Ivan Goran Kovačić

Izvor: Wikipedija

Ovo je glavno značenje pojma Ivan Goran Kovačić. Za druga značenja, pogledajte Nagrada Ivan Goran Kovačić.
Ivan Goran Kovačić
Ivan Goran Kovačić

Ivan Goran Kovačić (Lukovdol, Gorski Kotar, 21. ožujka 1913. - okolica Foče, 13. srpnja 1943.), hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist i kritik

Sadržaj

[uredi] Životopis

Osnovnu školu pohađao je u rodnome mjestu, prve tri godine realne gimnazije završava u Karlovcu, odakle prelazi u Zagreb. Po maturi upisuje slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali vrlo brzo prekida studij intenzivnije se posvećujući književnom i novinarskom radu. Prvo novinsko namještenje dobiva 1936. godine i otada se uzdržava baveći se novinarskim poslovima; uređuje kulturne rubrike, najprije u «Hrvatskom dnevniku», potom u «Novostima». Kao simpatizer Radićeve politike koncem 1942. zajedno s Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima, sudjeluje u napornim marševima po Bosni, ali istodobno intenzivno piše; koncem lipnja i početkom srpnja 1943. nalazi se u istočnobosanskom selu Vrbici skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili najvjerojatnije 12. srpnja u blizini Foče. Njegov grob ostao je nepoznat, baš onako kako je bio poželio (pjesma-epitaf Moj grob).

[uredi] Književni rad

Ako je pjesnikov zemni trag ostao zameten, izgubljen u legendi, njegov umjetnički trag i te kako je prepoznatljiv u hrvatskoj literaturi. Prve književne radove počeo je objavljivati kao gimnazijalac u raznim listovima za mlade, da bi već 1931.- napravivši izbor iz dotad objavljenih pjesama - zajedno s još dvojicom mladih pjesnika objavio prvu zbirku: Lirika 1932. Sljedećih nekoliko godina intenzivno radi na zbirci novela koje će 1936. objaviti pod naslovom Dani gnjeva. U njima u ideološkom smislu slijedi radićevsku politiku okrenutosti selu i seljaku; on je, kako je sam kazivao Antunu Barcu, preko Radićeva seljačkog pokreta «otkrio hrvatstvo», a «pobunu malenih» te ljubav prema slabima, nepravedno progonjenima i iskonštavanima, postavlja kao cilj i smisao vlastitoga socijalnog angažmana. Tom zbirkom od sedam novela postigao je pun uspjeh i u potpunosti se uklopio u tijekove suvremene socijalne literature. Pišući o rodnom Lukovdolu i njegovim malim ljudima, Kovačić je s mnogo ljubavi za seljaka i s jasno izraženim osjećajem za socijalnu pravdu - služeći se tehnikom lirskog realizma - uspio iskazati idiličan sklad između seljaka i prirode, ali i sve ono što narušava taj sklad (nepravda, političke i gospodarske manipulacije). Lirska komponenta gotovo arkadijskog doživljavanja goranskoga kraja još će više doći do izražaja u njegovim dijalektalnim, kajkavskim (preciznije: kekavskim) pjesmama Ognji i rože, 1945. Rijetki su pjesnici koji, kao Goran u ovoj posmrtno objavljenoj zbirci, s toliko gotovo dječje razdraganosti i neposrednosti uspijevaju uroniti u ljepote prirode i preko naizgled jednostavnih kompozicija svoje lirske doživljaje prenijeti i na čitatelja (npr. pjesma Beli most. Vedrinu i sklad postiže sretno odabranim poetskim slikama te izvanrednom ritamskom organizacijom pjesme.

No, Goran je pjesnik i «polja svijetlih i polja tamnih». «Polja tamna» naziru se u njegovu stvaralaštvu već od prvoga objavljenog rada (Sevina tužaljka, 1929.), a tamni motivi smrti, krvi i jeze javljat će se gotovo konstantno i u njegovoj poeziji i u njegovoj prozi (primjerice u novelama Smrt u čizmama,Sedam zvonara Majke Marije, ili u pjesmama Moj grob, Oči Stjepana Radića,Leševi putuju), da bi kulminirali u njegovu najzrelijemu književnom ostvarenju - u antiratnoj poemi Jama, 1944., nastaloj po dolasku u partizane gdje će, zajedno s Vladimirom Nazorom, 1943. napisati i zbirku Hrvatske pjesme partizanke. Duboka etičnost te osjećaj moralne i intelektualne odgovornosti prema hrvatskom narodu tjerala ga je da progovori o zločinima koji su dolazili iz redova njegova vlastitoga naroda, pa je svoj protest protiv fašističkih zlodjela izrazio u obliku umjetnički izvanredno disciplinirano oblikovane poeme od deset simetrično raspoređenih pjevanja nejednake dužine koji čine skladnu poetsku cjelinu. Jama je spjevana u jampskim jedanaestercima i njezina formalna dotjeranost i ljepota pjesničkog izričaja stoje u kontrapunktu sa stravičnim motivom o kojem naturalistički precizno i s puno dramatike priča lirski subjekt, žrtva koja je preživjela zločin. Motiv krvi u toj se poemi doista u punini ostvaruje kao «svjetlo /sklad — ljepota — umjetnost» i «tama/zločin». U Kovačićevu književnom opusu značajno mjesto zauzimaju i prijevodi te feljtoni, eseji i kritike u kojima se iskazuje kao vrlo lucidan ocjenjivač; umio je zapaziti bitne značajke pojedinih autora, pa neke njegove ocjene (npr. o Kalebu, Marinkoviću, Krleži, A. B. Šimiću) svojom iscrpnošću i ozbiljnošću analitičkog pristupa ni danas ne gube na vrijednosti.

[uredi] Djela

  • "Poezija" (1932.),
  • "Dani gnjeva" (1936.),
  • "Ognji i rože" (postumno objavljeno),
  • "Sveti psovač" (postumno objavljeno),
  • "Eseji i ocjene" (postumno objavljeno).

[uredi] Vanjske poveznice