Brinje

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo.
Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove.
Brinje
Županija Ličko-senjska
Broj stanovnika (2001.) 4.108
Površina 358,22 km 2
Naselja u sastavu općine Brinje, Glibodol, Jezerane, Križ Kamenica, Križpolje, Letinac, Lipice, Prokike, Rapain Klanac, Stajnica, Vodoteč, Žuta Lokva
Načelnik općine Ivan Lokmer
Poštanski broj 53260 Brinje

Brinje
Brinje na karti Hrvatske

Brinje je općina u Hrvatskoj, u Ličko-senjskoj županiji.

Sadržaj

[uredi] Zemljopis

[uredi] Stanovništvo

Po posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine, općina Brinje imala je 4.108 stanovnika, raspoređenih u 12 naselja:

  • Brinje - 1.708
  • Glibodol - 41
  • Jezerane - 375
  • Križ Kamenica - 286
  • Križpolje - 655
  • Letinac - 222
  • Lipice - 254
  • Prokike - 122
  • Rapain Klanac - 10
  • Stajnica - 301
  • Vodoteč - 98
  • Žuta Lokva - 37

[uredi] Nacionalni sastav, 2001.

[uredi] Uprava

[uredi] Povijest

Monetium je ime koje je u dalekoj prošlosti nosilo mjesto Brinje, što će reći da je samo mjesto znatno starije nego njegovo današnje ime. Tragovi naseljenosti ljudi u brinjskom kraju sežu u pradavna vremena. Potvrđuju to neki svojedobno otkriveni nalazi iz prapovijesti, npr. na lokalitetu Humac nedaleko Brinja. Moglo bi se s dosta opravdanja pretpostaviti da bi određenih tragova o dalekoj prošlosti brinjskoga kraja moglo biti na još nekim mjestima, npr. u špilji Siničić na cesti prema Letincu ili na gorskom području zvanom Staro Brinje. Budući da pisanih tragova iz tih vremena nema, nešto određeniji odgovor na te pretpostavke mogla bi dati jedino suvremena arheologija, naravno ukoliko bi u nekom budućem vremenu došlo do sustavnijih istraživanja te vrste. Dosad to nije bio slučaj, barem ne u mjeri koja bi potvrdila ili opovrgla neku od navedenih pretpostavki ili možda neku drugu koja se čak posebno niti ne naslućuje.

Najstariji poznati žitelji brinjskog kraja bili su Japodi. To je jedna od više ilirskih plemenskih zajednica koje su nekoć nastanjivale ne samo znatne dijelove naše domovine nego i dijelove susjednih zemalja. Kasnije su došli Rimljani. Oni su pokorili Japode. U povijesti je zabilježen Oktavijanov pohod protiv Japoda 35. godine prije Krista. Tada je taj rimski vojskovođa i prvi car opsjeo i poslije krvave borbe osvojio središnji japodski grad Metulum. U prošlosti je bilo različitih hipoteza o tome gdje se nalazio Metulum. Mislilo se čak da je to današnja slovenska Metlika. Sada se općenito uzima da se Metulum mogao nalaziti na Velikoj i Maloj Viničici blizu Skradnika, dakle iza kapelskoga gorja kao prirodne barijere s obzirom da je Oktavijan došao s morske strane, negdje iz pravca današnjeg Senja. No, ima i mišljenja da se Metulum zapravo mogao nalaziti na području današnje Razvale, dakle u podnožju kapelskoga gorja. Bilo kako bilo, silovita opsada koja je rezultirala potpunim uništenjem Metuluma, neke vrste japodske Kartage, zbila se zasigurno negdje blizu brinjskoga kraja.

Iz vremena vladavine Rimljana potječe naselje koje se zvalo Monetium. To je sigurno bilo rimsko naselje, a možda još i japodsko. Zanimljivo je da se prostor današnjeg Sokolca u središtu Brinja u svakodnevnom govoru brinjskog stanovništva naziva Gradinom. Taj naziv ponajprije upućuje na japodsku tradiciju podizanja naselja na brežuljcima ili brdima radi lakše obrane od neprijatelja. Ne mora nužno biti tako, ali je sasvim izvjesno da je neka vrsta ljudskog naselja na području Brinja morala postojati i u japodsko doba. Monetium je latinski naziv. Teško je dokučiti njegovo pravo značenje. Najbliža latinska riječ «moneta» upućivala bi na novac. To može značiti svašta i ništa. Bilo bi prilično nezahvalno bilo što iz toga izvoditi. U svakom slučaju, Monetium je prvo i najstarije zabilježeno ime naselja na mjestu gdje se danas nalazi Brinje. To je zapravo bilo Brinje prije Brinja, pa je utoliko i opravdano rabiti to ime u brinjskom kontekstu, neovisno o tome što ono potječe iz vremena prije doseljenja Hrvata.

Je li Monetium preživio nestanak rimske civilizacije i veliku seobu naroda u sklopu koje su došli Hrvati? Budući da se ime izgubilo, može se vjerovati da je nestalo staro stanovništvo koje je baštinilo to ime. Drugo je pitanje što je bilo sa samim naseljem. Možda je i ono uništeno u nekom barbarskom (gotskom, avarskom) prodoru, a možda je u nekom obliku i preživjelo. Ono što se s dosta opravdanja može zaključiti jest da je očito moralo doći do određenog stupnja diskontinuiteta koji se na simboličkoj i stvarnoj razini očitovao u iščezavanju naziva Monetium. Na prijelazu iz staroga u srednji vijek, u vremenu kada se doseljeni Hrvati polako ukorjenjuju u današnjoj domovini, antički Monetium silazi s povijesne pozornice.

U ranom novom vijeku brinjski je kraj pripadao župi Gacka. Ta je župa, zajedno sa župama Likom i Krbavom, u ranohrvatsko doba bila posebno područje koje se nalazilo pod upravom zajedničkog bana. Ima mišljenja da je brinjski kraj već tada bio zasebna hrvatska plemenska župa, ali se to ne može sa sigurnošću potvrditi. U razvijenom srednjem vijeku Brinje se oblikovalo kao važna trgovačka postaja na drevnoj cesti koja je iz Senja preko Modruša vodila u unutrašnjost hrvatskih zemalja. Iako je logično pretpostaviti da je samo mjesto znatno starije, a ima i nekih pobližih navoda o tome, ono se pod imenom Brinje u povijesnim vrelima prvi put izrijekom spominje tek 1343. godine. Tada je zapisano čak dva puta: prvi put 14. ožujka 1343. kao «Brigna», a drugi put 18. lipnja iste godine kao «Bregne». To je najstariji zasad poznati zapis imena Brinje u starim dokumentima. Većina stručnjaka smatra da to ime potječe od čakavskog lokalizma «brnja», tj. borovica, a to je biljka koja i danas u značajnoj mjeri raste u tom kraju. Isto tako ono bi se moglo izvesti i iz lokalizma «brina», tj. uzvišenje, čime također obiluje gorski pejzaž brinjskoga kraja.

Iz srednjovjekovlja potječe određeni broj latinskih povelja koje su ili izdane u Brinju ili se Brinje spominje u njima. To se može zahvaliti činjenici da su Brinjem u to doba gospodarili krčki knezovi Frankapani (kasnije poznatiji kao Frankopani). Oni su na uzvišici usred mjesta podigli svoj tvrdi grad (spominje se od 1411. godine), kasnije poznat kao Sokolac. U njemu je npr. stolovao Anž VIII. Frankopan Brinjski koji je 1465. izdao jednu latinsku ispravu «u našem gradu Brinju» (in castro nostro Brigne). Tako je na mjestu antičkoga Monetiuma zaživjelo srednjovjekovno Brinje, a ime se zadržalo do danas.

mr. Željko Holjevac (za Glasnik Zavičajnog kluba "Brinje")

[uredi] Gospodarstvo

[uredi] Slavni ljudi

Predloženo je da se ovaj dio članka izdvoji u novi članak. (Rasprava)
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo.
Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove.

Franjo Brozinčević (1874.-1933.)

Napustivši rodno Brinje, otišao je u Švicarsku trbuhom za kruhom. Tamo je ubrzo pokrenuo vlastitu tvornicu, a proizvodio je - automobile! Njegova vozila postala su ponos Švicarske automobilske industrije. Franjina tvornica nosila je ime "Franz Brozincevic Wetzikon", prema njegovu imenu i imenu mjesta u kojem je tvrtka bila smještena. Pod trigramom "FBW" proizvedeno je točno 6685 vozila različitih namjena. Neka od njih svojim dizajnom i funkcionalnošću su prilično revolucionarna za te godine a najznačajniji njegov doprinos auto-industriji je kardanski prijenos. Njegov najmlađi sin Paul, prodao je tvornicu 1978. godine, a vlasnici "FBW-a" su osnovali "FBW club" u počast iznimnom Brinjaku i njegovim vozilima. Klub je kupio zemljište od 1600m2 i na njemu sagradio dvoranu u koju su smjestili razna vozila, agregate i arhivsku građu.Muzej se nalazi u Wetzikonu, Zurhestrasse 95, blizu nekadašnje tvornice. Gradnja muzeja stajala je oko 500.000 CHF.

Ivan Brixy

Rođen je u Brinju, 28. lipnja 1851. godine. Istaknuti školsko-prosvjetni djelatnik s kraja 18. i početka 19. stoljeća, član Hrvatskoga pedagoškog književnog zbora, zagovornik metode ručnog rada na učiteljskim školama. Pisao je metodičke priručnike za nastavnike ručnog rada. Izradio je "umjetničku uru" za zgradu Kraljevske učiteljske škole u Vukovaru. Osim sati, ura je pokazivala i dane te mjesečeve mjene, a mjerila je i vrijeme školskog sata, što je pomoću baterija oglašavala zvonom. Sličnu i složeniju uru izradio je za zagrebačku preparandiju, koja se danas nalazi u Muzeju za umjetnost i obrt grada Zagreba. Također je popravio i seizmograf na Zvjezdarnici na Griču. Zaljubljenik u svoje zvanje učitelja dobivao je mnoge nagrade/kolajne za svoje ure. Umro je 5. ožujka 1929. godine i pokopan na Mirogoju.

Stjepan Ugarković

Rođen je u Brinju, 31. listopada, 1863. godine. Skupljač narodnih pjesama, za svoje vrijeme prikupio je 140 narodnih pjesama iz brinjskoga kraja. Njegovim zapisima sačuvan je dio usmeno književnog pjesničkog blaga brinjskog kraja, ali i šire like (Senja i Gacke doline). Iako se njegov rad većim dijelom odnosio na kraj 18. stoljeća, pjesme koje je prikupio objavljivane su u kolekciji Matice hrvatske do 1942. godine. Stjepan Javor

Rođen je u Brinju, 27. studenog 1877. godine. Od sedamnaeste godine kreće trbuhom za kruhom diljem ondašnje Austro-Ugarske. Od 1920. godine u Zagrebu otvara trgovinu vatrogasnih sprava i potrepština, a zbog ugleda među malim zagrebačkim poduzetnicima biran je u gradsko zastupstvo. Kao politički djelatnik bio je predsjednik Građanskog kluba Stranke prava (uoči ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini. Vodi djelatnosti Pravaške građanske i Pravaške radničke mladeži. Zbog političkog djelovanja uhićen je 30. listopada 1929. i osuđen na 20 godina robije, najviše od svih tada zatvorenih. Robijao je u Lepoglavi i Srijemskoj Mitrovici, da bi na koncu, zbog upale pluća kao posljedice mučenja i štrajkanja glađu umro 24. ožujka 1936. Pokopan je na Mirogoju u istoj grobnici u kojoj je osam godina ranije bio položen i Stjepan Radić.

Anton Tone Pavlović

Rođen je u Križpolju, pokraj Brinja 21. lipnja 1884. godine. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu na Gornjem gradu. Kao konjanički poručnik ranjen je u Prvom svjetskom ratu pa je zbog toga povučen u pozadinsku službu u Varaždin. Kao i njegov otac narodni zastupnik u Hrvatskom saboru, bavio se politikom te je na trima izborima biran za narodnog zastupnika HSS-a, a potom 1939. imenovan i senatorom.

Kao hrvatski narodni zastupnik za Kotar Brinje bio je sudionik parlamentarne debate 20. lipnja 1928. godine, kada je došlo do krvoprolića u kojem je pobijen dio vodstva HSS-a na čelu sa Stjepanom Radićem. Tada su ubijeni Pavao Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić je od zadobivenih rana umro tri dana kasnije, a uz njih je teško ranjen i Ivan Pernar, te lakše Ivan Granđa. Djelovanje Tone Pavlovića je puno šire nego što se iz ovog kratkog zapisa da zaključiti. Umro je u Križpolju, 20. travnja 1941.

Luka Perković

Rođen je 21. siječnja 1900. u Malom Kutu pokraj Križpolja. Osnovnu školu završava u Križpolju, nakon čega su ga roditelji dali u sjemenište. On međutim prelazi u državnu gimnaziju gdje se tijekom školovanja sam uzdržavao. Bio je to tegoban život đaka koji se izdržavao davanjem instrukcija slabijim učenicima, obavljanjem raznovrsnih poslova, prehranjivanjem u sirotinjskoj kuhinji… U gimnaziji je dobio i opaku bolest sušicu. Na Filozofskom fakultetu upisuje studij povijesti i zemljopisa, uči strane jezike te se od 1919. godine javlja u književnim časopisima proznim i poetskim prilozinma. Po završetku studija, zapošljava se ka gimnazijski profesor u Varaždinu, pa zatim u Zagrebu. Uređuje časopise "Suvremenik" i "Književnik", izdaje jednu knjigu novela i jednu poezije. Tada se i razbolio. Nakon oporavka u sanatoriju na Medvednici, biva izabran za prvog poslijeratnog predsjednka Društva književnika Hrvatske. No bolest se vratila, pa je Luka Perković umro 5. lipnja 1948. godine u Klenovniku kod Ivanca gdje je i pokopan. Dvije godine kasnije, njegovi posmrtni ostaci prevezeni su u Zagreb na Mirogoj. Njegovo ime danas nosi brinjska osnovna škola.

Matija Murković

Rođen je 14. studenog 1882. u Stajnici. Nakon završene gimnazije, otišao je na vojnu akademiju u Budimpeštu, da bi 1901. godine stupio u hrvatsko domobranstvo. Posebnu darovitost iskazivao je u mačevanju te je imao ugled jednog od najboljih mačevalaca u Monarhiji. Pred 1. svjetski rat bio je na dužnosti zapovjednika satnije u dočasničkoj školi u Zagrebu. U samom ratu istakao se kao zapovjednik bojne 25. domobranske pukovnije na fronti u Srbiji, gdje je teško ranjen. Unatoč tome 1915. godine dospio je i na rusko ratište gdje je u borbama proveo dvije godine. U prosincu 1918. godine, sudjelovao je sa 1. narodnom karlovačkom pješačkom pukovnijom u oslobađanju Međimurja, odakle su do Božića iste godine istjerani Mađari. Umirovljen je 1921. godine, i dalje se bavio mačevalaštvom, pa je tako zabilježeno da je između ostalog podučavao i članstvo Prvoga hrvatskog mačevalačkog kluba. Vojnik do srži, nije ostao neaktivan i u 2. svjetskom ratu. Godine 1941. postaje zapovjednikom divizijskog područja u Sarajevu, pa 1942. preuzeo zapovjedništvo divizije u Bjelovaru, pa zapovjednikom domobranske pripreme. Godine 1943. promaknut je u generala, a zatim umirovljen. Njegov sin također je služio u domobranstvu, a poginuo je 1942. godine kod Rostova. Shrvan sinovljevom smrti, general Matija Murković umro je u Zagrebu 10. srpnja 1944. godine Njegova vojna karijera kao i ratni put kroz dva svjetska sukoba, svrstavaju ga u sam vrh vojnih časnika i zapovjednika sa brinjskog područja.

Stipe pl. Vučetić

Rođen je u Brinju 8. studenog 1873. godine u seljačkoj obitelji plemenita porijekla (plemstvo je potvrdio, prema jednom dokumentu, car Leopold godine 1652.) Nakon završene gimnazije u zagrebu, studirao je bogosloviju u Senju. Kao sudent dvije godine je bio predsjednikom tamošnjeg Zbora duhovne mladeži, društva bogoslova koji su njegovali i promicali hrvatsku kulturu. Župnikom je bio u Kraljevici, Delnicama, Jablancu, Brinju, Starigradu, Lukovom Šugarju, Karlobagu, Čanku, Bilaju i Ledenicama. Ovome treba još pridodati i Beč i Rijeku, mada nije poznato na kojim je dužnostima tamo bio. Kao novinar i član Hrvatskog novinarskog društva objavio je više od 60 članaka, opširnijih rasprava i brošura. Vrlo je zapaženo i njegovo djelovanje kao pravaškog političara i saborskog zastupnika što je potrajalo i kroz drugo desetljeće prošlog stoljeća. Dok je župnikovao u Ledenicama, početkom 1942. godine imenovan je članom Hrvatskoga državnog sabora. Kasnije je imenovan vojnim vikarom, a tu je dužnost obavljao sve do smrti 21. travnja 1945. godine. Uz veliko mnoštvo pokopan je na vojničkom djelu Mirogoja dva dana kasnije, a po njegovoj posljednjoj želji, odsvirana mu je i rodoljubna pjesma "Oj ti vilo, vilo Velebita".

Mate Vučetić

Ovaj znanstveno-pedagoški djelatnik pročuo se u glavnom gradu stare Ugarske kao pravni pisac, dekan Pravnog fakulteta i rektor Sveučilišta Pazmany Peter u današnjoj Budimpešti. Prema prijepisu brinjske knjige krštenika, rođen je 1769. godine u Brinju. Njegov otac, konjanički satnik u graničarskoj postrojbi, poginuo je u jednom ratu s turcima, a skrb o dječaku je preuzeo stric, dvorski kapelan u beču, koji ga je poslao na školovanje u gimnaziju i konvikt pokraj Budimpešte. Mate je filozofiju pohađao na akademiji u Trnavi, a pravne znanosti u Požunu, današnjoj Bratislavi i Beču. 1790. godine obranio je doktorsku dizertaciju sa temom iz rimskog prava. Nakon mjesta profesora naravnog, javnog i privatnog prava u Košicama (Slovačka), prešao je na pravni fakultet u Sveučilišta u Pešti, da bi u godinama 1811.-1812. bio dekanom tog fakulteta, a 1821. godine izabran je i za rektora Sveučilišta. Shrvan sušicom umro je u Pešti, 30. rujna 1824. godine. U njegovim objavljenim znanstvenim djelima, pisanim latinskim jezikom, može se potvrditi njegova velika učenost i poznavanje pravne literature, a neki mađarski autori misle da mu na području feudalnog prava u Mađara nije bilo ravnoga. O njegovoj omiljenosti kod studenata svjedoči i pjesma jednog naraštaja, a koju su mu napisali povodom završetka studija:

" Zalazi sjajna zvijezda sretnog nam dana, Ah, dižemo se ispod krila velikog nam učitelja! Prerano nas tjera sudbina dijelit od njeg. Vučetić je samo jedan".

Više o znamenitim Brinjacima na: www.zk-brinje.hr

[uredi] Spomenici i znamenitosti

Brinje u 19. stoljeću
Brinje u 19. stoljeću

U čitavom nizu frankopanskih ruševnih plemićkih gradova, po značenju, ali prije svega po izuzetnoj vrijednosti još uvijek, u cijelosti ili samo dijelom očuvanih najznačajnijih zdanja, nedvojbeno se izdvaja Brinje. S obzirom na ostale značajnije plemićke gradove, o njemu je podosta pisano. Za frankopanski plemićki grad u Brinju u stručnoj se literaturi uglavnom ustalio nazvi Sokolac, rjeđe Sokol ili Sokolovac.

Prvi ga tim imenom još 1835. godine naziva F.J. Fras: "Ovaj grad, koji se zove i Sokolac...". Nakon njega, Ivan Kukuljević Sakcinski piše u svojem prvom članku iz 1869. godine: "Kada je grad brinjski sagrađen, to se zapravo ne zna, ali je stajao jur koncem 14. vieka, i bijaše poznat pod imenom Sokol, a još danas ga nazivlje narod Sokolcem". Kasnije, u svojem drugom članku o Brinju, godine 1941. povjesničar i arhivist Laszowski spominje grad Sokol. Članak je obradio skup obitelji Frankopan na Modrušu, 12. lipnja 1449. godine, na kojem su podijelili očevinu na osam dijelova. Tom podjelom je knez Bartol dobio "Trg Brinje sa gradom Sokolom..." kao i grad Jelovik kod Brinja, ali i gradove Sokol, Tržac i Bihać, sva tri u bihaćkom kraju. Pa iako je tu riječ o nespretnoj zabuni iskusnog povjesničara, ovo prikazuje kako se naziv Sokolac udomaćio. Tako ga je prihvatila većina povjesničara, no Drago Miletić i Marija Valjato Fabris navode i opravdane upozorbe povjesničara Zorislava Horvata kako to nije izvorni naziv. On navodi kako se tijekom 15. i 16. stoljeća kroz razne pisane povelje o gradu Brinju nigdje ne spominje ime Sokolac. Jedino naziv "Castrum Zoko", koji se susreće 1493. godine, opisuje grad koji se nalazi na sasvim drugom mjestu- kod Bihaća.

Svi se povjesničari slažu da je teško utvrditi točan izvor kada je i kako došlo do uporabe imena Sokolac. Pretpostavke se kreću od raznih nezapisanih priča povezanih sa sokolovima, uzrokovanih na primjer, vjenčanjem Nikole IV. s Dorotejom Gorjanski, kada Nikola uoči vjenčanja šalje Veneciji poklon- konja i sokola, pa do toga da su, kada je čovjek napustio grad, gore visoko na njemu sokolovi svili svoja gnijezda, što je potaknulo narod da ga nazove tim imenom. Možda se jednom i utvrdi točan nastanak tog naziva, ali do tada stoji činjenica da se on ne spominje niti u jednoj povijesnoj ispravi iz doba Frankopana. Sam grad Brinje (a misli se na dvorac) prvi put je spomenuo 1465. godine mladi Ivan Angelo Frankopan (sin Bartolov), koji je stolovao u Brinju i nazivao ga svojim gradom - "In castro nostro Brinje". Unatoč svim preciznim i nepreciznim podacima, ne može se ignorirati ime Sokolac pa ga danas tako podjednako koriste i povjesničari i narod.

[uredi] Obrazovanje

[uredi] Kultura

Zavičajni klub "Brinje" iz Zagreba, izdaje dva puta godišnje svoj besplatni Glasnik "Monetium" u kojem se mogu doznati informacije iz Brinja i brinjske povijesti. Jednom godišnje tiskaju i bogato opremljeni "Brinjski magazin" na 70-ak stranica. ZK Brinje na taj način, kao i svojim ostalim radom želi sačuvati kulturni, povijesni i prirodni identitet Brinja i brinjskog kraja. Osim što je Glasnik besplatan, možete ga downloadati i sa njihovih stranica http://www.zk-brinje.hr a na kojima možete doznati više o njihovom radu.

Damir Karakaš, pisac, rođen je 1967. godine u Plašćici, napisao je četiri knjige, knjigu putopisa, zbirku priča i dva

romana a uskoro mu izlazi nova knjiga. Po njegovoj zbirci priča "Kino Lika" snima se film koji financira Ministarstvo kulture RH. Redatelj fima je poznati Dalibor Matanić. Od ostalih djela poznata su "Kako sam ušao u Evropu", "Bosanci su dobri ljudi", "Kombetari". Osim što je pisac, bio je i novinar, izvještavao sa ratišta u Hrvatskoj, osvajao evropske nagrade kao karikaturist, kolumnist je hrvatskog izdanja Playboy-a, a također objavljuje kolumne na portalu ZK Brinje.

[uredi] Sport

[uredi] Vanjske poveznice

Portal zavičajnog kluba Brinje


Nedovršeni članak o općini: Brinje treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.


Gradovi i općine Ličko-senjske županije
Gradovi

Gospić | Novalja | Otočac | Senj


Općine


Brinje | Donji Lapac | Karlobag | Lovinac | Perušić | Plitvička Jezera | Udbina | Vrhovine

Ostale općine i gradovi u Hrvatskoj

Zagrebačka županija | Krapinsko-zagorska županija | Sisačko-moslavačka županija | Karlovačka županija | Varaždinska županija | Koprivničko-križevačka županija | Bjelovarsko-bilogorska županija | Primorsko-goranska županija | Ličko-senjska županija | Virovitičko-podravska županija | Požeško-slavonska županija | Brodsko-posavska županija | Zadarska županija | Osječko-baranjska županija | Šibensko-kninska županija | Vukovarsko-srijemska županija | Splitsko-dalmatinska županija | Istarska županija | Dubrovačko-neretvanska županija | Međimurska županija


Popis općina u Hrvatskoj | Popis gradova u Hrvatskoj