Europska unija

Izvor: Wikipedija

Europska unija
Zastava EU
(Zastava Europske unije)
Geslo: In varietate concordia
(latinski: Ujedinjeni u raznolikosti)
Smještaj EU
Države članice Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija, Letonija, Litva, Luksemburg, Mađarska, Malta, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo
Službeni jezik 23 službena jezika
Europsko vijeće Predsjedava: Portugal (druga polovica 2007.)
Vijeće EU Glavno tajništvo: Bruxelles
Predsjedava: José Socrates
Europska komisija Sjedište: Bruxelles
Predsjednik: José Manuel Durão Barroso
Europski parlament Sjedište: Strassbourg, Bruxelles, Luksemburg
Predsjednik: Hans-Gert Pöttering
Europska središnja banka Frankfurt na Majni
Površina 4.325.675 km² (1. siječnja 2007.)
Stanovništvo 496 milijuna (procjena 2007.)
Gustoća naseljenosti 115 stan./km²
Valuta Euro (€ EUR)
Druge:

Britanska funta (GBP GB£)
Bugarski lev (BGN лв)
Ciparska funta (CYP C£)
Češka kruna (CZK Kč)
Danska kruna (DKK kr)
Estonska kruna (EEK kr)
Mađarska forinta (HUF Ft)
Latvijski lats (LVL Ls)
Litvanski litas (LTL Lt)
Malteška lira (MTL Lm)
Poljski zlot (PLN zł)
Rumunjski leu (RON lei)
Slovačka kruna (SKK Sk)
Švedska kruna (SEK kr)

Vremenska zona UTC 0 do +2,
(UTC -4 do +4 uključivši i Prekomorske teritorije)
Himna Oda radosti
Dan Europe 9. svibnja
Internetski nastavak .eu

Europska unija (kratica EU) je jedinstvena međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Europska unija formalno je uspostavljena 1. studenog 1993. godine, stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji (poznatiji kao Ugovor iz Maastrichta).

Europska unija danas broji 27 država članica. Prostire se na 4.325.675 km², a broji oko 496 milijuna stanovnika.

Sadržaj

[uredi] Razvoj

Glavni članak: Povijest Europske unije

19. rujna 1946. - govor Winstona Churchilla u Zürichu. Prijedlog za formiranje Sjedinjenih Država Europe
9. svibnja 1950. - Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova predlaže ujedinjavanje francuske i njemačke industrije ugljena i čelika pod zajedničku vlast. Taj dan se uzima kao Dan Europe
18. travnja 1951. - u Parizu potpisan ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik. Ugovor je stupio na snagu 25. srpnja 1952. godine. Prvi predsjednik Visoke vlasti Jean Monnet
25. ožujka 1957. - potpisan Rimski ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju
1. siječnja 1958. - Rimski ugovor stupio na snagu. Konstituirana Komisija i izabran prvi predsjednik Walter Hallstein
19. ožujka 1958. - održana prva sjednica Europskog parlamenta. Prvi predsjedik Robert Schuman.
8. travnja 1965. - potpisan Sporazum o udruživanju organa EEZ-a, Europske zajednice za ugljen i čelik te EUROATOM-a. Ugovor je stupio na snagu 1. srpnja 1967. Od potpisa ugovora u upotrebi je naziv Europske zajednice za oznaku spomenutih triju zajednica.
1. srpnja 1968. - uspostavljena carinska unija
1. siječnja 1973. - prvo proširenje: u Zajednicu pristupaju Velika Britanija, Danska i Irska
1. siječnja 1981. - drugo proširenje: u zajednicu pristua Grčka
23. veljače 1982. - Grenland istupa iz Zajednice, s kojom je bio vezan preko Danske
1. siječnja 1986. - treće proširenje: Španjolska i Portugal pristupaju Zajednici
17. veljače 1986. - u Bruxellesu potpisan Jedinstveni europski akt. Revizija i dopuna Rimskog ugovora. Stupio je na snagu 1. srpnja 1987.
7. veljače 1992. - potpisan Ugovor o Europskoj uniji u Maastrichtu (stupio na snagu 1. studenog 1993.)
1. siječnja 1995. - četvrto proširenje: Austrija, Švedska i Finska pristupaju Uniji
17. lipnja 1997. - potpisan Amsterdamski ugovor. Stupio na snagu 1. svibnja 1999.
1. siječnja 1999. - počela treća etapa Ugovora o Ekonomskoj i monetarnoj uniji
11. prosinca 2000. - potpisan Ugovor iz Nice
1. siječnja 2002. - uvođenje eura u 12 država tzv. euro-zone
1. svibnja 2004. - peto proširenje: u Uniju ulazi 10 novih država članica
1. siječnja 2007. - završetak petog proširenja: u EU su ušle Bugarska i Rumunjska. Slovenija je uvela jedinstvenu europsku valutu - euro kao sredstvo plaćanja. Službeni jezici unije postali su i bugarski, rumunjski, te irski. Bugarska je ćirilica postala jednim od službenh pisama (uz latinicu i grčki alfabet).

[uredi] Članstvo u Europskoj uniji

[uredi] Države članice

Europska unija od 1. siječnja 2007. godine ima 27 zemalja članica:

Države članice Europske unije i kandidati za članstvo
Države članice Europske unije i kandidati za članstvo
Austrija Belgija
Bugarska Cipar
Češka Danska
Estonija Finska
Francuska Grčka
Irska Italija
Litva Latvija
Luksemburg Mađarska
Malta Nizozemska
Njemačka Poljska
Portugal Rumunjska
Slovačka Slovenija
Španjolska Švedska
Ujedinjeno Kraljevstvo

[uredi] Proširenja Europske unije

Glavni članak: Proširenje Europske unije


od 1957 do 2007██ Europska zajednica ██ Europska unija
od 1957 do 2007

██ Europska zajednica

██ Europska unija

Države utemeljice - Europsku zajednicu za ugljen i čelik osnovalo je šest država potpisnica Ugovora iz Pariza 1951. godine - Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg. Rimskim ugovorima 1957. godine iste su države osnovale Europsku ekonomsku zajednicu te Europsku zajednicu za atomsku energiju.

Prvo proširenje - 1973. godine članicama Europske zajednice postale su Velika Britanija, Danska i Irska.

Drugo proširenje - 1981. godine Grčka postaje članicom Europske zajednice. Grčka je Sporazum o pridruživanju s EZ-om sklopila još 1961. godine, međutim u punopravno članstvo ušla je gotovo 20 godina kasnije, jer je u međuvremenu došlo do promjene režima vojnim udarom (1967.), što je usporilo njezin ulazak u EZ sve do uspostave demokracije 1974. godine.

Treće proširenje - 1986. godine u članstvo Europske zajednice ulaze Španjolska i Portugal. Ove dvije zemlje izrazile su interes za članstvo u EZ-u još 1960-tih godina, međutim u članstvo su primljene nakon uspostave demokratskh političkih sustava koji su zamijenili ranije autoritarne režime te nakon prevladavanja gospodarskih teškoća.

Četvrto proširenje - 1995. godine Europska unija prima u članstvo Austriju, Finsku i Švedsku.

Peto proširenje - 1. svibnja 2004. godine bilo je po mnogome značajno. To je prije svega najveće proširenje Europske unije, kojim je EU dobila novih 10 država članica - Cipar, Češka, Estonija, Letonija, Litva, Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija i Malta.

Nastavak petog proširenja - 1. siječnja 2007. godine Europskoj uniji pristupile su Rumunjska i Bugarska.

Buduća proširenja - pregovori s Turskom započeli su 3. listopada. Makedonija ima također status kandidata za članstvo.

Hrvatska je 3. listopada 2005. prvom sjednicom bilateralne Međuvladine konferencije započela pristupne pregovore, čija je prva faza proces screeninga odnosno analitičkog ispitivanja zakonodavstva (usporedna analiza sukladnosti nacionalnog zakonodavstva s acquis communautaireom). Screening je završio 19. listopada 2006. godine, a pristupni pregovori mogli bi biti okončani ulaskom RH u EU do sljedećih izbora za Europski parlament 2009. godine (dosad je Hrvatska privremeno zatvorila nekoliko lakših poglavlja).

[uredi] Kriteriji za članstvo

Na sastanku Europskog vijeća u Kopenhagenu, održanom u lipnju 1993. godine, postavljena su tri kriterija (tzv. kopenhaški kriteriji) koje svi budući kandidati moraju ispunjavati u punopravno članstvo. To su:

  • Politički - stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljuskih prava i prava manjina i prihvaćanje ciljeva Unije
  • Gospodarski - postojanje djelotvornog tržišta gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pristiscima i tržišnim zakonima unutar EU
  • Pravni - usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU (acquis communautaire).

Iako je prihvaćanje pravne stečevine EU važno, još je važnije osigurati učinkovitu provedbu i primjenu kroz odgovarajuće administrativno ustrojstvo. Stoga je na sastanku Europskog vijeća u Madridu 1995. godine postavljen četvrti kriterij kao preduvjet za članstvo (tzv. madridski kritrij):

  • Administrativni - prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguranja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju.

[uredi] Struktura

Ugovorom o Europskoj uniji uspostavljena trojaka struktura Europske unije, koja se često opisuje pomoću pročelja antičkog grčkog hrama sa tri stupa, a stupovi se međusobno razlikuju po naravi suradnje u njihovom okviru među državama članicama:

  • Prvi stup tvore već ranije osnovane Zajednice: Europska zajednica za ugljen i čelik (skraćeno EZUČ), koja je prestala postojati 2002. godine, Europska ekonomska zajednica (skraćeno EEZ) te Europska zajednica za atomsku energiju (skraćeno EUROATOM).
  • Drugi stup sastoji se od suradnje država članica u području Zajedničke vanjska i sigurnosne politike (engl. Common Foreign and Security Policy).
  • Treći stup sastoji se od suradnje država članica u području u pravosuđu i unutarnjim poslovima (engl. Justice and Home Affairs), kako je to izvorno definirano Ugovorom iz Maastrichta. On je preimenovan 1997. Ugovorom iz Amsterdama u Policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim predmetima (engl. Police and Judicial Cooperation in Criminal Matters), jer je dio poslova prebačen u prvi stup (pravosudna suradnja u građanskopravnim pitanjima i pitanja imigracije, viza i azila).

Samo je prvi stup nadnacionalni. To u prvom redu znači da u procesu donošenja odluka država može ostati preglasana, a da odluka ipak bude donesena i da obvezuje i državu koja se protivila njenom donošenju. S druge strane to znači da su norme nastale na europskoj razini izravno postaju sastavnim dijelom unutrašnjih pravnih poredaka svake države članice, a mogu i izravno stvarati prava za pravne i fizičke osobe. Osim toga, u internom pravu držve članice zauzimaju hijerarhijski status viši od nacionalnog prava. Ta obilježja nadnacionalnosti u druga su dva stupa nisu prisutna, odluke se donose jednoglasno, a njihovi učinci u internom pravu ovise o spremnosti država članica da ih provedu.

Trojaka se struktura EU zadržala do danas, usprkos kasnijim izmjenama Ugovora iz Maastrichta: Ugovorom iz Amsterdama 1999., i Ugovorom iz Nice 2003. Unija sastavljena od tri stupa nestat će kada stupi na snagu Ustavni ugovor EU. Ipak, zadržat će se različit stupanj ograničenja nacionalnih ovlasti, jer će se, posebice u pitanjima sadašnjega drugog stupa i dalje odlučivati jednoglasno. Bitna promjena koja će se dogoditi stupanjem na snagu europskog Ustava je promijena nositelj pravnog subjektiviteta. Naime, danas Europska unija nije pravna osoba, a obje Zajednice jesu. Ustavni ugovor ukida subjektivitet Zajednicama i dodjeljuje ga Uniji što bi trebalo ojačati njezin identitet na međunarodnoj sceni.

[uredi] Institucije

Glavni članak: Institucije Europske unije

Europska unija ima vrlo složen sustav institucija. Najvažnije institucije Europske unije su:

Postoje još i druga tijela i ustanove, te velik broj specijaliziranih agencija.

[uredi] Pravni sustav

Glavni članak: Pravo Europske unije

Pravni sustav Europske unije specifičan je jer nema značajke pravnih sustava država članica, ali ni značajke sustava međunarodnih organizacija. Stoga ga se najčešće predstavlja kao pravni sustav sui generis, koji se razvija i prilagođava potrebama i specifičnostima europske integracije.

Europsko pravo čini ukupnost svih propisa važećih u okviru Europske unije, a običajeno se dijeli na primarno i sekundarno. U primarno pravo ubrajaju se osnivački ugovori, zajedno sa svim sporazumima, ugovorima te odlukama koji mijenjaju i dopunju osnivačke ugovore, te opća načela prava Zajednice. Sve ostale pravne norme temelje se i podređene su normama primarnoga prava. Sekundarno pravo čine pravni akti koje na internom planu usvajaju institucije EU. Ti propisi obuhvaćaju: uredbe, direktive, odluke, mišljenja, preporuke, zajednička stajališta, zajedničke akcije, okvirne odluke, sudsku praksu Europskoga suda. Međunarodni sporazumi kojima se uređuju međusobni odnosi EU i drugih međunarodnih organizacija ili trećih država obično se svrstavaju između primarnog i sekundarnog prva.

U europskom pravu djeluju dva načela: načelo izravnog učinka (izravne primjenjivosti), što znači da je ono izravno primjenjivo u državama članicama, te načelo nadređenosti europskog prava nad nacionalnim (prvi put potvrđeno poznatom presudom u slučaju Van Gend en Loos 1963.).

Iako govorimo o pravnom sustavu EU valja naglasiti da on nije jedinstven pravni sustav. Naime, sustav uspostavljen u okvirima Europskih zajednica različit je od sustava u okviru ostalih dvaju stupova EU. Naime, dok sustav EZ-a obilježava nadnacionalnost, kako u pogledu nastanka prava tako i u pogledu njegove primjene, pravni je sustav druga dva stupa sličniji klasičnom međunarodnom pravu. Autonomija država članica, i regulatorna i provedbena, bitno je ograničena u nadnacionalnom stupu Unije, dok su u druga dva stupa države članice i dalje u mogućnosti kontrolirati donošenje i provođenje pravnih pravila.

[uredi] Politike i aktivnosti EU

Zajednica ima nadležnost u područjima i u mjeri koju su joj dodijelile države članice prije svega osnivačkim ugovorima. Sa svakom revizijom osnivačkih ugovora države članice su sve više širile nadležnost Zajednice. To je napose uočljivo kada se pobroje sva područja u kojima je Unije do sada donijela ogroman broj propisa, a koji čine dio pravne stečevine EU (tzv. acquis communautaire).

Prema osnivačkim ugovorima u pretežnom broju slučajeva nadležnost je podjeljena između Zajednice i države članica, međutim postoje i određena područja koja su u isključivoj nadležnosti Zajednice. Budući europski Ustav taksativno nabraja područja isključive nadležnosti Unije: 1. carinska unija; 2. pravila o tržišnom natjecanju potrebna za funkcioniranje unutarnjeg tržišta; 3. monetarna poltika; 4. očuvanje morskih bioloških resursa u sklopu ribarske politike; 5. zajednička trgovinska politika.

[uredi] Carinska politika

Carinska politika jedan je od temelja Europske unije. Ona je odigrala ključnu ulogu u stvaranju integriranog unutarnjeg tržišta i zajedničke gospodarske politke. Carinska unija jedan je od stupnja povezivanja i integriranja ka jedinstvenom unutarnjem tržištu. Pojam carinska unija podrazumijeva prostor na kojem ne postoje unutarnje prepreke kretanju robe (što prvenstveno uključuje zabranu carina i pristojbi), a na robu koja ulazi izvana primjenjuju se zajednička pravila, carine i kvote. Carinska unija uspostavljena je 1. srpnja 1968. godine, a stvaranjem unutarnjeg tržišta 1993. godine uklonjena su preostala ograničenja slobodnom kretanju robe.

[uredi] Ekonomska i monetarna unija

Ekonomska i monetarna unija (eng. Economic and Monetary Union - EMU) naziv je procesa harmoniziranja ekonomskih i monetarnih politika država članica EU s ciljem uvođenja zajedničke valute - eura. EMU je uređena Ugovorom iz Mastrichta, koji uređuje harmonizaciju u tri faze:

  1. Prva faza (od 1. srpnja 1990. do 31. prosinca 1993.): slobodno kretanje kapitala među državana članicama, usklađivanje ekonomskih politika i bliža suradnja ekonomskih politika i suradnja između središnjih banaka.
  2. Druga faza (od 1. siječnja 1994. do 31. prosinca 1998.): konvergencija ekonomskih i monetarnih politika država članica (s ciljem osiguravanja stabilnosti cijena i javnih financija), osnivanje Europskoga monetarnog instituta (EMI) i osnivanje Europske središnje banke (ECB).
  3. Treća faza (od 1. siječnja 1999.): nepovratno fiksiranje tečajeva i uvođenje jedinstvene valute na devizna tržišta i u elektronička plaćanja, koja prate uvođenje novčanica i kovanica eura od 1. siječnja 2002. Treća faza EMU-a uvedena je 1999. u 11 država članica, kojima su se kasnije pridružile Grčka i Slovenija. Euro do danas nisu uvele tri stare države članice - Velika Britanija i Danska, koje koriste opt-out klauzulu i Švedska, koja je na referendumu u rujnu 2003. godine odbila uvođenje eura, te deset novih država članica.

[uredi] Zajednička poljoprivredna politika

Glavni članak: Zajednička poljoprivredna politika

Poljoprivreda je od samog osnutka Europske zajednice bila jedna od glavnih tema kao i jedna od glavnih točaka Rimskih ugovora 1957. godine. Poljoprivreda naime se razlikuje od drugih područja gospodarstva, jer su, prije svega, cijene poljoprivrednih proiozvoda jako podložne promjenama, te je stoga bitna uloga vlada u održavanju njihove stabilnosti. Rimski ugovori definirali su osnovne točke Zajedničke poljoprivredne politike (Common agricultural policy - CAP). Načela CAP-a uobličena su na Konferenciji u Stresi 1958. godine.

Tri su načela (definirana još 1962.), na kojima se temelji Zajednička poljoprivredna politika:

  1. Jedinstveno tržište poljoprivrednih proizvoda, odnosno zajedničko uređenje tržišta - zajedničko reguliranje cijena, isplaćivanja pomoći i pravila konkurencije, harmonizaciju propisa o zdravstvenom osiguranju i administrativnim postupcima, kao i zajedničku vanjskotrgovinsku politiku;
  2. Prednost proizvoda Unije pred uvoznim proizvodima i zaštita unutarnjeg tržišta od poremećaja izazvanih nekontroliranim uvozom poljoprivrednih proizvoda s niskim cijenama:
  3. Financijska solidarnost: troškovi koji proizlaze iz primjene Zajedničke poljoprivredne politike moraju biti podijeljeni među svim zemljama članicama, bez obzira na njihov nacionalni interes.

Od šest proizvoda za koje su početkom 1960-ih godina bile uspostavljene, CAP danas obuhvaća gotovo sve poljoprivredne proizvode ili grupe proizvoda, osim krumpira, meda i nekih alkoholnih pića. Time su postavljeni osnovni instrumenti zajedničkog tržišta poljoprivrednih proizvoda, koji uklanjaju prepreke u unutarnjoj trgovini i održavaju zajedničku carinsku barijeru prema trećim zemljama.

Zajednička poljoprivredna politika, unatoč mnogobrojnim pokušajima reformi, i dalje ostaje izuzetno skupa, neproduktivna i nekonkurentna, a cijena poljoprivrednih proizvoda koje plaćaju građani EU znatno je viša od onih na svjetskom tržištu.

[uredi] Pravosuđe i unutarnji poslovi

Suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima uspostavljena je stupanjem na snagu Maastrichtskog ugovora 1993., gdje je označena kao treći stup na kojemu se temelji Unija. Ugovorom iz Amsterdama reorganizirana je suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova. Šengenski sporazum usvojen izvan pravnog okvira EU uključen je u Ugovore o EU i EZ. Određena područja, poput azila, imigracije, viza i drugih politika povezanih sa slobodnim kretanjem osoba, podvedena su pod prvi stup, odnosno nadležnost Zajednice, što je omogućilo korištenje uobičajenih zakonodavnih instrumenata kao što su uredbe ili direktive. S druge strane, policijska i sudska suradnja u kaznenim pitanjima ostala je u sklopu trećeg stupa i za nju se koriste sljedeći instrumenti: zajednička stajališta (common positions), okvirne odluke (framework decisions) i odluke, konvencije te rezolucije, preporuke, deklaracije, zaključci itd.

[uredi] Zajednička vanjska i sigurnosna politika

Zajednička vanjska i sigurnosna politika također je utemeljena stupanjem na snagu Maastrichtskog ugovora 1993. godine. Pet je glavnih ciljeva zajedničke vanjske i sigurnosne politike:

  • štititi zajedničke vrijednosti i temeljne interese Unije,
  • ojačati sigurnost EU,
  • očuvati mir i ojačati međunarodnu sigurnost,
  • promicati međunarodnu suradnju i
  • razvijati demokraciju i vladavinu prava, uključujući ljudska prava.

Osim toga, jedan je od ciljeva EU osnažiti svoj identitet na međunarodnoj sceni, posebno putem provedbe zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uključujući progresivno stvaranje zajedničke obrambene politike što bi moglo voditi zajedničkoj obrani.

[uredi] Proračun

BDP po  stanovniku (2004), EU prosjek = 100
BDP po stanovniku (2004), EU prosjek = 100


Proračun je financijski okvir djelovanja Unije u kojem se iskazuju sve vrste prihoda i rashoda Europske zajednice, uključujući Europski socijalni fond, kao i administrativne troškove zajedničke vanjske i sigurnosne politike te suradnje u području pravosuđa i unutarnjih poslova. EU donosi proračuna na razdoblje od šest godina.

Ukupna sredstva kojima raspolaže EU ograničena su na 1,24% BDP-a Unije i predstavljaju tek oko 2,5% zbroja nacionalnih proračuna država članica. Sredstva u proračun EU pritječu iz tzv. vlastitih izvora, u koje se ubrajaju:

  • uvozne poljoprivredne pristojbe,
  • carine,
  • udio u prihodima što ih države članice ostvaruju od poreza na dodanu vrijednost i
  • uplate država članica koje su razmjerne njihovu BDP-u - čine polovicu ukupnih sredstava kojima raspolaže proračun EU.

[uredi] Ostale politike i aktivnosti

  • Borba protiv prijevara
  • Ljudska prava
  • Zdravstvo
  • Znanost i istraživanje
  • Zajednička porezna politika
  • Audiovizualna politika
  • Kultura
  • Razvojna politika
  • Poduzetništvo
  • Zaštita okoliša
  • Vanjska trgovina
  • Regionalna politika
  • Unutarnje tržište
  • Okoliš i ekologija
  • Europska sigurnosna i obrambena politika
  • Vanjski odnosi
  • Energija
  • Obrazovanje, izobrazba, mladi
  • Politika zapošljavanja i socijalna politika
  • Prometna politika
  • Sigurnost hrane
  • Tržišno natjecanje
  • Zaštita potrošača


[uredi] BDP Europske Unije i država članica

Države članice BDP (PPP)
u milijunima
int. dolara
BDP (PPP)
per capita
u int. dolarima
BDP (nominal)
per capita
u int. dolarima
Postotak od
prosjeka EU-BDP-a
(PPP) per capita
Europska Unija 13,840,833 27,894 30,937 100%
Luksemburg 35,194 76,025 91,927 273%
Irska 191,694 45,135 57,163 162%
Danska 203,502 37,399 54,474 134%
Austrija 298,683 36,189 41,266 130%
Finska 179,141 34,162 41,542 122%
Belgija 353,326 33,908 39,331 122%
Nizozemska 549,674 33,079 42,763 119%
Ujedinjeno Kraljevstvo 2,004,461 32,949 41,960 118%
Njemačka 2,698,694 32,684 36,779 117%
Švedska 296,715 32,548 44,454 117%
Francuska 2,088,171 31,377 37,417 112%
Italija 1,791,006 30,383 33,078 109%
Španjolska 1,203,404 28,810 31,727 103%
Grčka 274,493 24,733 24,030 89%
Slovenija 49,062 24,459 18,346 88%
Cipar 19,692 23,419 22,046 84%
Malta 8,447 21,081 14,598 76%
Portugal 217,892 20,673 19,000 74%
Češka 210,418 20,539 15,186 74%
Estonija 25,796 19,243 12,933 69%
Mađarska 190,343 18,922 10,914 68%
Slovačka 101,220 18,705 11,307 67%
Litva 56,985 16,756 9,620 60%
Latvija 34,426 15,061 10,074 54%
Poljska 556,933 14,609 9,214 52%
Bugarska 82,533 10,844 4,075 39%
Rumunjska 218,926 10,152 6,338 36%
Zemlje kandidati:
Hrvatska 61,804 13,923 10,559 50%
Turska 653,298 8,839 5,417 32%
Makedonija[1] 17,902 8,738 3,040 31%
Potencijalni kandidati:
Bosna i Hercegovina 25,505 6,884 2,774 25%
Albanija 18,329 6,259 3,175 22%
Srbija 51,162 6,112 3,700 22%
Crna Gora 2,412 3,800 1,784 14%

Izvor: CIA World Factbook [1]
Podaci se odnose na procijeni BDP-a za 2007. godinu

[uredi] Stanovništvo i površina

EU je do kraja 2006. godine (25 država članica) obuhvaćala 3,973.597 km² (neznatno veća od Indije, čime bi bila 7. najveća država svijeta). Na tom teritoriju ima, prema popisu iz 2001., oko 456 milijuna stanovnika, s prosječnom gustoćom naseljenosti od 115 stanovnika/km².

Nakon priključenja Bugarske i Rumunjske 1. siječnja 2007. godine, površina EU-a povećala se na 4.325.675 km², a populacija na 469 milijuna stanovnika.

U slučaju da se u budućnosti priključe i Hrvatska i Turska, koje su službene pregovore za priključenje počele 2005., površina EU iznosit će 5.159.209 km² a populacija oko 560 milijuna stanovnika.

Prosječni BDP po stanovniku iznosio je 22.000 USD. Najmanji BDP imale su baltičke države Letonija, Litva i Estonija, a najveći Luksemburg, Irska, Danska i Velika Britanija.

[uredi] Teritoriji EU izvan Europe

Napomena: Ceuta, Melilla, Gibraltar i otoci Åland spadaju u EU ali ne u carinsku uniju.

Nijedan drugi izvaneuropski teritorij zemalja članica ne spada u EU (kao ni u carinsku uniju):

Osim toga, teritoriji britanske krune Guernsey, Jersey i otok Man (koji ne spadaju u Veliku Britaniju) ne spadaju u Europsku uniju, ali spadaju u carinsku uniju.

[uredi] Vanjske poveznice

U Wikimedijinu spremniku nalazi se još materijala na temu:
Potraži Europska unija u
Wječniku, slobodnom rječniku.