Hrvatski sabor 1861.
Izvor: Wikipedija
Hrvatski sabor iz 1861. godine, koji se u literaturi naziva i “Velikim saborom Hrvatske” otvoren je 15. travnja 1861.
Glavna zadaća Sabora bila je određivanje odnosa s Mađarskom, u okviru Veljačkog patenta, pri čemu Sabor stoji na stajalištu personalne unije i u odnosu na Beč i u odnosu na Budimpeštu, a dvor je želio bliže povezivanje Kraljevine sa austrijskim “nasljednim zemljama”.
Sabor su činili predstavnici izabrani prema Izbornom redu (120 osoba); virilisti, te istaknute političke osobe koje je Sabor pozvao iz Dalmacije. Članak 42. Sabora govori da je Hrvatska voljna da ponovno stupi u uži državni savez s Ugarskom, ali tek onda kad Ugarska prizna samostalnost Hrvatske i njenu teritorijalnu cjelokupnost. U članku se posebno ističe da je 1848. godine raskinuta prijašnja državnopravna veza između Ugarske i Hrvatske, te je od tada Hrvatska potpuno nezavisna i obje zemlje veže jedino osoba zajedničkog vladara. Prema tomu se pregovori o novom savezu mogu temeljiti jedino na priznanju pune državne ravnopravnosti obiju ugovornih strana. Budući da je Sabor odbio poslati svoje delegate u bečko Carevinsko vijeće, car ga je 8. studenog 1861. raspustio.
Sabor sazvan 1861. godine po sastavu je bio "najintelektualniji" Hrvatski sabor. Tada su se oblikovale prve moderne stranke, dok niz blistavih zastupničkih govora svjedoči o nacionalnoj i državnopravnoj svijesti te želji vodećih društvenih snaga u Hrvatskoj da političkim okvirom osiguraju uvjete u kojima će moći same odlučivati o uključivanju Hrvatske u europske razvojne procese. Tom prigodom donesen je i zakon (nazvan čl. 42.) prema kojem Ugarska mora priznati zemljišnu cjelovitost te samostalnost Hrvatske u poslovima uprave, sudstva, školstva i bogoštovlja.