Otto von Bismarck

Izvor: Wikipedija

Otto von Bismarck
Otto von Bismarck

U službi
21. ožujka 1871. – 20. ožujka 1890.
Prethodnik nitko
Nasljednik Leo von Caprivi

Premijer Prusije
U službi
23. rujna 1862. – 1. siječnja 1873.
Prethodnik  Adolf zu Hohenlohe-Ingelfingen
Nasljednik Albrecht von Roon
U službi
9. studenog 1873. – 20. ožujka 1890.
Prethodnik  Albrecht von Roon
Nasljednik Leo von Caprivi

Rođenje 1. travnja 1815.
Schönhausen, Njemačka
Smrt 30. srpnja 1898.
Friedrichsruhe, Njemačka
Politička stranka nijedna
Supruga Johanna von Puttkamer
Potpis

Otto Eduard Leopold, princ von Bismarck, Grof od Lauenburga, kont von Bismarck-Schönhausen (Schönhausen, 1. travnja 1815. - Friedrichsruhe, 30. srpnja 1898.) je jedan od najvažnijih vođa u 19. stoljeću; kao premijer pruskog kraljevstva (1862. - 1890.) ujedinio je Njemačku serijom pobjedonosnih ratova poslije kojih postaje prvi kancelar (1871. - 1890.) njemačkog carstva.

U početku je bio političar duboko konzervativnih, aristokratskih i monarhističkih gledišta, koji se borio protiv rastućeg socijal-demokratskog pokreta 80-tih 19. stoljeća, stavio je van zakona više organizacija i pragmatično uveo starosne mirovine, zdravstveno osiguranje, kao i radničko osiguranje u slučaju nesreće. Postaje poznat pod nadimkom Željezni kancelar i smatra se jednom od najvažnijih figura u njemačkoj povijesti.

Sadržaj

[uredi] Mladost i dolazak na vlast

Bismarck je rođen kao Otto Eduard Leopold grof von Bismarck (Otto Eduard Leopold Graf von Bismarck) u Schönhausenu. Studirao je pravo na sveučilištima u Getingenu i Humboltu, kao i na sveučilištu u Berlinu. Oženio se sa Johannom von Puttkamer 1847. godine. U njihovom dugom i sretnom braku je rođeno troje dece.

Oduševljen zbog propasti revolucionarnih pokreta 1848. godine u njemačkim državama, izabran je u pruski parlament 1849. godine. Postavljen da predstavlja Prusku u Frankfurtu na Majni, Bismarck postaje sve više uvjeren da je ujedinjena njemačka nacija, koju bi predvodila Pruska, važan cilj što se u to vreme smatralo liberalnim ciljem. Poslije ovog položaja, bio je postavljen za veleposlanika u Petrogradu, u kome se sprijateljio sa svojim budućim protivnikom, Aleksandrom Gorhakovim, i u Parizu. Godine 1862., pruski kralj Vilhelm I postavio ga je za premijera i ministra vanjskih poslova Pruske, kao rješenje sukoba između sve liberalnijeg parlamenta i kralja.

[uredi] Ujedinjenje Njemačke

Veličina uloge Bismarcka kao ujedinitelja Njemačke veoma je kontroverzna tema među povjesničarima. Također, postoji mnogo rasprava jeli li je to bilo ujedinjenje Njemačke, ili proširenje Pruske. Ono što je izvjesno, Bismarck je djelomično odgovoran za početak više ratova koji su vodili do dramatične promjene u političkoj strukturi Njemačke. Prvo, uz suradnju Austrije, Schleswig i Holstein su ocjepljeni od Danske u Drugom šlejviskom ratu (Second war of Schleswig). Mirovni ugovor je zaključen u Beču 30. listopada, 1864. Već 1865. Austrija primorana da prepusti Pruskoj kontrolu nad sjevernim zemljama 1866. Bismarck napada Austriju i brzo je pobjeđuje u bitci kod Königgrätza, priključivši Hanover, Hesen-Kasel, Nasau i Frankfurt Pruskoj i formirajući Sjeverno njemačku konfederaciju.

Pošto je Bismarck isprovocirao Francusku, kojom je u to vrijeme vladao Napoleon III, izbio je francusko-pruski rat 1870. godine, tijekom kojeg su južno njemačke države, koje su smatrale Francusku agresorom, pridružile se Sjeverno nemačkoj konfederaciji u borbi protiv Francuske. Francuska je pretrpela ponižavajući poraz, i Vilhelm I biva okrunjen kao njemački imperator u dvorani ogledala (Fr. Galerie des Glaces, Nem. Spiegelsaal) u Versaju, koja je služila kao štab pruske armije, 18. siječnja, 1871. Bismarck je time legalno stvorio Njemačko carstvo pod vođstvom Pruske, uz isključenje Austrije.

[uredi] Kancelar

Slavljen kao nacionalni heroj, Bismarck postaje prvi kancelar novog njemačkog carstva. U vanjskoj politici, posvećuje se očuvanju mira između europskih sila Francuske, Austrije, Njemačke i Rusije. Bismarck je vjerovao da središnja pozicija Njemačke u Europi može biti uzrok njenog razaranja u slučaju bilo kojeg rata.

Na unutrašnjem planu, bio je zabrinut pojavljivanjem dvaju novih političkih stranaka: Katoličke stranke centra, i Socijal-demokratske partije Njemačke. Bitka protiv katolicizma koja je započela 1872. godine, pod imenom "Kulturna borba" (Kulturkampf) je uglavnom bila promašaj. Bismarck je napao socijal-demokrate na dva fronta: socijaldemokratska partija i njene organizacije su stavljene van zakona, dok je radničkoj klasi udeljeno veoma progresivno zakonodavstvo koje je omogućavalo zdravstveno osiguranje, osiguranje u slučaju nesreće na radu, kao i starosne mirovine.

Na izborima u 1890. godini i Katolička partija centra i Socijal-demokrati su osvojili mnogo glasova, a Bismarck daje ostavku na insistiranje njemačkog cara Vilhema II, koji je došao na tron 1888. godine. Bismarck je proveo svoje posljednje godine pisajući memoare (Gedanken und Erinnerungen; "Razmišljanja i sjećanja"). Umro je u 83. godini života 1898. godine, u Fredrihsruhu. Sahranjen je u Bizmark-mauzoleju u istom mestu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Njemačka ratna mornarica imala je ratni brod imenovan u njegovu čast Bismarck, kao i Njemačka imperijalna mornarica čija su dva broda nosila njegovo ime. Također, mjesto Bismarck, Sjeverna Dakota, nosi njegovo ime, kao i Arhipelag Bismarck i Bismarckovo more kod bivše Njemačke kolonije Nove Gvineje, ali i više ulica i škola u Njemačkoj.

[uredi] Reference (en.wiki)

  • Crankshaw, Edward. Bismarck. The Viking Press. (1981).
  • Eyck, Erich. Bismarck and the German Empire. W. W. Norton & Company. (1964).
  • Hiss, O.C. Bismarck: Gesetze und Würste. Sans Souci Druck (1931)
  • Lerman, Katharine Anne. Bismarck: Profiles in Power. Longman, 2004. ISBN 0-582-03740-9.
  • Emil Ludwig, Wilhelm Hohenzollern: The last of the Kaisers, New York (1927)
  • Palmer, Alan. Bismarck, Charles Scribner’s Sons. (1976)
  • Otto Pflanze. Bismarck and the Development of Germany. 3 vols. (Princeton University Press, 1963–90).
  • Stern, Fritz. Gold and Iron: Bismarck, Bleichröder and the Building of the German Empire. Penguin. (1977).
  • Taylor, A. J. P. Bismarck: the Man and the Statesman. Hamish Hamilton. (1955).

[uredi] Vanjske poveznice

U Wikimedijinu spremniku nalazi se još materijala na temu: