Atentat na Zorana Đinđića
Izvor: Wikipedija
Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika. |
Dana 12. ožujka 2003. godine u 12:25 ispred zgrade Vlade Republike Srbije u Beogradu, izvšen je atentat na Zorana Đinđića, tadašnjeg srpskog premijera. Izazvao je izvandredno stanje u zemlji.
Sadržaj |
[uredi] Pozadina događaja
Nove vladajuće strukture koje su preuzele vlast na valu narodnog nezadovoljstva koje je srušilo Miloševića 5. listopada 2000. godine, nisu bile dovoljno sposobne tako čvrsto držati vlast kao nekada Milošević. Novi vladajući krugovi su bili slabi i nestabilni od samog početka. Predsjednički izbori koji su održani prije atentata, na kojima nijedan kandidat nije dobio dovoljno glasova za pobjedu, bili su pokazatelj krize u vladajućim strukturama i slabih osnova na kojima su stajali.
Samo par tjedana prije atentata je na autocesti Beograd - Novi Sad jedan kamion naglo skrenuo u traku u kojoj se kretala kolona vozila Đinđićevog osiguranja koja je vozila prema zračnoj luci. Đinđić se također i dalje oporavljao od ozljede noge, te je hodao na štakama, što ga je učinilo još lakšom metom za snajperiste.
[uredi] Atentat
Predsjednik Vlade Republike Srbije i lider Demokratske stranke − Zoran Đinđić je pogođen snajperskim hicem 12. ožujka 2003. godine u 12:25, ispred ulaza broj 5 zgrade Vlade Srbije u Beogradu.
Atentat je izvršio Zvezdan Jovanović, pripadnik srbijanske Jedinice za specijalne operacije, sa prozora ureda 55 na drugom katu zgrade Zavoda za fotogrametriju u Ulici admirala Geprata.
U zgradi Zavoda, u trenutku ubojstva, nalazili su se i Aleksandar Simović i Ninoslav Konstantinović, dok su se ispred zgrade, u automobilu, nalazili Sretko Kalinić i Mile Luković. Vozač atentatorâ bio je Vladimir Milisavljević Budala koji ih je čekao ispred zgrade u „volkswagen passatu“[1], dok je Milan Jurišić čuvao parking ispred zgrade. Istovremeno, Miloš Simović je prenosio informacije o kretanju premijera koje mu je dostavljao Branislav Bezarević, pripadnik Službe državne bezbednosti, a Dušan Krsmanović je bio parkiran u blizu raskrižja Nemanjine ulice i Ulice kneza Miloša, odakle je izvještavao o dolasku kolone automobila u kojoj je bio premijer Đinđić. Pored toga, u zasebnom vozilu su, oko kvarta u kojem je zgrada Vlade, kružili Saša Pejaković i Dušan Spasojević Šiptar.[2]
Kolona automobila u kojoj je bio premijer Srbije ušla je iz Nemanjine ulice u dvorište zgrade Vlade, nakon čega su tjelohranitelji pomogli Đinđiću, koji se tada kretao pomoću štaka, da izađe iz automobila.
Kada je Đinđić izašao iz vozila, Jovanović je ispalio dva metka iz puške „Heckler & Koch“ sa udaljenosti od oko 130 metara i relativne visine od oko 16 metara. Prvi metak pogodio je Đinđića u srce, dok je drugi pogodio Milana Veruovića, Đinđićevog telohranitelja, i zatim, rasprsnuvši se o zgradu, Đinđiću nanio ranu na desnoj butini. [3]
Parkiran u blizini bio je Kujo Kriještorac, jedini službeni svjedok bekstva atentatorâ, koji je ubijen 1. ožujka 2004, nekoliko dana nakon što je dao iskaz policiji. [4]
Nakon ubistva, atentatori su otišli u unaprijed unajmljene stanove, dok su pušku iz koje je izvršen atentat sakrili u blizini Palate federacije, a „volkswagen passat“ spalili na starom sajmištu, na Novom Beogradu.[5]
Đinđić je ubrzo preminuo unatoč hirurškoj intervenciji. Promet je bio blokiran policijskim vozilima i barikadama a tisuće ljudi su se pješke vraćale kući s posla. Ljudi i automobili su nasumice zaustavljani i pretresani.
Zoran Đinđić je izdahnuo u 13:30, u Urgentnom centru u Beogradu.
[uredi] Reference
- ↑ Danas, 10.3.2004.
- ↑ Blic, 24.5.2007., str. 7
- ↑ Glas javnosti, 19.1.2006.
- ↑ B92 - Sjećanje na Zorana Đinđića
- ↑ mrežno mjesto Vlade Srbije - Akcija „Sablja“