Dinastičke promjene - Hrvatska u doba Arpadovića
Izvor: Wikipedija
Predloženo je da se ovaj članak/kategorija preimenuje. (Rasprava) |
Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak. |
Narod je bio nezadovoljan ratovanjem za interese pape izvan zemlje pa je Zvonimir na saboru kod Knina 1089. godine ubijen.
Zvonimira na prijestolju nasljeđuje posljednji Trpimorović, Stjepan II. (1089. – 1091. ). Na stvorene uvjete još za vrijeme Zvonimira, Stjepan II. nije mogao mnogo utjecati. Ni jedan se od kandidata nije uspio domoći krune jer se kruna najvjerojatnije, nalazila u rukama splitskog nadbiskupa.
Naime, u Hrvatskoj kraljevini je izbio unutarnji sukob radi naslijeđa. Zvonimirova udovica, kraljica Jelena Lijepa se povukla u Slavoniju i uz pristanak dalmatinskih gradova pozvala svog brata, ugarskog kralja Ladislava, da zauzme Hrvatsku, koji je bez otpora 1091. godine ovladao oblašću zapadno od Gvozda, a u svom pohodu prema moru naišao samo na neorganizirani otpor. Bizantinski car Aleksije I. Komnen, kojem taj prodor Mađara u Hrvatsku nije odgovarao, potaknuo je svoje saveznike, Kumane, da napadnu Mađarsku, na što se Ladislav morao povući iz Hrvatske. U Hrvatskoj je ostavio svog nećaka, Almoša. Ladislav je 1094. U Zagrebu osnovao biskupiju i podredio joj čitavo područje tadašnje Slavonije. Kako bi dodatno učvrstio vlast, a istodobno i osigurao svog biskupa, Ladislav je u blizini Zagreba osnovao susedgradsko-stubičko vlastelinstvo i dodijelio ga ugarskom rodu Ača.
Dijelom Hrvatske koji Mađari nisu zauzeli zavladao je Petar Svačić (1093. - 1097.), koji je protjerao Almoša iz Hrvatske i uspio ponovno nakratko ujediniti Hrvatsku.
Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava, na ugarsko prijestolje dolazi njegov najstariji nećak Koloman, koji poslije pomirbe s papom Urbanom II., 1097. godine ponovno kreće na Hrvatsku. Koloman je upao preko Drave i porazio Hrvate u bici kod Gvozda (Petrova gora) gdje je i kralj Petar, posljednji narodni vladar, poginuo, a Koloman je prodro do Biograda.
Tek nakon nekoliko godina Koloman je krenuo prema jugu. Želeći izbjeći nepotrebne sukobe, Koloman se obvezao da neće dirati u njihove posjede, te da će poštivati plemićke povlastice i prava Hrvatskog kraljevstva. Plemstvo ga je 1102. godine u Biogradu priznalo za kralja. Hrvatsko je plemstvo Kolomanu položilo prisegu i obvezalo se na vojnu pomoć u slučaju potrebe. Ugovor Kolomana i Hrvatskog plemstva, tj. Pacta Conventa je pogodba o uvjetima priznavanja Kolomana za kralja.
Kolomanovu vlast su 1105. godine priznali i dalmatinski gradovi. Svaki je grad samostalno odlučivao o svojoj sudbini; pa se Trogir dragovoljno predao Kolomanu, dok je Zadar i Split trebalo osvajati.
Ulaskom u zajednicu s Ugarskom, stvorena je personalna unija – oblik vladavine u kome su dvije zasebne države međusobno povezane samo osobom zajedničkog vladara.
Ulaskom u snažnu državu Arpadovića hrvatske su zemlje imale mogućnost mirnog i sigurnog razvoja. Pod jedinstvenom su vlašću bile ujedinjene Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Političko središte države preneseno je izvan same Hrvatske, a to će pogodovati jačanju moćnih velikaških obitelji.
Dalmatinske gradove Koloman je oslobodio plaćanja svih podavanja, zajamčio im autonomiju i slobodan izbor gradskoga suca.
U doba Arpadovića Hrvatskom je u kraljevo ime upravljao ban, dok je država bila podijeljena na kraljevske županije (teritorijalno-upravne jedinice) kojima su upravljali župani (brinuli su se o sakupljanju poreza, te zapovijedali utvrdama i vojnim postrojbama s područja svoje županije)
Prostori južno od Gvozda razvijali su se samostalnije i manje ovisno o kralju. A od vremena Bele III. u Slavoniji se uvodi čast hrvatskog hercega, s kojom je Bela III. nastojao Hrvatsku jače vezati uz dinastiju. (no funkcija hercega ili vojvode dodatno je naglasila posebnost Hrvatske )
Dalmatinski gradovi su za vladanja Bele II. Slijepog ušli u sastav ugarsko-hrvatske države, iako su prethodno bili pod vlašću Venecije. U njegovo je doba državi priključena i Bosna (Bela II. kralj Bosne).
Andrija II. da bi mogao u rat odrekao se kraljevskih prava na Zadar u korist Venecije. Kako bi popravio teško stanje države koje je zatekao nakon povratka poduzeo je mjere koje su dovele do pobune nižeg plemstva. Andrija II. je bio prisiljen 1222. sazvati državni sabor na kojem je izdao Zlatnu bulu (bila je sastavljena od 31 članka kojima je niže plemstvo postalo punopravan subjekt u upravi državom).
Tatari (Mongoli) su za vrijeme Bele IV. provalili iz Azije u Europu. U sukobu 1241. na rijeci Šaju, Bela IV. doživio je poraz. Nakon što su opustošili Ugarsku, Tatari su prešli i u Hrvatsku gdje su opustošili Zagreb, te stali opsjedati Trogir.
Belu IV. spasila je smrt kana Ogotaja (Tatari su se vratili u južnu Rusiju) Nakon njihova povlačenja Bela IV. Shvatio je da se Tatarima može učinkovito suprotstaviti pomoću dobro utvrđenih gradova.
Na brdu Griču, nasuprot Zagrebu Bela IV. je 1242. godine utemeljio grad Gradec kojemu je Zlatnom bulom dodijelio status slobodnog kraljevskog grada. Obveza građana bila je utvrditi naselje zidovima i kulama, a zauzvrat su dobili pravo biranja svoga suca, održavanja sajmova i porezne olakšice.
Samoboru je status slobodnog kraljevskog grada dodijelio herceg Koloman 1242. godine, a iste godine potvrdio i Bela IV.