Zaim Mostarlić-Kapetan
Izvor: Wikipedija
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
Zaim Mostarlić-Kapetan ( 1898 - 1944 ) rođen je 1898. u Vozućoj u kući bogatih bošnjačkih trgovaca Mostarlića. Od samog njegovog rođenja je bio u centru pažnje uže i šire javnosti jer je rodio se sa takozvanom košuljicom (duplom kozom). Brzo je se razvijao i važio je za čudo od djeteta. Svoje vjersko obrazovanje sticao je pohađajući mekteb u najstarijoj džamiji na zavidovićkoj općini (Garanska džamija – godina izgradnje cirka 1690. god. Srušena i spaljena tokom srpsko-crnogorske fašisticke agresije na BiH 1992.- 95. god. u selu Gare nadomak Vozuće). Vrijedi spomenuti da je tada Vozuća (pod starim nazivom Vukovine) bila i sama općina. Školsko obrazovanje je sticao školujući se u Vozućoj, Zavidovićima, Banja Luci i Sarajevu. Godine 1912., pod velikim pritiskom svoga oca upisuje trgovačku akademiju u Sarajevu, koju nažalost nikada nije završio. Na akademiji se upoznaje sa Muhamedom Hadžiefendićem iz Tuzle, sa kojim stvara veliko prijateljstvo. Hadžiefendić je imao veliki uticaj na Mostarlića, druženjem njih dvojice nastaje veliko interesovanje i sklonost vojničkoj karijeri. Zaim je kažu bio čudo od čovjeka, bio je neopisivo snažan, jednom prilkom je kladeći se sa svojim prijateljima usmrtio bika od 800 kilograma slomivši mu vrat. Dok je Hadžiefendić bio začuđavajuće intelektualno nadaren.
Početkom Prvog svjetskog rata Zaim je stupio kao dobrovoljac u 3. bosansko-hercegovačku pješačku regimentu austro-ugarske vojske. Iz rata se vratio s činom poručnika, te je naslijedio oca u njegovim trgovačkim poslovima. No, paralelno s tim, nastavio je i vojničko usavršavanje, vanredno polažući ispite na Vojnoj akademiji u Beogradu, da bi 1938. bio proglašen rezervnim majorom Jugoslavenske kraljevske vojske. Ignoracija, nepravda, neravnopravnost i intervalni pokolji i genocide nad bošnjačkim narodom utiču kako na Mostarlića tako i na Hadžiefendića. Zajedno se vraćaju iz Begrada u Bosnu i nakon nastanka NDH 1941. rade na ideji organiziranja Bošnjačke komponente domobranske divizije.
Hadžiefendiću je priznat čin bojnika i postavljen je za zapovjednika III bojne 8. pješačke pukovnije. Mostarlić je bio njegov zamjenik. Bošnjaci vidjevši jedinu nadu opstanaka u samoodbrani, masovno su stupali novonastaloj Bošnjačkoj jedinici. Prilikom napada srpskih ustanika s Ozrena na bošnjačko mjesto Puračić, početkom novembra 1941. godine, domobrane Hadžiefendićeve III bojne zahvatila je panika i počeli su se u neredu povlačiti. Hadžiefendić i Mostarlić su sa pištoljima u ruci djelimično zaveli disciplinu i vratili vojnike na položaje, ali su uvidili da su daleko veći otpor pružili naoružani domaći ljudi. Hadžiefendić je shvatio da domobrani - a bili su to uglavnom vojni obveznici iz Slavonije (dok su u isto vrijeme domobrani iz Bosne služili po Slavoniji i Hrvatskoj) - nisu imali motivacije da se bore tako daleko od svojih kuća, u tuđem i nepoznatom kraju. Posljedica toga je bila činjenica da Oružane snage NDH nisu bile u stanju pružiti zaštitu bošnjačkim naseljima izloženim strahovitim četničkim napadima i pokoljima. Zbog toga su Mostarlić i Hadžiefendić odlučili osnovati jednu samozaštitnu vojnu formaciju organiziranu na teritorijalnom principu. Jedini čovjek u kojeg je Hadžiefendić u svaka doba imao povjerenje je bio Zaim - Kapetan Mostarlić. Pocetkom prosinca 1941. godine četničke jedinice iz Srbije i Crne Gore prebacuju se u istočnu Bosnu. Na prostor Prača-Ustiprača iz Srbije dolazi četnički odred Radomira Đekića, a u dolinu Krivaje - od Olova preko Vozuće sve do blizu Zavidovića - četnička Cerska brigada pod komandom kapetana Dragoslava Račića koje vrše pokolj Bošnjaka, pale i pljačkaju njihova naselja. Mnoštvo muhadžira kreće prema sigurnijim područjima u dolinama Save, Bosne i Spreče. Hadžiefendić je 7. decembra posjetio ministra domobranstva Slavka Kvaternika, izloživši mu svoje prijedloge. Kvaternik se složio s tom idejom, te se Hadžiefendić vratio u Tuzlu i 20. prosinca pozvao općinske načelnike, predstavnike vojnih vlasti i druge ugledne ljude na sastanak na kojem je dogovoren ustroj formacije pod nazivom “Dobrovoljački odjel narodnog ustanka bojnika Hadžiefendića”. Formacija je ustrojena dva dana kasnije i isprva se sastojala iz nekoliko satnija raspoređenih po selima istočno od Tuzle i oko Živinica, koja su tada neposredno bila ugrožena četničkim napadima. Nepuna četiri mjeseca kasnije, Dobrovoljački odjel je preimenovan u Zdrug dobrovoljačke legije Hadžiefendića, da bi u svibnju taj zdrug konačno bio preustrojen u Domobransku dobrovoljačku pukovniju ili Domdo pukovniju. Pukovnija se sastojala od stožera u Tuzli, te šest bojni raspoređenih po gradovima i mjestima sjeveroistočne Bosne (Tuzli, Gračanici, Brčkom, Bijeljini, Zvorniku i Puračiću). U narodu je najčešće nazivana "legijom", dok su je partizani i četnici nazivali "muslimanskom legijom". Todor Vujašinović, komadant Ozrenskog partizanskog odreda je zabilježio u svom dnevniku kojeg je poslije odštampao u knjigu “Ozrenski partizanski odred” 1978. godine sljedeće; “Vratio sam se u Stog odakle sam zajedno sa svojim pratiocem krenuo da se nadjem sa Račićem (zloglasni četnički vojvoda Cerski potpukovnik Dragoslav Račić). Putem prema Vozući saznao sam neke novosti od naših ljudi sa terena. Gotovo po svim Vozućkim selima razmiljeli su se četnici. Pljačka i teror nisu prestajali. Prema obavještenjima iz Ribnice, bojovnik Hadžiefendić je u Banovićima uspio da okupi, uglavnom iz tih krajeva i izbjeglih Muslimana iz Vozuće oko hiljadu ljudi u Muslimansku legiju. Te legionarske jedinice je predvodio poznati i oprobani ustaški ološ Zaim Mostarlić – Kapetan. Ove su nas vijesti prilično zabrinule, utoliko više što smo saznali da su Nijemci i domobrani kod Zavidovića počeli da vrše neke pokrete...”
Ovaj Vujašinovićev dokument jasno govori o ranoj saradnji partizana i četnika kao i o dejstvima Zaima Mostarlića Kapetana zajedno sa Muhamedom Hadžiefendićem. Zanimljivo je i ovo: “Račića smo našli u školi u Vozućoj. S njim su bili dr. Branko Stakić, Stevan Botić, i još nekoliko Račićevih oficira; među kojima i dva brata Tufegdžića. Prvo što mi je Račić rekao je to da je dobio obavještenja o prikupljanju Hadžiefendićevih snaga na čelu sa Mostarlićem u Ribnici. Izgleda da su ta njegova obavještenja bila još podobro začinjena panikom seljaka koji su ga obavještavali, a kad smo mu to i mi potvrdili i kad mu je do smiješnog uplašeni Stakić predstavio Ribnicu kao Damaklov mač koji može lahko da presiječe našu tanku vezu prema Olovu, vezu koja se provlačila između muslimanskih i hrvatskih sela, vidjelo se da se Račić veoma zbunio. Pristao je da bez pogovora izda naređenje da se četnici odmah prikupe i da im zabrani svako vršljanje po selima. Obećao je da će neke još danas osuditi na batinanje. S Muratom (partizan Bošnjak) sam se dogovorio da on s nekim Muslimanima pođe u muslimanska sela i da ih na neki način smiri. On je na to pristao, pošto je Račić čvrsto obećao da će zaista zavesti red kod svojih četnika.``
Međutim Vujašinović je u svojim navodima opisivao nešto što i ne može biti istina, a to je sljedeće: “Pošao sam s Muratom u štab našeg bataljona koji je i dalje bio smješten u Svinjašnici. Na prolazu kroz selo Gare susrela nas je oveća grupa Muslimanki s djecom. Kad su nas poznale, počele su da mole i preklinju da ih zaštitimo. Ubjeđivao sam ih da ćemo u njihovom selu smjestiti jednu našu desetinu, ali sve to ubjeđivanje nije ništa pomagalo, i zato smo riješili da ih porebacimo u Pejanoviće. Dali smo svoje konje da na njima prenesu djecu”. Ovaj događaj kojeg ovdje navodi Vujašinović nije istinit iz tog razloga što su Pejanovići oduvijek bili leglo četništva, i što ni jedan stariji Vozućanin i Vozućanka Bošnjaci ne mogu da potvrde ovu činjenicu da su bošnjačke žene i djeca bili od strane partizana evakuirani, a pogotovo ne u četničko selo. Osim toga partizani su imali isti tretman kao i četnici među bošnjačkim stanovnistvom.
Mostarlić je baš kao i Hadžiefendić u političkom pogledu bio blizak tzv. bošnjačkim autonomašima u Sarajevu, političkoj grupaciji koja se zalagala za izdvajanje Bosne i Hercegovine iz sastava NDH i njezino stavljanje pod izravan njemački protektorat, što svjedoče i izvjestaji predstavnika policijskog atašea u njemačkom konzulatu u Sarajevu, Rudolfa Treua. S tim u vezi, djelatnici UNS-a su sastavili nekoliko povjerljivih izvještaja o “protudržavnom radu” Mostarlića i bojnika Hadžiefendića, slikajući najcrnjim bojama njegovu pukovniju. Mostarlić i Hadžiefendić su podržali osnivanje SS divizije od bosansko-hercegovačkih muslimana, jer su autonomaši općenito taj korak posmatrali kao njemačku podršku njihovim zahtjevima. U svrhu promicanja za vrbovanje dragovoljaca, Mostarlić i Hadžiefendić su tokom marta i aprila 1943. obišli nekoliko bosanskih gradova, a naposlijetku su i sami pristupili u Waffen-SS, gdje je Hadžiefendić dobio čin SS-Sturmbannführera, a Mostarlić Oberleutnanda. Međutim njihov primjer nisu slijedili drugi časnici DOMDO pukovnije: nekoliko njih je odmah dezertiralo u partizane (među njima i čuveni književnik Meša Selimović), uputivši više proglasa muslimanima da ne idu u SS, već da podrže partizane. To je za vlasti NDH bilo previše, pa je bojnik Hadžiefendić odmah smijenjen s mjesta zapovjednika DOMDO pukovnije. Mostarlić je se aktivirao u Waffen-SS i djelovao je uglavnom tokom rijeke Krivaje, Ozrena i Vozuće. Za razliku od njega Hadžiefendić nije se aktivirao u Waffen-SS, zbog zdravstvenih problema. Cijelo ljeto 1943. je proveo na liječenju u Zagrebu, a vratio se u Tuzlu negdje u septembru iste godine. Nakon što su partizani zauzeli Tuzlu 2. oktobra, Hadžiefendiću je u prvom redu ostavljena sloboda, ali su partizani napokon odlučili da ga kao opasnog političkog protivnika likvidiraju.
Hadžiefendić je uhapšen 7. oktobra i izveden pred vojni sud. U presudi je navedeno da je Hadžiefendić bio "jedan od glavnih organizatora SS formacija za njemačku vojsku", čime je "služio okupatoru i radio protiv interesa naroda, u prvom redu muslimana, čije je sinove (...) bacao na ratnu klaonicu za račun okupatora", te da je "prilikom zadnjeg pokusaja okupatora i ustaških bandi da upadnu u oslobođenu Tuzlu (...) rovario i radio protiv interesa Narodno-oslobodilačke vojske, stvarajući paniku i unoseći nemir među stanovnistvo". Hadžiefendić je osuđen na smrt i strijeljan zajedno s preko pedeset drugih građana Tuzle, Bošnjaka, Hrvata, pa čak i Srba, koje su komunisti ocijenili "neprijateljskim elementima". Njegovi posmrtni ostaci su kasnije preneseni i pokopani ispred Jalske džamije u Tuzli. Prije nekoliko godina, došlo je do inicijative da se bojnik Hadžiefendić i službeno rehabilitira, te da se po njemu nazove jedna ulica u Tuzli, ali to je propalo uslijed medijske hajke koju je pokrenula ultraljevičarska Bosanska stranka. Mostarlić je sa očajem primio vijest o smrti svog najboljeg prijatelja, ali jos uvijek nije gubio nadu o ostvarenju bošnjačkog interesa. U decembru 1943. godine stupa u kontakt sa bošnjačkim autonomistima u Sarajevu i definitivno se pridružuje. Međutim borbena dejstva mu nedozvoljavaju da čvršće se uveze u tu organizaciju. Dolina rijeke Krivaje je još uvijek bila izložena napadima na Bošnjake, ovog puta od četničkih i partizanskih jedinica.
14. januara 1944. godine pokrenuo je akciju oslobađanja Vozuće iz partizansko-četničkih ruku. Međutim prepušteni sami sebi Bošnjaci nisu imali dovoljno snage za ovaj poduhvat. Saveznici iz Zavidovića nisu mogli da ih podrže jer su bili spriječeni od partizansko-četničkih snaga. 19. januara Zaim Mostarlić-Kapetan biva u akciji na jednom brdu iznad Vozuće smrtno ranjen. Od tada se to brdo zove Kapetanovo Brdo. Teško ranjenog su ga prebacili u selo Crnjevo gdje je bio njegovan do svoje smrti u kući Ahmeta Čamdžića. Na ahiret je preselio 29. januara 1944. godine. Prema riječima očevidaca u njegovim junačkim grudima se nalazilo 7 metaka. Nakon njegove smrti razbijena i njegova legija na Vozući. Sredinom februara partizani su definitivno zauzeli Vozuću uz pomoć četnika kojima je pružena amnestija i koji su tako reći umjesto četničkih obukli na glave partizanske kape sa petokrakom. Tragajući za Zaimom Kapetanom Mostarlićem partizani su maltretirali žitelje sela Crnjeva, palili kuće sve dok im nisu pokazali gdje se nalazi mezar od Zaima. Očevidci tvrde da su partizani da bi se uvjerili da je mrtav i da vide kakav je to čovjek koji može da preživi 10 dana od njegovog ranjavanja sa 7 hitaca u grudni koš odkopali njegov mezar. Na zaprepaštenje Bošnjaka partizani su odnijeli njegovo tijelo i izvršili “Autopsiju”. Neki od partizanskih svjedoka su poslije pričali da je pored jednog čuda “kosuljice tj. duple kože na sebi” prilikom autopsije ustanovljeno i to da je imao dva srca. Od tada pa sve do danas legenda o Zaimu Mostarliću Kapetanu se prepričava među bošnjačkim življem sa koljena na koljeno. Sticajem okolnosti mnogo toga je se zaboravilo o Zaimu Mostarliću-Kapetanu, ali je zasigurno svojim do sada navedenim djelima zasigurno zaslužio da se nađe u aleji bošnjačkih velikana.