Željko Ražnatović

Izvor: Wikipedija

Željko Ražnatović Arkan (Brežice, 17. travnja 1952. - Beograd, 15. siječnja 2000.), je bio srpski ratni zločinac, kriminalac, vođa paravojne postrojbe "Srpska dobrovoljačka garda", političar i predsjednik nogometnog kluba "Obilić"; svojevremeno je bio pokušao biti čelnom osobom nogometnog kluba "Priština".

Haaški sud je 31. ožujka 1999. podigao optužnicu protiv Ražnatovića. Ubijen je u beogradskom hotelu "Interkontinental", nastavivši niz u kojem su brojni srpski optuženici za ratne zločine, nakon podizanja optužnice protiv njih, iznenada umirali ili bili ubijeni.

Sadržaj

[uredi] Biografija

[uredi] Mladost

Željko Ražnatović je rođen u Brežicama, gdje je bio stacioniran njegov otac Veljko, časnik zrakoplovstva JNA. Arkan je živio sa svojom majkom, komunističkom aktivisticom i tri sestre. Roditelji su mu se razveli dok je bio mladić. Otac ga je često tukao u mladosti. Tada je često bježao od kuće i činio različite delikventske prestupe, a nerijetko je završavao po popravnim domovima. Postao je sitni kriminalac u tinejdžerskim godinama, prije nego što je kasnije činio ozbiljnije prestupe.

U Beogradu je džepario po ulici i obijao kioske, pa ga je otac poslao osmi razred završiti u Domu za maloljetne prijestupnike u Novom Sadu. Govorio je tada kako bi želio postati zrakoplovac, ali su ga upisali u Pomorsku školu u Kotoru. Međutim, kao slijepi putnik ukrcao se na neki brod i stigao u Trst. Sa četvoricom vršnjaka, taksijem je išao s kraja na kraj socijalističke Jugoslavije i usavršio obijanje blagajna, krađu nakita i umjetničkih slika, koje je kasnije prodavao. Njegova skupina je na djelu uhvaćena u Zagrebu. Proveo je tri godine maloljetničkog zatvora u Valjevu i šest mjeseci u Požarevcu.

Godine 1972., ilegalno je emigrirao na Zapad; postoje indicije koje govore da je taj "bijeg" zapravo namješten od jugoslavenske tajne službe.[nedostaje referenca] U inozemstvu je sreo veliki broj jugoslavenskih kriminalaca koji su kasnije ubijeni. Uzeo je nadimak "Arkan" po komičnom strip junaku. Kao naoružani pljačkaš i ubojica osuđivan je ili optuživan u Belgiji, Nizozemskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Italiji. Zatvoren je u Belgiji 1974., odakle je pobjegao 1977.. Ponovo je uhićen u Nizozemskoj 1979., a ponovo je pobjegao 1981.. Bio je ranjen u sudaru sa policijom. Prošao je kroz desetke europskih zatvora, uključujući i onaj u Scheveningenu. Bio je na Interpolovoj listi 10 najtraženijih zločinaca.

Dok je bio mlad, često ga je često izvlačio Stane Dolanc, političar iz Slovenije. Dolanc je bio šef jugoslavenske tajne policije i bliski suradnik Tita. Arkan je radio kao tajni agent 1973.. Posao mu je bio vršiti atentate nad teroristima, političkim emigrantima (mahom hrvatskima)[nedostaje referenca] i protivnicima vladajućeg političkog režima; među ostalim, danas se teoretizira da je on ubio hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.[nedostaje referenca]

Arkan je bio prisiljen naučiti glavne europske jezike zbog posla kojim se bavio u Europi. Točno je govorio engleski, francuski i talijanski, a poznavao je njemački, švedski i nizozemski.

Vratio se u Jugoslaviju 1981. i nastavio sa zločinačkom karijerom, započinjavši ilegalne poslove. Studenog 1983. dva policajca su mu upala u kuću s namjerom za ga uhititi. Uspio ih je uspio raniti iz pištolja, što ga je odvelo u zatvor. Međutim, dva dana poslije toga, zahvaljujući intervenciji Stana Dolanca, pušten je iz pritvora.

[uredi] Rat

Pred raspad SFRJ je izašao u javnost kao vođa navijača "Crvene zvezde".

Međutim vrlo brzo se vraća u Hrvatsku nakon što 1990. godine osnovao paravojnu formaciju "Srpska dobrovoljačka garda" (SDG). Po njegovoj tvrdnji, gardu je osnovao 11. listopada u manastiru Pokajnica sa grupom prijatelja, vođa „Delija”.

Kao zanimljivost valja navesti da je bio zarobljen početkom Domovinskog rata, prije velikog napada JNA na Hrvatsku. On je sa svojom paravojnom skupinom sastavljenom od kriminalaca lakomo pokušao upasti u Hrvatsku na područje Banovine, računavši na neorganiziranost i uspaničenost hrvatskog stanovništva, kako je srbijanski mediji prikazivala situaciju u RH.[nedostaje referenca] Međutim, suprotno njegovim očekivanjima, jednom najobičnijom rutinskom redarstvenom akcijom, snage hrvatskog MUP-a su kod Dvora na Uni uhitile tu skupinu, zaplijenivši svu opremu koju je ta skupina dobila od srbijanskih krugova u JNA. [nedostaje referenca]. Vijest je objavljena 12. prosinca 1990..

Nakon šest mjeseci zatvora (iako je osuđen na pet godina), pod do danas nerazjašnjenim okolnostima, biva pušten iz zagrebačkog zatvora i vraća se u Beograd. Postoje razne, nepotvrđene teorije i tvrdnje, za koga ili za što je razmijenjen. Po jednim teorijama, razmijenjen je za dr Vesnu Bosanac, po drugim izvorima, za Antuna Kikaša, po trećim za milijun DEM, navodno dobivenih od samog Miloševića; u ovoj teoriji, to nije odobrio predsjednik Tuđman, nego nepoznata moćna osoba iz hrvatskog vrha je to učinila, uzevši novac sebi.

Nakon što je pušten, on i njegova SDG se prvi put pojavila na ratištu u Tenji pored Osijeka u lipnju 1991.. Postrojba potom djeluje u razbojstvima diljem Hrvatske, uglavnom po Lici, Baniji, Kordunu i Dalmaciji. Kao dio programa "obuke" njegove postrojbe je bilo i ubivanje hrvatskih civila na okupiranom području, na način da bi hrvatski civil bio doveden u kamp za obuku, gdje bi ga pripadnici SDG smaknuli. [nedostaje referenca]

Nakon što je velikosrpska agresija u Hrvatskoj doživila zastoj, velikosrpske snage u proljeće 1992. kreću u ratni pohod na Bosnu i Hercegovinu. Ražnatovićeva postrojba se odmah, s lokalnim srpskim snagama, uključila u zauzimanje istočne Bosne, počinivši brojne ratne zločine nad muslimanskim civilima u Semberiji, posebice Bijeljini, prije nego je pravi rat, odnosno oružani otpor kod bosanskih Muslimana i počeo.

U tom razdoblju se njegovoj postrojbi priključio i bivši pljačkaš prodavaonice športske opreme u Novom Beogradu [nedostaje referenca] Milorad Ulemek, kasnije osuđen kao organizator ubojstva Zorana Đinđića. Postrojba će u Bosni i Hercegovini djelovati sve do kraja rata. SDG je nasilno mobilizirala veliki broj izbjeglih u Srbiju i slala u bazu SDG u Erdutu. Ražnatović je područje istočne Slavonije pretvorio u svoju paradržavu i bogatio se na kriomčarenju roba koje je nedostajalo u Srbiji zbog UN-ovih sankcija. Njegova je postrojba opljačkala veliki broj hrvatskih domaćinstava, tisuće kubika industrijskog drveta je nelegalno posječeno, a sve do reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, naftno polje "Đeletovci| je bilo pod njegovom kontrolom, odakle je ubirao veliki prihod, bespravno otuđujući hrvatska prirodna bogatstva, neometan i neposredno pred UNPROFOR-ovim postrojbama.

[uredi] Nakon rata

[uredi] Vanjske poveznice


Nedovršeni biografski članak Željko Ražnatović dopunite prema pravilima Wikipedije.