Razgovor:Hirschman

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran.
Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo.
Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove.

"Strasti i interesi"

(Albert O. Hirschman)

Ideja slave i njezin pad

Na početku svojeg slavnog eseja "Duh kapitalzma" Max weber se pita kako su bankarstvo, trgovina i slični načini stjecanja novca u moderno doba postali vrijedni poštovanja, nakon što su stoljećima bili osuđeni ili prezreni kao phlepa, koristoljublje ili škrtost?!?

Na srednjevjekovnoj ljestvici vrijednosti trgovina i drugi oblici stjecanja novca kotirali su niže od npr. težnje za slavom! Osnovu takvog razmišljanja postavio je početkom kršćanske ere sv. Augustin (4/5.st.) – pohlepu za novcem i posjedima, želju za vlašću i seksualnu požudu proglasio je trima glavnim grijesima! Inače, sv. Augustin je "vrlo oprezno" dao naslutiti kako smatra mogućim da jedan porok obuzdava drugi.

Ovu misao sv. Augustina kasnije je formulirao Montesquieu – ideja "nevidljive ruke" (Adam Smith), sile koja ljude što slijede privatne strasti tjera tjera da se nesvjesno udruže radi općeg dobra. On tvrdi da težnja za slavom u monarhiji donosi život svim djelovima političkog tijela, odnosno, da svatko tko misli da radi u svojem vlastitom interesu, zapravo, radi u interesu općeg dobra!

Iako se težnja za časti i slavom u srednjem vijeku smatrala uzvišenom ("srednjevjekovna viteška etika"), glavni učitelji srednjovjekovnog načina razmišljanja kao sv. Augustin, Dante ili sv. Toma Akvinski smatrali su da je težnja za slavom isprazna i grešna! Kasnije, tijekom renesanse pa sve do 17. stoljeća, težnja za slavom smatrala se uzvišenom – taj "kult herojskog ideala" najizrazitiji je bio u Francuskoj.

Hirschman smatra kako za "rušenje heroja" najzaslužniji pisci iz zapadnoeuropskih zemalja poput Hobbesa (težnju za slavom prikazuje kao oblik samoočuvanja), La Rochefoucauld (… ljubav prema sebi), Pascal (…bijeg od samospoznaje) ili Racine i Cervantes koji su herojske strasti prikazali ponižavajućima odnosno smiješnima.

Čovjek "kakav stvarno jest"

Transformacija (npr. trgovine iz nepoželjne djelatnosti u poželjnu) ne počinje razvojem neke nove etike tj. novih pravila za vladanje pojedinca – ishodište ove transformacije nalazi se u obratu u teoriji o državi!

Kako bi naučio vladara da ostvari, zadrži i proširi vlast, Machiavelli (15/16.st.) je izložio svoje temeljno i slavno razlikovanje "efektivne istine stvari" i "imaginarnih republika i monarhija" – filozofi su dotad govorili samo o imaginarnim državama i nisu bili u stanju pružiti upute za vodstvo vladaru koji se nalazio u stvarnom svijetu. Već je Machiavelli zamjetio da realistička teorija države traži znanje o ljudskoj prirodi, ali ovaj znanstveni pristup tek će se kasnije proširiti sa vladara na pojedinca tj. sa države na ljudsku narav!

U idućem stoljeću (17.st.), vodeći se za Machiavelliem, razmišljanja o "imaginarnim republikama i monarhijama" napadaju: - Hobbes - prvih deset poglavlja Leviathana posvetio je naravi čovjeka. - Spinoza - najoštriji napad na "imaginarce" (djelo Tractus politicus) , on ljudske sklonosti i djelovanja razmatra kao "plohe ili linije". - Vico (17/18.st.) – smatra da filozofija razmatra čovjeka kakav bi trebao biti, a zakonodavstvo ga razmatra kakav jest i pokušava ga učiniti korisnim po društvo. - Rousseau (18.st.) – čak i on, iako mu se stavovi o ljudskoj naravi uvelike razlikuju od onih Hobbesa ili Machiavellia.

Gušenje i korištenje strasti

Već tijekom renesanse (14-16.st.) sumnjalo se da moralistička filozofija i vjerska pravila mogu obuzdati destruktivne ljudske strasti – ta je sumnja tijekom 17. stoljeća prerasla čvrsto uvjerenje! Sada je, pošto su moralističke opomene i prijetnje prokletstvom označene kao nedjelotvorne, trebalo pronaći nov način za oblikovanje obrazaca za ljudsko djelovanje.

Potraga je bila uspješna, a alternative za "vjersku zapovijed" mogu se podijeliti na tri vrste: - prisila i represija u obuzdavanju strasti - korištenje strasti - princip suprotne strasti

Prisila i represija (gušenje) u obuzdavanju najgorih i najopasnijih ljudskih strasti bila je povjerena državi, misao je potekla od sv. Augustina, a u 16. stoljeću je naučava i propagira Calvin. Ovo rješenje problema nailazi na velike poteškoće – npr., što ako vladar zbog pretjerane popustljivosti, okrutnosti ili neke druge slabosti loše obavlja svoj posao??? Zaključak je da prisila i represija imaju iste izglede u obuzdavanju strasti kao i moralistička filozofija ili vjerska pravila – to je tek pokušaj da se problem ukloni, a ne da se riješi!

Korištenje strasti je ideja koja podrazumijeva preobražaj (a ne gušenje) destruktivnih strasti u "vrline" tj. u strasti čije bi djelovanje bilo usmjereno ka općoj koristi i dobrobiti! Taj zadatak izvršenja preobražaja bio bi povjeren državi tj. društvu. Zastupnici ove ideje o korištenju strasti bili su u prvom redu Vico, Mandeville i Smith. Ova je ideja bila "zatrovana" elementom alkemijskog preobražaja te nije bila znanstveno utemeljena pa je zbog toga bila neuvjerljiva.

Vico smatra da su strasti ljudi koji teže osobnoj koristi preobražene u državni poredak koji djeluje na opće dobro i korist, dok Mendeville ide malo dalje pa kao uvjet za postizanje preobražaja traži pomoć vješte uprave spretnog političara. I Vico i Mendeville bili su u svojim razmatranjima vrlo općeniti i nisu ponudili odgovor pod kojim se uvjetima odvija taj preobražaj. Smith je u svom djelu "Bogatstvo naroda" riječi "strast" i "porok" zamijenio riječima "probitak" i "interes", i time je omogućio da se ideja korištenja strasti održi te pretvori u glavno načelo ekonomske teorije kao i liberalizma 19. stoljeća.

Princip suprotne strasti sugerirao je da se napravi razlika na neškodljive i opasne strasti, te da se onda jednima bori protiv onih drugih, a sa ciljem da se postigne dobrobit po čovjeka i čovječanstvo – vatrom protiv vatre, zavadi pa vladaj… Zastupnici ove ideje bili su Bacon, Spinoza i Hume.

Bacon (iskusan državnik i političar) kritizira moralne filozofe da ističu dobrotu, vrline, dužnosti ili sreću, ali nikako nisu objasnili kako oblikovati i obuzdati ljudsku volju da postane odana tim ciljevima – prikazali su lijepe uzorke pisanja i spajanja slova, ali nisu objasnili kao držati ruku ili oblikovati slova. On kaže da se pojedina stranka katkad može obuzdati samo pomoću druge stranke, ili da se životinja goni pomoću druge životinje! Spinoza je ideju prihvatio iz drukčijih razloga od Bacona - on je isticao snagu i nezavisnost strasti, a rješenje problema vidio je u pobjedi razuma i ljubavi prema Bogu nad strastima. Iako je bio prvi veliki filozof koji je uvidio mogućnost borbe strastima protiv strasti on to nije pokušao praktično primijeniti. Hume naglašava neovisnost strasti o razumu, smatra da je razum samo rob strasti, te tvrdi da je strast toliko moćna da joj se samo druga strast može suprotstaviti. Hume zaključuje i da su dva suprotna poroka za državu korisnija nego svaki od njih posebno, ali kaže da porok nikad nije koristan sam po sebi (vjerojatno misli da korist proizlazi iz borbe tih dvaju poroka) - Raskoš jest zlo ali je manje zlo od lijenosti koja bi mogla proizaći iz ukidanja raskoši!

Ovu ideju u najopćenitijem smislu iznosi d'Vauvenargues – Strasti se suprotstavljaju strastima i čovjek se može služiti jednom kao protutežom drugoj!

Najpoznatiji branitelj časti u Francuskoj bio je Helvetius. On je stvorio jednu od najfinijih formulacija strasti u kojoj je sve one strasti koje imaju ulogu protuteže nazvao jedinstvenim imenom – INTERES!

U SAD Hamilton opravdava princip ponovnog izbora predsjednika te govori kako bi predsjednik kojem se bliži kraj mandata bio u iskušenju iskoristiti svoj položaj za vlastiti dobitak, ali ukoliko ima šanse ponovno biti izabran on vjerojatno neće riskirati svoje redovite prihode (plaću) koje će primati u slučaju reizbora. On govori i o podjeli moći na različite grane (vjerojatno unutar državne uprave) tj. o međusobnom kočenju i ravnoteži unutar vlasti – to opravdava stavom da "ambicija mora djelovati protiv ambicije".

Hirschman smatra da je ovaj princip pripremio tlo za načelo podjele moći.

"Interes" i "interesi" kao krotitelji strasti

Sada je trebalo odrediti koje su strasti "krotitelji" a koje trebaju biti kroćene! Prvo treba razjasniti značenje riječi "interes" i "interesi". Kada se tijekom 16. stoljeća riječ "interes" raširila po Zapadnoj Europi ona je značila zanimanje, težnju ili predanost i to u smislu ukupnosti ljudskih težnji (ne isključivo u materijalnom smislu).

Opet se na početku ideje našao Machiavelli – on je propisao određeno ponašanje za vladare ali ga nije obuhvatio jedinstvenim imenom. Te upute vladarima donosile su ograničenja koja je opisao hugenotski državnik vojvoda od Rohana – vladari zapovijedaju narodu, a interesi zapovijedaju vladarima! Po Rohanu, interes je taj koji određuje naše djelovanje (uz pomoćnu ulogu razuma). Nova se doktrina uskoro pokazala prilično nekorisnom - stare norme kreposnog ponašanja teško su se mogle postići, a interes je bilo teško definirati (lako je reći da je to povećanje moći i bogatstva kraljevstva) i nije bilo pravila ponašanja za određene situacije.

Za razliku kod vladara ili države, ideja interesa odlično se primjenjivala na grupe ili pojedince unutar države – mješavina sebičnosti i racionalnosti je bit ponašanja motiviranog interesom. Ovaj prijelaz sa interesa vladara na interese grupa različito se odvijao u Engleskoj i Francuskoj.

U Engleskoj je za razvitak pojma interes bilo osobito važno Rohanovo djelo "O interesima kršćanskih vladara i dražava" i izvorište je gesla – Interes neće slagati. Zbog revolucije i građanskog rata pojam interes Englaske ne razmatra se u odnosu prema interesu Španjolske ili Francuske već prema interesu Engleske prema domaćim grupama (koje se međusobno bore), prema prezbiterijancima, kvekerima ili katolicima, da bi se krajem 17.st. (kad se situacija smirila) sve više govorilo o interesima grupa ili pojedinaca u ekonomskom smislu. Početkom 18. st. Shaftesbury definira "interes" kao "želju za pogodnostima pomoću kojih smo zbrinuti i osigurani", a Hume kao "pohlepu za stjecanjem dobara i imanja".

U Francuskoj je klima pogodnija za razvijanje pojma interes u smislu općeg interesa. Interes je označavao nešto što je potrebno da bi se povećala nečija moć, utjecaj ili bogatstvo. No s vremenom je i ovdje značenje pojma interes suženo na ekonomsko značenje - "težnju za materijalnim, ekonomskim pogodnostima". Hirschman ovo skretanje obrazlaže sređenom situaciji u državi, pa je ekonomski interes mogla biti jedina težnja običnog čovjeka.

Sada kada je zarađivanje novca dobilo oznaku "interesa", odjednom je postalo prihvaćeno i čak se koristilo za obuzdavanje strasti koje su se nekada smatrale manje škodljivim. To što je "pohlepi" dan položaj privilegirane strasti, uvelike bi iznenadilo i uvrijedilo Machiavellia, kaže Hirschman.

Interes kao nova paradigma

Ideja suprotstavljanja interesa i strasti po prvi se put pojavila u Rohanovom djelu "O interesima kršćanskih vladara i dražava". Kad se pojavila, ideja interesa postala je pravi pomodni hir – La Rochefoucauld je gotovo sve strasti i vrline pretvorio u osobni interes, a slično su radili i Hobbes i Helvetius (koji je čak izjavio kako moralnim univerzumom vladaju interesi). Ali, nitko od nije točno odredio pojam interesa, što on znači i koje mjesto zauzima u odnosu na "strasti" s jedne i "razum" s druge strane (ove dvije kategorije prevladavaju još od Platonovog doba). Interes se smjestio negdje između strasti i razuma pa se smatralo da sadrži najbolja svojstva obiju kategorija – u njemu nije bilo destruktivnosti strasti niti nedjelotvornosti razuma, već se smatrao strašću koja je uzdignuta i obuzdana razumom! Ipak, kritičari ove nove doktrine sumnjali su da je interes dorastao strastima! Takvo stajalište zauzimaju Spinoza, markiz od Halifaxa i francuski kardinal de Retz koji je smatrao da strasti uvijek uspijevaju ući u državne poslove, makar to bilo i podsvjesno. Markiz od Halifaxa ironično primjećuje da ako ljudi uvijek slijede svoj pravi interes, onda mora biti da ih Svemogući Bog radi od neke nove gline jer od one stare još nije uspio napraviti takvo nepogrešivo biće!

U 18. stoljeću shvaćanje da je interes najvažniji od svega podvrgnuto je još težoj kritici, i to pogotovo od strane Shaftesburya i biskupa Butlera. Naime, nakon što su u 17. stoljeću strasti smatrane destruktivnima one su u 18. stoljeću rehabilitirane kao "srž života i moćna stvaralačka sila". Korijeni ove promjene su u prosvjetiteljskom odbacivanju pesimističnog pogleda na čovjeka i društvo iz 17. stoljeća.

Novo shvaćanje po kojemu strasti oplemenjuju svijet kojim vlada samo interes u potpunosti je formulirao Hume, koji kaže da strasti (poput prijateljstva, velikodušnosti, zahvalnosti…) mogu biti protuteža sebičnim razlozima tj. interesu – …državni razlozi (interesi) koji utječu na kraljevska vijeća nisu uvijek motivi koji ondje prevladaju…

Prednosti svijeta kojim vladaju interesi: predvidljivost i stalnost

Prednosti svijeta kojim vlada interes su predvidljivost i stalnost u djelovanju osobe koja slijedi svoj interes (stalnost je najelementarniji oblik predvidljivosti), nasuprot toga, stravstveno ponašanje smatralo se hirovitim i kolebljivim, a vladavanje na temelju strasti smatralo se opasnim i lošim (nestalnost je bila glavna poteškoća u oživljavanju društvenog poretka). Predvidljivost i stalnost doveli su do mogućnosti uzajamnog dobitka u politici ili ekonomiji.

Kritičari smatraju da je u politici nepredvidljivost "moć", te da u međunarodnoj politici nema mogućnosti uzajamne dobiti jer svaka stranka slijedi svoj interes, a njihovi su interesi (različitih stranaka) potpuno suprotni (u unutarnjoj politici opća dobit ima malo veće šanse zbog "ravnoteže interesa"). Kada su se stavovi o općoj dobiti gledali kroz ekonomiju, onda se smatralo da predvidljivo ponašanje pojedinca nije "nesigurna ravnoteža interesa" već "jaka mreža međuovisnosti" – smatralo se da domaća trgovina čvrsto povezuje zajednice, a vanjska trgovina pomaže izbjegavanju ratova među zajednicama.

Učenje o "predvidljivosti i stalnosti" naročito je prakticirao i prihvatio Locke , koji je bio pod utjecajem Puffendorfova učenja o "društvenom ugovoru". Pošto je nestalnost smatrana glavnim krivcem za nepostojanje društvenog poretka "sposobnog" za život, Locke je konstruirao "prirodno stanje" koje zahtijeva "ugovor" (da se očuva trajnost ostvarenja "prirodnog stanja" – trgovina, privatno vlasništvo, nasljedstvo…), te kaže da su nesigurnost (uopćeno) i čovjekova nestalnost glavni neprijatelji koje treba uništiti.

Kada se govori o "stalnosti" i Hume, i Samuel Johnson, i Montesquieu primjetili su da strast za stjecanjem tj. ljubav prema novcu (škrtost, pohlepa…) posjeduje karakteristike kao što su stalnost, tvrdokornost, upornost…. Hume, npr., "ljubav prema dobiti" označuje kao "trajnu i opću" – za razliku od npr. željom za osvetom koja je povremena i usmjerena prema određenih ljudi.

Malo, po malo, a najviše zbog zaokupljenosti mislilaca nakon Hobbesa ljudskom nestalnošću, nezasitnost koja se smatrala opasnom strašću odjedanput je postala vrlinom. Da bi taj obrat u vrednovanju postao uvjerljiv, nezasitnost je sada trebalo označiti kao bezazlenu.

Stjecanje novca i poslovanje kao nedužni i doux

Hirschman navodi kako ta upornost "interesne sklonosti" modernog čitatelja može navesti na zabrinutost jer tako moćan poriv bio u stanju "izbrisati" sve drugo što mu stane na put. Najsnažnija i najslavnija reakcija ove vrste izražena je u Komunističkom manifestu, mada se "uzbuna" objavila već početkom 18. stoljeća u Engleskoj (1710.god. bankovna kriza, 1720.god. afera sa Kompanijom južnih mora, politička korupcija Walpoleova doba) – dolazilo je do sumnji da je stari poredak potkopan novcem. Sredinom 18. stoljeća Vauvenargues sumnja da trgovina djelotvorno stječe novac (…interes stječe malo bogatstava…). Naširoko je bilo prihvaćeno španjolsko razmišljanje da sposoban čovjek bogatstvo stječe ratujući, i to na plemenitiji i brži način nego manje značajan čovjek radom.

Ipak u većem dijelu 18. stoljeća odnos spram "ljubavi prema dobiti" bio je pozitivan. Ljudi su težili smanjiti štete i užase koji su nanosili jedni drugima, pa se na trgovačke i privredne djelatnosti gleda s više naklonosti. Smatralo se da su strasti divlje i opasne, dok se ponašanje motivirano interesom i stjecanje novca proglašavalo bezazlenim i neškodljivim (iako je još dugo vladalo mišljenje da je trgovac prljav, prost i nezanimljiv) .

Od kraja 17. stoljeća u Francuskoj se, a kasnije i u Engleskoj, sve više govori o douceur trgovine tj. o mekoći, slatkoći, smirenosti, blagosti trgovine (douceur je antonim nasilju). Izvor epiteta doux je u netrgovačkom značenju riječi trgovina (commerce) - u engleskom i francuskom jeziku riječ commerce, osim trgovine, dugo je označavala uljudan razgovor, uljudno društveno vladanje… Najutjecajniji tumač učenja o doux commerce bio je Montesquieu koji u Duhu zakona piše da "…tamo gdje ljudi nisu nasilni postoji trgovina, i tamo gdje postoji trgovina ljudi nisu nasilni…".

U Engleskoj i Škotskoj pojavljuje se izraz "uglađeni narodi" (bogatstvo stječu trgovinom) naspram "prostih i barbarskih naroda" (bogatstvo ne stječu trgovinom) – bilo je to prvo izražavanje dihotomije koja je kasnije izražavala pojmovima "razvijeni-nerazvijeni", "razvijeni-zaostali"…

Uvođenje riječi doux u pojam "trgovine" zapravo je bilo začuđujuće, pošto se u to vrijeme trgovalo i robljem, a sama trgovina često je bila opasna i nasilna djelatnost.

Stjecanje novca kao mirna strast

Pozitvan odnos prema ekonomskim aktivnostima tijekom 18. stoljeća podupirale su nove ideološke struje, koje su osporavale da čovjekom u potpunosti vlada interes, dok su strasti dijelile na škodljive, manje škodljive ili čak korisne. Ova nova shvaćanja razvila je (opirući se Hobbesovoj misli) tzv. sentimentalna škola engleskih i škotskih moralnih filozofa – Shaftesbury, Hutcheson i Hume.

Shaftesbury sklonosti dijeli na: - "prirodne sklonosti" (pridonose i privatnoj i javnoj dobrobiti, npr. dobrotvornost ili velikodušnost) - "samo-sklonosti" tj. "samo-strasti" (teže i mogu dovesti do pojedinačnog, ali ne nužno i općeg dobra) - "neprirodne sklonosti" (ne koriste ni pojedincu ni društvu, npr. okrutnost ili zavist) Unutar svake kategorije on nadalje razlikuje umjerene od neumjerenih strasti. Kada u ovu shemu uklapa ekonomske aktivnosti, on ih prvo svrstava u "samo-sklonosti", a zatim ih izbacuje iz te skupine. Zašto?

On uviđa da stjecanje novca ne pripada u srednju kategoriju "samo-strasti" jer, kada se stjecanju novca pristupa umjereno, ono postaje "prirodna sklonost" koja donosi i privatnu i javnu dobrobit, dok kada joj se pristupa s neumjerenom tj. pravom strašću, ono postaje "neprirodna sklonost" koja nikome ne donosi dobro.

Hutcheson pojednostavljuje Shaftesburyjevu shemu pa razlikuje: - "smirenu želju za bogatstvom" - ona djeluje s proračunom i razborom, tj. traži poveći ulog ali da bi se došlo do još veće koristi tj. zarade (engleki "smiren - calm" znači isto što i "doux"). - "škrtost" – ona se protivi izdacima kao što je "veliki ulog".

Hume nedoumicu da smirene strasti mogu pobijediti one nasilne rješava konstatacijom da su "mirne strasti" (razumom vođeno stjecanje dobara) snažne i sposobne, dok su "nasilne strasti" zapravo slabe strasti, jer... ljubav prema dobitku jača je od ljubavi prema zadovoljstvu…