Pacta conventa

Izvor: Wikipedija

Pacta conventa (lat. - dogovoreni sporazum) ime je sporazuma sklopljenog 1102. godine između mađarskog kralja Kolomana i hrvatskog plemstva. Takve sporazume sklapali su i drugi narodi sa svojim kraljevima (vidi međuvikipoveznice -> Poljska).

Sadržaj

[uredi] Okolnosti oko sporazuma

Junačka smrt kralja Petra god. 1097., nije negativno utjecala na snagu hrvatske vojske. Nakon što su uništili mađarske garnizone i likvidirali njihovu kratkotrajnu vlast u Slavoniji, Hrvati su sigurno držali granicu na Dravi. Zbog takvog razvoja događaja, god. 1102. dolazi do sklapanja sporazuma između Hrvata i Kolomana poznatijim još kao Pacta Conventa.

Dosta je razloga koji su doveli do tog nesretnog sporazuma, a kojeg je tadašnja hrvatska narodna stranka smatrala velikim političkim uspjehom. O razlozima nećemo ovdje raspravljati, nego ćemo samo naglasiti da je Koloman nakon gorke spoznaje o snazi hrvatske vojske, bio prisiljen ponuditi Hrvatima "ugovor, kako budu sami htjeli". Međutim vrijeme je kasnije pokazalo da je Koloman napravio sjajan posao u nagodbi s najpoznatijim hrvatskim velikašima iz rodova: Kačića, Kukara, Šubića, Svačića, Plečića, Mogorovića, Gušića, Čudomirića, Karinjanina i Lapčana, Lačničića, Jamometića i Tugomirića. Naime, Koloman i njegovi nasljednici nisu poštovali ugovorom dogovoreno.

[uredi] Predmet nagodbe

Od god. 1102. Hrvatska i Ugarska su imale istoga vladara, ali kao dvije zasebne kraljevine. U Biogradu na Moru prigodom krunidbe, Koloman je obećao sva javna i državna prava Kraljevini Hrvatskoj, te je priznao hrvatskim velikašima još neka povlastice. Hrvati su pak priznali Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja i obvezali su se da će ga pomagati u ratu, i to o svom trošku do Drave, a preko Drave o njegovom trošku.

Sva vladarska prava Kraljevine Hrvatske prešla su na Kolomana i njegove nasljednike, pa su tako oni imali pravo na; imenovanje bana, izdavanje privilegija i darovnica, potvrda na saboru izglasanih zakona, skupljanje poreza i carina, uživanje "kraljevske zemlje" (terra regalis) izumrle hrvatske narodne dinastije, vrhovno zapovjedništvo nad hrvatskom vojskom i određivanje vanjske politike.

Na veliku žalost i nesreću, tako je svršilo staro hrvatsko narodno kraljevstvo, a što je najgore Hrvatska je Pactom Conventom izgubila jamčenu nezavisnost i međunarodni identitet, zbog čega će kasnije biti teških posljedica po hrvatski narod.

[uredi] Polemike oko vjerodostojnosti dokumenta

Već su u 19. stoljeću neki povjesničari počeli osporavati vjerodostojnost Pacte convente. Evo nekih današnjih osporavanja: riječ je o falsifikatu nađenom u Zagrebačkoj biskupiji i objavljenom 1960. godine; sama Pacta Conventa je pisana tri stoljeća kasnije korištenim vokabularom, dakle ona potječe iz 14.stoljeća; u mađarskim izvorima nema spomena o tom dokumentu, što dodatno ukazuje na činjenicu da je spomenuti izvor falsifikat; poznata hrvatska povjesničarka Nada Klaić je o ovome obavijestila stručne krugove, a u svojoj je knjizi naglasila da je tu bila riječ o uobičajenom razvitku kroz koji su prolazile sve tadašnje mlade države.[1] Ipak, opće je uvjerenje povjesničara da je barem usmeni dogovor Kolomana s hrvatskim plemstvom postojao, o čemu svjedoči zasebno krunjenje kraljeva za Hrvatsku, nastavak sazivanja hrvatsko-dalmatinskih i slavonskih sabora, te održavanje banske službe. Neven Budak piše: »Ugovor između njega (Kolomana) i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojemu je dospio do nas svakako nije autentičan, ali je gotovo sigurno da je do nekog ugovora među njima moralo doći.«[2] Ivo Goldstein dolazak Arpadovića u Hrvatsku promatra kao normalnu srednjovjekovnu pojavu, uobičajenu i nimalo katastrofalnu. Osim toga, on podsjeća na to da je za vladavine Arpadovića država de facto djelovala prije kao neka vrsta personalne unije negoli kao jedinstvena država.[3]

[uredi] Bilješke

  1. Nad Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, 1971.
  2. Neven Budak, Prva hrvatska stoljeća, 1994.
  3. Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 1995.