajmiti Noodlesa da ga ubije. Max će se izvući od istrage neokaljane časti, a Noodles ima priliku osvetiti se čovjeku koji mu je ukrao život. Noodles odbija i odlazi. Napuštajući Baileyjevo imanje, primjećuje čovjeka, Maxa, kako ga slijedi. U tom trenutku prolazi kamion za smeće između dvojice, a kad se maknuo, drugi čovjek je nestao. Kamera se fokusira na to kako kamion melje smeće, sugerirajući kako se Max ubio bacivši se u stroj. Dok svjetla kamiona nestaju u noći, dva auta puna pijanaca prolaze u drugom smjeru. Jedno vozilo potječe iz tridesetih, a ljudi u njemu obučeni su u odjeću iz tog perioda. Ostaje nepoznato je li ovo samo još jedan flashback ili kostimirana zabava na kotačima. Film se vraća u tridesete s Noodlesom u opijumskom skrovištu. Leži na malom krevetu kao na početku priče, uvlači malo opijuma iz lule, okreće se prema kameri i počinje se blaženo smijati. Slika se zamrzava, počinje odjavna špica.
[uredi] Kritike i današnji status filma
Premijera filma na filmskom festivalu u Cannesu bio je veliki uspjeh. Iako su neke ženske pripadnice publike bile uvrijeđene scenama silovanja i prikazom žena, film je bio iznimno uspješan, zasluživši petnaestominutni pljesak publike. Originalna verzija filma prikazana u Europi zaslužila je odlične kritike te je odlično prošla u kinima Europe i inozemstva. Međutim, premijere u Kanadi i SAD-u zaradile su pomiješane recenzije. Film je bio drastično skraćen, najviše iz komercijalnih razloga. Leone, koji je odbio režiju Kuma dvanaest godina prije, bio je ljut kad je nekoliko američkih kritičara nazvalo skraćenu verziju filma "židovskim Kumom". 144-minutna verzija bila je fijasko i kritičari su je pokopali. Roger Ebert je, međutim, naglasio je u recenziji iz 1984. kako je originalna verzija remek-djelo, dok je skraćena bila obična karikatura.
Originalna verzija filma bila je najhvaljeniji Leoneov film. James Woods smatra da mu je uloga u Bilo jednom u Americi najbolja u životu. Ebert je, u svojoj recenziji filma Briana de Palme, Nedodirljivi, nazvao originalnu verziju filma najboljim prikazom ere prohibicije. Časopis Sight and Sound uvrstio je film među deset najboljih u zadnjih dvadeset i pet godina. Iako je često nepovoljno uspoređivan s Kumom, Bilo jednom u Americi je ipak proglašen klasikom filmske umjetnosti.