Licencija

Izvor: Wikipedija

Licencija je pravo iskorištavanja tuđeg patentiranog izuma tijekom određenog vremena. Do licencije dolazi ukoliko nositelj patenta odluči ne iskorištavati osobno svoj izum, te ugovorom o licenciji u cijelosti ili djelomično prenosi pravo njegove upotrebe na drugog vlasnika. Osim patenta predmeta ugovora o licenciji mogu biti robne marke, zaštitni znakovi, uzorci, modeli, know-how…

Kupac licencije zasniva daljnji razvoj svog biznisa na tehničkim, tehnološkim, organizacijskim, menadžerskim i inim iskustvima, znanjima i vještinama tržišno etabliranih poslova prodavatelje licencije. Na taj način kupac licencije smanjuje moguće rizike. Ugovor o licenciji uvijek se zaključuje u pisanom obliku.

[uredi] Vrste licencija

Razlikujemo: ugovornu, prisilnu te zakonsku licenciju.

Ugovorna licencija može biti isključiva i neisključiva, ograničena i neograničena te podlicenca. Isključiva licencija mora biti uređena ugovorom i ne može se prenositi bez posebnog odobrenja, a davatelj licencije obvezuje se da tijekom ugovorenog razdoblja dotičnu licenciju neće prodati ni koristiti. Neisključiva licencija je licencija kojom je stjecatelj licencije stekao pravo iskorištavanja patenta pri čemu je davalac licencije zadržao pravo bilo sam iskorištavati patent ili to pravo ustupiti trećoj osobi ili osobama. Ograničena licencija je prostorno ograničena, a neograničena nije prostorno ograničena. Podlicencija omogućuje korisniku licencije da uz naknadu ustupi pravo dotične licencije i drugim korisnicima, dok to kod neisključive licencije nije moguće.

Prisilnu licenciju izdaje nadležni sud u slučaju nedovoljnog iskorištavanja patenta bilo kojoj osobi koja podnese zahtjev za prisilnu licenciju.

Zakonsku licenciju država daje sama sebi na temelju zakonskih propisa radi stvaranja monopola u određenim proizvodnim područjima.