Povijest filozofije
Izvor: Wikipedija
Pojam povijest filozofije, zbog dvoznačnosti pojma povijest (vidi o tome članak historija), ima dvostruko značenje. Označava povijesno zbivanje: razvoj filozofskih ideja kroz povijest, smjenjivanje filozofa, dominantnih filozofskih tema i škola; također označava istraživanje tih zbivanja u filozofiji ili znanosti (vidi članak historija).
U pojmu historija filozofije postoji dvoznačnost, ovisno o tome na koji dio stavljamo naglasak: na filozofiju (gdje istraživač, kao filozof odnosno "onaj koji ljubi mudrost", istražuje misli svojih prethodnika da bi produbio vlastito mišljenje) ili na historiju (gdje filozofe, njihove ideje i škole istražujemo kao objektivne povijesne pojave). Naravno, obje vrste istraživanja često se ne mogu apsolutno razlikovati.
Sadržaj |
[uredi] Filozofija Zapada i Istoka
Mnogi pregledi povijesti filozofije pate od pretjeranog "eurocentrizma". Iako za to ima nekih razloga, dosege mislilaca drugih civilizacija ne smijemo posve isključiti.
Filozofija je, kao samostalna umna djelatnost, s vlastitim tradicijama i institucijama, specifičnost "zapadnoga svijeta". Zbog te samostalnosti, možemo u smjeni filozofa, filozofskim tema i škola, tragati za zakonitostima kretanja. To traganje postaje poseban zadatak filozofskog i znanstvenog istraživanja.
Za druge civilizacije (starog "bliskog istoka", te zatim posebno indijska i kineska) možemo reći da poznaju "filozofsko mišljenje", tj. način mišljenja baziran na ljubavi prem mudrosti, diskusiji i logici, ali ne i "filozofiju" kao samostalnu djelatnost.
Kod njih se filozofsko promišljanje nikada nije jasno i trajno osamostalilo od mitopoetske imaginacije i teoloških spekulacija. S druge strane, ni sukob filozofije i religije, vjere i uma nije kod nikada bio tako snažan kao u Europi.
To međutim ne znači da njihove misaone dosege smijemo zanemariti i isključiti iz povijesti filozofije. Interakcije su postojale i "Zapad" je često učio od "Istoka"-, a to vrijedi i danas: mnogi suvremeni mislioci Zapada u XIX. i XX. st. nalaze inspiraciju u tradicijama Indije i Kine.
Zato i njihove misaone tradicije, ako i nisu u punom smislu riječi "filozofski", ipak u povijesnom pregledu filozofske misli moramo uključiti.
Pri tome treba imati na umu da je "Zapad" u ovom smislu u povijesti obuhvaćala i sve zemlje pod vlašću helenskih dinastija nakon Aleksandra Makedonskog i zatim pod vlašću Rimljana. Aleksandrija u Egiptu bila je središte antičke učenosti oko 700 godina (do paleža Aleksandrijske biblioteke i ubojstva Hipatije 415. g.).
Razvoj filozofije na zapadu bilježi, međutim, znatnu prazninu tijekom oko pet stoljeća, od VI. do XI. st. Tu prazninu popunjavaju [[Arapi|arapski] filozofi, koji čuvaju grčka dostignuća. Vlastito kulturno nasljeđe kršćani su kasnije preuzeli od Arapa (vidi: Toledo#Prenos arapske učenosti na zapad. Oni su raspravljali o filozofskim i teološkim problemima o kojime tek nekoliko stoljeća kasnije europska skolastika biva sposobna raspravljati. Zato u svaki prikaz povjesti "zapadne" filozofije moraju biti uključeni.
[uredi] Kratka povijest "povijesti filozofije"
[uredi] Aristotel
Prvi koji je sustavno proučavao učenja svojih prethodnika, i nastojao ih sustavno i objektivno prikazati, bio je Aristotel. Njemu zahvaljujemo mnoge obavijesti o koncepcija pred-sokratovskih filozofa, čiji su izvorni radovi izgubljeni. On u svojim djelima dijalektički preispituje gledišta svojih prethodnika, da bi pripremio razvoj vlastitog.
[uredi] Helenizam
Aristotelovi učenici i nastavljači u peripatetičkoj školi nastavili su s takvim pristupom. Tako nastaju zbirke prikaza dostignuća raznih posebnih disciplina: matematike, astronomije, fizike, medicine idr, pa onda i filozofske doksografije.
Takav marljivi rad da se prikupe informacije o dostignućima prošlosti može, međutim, imati i negativan učinak u tome da obeshrabri samostalno promišljanje. U helenističko i rimsko doba sve se više gubi poticaj za samostalno mišljenje i širi uvjerenje da su velikani prošlost već sve bitno domislili. Tako se ovaj pristup pretvara u praznu kompilaciju, »učenu ropotariju bilježaka« (Windelband).
Najpoznatiji među tim kompilatorima je Diogen Laertije, čija je knjiga sačuvana. Mišljenja raznih filozofa navode se kao datosti, bez pokušaja da se sagledaju u međusobnom odnosu i povijesnom kontekstu. Podjednaku pažnju pridaje ključnim filozofskim tezama, duhovitim izrekama i banalnim anegdotama iz života slavnih filozofa. Takvih kompilacija, naslovljenih "zrnca mudrosti" isl, ima i danas.
[uredi] Moderno doba
Nasuprot površnim kompilacijama, Historija filozofije postepeno se izgradila kao posebna disciplina krajem XVIII i u prvoj polovici XIX st. Ta disciplina pripada ne samo povijesnoj znanosti (historiji), nego i samoj filozofiji. Ona se ne zadovoljava pukim iznošenjem činjenica i anegdota. Kao historija, istražuje pojavu filozofskih koncepcija, škola i pokreta u povijesnom kontekstu. Kao filozofija, istražuje zakonitosti kretanja mišljenja, koje se mogu uočiti u povijesnom slijedu filozofija i filozofija.
Takav je prikaz naravno u opasnosti da se zanemari znanstvena skrupuloznost historičara i prikaz povijesnog razvoja filozofije podredi jednom određenom stanovištu – jednoj posebnoj filozofiji, koja u takvom pristupu postaje ideologija.
[uredi] Hegel
To je slučaj upravo s najznačajnijim utemeniteljem discipline, G.W.F. Hegelom. Uz Filozofiju povijesti (Philosphie der Geschihte), objavljenu za njegova života, posmrtno je, 1833-1836, po zapisnicima njegovih predavanja izdana Povijest filozofije (Geschihte der Philosophie).
Ovo je djelo posve podređeno funkciji razrade Hegelovom vlastitog sustava. Misli pojedinih filozofa on razmatra kao "momente" u povijesnom kretanju duha. Posebne povjesne tvorbe duha (a to uključuje ne samo filozofiju nego i sve znanosti, moral, pravo, religiju, državu idr) dijalektički se razvijaju, preobražavaju i prevladavaju tijekom povijesti, vodeći do apsolutnog duha koji u potpunosti spoznaje sebe samog i smiruje se u savršenom znanju, u Hegelovom filozofskom sustavu. Hegel često iskrivljuje povijesne činjenice da bi ih ugurao u Prokrustovu postelju svog sustava.
[uredi] Razdoblja i područja
[uredi] Filozofski elementi u starim religijama Azije i Egipta
[uredi] Velika duhovna prelomnica oko 600. g.pr.n.e.
[uredi] Kineska filozofija
- Sun Cu (6. stoljeće p.n.e.)
- Konfucije (551 p. n. e. – 479. p. n. e.)
- Mencije (372-288. p. n. e.)
- Lao Ce (4. stoljeće p. n. e.)
[uredi] Indijska filozofija
- Gautama Buda
- Nagarjuna
- Vasubandhu
[uredi] Zapadna tradicija
[uredi] Razdoblja
Glavni članak: Antička filozofija
Pojam "antička filozofija" obuhvaća razdoblje od preko tisuću godina: od početka VI. st. p.n.e, kada djeluju Tales, Solon i drugi mislioci kasnije svrstani među "sedam mudraca", do početka VI. st. n.e. Krajem tog razdoblja može se označiti 529. g., kada bizantski car Justinijan zatvara Akademiju u Ateni. Iste godine, nevezano s tim događajem ali simbolički značajno, Sv. Bernard osniva samostan Monte Cassino.
Uobičajena je podjela antičke filozofije na pet razdoblja, prema glavnim problemima kojima su se filozofi u određeno doba bavili: kozmološko, antropološko, ontološko ili sistemsko, etičko i religijsko razdoblje.
- Kozmološko razdoblje
- Miletska škola
- Tales (624. p.n.e. - 547. p.n.e.)
- Anaksimandar (610.-546. p.n.e.)
- Anaksimen (588.-524. p.n.e)
- Pitagorejci
- Heraklit (oko 540. p.n.e. - 480. p.n.e.)
- Elejska škola
- Posrednici
- Empedoklo (oko 490.-430. p.n.e.)
- Anaksagora (početak 5. st.p.n.e.)
- Arhelaj
- Diogen Apolonjanin
- Atomisti
- Miletska škola
- Antropološko razdoblje
- Ontološko i sitemsko razdoblje
- Etičko razdoblje
- Stoici
- Zenon iz Kitija
- Hrizip (oko 280.-207. p.n.e.)
- Seneka (4. p.n.e. - 65. n.e.)
- Epiktet (oko 55.-135. n.e.)
- Marko Aurelije (121.-180.)
- Epikurova škola
- Epikur (341. p.n.e. - 270. p.n.e.)
- Tit Lukrecije Kar (98. p.n.e. - 55. p.n.e.)
- Skeptici
- Piron (360. p.n.e. - 270. p.n.e.)
- Karnead
- Sekst Empirik
- Stoici
- Religijsko razdoblje
- Židovskoa filozofija
- Novoplatonizam
- Plotin (204.- 270.)
- Proklo (411.-485.)
- Kršćanstvo i filozofija
-
- Arapska skolastika (i židovski predstavnici)
- Al Kindi
- Al Farabi
- Ibn Sina (Avicena)
- Ibn Rušd (Averoes)
- Ibn Daud (Abraham ben David Halevi)
- Ibn Gabirol Solomon (Avicebron)
- Ibn Kaldum (Abd al-Raman)
-
- Kršćanska skolastika
Glavni članak: Skolastika
- Aurelije Augustin (354.-430.)
- Ivan Skot Eriugena (810.-880.)
- Petar Abelard (1079.-1142.)
- Albert Veliki (1193. ili 1206.-1280.)
- Hugo od sv. Viktora (1096. ili 1078.-1141.)
- Sv. Toma Akvinski (1225.-1274.)
- Ivan Duns Scot (1266. ili 1274.-1308.)
- William Occam (oko 1300.-oko 1350.)
- Nikola Kuzanski (1401.-1461.)
- Marsilio Ficino (1433-1499)
- Pico della Mirandola (1463-1494)
- Erazmo Roterdamski (1467.-1536.)
- Niccolò Machiavelli (1469-1527)
- Thomas More (1478.-1535.)
- Michel de Montaigne (1533-1592)
- Giordano Bruno (1548.-1600.)
- Francis Bacon (1561.-1626.)
- John Locke (1632.-1704.)
- George Berkeley (1684.-1753.)
- David Hume (1711.-1776.)
- René Descartes (1596.-1650.)
- Baruch de Spinoza (1632.-1677.)
- Gottfried Wilhelm Leibniz (1646.-1716.)
- Voltaire (1694.-1778.)
- Jean-Jacques Rousseau (1712.-1778.)
- Giambattista Vico (1668.-1744.)
- Johann Gottfried Herder (1744.-1803.)
-
- Klasični njemački idealizam
- Immanuel Kant (1724.-1804.)
- Johann Gottlieb Fichte (1762.-1814.)
- Friedrich Wilhelm Joseph Schelling (1775.-1854.)
- Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770.-1831.)
- Arthur Schopenhauer (1788.-1860.)
- Friedrich Nietzsche (1844.-1900.)
- Søren Kierkegaard (1813.-1855.)
- Henri Bergson (1859.-1941.)
- Karl Marx (1818.-1883.)
- Friedrich Engels (1820.-1895.)
- Praxis filozofija
- John Stuart Mill
- Auguste Comte
-
- Fenomenologija i egzistencijalna filozofija
- Edmund Husserl (1859.-1938.)
- Martin Heidegger (1889.-1977.)
- Karl Jaspers (1883.-1969.)
- Jean-Paul Sartre (1905.-1980.)
-
- Hermeneutika
- Wilhelm Dilthey (1833.-1911.)
- Martin Heidegger (1889.-1977.)
- Hans-Georg Gadamer (1900.-2002.)
- Paul Ricoeur (1913.-2005.)
-
- Analitička filozofija (i kritički racionalizam)
- Friedrich Ludwig Gottlob Frege
- Bertrand Russell
- Ludwig Wittgenstein
- Rudolf Carnap
- Saul Kripke
- Thomas Nagel
- Alfred North Whitehead
- Karl Popper
-
- Pragmatizam
- John Dewey
- Charles Peirce
- William James
-
- Egzistencijalizam
-
- Frankfurtska škola
- Theodor Adorno
- Herbert Marcuse (1898.-1979.)
- Jürgen Habermas
- Max Horkheimer (1895.-1973.)
-
- Postmodernizam
- Jacques Derrida
- Jean Baudrillard
- Jean-François Lyotard
- Michel Foucault
- Gilles Deleuze