Ljudevit Jonke
Izvor: Wikipedija
Ljudevit Jonke (Karlovac, 29. srpnja 1907. - Zagreb, 15. ožujka 1979.), hrvatski jezikoslovac
[uredi] Život i djelo
Pučku školu i gimnaziju završio je u rodnome gradu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao povijest jugoslavenskih književnosti, hrvatski jezik sa staroslavenskim i narodnu historiju s ruskim i latinskim. Dvije godine (1930-32.) na studijskom je boravku na Karlovu sveučilištu u Pragu. Očituje sklonost književno-povijesnim temama, počinje prevoditi s češkoga. Od 1933. godine profesor je na sušačkoj gimnaziji. U Zagreb prelazi 1940. gdje ga 1942. profesor Stjepan Ivšić bira za asistenta na Filozofskom fakultetu. Godine 1940. oženio se Nadom Marković s kojom je imao kćer Dubravku (1942.) i sina Mladena (1944.).
Istovremeno se bavi istraživanjima s područja kroatistike i bohemistike. Doktorira disertacijom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (Rad JAZU 274). Od jeseni 1945. predaje češki jezik i književnost, a od jeseni 1949. suvremeni hrvatski književni jezik na istoimenoj novoosnovanoj katedri koju je vodio od svoga izbora za docenta (1950.) do umirovljenja (1973.). Redoviti profeor postao je 1960. U pedesetim godinama počinje sustavno proučavati dotada posve zanemarenu problematiku hrvatskoga jezika od preporoda prema kraju 19. st. (Borbe oko književnog oblika imeničkog genitiva množine u 19. stoljeću, 1957.; Osnovni problemi hrvatskoga književnog jezika u 19. stoljeću, 1958; Sporovi pri odabiranju govora za zajednički književni jezik Hrvata u 19. stoljeću, 1959). Proučavao je djelatnost Bogoslava Šuleka i Adolfa Vebera Tkalčevića.
Sudionik novosadskoga dogovora, stilizator i urednik "zajedničkoga" pravopisa, jedan od urednika (također zajedničkoga) Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika. Član JAZU-a. Čim je primjena novosadskih zaključaka počela ići na štetu hrvatskoga jezika, u nizu polemika sa srpskim jezikoslovcima i književnicima branio je pravo hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i pravo toga jezika na ravnopravan društveni položaj. Vodio je dvije rubrike jezičnih savjeta (od 1961. u Telegramu i u Vjesniku od 1971.), 17 je godina uređivao čaopis Jezik, od 1970. godine bio je predsjednik Matice hrvatske. GOdine 1963. izabran je za član JAZU. Zbog "hrvatskoga nacionalizma" osuđen poslije donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a nakon puča u Karadorđevu (1971.) prisilno umirovljen. Otada je radio na završetku Rječnika JAZU. Jonkeova je glavna zasluga (osim polemičkih i političkih rasprava u kojima je obavio lavovski dio borbe protiv planiranoga nasilnog posrbljavanja hrvatskoga jezika) u tome što je revitalizirao interes za doprinos Zagrebačke filološke škole i njenu bitnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika - činjenica koja je često iz političkih razloga potiskivana i prešućivana.
[uredi] Djela
- Dikcionar Adama Patačića (Zagreb, 1949),
- Književni jezik u teoriji i praksi (Zagreb, 1964. i 1965),
- Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (Zagreb, 1971),
- Hrvatski književni jezik danas (Zagreb, 1971; zabranjeno)