Slobodan Novak
Izvor: Wikipedija
Slobodan Novak (Split, 3. studenog 1924.), hrvatski prozaik, romanopisac i esejist.
Pučku je školu završio u Rabu, a gimnaziju polazi u Splitu, te maturira u Sušaku. Diplomirao je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti u Zagrebu 1953. Tijekom 2. svjetskoga rata bio je u komunističkim partizanima, što je kasnije ironijski opisao u autobiografsko-esejističkim zapisima «Digresije» i «Protimbe» (2003). Radio je kao lektor i korektor, dramaturg u HNK u Splitu, te kao novinar i urednik u nakladničkim kućama. Član HAZU od 1983. Počeo je tendencioznim i patetičnim pjesmama prepunima bolnih reminiscencija na ratne strahote. Stihovi su okupljeni u zbirci Glasnice u oluji (1950.). No, vrlo brzo se preorijentirao na pripovjednu prozu koju počinje objavljivati u «Krugovima» i «Republici». Pažnju kritike i publike svratio je kratkim autobiografskim romanom Izgubljeni zavičaj, 1955. u kojemu tematizira događaje iz djetinjstva provedena na idiličnom otoku. Roman protječe u znaku nostalgične evokacije emocijama natopljenih slika, lirskih i arkadijskih ugođaja, dok pripovjedački ritam pomno slijedi cikličnost izmjene godišnjih doba. Pripovjedač se javlja u dva lika: infantilnom «ja» koje promatra, registrira i upija sve oko sebe te sadašnjem, odraslom «ja» koje sentimentalno i s priličnom dozom rezignacije rekreira mladenačke slike i dojmove. Ta dvojnost, kojom postiže duboko intimno seciranje, jedna je od ključnih točaka Novakove umjetnosti pripovijedanja.
Najveći estetski domet ostvario je u romanu Mirisi, zlato i tamjan, 1968. To je priča o rezigniranome umirovljenom intelektualcu srednjih godina koji sa svojom ženom na izoliranu otoku svodi životne račune i njeguje prastaru Madonu Markantunovu, nekadašnju bogatu patricijku i vlasnicu polovice otoka. Radnja se odvija šezdesetih godina, dok je vrijeme priče određeno Madoninim ekskrementalnim ciklusom: 18 dana između dva staričina «pražnjenja». Glavni lik - Mali - vezan je uz Madonu složenim odnosom koji je mješavina altruizma i mazohizma. Služeći staricu, Novakov antijunak zapravo okajava grijehe prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način, čisti se od bivšeg života, zabluda, bezbožništva i dogmatizma. U glavnome liku sabijeno je iskustvo čitave jedne generacije koja je vjerovala u politički projekt i socijalnu utopiju, a potom doživjela potpun slom, bolno otrježnjenje i deziluziju. U tom je svjetlu i lik Madone polivalentan: ona je simbol tradicije, povijesti, starog društva i Crkve - svega onoga što je generacija Malog u svojemu revolucionarnomu mladenačkom zanosu htjela srušiti. Zato se i kaže da «invalid budućnosti njeguje invalida prošlosti». Prepun vjerskih rituala i biblijske simbolike, na što upućuje već i naslov, roman operira s dvama slojevima značenja i s dvama planovima zbivanja: konkretnim i alegorijskim; profanim i sakralnim. Na prvoj razini problematizira se aktualna društvena stvarnost, dok se na drugoj uspostavlja alegorijska priča o otuđenju čovjeka. Slična dvojnost prati i glavnog lika: on je dualist, vjernik dviju vjera, razapet između ideala i stvarnosti. Tu će svoju idejnu rastrganost možda najbolje izraziti željom da mu, kad umre, na grob stave crvenu zvijezdu petokraku razapetu na crni križ. Kroz osobnu ispovijest i kroz mučan proces samospoznaje glavnog lika ovaj, u biti, moralistički roman analizira generacijsku sudbinu, obračunava sa svakom ideologijom i traži odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja modernog čovjeka. Djelo je moderno strukturirano, realizirano kao veliki solilokvij s razgranatim asocijacijama. Pisano je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjećaj u znaku je egzistencijalističke mučnine i gađenja prema svijetu.
Istu tematsku i poetičku liniju Novak slijedi i u kratku romanu Izvanbrodski dnevnik, 1977. Djelo je realizirano kao narativni triptih: sastoji se od triju posebnih novelističkih cjelina koje su međusobno povezane pripovjedačem, likovima, situacijama i motivima. Opisana su tri putovanja na relaciji Otok — Kopno — Otok. No i opet su ta putovanja povod za obračun s kolektivnim mitovima i vlastitim iluzijama.
U novije doba Novak se javio zbirkom razgovora s Jelenom Hekman, «Digresije», 2001., te proširenim «Digresijama», naziva «Protimbe», 2003. «Protimbe» su jedno od vrhunskih ostvarenja hrvatske autobiografske proze, bogate reminiscencijama i asocijacijama na mladost, politički i društveni život u Jugoslaviji, na piščev doživljaj Domovinskoga rata i političko-društvenih mijena do godine izlaska. Tu su portreti njegovih znanaca, prijatelja i protivnika, od Vlade Gotovca do Antuna Šoljana, od Svena Laste do Vladimira Bakarića, te autorova promišljanja i vrjednovanja položaja hrvatstva, pravopisa, estetike, haškoga suda, ratnih zločina, srpskog političkoga projekta, komunizma i nacionalnoga usuda.
Opsegom neveliko, Novakovo je djelo svojom kakvoćom, izražajnošću i ujednačenošću jedan od vrhunaca hrvatske moderne proze, ravnopravno najboljim svjetskim književnim ostvarajima egzistencijalističke usmjerbe.
[uredi] Vanjske poveznice
1959. Vesna Parun | 1962. Petar Šegedin | 1964. Dobriša Cesarić & Jure Kaštelan | 1965. Ranko Marinković | 1966. Jure Franičević-Pločar | 1968. Slobodan Novak | 1969. Krsto Špoljar | 1970. Stanko Lasić & Antun Šoljan | 1971. Oto Šolc | 1972. Nikola Milićević & Svetozar Petrović | 1973. Živko Jeličić | 1974. Marin Franičević | 1975. Vesna Krmpotić & Predrag Matvejević | 1976. Zvane Črnja & Milivoj Solar | 1978. Drago Kekanović & Milivoj Slaviček | 1979. Ivan Katušić & Miroslav Slavko Mađer | 1980. Tito Bilopavlović & Nikica Petrak | 1981. Ivan Slamnig & Danijel Dragojević | 1983. Zvonko Maković | 1984. Luko Paljetak | 1985. Nedjeljko Fabrio & Zvonimir Majdak | 1986. Viktor Žmegač | 1987. Nusret Idrizović & Augustin Stipčević | 1988. Branimir Bošnjak | 1989. Zvonko Mrkonjić | 1990. Bruno Popović | 1991. Željka Čorak | 1992. Slavko Mihalić | 1993. Sibila Petlevski | 1994. Ivan Golub | 1995. Ante Stamać | 1996. Jozo Laušić | 1997. Željko Knežević | 1998. Jakša Fiamengo | 1999. Goran Tribuson | 2000. Stanko Andrić | 2001. Drago Glamuzina | 2002. Andriana Škunca | 2003. Renato Baretić | 2004. Luko Paljetak | 2005. Delimir Rešicki | 2006. Mate Ganza
1962. Miroslav Krleža | 1967. Vjekoslav Kaleb & Dragutin Tadijanović | 1968. Gustav Krklec & Dobriša Cesarić | 1969. Vjekoslav Majer | 1970. Nikola Šop | 1971. Miroslav Feldman | 1972. Šime Vučetić | 1973. Novak Simić | 1974. Marijan Matković | 1975. Ranko Marinković | 1976. Vladimir Popović | 1977. Drago Ivanišević | 1978. Joža Horvat | 1979. Marin Franičević | 1980. Josip Barković | 1982. Vesna Parun | 1983. Jure Franičević-Pločar | 1984. Aleksandar Flaker & Jure Kaštelan | 1985. Mirko Božić | 1986. Vojin Jelić | 1987. Živko Jeličić | 1988. Ivan Slamnig | 1989. Slobodan Novak | 1990. Olinko Delorko | 1991. Petar Šegedin | 1992. Ivo Frangeš | 1993. Srećko Diana | 1994. Nikola Miličević | 1995. Rajmund Kupareo | 1996. Slavko Mihalić | 1997. Ivan Kušan | 1998. Miroslav Slavko Mađer | 1999. Vesna Krmpotić | 2000. Stanko Lasić | 2001. Ivo Brešan | 2002. Gajo Peleš | 2003. Viktor Žmegač | 2004. Josip Tabak | 2005. Irena Vrkljan | 2006. Miroslav Šicel