Bugarska teorija o podrijetlu Hrvata

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo.
Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove.
Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran.
Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.

Osim najnovije Turske teorije o podrijetlu Hrvata, ova bugarska je također među novijima jer javno postoji tek nekih dvadesetak godina. Pritom se unutar nje moraju razlučiti dvije dosta različite inačice: slavenobugarska i iranobugarska hipoteza.

Slavenobugarska hipoteza o hrvatskom iskonu polazi iz pretpostavke da su Bugari većinom slavenskog podrijetla a samo im je ime neslavensko, jer su se početkom srednjeg vijeka izdvojili od ostalih balkanskih Slavena zbog turkijske vlasti malobrojne elite srednjoazijskih nomada Balgara. Po toj hipotezi, bugarski nomadi pri širenju na zapad pod ranom vlasti kana Kuvrata zavladali su dijelom Panonije i tu su pokorili neke Avaro-Slavene, od kojih bi stvorili pomoćne čete lake konjice "Kuvrati-Krabati" prozvane po tom kanu. To bi značilo da ovi rani panonski Hrvati isprva nisu uopće bili neka posebna narodna skupina, nego tek avaroslavenska vojna kasta. Kasnije nakon propasti Avara ta bi se vojna kasta raselila i priženila među još nedefiniranim Slavenima po budućoj Hrvatskoj, gdje je nametnula svoje staleško ime i tako bi nastala srednjovjekovna hrvatska država. Ova avarobugarska hipoteza oblikovala se krajem osamdesetih godina u doba raspada Jugoslavije, kao dodatni potporanj za već ugroženu i neuvjerljivu avaroslavensku teoriju, koja je dotad bila obavezna zbog jugoslavenske ideopolitike. Glavni su njezini pobornici kod nas jezikoslovac Dalibor Brozović i povjesničar Lujo Margetić, dok u samoj Bugarskoj ova naša inačica danas nema većeg odjeka, a niti najnovije biogenetske analize kod nas i Bugara ne idu joj u prilog.

Iranobugarska hipoteza je druga najnovija inačica ove teorije koja se razvila u samoj Bugarskoj, zbog novijega slobodnog propitivanja stvarnoga bugarskog iskona i suvremenih biogenetskih analiza. Ove jasno dokazuju da unatoč slaviziranom jeziku, ogromna većina Bugara uopće nisu genetski Slaveni (tek oko desetak posto), ali zato uz turkijski genotip sadrže podjednako visoki udjel indoiranskih gena. Taj neslavensko-iranski udjel u bugarskoj etnogenezi i narodnoj kulturi (umjetnost, običaji, mitovi, jezični arhaizmi itd.), ranije pod komunizmom i sovjetskim blokom nije se smio proučavati zbog sveslavenskog bratstva, slično kao ni kod nas u Hrvatskoj. Tek nakon raspada komunizma, kod nekih bugarskih istraživača nedavno je iznikla nova i logična hipoteza o paralelnoj evoluciji i zajedničkom iskonu ranoiranskih Prabugara i Prahrvata, koje su nakon doselidbe na Balkan poput klina u srednjem vijeku razdvojili doseljeni Srbi. Ta druga hipoteza se ustvari nadovezuje kao dopuna Iranske teorije o podrijetlu Hrvata, ali je kod nas zbog slavističke cenzure dosad bila jedva poznata. Uz taj indoiranski genski paralelizam, postoji i paralelizam sličnih indoiranskih legenda, npr. u Bugarskoj na Rodopima mitski ciklus "Veda Slovena" i kod nas na Kvarnerskim otocima sličan epski ciklus od desetak legenda "Veyske Povede", a oboje su osiromašeni relikti iz ranoiranske Aveste i ranoindske Rigvede.