Branko Zebec

Izvor: Wikipedija

Branko Zebec (Zagreb, 17. svibnja 1929. - 26. rujna 1988.), hrvatski nogometaš, kasnije nogometni trener.

[uredi] Karijera

[uredi] Igrač

Igrao za klubove: Građanski, za čiju je juniorsku momčad igrao od 1943., zatim Poštar (otac mu je bio poštanski službenik), pa Lokomotiva te Milicioner i Borac, što su dva imena istog kluba, današnjeg NK Zagreb, a 1952. ga je angažirao Partizan (Beograd) za koji igra do kraja 1960. a u tom periodu Klub osvaja nekoliko Kupova i jednom Prvenstvo Jugoslavije (1960.), jednu sezonu u Crvenoj zvezdi (Beograd) nakon čega odlazi u Njemačku Alemanniu Aachen od 1962-1965. s kojom nije imao većih uspjeha osim 1. i 2. mjesta zapadne regionalne lige. Bio je na glasu kao vrlo brz igrač, afirmirao se kao napadač, a u kasnijem dijelu karijere igrao je u veznom redu. Najbolje utakmice u karijeri odigrao je na položaju lijevog krila i centra. U više navrata je uvršten među najbolje hrvatske nogometaše svih vremena.

Igrajući 65 puta za reprezentaciju Jugoslavije postigao je 17 zgoditaka te osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. (izgubili su u finalu od tada nastale "čudesne" reprezentacije Mađarske) kada je ukupno postigao 7 pogodaka. Igrao je na Svjetskom prvenstvu 1954. u Švicarskoj. Tada je reprezentacija stigla do četvrtfinala u kojem je izgubila od kasnije prvakinje Njemačke. Na slijedećem je Svjetskom prvenstvu 1958. u Švedskoj bio kapetan i s reprezentacijom opet stigao do četvrtfinala kada su još jednom bili zaustavljeni od Njemačke. Na Europskom prvenstvu 1960. godine reprezentacija je izgubila u finalu od Sovjetskog Saveza. Igrao je za reprezentaciju FIFA-e protiv Engleske 1953. na Wembleyu povodom proslave 90. godišnjice engleskog nogometnog saveza.

[uredi] Trener

Završio je Visoku sportsku školu u Aachenu. Prvi trenerski angažman imao je u rodnom Zagrebu, u Dinamu. Doveo je Dinamo do finala Kupa velesajamskih gradova 1967. (u finalu je momčad vodio Ivica Horvat), taj uspijeh mu je ujedno otvorio vrata za povratak u Bundesligu, ovaj put kao trener. Osvojio je prvenstvo Njemačke s FC Bayernom 1969. na što je taj klub čekao 37 godina, a iste je godine osvojio i Njemački Kup (Deutscher Pokalsieger), što je prva "dvostruka kruna" za jedan klub u povijesti Bundeslige. 1969. s Bayernom je osvojio Kup pobjednika kupova. Njemačko prvenstvo osvojio je i s HSV-om 1979. S istim je klubom 1980. godine osvojio drugo mjesto u Ligi prvaka (u finalu je izgubio 0-1 od Nottingham Foresta) a te je godine HSV bio drugi u Bundesligi kao i 1981. S Hajdukom iz Splita osvojio je Kup 1973. i došao do polufinala Kupa pobjednika kupova gdje ga je porazio Leeds United. Vodio je još i VfB Stuttgart 1970.-1972., Eintracht Braunschweig 1974.-1978., taj je klub poveo do 1 bod zaostatka za osvajanjem prvenstva 1977., Borussiju iz Dortmunda 1982.,Borussia je tada završila sezonu na 6.mjestu, najbolji rezultat za taj klub u 12 godina, trenirao je i Eintracht Frankfurt 1983. i 1984. te još jednom Dinamo prije povlačenja u mirovinu.

Znao je prepoznati mogućnosti svakog nogometaša i posebno osmišljenim treninzima te mudrim pozicioniranjem igrača na terenu dobiti maksimum takve momčadi, imao je osjećaj za optimalnu igru te je oblikovao neke od največih zvijezda europskog nogometa kao što su Franz Beckenbauer, Gerd Müller, Kevin Keegan i Paul Breitner te je bio kreator najvećih uspjeha dva hrvatska i više njemačkih klubova.

Bio je strog trener kojem je disciplina igrača na i izvan terena bila prioritet zbog čega je bio neumoljiv i s kažnjavanjem igrača za prijestupe. Radi svojih osobitih metoda, što se posebno odnosi na vrlo intenzivne treninge neposredno prije velikih utakmica, ali i na (u svoje vrijeme) neobične taktike (koje su uglavnom donosile izvrsne rezultate) povremeno je ipak dolazio u sukob s upravama više klubova za koje je radio pa je bilo i nekoliko prijevremenih raskida ugovora. Npr., dosta je kontroverzi bilo kada je HSV izgubio u finalu Lige prvaka a 4 dana ranije HSV je izgubio i utakmicu koja ga je stajala 1. mjesta u Njemačkom prvenstvu (1980.). Slično je bilo i u Hajduku i Borussiji. Danas slovi za jednog od najboljih trenera klubova Njemačke lige ikad. Dugotrajan rad u jednoj od najjačih nogometnih liga na svijetu uzeo je i svoj danak; problemi s alkoholom počeli su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina te doveli do smrti koja je potresla svijet nogometa. Preminuo je u 60. godini života u Zagrebu.