Černobilska nesreća
Izvor: Wikipedija
Ovaj članak zahtijeva stilsku doradu. Članak treba preurediti tako da stilom zadovoljava zahtjeve Wikipedije. |
Černobilska nesreća - najveća ekološka katastrofa novijeg doba
Sadržaj |
[uredi] Opis zbivanja
Dogodilo se to u 1 sat i 23 minute 26. travnja 1986. godine, kada je došlo do eksplozije na 4. reaktoru černobiljske nuklearne elektrane „Lenjin“. Naime, četvrti se reaktor preopteretio, kada je noćna smjena radila pokus, prilikom čega je jedan operater slučajno preopteretio 4.reaktor tako da je usprkos minimumu od 25 kontrolnih šipki u reaktoru ostalo samo 6. Istovremeno je drugi operater isključio dovod vode u reaktor koja ga hladi, nakon čega je došlo do eksplozije. Dvije su službene verzije o uzrocima katastrofe. Po prvoj, objavljenoj tijekom kolovoza 1986, uzrok nesreće je isključivo greška operatera, po drugoj, objavljenoj 1991, uzrok su greške u dizajnu samog reaktora, točnije u šipkama koje kontroliraju rad reaktora.
Među čimbenicima koji su doprinjeli nesreći je i svakako neadekvatno obučeno osoblje. Direktor V.P. Brjukanov je prije transfera u černobiljsku nuklearnu elektranu radio u termoelektrani na ugljen. Glavni inženjer Fomin je također imao iskustva samo na konvencionalnim elektranama. Djatlov, zamjenik glavnog inženjera, je imao nešto iskustva sa nuklearnim reaktorima na podmornicama.
Djatlov je nakon nesreće isticao da su u upustvima za rukovanje, dizajneri reaktora namjerno propustili napomenuti da su reaktori nestabilni pri pojedinim opsezima rada. Operateri također nisu bili svjesni mane ili bolje rečeno osobine kontrolnih šipaka. Naime, dio kontrolnih šipaka, koje apsorbiraju neutrone i time usporavaju reakciju kad se spuste u reaktor, je bio napravljen od grafita i to dio koji prvi ulazi u reaktor što je dovelo do istiskivanja dijela tečnosti koja hladi reaktor. Uslijed ovakvog dizajna, spuštanje kontrolnih šipki je dovodilo do kratkog povećanja aktivnosti u reaktoru prije smanjivanja.
[uredi] Plan i Svrha pokusa
Pokusom se trebalo utvrditi mogu li turbine pri gašenju, a u slučaju da ne postoji vanjsko napajanje električnom energijom, osigurati dovoljno energije za održavanje sustava hlađenja reaktora dok se ne uključe dizel agregati. Pokus je prije toga uspješno sproveden, no rezultati su bili ispod očekivanja, turbine nisu osigurale dovoljno energije za vodene crpke sustava za hlađenje niti za ostale sigurnosne uređaje.
Na osnovi rezultata prethodnog pokusa, napravljena su izvjesna poboljšanja koja je trebalo ispitati. Budući da je reaktor četiri trebao privremeno biti isključen zbog održavanja, On je izabran za pokus.
[uredi] Broj, vrsta, snaga, te godina izgradnje agregata
Elektrana je imala četiri reaktora snage 1GW tipa RBMK-1000, (Ruski RBMK "Reaktor Bolьšoй Moщnosti Kanalьnый" - Reaktor velike snage - kanalskog tipa ). U vrijeme nesreće, sva četiri reaktora su proizvodila oko 10% električne energije trošene u Ukrajni. Gradnja elektrane je započeta sedamdesetih godina. Sukladno se gradio i potuno novi grad Pripjat za djelatnike elektrane i njihove obitelji. Reaktor br. 1 je počeo sa radom 1977, godinu dana kasnije je pušten u pogon i reaktor 2. Reaktor 3. - 1981, a četvrti 1983. Još dva reaktora su bila u izgradnji kad se nesreća dogodila.
[uredi] Elektrana nakon udesa
Nakon nesreće postavio se problem što učiniti sa elektranom. Daljnji je rad bio otežan zbog opasnosti po zdravlje zaposlenih, no loša energetska situacija je utjecala da se proizvodnja u preostalim reaktorima nastavi. Radovi na izgradnji petog i šestog bloka su obustavljeni odmah nakon nesreće.
Nad oštećenim reaktorom je sagrađen sarkofag, a između njega i zgrada koje su i dalje bile u uporabi sagrađena je betonska barijera ukupne debljine 200m.
Vatra je izbila u reaktoru dva 1991. Tijekom uviđaja nakon nesreće zaključeno je da je nemoguće popraviti reaktor 2.
Reaktor 1. je prestao sa radom u studenom 1996. u sklopu dogovora vlade Ukrajine i međunarodnih organizacija poput IAEA. Leonid Kučma, tadašnji predsjednik Ukrajine je osobno 15. prosinca 2000. isključio reaktor br. 3, time je elektrana postala potrošač električne energije.
U elektrani i dalje radi osoblje, koje među inim, vodi računa o preostalom nuklearnom gorivu.
[uredi] Radioaktivni oblaci
Golemi se radioaktivni oblak uzdigao na visinu od 1500 m і nošen snagom vjetra krenuo prema Skandinaviji zatim središnjoj i jugoistočnoj Europi. Sljedećih su dana vjetrovi odnijeli u jugoistočnu Bjelorusiju gotovo 70% radioaktivnih tvari. Oblak se našao nad teritorijem Hrvatske peti dan nakon eksplozije. Ispočetka je komunističko vodstvo Ukrajine i SSSR-a pokušalo prikriti veličinu tragedije, ali nakon što su o černobiljskoj katastrofi javile europske i američke novinske agencije krenulo se s evakuacijom oko 130 tisuća stanovnika Kijevske oblasti koji su bili najugroženiji. Prvi koji su primjetili povećanu radioaktivnost u atmosferi su Šveđani (dva dana nakon tragedije).
[uredi] Reaktor 4 danas
U Černobilskom reaktoru 4 se trenutačno nalazi oko 135 tona visoko radioaktivnog urana i plutonija. Zračenje koje dolazi iz te radioaktivne mase uzrokuje deformiranje strukture metala od kojega je sarkofag izrađen. Danas radijacija 100 metara od reaktora iznosi oko 500 mili Roentgena /h. To je oko 50 000 puta veća količina zračenja od "normalne".
Na nedavnoj dvadesetogodišnjici ove katastrofe upozoreno je da "sarkofag" koji štiti reaktor nije "bez roka trajanja" (procjenjuje se da mu je rok od 20 do 30 godina, a 20 je već prošlo), te da ga treba popravljati i nadograđivati.
Černobiljska katastrofa pokrenula je borbu protiv nuklearnih postrojenja i buđenje dublje ekološke svijesti koja se rasprostranila cijelim svijetom. Godine 2000., američki predsjednik Bill Clinton potpisao je s ukrajinskim predsjednikom ugovor o zatvaranju posljednjeg aktivnog reaktora u Černobilju u zamjenu za ekonomsku pomoć koju će SAD pružiti Ukrajini.
[uredi] Posljedice
Vlasti i dalje ne žele javno obznaniti razmjere Černobilske katastrofe, no neslužbeni izvori procjenjuju da je od posljedica radijacije preminulo između 200 000 i 400 000 ljudi.
Svi ljudi koji su radili na sanaciji reaktora i koji su se u blizini Černobilskog područja našli za tih kobnih dana su ili preminuli, ili pate od nekog od tumora ili drugih poremećaja. Direktne posljedice ove katastrofe osjetilo je oko 600 000 osoba. Video snimke reaktora 4 i Pripjata koje su snimljene nedugo nakon katastrofe su snimili ljudi koji su kadnije preminuli od radijacijske bolesti.
Na nekim fotografijama vatrogasaca koji su prvi stigli na mjesto nesreće i koji su gasili reaktor, se vidi da su im lica pocrnila od zračenja. Čak i najmanje zadržavanje u blizini reaktora u to vrijeme je bilo smrtonosno.
Procjenjuje se da će područje Černobila postati ponovno naseljivo tek za nekih 600 godina.
Na Černobilskom, i područjima oko njega je u posljednjih dvadeset godina zabilježen intenzivan porast prijevremenih porođaja, rađanja defektne djece, broj djece i odraslih ljudi koji su oboljeli od leukemije, raka itd.
Od 1986. 30 km od černobiljske nuklearke proglašena je Černobiljska zona – zona otuđenosti (ukr. Зона відчуження, eng. Zone of alienation) u koju se staro autohtono stanovništvo vratilo živjeti na vlastitu odgovornost. Danas je od oko 2500 povratnika živo još samo nekolicina.
Stanovnici obližnjeg grada Pripjata evakuirani su tek dan i pol nakon katastrofe. Količina zračenja tih dana u pripjatu je bila oko 3 Rtg/h, što je doza oko 300 000 puta veća od "normalne".
Na video snimkama koje su ostale iza nesreće vide se svi razmjeri Černobiljske katastrofe.
U čitavoj su se Europi učinci zračenja odrazili na zdravlje ljudi, na zemlji i plodovima koje su kontaminirani dugoživućim radioaktivnim izotopima. Posebno je opasan stroncij-90 koji zamjenjuje kalij u organizmu i izaziva razne degenerative poremećaje stanica.
[uredi] Poveznice