Povijest Srba prije Nemanjića
Izvor: Wikipedija
Nepristrana točka gledišta ovog članka je osporena. (Rasprava) Ne postavljajte ovaj predložak ako niste pokušali ispraviti sporne dijelove teksta! |
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika. |
Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden sa srpskog jezika. Slobodno pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika. |
![]() ![]() ![]() |
|
Povijest Srbije | |
---|---|
|
Povijest srpskog naroda prije Nemanjića obuhvaća vrijeme najranije povijesti Srba na Balkanu od njihovog doseljenja do svrgavanja Dese sa županskog trona i postavljanja Tihomira (najstarijeg brata Stefana Nemanje) za župana Raške čime je počelo vrijeme vladavine Nemanjića.
[uredi] Prva srpska država
Srbi su po dolasku na Balkan oformili nekoliko državica koje su sve bile podređene vrhovnom vladaru svih Srba, koji je vladao i središnjom srpskom oblašću zvanom Srbija. Porfirogenet kaže da su Srbima vladali potomci kneza koji ih je predvodio u selidbi na Balkan. On ne zna sva imena iz te vladarske obitelji, ali prvi kojega spominje po imenu je Višeslav, kojeg nasljeđuje Radoslav, poslije koga na vlast dolazi Prosigoj kojeg nasljeđuje njegov sin Vlastimir, prvi srpski knez o kojemu možemo reći nešto više od imena. Tokom prvih stoljeća svoje poviesti na Balkanu srpske zemlje su vazali Bizanta,koji je u to vrijeme zauzet na drugim stranama, zbog čega postoji vrlo malo izvora koji nam svjedoče o najranijoj povijesti Srba na Balkanu. Izuzetak su izvori koji svjedoče o akcijama Neretvanskih Srba[nedostaje referenca] koji su gusarili Jadranskim morem, koji su presretali najčešće Mletačke brodove, čime su se bavili i Hrvati iz susjedne Primorske Hrvatske.
Intenzivno slavensko gusarenje po Jadranu, primoralo je Mlečane u jedan od prvih pohoda da bi se pokorili Hrvati i Srbi na istočnom Jadranu datiranom oko 834.godine. Mlečani ne uspjevaju pokoriti Mislavovu Primorsku Hrvatsku, nakon čega se okreću na Neretvanske Srbe,[nedostaje referenca] ali se moraju zadovoljiti zaključivanjem mira sa knezom Družokom. Međutim taj traje koliko i svi naredni, dakle vrlo kratko.
Bizantska vlast u Srbiji nije bila jaka i ogledala se u držanju garnizona u tvrđavama, plaćanju poreza i možda u slanju pratećih odreda caru, dok su lokalni knezovi imali široku unutrašnju vlast. Pri kraju Vlastimirovog života u Srbiji dolazi do stvaranja anti-bizantskog bloka među predstavnicima naroda na čijem čelu je svakako stajao mnogobožački element koji je najače osjećao Bizantsku vlast. Kao posljedica ovoga, sredinom 11. stoljeća dolazi do organiziranja pobune na čijem čelu stoji knez Vlastimir. U prilog ovome ide i činjenica da je gusarenje na Jadranu pojačano, pogotovo od strane Srba iz Neretvanske oblasti,[nedostaje referenca] sredinom 11. stoljeća, tako da se može pretpostaviti da Srbi stječu svoju nezavisnost između 845. i 850.godine.
Iz Srbije su tada protjerani kršćanski misionari i vojne posade čime je praktično stečena nezavisnost. Bizant je bio zauzet na drugim stranama tako da nije mogao poduzeti ništa ozbiljnije protiv Srbije, na što su Srbi vjerojatno i računali kada su podizali ustanak. Bugari,koji su nešto prije Srba osnovali nezavisnu državu, vidjeli su u Srbiji prijetnju njihovom cilju da sebi potčine sve Slavene na Balkanu, zbog čega su odmah započeli sa napadima koji su trajali tri godine i završili su neuspješno za Bugare.
Srbi prvi put primorani braniti svoju nezavisnost u novoj postojbini suprotstavili su se organiziranijem protivniku i zahvaljujući činjenici da su se branili po svojim šumama, na svojim planinama uspjeli su obraniti Srbiju. Vlastimir je svoju vlast nad ostalim srpskim oblastima učvršćivao i ženidbama, jer je ostalo zabilježeno kako je jednu svoju kćer udao za župana Travunije Krajinu, sina Belojevog. Nakon Vlastimirove smrti 862.godine vlast prelazi na trojicu njegovih sinova Mutimira, koji je kao najstariji bio glavni, Strojimira i Gojnika s tim da su sva trojica po starom slavenskom nasljednom pravu vladala.
Srbi u Neretvanskoj oblasti[nedostaje referenca] nisu priznavali ničiju vrhovnu vlast nad sobom,osim eventualno formalnog priznanja vlasti vrhovnim srpskim knezovima. Ovakav njihov status pružao im je mogućnost za napade na sve brodove u Jadranu pošto Srbija,u to doba,nije imala ni trgovačku ni ratnu mornaricu, pa je ostalo zabeleženo da su 869.godine, u vrijeme kada su sve države (Franačka i Bizant) i njima potčinjena područja (Primorska Hrvatska) bile udružene oko protjerivanja Saracena iz Jadrana, presreli i opljačkali papinsko poslanstvo koje se vraćalo iz Carigrada. Pošto prvi združeni bizantsko - franački napad na Bari nije uspio, tako Saraceni 872.godine upadaju u Neretvansku oblast i teško je pustoše. To koristi bizanski car Bazilije I. i 873. godine zauzima oslabljenu Neretvansku oblast.
[uredi] Pokrštavanje Srba
Bazilije I. se nije zadovoljio osvajanjem Neretvanske države, već svoj pohod koristi da bi pokrstio tamošnje Srbe. Tom prilikom su uništeni mnogobožačka svetišta i kumiri, osim najvećeg svetišta posvećenog Svetovidu. Taj hram je pročišćen odnosno na njegovom mjestu je podignuta crkva posvećena sv. Vidu.
Svoju aktivnost na pokrštavanju Srba Bazilije I. nije usmjerio samo prema Neretvanskoj oblasti, već prema svim srpskim oblastima. Primanje kršćanstva od strane vladarske obitelji Vlastimirovića u Srbiji možemo smjestiti između 867.godine, kada je Bazilije stupio na prijestolje, i 870. godine pošto Jiriček rođenja prva dva srpska princa sa kršćanskim imenima, najmlađeg Mutimirovog sina Stefana i Gojnikovog sina Petra koji su prema podacima bili vršnjaci, smješta između 870. i 874.godine. U prilog ovome mogao bi ići dokument,iz 872. godine,u kojem papa poziva nekog slavenskog kneza Mutimira da se potčini panonsko-sremskoj crkvenoj oblasti čiji je centar bio u Sirmiumu (nedaleko od današnje Sremske Mitrovice) zbog činjenice da je ovaj Mutimir vjerojatno najstariji Vlastimirov sin.
Zvanično primanje kršćanstva nije okanilo Srbe od gusarenja po Jadranu, pa Mleci 876. godine šalju kaznenu ekspediciju na Neretljansku oblast, ali na osnovi činjenice da u Venecijanskim analima nije zabilježeno ništa o uspjehu tog pohoda možemo zaključiti da se završio neuspešno, po Mletačku Republiku naravno. Tri godine kasnije mletački dužd Petar Kandijan šalje protiv Srba u Neretvanskoj oblasti novu ekspediciju koja ne uspijeva, što će ga primorati da se uskoro i sam upusti u borbu sa Srbima.
Na čelo Bugarske 880. godine dolazi Boris koji kreće na Srbiju želeći osvetiti poraz svog oca. Vlastimirovi sinovi spremno su dočekali vojsku iz Bugarske i nanijeli joj još teži poraz u odnosu na onaj koji se dogodio tri desetljeća ranije. Ovom prilikom zarobljen je Borisov sin Vladimir sa svim vojskovođama koje su iz sukoba sa Srbima uspjeli iznesti živu glavu na ramenima. Poslije ovako teškog poraza Bugarska je bila primorana sklopiti mir i zaključeno je prijateljstvo uslijed čega su razmijenjeni pokloni. Ostalo je zabilježeno da su zarobljenici molili Srbe da ih otprate do granice, do Rasa( ili Rase), ostaje nam nejasno zbog čega, ali je moguće da su se osjećali sigurnije da prolaze kroz Srbiju pod pratnjom srpske vojske nego li sami. Na granici su razmijenili poklone u ime prijateljstva. Poznat nam je sadržaj Mutimirovog poklona Borisu,koji se sastojao od: dva roba, dva sokola, dva hrta i devedeset koža, ali ne i Borisovog Mutimiru na čemu su neki bugarski povjesničari temeljili svoju tezu o potčinjenosti Srbije Bugarskoj u to doba.
Uskoro među braćom dolazi do sukoba oko vlasti i iz te borbe kao pobjednik izlazi Mutimir, vjerovatno i zbog činjenice da je imao podršku iz Bugarske. Strojimir i Gojnik su bili u ovom sukobu zarobljeni i poslani sa obiteljima u Bugarsku kao zarobljenici, s tim što je, iz nama nepoznatih razloga, Mutimir kod sebe zadržao Gojnikovog sina Petra, koji je nezadovoljan ovakvom stričevom odlukom vrlo brzo pobjegao u Panonsku Hrvatsku.
[uredi] Pohod Petra Kandijana (starijeg)
Intenzivno gusarenje Jadranom nanosilo je velike štete Mletačkoj republici, zbog čega na čelo novog pohoda staje dužd osobno. Petar Kandijan na pohod kreće sa dvanaest lađa. Uspio se iskrcati na Neretvanskoj obali i potaknuo Srbe[nedostaje referenca] u bijeg koji su čuvali brodove, nakon čega su Mlečani krenuli uništiti pet srpskih[nedostaje referenca] lađa koje su se tu nalazile. Međutim, Srbi[nedostaje referenca] koji su pobjegli pred Mlečanima, brzo su izvijestili o njihovom upadu. Uskoro su Mlečani, koji su uništavali srpske[nedostaje referenca] brodove, bili strahovito napadnuti da su se jedva spasili. Tijekom bitke život je izgubio i sam dužd tako da se ova bitka može datirati na osnovi datuma njegove smrti jer je on prema mletačkim izvorima poginuo 18. rujna 887.
Mutimir umire 891.godine, a za svog nasljednika prije smrti imenuje svog najstarijeg sina Pribislava (Prvoslava) želeći spriječiti rat oko vlasti među njegovim sinovima. Vjerojatno je i drugoj dvojici sinova Branu i Stefanu tom prilikom odredio neka područja na upravu. Pribislav je na vlasti proveo jedva godinu dana kada ga Petar potiskuje iz Srbije i on bježi u Hrvatsku.
Pošto se Petrovom uzurpacijom prijestolja poremetio redoslijed nasljeđivanja javili su se i drugi srpski prinčevi koji su htjeli postati vrhovni kneževi. Tri godine kasnije uzurpacije, dakle 895.godine, na Petra kreće, iz Hrvatske, srednji Mutimirov sin Bran, ali Petrova vojska odnosi pobijedu, a Bran pada u zarobljeništvo gdje je bio oslijepljen, po Petrovom naređenju sa ciljem da ga onemogući da se bori za prijestolje.
Strojimirov sin Klonimir 897.godine kreće iz Bugarske na Petra. U nekoliko borbi uspio je pobijediti Petrovu vojsku i zauzeti grad Dostiniku, ali osvajanjem prijestolnice sukob još nije bio riješen u Klonimirovu korist jer Petar još uvijek nije položio oružje zbog čega su sukobi nastavljeni. Prilikom jednog sukoba Klonimir gine, a Petar kao jedini živi princ u Srbiji ponovno dolazi na vlast. Poslije toga je Srbija provela dva desetljeća pod Petrom u miru jer je vrhovni knez odlično vodio vanjsku politiku zemlje održavajući dobre odnose i sa Bizantom i sa Bugarskom, koja se bližila vrhuncu svoje moći, čiji je sukob oko prevlasti na Balkanu visio u zraku.
Jačanje Bugarske pod Simeonom jasno je nagovještalo da će ona uskoro postati najjača sila na Balkanu i da tada vjerojatno Srbiju neće ni Petrovo kumstvo Simeonom spasti vazalstva kada Bugarska završi sa bizantom. U tom cilju, a možda i potaknut od strane Bizantinaca, Petar odlučuje stupiti u pregovore sa carstvom sa Zlatnog Roga. Negdje na obali Jadrana on se susreo sa dračkim strategom. Možda bi ovaj sastanak ostao nepoznat u Bugarskoj da zahumski knez Mihajlo Višević nije dojavio Simeonu za njega. Iako je bio knez Zahumlja Mihajlo je istupao kao predstavnik Srba[nedostaje referenca] iz Travunije i Neretvanske, težeći vjerojatno da postane i formalni vladar ovih srpskih zemalja[nedostaje referenca] zbog čega je i izvijestio Simeona o ovom susretu ne bi li se rešio Petra koji se sigurno ne bi složio sa takvom promijenom i jačanjem jednog oblasnog gospodara u svojoj državi. Sklanjanjem Petra i sklapanjem prijateljstva sa Simeonom Mihajlo bi dobio odriješene ruke za nastavak svojih pokušaja da zauzeme dijelove Apeninskog poluotoka i time proširi svoju vlast i na zapadni Jadran.
[uredi] Borbe Bugarske i Bizante oko kneza Srbije
Neposredno poslije bitke kod Anhijala 917.godine,u kojoj je Bugarska potukla Bizant i postala najjača sila na Balkanu, poslao je Simeon na Petra vojsku koja je sa sobom vodila Pavla Branovića kao pretendenta na prijestolje vrhovnog kneza Srbije. Vojvode vojske iz Bugarske pozvale su Petra da dođe u njihov tabor, pozivajući ga na kumstvo sa Simeonom. Petar je prihvatio njihov poziv,otišao u njihov tabor gdje je okovan i odveden u Bugarsku gdje je uskoro umro u tamnici. Ne možemo sa sigurnošću reći zašto je Petar otišao na sastanak, ali je teško povjerovati da nije bio upoznat sa Mihajlovom izdajom i da mu nije bilo jasno što mu se sprema pošto je sa vojskom iz Bugarske došao i Pavle Branović, ali na pitanje zašto je otišao na sastanak, a nije pobjegao u Hrvatsku kao što je to uradio tridesetak godina ranije, mislim da nikad nećemo dobiti odgovor.
Bizant se polako počela oporavljati i skupljati snagu za ponovni sukob sa Bugarskom. Oko 920.godine Bizant šalje na Pavla Branovića vojsku koja je sa sobom vodila Zaharija, Pribislavovog sina, kao pretendenta na prijestolje. Pavlova vojska pobijeđuje u sukobu i Zaharija bijaše zarobljen i poslan u Bugarsku u zatočeništvo. Politička situacija na Balkanu koja je potakla Petra Gojnikovića na približavanje Bizantu postojala je i dalje, doduše malo izmjenjena u korist Bugarske uslijed pobjede kod Anhijala. Iako je na prijestolje došao voljom Simeona Pavlu je bilo jasno da je približavanje Bizantu bolje za njega, njegovu državu i što je najvažnije za Srbe. Zbog tih razloga Pavle otvoreno prelazi na stranu Bizanta, najvjerojatnije oko 923.godine.Simeonu se nikako nije dopala ova promijena srpske politike i on iz tamnice vadi Zaharija i sa vojskom ga šalje na Srbiju. Nije poznato da li je do sukoba uopće i došlo, ali je izvijesno da je nakon njega vladar Srba bio Zaharija kao Simeonov vazal.
Kao i njegovi prethodnici i Zaharija vrlo brzo mijenja politiku i okreće se Bizantu. Simeona su ove brze promijene politike vrhovnih knezova Srbe vjerojatno uvjerile da će Srbi biti na njegovoj strani dokle god je njegova vojska u Srbiji, a kako on nije bio u mogućnosti da drži vojsku u Srbiji i ratuje sa Bizantom, riješio je da jednom zauvijek pokori Srbe i šalje vojsku na Zahariju, ali ona najvjerojatnije, nije sa sobom vodila nijednog srpskog princa jer ovom prilikom Simeon nije imao namjeru postaviti marionetu na srpsko prijestolje. Međutim Zaharija uspješno odbija ovaj napad razbivši Bugare o čemu govori i činjenica da su glave i oružje dvojice bugarskih vojvoda, koji su ili poginuli ili bili zarobnjeni u borbama, stigli na Zlatni Rog kao trofeji.
Ovaj neuspijeh nije onespokojio Simeona i on već 924. godine šalje novu vojsku na Srbiju,koja ovoga puta vodi sa sobom i Klonimirovog sina Časlava. Kada je Zaharija pogledao nadolazeću vojsku odlučio je pobjeći u Hrvatsku i tako spasiti glavu na ramenima. Poslije ovog bijega vrhovnog kneza Bugari su pozvali srpske župane da dođu u njihov tabor kako bi se poklonili novom knezu. Međutim nije im se ukazala prilika vidjeti budućeg vrhovnog kneza Srbije jer su bili pohvatani i pobijeni na licu mjesta. Poslije toga u Srbiji nije bilo nikoga kome bi položaj omogućio da organizira neku ozbiljniju obranu što je iskoristila vojska iz Bugarske i teško opustošila Srbiju, a Časlava vratila u Bugarsku.
[uredi] Obnova Srbije pod Časlavom
Bugarski car Simeon umire 927.godine, što izaziva veliki obrat na Balkanu. Simeona naslijeđuje njegov sin Petar koji je u usporedni sa svojim ocem bio samo blijeda sjena, doduše u usporedni sa Simeonom koji je bio neosporni gospodar Balkana mnogi bi bili samo sjene, ali pravu promijenu izaziva činjenica da je bio pod utjecajem bizantskog cara Romana Lakapina tako da Bizant ponovno postao najjača sila na Balkanu.
Koristeći se mutnim zbivanjima u Bugarskoj Časlav oko 931.godine uspjeva pobijegne u Srbiju. Stanje koje je tamo zatekao bilo je, po pričanju tadašnjih pisaca, u najmanju ruku očajno. Priča se da je u cijeloj Srbiji bilo samo pedesetak lovaca bez žena i djece. U ovakav podatak je teško povjerovati, tako da je vjerojatno u Dostinici i njenoj bližoj okolini zatekao samo pedesetak lovaca bez žena i djece. Časlav je po preuzimanju vlasti priznao vrhovnu vlast Bizantijskog cara i zatražio od njega zaštitu. Kada se osiguaro od potencijalnih napada iz inozemstva posvetio se obnovi i učvršćivanju Srbije.
Smjene na srpskom prijestolju nisu ometale Neretvanske Srbe[nedostaje referenca] da gusare po Jadranu zbog čega mletački dužd Petar Kandijan, unuk istoimenog dužda koji je pola stoljeća ranije izgubio glavu u sukobu sa Srbima u Neretvanskoj oblasti,[nedostaje referenca] formira 948.godine ekspediciju od 33 lađe sa ciljem kako bi pokorio Srbe,[nedostaje referenca] ali se i ovog puta vraćaju neobavljena posla. Uskoro šalje ponovo 33 lađe, ali ovog puta uspjeva samo zaključiti još jedan u nizu mirovnih sporazuma koji su trajali koliko i prisustva jačih Mletačkih lađa u vodama Neretvanske oblasti.
Koristeći se zaštitom Bizanta Časlav obnavlja i ojačava srpsku državu koja će za njegove vladavine posljednji put obuhvatiti sve srpske zemlje na Balkanu.[nedostaje referenca] Ne zna se točno kada je i kako Časlav umro, ali je to bilo oko 960. godine. U Ljetopisu Popa Dukljanina zabilježena je legenda o Časlavovoj pogibiji. Po njoj su počeli na Srbiju da udarati sa severa Mađari i u jednom od svojih prodora stižu do okoline današnjeg Valjeva gdje ih Časlav na rijeci Tari zaustavlja i u tom boju gine mađarski vojskovođa Kiš. Prilikom jednog kasnijeg Časlavovog pohoda protiv Mađara logor njegove vojske biva noću iznenada napadnut i toj borbi Časlav i njegova pratnja bivaju uhvaćeni i po nagovoru Kiševe udovice bivaju okovani i živi bačeni u Savu.Iako je veći dio Dukljaninovih priča mnogo bliži legendi nego povijesti sigurno je da tu ima i elemenata istine.[nedostaje referenca]
[uredi] Propast prve srpske države
Sa Časlavom se završava niz vrhovnih kneževa Srbije,za koje sa sigurnošću možemo reći da su potomci Vlastimira odnosno onog,makar i mitskog,vođe seobe Srba na Balkan.Nije poznato da li je Časlav imao dece ili šta se dogodilo sa njegovim nasljednikom,postoji mogućnost da su se oni možda nalazili u pratnji koja je zajedno sa Časlavom,po Dukljaninu,završila na dnu Save.Poslije Časlava više nije bilo vrhovnih kneževa koji su vladali svim delovima Srbije.U prilog ovome mogao bi se iskoristiti Dukljaninoiva tvrdnja da je poslije Časlavove pogibije na prijestolje Srbije seo njegov zet,ali on nije uzeo titulu kralja koju je po Dukljaninu imao Časlav,možda i zbog činjenice da je vladao samo centralnom srpskom oblašću.No sve to je samo hipoteza koja je bazirana na podatku iz Letopisa,čija je istorijska vrednost mala,ukoliko je uopšte ima.
Bizant je u drugoj polovini 10. stoljeća bio zauzet na svojim istočnim granicama, dok je na Balkanu Bugarska suviše slaba za neki ozbiljniji pokret protiv Bizanta i Srbija koja je poslije Časlavove smrti,ili pogibije, potpuno razjedinjena. Da bi spriječilo neka iznenađenja iz Bugarske Carstvo angažira Ruskog kneza Svjatoslava, koji je u tom trenutku bio prijatelj Carstva, da je zauzme u ime Bizanta. Svjatoslav nije imao problema te zauzima Bugarsku, koja je u to vrijeme bila na izdisaju, ali je on nije zauzeo za Carstvo već za sebe, tako je Carstvo umjesto dvije slabe slavenske države na Balkanu dobilo jednu slabu i jednu koja je bila u usponu moći. Zbog toga car Ivan Cimiskije 971. godine udara na Ruse i protjeruje ih na lijevu obalu Dunava. Dio te vojske poslije toga biva upućen utvrditi vlast Carstva u Srbiji. Bizantijska vojska vjerojatno nije imala problema doći do Dostinike i primorala onoga koji je tamo stolovao, čime god da je upravljao i koja god da je bila njegova titula, da prizna vrhovnu vlast Carstva, čime su Srbi bili pokoreni prema mišljenju Carigrada.
[uredi] Zeta - Prva srpska kraljevina
Smrti Stefana Vojislava pokreće sukobe u njegovoj obiteljui oko vlasti, ali težnje pojedinih područja za nezavisnošću, koje je vjerojatno poticala i sam Bizant. Iz sukoba u Vojislavovoj obitelji, koji su možda bili i oružani, kao pobjednik izlazi njegov sin Mihailo. Poslije toga on vojskom sprječava otcjepljenje Travunije i time je preduhitrio Carstvo koje je željelo da s juga udari na Zetu dok se ona bavi pobunom u Travuniji koju su vjerojatno izazvali Bizantinci. Koristeći se svojom pobjedom u Travuniji i činjenicom da su se Normani iz južne Italije spremali za prelazak na Balkan, zaključuje mir sa Carstvom, kome je u tom trenutku više odgovarala Zeta koja će se možda pridružiti Normanima kad se iskrcaju na Balkan, nego Zeta koja će sigurno preći u ofanzivu čim se Normani u Napulju ukrcaju u brodove. Ovaj dogovor je zaključen najvjerojatnije 1052. godine, jer je te godine Mihailo dobio titulu protospatra. Da bi ovaj dogovor bio učvršćen Mihailo se naredne godine ženi jednom carskom rođakom. Ovaj sporazum omogućavao je Mihailu nesmetano djelovanje po srpskim oblastima što je on već 1053. godine iskoristio i vratio Rašku pod svoju vlast.
1054. dolazi do konačnog raskola u kršćanstvu. Srbi koji su živjeli u unutrašnjosti su bili pravoslavci pod Ohridskim arhiepiskopom, dok su Srbi u primorju bili katolici pod Splitskim i Dračkim arhiepiskopima.[nedostaje referenca] Nijedan od crkvenih centara nije se nalazio u Mihailovoj državi, a bilo je teže osvojiti neki od njih, stoga se Mihailo aktivirao na dobvanju crkvene nezavisnosti. Sa tim ciljem obratio se papi tražeći obnovu Dukljanske arhiepiskopije, koja je nestala u najezdi Slavena na Balkan, pozivajući se na pogibiju nekoliko srpskih episkopa[nedostaje referenca] u buri dok su putovali na jedan od Splitskih sabora. Ostvarenje njegovih ciljeva o nezavisnoj crkvi u nezavisnoj državi, dočekat će tek njegov sin Bodin osamdesetih godina jedanaestog stoljeća kada Dukljanska arhiepiskopija biva obnovljena obuhvativši sve zemlje od Drima i Bojane do Cetine.
[uredi] Treći slavenski ustanak (Đorđe Vojteh)
U jesen 1072. Mihailo šalje svog sina Bodina i vojvodu Petrila sa odredom od 300 ljudi u pomoć novom slavenskom ustanku koji je, pod vodstvom Đorđa Vojteha, buknuo u južnom Pomoravlju. Ustanici su Bodina proglasili za Cara, pozivajući se na Samuila, u Prizrenu. Bodin s dijelom vojske kreće na sjever ka Nišu, dok se Petrilo uputio na jug gdje je osvojio Skoplje i uputio se uz Vardar ka Ohridu. Ubrzo je i Ohrid zauzet, a Petrilo je nastavio ganjati bizantsku vojsku i Bugare, koji su bili ostaci plemstva iz doba Simeona, sve do Kostura gdje su se ovi sklonili. Kostur je grad koji se nalazi na jezerskom poluotoku zbog čega ga je lako braniti ako napadač nema nikakvih plovila kao ustanici. Petrilo je započeo opsadu Kostura, međutim ljudi u opsadi su napravili jedan ispad iz tvrđave koji je potpuno iznenadio ustanike unio kaos i rasulo u njihove redove uslijed čega se ustanička vojska raspala, a Petrilo koji je do tada ganjao, morao je bježati što brže na sjever. Bodin koji je u međuvrijemenu zauzeo Niš, morao je po snijegu u prosincu 1072. žuriti na jug da mu ne bi bila odsječena odstupnica u Zetu. Mihailo koji je napao Dračku temu po izbijanju ustanka, poslao je u pomoć svom sinu odred pod vodstvom svog zeta Longivardopula. Bizantska vojska je kod Pauna, južno od Kosova Polja, presjekla put Bodinu i došlo je do velike borbe u koju se uključio i Longivardopul, ali na strani Bizanta. Bodin je bio poražen i pada u zarobljeništvo te ga odvode u Antiohiju. U vrijeme kad je Bodin bio zatočen u Antiohiji izbijaju ulične borbe između Grka i Armenaca i metež koji su te borbe stvorile iskoristili su mletački trgovci, koje je potplatio Mihailo, da oslobodi Bodina koji se poslije toga vraća u Zetu i postaje suvladar svom ocu.
[uredi] Proglašenje kraljevine
Oko 1077. godine Mihailo koristi unutrašnje borbe u Bizantu nastale kao posljedica kobne 1071. godine i osvaja Dubrovnik. Iste godine ga papa u pismu oslovljava kraljem, tako da je on vjerojatno samostalno proglasio Zetu za kraljevinu između 1072. i 1077., a tek nakon dobio zvanično priznanje te titule od pape. U travnju 1081. Mihailo ženi Bodina Jakvintom, kćerkom Arhirica Normanina iz Barija, i tako Zeta stupa u savez sa Normanima čije se iskrcavanje na Balkan očekivalo. Ubrzo nakon toga Mihailo umire, jer se prilikom normanske opsade Drača 18.10.1081. na čelu Srba spominje samo Bodin.
U to doba knez neretvanskih Srba[nedostaje referenca] bio je Jakob o čemu svjedoče i dva zapisa sa suđenja. Prvi je iz 1080. dok se na drugom iz 1089. uz njega kao knez spominje i njegov rizar Zavida i još neki vitezovi. Početkom 12. stoljeća vlast u Neretvanskoj oblasti prelazi u ruke porodice Kačića iz Omiša, tako da središte Neretvanske oblasti polako postaje Omiš umjesto Mokrog.
Srušivši vlast Bizanta na Apeninskom poluotoku, Normani pod vodstvom Roberta Gvidiskara opsjedaju Drač. Bodin koji je formalno bio bizantski vazal došao je sa vojskom do Drača na poziv cara Aleksija Komnena.18.10.1081. dolazi do velike bitke u kojoj su Normani izvojevali pobjedu čime je započeo njihov prodor ka središtu Balkana. Tokom bitke Bodin je ostao po strani, iako je došao kao bizantski vazal, povukavši se kada je postalo jasno tko je pobijedio. On se poslije toga okreće srpskim oblastima, koje su priznavale bizantsku vlast, i osvaja Rašku u kojoj postavlja za župane Vukana i Marka, poslije čega pripaja i Bosnu gdje postavlja na vlast Stefana. Normanska država na Balkanu raspada se 1085. sa smrću svog tvorca Roberta Gvidiskara. Prema nekim dubrovačkim analima Bodin je neposredno poslije propasti Normana zauzeo Dubrovnik (koji je prešao na stranu Normana), o čemu svjedoči tzv. Kula kralja Bodina. Nestankom opasnosti od Normana Bizant se okreće Zeti na koju šalje dračkog stratega Jovana Duku koji u jednom sukobu sa Bodinom ostvaruje pobjedu, zarobivši. Ne zna se kada je ta bitka vođena, ali je možemo smjestiti između 1085. i 1090. jer je Bodin 1091. opet bio na čelu Zete jer su se Bizantinci pribojavali njegovog napada pošto su bili zauzeti Pečenezima. Moguće je da je Bodin u to doba formalno priznavao Bizantsku vlast, što proizilazi iz činjenice da napade na Bizant poslije 1091. vodi isključivo raški župan Vukan.
[uredi] Raška kao središte borbe protiv Bizante
Vukan 1093. zauzima Lipljan i spaljuje ga, što je primoralo Cara da izađe na granicu i izvrši pregled stanja, ali do borbe sa Vukanom nije došlo pošto se Aleksije zadovoljio mirom koji je Vukan ponudio. Granicu između Vukana i Bizanta činili su Zvečan, kao Vukanov grad, naspram koga je stajao Lipljan, grad pod vlašću bizantskog cara. Mir je trajao koliko i prisustvo Cara na granici jer je Vukan ponovo upao na Kosovo i pljačkao sve dok se na Kosovu nije pojavio drački strateg Jovan Komnen. Pred njim se Vukan povukao i ponudio mir i taoce što je bilo prihvaćeno i Carstvo je smatralo da je time sve gotovo, ali umjesto da u bizantski tabor pošalje taoce on je poslao vojsku koja u jednom noćnom napadu iznenađuje i pobjeđuje Bizantince, poslije čega je prodro sve do Skoplja, Vranja i Pologa. Novi srpski upad primorava Aleksija da ponovo dođe pod Zvečan. Ovog puta je tražio i taoce da se osigura od napada i Vukan mu predaje sinove svog brata Marka Uroša i Stefana Vukana.
Prvi Križarski pohod prolazi preko Balkana 1096. i tom prilikom se križari provode kao bosi po trnju jer su Srbi na stalne križarke pljačke,odgovorili oružjem,iako ih je Bodin lepo primio u Skadru. Kralj Konstantin Bodin umire 1101., poslije čega se pojedine srpske oblasti izdvajaju iz sastava Zete, dok u njoj samoj otpočinju borbe oko prijestolja.
[uredi] Borba Zete i Raške za prevlast među Srbima
Bodinove nasljednike na zetskom tronu spominje samo Ljetopis Popa Dukljanina koji je većim dijelom vrlo nepouzdan. Međutim ako uzmemo u obzir da Ljetopis završava stupanjem Nemanje na vlast možemo pretpostaviti da je autor bio upoznat sa događajima sa početka 12. stoljeća i da se nije služio legendama što se sa sigurnošću može tvrditi za vrijeme prije stoljeća.
Zetsko prijestolje, po Bodinovoj smrti, preuzima njegov brat Dobroslav kojega je podržala Bizant. Uskoro je došlo do smjene na prijestolju jer je Kočopar, Bodinov brat od strica, uz Vukanovu podršku protjerao Dobroslava. Kočopar se vrlo brzo okreće protiv Vukana i povezuje se sa bosanskim banom, čijom se kćeri oženio, u cilju zajedničke akcije protiv Raškog župana. Kočopar gine u borbi sa Vukanom negdje u Zahumlju, nakon čega na prijestolje u Zeti dolazi budući zet Raškog župana Vladimir.
Vukan se 1106. ponovo spušta na Kosovo. Jovan Komnen je pokušao zaustaviti ga, ali je opet bio poražen i Srbi nastavljaju svoj prodor koji opet prekida sam Car koji na brzinu zaključuje mir sa Vukanom, zbog nadolazećih križara.Križarska vojska prolazila je linijom Beograd – Niš – Sofija – Carigrad u periodu od proljeća do studenog i za sve vrijeme puta maltretirala lokalno stanovništvo, koje joj doduše nije ostalo dužno, zbog čega je vrlo lako moglo doći do sukoba većih razmjera. Pretpostavlja se da je Vukan umro između 1112. i 1115., a neposredno po njegovoj smrti biva u Zeti otrovan kralj Vladimir. Vukana nasljeđuje njegov sinovac Uroš I., dok umjesto Vladimira na vlast u Zeti dolazi Đurađ Bodinović. Njih dvojica su jasno uvidjela tko je, u tom trenutku,najveći protivnik Srba i povezali su se ciljem zajedničke akcije protiv Carstva. Da bi onesposobio ovaj savez Aleksije II. daje vojsku Grubeši koji protjeruje Đurđa u Rašku. Vjerojatno bizantska vojska koja je dovela Grubešu na prijestolje nije mogla zauvijek ostati u Zeti, tako da je poslije njihovog odlaska Grubeša počeo gubiti podršku i uskoro bio protjeran od strane Đurđa koji se vratio sa vojskom iz Raške. Pečenezi koji su do tada držali carske vojske dalje od Srba bivaju uništeni 1122., poslije čega se Car okreće Srbima. Bizantska vojska je prvo udarila na Uroša I. i primorala ga priznati vrhovnu vlast Bizanta poslije čega je vojskom izvršila smjenu na čelu Zete.
Mađarska 1127. osvaja i spaljuje Beograd nakon čega njene trupe kreću na jug i stižu do Niša gdje se okreću ka zapadu i stižu do Serdike (današnja Sofija) i Filipolja (današnji Plovdiv). U ovaj rat se uključuje i Uroš I. na strani Mađarske. Pored početnog uspjeha koji je na početku rata ostvarila mađarska vojska vrlo brzo biva suzbijena nazad ka Dunavu gdje kod Rama 1128. trpi težak poraz koji predstavlja i kraj rata. Razlozi koji su pokrenuli Mađarsku da napadne Carstvo i dalje su postojali tako da se neposredno po zaključivanju mira obnavljaju ratna djelovanja koja su se ovog puta ograničila samo na teritoriju Braničeva. Za vrijeme obnovljenih neprijateljstava Uroš I. osvaja i spaljuje Ras. Ovaj sukob biva okončan 1129. tako što se stanje stvari između Mađarske i Bizante vratilo na staro, poslije čega se na Srbe srušila kaznena ekspedicija. Te ili naredne godine kćer Uroša I. Jelena udaje se za prijestolonasljednika Mađarske slijepog Belu II. koji 1037 osvaja dio Bosne i svojoj tituli dodaje naziv bosanski kralj. Najmlađi Jelenin brat Beloš odlazi sa njom u Mađarsku gdje dobiva titulu viteza i biva jedna od najznačajnijih ličnosti u Mađarskoj tog doba. Uroš I. je imao tri sina: Uroša II, Desu, Beloša i dvije kćerke: Jelenu i Mariju.
Nešto prije 1146. umire Uroš I., a nasljeđuje ga njegov najstariji sin Uroš II. Neposredno prije toga (1143.godine) na bizantsko prijestolje sjeo je Manuel Komnen za čije vladavine Bizant, posljednji put u svom postojanju, postaje snažna država.
U jeku bizantskih priprema za udar na Normane napadne Uroš II. 1149. Bizant, ali Manuel munjevito reagira i u jesen iste godine osvaja Ras i spaljuje njegov dvor, tako da se Uroš spasio bijegom u planine. Naredne godine kreće ponovo Uroš na Bizant, u dogovoru sa pomoćnim trupama koje su poslane iz Mađarske. Manuel je probao spriječiti spajanje vojski napadom na mađarske trupe kod Paraćina, ali nije uspio. Udružena srpsko - mađarska vojska vodila je oko dva mjeseca borbe sa Bizantom,ali Manuel na rijeci Tari kod Valjeva razbija združene snage i ponovo primorava Srbe da zaključe mir. O žestini bitke na Tari govori i činjenica da su dvojica bizantskih vojskovođa, Mihailo Vrana i Giford, jedva izvukli žive glave, dok su u borbi zarobljeni srpski župani Grdeša i Vučina. Naredni sukob između Mađarske i Bizanta vodio se od 1151 do 1155 pretežno u Srijemu. Uroš nije uzeo učešća u ovom ratu, ali je zato bosanski ban Borić vrlo aktivno učestvovao na strani Mađarske. 1153. Uroš procjenjuje da bi ulaskom u rat na strani Mađara mogao imati koristi i uključuje se u sukobe, ali se ispostavlja da je i ovog puta loše procenio snagu i moć Carstva. Među Srbima je raslo nezadovoljstvo Urošem, koji je vodio nekoliko ratova protiv Bizanta koji su bili potpun promašaj. Nezadovoljstvo je kulminiralo 1155. kada se protiv njega dignuo njegov brat Desa. Prema tadašnjim izvorima podrška koju je imao Desa bila je slična Uroševoj tako da su braća pozvala Manuela da presudi. Manuel odlučuje u Uroševu korist, a Desi daje oblast Dendru u okolini Niša. Poslije smrti Gejze II. 1162 u Mađarskoj počinje borba za prijestolje u kojoj je Manuel vidio šansu da tamo postavi svog štićenika. Misleći da je Manuel suviše zauzet u Mađarskoj odlučuje se Uroš ponovno okušati u borbi sa Carstvom, međutim i ovaj Urošev pohod završava kao i predhodni jer u jesen 1162. biva poražen i zbačen sa vlasti. Manuel na prijestolje postavlja Desu pod uvjetom da mu vrati Dendru. Pošto je Desa odbio vratiti Caru Dendru, Manuel,koji je u Nišu okupljao trupe za rat protiv Mađarske, odlučuje završiti sa Desom. Pored ne vraćanja Dendre na ovakvu Manuelovu odluku utjecao je i Desin nedolazak u Niš sa svojom vojskom, koju je kao vazal bio obavezan slati, kao i njegovom povezivanju sa Mlečanima i Mađarima. Car nije imao problem zarobiti Desu, koji nakon svoje smrti biva sahranjen u svojoj zadužbini crkva sv. Petra u Polju u okolini Trebinja.
Nakon svrgavanja Dese Manuel na župansko prijestolje dovodi Tihomira, najstarijeg Nemanjinog brata čime otpočinje era Nemanjića u povijesti srpskog naroda.
[uredi] Literatura
Stanoje Stanojević, Istorija Srpskoga Naroda, Beograd 1989.
Andrija Veselinović, Radoš Ljušić, Srpske Dinastije, Beograd 2001.
Konstantin Jiriček, Istorija Srba, Beograd 1918.
Vasilije Marković, Pravoslavno Monaštvo i Manastiri u Srednjevekovnoj Srbiji, Sremski Karlovci 1920.
Konstantin Nikolajević, Prvi Vekovi Srpske Istorije prije Nemanjića, Beograd 2001.