Diuretici
Izvor: Wikipedija
Diuretici su skupina lijekova koji uzrokuju povećano izlučivanje urina.
Takva definicija je dosta široka jer su njome obuhvaćene tvari koje se ne smatraju diureticima. Primjerice voda je diuretik jer pijenje veće količine vode dovodi do povećane diureze, a također diurezu povećavaju alkohol i srčani glikozidi. Od prije je bila poznata diuretička aktivnost pojedinih tvari, pića i biljaka. Primjerice, zbog pojačanog rada srca, kofein je bio prepoznat kao diuretik. Mnoge biljke također imaju diuretičko djelovanje - pirevina (Agropyron repens), breza (Betula pendula), preslica (Equisetum arvense), zečiji trn (Ononis spinosa), kopriva (Utrica dioica). Mnoge od tih biljaka i danas se koriste kao biljni diuretici.
Sadržaj |
[uredi] Povijest
Povijest modernih diuretika počinje u dvadesetom stoljeću. Iako je diuretski učinak žive bio poznat još u 16. stoljeću prvi snažan diuretik pogodan za kliničku uporabu uveden je 1920. godine u Beču kada je jedan živin organski spoj, merbafen (Novasurol), primijenjen kao antisifilitisno sredstvo na bolničkom odjelu na kojem se diureza pratila rutinski. Premda slab antisifilitik, merbafen je primijenjen u mnogih edematoznih bolesnika i pokazao se djelotvornim diuretikom iako je bio toksičan. Uskoro ga je zamijenio mersalil koji je danas zastario.
Idući važan korak bilo je zapažanje da se u bolesnika koji su uzimali sulfonamide pojavila acidoza (to ne vrijedi za primjenu današnjih sulfonamida). Otkriveno je da se acidoza pojavljuje zbog blokade enzima karboanhidraze u bubrezima. Daljnja istraživanja dovela su godine 1951. do uvođenja u terapiju snažnog blokatora anhidraze, acetazolamida. Nakon ispitivanja spojeva srodnih acetazolamidu, slijedio je 1957. godine i klorotiazid. Iako je bio dobar diuretik, klorotiazid je bio posve slab inhibitor karboanhidraze - njegov diuretski učinak potpuno je neovisan o tom svojstvu. Daljnje modifikacije strukturne molekule dovele su do uvođenja snažnijih diuretika (furosemid, etakrinska kiselina, bumetanid) i diuretika koji štede kalij (amilorid i triamteren). Diuretici se primjenjuju kod hipertenzije, bubrežne insuficijencije, edema i dr.
[uredi] Farmakologija
Diureticima se smatraju one tvari koji uz izlučivanje vode dovode do povećanja izlučivanja i soli u prvom redu natrijeva klorida koji je uglavnom odgovoran za osmolarnost izvanstanične tekućine. Da bi diuretik potaknuo povlačenje edema mora imati svojstvo povećanja eliminacije natrija te kloridnih i hidrogenkarbonatnih iona. Pojačano izlučivanje vode je sekundarno. Zbog toga se pravi diuretici još nazivaju i saluretici.
Diuretici se primjenjuju primarno kod slijedećih stanja:
- akutni edemi (zadržavanje vode),
- kronični edemi,
- zatajenje bubrega,
- zatajenje srca,
- hipertenzija.
Osim toga diuretici se primjenjuju i u slučajevima:
- forsirane diureze radi eliminacije otrova kod trovanja,
- diabetesa insipidusa (kronični manjak aldosterona zbog čega ne dolazi do formiranja urina - otrovi se zadržavaju u tijelu!),
- glaukoma (povećani očni tlak - opasnost za vid).
Diureteci djeluju na temelju nekoliko mehanizama:
- interakcijom sa specifičnim membranskim transportnim proteinima (tiazidi, furosemid, amilorid)
- osmotskim učinkom zbog kojega se smanjuje reapsorpcija vode iz dijelova nefrona propusnih za vodu (manitol)
- interakcijom s enzimima (acetazolamid)
- interakcijom s hormonalnim receptorima (spironolakton i kalijev kanreonat
[uredi] Podjela
Prema mehanizmu i mjestu djelovanja diuretike dijelimo na pet skupina:
- Inhibitori karboanhidraze
- Diuretici Henleove petlje
- Tiazidi i tiazidima slični diuretici
- Diuretici koji čuvaju kalij
- inhibitori natrijskih kanala bubrežnog epitela
- antagonisti aldosterona
- Osmotski diuretici
[uredi] Inhibitori karboanhidraze
Najpoznatiji predstavnik skupine je acetazolamid. Diuretski učinak nije jak, a temelji se na inhibiciji enzima karboanhidraze. Ona omogućuje reapsorpciju natrijeva hidrogenkarbonata i sekreciju vodikovih iona u početnom dijelu proksimalnog tubula. Dolazi do intenzivnog izlučivanja hidrogenkarbonata, kalija i natrija uz istodobno smanjenje izlučivanja klorida. To je praćeno pojačanom diurezom. Najčešća primjena je kod liječenja glaukoma.
[uredi] Diuretici Henleove petlje
Najvažniji predstavnik je furosemid te danas opsoletni lijekovi bumetanid i etakrinska kiselina. Furosemid se veže na Na+/K+/2Cl- suprijenosnik na luminalnoj membrani debelog segmenta uzlaznog kraka Henleove petlje.
[uredi] Tiazidi i tiazidima slični diuretici
Najvažniji predstavnici jesu tiazidi klortiazid i hidroklorotiazid, a tiazidima slični diuretici jesu klortalidon i indapamid. Mjesto djelovanja im je luminalna membrana distalnog tubula, gdje inhibiraju suprijenosnik Na+Cl- . Diuretski učinak im nije velik budući da se na tom mjestu resorbiralo gotovo 90% profiltriranog natrija. Također, jedna od važnih značajki ovakvih diuretika je povećani gubitak kalija što može uzrokovati hipokalijemiju. Najčešće se kombiniraju s diureticima koji čuvaju kalij kao što su amilorid i triamteren. Glavna primjena im je kod hipertenzije i edema.
[uredi] Diuretici koji čuvaju kalij
Toj skupini pripadaju amilorid, triamteren, spironolakton i kalijev kanreonat. Zajednička karakteristika ovih diuretika je samo ta što povećavaju diurezu bez povećanog gubitka, ali su različiti po mehanizmu . Zato možemo uvesti dvije skupine:
- inhibitori natrijskih kanala bubrežnog epitela (amilorid i triamteren). Gotovo nikad se ne koriste sami za sebe već u kombinaciji s hidroklorotiazidom. Djeluju na krajnjem dijelu distalnog tubula i u kortikalnom djelu sabirnih kanalića. Inhibiraju resorpciju natrija u zamjenu za kalijeve i vodikove ione blokadom natrijevih kanala. Ti diuretici imaju vrlo slabo diuretsko djelovanje. Koriste se samo za sprječavanje hipokalijemije u kombinaciji s hidroklorotiazidima u liječenju esencijalne hipertenzije.
- antagonisti aldosterona (spironolakton i kalijev kanreonat) - sintetski su steroidi koji se kompetitivno vežu za receptorska mjesta na citoplazmatskim receptorima u stanicama sabirnih kanalića. Time onemogućavaju vezivanje aldosterona pri čemu dolazi do smanjene resorpcije natrija i smanjenja izlučivanja kalija i vodikovih iona. Učinak im je slab, kombinacije s drugim diureticima imaju dobar učinak, a takve kombinacije se upotrebljavaju pri liječenju hipertenzije i edema. Za razliku od drugih diuretika mogu se koristiti i kod primarnog hiperaldosteronizma tj. hiperplazije nadbubrežne žlijezde. Posljednjih godina FDA je odobrio novi antagonist aldosterona, eplerenon koji predstavlja drugu generaciju takvih lijekova.
[uredi] Osmotski diuretici
Glavni predstavnik skupine je manitol. Primjenjuje se intravenski, a mehanizam djelovanja mu je jednostavno osmotsko zadržavanje vode u tubularnoj tekućini. Stoga, glavni je učinak manitola znatno izlučivanje vode uz neznatno izlučivanje natrija. Manitol je jak diuretik i koristi se kod forsirane diureze u stanjima akutnog trovanja (kemikalije, bakterijski toksini), kada prijeti akutno zatajivanje bubrega, te za smanjenje intrakranijalnog i intraokularnog tlaka.
Napomena:Ovaj tekst ili jedan njegov dio je preuzet s internetskih stranica Farmakologija. Vidi Dozvola Farmakologija.com.