Operacija Una

Izvor: Wikipedija

Operacija Una
Sukob: Domovinski rat
Vrijeme 18. rujan - 19. rujan 1995.
Lokacija Bosansko Pounje, BiH
Ishod Povlačenje HV-a
Sukobljene strane
Republika Hrvatska Republika Srpska
Zapovjednici
Vinko Vrbanac
Marijan Mareković
Ratko Mladić
Momir Talić
Vojne snage
1500 vojnika HV-a  ?(1. korpus VRS)
Gubici
44 poginula, 5 nestalih  ?

Operacija Una jedina je operacija HV-a tijekom 1995. koja nije završila pobjedom Hrvatskih snaga. Odvijala se od 18. rujna do 19 rujna 1995, svega 1 dan. Operacija “Una”, sa stanovišta hrvatskih žrtava, jedna je od najtragičnijih vojnih akcija HV-a.

Sadržaj

[uredi] Prije operacije

Nakon dobro provedene operacije Oluja i netom nakon operacije Maestral hrvatsko Pounje bilo je pod izrazito jakim topničkim udarom srpskih snaga iz tzv. Republike Srpske. Pod jakim je udarom bila Hrvatska Kostajnica, a cesta Hrvatska Kostajnica-Dvor bila je praktički zatvorena. Trebalo je nešto učiniti. Nošeno euforijom nakon uspjeha ljetnih operacija, hrvatsko vrhovništvo se na prijedlog predstavnika SAD-a odlučilo za jednu brzu i nepripremljenu operaciju. Naime, Richard Holbrooke je 14. rujna sugerirao hrvatskom vrhu napad na Prijedor s područja Banovine i Pounja. U Glavnom stožeru Hrvatske vojske vladalo je mišljenje da postoje realni izgledi za provedbu takve operacije. Akciju je inicirao sam dr. Franjo Tuđman i dogovorio je s Davorom Domazetom i Antom Gotovinom i Gojkom Šuškom. U čitavu akciju je bio uključen i general Vinko Vrbanac, tadašnji načelnik Operativne uprave Glavnog stožera. Zanimljivo, za operaciju “Una” uopće nije znao niti tadašnji načelnik Glavnog stožera general zbora Zvonimir Červenko koji je procijenio da akcija “Una” ne može početi bez kvalitetne pripreme i razrade, jer će u suprotnom doći do tragedije. U pronađenim transkriptima na Pantovčaku otkriveno je da je 18. rujna 1995. u 10.50 sati k Tuđmanu u ured došao vidno uzrujani načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko. Na Tuđmanovo pitanje: “Generale, izvoli, što je razlog?” Červenko se nije mogao zaustaviti: “Gospodine predsjedniče, ja ne želim ništa objašnjavati, ja sam samo došao da vam ovo predam i da vam objasnim ovo što se mimo mene, odnosno bez mog znanja ide. Da upozorim što treba dolje učiniti, da ne dođe do nekih stvari koje su neželjene. Ja sam donio kartu. Ako treba, gospodine predsjedniče, ja ću zauzeti Kragujevac, ja ću tamo prvi ići, ali molim s koordinacijom, s pameću.” General Červenko, prije nego što je došao na posao to jutra, očito nije znao da kreće operacija “Una”. „Gospodine predsjedniče hoću znati što je cilj operacije, što treba zauzeti i kako. Ja ću to izvršiti gospodine predsjedniče”, nastavio je Červenko. Bio je posve uvjeren kako Tuđman u njega nema povjerenja i da zbog toga nije upoznat ne samo s odlukom da se prijeđe Una nego niti s pravom svrhom operacije. “Ja ću to izvršiti, ali trebam o tome nešto znati. O tome se radi… Ako sam ja odgovaram za to na Uni, ako ću ja sutra odgovarati, godspodine predsjedniče, za poginule… Ja nisam čovjek kalibra našeg visokog časnika, koji kaže da mu se, da oprostite, j... koliko će vojnika poginuti, jer su oni i tako za jednokratnu upotrebu.” Kasnije se doznalo da je izjavu "j... mi se koliko će vojnika poginuti, jer su oni i tako za jednokratnu upotrebu.” dao general Vinko Vrbanac.

[uredi] Ciljevi operacije

Ciljevi operacije su bili

  • spriječavanje topničkih udara na Pounje i Hrvatsku Kostajnicu kako bi se ubrzao povratak proganika i povećala sigurnost na tom području
  • stavljanje rijeke Une i Unske pruge pod nadzor HV-a i ABiH
  • odbacivanje srpskih snaga prema Prijedoru i Banjoj Luci čime bi se zauzelo više teritorija i time osigurale bolje pozicije pred predstojeće pregovore
  • jedan od tajnih razloga je i bio ne dopustiti 5. korpusu izlazak na Savu

[uredi] Pogrešne pretpostavke

Hrvatsko vojno vrhovništvo nije dobro pripremilo napad. Zakazala je obavještajna služba. Očekivalo se kako su srpske snage na tom području slabe. No nije bilo tako. To je bilo područje u kojemu je bila stacionirana sva izvučena tehnika Banijskog korusa SVK, ali i tzv. specijalne postrojbe SVK, one iste koje su mjesec dana prije izbjegle sa Banovine. Zbog Maestrala na juznim dijelovima Republike Srpske napad HV-a se očekivao. Srpska se vojska psihološki oporavila i dobro ukopala čekajući napad HV-a. Osim toga, provedena je opća mobilizacija jer je bio u pitanju opstanak ili neopstanak Republike Srpske, svaki civil je bio naoružan i motiviran za obranu. S druge strane, priprema operacije HV-a je krajnje zakazala, za razliku od pomne pripreme Oluje. Nije bila angažirana inženjerija koje je mogla u kratkom roku postaviti prijelaze na manje rizičnim točkama preko Une čime bi se zaobišli i okružili gradovi Bosanski Novi, Bosanska Kostajnica i Bosanska Dubica. Nije u dovoljnoj bila angažirana raketno-topnička priprema. Zakalaza je i logistika. Za prelazak Une nisu bili osigurani kvalitetni čamci nego se planiralo Unu preći običnim drvenim čamcima. Također, potpora 5. Korpusa ABiH je izostala, jer koordinacija s njima nije bila dobra, pa su bošnjačke postrojbe mirovale u Bosanskoj Krupi i Bosanskoj Otoci.

[uredi] Postrojbe

U operaciji su sudjelovale snage Zbornog područja Zagreb s 1. gardijskom brigadom HV (Tigrovi), 2. gardijskom brigadom (Gromovi) i dio snaga Zbornog područja Bjelovar. Najveći dio vojnika 1. i 2. gardijske brigade HV-a bio je tada na godišnjim odmorima, pozvani su odmah da se jave 17. rujna 1995. u svoje postrojbe. Nisu znali zbog čega su pozvani ili kuda se ide. Procjenjuje se kako je u operaciji “Una” sudjelovalo 1500 hrvatskih vojnika iz sastava gardijskih brigada i još toliko iz dviju domobranskih pukovnija.

[uredi] Tijek operacije

Operacija Una počela je 18. rujna 1995. Prelazak hrvatskih postrojbi preko Une odvijao se u vrlo nepovoljnim uvjetima kad je riječ o prirodnoj prepreci kao što je rijeka. U prvih nekoliko sati operacije poginulo je 49 pripadnika Prve i Druge gardijske brigade, a petorica su se utopila u Uni i danas se vode kao nestali. Mostobran preko Une hrvatske postrojbe su radile pri brzini rijeke od 4 m/s što je vrlo rizično, nekoliko čamaca se prevrnulo, no unatoč tomu i 1. i 2. gardijska brigada uspjele su ući u Bosansku Dubicu i Bosanski Novi osvajajući dijelove naselja. U tim gradovima su se vodile ulične borbe. Iako su za prijelaz preko Une bili su spremni i hrvatski tenkovi oni nisu prebačeni, tako da su mostobran pokušavale uspostaviti samo pješačke postrojbe. Međutim, s one strane Une dočekala ih je dobro ukopana srpska vojska koja ih je počela tući iz sveg oružja. Mostobran nije bio kvalitetno uspostavljen u takvim uvjetima riječnog toka, nije bilo dovoljno snaga da se slomi takav srpski otpor. U međuvremenu, hrvatska obavještajna služba dobila je informacije kako su iz Srbije s aerodroma Batajnica na banjalučki vojni aerodrom Mahovljani sletjeli srbijanski MIG-ovi i nešto Super Galebova G-4 s ciljem da napadnu hrvatske snage koje su se već nalazile na teritoriju Republike Srpske.

[uredi] Prekid operacije

Dan nakon početka operacije 19.rujna 1995. donesena je zapovijed za prekidom akcije i to ne zbog američkih prijetnji kako se nakon toga pričalo već promašenih odluka i krivih obavještajnih procjena o stanju u srpskoj vojsci. Nakon neuspjele operacije pričalo se da je jedan dio hrvatskih snaga stradao pri samom povlačenju.

[uredi] Što bi bilo da je bilo...

Iako je čista špekulacija, pogledom na kartu jasno je da bi pomno pripremljena operacija započeta otprilike u isto vrijeme kada je bila provedena operacija Južni potez donijela krucijalnu stratešku korist savezničkim snagama. Razbijanjem snaga I korpusa VRS i zauzimanjem gradova Bosanske Dubice, Bosanske Kostajnice i Bosanskog Novog pod kontrolom HV-a bi se vjerojatno našlo cijelo bosansko Pounje, područje Knešpolja, te dio planine Kozare. Koordinacijom s ABiH u pitanje bi došlo i Potkozarje s Prijedorom čime bi se dala osnova za napredak prema Omarskoj, Ivanjskoj i Dragočaju. Banja Luka bi bila znatno ugrožena s boka.

[uredi] Epilog

Operacija Una informativno je ignorirana i vrlo brzo potisnuta iz kolektivnog sjećanja. Informacija nije bilo, tako da se o stvarnoj situacije doznavalo tek iz razgovora s obiteljima branitelja koji su sudjelovali u akciji. Sisak je tih dana brujio o poginulim pripadnicima 2. gardijske brigade, od kojih su mnogi bili Siščani. Danas je se uglavnom sjećaju sudionici i obitelji poginulih hrvatskih vojnika. Postrojba koja je značajnije stradala jest 1. bojna 2 gardijske brigade, udarna postrojba zvana "Crne Mambe". Poslije su mediji pisali da su se američki zrakoplovi u Avianu već zagrijavali da tuku hrvatske snage na Uni, iz čega proizlazi da ta operacija nekome nije politički odgovarala, naprotiv, ideju za tu operaciju je dao sam Richard Holbrooke. Poznato je da su najveću cijenu platili pripadnici hrvatskih gardijskih brigada, a osim njih cijenu je platio i general Vinko Vrbanac pod optužbom da je svojevoljno poduzeo vojni pothvat što je bilo točno samo utoliko što je prije Červenka doznao za operaciju, protiv njega je pokrenut stegovni postupak i kasnije je umirovljen. Generali koji su na terenu vodili postrojbe nisu mogli utjecati na političke i vojne odluke tadašnjeg hrvatskog državnog vrha, prije svega Marijan Mareković, zapovjednik IZM-a (izmještenog zapovjednog mjesta) za Unu, potom general Damir Goršeta, te Jozo Miličević i Zvonko Peternel kao zapovjednici gardijskih brigada.

[uredi] Izvori

[1]http://www.nacional.hr/articles/view/27012