Pieter Zeeman
Izvor: Wikipedija
Pieter Zeeman (Zonnemaire, 25. svibnja 1865. - Amsterdam, 9. listopada 1943.), nizozemski fizičar.
Nakon završetka srednješkolskog obrazovanja u Zierikzeeu, otišao je na dvije godine u Delfit gdje je primio stipendiju za klasične jezike, što je onda bilo ključno znanje za upis na fakultet. Tu je Zeeman bio izložen okolini pogodnoj za razvoj njegovog znanstvenog talenta (Dr. J. W. Lely, Kamerling Onnes). Zeeman je bio široko načitan i njegova strast za izvođenje eksperimenata zadivila je Kamerlingha Onnesa i bila baza za plodno prijateljstvo. Godine 1890. imenovan je Lorentzovim asistentom, što mu je omogućilo da sudjeluje u opsežnom programu proučavanja Kerr-efekta, važnog temelja za njegov budući rad. Doktorirao je 1893., a 1897. godinu poslije otkrića magnetskog dijeljenja središnjih linija, pozvan je na Sveučilište u Amsterdamu. 1908. godine Van der Waals (Nobelova nagrada za fiziku 1910.) je umirovljen i Zeeman je odabran kao njegov nasljednik, a u isto vrijeme je bio i direktor laboratorija fizike. Godine 1923. samo za njega izgrađen je novi laboratorij težine od četvrtine milijuna kilograma kao prikladna platforma za eksperimente bez vibracija. Taj institut je danas poznat kao Zeemanov laboratorij Sveučilišta u Amsterdamu.
Zeemanov talent za prirodnu znanost prvi put je postao očit 1883. godine, dok je još uvijek pohađao srednju školu. Jasno je opisao i nacrtao auroru borealis - koja se onda jasno mogla vidjeti u njegovoj zemlji. Urednik časopisa Nature hvalio je pomna zapažanja profesora Zeemana u njegovom opservatoriju u Zonnemaireu.
Glavna tema Zeemanova istraživanja se uvijek ticala optičkih fenomena. U Strasbourgu je proučavao širenje i apsorpciju električnih valova u tekućinama. Glavni rad mu je bio proučavanje utjecaja magnetizma radijacije svjetlosti u prirodi. Otkriće tzv. Zeemanovog efekta, za koji je dobio Nobelovu nagradu 1902. godine, u jednom je ne samo potvrdio Lorentzov teorijski zaključak s obzirom na stanje polarizacije svjetla koju emitira plamen, nego je i pokazao negativnu prirodu oscilirajućih čestica, kao i neočekivano visoki omjer njihovog naboja i mase (e/m).
Kad je sljedeće godine J. J. Thomson otkrio postojanje slobodnih elektrona u obliku katodnih zraka, identitet elektrona i oscilirajućih čestica svjetla se mogao ustanoviti iz negativne prirode i e/m omjera čestica. Tzv. iskrivljeni Zeemanov efekt se mogao tek kasnije objasniti, jer je porastao broj istraživača koji su proučavali efekte korištenja raznih tvari kao emitera svjetla, a koji se nisu dali objasniti Lorentzovom teorijom.
Ne samo da je Zeemanov efekt bacio novo svjetlo na mehanizam radijacije svjetla i na prirodu tvari i elektriciteta, nego njegova velika važnost leži u činjenici da čak i do današnjeg dana ona nudi krajnje sredstvo za otkrivanje sttukture atoma i prirode i ponašanja njegovih komponenti. Još uvijek služi kao konačni test u svakoj novoj teoriji atoma.
Zeeman je vrlo skoro i izrazio mišljenje da bi se moglo potvrditi postojanje jakih magnetskih polja na površini Sunca (što je vrlo tipično za Zeemana proširavanje koncepata fizike u stvarnost nebeskih tijela), što je kasnije i potvrđeno fotografijama koje su pokazivale da na spektralne linije solarnih vrtloga utječu magnetska polja.,
Zeeman je radio i na Dopplerovom efektu i kanalnim zrakama (laboratorijski testovi). Drugo polje proučavanja bilo je širenje svjetla u medijima u kretanju. Izvan svog polja istraživanja, Zeeman je pokazivao mnogo interesa za književnost i kazalište. Bio je vrlo ugodan domaćin i volio je pozivati suradnike i učenike na večere u svojem domu, čemu je obično prethodio učeni razgovor u njegovoj radnoj sobi, što se nastavilo okupljanjem u obiteljskom krugu.
1901. Wilhelm Conrad Röntgen | 1902. Hendrik Antoon Lorentz & Pieter Zeeman | 1903. Antoine Henri Becquerel, Pierre i Marie Curie | 1904. John William Strutt Rayleigh | 1905. Philipp Lenard | 1906. Joseph John Thomson | 1907. Albert Abraham Michelson | 1908. Gabriel Lippmann | 1909. Guglielmo Marconi & Carl Ferdinand Braun
1910. Johannes Diderik van der Waals | 1911. Wilhelm Wien | 1912. Nils Gustaf Dalén | 1913. Heike Kamerlingh Onnes | 1914. Max von Laue | 1915. William Henry Bragg & William Lawrence Bragg | 1917. Charles Glover Barkla | 1918. Max Planck | 1919. Johannes Stark
1920. Charles Edouard Guillaume | 1921. Albert Einstein | 1922. Niels Bohr | 1923. Robert Andrews Millikan | 1924. Karl Manne Georg Siegbahn | 1925. James Franck & Gustav Ludwig Hertz | 1926. Jean Baptiste Perrin | 1927. Arthur Holly Compton & Charles Thomson Rees Wilson | 1928. Owen Willans Richardson | 1929. Prince Louis-Victor Pierre Raymond de Broglie
1930. Chandrasekhara Venkata Raman | 1932. Werner Heisenberg | 1933. Erwin Schrödinger & Paul Adrien Maurice Dirac | 1935. James Chadwick | 1936. Victor Franz Hess & Carl David Anderson | 1937. Clinton Joseph Davisson & George Paget Thomson | 1938. Enrico Fermi | 1939. Ernest Orlando Lawrence
1943. Otto Stern | 1944. Isidor Isaac Rabi | 1945. Wolfgang Pauli | 1946. Percy Williams Bridgman | 1947. Edward Victor Appleton | 1948. Patrick Maynard Stuart Blackett | 1949. Hideki Yukawa
1950. Cecil Frank Powell | 1951. John Douglas Cockcroft & Ernest Thomas Sinton Walton | 1952. Felix Bloch & Edward Mills Purcell | 1953. Frits (Frederik) Zernike | 1954. Max Born & Walther Bothe | 1955. Willis Eugene Lamb | 1956. William Bradford Shockley, John Bardeen & Walter Houser Brattain | 1957. Chen Ning Yang & Tsung-Dao Lee | 1958. Pavel Aleksejevič Čerenkov | 1959. Emilio Gino Segre & Owen Chamberlain
1960. Donald Arthur Glaser | 1961. Robert Hofstadter & Rudolf Ludwig Mössbauer | 1962. Lev Davidovich Landau | 1963. Eugene Paul Wigner, Maria Goeppert-Mayer & J. Hans D. Jensen | 1964. Charles Hard Townes, Nikolaj Genadijevič Basov & Aleksandr Prokhorov | 1965. Sin-Itiro Tomonaga, Julian Schwinger & Richard P. Feynman | 1966. Alfred Kastler | 1967. Hans Albrecht Bethe | 1968. Luis Walter Alvarez | 1969. Murray Gell-Mann
1970. Hannes Olof Gösta Alfvén & Louis Eugene Félix Néel | 1971. Dennis Gabor | 1972. John Bardeen, Leon Neil Cooper & John Robert Schrieffer | 1973. Leo Esaki & Brian David Josephson | 1974. Martin Ryle & Antony Hewish | 1975. Aage Niels Bohr, Ben Roy Mottelson & Leo James Rainwater | 1976. Burton Richter & Samuel Chao Chung Ting | 1977. Philip Warren Anderson, Nevill Francis Mott & John Hasbrouck van Vleck | 1978. Pjotr Kapiza, Arno Penzias & Robert Woodrow Wilson | 1979. Sheldon Lee Glashow, Abdus Salam & Steven Weinberg
1980. James Watson Cronin & Val Logsdon Fitch | 1981. Nicolaas Bloembergen, Arthur L. Schawlow & Kai Manne Siegbahn | 1982. Kenneth G. Wilson | 1983. Subrahmanyan Chandrasekhar & William A. Fowler | 1984. Carlo Rubbia & Simon van der Meer | 1985. Klaus von Klitzing | 1986. Ernst Ruska, Gerd Binnig & Heinrich Rohrer | 1987. Johannes Georg Bednorz & Karl Alexander Müller | 1988. Leon Max Lederman, Melvin Schwartz & Jack Steinberger | 1989. Norman Foster Ramsey, Hans Georg Dehmelt & Wolfgang Paul
1990. Jerome Isaac Friedman, Henry Way Kendall & Richard Edward Taylor | 1991. Pierre-Gilles de Gennes | 1992. Georges Charpak | 1993. Russell Alan Hulse & Joseph Hooton Taylor Jr. | 1994. Bertram N. Brockhouse i Clifford Shull | 1995. Martin Lewis Perl & Frederick Reines | 1996. David Morris Lee, Douglas Dean Osheroff & Robert Coleman Richardson | 1997. Steven Chu, Claude Cohen-Tannoudji & William Daniel Phillips | 1998. Robert B. Laughlin, Horst Ludwig Störmer & Daniel Chee Tsui | 1999. Gerardus 't Hooft & Martinus J.G. Veltman
2000. Schores Iwanowitsch Alfjorow, Herbert Kroemer & Jack S. Kilby | 2001. Eric Allin Cornell, Wolfgang Ketterle & Carl Edwin Wieman | 2002. Raymond Davis Jr., Masatoshi Koshiba & Riccardo Giacconi | 2003. Alexei Abrikosow, Witali Ginsburg & Anthony James Leggett | 2004. David J. Gross, H. David Politzer & Frank Wilczek | 2005. Theodor Hänsch, John Hall & Roy Glauber | 2006. John C. Mather & George F. Smoot