Razgovor:Danijel Crljen
Izvor: Wikipedija
![]() |
Predloženo je da se ovaj tekst uklopi u članak Danijel Crljen. |
Rođen je 20. srpnja 1914. u Šibeniku od oca Frane i majke Vice Crljen. Svršio je pet razreda pučke škole i osam godina klasične gimnazije u Šibeniku, gdje je maturirao s odličnim uspjehom. Na sveučilištu u Zagrebu završio četiri godine studija na filozofskom fakultetu i postao profesor francuskog i hrvatskog jezika. Služio je kao profesor na Franjevačkoj gimnaziji u Varaždinu, biskupskoj gimnaziji u Splitu te na državnim gimnazijama u Sinju, Gospiću i Derventi. Na sveučilištu je aktivno sudjelovao u nacionalističkom i državotvornom ustaškom pokretu. U Derventi otpušten iz državne službe brzojavom bana Šubašića. Tajnom odlukom Poglavnikovog zamjenika u domovini pukovnika Kvaternika imenovan je u organizacijsko vodstvo Ustaškog pokreta skupa s drugim ustaškim prvacima: Vokićem, Štitićem i Jerecom.
Nakon osnutka N.D.H. upućen je kao prvi tajnik hrvatskog poslanstva u Bukurešt. Na povratku imenovan je pročelnikom za Odgoj i Promičbu u Glavnom Ustaškom Stanu, zadržavši tu funkciju do sloma N.D.H. 1945. Potkraj 1945. promaknut je u čin djelatnog ustaškog pukovnika pa se je povlačio s vojskom i mnoštvom hrvatskog naroda u izbjeglištvo.
Na temelju odluke hrvatske državne vlade zapovjednik povlačenja general Herenčić ponudi predaju hrvatske vojske engleskim oružanim snagama, tražeći istovremeno zaštitu za zarobljenu hrvatsku vojsku. Engleski general Scott odbije primiti u zarobljeništvo hrvatsku vojsku i prisili hrvatske izaslanike: generala Herenčića, gcn. Servatzya i pukovnika Crljena, da o predaji razgovaraju s partizanskim pukovnikom Srbinom Bastom. S jednim ustaškim odredom povukao se je u šumu, bio zarobljen od zapovjednika engleskog logora u talijanskom gradu Fermu, odakle ga izbaviše jedinstvenim herojskim pothvatom četiri ustaška častnika i omogućiše da se trajno skloni u Argentini.
U Argentini je sudjelovao na političkom i kultrrnom polju hrvatske emigracije pa je već 1948. objavio brošuru Otvoreno pismo dru. Vladimiru Mačeku, predsjedniku Hrvatske Seljačke Stramke. Bio je pripadnik Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu, član Hrvatsko-Argentinskog Kulturnog Kluba, a neko vrijeme i član Hrvatsko Latino-američkog Kulturnog Instituta urednik časopisa Studia Croatica u Buenos Airesu. U tri razdoblja bio je izabran za sabornika Hrvatskog Narodnog Vijeća u Torontu (1975.), Bruxelles (1978.) i Londonu (1980.). Godine 1992. posjetio je rodni kraj u Republici Hrvatskoj.
Umro je 11. kolovoza , 1995. godine u Argentini.