Nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
Izvor: Wikipedija
Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika. |
Ovaj članak sadrži pogrešno napisane wikipoveznice. Wikipoveznice treba popraviti u skladu s uputama. |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima (literatura, web stranice itd.). Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih izvora. |
Nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca govori o događajima tijekom jeseni 1918 godine koji su doveli do stvaranja Jugoslavije.
Sadržaj |
[uredi] Austro-Ugarska
Još tijekom stupanja na prijestolje 1916 godine Austro-Ugarski car Karlo I. Austrijski je bio obavješten da država treba sklopiti separatni mir pošto ne može izdržati rat koji bi trajao duže od 12 mjeseci. Ne želeći izdati svoje saveznike car se na to nije obazirao što će dovesti do događaja iz jeseni 1918 godine. Prvi znak neminovne propasti države dolazi tijekom rujna 1918 godine. U bitci kod Dorjanskog jezera 18/19 rujan 1918. Bugarska potpuno pobjeđuje snage Antante nanoseći im gubitke u odnosu 1:10. Bez obzira na tu pobjedu gotovo istovremeno dolazi do vijesti da je Austro-Ugarska izgubila bitku u Vardarskoj dolini protiv vojnih snaga Srbije i Francuske. Zbog takvog razvoja događaja Bugarska bez da je obavjestila svoje saveznike sklapa separatni mir povlačeći s bojišta 400 000 vojnika otvarajući tako put Srpsko-francuskoj vojsci na Balkan. Do trenutka sklapanja primirja ova vojska će osloboditi Srbiju, osvojiti Crnu Goru, Srijem, Pecs, Temišvar i današnju Vojvodinu.
Na zapadnom bojištu situacija će se po Austro-Ugarsku također katastrofalno promijeniti. Tijekom bitke kod Vittorija Veneta između 24. listopada i 3. studenog 1918. posljednja austrijska armija će biti potpuno uništena s gubicima od 400 000 vojnika. Nakon bitke talijanska vojska je nastavila prodirati osvajajući tako dijelove Istre i Slovenije.
[uredi] Crna Gora
Crnu Goru koja je bila okupirana od Austro-Ugarske 1916. godine Srpska vojska "oslobađa" tijekom listopada 1918. Već 15 listopada, to jest 8 dana prije "oslobađanja" Cetinja Srbija postavlja povjerenike za Crnogorsko pitanje koji de facto preuzimaju vlast pod imenom Centralni izvršni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore. Kako Crna Gora tog doba ima parlament okupator je proglasio da se izbori za njegov novi saziv trebaju održati 19. studenog 1918. godine. Dok su se kakvi takvi izbori održali u većem dijelu države u minimalno 3 kotara (Bijelo Polje, Plav i Gusinje) koji davaju sveukupno 30 zastupnika parlamentarce je direktno izabrala okupacijska vlast. Da bi se spriječio dolazak ljudi s pogrešnim političkim stajalištima tijekom ovog razdoblja srpska vojska je kontrolirala tko se smije, a tko ne vratiti iz inostranstva u svoju domovinu.
Nakon dovršenih izbora dolazi 24 studenog do okupljanja Podgoričke skupštine koja je trebala donesti odluku o ujedinjenju s Srbijom. U posljednjem pokušaju da to spriječi Italija koja je podržavala kralja Nikolu i nezavisnost Crne Gore pokreće svoje snage s današnje Crnogorske obale kako bi sačuvala nezavisnost ove države. U trenutku kada je talijanska vojska došla do prvih prepreka na svom putu ona se preplašena mogućeg rata s Srbijom vraća kući.
Nekoliko dana nakon talijanskog povlačenja, to jest 26. studenog 1918. godine Podgorička skupština pod "zaštitom" srpske vojske donosi sljedeću odluku tajnim glasovanjem:
"Da se Crna Gora bezuslovno sjedini s Srbijom u novu državu na čelu s dinastijom Karađorđević i da tako sjedinjeni uđu u zajedničku domovinu Srba, Hrvata i Slovenaca"
Ovo izglasavanje pod pritiskom okupatorske vojske će rezultirati Božićnim ustankom crnogorskog naroda koji dovodi do gerilskog rata u Crnoj Gori što traje sve do 1926 godine.
[uredi] Vojvodina
Dok je trajao raspad Austro-Ugarske države stanovništvo današnje Vojvodine se dvoumila o svom statusu. Dok su se jedni htjeli pridružiti Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, drugi su proglasili Banatsku republiku (31. listopada 1918.), a treći su čekali razvoj situacije. Te sve nedoumice su bile rješene polovicom studenog 1918 godine kada srpska vojska vrši okupaciju Bačke i Baranje (tadašnji Mađarski teritorij), likvidira Banatsku republiku i okupira Srijem (tada teritorij Države Slovenaca, Hrvata i Srba). Na tom okupiranom teritoriju koristeći se Crnogorskim scenarijem okupator saziva parlament kojega nitko nije izabrao da bi se proglasilo ujedinjenje s Srbijom. Sastav ovog "Vojvođanskog" parlamenta je činilo 578 Srba i 179 zastupnika ostalih naroda. U to vrijeme kada su Srbi bili 75 % svih zastupnika u demografiji "Vojvodine" su činili 29 % stanovništva[nedostaje referenca] što bolje od ičega drugog ukazuje na okupatorsku farsu. Takav "parlament" po očekivanju svih prisutnih 25. studenog 1918. izglašava ujedinjenje okupiranih područja s Srbijom. Dan ranije identično je glasovao okupirani Srijem u svom "parlamentu".
Priča o Vojvodini i njenom pripajanju Srbiji dobiti će svoj kraj tek mirovnim sporazumima iz 1919 i 1920 godine kada međunarodna zajednica naređuje Srbiji da vrati Pecs Mađarskoj i da ustupi Temišvar Rumunjskoj.
[uredi] Država Slovenaca, Hrvata i Srba
Od svog proglašenja 29. listopada 1918 godine Država Slovenaca, Hrvata i Srba bez vojske u doba dok završava Prvi svjetski rat se našla u nesagledivim problemima. Dok je sada već nepostojeća Austro-Ugarska priznala postojanje ove države s izuzetkom Srbije nitko drugi to nije učinio. U sljedećih mjesec dana koristeći se tom činjenicom talijanski vojnici prodiru na njen državni teritorij i počinju vršiti okupaciju dijelova Slovenije, Istre, Rijeke i Dalmacije. Dok je prije propasti carske Rusije 1917 godine za ovu državu postojala kakva takva mogućnost jer se Rusija zalagala za nastanak dvije Jugoslavije od kojih bi jedna bila katolička, a druga pravoslavna sada su sve velike sile vršile pritisak na ujedinjenju države Slovenaca, Hrvata i Srba s kraljevinom Srbijom. Već od 1914 godine s svojom Niškom deklaracijom Srbija je počela pripremati teren za ove događaje. Deklaracija s otok Krfa koju će 1917 godine potpisati Jugoslavenski odbor (članovi iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske) će postati osnova za stvaranje nove države iako ga se većina potpisnika odrekla prije studenog 1918 sumnjajući u namjere Srbije (primjer Frano Supilo, Ivan Meštrović).
Studeni 1918 godine je jednostavno bilo doba anarhije bez vidljivog izlazi u državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Na sjeveru došlo je do okršaja između Hrvata i Slovenaca na jednoj strani i Mađara na drugoj oko Međimurja i Prekmurja. Slična situacija se u ovo doba događa i na graničnim područjima između današnje Slovenije i Austrije gdje su svoj maleni rat imaju slovenci i njemci. Na istoku države Srijem je bio anektiran od Srbije, dok Italija uzima sve veće dijelove jadranske obale. Istovremeno u unutrašnjosti ove države naoružani dezerteri ili vojnici koji ne priznaju njenu vlast stvaraju trajnu nestabilnost. U takvim uvjetima poslano je izaslanstvo ove države u Beograd kako bi proglasilo ujedinjenje s Srbijom i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Konačne granice ove tada već bivše države će biti povučeni tek mirovnim sporazumima između 1919 i 1924 godine. Po njima današnja Hrvatska će dobiti Međimurje, a izgubiti Istru, Rijeku, Zadar i otoke. Današnja Slovenija će tim sporazumima dobit Prekmurje. S druge strane ona će izgubiti dijelove teritorija prema Italija, dok će granica s Austrijom biti odlučena na referendum za Celovec.