Bazilije II.

Izvor: Wikipedija

Bazilije II. na fresci iz 11 stoljeća
Bazilije II. na fresci iz 11 stoljeća

Bazilije II. Bugaroubojica (958. - 15. prosinac 1025.) je bio bizantski car od 960 godine

Sadržaj

[uredi] Prve godine

Roditelji Bazilija II. su bili car Roman II. i njegova supruga Teofana. Koristeći povjesni presedan cara Konstantina Porfirogeneta Bazilije je bio krunisan 960 godine u svojoj drugoj godini života kao mlađi car Bizanta. Kada mu otac neočekivano umire 15. ožujka 963. godine u svojoj 26 godini života njegova majka preuzima upravljanje državom u svojstvu regenta. Tu političku situaciju nije htio prihvatiti niti narod, niti crkva, a niti vojska što rezultira pobunom popularnog generala Nikefora koji plebiscitnom voljom naroda biva prihvaćen za novog cara 2. srpnja 963. godine. Osim što je degradiran s svog položaja državnog vođe maleni Bazilije je dobio u liku novog cara i očuha pošto je njegova majka bila prisiljena udati se za novog cara (16. kolovoza 963. godine).

[uredi] Dvorski život

Bazilije II s svojim očuhom Nikeforom
Bazilije II s svojim očuhom Nikeforom

Bez obzira na smrt oca i dobivanje očuha život Bazilija II i njegovog brata Konstantina VIII je bio bez značajnih političkih promjena pošto novi car nije imao djece tako da su carevići bili sigurni. Dok je njihov život prolazio mirno Teofana se nije mogla pomiriti životom s novim suprugom koji je navodno bio veoma ružan. Svoju utjehu ona je našla u carevom nećaku i potencijalnom prijestolonasljedniku Ivanu s kojim će sklopiti zavjeru radi ubojstva Nikefora. Ta zavjera će ostvarit uspjeh 969 godine kada Nikefor pada u atentatu organiziranom od svoje supruge. Očekivane novo vjenčanje i krunidba padaju u vodu kada patrijarh odbija okruniti Teofanu pošto "carev ubojica ne može postati car" i ona je poslana u samostan tako da su mladi carevići sada izgubili i majku. Kako na sreću niti novi car nije imao djecu oni su ipak ostali jedini nasljednici carstva. Jedina stvarna prijetnja na kraju postaje njihova majka koja tijekom preseljenja iz jednog samostana u drugi dobiva dopuštenje da posjeti svoju djecu i bivšeg ljubavnika, a sadašnjeg cara Ivana. Tada u napadu bijesa zbog svega izgubljeno ona među ostalim optužbama protiv svih prisutnih viče kako otac Bazilija nije Roman II. nego neki njen anonimni ljubavnik. Tim optužbama ogorčene žene na kraju nije nitko vjerovao. Nakon toga mirni dvorski život je nastavio svojim prirodnim tokom sve do siječnja 976 godine kada iznenada umire car Ivan I. od posljedica tifusa ili trovanja organiziranog od patrijarha (zavisi koji se povijesni izvori gledaju).

[uredi] Prvi građanski rat

Ubrzo po dolasku te vijesti u Carigrad Bazilije II (kao stariji car) i njegov brat Konstantin VIII (kao mlađi car) su 10. siječnja 976. godine okrunjeni za careve uz pomoć svog ujaka Bazila Lekapena koji je bio predsjednik Senata. Tu krunidbu je navodno zbog mladosti Bazilija koji tada ima 17 godina odlučio osporiti Bardas Skleros zapovjednik bizantske vojske u Aziji. Tijekom rata što će trajati gotovo tri godine pobunjenici će osvojiti cijelu Malu Aziju, a njihov mornarica će napadati Carigrad. Na kraju ipak lojalne trupe pod zapovjedništvom Bardasa Foke će 24. ožujka 979 godine ostvariti konačnu pobjedu nakon koje Bardas Skleros bježi u Bagdad pod arapsku zaštitu. Ovaj trogodišnji građanski rat su najbolje iskoristili Bazil Lekapen i general Bardas Foka koji su praktički vladali tijekom ovog vremena u ime Bazilija II. Također povlačenje vojnih snaga s Balkana iskorištavaju Bugari koji se uspješno bune pod rukovodstvom Samuila koji se proglašava carem.

[uredi] Drugi građanski rat

Vremenom Bazilije je postajao sve nezadovoljniji situacijom u kojoj drugi vladaju namjesto njega i to je počeo javno pokazivati. Bez obzira na hladne odnose niti jedna strana nije imala službenih razloga za otvaranje neprijateljstva. Ti razlozi će biti stvoreni 986 godine kada će vojne snage pod direktnim zapovjedništvom Bazilija biti potučene u bitci protiv Bugara. Koristeći kao razlog nesposobnost cara Bardas Skleros i Bardas Foka uz podršku Bazila Lekapena, Gruzije i Bagdada dižu novu bunu u Aziji. Ovaj put našavši se u procjepu između nove velike istočne pobune i bugarskih napada na Balkanu izgledalo je da će Bazilije izgubiti rat pošto je imao puno slabije vojne snage. Kako je mornarica ipak ostala lojalna caru pobunjenici nisu bili u stanju prijeću u Europu što je dovelo do pat pozicije. Ona će biti rješena tek u siječnju 989 godine kada Bazilije dobiva obećanu vojnu pomoć Kijevske Rusije. Cijena te vojske je bila ruka careve sestre Ane koja se morala udati za tamošnjeg nevjerničkog vladara Vladimira koji je imao na desetke žena i službenih ljubavnica. Tijekom odlučujuće bitke 13. travnja 989 godine uzurpator Bardas Foka je pao s konja i preminuo čime je dao potpunu pobjedu Baziliju. Kako bi opomenuo sve druge koji snivaju o pobuni nakon pobjede u ovoj bitci car zarobljenog pobunjeničkog generala Kalocyrus Delphinas nabija na kolac, a glavu njegov zapovjednika šalje na putovanje po svim provincijama carstva. Drugi vođa pobune Bardas Skleros (kojega je Foka stavio u zatvor) se tada odlučuje predati na milost i nemilost pobjedniku. Namjesto pogubljenja car ovog starog slomljenog i oslijepljenog pobunjenika uzima za svog savjetnika kojemu pored ostalih postavlja i pitanje kako spriječiti buduće pobune. Odgovor je glasio digni poreze plemićima i bogatašima tako da oni nemaju niti novca nit vremena za pripremanje buna. Taj savjet je odlučio Bazilije u potpunosti izvršiti tako da je tijekom ostatka vladavine uspio potpuno slomiti velikašku moć. Posljednji problem ovog prvog razdoblja vladavine postaje pitanje državne administracije. Glavni državni birokrati su bili postavljeni od sada mrtvog patrijarha Bazila Lekapena i oni ne osjećaju nikakvu lojalnost prema caru. Postepena smijena tih kadrova će trajati do 996 godine kada će Bazilije II. napokon postati neupitni vladar Bizant.

[uredi] Politički odnosi u Aziji

Od svojih prethodnika Bazilije II. je naslijedio rat protiv Fatimida na području današnje Sirije i Libanona. Tijekom ovog rata Bizant je cijelo vrijeme vodio obrambeni rat kako bi zaštitio grad Alepo i arapskog saveznika Hamdadid emirat. Jedino razdoblje primirja je bilo 988 godine tijekom bizantskog građanskog rata kada su Fatamidi promatrali ovo iscrpljivanje protivničkog ljudstva i financijskih resursa. Bizant je doživio u ovo vrijeme i dva vojna debakla nakon kojih je dolazio na bojno polje sam car kako bi spasio situaciju. Vidjevši da nisu u stanju pobjediti protivnika Fatimida zatražuju primirje 995 godine što će dovesti do mirovnog sporazuma iz 1001 godine.

Na području današnje Armenije i Gruzije tijekom ovog razdoblja nalazilo se kneževstvo Tao. Njegov vladar David je napravio neoprostivu grešku u podršci pobunjenicima tijekom građanskog rata. Kako nije imao djece niti braće Bazilije II. ga prisiljava da ga "usvoji" kako bi on naslijedio ovu državu. Kada je David preminuo 1000 godine dolazi do automatske aneksije njegove države. Gotovo istovremeno s tim promjenama malo sjevernije nastaje Gruzija koja će nakon 1013 osporiti Bizantsko vlasništvo ovog kneževstva. U ratovima koji će trajati s prekidima između 1014 i 1022 godine Bazilije II. će postati gospodar južnih padina Kavkaza gde će se sve države neupitno klanjati na bespogovornu poslušnost caru.

[uredi] Bugarski rat

Debakl iz 986 godine i zauzetost događajima u Aziji rezultira širenjem Bugarske države koja 997 godine kontrolira teritorije ovih današnjih država:Makedonija, Bugarska, Albanija, Srbija, Crna Gora, istočna polovica Bosne i Hercegovine i najsjeverniji dio Grčke. Te za ovaj rat kritične 997 godine Nikefor Uranus ostvaruje neočekivanu pobjedu nad Samuilom kod rijeke Spercheius. Nakon toga vojna sreće se potpuno okrenula tako da je Bugarska "oslobođena" 1002 godine, a Drač je prešao u bizantske ruke. U takvoj situaciji dolazi do sklapanja desetogodišnjeg primirja između zaraćenih snaga.

Početak novih ratnih operacija će se dogoditi tek 1014 godine kada u bitci kod Bjelolasice Bazilije II. potpuno pobjeđuje Bugarsku vojsku. Potom on osljepljuje 15 000 zarobljenika nakon čega ih oslobađa kako bi išli kući. Nakon što je ugledao tu slijepu vojsku bugarski car Samuilo doživljava infarkt i umire. Istovremeno s ovom izgubljenom bitkom Bugarska vojska je u drugom okršaju potukla Bizantsku vojsku vođenu od Solunskog vojvode što je onemogućilo nastavak velike Bizantske ofenzive koja će završiti aneksijom cijelog Balkana 1018 godine. Hrvatski kralj Krešimir III. će tada biti prisiljen priznati cara Bazilija II. za svog vrhovnog gospodara što i ne izgleda tako loše ako se sjetimo napada vojske cara Samuila na Hrvatsku Dalmaciju u posljednjem desetljeću 10. stoljeća.

[uredi] Italija

Teritorij Bizanta 1000. godine u južnoj Italiji je prikazan zelenom bojom
Teritorij Bizanta 1000. godine u južnoj Italiji je prikazan zelenom bojom

U Italiji početkom vladavine Bazilija bizantski posjedi su ograničeni na grad Napulj i provincije Calabria i Apulia. Kada Sveti Rimski car Oton II. vrši 982 godine invaziju tih pokrajina Bizant ne poduzima ništa osim što dopušta prelaz arapske vojske na apeninski poluotok. U bitci te dvije vojske on nakraju postaje pobjednik pošto se oboje vraćaju u svoju postojbinu. Ostatak vladavine Bazilija na ovom području se vodi identična obrambena politika. Pokupašaji sklapanja mira s arapskom državom na Siciliji nemaju uspjeha, ali sklapanje savezništva s Pisom, Venecijom i arapskom državom u Španjolskoj pruža zadovoljavajući odgovor tako da i ponovna invazija Svetog Rimskog Carstva 1021/22 propada bez ikakvog uspjeha. Između te dvije njemačke invazije Bizant malenim vojnim operacijama postaje ponovno gospodar cijele južne Italije.

[uredi] Ličnost

Bazilije II. je odrastao na dvoru kojim zapovjedaju generali-carevi. Da li možda od stresa kada ga majka napada 969 godine on reže sve poveznice s njenim načinom života (za razliku od brata Konstantina VIII.) uživanja u bogatstvu i putenim strastima pa se okreće vojničkom, astetskom načinu života. Boja dotadašnjih rimsko-bizantskih careva je bila uobičajena purpurna što on na sebi mijenja u tamnopurpurnu koju nosi samo u službenim okolnostima. Uobičajena careva odjeća je bila uniforma običnog vojnika ispod koje bi veoma često nosio svećeničku odjeću. Tipični diplomat u posjetu dvoru ako prije nije nikada vidio ovog omalenog plavookog cara mogao je vrlo lako napraviti grešku i zamjeniti ga za običnog vojnika koji obilazi palaču. Kao general Bazilije se smatrao ocem svojih vojnika tako da kada bi netko od njih poginuo on bi pod svoju zaštitu uzeo njegovu djecu koja bi vrlo često postali kasnije državni birokrati ili nova generacija vojnika neupitne lojalnosti.

[uredi] Nasljednici

Bizant u trenutku smrti Bazilija II. (1025).
Bizant u trenutku smrti Bazilija II. (1025).

Bez obzira na carev potpuni politički uspjeh on je krajem vladavine postao svjestan svoga finalnog poraza. Da li je između njega i Konstantina VIII (on je bio formalno car zajedno s Bazilijem) postojao neki nepisani sporazum danas je nemoguće znati, ali ostaje činjenica da se on nije nikada ženio tako da je potomke treba ostaviti carski brat. To se na kraju nije dogodilo tako da u razdoblju nakon 1021 godine dolazi do opće zabrinutosti oko nasljedstva zbog čega ostarjeli car hoda nekoliko puta po ulicama Carigrada kako bi se vidjelo da je živ. Jedini nasljednici te 1025 godine su Zoe (rođena 978) i Teodora (rođena 980) kćerke Konstantina koje se nalaze u dvorskom pritvoru. Bazilije II. je živio u strahu da će kćerke njegovog brata nakon potencijalnog vjenčanja za bizantskog plemića narušiti stabilnost Carstva. Ta odluka se na kraju pokazalo kao katastrofalna pošto dovodi do pada dinastije. Narod te posljednje careve godine živi u strahu pošto svi unapred znaju da će smrt ostarjele braće dovesti do borbe za prijestolje kao što je također poznato da Bazilije ima izuzetno loše mišljenje o svom bratu koji se prepustio životnim uživanjima. Na žalost Bizanta njegovo mišljenje o Konstantinu VIII. se ubrzo pokazalo kao ispravno pošto prva dva važnija poteza novog cara 1026 godine postaju odustajanje od invazije Sicilije (iako je Messina već bila osvojena) i ukidanje zakona koji je štitio seljake od veleposjednika.

[uredi] Smrt

Krajem života Bazilija svi granični problemi Bizantskog carstva su bili sređeni s izuzetkom Sicilije čiji arapski vladari odbijaju mirovne sporazume. Kako bi se taj odnos "uredio" na zadovoljavajući način Bizant je počeo pripremati invaziju koja treba otpočeti 1026 godine na pedesetu godišnjicu samostalne vladavine. Prije nego što je invazija postala stvarnost Bazilije II je preminuo 15. prosinca 1025. godine.

Iako je gotovo tijekom cijele vladavine pripremao sebi pokop u Mauzoleju Konstantina koji se nalazio u crkvi Svetih Apostola na kraju on tu odluku mijenja kako bi bio pokopan u manastiru Svetog Ivana Evanđelista koji se nalazi u neposrednoj blizini vojnih kasarni tako da i mrtav promatra svoje vojnike. Po želji Bazilija na posmrtnu ploču je urezan sljedeći epitaf: "Nitko nije vidio da moje koplje mirno leži od vremena kada me car nebeski prozvao velikim carem autokratom zemlje... Ratovao sam na zapadu .... ratovao sam na samoj granici istoka"