Razgovor:Konjunktiv, aorist i kondicional

Izvor: Wikipedija

Hrvatski konjunktiv, aorist i kondicional

Čudno je da hrvatski jezikoslovci ne poznaju (ili samo ne priznaju) konjunktiv, pa ga zamjenjuju s aoristom. U članku Čakavsko narječje opisano je kao aorist nešto što je u stvari hrvatski konjunktiv. Čakavci i danas rabe konjunktiv u svakodnevnom govoru u obliku


 'bim, biš, bi, bimo, bite, bi (bidu)'.


Kod kajkavaca je treća množina nekad bila 'biju' ali je danas i to skraćeno na 'bi'. U oba narječja nastavci su isti kakvi su i nekad bili za prezent


'-im, -iš, -i, -imo, -ite, -i (-iju, -idu)',


a to su nastavci za prezent a ne za aorist. Za aorist je karakterističan glas h koji je u prvoj i drugoj množini sibilarizacijom promijenjen u s (iz bihmo i bihte u bismoi biste) a u trećoj množini palatalizacijom u š (iz bihe u biše). Konjunktiv nema glasa h.

Kajkavci više ne rabe puni oblik konjunktiva nego skraćeni, za sve osobe jednine i množine jednako: 'bi', pa zato uz konjunktiv uvijek kažu i osobnu zamjenicu, tako da kajkavski konjunktiv danas glasi


'ja bi,  ti bi,  on bi,  mi bi,  vi bi,  oni bi'.


Ne znam kako je to kod štokavaca, ali sam kod nekih staroštokavaca čuo za treću množinu reći oni bidu došli kao kondicional. U svakom slučaju, čakavci i kajkavci za tvorbu kondicionala rabe konjunktiv a ne aorist. Aorist je prošlo svršeno vrijeme. Nezamislivo mi je u jednom prirodnom jeziku (koji nije politički konstrukt) da bi kondicional za sadašnjost bio sastavljen od jednog prošlog vremena kakvo je aorist. Osim toga, teorija da se kondicional tvori od aorista spotiče se i na trečoj množini. Je li oni biše ili oni bi? Sve gramatike za aorist navode oni biše ali za kondicional: Oni bi pisali kad bi znali pisati, a ne Oni biše pisali.....


Čakavski konjunktiv ima čisti prezentski oblik, pa je više nego vjerojatno da je to nekad bio indikativ a ne konjunktiv prezenta. To se vidi po morfemu bi- kao u infinitivu biti za razliku od današnjeg prezenta s morfemom je-. Oblik prezenta na bi- je vjerojatno postao konjunktiv prezenta onda kad su Hrvati za indikativ prezenta počeli rabiti oblik na je- kao danas: jesam, jesi, jeje, jesmo, jeste, jesu. (Vjerojatno prema latinskom esse).

Ovu razliku u temeljnom morfemu prezenta i infinitiva kod glagola 'biti' vidim i u nekim drugim jezicima. Na primjer, u njemačkom je u jednini prezenta bi-: (ich bin, du bist...) a u množini i u infinitivu se- (sein kao u latinskom esse). U engleskom je infinitiv na bi (to be) dok je prezent na e i a (I am, što opet vuče na esse), ali je konjunktiv i tu na bi (Be that as it may...). Konjunktiv može biti jednostavno ali i složeno vrijeme, kao na pr. u taljanskom: indikativ je io sono a konjunktiv je složen: che io sia.


U hrvatskom jeziku samo glagol biti ima jednostavan konjunktiv, dok svi drugi glagoli imaju konjunktiv složen od konjunkcije (veznika) da i od indikativa odnosnog glagola. Ovaj vremenski veznik da je nastao od ranijeg izraza u značenju kao kad, što je suština konjunktiva jer on ne izražava stvarno stanje nego želju, pretpostavku ili mogućnost da nešto bude kao kad bi bilo stvarno. Kada je nekad bilo gda, pa je kao kad nekad bilo kak gda. Tu su jedan za drugim dva grlena glasa, i to zvučni g iza bezvučnog k što je nezgodno za izgovor, pa je g ispušten radi lakšeg izgovora. Nakon toga je ostalo kak da što je na štokavskom kao da. Ovo "kao da" ima i sada značenje "kao kada", što se vidi i iz primjera: "Vedro nebo, a on drži otvoren kišobran kao da pada kiša" , što znači da on drži kišobran onako kako ga inače drži kad pada kiša.

Ovaj puni oblik konjunkcije kao da rijeđe koristimo, samo uz neke glagole, kao u primjerima


Izgleda kao da tu nije bilo kiše.  
Pravi se kao da mu nitko nije ravan.
Hvali se kao da je to sve njezina zasluga.


Ali u većini ostalih glagola načinski prilog 'kao je ispušten pa ostaje samo konjunkcija da za tvorbu konjunktiva, kao na primjer u konjunktivima


Da idemo ili da pričekamo? (dvojba)
Da je meni malo hladovine i čaša hladnog piva!  (želja)
Javili su nam da dolaze sutra u podne.  (navod)


Uporaba konjunktiva je jasnija kad ga usporedimo s inikativom


 Indikativ                                     
 To je tako kako on kaže.                   .
  Kako se i očekuje, vlada će pasti 
  Danas ne će biti struje jer je izgorio transformator.                                  .


 Konjunktiv
On kaže da je to tako
Očekuje se da će vlada pasti.
Javili su da ne će biti struje jer da je izgorio transformator


U prednjim rečenicama imamo konjunktiv za sadašnjost da je, za budućnost da će pasti i za prošlost da je izgorio.

Konjunkcija da nema funkciju veznika, jer je to sastavni dio jednog složenog glagolskog načina, pa ispred da ne stavljamo zarez. U prednjim primjerima konjunktiv je objekt u rečenici (objektna fraza) a ne sporedna rečenica.


Konjunktiv nije kondicional. U rečenici: "Da imam novaca kupio bi novi auto" imamo konjunktiv da imam i kondicional kupio bi. Konjunktiv se tvori od konjunkcije da i indikativa, a kondicional od prošlog participa (glagolskog pridjeva) s konjunktivom od glagola biti.


Slično kao i konjunktiv, i kondicional nam u jednostavnim rečenicama služi za izricanje mogućnosti, nesigurnosti ili neodlučnosti, kao u primjerima


Indikativ                                      
"To je sve".                                       
"Sad ću nešto reči".                          
"To ne ću raditi".                               


Kondicional:   
"To bi bilo sve".
"Ja bi nešto rekao
"Ja to ne bi radio" 


Kondicional rabimo pretežno u irealnim pogodbenim rečenicama, ali i u savjetima kao: "Na tvom mjestu ja ne bi tako postupio"; za izražavanje želje: "Kad bi bar o tom više znao!", ili za pitanja: "Bi mi ti znao reći?"

Kad je pogodba moguća i vjerojatna onda ne koristimo ni kondicional ni konjunktiv nego indikativ s pogodbenim veznikom ako (riječ ukoliko je birokratska fraza i ne postoji u prirodnom jeziku osim kao dvije riječi u koliko što nije pogodbeni veznik), a ako je pogodba sigurna i ovisna samo o vremenu onda rabimo vremenski veznik kad. Na primjer

1) Što bi ti učinio da su se pregovarači vratili?   - irealna pogodba
2) Što bi ti učinio kad bi se pregovarači vratili?  - hipotetska pogodba
3) Što ćeš učiniti akose pregovarači vrate?       - realna pogodba  
4) Što ćeš učiniti kad se pregovarači vrate?      - vremenska rečenica.


U prvoj rečenici je konjunktiv za prošlost da su, pa je pogodba irealna, jer implicira činjenicu da se nisu vratili. U drugoj rečenici su dva kondicionala, pa se to svodi na što bi bilo kad bi bilo što je čisto hipotetsko pitanje. U trečoj rečenici je realna pogodba jer veznik ako s indikativom pretpostavlja realnu mogućnost. Četvrta rečenica nije pogodbena nego vremenska, jer vremenski veznik kad sadrži pretpostavku da će se pregovarači kad-tad vratiti.


U prirodnom hrvatskom jeziku nema lažnih pogodbi kao u standardnom: "Ako je to tako, a jest tako,...". Kad je nešto sigurno, koristimo vremenski veznik kad  : "Kad je to tako, .." a ne pogodbeni "ako..


Kondicional nam služi i za izricanje namjere u čije ostvarenje nismo sigurni, pa umjesto konjunktiva uzmamo samo konjunkciju da s kondicionalom. Ako je ostvarenje vjerojatno rabimo konjunktiv, a kad smo sigurni u ostvarenje onda ne koristimo ni konjunktiv ni kondicional nego infinitiv. Na primjer


Idem kući da bi se odmorio.
Idem kući da se odmorim.
Idem kući odmoriti se.  


Ova konstrukcija da bi u prirodnom hrvatskom jeziku uvijek znači namjeru a ne nekakvu buduću prošlost (kao u engleskom Future in the past), jer takvo glagolsko vrijeme u našem prirodnom jeziku ne postoji. Kao na primjer:

"Oženio je prekrasnu djevojku, da bi ubrzo zatim poginuo u prometnoj nesreći."


Na prirodnom jeziku bi to značilo da se je oženio s namjerom da pogine, što je absurd, a uvođenje novih glagolskih vremena (kao "Future in the Past") kojih u narodnom jeziku nema, samo kvari jezik.


U narodnom jeziku kondicional ne služi ni za događaje koji su se u prošlosti ponavljali, kao u primjeru na standardnom jeziku

"Čim bi završio s poslom, kuhar bi uzeo usnu harmoniku i svirao."

Ovo je u stvari nerealna pogodbena rečenica, jer implicira da on nije završio s poslom pa nije uzeo harmoniku. Za učestale radnje imamo odgovarajuće vremenske veznike kad god ili kadkada i vremenske priloge uvijek i često a i glagolske oblike za učestale radnje kao uzimao ili običavao uzeti a ne kondicional.


Konjunkciju da u narodnom jeziku nikad ne zamjenjujemo s načinskim prilogom kako, pa ni onda kad on služi kao načinski veznik, jer nema isto značenje ni funkciju, pa to izaziva nesporazume. Na primjer, vijest koja bi normalno glasila:

"Reuter javlja da je u Bagdadu poginuo još jedan novinar",

na standardnom jeziku u pravilu glasi

"Reuter javlja kako je u Bagdadu poginuo još jedan novinar". 

Sadrži li ova standardna formulacija stvarno informaciju kako je novinar poginuo, to jest je li stradao od eksploziva postavljenog uz cestu, jesu li ga ubili pobunjenici, ili su ga pak na kontrolnom punktu ustrijelili američki vojnici? Odgovor na pitanje kako nije dan, pa je primjena načinskog priloga kako mjesto konjunkcije da sasvim neprimjerena.

Tekst napisao Suradnik:Otilio Nemec SpeedyGonsales 21:42, 27. veljače 2006. (CET)