Arhitektura industrijske revolucije

Izvor: Wikipedija

Svjetska izložba u Parizu 1889. god.

Sadržaj

[uredi] Industrijska revolucija u graditeljstvu

Nakon tisućljetnog feudalizma u Europi, u devetnaestom stoljeću vlast preuzima građanstvo i umjesto kraljevina i carstava nastaju republike. Ta promjena se nije dogodila odjednom, nego je plod niza pobuna i revolucija koje su često likovni umjetnici uzimali za temu svojih djela prepunih simbolike. No uz te društvene promjene, zbila se u gospodarstvu još veće promjena koju nazivamo industrijskom revolucijom. Novina je to što mišićnu ljudsku i životinjsku snagu zamjenjuje energija koju proizvodi parni stroj, a obrtničku i manufakturnu proizvodnju zamjenjuje tvornička mehanizirana. To je još jedan iskorak čovjeka u oslobođenju od ovisnosti prirodi jer je parni stroj mogao raditi neprekidno, proizvodivši neusporedivo moćniju energiju. Prijevoz je izumom lokomotive, tračnica i parobroda postao izuzetno jeftin i neusporedivo brži od dotadašnjih prijevoznih sredstava. Na kraju je gradnja željezničkih nasipa i pruga izazvala i znatne promjene u ljudskom okolišu, probijeni brojni tuneli, podignuti kameni te željezni mostovi, te nagovijestili još jednu važnu novost, a to je epoha čeličnih konstrukcija. Razvoj industrijskih velegradova prati i kaos u gradogradnji. Velike tvornice trebale su mnogo radne snage što je privuklo masu stanovnika iz sela u grad i gradovi su se širili nevjerojatnom brzinom. Pored željezničkih postaja gradile su se tvornice sa strojevima na parni pogon i loženjem na ugljen, te je tako u gradove prodrla buka, zagađivanje zraka dimom i čađom uz sve veće količine otpada i zagađenja okoliša.


[uredi] Preobrazba grada

Pogled na Pariz s prepoznatljivim trgom Republike
Pogled na Pariz s prepoznatljivim trgom Republike

Četiri glavne funkcije grada (stanovanje, rekreacija, industrija i promet) isprepletale su se međusobno i smetale su jedna drugoj. U te gradove koji su rasli bez jasna plana i programa, pokušalo se uvesti reda planskim urbanizmom; npr. Haussmannova pregradnja Pariza bulevarima s nogostupima (franc. trottoire); ili polukružni redovi stambenih kuća u Engleskoj sa zatvorenim perivojima; ili projekt „industrijskog grada“ franc. Tonija Garniera koji je na dvije obale imaginarne rijeke razdvojio industriju i promet od stanovanja i odmora.

[uredi] Nove konstrukcije

19. st. obilježava i istaknuta podvojenost arhitekture u načinu projektiranja i oblikovanja građevine; tj. razlika između arhitekture historicizma i novog funkcionalnog industrijskog graditeljstva. Gradske stambene višekatnice gradilo se opekom, a zatim se pročelje žbukom i štukom oblikovalo u stilu nekoga prošlog razdoblja: romanike, gotike, renesanse, baroka ... Takav stil, koji umjesto suvremena izraza, preuzima povijesne oblike iz prijašnjih stilskih razdoblja nazivamo historicizam (neostilovi). Te zgrade, kao u scenografiji, žele dočarati neko prošlo vrijeme pa ih nazivamo i kulisim pročeljima. Ponekad bi nastala takva zbrka u gradnji da je ista zgrada mogal na pročelju imati više različitih stilova iz različitih razdoblja.

Nasuprot tome, industrijsko graditeljstvo je bilo suvremeno i usmjereno budućnosti, te možćemo reći da je 19. stoljeće - doba čeličnih konstrukcija i montažne gradnje. U Engleskoj su prve mostove od kovine postavljali već u 18. st., a u 19. se javljaju čak i željezni mostovi što vise na lancima ili metalnoj užadi (npr. Most u Avonu, Engleska, s rasponom od 214 m). No pravi je zamah i vrhunac novog industrijskog načina gradnje dosegnut kada se počelo koristiti čelik u montažnoj gradnji. Pod montažnom gradnjom u 19. st. podrazumijevamo proizvodnju dijelova od lijevanog željeza ili čelika industrijskim parnim strojevima u tvornici (brzo, jeftino i u velikim količinama), prijevoz na gradilište (brzim željeznicama na paru) i njihovo povezivanje zakovicama ili vijscima u „kosturnu“ konstrukciju građevine. Dijelovi tih konstrukcija se protežu, kao čudo matematike, prateći smjerove tereta i nošenja, stvarajući dojam kao da je preostao samo kostur negdašnjih „tijela“ zgrada.

[uredi] Sloboda nove arhitekture

Kristalna palača na EXPO-u u Londonu 1851. god.
Kristalna palača na EXPO-u u Londonu 1851. god.

Najprije su samo industrijske garđevine (pogoni i skladišta, mostovi, željezničke postaje ...) rađene ovom metodom, ali je nekoliko projekata obilježilo ovo razdoblje i postalo simbolima industrijske epohe: Kristalna palača u Londonu (1851.) i Eiffelov toranj i Galerija strojeva u Parizu (1889.).

Prva svjetska izložba u Londonu 1851., bila je povodom da se pokaže kakve su neslućene mogućnosti metalnog kostura i stakla. Pa je u tu svrhu sagrađena ogromna građevina metalnog kostura i staklene opne kao jedinstveni prostor za cijelu izložbu. Imala je galerije na dva kata i pokrivala je površinu od 70.000 četvornih metara. Zbog dotad neviđene svjetlosti što su je propuštali stakleni zidovi i svodovi, te odraza svjetlosti u staklenim površinama izvana, nazvana je Kristalnom palačom. Ta je izložbena građevina služila samo šest mjeseci, potom je rastavljena i sljedeće godine opet sastavljena na drugom mjestu.

Eiffelov toranj u izgradnji
Eiffelov toranj u izgradnji

Već na Svjetskoj izložbi u Parizu 1889. inžinjer Gustave Eiffel je čeličnom konstrukcijom visokom 300 metara, što je po njemu dobila ime Eiffelov toranj, pokazao kako zbog prednosti čvrstih a lakih građevnih elemenata, nova arhitektura može dosegnuti dotad neviđenu visinu. Toranj je imao dvije terase kao vidikovce i još jedan izum toga vremena – dizalo. Kasnije će poslužiti kao najviša antena radio odašiljača, a dugo će biti i najvišom građevinom na svijetu. Danas je simbolom tehničkih mogućnosti metalnih konstrukcija, ali i primjer otmjenosti i sklada što ga je moguće postići kreativnom prmjenom nove metode gradnje.

Galerija strojeva, u kojoj su bili izloženi najnoviji tvornički strojevi na istoj izložbi, imala je dotad najveći raspon svoda od 110 m. To je bilo moguće zahvaljujući širokim spletom metalnih greda i šipki na vrhu luka koji se postupno suzuje prema tlu i na kraju se sve sile sabiru u jednoj jedinoj točki u podu; i to postavljene na pokretnim valjcima kako bi se zgrada mogla širiti od topline i sužavati od hladnoće bez straha od pucanja.

Galerija strojeva sa EXPO-a u Parizu 1889. god.
Galerija strojeva sa EXPO-a u Parizu 1889. god.

Tako su projektanti čeličnih konstrukcija uveli i potpuno novo poimanje ljepote: otmjenost i lakoću metalnog tkiva građevine, smiono potezanje u visinu i širinu, svjetlost i prozračnost.

Home Insurance Building u Chicagu, najstariji čelični neboder podignut 1885. god.
Home Insurance Building u Chicagu, najstariji čelični neboder podignut 1885. god.

Primjena željeza i čelika naposljetku je zahvatila i stanogradnju, a vrhunac je neboder (engl. sky-scraper) koji će se do kraja razviti u 20. st. kao simbol modernog razdoblja, poput katedrale u gotici ili dvoraca u baroku.

Najviše građevine jednostavnog „kostura“ od metala s velikim staklenim prozorima koji „istiskuju“ zidove nicale su u industrijski snažnom Chicagu. Poslovne zgrade ili robne kuće, nazvane su prema namjeni ili vlasnicima (npr. „Reliance Building“ s 13 katova, ili „Carson, Pirie & Scott“ djelo arhitekta Louisa Sullivana). Sullivan prvi gradi velike staklene površine na mnogo-katnim građevinama slobodnog tlocrta. Tu arhitekturu koja promiče jednostavnost i "polivalentnost" ili "univerzalnost prostora" zovemo "Čikaška škola".

[uredi] Izvori

Radovan Ivančević, Stilovi, Razdoblja, Život II, Profil, Zagreb, 2001., str. 223.-237.

Antun Karaman, Opća povijest umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2004., str. 220.-222.

[uredi] Poveznice