Indijska umjetnost
Izvor: Wikipedija
Indijska umjetnost označava umjetničku produkciju indijskih naroda kroz povijest i umjetnost današnje Republike Indije.
Sadržaj |
[uredi] Prapovijest
Nedugo nakon početaka prve civilizacije koja se rodila u Mezopotamiji (današnji Irak i Sirija) oko 3500 g. p. K. javljaju se i najranija gradska naselja na rijeci Indu (oko 3000. g. p. K.). Gradovi kao Mohendžo-daro i Harappa bili su najveći i najrazvijeniji. Mohendžo-daro je zauzimao je 60 hektara površine, imao je pravokutni oblik i oko 40000 stanovnika, a važnije građevine (poput citadele, škole, najstarije kupaonice i kanalizacije na svijetu) bile su izgrađene od opeke (pečene cigle).
Vezu Bliskog Istoka i Kine ostvarivala su mnoga nomadska plemena preko Indije, ali prije svega preko Perzije. Tako je Indijska umjetnost ostala dugo godina samosvojna i originalna.
[uredi] Prva carstva
Indijci su apsorbirali mnoge perzijske elemente, ali su očuvali i domaće kiparske tradicije. Likovi mekih, čulno punih oblika, mogu se pratiti unatrag do prvih naseobina u dolini Inda. Tako su npr. nastale kiparski oblikovane vratnice Velike Stupe u Sanchiju. Zanimljivo je da se na ovom djelu ne vidi gdje prestaje arhitektura, a gdje počinje skulptura. Stil koji je više čuvao tradicionalnu Indijsku skulpturu naziva se Mathura stil (po najvažnijoj školi u gradu Mathuri).
U međuvremenu je sjeverozapadna oblast Indije – Gandara (danas u Afganistanu i Pakistanu) potpala pod vlast Aleksandra Velikog i nastao je Gandarski ili Indo-Grčki stil. Grčko-Rimski utjecaj se osjeća kroz nekoliko narednih stoljeća, a zanimljiv je u nekim od prvih prikaza Bude gdje je spojena indijska kiparska tradicija sa zapadnjačkim klasičnim elementima (grčki profil).
Na kraju su se ta dva tipa kiparstva stopila u jedan za vrijeme dinastije Gupta (4.-6. st.). O tome svjedoče začuđujuće slike na zidovima hinduističkog pećinskog hrama Ajanta. Ta umjetnost se proširila cijelom Indijom i preselila se dalje na Istok kad se Budizam proširio na Kinu i Japan.
[uredi] Mogulska umjetnost
Arapskim zauzimanjem Sinda (712. g.) započinje islamizacija istočne Indije i islamska umjetnost postaje dominantna na tom području. Godine 1206. uspostavljen je Delhijski Sultanat (do 1398.).
Početkom 14. st. mongolski upad je približio islam Dalekom istoku i obogatio islamsku umjetnost. Iz spoja Mongola i islama, u Indiji će nastati Mogulsko carstvo. Najočuvanija građevina iz vremena prvog mogulskog osvajača – Timura (Tamerlana), koji je osvojio i Arabiju, je Timurov mauzolej u Samarkandu, 14. st. To je masivna građevina odbojnih strogih formi, ali osvježen geometrijskim i kaligrafskim ukrasima, kao i bogatom kupolom s tirkiznim pločicama.
U 16. st. sa središtem u Agri i Delhiju i nastaje osobita indo-islamska umjetnost velebnih džamija , palača, mauzoleja i figurativnog slikarstva.
Za vrijeme vladavine tri cara: Akbara (1555.-1603.), Jahangira (1603.-1627.) i Šaha Džehana (Shah Jehan, 1627.-1666.), čak se i Europa upoznala s mogulskom slikarskom školom. Akbarova želja za političkim jedinstvom svih sfera vlasti inspirirala ga je na sakupljanje europskih umjetnina. Iako su se ortodoksni muslimani u Indiji protivili Akbarovom pokroviteljstvu figurativnih umjetnosti, njegov sin Jahangir je ohrabrivao indijske umjetnike da proučavaju prirodu i europsko slikarstvo.

U Alegorijskom prikazu cara Jahangira na prijestolju u obliku sata, barokni interes za aktualno (pješćani sat) ukomponiran je u islamsku scenografiju. Okvirni ukrasi, kaligrafsko pismo i raskošan tepih koji uplošnjava pozadinu su ostavština perzijske umjetnosti. S druge strane, Figure i pješćani sat su trodimenzionalni sa sjenama. Jahangir okružen suncem i mjesecom, prima audijenciju muslimanskog sufija s bijelom bradom, muslimanskog princa s crnom bradom, europskog diplomata u zapadnjačkoj odjeći i umjetnika koji drži sliku. Dva mala anđela koja se igraju u podnožju pješćanog sata su kopirani s neke barokne slike. A kupidi iznad njih simbolički predstavljaju slijepu ljubav (kupid s lukom i strijelom – ljubav, a onaj s prekrivenim očima – sljepoću).
Zapanjujuća je činjenica da veličanstvena građevina Taj Mahal u Agri (1630.-1648.) nije palača za užitak, nego mauzolej koji je Šah Džehan podigao svojoj voljenoj ženi Mahal. Ovdje je organska skulpturnost hinduističke arhitekture usklađena s islamskom apstrakcijom i čistoćom linija. Bijeli mramorni zidovi, raskošno dekorirani reljefima i umetnutim obojenim kamenjem s dubokim nišama punim sjena, izgledaju tanki poput papira, skoro providni, a čitava građevina ostavlja utisak kao da jedva dodiruje tlo i kao da visi o kupoli koja sliči na balon. Atmosfera pjesničkog sanjarenja pojačana je okvirom – dugim vještačkim jezerom u kojem se građevina ogleda, oivičeno tamnozelenim žbunjem, ističe hladnu bjelinu paviljona na veleban način.

[uredi] Izvan Indije
Indijska umjetnost se s hinduističkom religijom proširila i u jugoistočnoj Aziji (Indokina), prije svega na Javi gdje postoji nevjerojatna Stupa iz 8. st, u Borobuduru.
Jedinstveno obilježje budističke arhitekture su kamene visoke pagode koje su najbrojnije u Mijanmaru (Burmi). Ali najmonumentalniji hinduističko-budistički hram je ujedno i najveća bogomolja ikad sagrađena – Angkor Wat. Angkor je bio najveći drevni grad na svijetu i prijestolnica Khmerskog naroda koji je vladao u Kambodži od 10. do 12. st. Hram je ogromni kameni kompleks s pet pagoda okružen kanalima, detaljno isplaniran i dekoriran, a služio je kao hram, palača i mauzolej Khmerskog boga-kralja.
[uredi] Indijska glazba
Glavni članak: Indijska glazba
[uredi] Indijska književnost
Glavni članak: Indijska književnost
[uredi] Izvori
- Gina Pischel, Opća povijest umjetnosti 2., Mladost, Zagreb, 1975. god.
- Enciklopedija likovnih umjetnosti, Matica Hrvatska, Zagreb, 1975. god.
- Several Authors, History Of Western Art, McGraw Hill, New York, 2001
[uredi] Poveznice
[uredi] Vanjske poveznice
- Indijske umjetnosti
- Kratka povijest indijske umjetnosti od 2500 pr. Kr. do danas
- Ellora pećine UNESCO svjetska baština
- Spomenici u Mahabalipuramu UNESCO svjetska baština
- Elefanta pećina UNESCO svjetska baština
- UNESCO svjetska baština: Pećinsko sklonište Bhimbetka
- Indijski pećinski hramovi
- Online izložba u Virginia muzeju