Guaraní

Izvor: Wikipedija

Guaraní, indijanski narod ili grupa plemena i indijanskih jezika koji čine dio porodice Tupi-Guarani, Velika porodica Tupian, rasprostranjenih po istočnom Paragvaju i susjednim predjelima Bolivije, južnog Brazila i sjeverne Argentine. Jezici skupine Guarani (označeni rednim brojem I, obuhvaćaju zapadno-bolivijski i istočno-bolivijski guarani, paragvajski guarani, mbyá, aché (guayaki), caingua (kaiwá), chiripá, pai tavytera, tapieté i xetá. Prema McQuownn (1955)/Greenberg (1956) klasifikaciji 'subfamily' Guaranian zastupaju:

Apapocúva, Arechane (Aratxâne, Arachane), Avachiripa, Avahuguai, Cainguá (Cayua, Kaiwá), Canoeiro (Avá-Canoeiro, Avá, Abá; vode se pod Tenetehara), Carima, Catanduva, Chané, Cheiru, Chiriguano, Chiripá, Guarani, Guarayu, Guayana, Guayaqui (Guayakí), Itatin (preci današnjih Paï-Tavytera), Ivaparé (Aré; Iuaparé; Amazonas), Mbyá, Oguiva, Paiguassu, Panh (Pañ), Paranae, Pauserna, Siriono, Taioba, Tañyguá, Tapé, Tapieté, Tapirapé (Tappi’irape; Mato Grosso. Vode se kao dio Tenetehara), Tarumã {današnja općina Araquari u Santa Catarini na Taruma misijama Sao Joaquin (1747), San Estanislao (1747) i Belen (1760). Današnji stanovnici rezervata Tarumã su Mbyá}, Tobatin, Torá (Turá; vode se pod porodicom Chapacuran) i Yvytyigua.

Sadržaj

[uredi] Ime i porijeklo (mit)

Ime Tupí, kao i ime Guaraní, kako su zapisali Mirko i Stevo Seljan, javljaju se u mitu o braći koja su nosila ta imena, i po kojima su njihova plemena prozvana. Zajedničko ime ove braće bilo je Tupinalés, koji su se zavadili zbog ptice Maitá, koju je Guaraní htio oteti Tupíju. U pomoć mu priskaće vjerenica Maricá, koja je na prijevaru htjela da se dočepa ove ptice. Bila je lijepa pa je Tupí poželi. Nakon što je ptica pobjegla na drvo Tupí pojuri za djevojkom. Guaraní koji je pošao vidjeti ishod vidi kako njegov brat trči za djevojkom Maricá, pa se njih dva potukoše. Kako ni jedan ni drugi nije mogao savladati protivnika umješa se i sam bog Tupán koji posla orkan da poruši sva stabla u prašumi i nadođe strahovita pororoca, nakon čega Maitá, ptica 'par exellence', pobjegne u prašumu a Maricá svojoj majci Torybá. Velika rijeka na kojoj se pojavio strašni plimni val pororoca, vjerojatno je Amazona, gdje su ti plimni valovi uobičajeni. Tu su se braća rastala. Tupian plemena i danas žive u sjeveroistočnom Brazilu, napose uz obalu Atlantika. Njegov brat Guaraní povede svoj narod prema jugu i postade praotac Guaraní plemenima.

[uredi] Povijest

Ako je vjerovat Guaranima da su na područje južnog Brazila i Paragvaja došli sa sjevera, a to potvrđuje i siječanja na pororocu, oni se na jugu nalaze najmanje od 14 stoljeća. Tu se podijeliše na mnoga plemena koja su se raspršila istočno od rijeke Paraguay po sadašnjem Paragvaju i argentinskim provincijama Corrientes i Misiones, i duž gornjeg Uruguaya pa sve unutar brazilskih država Santa Catarina i Rio Grande do Sul. U ranom 16. stoljeću , dijelom zbog napada Španjolaca, migriraju unutar današnje države Bolivija gdje nailaze na druge skupine tamošnjih domorodaca, Tacanan, Chiquitoan, Arawakan, Chapacuran i druge. Neke od ovih skupina oni su protjerali, a dio tih Arawaka je jezično gvaranizirana, napose u području Gran Chaca u Boliviji. Chané koji su izvorno govorili aravački postali su Tupian-govornici, koji su prihvatili guarani. Loukotka spominje više migracija kojih je bilo među Tupian Plemenima. U prvoj migraciji na jug učestvuju Guaraní, Cainguá ili Kainguá iz sjevernog Paragvaja, Apápokúva, Mbühá i gvaranizirani Guayakí, Aré sa rio Yvahý i Notobotocudo iz područja Iguaçú. U drugoj seobi učestvuju Tenetehari i guaransko pleme Canoeiro, ovi se naseliše u području Tocantinsa. Plemena Tenetehara po McQuown/Greenbergu kalsificirana su među Tupije. Loukotka spominje i migraciju nekih Guarana na sjever, kamo se uputiše Tapirapé i Ampaneá sa rio Tapirapé. Plemena Tapieté, Chané i Siriono, gvaranizirani su u području bolivijskog Chaca. Gvarani su izvorno bili veoma brojan narod koji se bavio ratarstvom i živio u selima ograđenim palisadama, pa su plemenima sa juga predstavljali pravi kontrast. Plemena koja su našli na jugu bili su nomadski lovci. U ranm godinama 17 stoljeća, točnije od 1609. aktivne su među njima jezuitske misije 'Doctrinas de Guaranies' koje u istočnom Paragvaju u području duž rijeke Paraná okupljaju kojih 30 gvaranskih sela. Ove misije i sela napadani su sa portugalskog (brazilskog) područja od lovaca na robove, koji su od 1628. do 1630 odveli preko 60,000 Indijanaca. Naposljetku su misionari 1768. protjerani, a ova famozna jezuitska utopijska država je nestala.

[uredi] Etnografija

Guaraní su prvi rođaci Tupíja, i osim što su bili marljivi ratari Guaranaí su bili i ljudožderi. Nosili su za vrijeme ranog španjolskog lošu reputaciju da jeli svoje neprijatelje ubijene na ratnim pohodima. Reputacija Tupíja bila je također nalik ovoj gvaranskoj, a na zlu glasu kao ljudožderi kod Tupíja bili su Tupinamba, Caeté i Urubu Indijanci, no to su samo neki od njih. Guaraní su hodali goli, a njihov najkarakterističniji ornament bio je dugački labret probijen kroz donju usnu. Dolaskom bijelog čovjeka oni žive u patrilinearnim zajednicama koje mogu imati do 60 obitelji, a svaku predvodi poglavica i šaman. Njihove skupine su polunomadske, jer nakon svakih 5 do 6 godina napuštaju svoje farme gdje uzgajaju kukuruz i manioku. Mnogi su još sačuvali neke forme svoje stare religije. Njihov današnji kulturni utjecaj na glazbu paragvaja je velik, a svoj jezik nametnuli su čak i doseljenim bijelcima, tako da je guarani uz španjolski u općoj upotrebi među svim Paragvajcima, i u toj državi ga 1995. govori preko 4,500,000 ljudi. Šamanizam kod Guarana je značajan zbog šamanove apsolutne kontrole nad svim prirodnim pojavama, a to je njima kao ratarima veoma važno. U prvu njegovu izobrazbu ide učenje ceremonijalnih plesova, a najvažniji je 'žetvin ples'. Nadalje on je i lijećnik koji isisava strano tijelo iz bolesnika, jer ona je uzrok bolesti. Kosti pokojnih šamana čuvaju se u posebnim kolibama u raskošnim hamacima (=visećim krevetima), i Guaranima su svetinja. Kod Guarana svaki čovjek ima dvije duše, od kojih prva ulazi u tijelo odmah nakon rođenja djeteta (dobra), dok se druga kasnije razvija u donjem dijelu potiljka (zla). Nakon smrti čovjeka duše se rastaju, od kojih je opasna ona druga koja se razvijala u čovjeku. Ona neće otići u u 'Zemlju bez zla' , nego će htjeti da se vrati natrag u selo među žive kao strašan zao duh, pa su Indijanci prisiljeni pripremati plesove kojima je žele zbuniti i spriječiti njezin povratak.

[uredi] Vanjske poveznice