Šaški

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran.
Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo.
Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove.

Šaški, selo u općini Jesenje u županiji Krapinsko-zagorskoj, iako bi se po zapuštenosti odnosno neizgrađenosti osnovne infrastrukture moglo reći da i ne pripada nikome. Očekuje se konačno asfaltna cesta iz pravca Gornje Jesenje-Šaški, dok pravac Golubovec-Šaški ostaje dijelom neasfaltiran. Asfaltna cesta naime vodi samo do zaseoka Malogorski i Bistrovići.

Ovo će se ubrzo promijeniti. Danas (rujan 2006.) je već trasiran put i pripremljen za polaganje drenaže u pravcu Malogorski - Šaški - Jesenje preko Turmeka i preko Cerine.

Brdo Jesenjsko se proteže se od Gornjeg Jesenja do granice Krapinsko-zagorske županije (Općine Golubovec) s jedne strane te Općine Bednja i Radoboj s drugih strana. Selo Šaški smješteno je na nekakvoj tromeđi između tih triju općina.

Udaljenosti do najbližih kakvih-takvih središta (trgovina i slično) iznose nemalih 5-6 kilometara. Može se slobodno birati stranu jer je skoro pa nevažno u kojem će se smjeru ići budući nema neke vrle razlike u udaljenosti. Preostali stanovnici tog pitomog sela najviše su usmjereni prema Novom Golubovcu koji pripada drugoj županiji. U Novi Golubovec djeca odlaze u školu, koriste se usluge pošte i dr. Kako je administrativno središte Krapina u nju se odlazi samo po potrebne dokumente i slično.

Selo Šaški dijeli se na:
Gornje Šaške,
Srednje Šaške i
Donje Šaške.
U dijelu Gornji Šaški žive 4 stanovnika mahom staračke dobi.
Srednji Šaški su nešto brojniji - imaju oko 15 stanovnika (točan broj slijedi)
Donji Šaški su danas skoro pa najbrojniji iako se radi o samo 5 domaćinstava. Ovo najbrojniji molim shvatiti u izuzetno povoljnom smislu. Lijepo je da taj pitomi i dragi kraj neće ostati zapušten. Donji Šaški imaju oko 16 stanovnika.
Nažalost, zbog nepovoljnih uvjeta za moderan život ljudi su se mahom odselili. Tako ih danas imamo razasute po cijelom svijetu, da tako kažemo, budući njih ima i po bespućima Australije, Sjeverne Amerike (USA), Europe itd. Stanovništvo je migriralo i unutar hrvatske i to u gradove-regije:
Podrvaina - Koprivnica, Koprivnički bregi Moslavina - Kutina, Garešnica, gradove kao što su Zagreb, Krapina , Zlatar, Lepoglava,Ivanec, Varaždin,
u susjedne države: Njemačka, Slovenija itd.


Okruženje:
Selo Šaške okružuju sela (na susjednim bregovima):
Bistrovići - selo koje doživljava porast stanovništva zahvaljujući njihovoj upornosti da se tu održe što je za svaku pohvalu. Vide se ako se popne na prvi brijeg i pogleda prema odašiljaču Ivanščica. Malo ispod smjestili su se Bistrovići (pogledom ispod da ne bu ispalo da su ispod Ivanščice, a niesu). Zadnjih nekoliko godina izgradili su i nove kuće tako da je selo poprimilo moderniji izgled.
Šumigi - sve manje ljudi, ali su još tu. Nekoć je i tu bilo cike i vriske, ima je i danas. Jedna obitelj drži ovo selo onakvim kakvo bi trebalo biti - mislimo pri tome na to da imaju malu djecu koja trčkaraju po dvorišćima i unose radost i živost u selo.
Malogorski - selo koje doživljava sličnu sudbinu kao i Šaški. Što se tiče broja stanovnika, vrlo je malo mladih ljudi, a zna se kakva je sudbina sela sa starijom populacijom.
Cerinski - slično kao i Šaški, sve manje stanovnika i težak život čine svoje.

Poljoprivreda

je bila i ostala osnovna djelatnost sela. Sva domaćinstva bavila su se nekim oblikom poljoprivrede. No, radilo se mahom ručno, uz uporabu najosnovnijih alata čak i u ovo današnje doba. Nedostatak bilo kakve mehanizacije imao je za posljedicu niske prinose (na ionako malim njivama) tako da su domaćinstva poljoprivredom zadovoljavala uglavnom vlastite potrebe.
Na putu ste obvezno sreli volove koji su sve do kraja 20 stoljeća bili skoro pa jedino zaprežno "sredstvo", kak bi mi to rekli - vozne. Volovi su se koristili iz razloga što se radi o brdovitom kraju.

Volovi su bili i jedino bogatstvo domaćinstva. Kada su se prodavali (a morali su je prodati zbog starosti) u kući je vladala prava žalost, a nije bila rijetkost da su potekle i suze. Tad su se i pričale priče što se sve i na koje načine činilo s tim "mojim dobrim voljekima". No, za te starije volove se dobilo nešto novca, a i mlade iceke.

Do mladih volova se dolazilo tako što su se stari volovi mijenjali za mlade teliće (iceke) koje je trebalo naučiti voziti, orati i sve ostale stvari koje se moglo raditi s njima. To je obilovalo kojekakvim scenama od kojih su mnoge bile i komične. Za mlade volove su se koristili mali jarmovi u koje su se pokušavali upregnuti. Kada ste to postigli već ste bili na konju. Ti mladi telići usitinu su se slagali bez veze pa ste ih morali naguravati, a oni bi vas pokadkad počastili kojim udarcem repa po nosu. No, ako ste bili strpljivi životinje se moglo naučiti onome za što ste ih trebali.

Ponekad niti to nije bilo dovoljno da se prehrani obitelj. Zato je u selu redovito bio rado viđen gost tzv. Piljončun. Radilo se o gospodinu koji je dugi niz godina vozio poljoprivredne proizvode u to selo (apsurd, ali je tako bilo). Kad je stao na sredini sela skupilo se ono malo ljudi što ih je u selu bilo i počela je trgovina, često bez novaca. Otud i velika popularnost Piljončuna. Moglo se nešto kupiti, a platiti ako se ima novca. Redovito je i nešto dodao (nije bio škrt na vagi), a to se u ono vrijeme cijenilo. Uglavnom kad je dolazio Piljončun selo je bilo uz njega.

Kupovalo se i grožđe kako bi se nadopunila vlastita proizvodnja. Svako je domaćinstvo imalo ponešto vinograda, uglavnom divljih sorti grožđa pa možete zamisliti kakva je fešta nastala nakon berbe. Često niti krvi nije nedostajalo. No, o nekom većem nasilju ne može se govoriti. Uzgajala se čista zagorska Noja, ali u manjim količinama - odnosno količinama nedostatnim za vlastite potrebe (i prohtjeve), pa je mnoga bačva bila dotakana iz Žljieba - izvora najhladnije i najbolje vode na svijetu (nema razloga za skromnost, tako je tada bilo). No, nitko to nije priznavao što je rezultiralo brojnim komičnim scenama. Naime, rijetko je netko nekome vjerovao da pije pravo vino (čisto vino bez dodatka vode). Znalo se kod koga se toči bolje, a kod koga lošije vino. Kada se popilobolje, a tome nije trebalo dugo, došlo je red i na ono lošije. Kada nije bilo više ni lošijeg stradavale su šume - prodavalo se ono malo drva što se imalo samo da grlo ne bude suho. Danas, trsja se obrađuju sve manje, mnoga su i zapuštena jer mlađe generacije poučene bolnim iskustvima predaka nemaju volje za takvo što.

Njive su se godinama obrađivale uz pomoć volova. Kako se radi o brdskom području druge životinje nisu dolazile u obzir, a zbog nedostatka sredstava nije bilo traktora. Do nedavno oralo se s najobičnijim plugovima kojima su se služili i naši pretci. Nakon toga se drvenom branom usitnilo zemljicu i pripremilo tloza sadnju.

Kukuruz se sadio ručno, kao i krumpir i mnoge druge kulture. Sadio se isključivo domaći kukuruz (bijeli) koji se po prinosu ne može mjeriti sa suvremenim hibridnim sortama kukuruza, ali mu u kvaliteti premca nema. Kada je tlo bilo pripremljeno, Čarom su se napravili redovi u kojima se trebao saditi kukuruz. Nakon toga uzeli ste kukuruz i malu motičicu i zakopali zrno ili dva. Prvi radovi nako toga bili su okapanje, pa osipavanje i na kraju berba. Sve se radilo ručno što je iziskivalo dosta vremena i ljudi, a i potoke znoja i žuljeva. Radilo se uistinu teško. Krajnji proizvod, bijeli kukuruz bio je osnovna sirovina za domaći kuruzni kruh (kukuruzni) koji je bio nešto posebno. Domaći kuruzni kruh trebalo bi i danas ponuditi gostima da ih se uvjeri da se nekad i dobro jelo. Danas, na prste jedne ruke možemo izbrojati gazdarice koje znaju spremiti tu vrsnu poslasticu.



Njive

Stari su znali pričati o tome kako njiva nekada nije bilo dovoljno i kako se doslovce vodila borba za svaki pedalj zemlje čak i između braće. To je razumljivo ako se zna da su njive u to vrijeme značile život. Tko je imao njive, mogao je prehraniti obitelj.
Nazivi njiva:
Smatraju ih vrlo zanimljivima zato se i navode.
Jarek, PodZdenčecom (ispod sela i bazena s vodom, valjda otuda taj naziv), Đaečkeve, Milne, Vočura, Na platu, Podkrčem, Pušak, Ruoljakeve, Haerga, Križišće, Priesečina, Zlaka, Trebaž, Brieg, Pri Stubičaru, Jelše, Turmek
Danas veliki dio toga stoji zapušten i čeka vrijedne ruke da im opet vrate nekadašnji sjaj.