Tomašnica
Izvor: Wikipedija
Sadržaj |
[uredi] Zemljopis
Tomašnica je mjesto u Karlovačkoj županiji sjeverozapadno od grada Karlovca (nekih desetak kilometara od Karlovca) u smjeru mjesta Netretić. Nalazi se na mjestu gdje se susreću područja gradova Karlovca, Duge Rese (odnosno općine Netretić) i Ozlja. Administrativno pripada gradu Ozlju, a crkveno staroj hrvatskoj župi Uzvišenja Svetog Križa u Završju Netretićkom. Okružena je Grdunom, Donjim Stativama, Završjem i rijekom Dobrom, krškom ponornicom i jednom od najljepših hrvatskih rijeka na čijoj se desnoj obali nasuprot Tomašnice nalazi Zadobarje. Rijeka Dobra se nedaleko Karlovca ulijeva u rijeku Kupu.
Kroz Tomašnicu, uz Dobru od Stativa, pa dalje preko Grduna prema Ozlju, vodi stara frankopanska cesta.
To je malo mjesto u dolini Dobre, predivne prirode, prepuno brežuljaka s tršćima (vinogradima) u kojima se nalaze stari hisi (klijeti), voćarima te šumama koje presijecaju bistri potoci i izvori (Marulja, Žlibanja, izvor Vitunjac, itd.) koji se ulijevaju u Dobru, tip sela je raštrkani s nekoliko međusobno odvojenih zaseoka. Taj kraj se nalazi na samom početku preddinarskog krškog krajolika. Vrijeme varira od hladnih i sniježnih zima kad drveće u šumi puca od niskih temperatura pa sve do pakleno vrućih ljeta. Uz Dobru je vrlo česta i magla za hladnih noći.
Starinsku drvenu arhitekturu je još i danas moguće naći u gotovo svakom zaseoku, a postoji i nekoliko očuvanih starih zidanih zgrada bogatijih obitelji. Danas uz stare drvene kuće u Tomašnici skladno niču lijepe, nove obiteljske kuće. Stanovništvo je oduvijek homogeno, hrvatsko rimokatoličke vjeroispovijesti.
Tomaščane stanovnici okolnih mjesta (a posebno Zadobarci koji tako nazivaju sve preko vode) znaju nazivati Brajcima iako taj termin nikada nije potpuno objašnjen pa neki pod njim podrazumijevaju stanovništvo na lijevoj obali Dobre, neki pak stanovništvo Netretića, a neki sve koji žive u blizini Dobre. Podrijetlo tog termina je također nejasno. Po objašnjenju lokalnog stanovništva taj naziv dolazi od starinskog naziva Dobrajsko za područje uz Dobru pa bi stanovnici bili (Do)Brajci, a neka literatura također spominje ilirsko pleme Breuca koje je živjelo na okolnim prostorima pa taj termin izvode iz naziva tog plemena.
Pojam Brajac se također još izvodi iz imenice brajda odnosno pridjeva brajdski, dovodi se u vezu s obližnjim toponimom Brajak Brdo i prezimenima Brajak i Brajković, ali će mu podrijetlo vjerojatno zauvijek ostati nepoznato.
Uz naziv Brajci, u karlovačkoj okolici postoji još lokalnih naziva za određeni kraj pa se tako za kraj između Dobre i Mrežnice (Novigrad na Dobri, Dubravci, Zagradci, Duga Resa...) kaže Paurija, a za stanovnike Pauri dok se za stanovništvo u okolici Ribnika kaže Kostenjari zbog bogatstva kestenovih šuma u tom kraju.
Nekada se za Tomaščane također govorilo da su Živičari jer žive u živici (šumi), ali je taj pomalo pogrdan izraz već polako zaboravljen. Naziv Živičari je u širem smislu također obuhvaćao taj kraj te je označavao čvrste, neslomljive, "žilave" ljude i njihov naporan seljački život.
Tomaščanski zaseoci su Sarovsko selo (zvano još i Starčići, iako tog prezimena danas nema u Tomašnici), Dumešići, Pavlićev Brig (Matakovići, Pavlići, Belavići), Potočko Selo(Munčići, Kušani i dr.), Belavići, Bani, Vuljanići, Suci, Hrastovčaki, Mravunci, Sohan, a pojam Na Tomašnici (Pri Dvoru) se odnosi na vlastelinski dvor (kuriju) i okolna polja. Pušćike su vinorodno područje gdje mnogi Tomaščani, a i mnogi izvan Tomašnice imaju svoje vinograde (tršća), tu se pretežito uzgaja domaće necijepljeno grožđe zvano drajsan ili direktor (derektor).
Ostali toponimi karakteristični za Tomašnicu, a koji danas već polako izlaze iz upotrebe su Čatrnja, Luke, Klinovice, Križanja, Lazina, Pišćanka, Glavice, Velika Loza, Vitunjac, Jakševac, Mišišnjak, Obršak, Beloslavina, Krčevina, Cagar, Špica, Lisvina, Obrovnica, Rastići, Kamenolom, Vrh, Selo, Pušćike, Rebar, Grabar, Dugi Slogi, Sridnjak, Dolac, Nad Malinum, Draga, Marulja, Žlibanja, Peralo, Brodac, Mlaka, Slap, Graja i mnogi drugi.
[uredi] Imena
Prezimena s područja Tomašnice su Dumešić, Munčić, Hrastovčak, Moškun, Hrvoj, Mravunac, Ban, Sudac, Mataković, Pavlić, Belavić, Mikčevac, Vuljanić, Kušan, Mačak, Brajak, Lovras, Mikulandrić, Bosiljevac, Kružić, Cvitak, Rendulić i druga. Neka prezimena su karakteristična posebno za Tomašnicu, rijetka u drugim krajevima (npr. Munčić, Dumešić, Hrastovčak, Mikčevac). Neka su karakteristična za širi kraj uz Dobru (npr.Vuljanić, Lovras, Brajak). Određena prezimena vuku podrijetlo iz dugoreškog kraja (Mataković, Belavić). Neka prezimena predstavlja samo jedna ili dvije obitelji u Tomašnici (npr. Kušan, Hrvoj, Moškun, Mikulandrić) dok neka predstavljaju odnosno predstavljali su cijeli zaseoci (npr.Suci, Bani, Mravunci itd.)
Dosta tih prezimena je danas pred izumiranjem, a neka, nekad brojna prezimena su već izumrla.
Mnoge obitelji i pojedinci imaju i nadimke (prišvarke), često puta vrlo maštovite i zanimljive poput: Šemetari, Fugini, Miluši, Pizdovage, Jurinovi, Sohanci, Mazalica, Perac, Čombe, Herbečan, Kokot, Đever, Bracek, Hazo, Jole, Fric, Cvok, Filipovka, Šoštarka, Kljuna i drugi. Često puta ti nadimci postaju sastavni dio imena, pa čak u govoru i potpuno zamjenjuju nečije ime ili prezime. Međutim, danas ti nadimci također polako ulaze u zaborav.
[uredi] Govor
Govor Tomašnice je karakterističan za cijeli karlovačko-dugoreško-ozaljski kraj. To je izvorno čakavski ikavski govor u koji su s vremenom ušle mnoge kajkavske, a zatim i štokavske riječi pa se tako izgubila upitna zamjenica ča u korist riječi kaj, ali su očuvani i mnogi čakavski elementi (npr. riječi zač, vač, poč, nač, ki, uno, una, unaj, smu, va, tanjir itd.) te se alternacija staroslavenskog glasa jat najčešće ostvaruje kao i tj. na čakavskoj ikavici (npr. riječi lipo, dite, lik, tribati, cviće, mliko, sikira, sime, vrime, kripost, nimati, vriditi, mišati, miriti, rizati, ispovid, grih, grišiti i mnoge druge). Također su očuvani mnogi arhaični oblici i riječi (npr. družina=obitelj, braća=članovi obitelji, gospodinjstvo=domaćinstvo, gospodinja=domaćica, točka=jučer, sinoć, nu=poštapalica koja se može označiti kao : samo daj, izvoli, i mnogi drugi).
Taj se izmiješani, hibridni govor stručno naziva govor ozaljskog književnog kruga ili brajski govor. Kajkavske su osobine izrazitije na istočnom rubu tog područja (Ozalj, Pribić, Bregana, Kobilić), a čakavske u zapadnijim krajevima (Duga Resa, Barilović, Ogulin). Također su od štokavskih govora susjednog Korduna ovi čakavsko-kajkavski govori poprimili i poneku štokavsku osobinu.
U razgovornom žargonu je prisutan velik broj germanizama (fajercek=upaljač, cajt=vrijeme, luteran=nevjeran i loš čovjek) itd.
Govorom ozaljskog književnog kruga su pisali slavni hrvatski plemići Zrinski i Frankopani, književnici i jezikoslovci okupljeni u ozaljskom književnom krugu poput slavnog autora Gazophylaciuma, svećenika pavlina Ivana Belostenca.Tom je jezičnom tipu npr. pripadao Raj duše Nikole Dešića iz 1560, a to je bio molitvenik Ane Katarine Zrinske, supruge Nikole Zrinskoga Sigetskoga. Tim su govorom,odnosno četvrtim hrvatskim narječjem u potpunosti ili djelomično pisali također Ferenc Črnko, Franjo Glavinić, Juraj Ratkaj Velikotaborski, Matija Magdalenić, Pavao Ritter Vitezović i drugi.
[uredi] Povijest
Tomašnica se spominje 1441. godine zajedno s Grdunom,Dobrom (Novigrad) i Zadobarjem (Zadoborjem) dok se župa Sv. Križa u Završju (Zavrhi) Netretićkom spominje 1334. godine u statutu biskupije zagrebačke nadđakona goričkog Ivana kao jedna od župa podgorskog kotara goričkog arhiđakonata. Župa Sv. Križa je poznata po tome što se u njoj dugo održalo glagoljaštvo i glagoljsko hrvatsko pismo, a vizita župe 1686. godine kaže da u župi nema latinskog misala već samo glagoljski. O očuvanosti glagoljske tradicije u tom kraju govore i nedavno otkrivene bogate freske i glagoljski natpisi u kapeli Sv. Antuna Pustinjaka u Zadobarju. Tomašnica slijedećih desetljeća prolazi kroz teška vremena turskih provala i iseljavanja i preseljavanja stanovništva. 1550. i 1661. godine spominje se Tomašnica kao slobodna sučija u diobenom spisu ozaljskog vlastelinstva. U 17. stoljeću spominje se vazal grada Ozlja Stjepan Tatar iz Tomašnice. Također se spominje u popisima imanja Zrinskih i Frankopana nakon njihovog pogubljenja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu. Ne zna se kada je i kako ustrojeno plemićko dobro Tomašnica, ali u prvoj polovici 19. stoljeća vlastelinstvo je u rukama g. Gustava pl. Špišića od Tomašnice, kraljevskog savjetnika u miru i mecene škole u Završju. Tada se Tomašnica spominje u mnogim spisima kao rodno plemićko dobro. 1866.godine spominje se Albertina pl. (nobilis) Špišić od Tomašnice kao supruga presvijetlog g. Base Huge Gusića. Oni se spominju kao kumovi jednom djetetu u Prilišću kod Netretića.
Neki stariji ljudi spominju postojanje kapelice (pod imenom Sv. Katarine) u Tomašnici, ali to je možda tek pučka predaja iako su određeni temelji pronađeni u šumi Lazina, na području vinograda Glavice. Možda je tu nekad postojala kapelica pa je s vremenom napuštena.
Početkom dvadesetog stoljeća Tomašnica pripada gradu Duga Resa odnosno općini Netretić. Djeca do 1899. godine idu u školu u Završje, a te se godine gradi škola u Donjim Stativama pa djeca do kućnog broja 17. kreću u školu na Donje Stative. Posjede u Tomašnici tada imaju i bogati vlastelini iz Netretića plemeniti Sladovići. U tim vremenima mnogi Tomaščani iseljavaju u Ameriku, neki se vraćaju, a neki i trajno ostaju. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Tomaščani sudjeluju u ratu kao hrvatski domobrani dok se neki uspijevaju spasiti od strahota rata ostajući u iseljeništvu gdje su se zatekli prilikom izbijanja rata. U tridesetim godinama Tomašnica je razvijeno i ugledno mjesto. Ustrojava se ogranak Hrvatske Seljačke Stranke pok. Stjepana Radića odnosno njenog tadašnjeg predsjednika dr.Vladka Mačeka, organiziraju odredi Seljačke zaštite, provodi vrlo snažna politička promidžba HSS-a. Najuglednije obitelji su Moškuni (vlasnici mlina-vodenice za fino mljeveno brašno na potoku u Marulji, bogati zemljoposjednici i uzgajivači rasnih konja, zvani još i Veliki Moškuni), Belavići (mesari), Vuljanići (također vlasnici mlina), Mačaki, Brajaki i dr. Tomašnica se gospodarski vrlo dobro razvija.
U naponu snage Tomašnica broji osamdesetak domaćinstava. Tomašnicu tada čine zaseoci u kojima žive mnogobrojne obitelji najčešće organizirane kao velike zadruge (npr. zadruga Mataković-Pavlić). Uzgaja se kvalitetna velika stoka (za vuču se koriste volovi, rjeđe konji) za razliku od ostalih mjesta gdje se često uzgajaju goveda zvana buše, vrlo mala i neugledna, također se uzgajaju svinje, ovce, koze, sve vrste peradi, a mnoge kuće imaju i vlastite košnice s pčelama. Obrađuje se zemlja te su Tomaščani poznati kao marljivi i vrijedni ratari i stočari. Tomašnica, a posebno Grdun su poznati po proizvodnji vapna koje su ljudi sami izrađivali za cijeli kraj. Selima je odzvanjala pjesma "Lipa cesta kud se vozi japno, u košiću na belem konjiću, i na koli s pisanimi voli", kao i vikanje japnara: "Japnoooo,...Japnoooo.." Oni su prolazili cestom i prodavali vapno kome je trebalo. I danas se u šumama mogu vidjeti mnogobrojni ostatci jama tj. vapnika u kojima se tradicionalno proizvodilo vapno za što je trebalo puno drva za vatru. Uzgaja se vino (domaći drajsan), peče rakija od šljiva, vinskog tropa i krušaka, uzgajaju mnogobrojne voćke poput šljiva, trešanja, višanja, breskvi, jabuka, krušaka i dr. Budući da su šume pune kestena, u kasnu zimu se u kolosikima radi puno kostanjeveg kolja za tršće. Selo je poznato po proizvodnji brezovih i sirkovih metli pa se u šali kaže da je u Tomašnici najveća tvornica metala. Svi proizvodi se nose na tržnicu u Karlovac i prodaju diljem kraja. Proizvodi se lan i konoplja od čega se rade lijepe narodne nošnje koje se odlikuju bjelinom i čistoćom. Gotovo svaki zaseok ima i svoje svirače zvane guci (jedan sastav se obično sastojao od violine koja ima najvažniju ulogu, beglajta, tambure i berde-bajsa, svira se i usna harmonika i razni puhački instrumenti poput rogova i raznih pastirskih frulica). Selo je prepuno pjesme i veselja. Pjevaju se bećarci i razne narodne popijevke, žene pjevaju pjesme samice. Plešu se narodni plesovi poput drmeša (hrvacka), poljke, đikalice, razna šetana kola itd. Tomaščani su kao i cijeli taj kraj uz Dobru poznati kao veliki fakini i veseljaci, ljubitelji dobrog vina i bećarenja.
Poštuju se stari običaji, ide u Jurje i krisnice, igraju razne pastirske igre poput kučkanja. Zaseoci su prepuni djece pa se ljeti jednostavno nije moglo naći mjesta u Dobri za kupanje, a za mjesto u Dobri su bile i česte prepirke s Zadobarcima. Zadobarje je susjedno selo Tomašnice na desnoj obali Dobre, dosta veće površinom i brojem stanovnika. Zadobarje također spada u župu Završje, ali je u sastavu grada Karlovca. To je mjesto bogate etnografske tradicije i posebnosti, pa tako Zadobarci imaju svoj specifičan govor (s više kajkavskih elemenata od uobičajenog tzv. brajskog govora, te naglaskom sličnim ozaljskoj kajkavštini), poznat je i tradicionalan običaj igre kotačkanja na Uskrs, mnoga zadobarska prezimena su specifična samo za Zadobarje, a i zanimljivo je da se Zadobarci za razliku od ostalih žitelja u dolini Dobre jedini nikako ne smatraju Brajcima već samo Zadobarcima. Priča se i da su Zadobarci sami za sebe rekli da oni nisu ljudi, već da su oni samo Zadobarci. Zadobarci su bili poznati kao veliki bećari i veseljaci u koje je bolje bilo ne dirati. S njima se često i prepjevavalo preko Dobre. Zadobarci su pjevali Brajci s debelimi jajci, a Tomaščani njima Zadobarci repati, kada ćete krepati ili Zadobarci orali na jarci (zbog buša koje su Zadobarci uzgajali), ali nikad tu nije bilo zlobe, već je sve prolazilo kroz šalu i veselje. Zadobarci su Tomaščane (Brajce) smatrali zaostalim seljacima, a ovi su pak Zadobarce optuživali da se previše bahate i prave nekakvom lažnom gospodom. Postoji i već zaboravljena i nepotpuna anegdota nepoznatog podrijetla koja govori o tome kako Tomaščani nisu svojim vrapcima dali piti pa su ih potjerali preko Dobre da se napiju u Zadobarju. Zadobarci su pak zauzvrat uhvatili lisicu, namazali je mašću i oko vrata joj zavezali crkveno zvono i poslali ju u Tomašnicu. Također je općepoznato da svinja koja drugdje teži sto kilograma, na zadobarskoj vagi teži sto trideset kilograma. "Suparništvo" Zadobaraca i Tomaščana (Brajaca) je postalo dio folklora.
1939. godine je uspostavljena Banovina Hrvatska te tada viđeniji članovi HSS-a Tomašnice (Stjepan Hrvoj, Nikola Belavić, Mato Moškun i drugi) odlučuju kupiti metalno raspelo i postaviti ga i blagosloviti na raskrižju Križanji gdje bi Moškun dao zemljište za raspelo. Rat je 1941. godine sve to onemogućio i raspelo je ostalo skriveno za vrijeme rata i cijeloga komunističkog razdoblja do danas. Organizatorima kupnje raspela i aktivistima HSS-a to nije oprošteno pa su partizanske vlasti 1945. godine odvele Nikolu Belavića u zloglasni logor Magazin na Dubovcu odakle se nikad nije vratio kući.
U Drugom svjetskom ratu Tomašnica se gotovo plebiscitarno odlučuje za novouspostavljenu Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), predvodnici HSS-a postaju vodeće ličnosti nove vlasti u kraju, a muškarci iz sela odlaze u hrvatske dragovoljačke ili mobilizirane postrojbe boriti se na raznim bojištima diljem teritorija NDH, neki čak dospijevaju i u Njemačku. U ratu Tomašnica trpi nasilja i pljačke, prisutnost talijanske vojske i partizanskih skupina koje u Tomašnicu dolaze iz smjera mjesta Grdun i Svetičkog Hrašća te se sukobljavaju s ustaškom posadom smještenom na Stativama, selo prolazi kroz sve nedaće koje idu ukorak s ratnim strahotama, ali najstrašnije od svega su ljudske žrtve. Potkraj rata se sve više steže partizanski obruč oko Tomašnice u koju su partizanske skupine tek povremeno provaljivale iz smjera mjesta Grdun i Svetičkog Hrašća te se sukobljavale s ustaškom posadom smještenom na Stativama. Partizani stežu obruč te dolaze do Grduna i Jaškova s jedne strane i Netretića s druge strane. Tomašnica je svojevrsna enklava između osvojenih područja. Selo prolazi kroz sve nedaće koje idu ukorak s ratnim strahotama, ali najstrašnije od svega su ljudske žrtve. Partizani ulaze u Karlovac koji pada dok se posada na Stativama uspijeva održati krajnjim naporima te pada tek nakon očajničkih partizanskih napada. Krajem rata kroz Tomašnicu u nadiranju prema zapadu prolaze partizanske čete sastavljene pretežito od Crnogoraca, međutim one se nisu dugo zadržale niti počinile kakvo nasilje. U ratu je poginula i nestala 41 osoba, što je oko polovina vojno sposobnih muškaraca Tomašnice od 18 do 50 godina života, porazan i prije svega strašan podatak za jedno relativno malo selo. Od tih poginulih i nestalih poginulo je u borbama tijekom samog rata od 1941. do 1945. godine 15 vojnika. Nakon završetka službenog rata ubijeno je i nestalo u Bleiburgu i na Križnom putu hrvatskog naroda 26 vojnika. Poginuli su među ostalim 4 ukućana obitelji Belavić, tri brata Dumešić, otac i sin Vuljanić te više druge braće i pojedinaca. Prvi poginuli 1941. godine je bio hrvatski domobran Josip Mataković. Posebno je upečatljivo ime 18-godišnjeg mladića Stjepana Dumešića čija je samohrana majka, nakon partizanskog masakra nad domobranima u Rečici, našla u mrtvačnici na vojnom groblju Dubovac nožem izbodeno u vrat i glavu mrtvo tijelo domobrana misleći da je to njezin sin. Pokopala ga je i oplakala. Za nekoliko dana sin se vratio živ kući. Radost majke i sina nije dugo potrajala jer je sin Stjepan pošao zajedno s hrvatskom vojskom 6. svibnja 1945., nakon pada Karlovca, do Bleiburga u Austriji odakle se nije nikad vratio. Tužna majka uzalud je čekala i nadala se povratku voljenog sina, ali ovaj put on nije došao. Kraj rata Tomašnica dočekuje potpuno opustošena i uništena u gospodarskom i svakom drugom smislu.
Nakon rata Tomašnica postaje sastavni dio općine odnosno grada Ozlja. Za vrijeme nove vlasti mjesto je zapostavljano u razvoju (vjerojatno zbog svoje opredjeljenosti u prošlom ratu) te zbog rata i takvog odnosa vlasti broj kućanstava i žitelja se prepolovio. Poznati su i slučajevi diskriminacije tomaščanske djece u lokalnoj školi za vrijeme komunističke vlasti zbog opredijeljenosti njihovih očeva ili djedova. Ljudi su bježali i iseljavali se (naročito mladi), ponajviše u Australiju, zatim u Ameriku, Kanadu i širom Europe i Hrvatske. U mjestu su ostale udovice, žene, starci i maloljetna djeca. Tomašnica danas ima vrlo brojnu iseljeničku zajednicu u Australiji gdje su se iselili i članovi najuglednijih obitelji, što iz političkih,što iz gospodarskih razloga. Bijela kuga je potpuno poharala Tomašnicu kao i veliki dio netretićkog kraja.
Mladi Tomaščani koji su ostali kod kuće nastavljaju tradiciju svojih predaka u veselju i pjesmi te se priređuju mnogobrojne zabave u dvoru na Tomašnici. U bećarenju i kerenju tomaščanskih lola prednjače Mijo (Mile) Mataković, Janko Hrastovčak, Josip i Nikola Pavlić i drugi. Mnogima od tih mladića su očevi ili rodbina poginuli u ratu, a neki su i sami sudjelovali u njemu. Razlozi za mnogobrojne tučnjave nisu bili potrebni - bilo je dovoljno da netko nekog krivo pogleda i sve se u trenutku pretvorilo u masovnu tučnjavu, a mjesta za to se nisu birala, od proštenja u Kamanju do Petrakovog Brda, a najčešće mjesto gdje su se održavale zabave bio je dvor na Tomašnici čiji se zadnji vlasnik iselio i prodao ga te je dvor pripao obitelji Dumešić-Šemetar. U to vrijeme česte su tučnjave i prepirke s Grdunčanima oko zaseoka Vuljanići za koji su Grdunčani tvrdili da pripada Grdunu te da dečki iz Donje Tomašnice nemaju pravo ići curama u Gornju Tomašnicu (tako je Tomašnica podijeljena među mještanima, iako ta podijeljenost na Donju i Gornju administrativno ne postoji). U tim tučnjavama su nerijetko sudjelovali i oženjeni i stariji muškarci. Međutim, u njima je rijetko bilo teže ozlijeđenih te su one shvaćane kao dio seoskog folklora, a najljući protivnici u tučnjavama su u miru često bili prijatelji, kumovi ili rođaci.
Vrijeme polako prolazi, Tomašnica gospodarski i dalje stagnira. Ljudi žive od poljoprivrede, snalaze se na svaki mogući način, žene nose proizvode na tržnicu u Karlovac pješačeći mukotrpan put od Tomašnice preko Stativa i Tropčić Brda u Karlovac jer još ne postoji most između Zadobarja i Tomašnice, a stoka se kupuje i prodaje na sajmovima na Turnju, pa čak i u Jaski (Jastrebarskom). Tradiciju bećara u to vrijeme preuzima zaseok Suci. Postoje bezbrojne priče o njihovim tučnjavama po gostionicama od Stativa do Karlovca. Suci su bili strah i trepet i njima se jednostavno nitko nije usudio stati na put. Najžešći suparnici su im bili Vučičani (dečki s Vučjaka pokraj Karlovca) te susjedi Zadobarci. Uskoro su i ti mladići ostarili, zasnovali obitelji, mnogi se odselili u Australiju, Ameriku ili u grad i od svega su ostale samo priče.
Ipak, sedamdesetih i osamdesetih godina se gradi drveni most na Dobri te Tomaščani od tada idu preko Zadobarja u Karlovac što im uvelike skraćuje put, a uvodi se i autobusna linija Karlovac-Zadobarje. Ide se sve češće na mise Sv. Antunu u Zadobarje, iako se Tomaščani tradicionalno i dalje pokapaju kod župne crkve Sv. Križa u Završju, a na mise i dalje često idu u kapelicu Sv. Josipa u Završju (ali je put do tamo puno duži i strmiji nego do Zadobarja). Djeca također zbog blizine pohađaju školu u Zadobarju, umjesto u Završju odnosno na Stativama. Zbog sve veće povezanosti sa Zadobarjem danas svi ta dva sela gledaju gotovo kao jedno. Tomašnicu gotovo svi danas u svakodnevnom govoru smatraju dijelom Zadobarja, a Tomaščane Zadobarcima što je za stare Tomaščane i njihove susjede Zadobarce nekada bilo nezamislivo. U to se vrijeme uvodi elekrifikacija i vodovod, kasnije dolazi telefon te se život pomalo počinje mijenjati na bolje.
1991. godine stvorena je samostalna Republika Hrvatska te Tomaščani sudjeluju u Domovinskom ratu ratu u sastavu ozaljskih, karlovačkih i dugoreških postrojbi kao što su i njihovi očevi i djedovi sudjelovali u borbi za nezavisnu Hrvatsku u ratu 1941.-1945. kao vojnici Hrvatske domovinske vojske. Hvala Bogu, u Domovinskom ratu nitko iz Tomašnice nije poginuo iako su mnogi gledali smrti u oči.
1994. godine potomci Tomaščana od prije 50 godina Josip Hrvoj, Mijo Cvitak, Josip Dumešić i drugi, naročito oni na radu u Njemačkoj, pokreću akciju, daju novac i dragovoljnim radom postavljaju novo raspelo na predviđeno mjesto od prije 2. svjetskog rata, što daje poticaj za podizanje spomen-obilježja palim braniteljima. Blagoslov raspela i prva sveta misa služena je 1995. godine povodom 50. obljetnice Bleiburga i Križnih puteva. Tada je nikla i ideja da se obilježi velik broj poginulih i nestalih mještana u 2. svjetskom ratu. Na poticaj iseljenika u Australiji Nikole Belavića i obećanja za novčanu potporu od iseljenih Tomaščana izabran je odbor za izgradnju spomen-obilježja s predsjednikom Davorinom Belavićem te članovima Jankom Hrvojem, Josipom Dumešićem, Jankom Hrastovčakom, Mijom Matakovićem, Ivanom Matakovićem i Mijom Dumešićem. Na molbu odbora mještani koji su podigli raspelo pristali su da se postojeće raspelo obnovi tako da ujedno bude i spomen- obilježje. Dipl. ing. Juraj Juričić dao je idejni projekt koji je prihvaćen i prema njemu izrađeno je mramorno raspelo s mramornim pločama na kojima su upisana imena stradalih.
Blagoslov i otvaranje spomen obilježja je održano 17. svibnja 1998. godine uz prisutnost mnogih mještana iz Tomašnice i okolnih sela te brojnih uzvanika iz redova političkih predstavnika te ratnih veteranskih udruga. Misu je služio Dekan karlovački vlč. Ferdinand Vražić uz pomoć župnika župe Završje vlč. Josipa Samaržije. U to vrijeme se svaku godinu nadalje tradicionalno održava sveta misa u spomen na sve pale branitelje, posebice na žrtve Bleiburga i Križnih puteva.
Veličanstveni mramorni spomenik stoji kao tihi spomen na sve žrtve Tomašnice u ratu i poraću. Njegova je zadaća da svakog prolaznika podsjeti na riječi pjesme F. Mažuranića ml. - "Oni...znajte da oni i za vas su pali."
[uredi] Tomašnica danas
Neki zaseoci u Tomašnici danas su potpuno pusti i napušteni kao npr.Mravunci, u nekima živi tek jedna obitelj ili neki starac, neka prezimena su pred izumiranjem, a neka su već izumrla. Mjesto danas broji oko dvjestotinjak stanovnika, a najbrojniji zaseoci su Dumešići te Donja Tomašnica (uz Dobru). Tomašnica je sastavni dio područja grada Ozlja, s poštanskim brojem Malog Erjavca (47 281) iako se Tomaščani osjećaju puno bliže Netretiću. 2006. godine je kroz Tomašnicu prošao glavni plinovod prema Rijeci. Ceste se asfaltiraju i djelomično se uvodi javna rasvjeta. Najveća tvrtka u Tomašnici je građevinski obrt Tehno-Promet Ozalj. Zbog očuvane prirode cjelokupna dolina Dobre pa tako i Tomašnica danas ima vrlo velike predispozicije za razvoj ekološkog i seoskog turizma, a već niz godina je meta vikendaša, kupača i ljudi željnih odmora u netaknutoj prirodi. Dobra je pak prepoznata kao rijeka pogodna za rafting i veslanje.
Budućnost Tomašnice bi bila još svijetlija, a napredak sigurniji kada bi se grad Ozalj više trudio oko ravnomjernijeg razvoja svojih rubnih sela, a i mnogi Tomaščani bili više zainteresirani za vlastiti napredak.
[uredi] Zanimljivosti
Prije nekoliko godina se neki nepoznati kreativac poigrao s imenima Tomašnice i Zadobarja te na pločama s imenima mjesta kod mosta napisao Mexico odnosno Texas što je sa šalom prihvaćeno među mještanima pa su sada Tomaščani za Zadobarce umjesto Brajaca postali Meksikanci.