Hugo Ehrlich

Izvor: Wikipedija

Hugo Ehrlich (1879.- 1936.)
Hugo Ehrlich (1879.- 1936.)

Hugo Ehrlich (Zagreb, 31. siječnja 1879. – Zagreb, 21. rujna 1936.), hrvatski arhitekt.


Sadržaj

[uredi] Slijedeći obiteljsku tradiciju

Hugo Ehrlich rođen je u Zagrebu 31. I 1879. u obitelji imućnog židovskog graditelja i poduzetnika Hermana Ehrlicha, čija će građevna tvrtka početkom stoljeća, vođena Huginom braćom, inženjerima graditeljstva, Adolfom, Ernestom i Đurom, prerasti od skromne obiteljske obrtničke firme u jednu od tada najimućnijih građevinskih tvrtki u Zagrebu, koja se uz projektiranje i realiziranje tada jedina bavila i njihovim financiranjem.

Slijedeći obiteljsku tradiciju, 1897. godine Hugo Ehrlich upisuje u Beču, kao i nešto ranije brat Đuro, Visoku tehničku školu kod arhitekta Karla Königa, u čijem će atelijeru tijekom školovanja i raditi kao suradnik. König je tada jedan od istaknutijih predstavnika bečkog historicicizma i sljedbenika Heinricha Ferstela, autora čitavog niza poznatih bečkih građevina, koje će putem posrednika utjecati i na historicističku izgradnju grada Zagreba tijekom druge polovine 19. odnos početkom 20 stoljeća.


[uredi] Na izvorištu modernosti

Dakle, Ehrlich se poput arhitekta Podhorskog, koji će nešto kasnije u Beču također za učitelja odabrati jednog od predstavnika bečkog historicizma, opredjeljuje za konzervativnu struju s čijom će doktrinom nešto kasnije obojica doći u ideološki sukob djelovanjem u Klubu hrvatskih arhitekta. Glavna podsticajna i intelektualna snaga Kluba bili su arhitekti Viktor Kovačić i Vjekoslav Bastl, obojica đaci glasovitog Otta Wagnera. Time započinje i prvo razdoblje hrvatske arhitektonske moderne, a biti moderan za to vrijeme upravo je značilo slijediti idejne zasadnice arhitekata kao što su Wagner, Olbrich i Hoffman koji su 1897. bili jedni od protagonista i osnivača Bečke secesije. No biti moderan također je značilo i usvajati ideje što ih 1896., nakon povratka u Beč iz Amerike sa sobom donosi i glasoviti Adolf Loos. On će se u seriji novinskih natpisa pisanih za Winer Zeitung i Neuen Freisen Prese između 1897. i 1898., oslanjajući se s jedne strane na iskustva predstavnika tzv. Čikaške škole, osobito Luisa H. Sulivana i s druge strane na Wagnerovu funkcionalističku doktrinu, okomiti protiv estetiziranih stilskih tendencija Bečke secesije. Loos će svoje teze detaljnije razraditi 1908. u svojoj poznatoj raspravi “Ornament und Verdrechen”, no do praktične primjene njegove racionalističke filozofije dolazi već 1904. godine tijekom adaptacije vile Karma u Clarensu kraj Montreuxa. Vila Karma od fundamentalnog je značaja i za povijest hrvatske arhitekture, budući da 1908. godine radove na vili preuzima upravo Hugo Ehrlich.

Nakon završenog studija Ehrlich se nije vratio u Zagreb, kao što će to primjerice učiniti Kovačić, već ostaje u Beču, gdje je dobio namještenje u atelijeru Humberta Walchera, stručnjaka za restauriranje historijskih dvoraca. S Walcherom Ehrlich radi na obnovi dvorca Kreuzenstein kraj Korneuburga. Iz tog razdoblja potiče i najranije potpisan Ehrlichov projekt pročelja hotela u Gamingu. 1907. godine Ehrlich radi i svoj prvi projekt vezan uz grad Zagreb. Bio je to natječajni projekt za novu Vladinu palaču na Markovom trgu, a na kome su također sudjelovali i arhitekti Kovačić i Podhorsky.

Studija Hugo Ehrlich- Studija vile Karma, crtež (1908.)
Studija Hugo Ehrlich- Studija vile Karma, crtež (1908.)

[uredi] Vila Karma

Prijelomna godina u životopisu Huge Ehrlicha je 1908. Te godine Ehrlich preuzima radove na adaptaciji vile Karma u Clarensu kraj Montreuxa. Naime, 1904. Godine poznati bečki fiziolog dr. Theodor Beer pozvao je arhitekta Adolfa Loosa da načini nacrte za adaptaciju vile na samoj obali ženevskog jezera, “koja će svojom modernošću zasjeniti sve što se u to vrijeme gradilo u Austriji”. Iste godine Loos dovršava nacrte i započinje radove koji će trajati dvije godine, do 1906., kada dolazi do ideološki prekida uslijed sukoba između Loosa i naručitelja dr. Beera. No nakon Loosa radovi su prvo bili povjereni Maxu Fabianiju, višegodišnjem suradniku Otta Wagnera, a tek po tome, budući da Beer nije bio zadovoljan s Fabianijem, radove preuzima Ehrlich, koji će na preuređenju vile raditi između 1908.-1912. godine. Temeljno pitanje vezano uz Karmu, a koje postavljaju kako poznavaoci Loosova opusa, a tako i Ehrlicha je udio jednog, odnosno drugog arhitekta pri njenoj adaptaciji, no također ne treba zanemariti niti treću struju koja minorizira Ehrlichovu ulogu ili ga pak u literaturi jednostavno prešućuju. Radovi na Karmi trajati će punih četiri godine, sve do 1912.godine.

Hugo Ehrlich- Idejni projekt regulacije Strossmayerova šetališta(1907.)
Hugo Ehrlich- Idejni projekt regulacije Strossmayerova šetališta(1907.)
Hugo Ehrlich (atelijer Kovačić i Ehrlich)- stambena trokatnica, Medulićeva 2 - Ilica, Zagreb (1912.)
Hugo Ehrlich (atelijer Kovačić i Ehrlich)- stambena trokatnica, Medulićeva 2 - Ilica, Zagreb (1912.)
Hugo Ehrlich- poslovno stambena trokatnica  (atelijer Kovačić i Ehrlich)  Ilica 100 (1912.)
Hugo Ehrlich- poslovno stambena trokatnica (atelijer Kovačić i Ehrlich) Ilica 100 (1912.)

[uredi] Atelijer Kovačić i Ehrlich

Godinu dana nakon preuzimanja radova na Karmi Ehrlich se vraća u Zagreb, gdje će jedno vrijeme raditi kao suradnik u obiteljskom poduzeću, no već 1910. udružuje se s Viktorom Kovačićem osnivajući zajedničko građevinsko poduzeće Kovačić i Ehrlich. Ova suradnja trajati će do 1915. godine, kada je zbog ratnih događanja Ehrlich bio pozvan u vojsku. Udruživanje ove dvojice arhitekata, uz osnivanje Kluba hrvatskih arhitekata (1905.), jedan je od ključnih trenutaka za afirmaciji moderne arhitekture u Hrvatskoj. Početak Ehrlichove suradnje s Kovačićem obilježen je trima regulacijama. Prva je bila regulacija Jezuitskog trga, a koju Ehrlich realizira, doduše uz znatne izmjene, prema Kovačićevom projektu. Istovremeno s Jezuitskim trgom, Ehrlich samostalno radi i na projektu regulacije Strossmayerovog šetališta. Treći projekt iz tog razdoblja vezan je uz regulaciju Vrazova šetališta.

Tijekom zajedničke suradnje realizirano je više stambenih višekatnica i obiteljskih kuća od kojih svakako valja istaknuti dvije višekatne uglovnice u Mihanovićevoj ulici, stambeno-poslovnu zgradu na uglu Ilice i Medulićeve, stambeno - poslovnu zgradu u Ilici 100, te obiteljske kuće Bauer u Nazorovoj 6, Rado na Rokovom perivoju 7 i Ehrlich na Tuškancu. Tijekom 1914., u razdoblju rada na projektu Mađarske željezničarske škole Ehrlich je bio mobiliziran, a što je značilo i kraj njegove suradnje s Kovačićem.


[uredi] Samostalan rad

Nakon rata Ehrlich proživljava teško razdoblje. Svoj atelijer smješta u jednu sobu obiteljskog poduzeća Adolf i Ernest Ehrlich u Hatzovoj ulici. No već 1921. njegova se materijalna situacija popravlja i on proširuje atelijer koji će za koju godinu postati jedan od najjačih prema broju narudžbi i namještenika, a o čemu će više riječi biti u nastavku. U tom razdoblju Ehrlich većinu svojih ostvarenja projektira u duhu eklektičkog manirizma, a kome će ostati vjeran sve do kraja dvadesetih, kada će se poput Šena i Lubynskog, a pod utjecajem mlađe generacije hrvatskih arhitekata, prikloniti funkcionalističkim i konstruktivističkim rješenjima slobodno oblikovanih tlocrtnih koncepcija i pročišćenih ploha pročelja. U duhu eklekticizma Ehrlich će tijekom dvadesetih izvesti čitav niz značajnih stambenih i poslovnih objekata. Jedan od najranijih je adaptacija i nadogradnja uglovne bankovne zgrade u Osijeku iz 1921. godine.

Na sličan način Ehrlich rješava i višekatnu poslovno- stambenu uglovnicu Slavenske banke, na uglu Vlaške i Draškovićeve ulice u Zagrebu (1921.- 1923. ). Stanoviti odmak od eklekticizma, odnosno korak ka modernističkom purizmu, Erlih će postići realizacijom Prve hrvatske obrtne banke u Ilici 38 (1924.- 1925.) čije je pročelje u potpunosti lišeno historicističkih reminiscencija, izuzev potkrovnog vijenca koga nose profilirane konzole. Daljnji korak ka potpunom pročišćavanju Ehrlich postiže projektom, a djelomično i pri realizaciji Jugoslavenske udružene banke u Beogradu ( 1929.- 1930.). Od ostalih Ehrlichovih gradnji iz tog razdoblja treba svakako izdvojiti stambenu četverokatnicu za brata Ernesta u Varšavskoj 2 i 2a (1923.- 1924.) te adaptaciju i nadogradnju palače Bombelles u Opatičkoj 4, a u koju će smjestiti i svoj atelier.

Hugo Ehrlich- Slavenska hipotekarna banka, Vlaška 53, Zagreb (1921.-1923.)
Hugo Ehrlich- Slavenska hipotekarna banka, Vlaška 53, Zagreb (1921.-1923.)

[uredi] Palača Burze

Tijekom jeseni 1924. godine, kada su radovi na izgradnji zgrade zagrebačke Burze bili u punom tijeku, umire njezin projektant arhitekt Viktor Kovačić. Kako bi se radovi mogli nesmetano nastaviti, njeno dovršenje bilo je povjereno njehovom donedavno najbližem suradniku Hugi Ehrlichu. On će uz suradnju arhitekata Alfreda Albinija i Stjepana Gomboša te Juraja Meniga u potpunosti dovršiti ovu gradnju. Uz poštovanje temeljnog Kovačićevog arhitektonskog koncepta Ehrlich će izraditi i realizirati projekte njenog unutrašnjeg uređenja.

Radovi na Burzi dovršeni su u lipnju 1927. godine. a o čemu je detaljno izvještavala i revija Svijet. Evo tog izvatka: “ Još su skele sakrivale linije naše linije naše prve burze, kada su zvona brujila iznad Zagreba, kada se iznad skela vijala crna zastava i kada je osnivač tog komercijalnog hrama sa potpuno smirenim tijelom bio nošen u sjene mirogojskih poljana, da po vječnim ciničkim podsmjesima Sudbine, ne doživi pogled u svoje najvelebnije kameno dijete- burzovnu palaču. I vrijeme, koje nikad ne zastaje, koje vječno gradi i vječno razara, slagalo je i dalje one ogromne kamene mramorne plohe, da iz njih stvori novu formaciju, isklesanu klesarskim čekićima. Iz tih je ploha oživjela meštrova osnova. Oživjela je uz suradnju pokojnikova druga prof. Huge Ehrlicha i dok će se taj kameni spomenik bijeliti u bijelome Zagrebu, živjet će nad njim i u njemu duh velikog meštra njegovog, jer čovjek je gost, a djelo je vječnost”.


[uredi] Profesura

Nakon Kovačićeve smrti Ehrlich također preuzima 1925. i njegovu katedru na arhitektonskom fakultetu, najprije kao kontraktualni, a od 1927. i kao redoviti profesor. U to vrijeme Ehrlich realizira svoje najambicioznije ostvarenje- stambeni kompleks Nadarbine zagrebačke nadbiskupije. Ovaj kompleks, koji se sastoji od tri stambena trakta povezanih u jednu građevnu cjelinu, smješten je između Vlaške, Bauerove i Martićeve ulice. Zbog veličine zahvata, kompleks je građen u nekoliko faza i zasebnih cjelina ( 1926.-1929., 1927.- 1928.). No iako je Ehrlich dobio jedinstvenu priliku oblikovanja jedne čitave gradske parcele, on u potpunosti ne uspijeva odgovoriti na povjeren mu zadatak čineći ponovnim, oslanjanjem na historicistički eklekticizam u svome stvaralaštvu stanoviti korak unatrag.

Od neizvedenih projekata tijekom dvadesetih godina treba istaknuti projekt palače Slavonija (1921.) i natječajni projekt za hotel Esplanadu (1922.), a na koji je bilo pozvano devet autora, između kojih su bili i arhitekti Loos i Kovačić, koji naknadno odustaje od natječaja. Prva nagrada je dodijeljena njemačkom arhitektu Rehingu, no izvedbu je na kraju dobio arhitekt Dionis Sunko. U tom razdoblju Ehrlich uspješno izvodi u Zagrebu i stambeno- poslovnu kuću u Boškovićevoj 36 i palaču Janeković u Draškovićevoj 15.

Hugo Ehrlich- Zakladni blok, zgrada Mirovinske zaklade gradske štedionice, Gajeva 2, Zagreb (1934.)
Hugo Ehrlich- Zakladni blok, zgrada Mirovinske zaklade gradske štedionice, Gajeva 2, Zagreb (1934.)

[uredi] U Ehrlichovom atelijeru

Ehrlichov atelijer u Opatičkoj ulici postaje jedan od najjačih u gradu, okupivši tada najtalentiranije arhitekte mlađe generacije kao što su Alfred Albini, Stjepan Gomboš, Mladen Kauzlarić, Juraj Denzler, Drago Galić i Vladimir Potočnjak. Riječ je o generaciji arhitekata, koja će nakon protomodernističkih bečkih iskustava Kovačića, Ehrlicha i Šena te secesijski orijentiranog Bastla i Podhorskog, u hrvatsku arhitekturu donijeti nova shvaćanja izrasla na zasadama glasovitih arhitekata, kao što su Adolf Loos, Hans Poelzig i Le Corbusier. Zahvaljujući njima Zagreb će tijekom tridesetih godina postati jedno od ravnopravnih i vodećih središta moderne arhitekture u Europi. Ovime ujedno, nakon Beča, Karme, razdoblja suradnje s Kovačićem te eklektike dvadesetih i Ehrlich pod utjecajem nove generacije arhitekata prihvaća aktualna strujanja u europskoj arhitekturi toga vremena. No također valja imati i u vidu da je Ehrlich, zbog europske reputacije stečene na vili Karma, 1928. godine jedini od naših arhitekata bio pozvan u La Sarraz na osnivačku skupštinu CIAM- a ( Congres Internationaux d’Architecture Moderne). Nažalost, Ehrlich ne odlazi u La Sarraz, najvjerojatnije zbog prijateljstva i solidarnosti s Loosom, koji ondje nije bio pozvan.


[uredi] Modernist

Jedan od najranijih primjera Ehrlichovog modernističkog oblikovanja je spomenuta Jugoslavenska udružena banka u Beogradu. Ehrlich će ondje ostvariti također i drugu svoju značajnu realizaciju u modernističkom duhu. Godine 1931.- 1932. ondje gradi stambenu zgradu Nikić. Zanimljivo je da će za istog naručitelja Ehrlich izgraditi nekoliko godina ranije (1927.) i vilu na Tuškancu u Zagrebu, a koja već nosi jasne naznake nadolazećeg Ehrlichovog modernizma. Također značajan projekt Ehrlichova atelijera bio je i nerealizirani projekt Tehničkog fakulteta u Zagrebu (1929.-1930.) te projekt za poslovno- stambenu zgradu poduzeća Singer, u Beogradu (1931.).

No do potpunog Ehrlichovog sazrijevanja i dosljednog prihvaćanja suvremenih oblikovnih načela dolazi 1934. godine pri realizaciji šesterokatnice Mirovinske zaklade Gradske štedionice na uglu Gajeve ulice i Trga bana Jelačića, odnosno na sjeveroistočnom uglu bloka nekadašnje Zakladne bolnice. Naglašenih horizontalnih linija i ostakljena prizemlja, dematerijalizirajući nosivu konstrukciju zgrade Ehrlich u potpunosti prihvaća principe funkcionalističke arhitekture. Ovo je ujedno i posljednja Ehrlichova realizacija budući da dvije godine kasnije umire u 57. godini života.