Smještaj Bijele ili Velike Hrvatske

<mediawiki xmlns="http://www.mediawiki.org/xml/export-0.11/" xmlns:xsi="http://www.w3.org/2001/XMLSchema-instance" xsi:schemaLocation="http://www.mediawiki.org/xml/export-0.11/ http://www.mediawiki.org/xml/export-0.11.xsd" version="0.11" xml:lang="hr">
  <siteinfo>
    <sitename>Wikizvor</sitename>
    <dbname>hrwikisource</dbname>
    <base>https://hr.wikisource.org/wiki/Glavna_stranica</base>
    <generator>MediaWiki 1.47.0-wmf.18</generator>
    <case>first-letter</case>
    <namespaces>
      <namespace key="-2" case="first-letter">Mediji</namespace>
      <namespace key="-1" case="first-letter">Posebno</namespace>
      <namespace key="0" case="first-letter" />
      <namespace key="1" case="first-letter">Razgovor</namespace>
      <namespace key="2" case="first-letter">Suradnik</namespace>
      <namespace key="3" case="first-letter">Razgovor sa suradnikom</namespace>
      <namespace key="4" case="first-letter">Wikizvor</namespace>
      <namespace key="5" case="first-letter">Razgovor o Wikizvoru</namespace>
      <namespace key="6" case="first-letter">Datoteka</namespace>
      <namespace key="7" case="first-letter">Razgovor o datoteci</namespace>
      <namespace key="8" case="first-letter">MediaWiki</namespace>
      <namespace key="9" case="first-letter">MediaWiki razgovor</namespace>
      <namespace key="10" case="first-letter">Predložak</namespace>
      <namespace key="11" case="first-letter">Razgovor o predlošku</namespace>
      <namespace key="12" case="first-letter">Pomoć</namespace>
      <namespace key="13" case="first-letter">Razgovor o pomoći</namespace>
      <namespace key="14" case="first-letter">Kategorija</namespace>
      <namespace key="15" case="first-letter">Razgovor o kategoriji</namespace>
      <namespace key="100" case="first-letter">Autor</namespace>
      <namespace key="101" case="first-letter">Razgovor o autoru</namespace>
      <namespace key="102" case="first-letter">Stranica</namespace>
      <namespace key="103" case="first-letter">Razgovor o stranici</namespace>
      <namespace key="104" case="first-letter">Sadržaj</namespace>
      <namespace key="105" case="first-letter">Razgovor o sadržaju</namespace>
      <namespace key="710" case="first-letter">TimedText</namespace>
      <namespace key="711" case="first-letter">TimedText talk</namespace>
      <namespace key="828" case="first-letter">Modul</namespace>
      <namespace key="829" case="first-letter">Razgovor o modulu</namespace>
      <namespace key="1728" case="first-letter">Event</namespace>
      <namespace key="1729" case="first-letter">Event talk</namespace>
    </namespaces>
  </siteinfo>
  <page>
    <title>Smještaj Bijele ili Velike Hrvatske</title>
    <ns>0</ns>
    <id>20345</id>
    <revision>
      <id>63622</id>
      <parentid>63621</parentid>
      <timestamp>2026-09-01T13:23:56Z</timestamp>
      <contributor>
        <username>Coronus Tenebrosius</username>
        <id>7277</id>
      </contributor>
      <comment>/* SMJEŠTAJ BIJELE ILI VELIKE HRVATSKE */</comment>
      <origin>63622</origin>
      <model>wikitext</model>
      <format>text/x-wiki</format>
      <text bytes="75631" sha1="q5o1lgiea9ag38fsg1eboa0yli6zke2" xml:space="preserve">[[Krunoslav Mrkoci]]

= SMJEŠTAJ BIJELE ILI VELIKE HRVATSKE = 


== 1. Uvod ==

Najstariji povijesni izvor koji govori o dolasku Hrvata u njihovu današnju domovinu i o zemlji iz koje su došli jest djelo bizantskog&lt;ref&gt;Historiografski nazivi Bizant, Bizantsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo uvedeni su u modernoj povijesnoj znanosti radi jednostavnijeg označavanja države koja je nakon 476. godine ostala jedini politički, upravni i vojni nasljednik Rimskoga Carstva. Car Konstantin oko 330. godine osniva novu prijestolnicu Konstantinopol na mjestu starogrčke naseobine Byzantion, odakle potječe i naziv Bizant. Država je trajala gotovo tisuću godina (476.–1453.) i obuhvaćala prostore današnje Grčke i Male Azije. Službena religija bila je pravoslavna, a u 7. stoljeću grčki jezik zamjenjuje latinski kao službeni. Službeni naziv države bio je grčki: ''Basileia tōn Rhōmaiōn'', a latinski: ''Imperium Romanum''.&lt;/ref&gt;
cara Konstantina VII. Porfirogeneta (905.–959.), poznato pod latinskim naslovom ''De administrando imperio''
(“O upravljanju carstvom”). Djelo je izvorno napisano grčkim jezikom, a latinski naslov ''[https://archive.org/details/porphyrogenitus-1967-dai/page/153/mode/2up De administrando imperio]'' dali su mu kasniji europski priređivači i izdavači.&lt;ref&gt;Prvo tiskano izdanje djela ''De administrando imperio'' priredio je Ioannes Meursius 1611. godine. [https://archive.org/details/constantiniimper00cons Constantini Imperatoris Porphyrogeniti De administrando imperio (latinski tekst, 1611)]
&lt;/ref&gt;

Car Konstantin svoje je djelo zamislio kao priručnik i izvor pouzdanih informacija o susjednim narodima i državama, namijenjen svome maloljetnom sinu i prijestolonasljedniku Romanu (938.–963.). Prema podatcima unutar samog teksta, djelo je nastalo između 948. i 952. godine, pa se kao okvirna godina nastanka obično uzima 950.

Poglavlja 30. i 31. djela ''De administrando imperio'' (dalje: DAI) sadrže hrvatsku origo gentis, tj. priču o podrijetlu naroda. Hrvati nisu jedini slavenski narod koji ima zabilježenu predaju o “zemlji iz koje su došli” u svoja sadašnja obitavališta.&lt;ref&gt;Češka tradicija također poznaje predaje o podrijetlu (npr. Dalimilova kronika, 14. st.). Kijevski ljetopisac Nestor (kraj 11./početak 12. st.) daje izvornu priču o podrijetlu Slavena. Pradomovinu smješta u Podunavlje, odakle su se, prema njemu, Slaveni pod pritiskom Vlaha/Voloha (što se možda odnosi na Rimljane i vrijeme njihovog dolaska na područje srednjeg i donjeg Dunava; međutim, moguće je da se odnosi i na Kelte/Gale te na njihovu ekspanziju u 4. st. pr. Krista) pomaknuli prema sjeveru, na područje oko Visle. Nestor navodi da su tom migracijom nastali Ljahi/Lahi (Lehi), tj. poljska slavenska plemena, a od njih istočnoslavenski Radimiči i Vjatiči.&lt;/ref&gt;
Međutim, Porfirogenetova priča o podrijetlu i dolasku Hrvata na Jadran, izložena u dvjema različitim verzijama, razlikuje se nizom detalja i datiranim povijesnim kontekstom (Avari, car Heraklije /610.–641./) od drugih takvih predaja o podrijetlu slavenskih naroda.

'''Naziv ''Bijela ili Velika Hrvatska''
'''

Pojam „Bijela ili Velika Hrvatska“, koji je i u naslovu ovog rada, proizlazi iz samog Porfirogenetova djela gdje u posljednjem odlomku poglavlja 31 piše: 
 
 „Ὅτι ἣ μεγάλη Χρωβατία, ἣ καὶ ἄσπρη ἐπονομαζομένη, ἀβάπτιστος τυγχάνει μέχρι τῆς σήμερον, καθὼς καὶ οἱ πλησιάζοντες αὐτὴν Σέρβλοι.“

Što doslovno znači: 

 “Jer Velika Hrvatska, koja se također naziva Bijelom, jest nekrštena sve do današnjega dana, kao i Srbi koji joj se nalaze u blizini.” 


Određen broj autora i istraživača koji su se bavili Porfirogenetovim tekstom smatraju da u jezičnom kontekstu Porfirogenetova vremena izraz „he megale“ osim doslovnog značenja „velika“, imao je također i značenje „stara“, valjda pod utjecajem upotrebe latinskog &quot;maior&quot; (značenje: 1.veći, 2. stariji). 

Naime, u bizantskoj etnografiji pridjev μεγάλη (‘velika’) često ne označuje samo veličinu, nego i starinu, tj. izvorno, matično područje. To značenje odgovara i latinskom &quot;maior&quot;', koji se u rimskim geografskim i etnografskim tekstovima redovito upotrebljavao u značenju ‘stariji’, ‘prvotni’, ‘matični’. Stoga dio istraživača smatra da Porfirogenetov izraz ‘he megale Chrovatia’ znači ‘izvorna’ ili ‘stara Hrvatska’, a ne nužno ‘velika’ u prostornom smislu.”


[[File:Location of White Croatia and White Serbia in 560.jpg|thumb|alt=Karta smještaja Bijele Hrvatske i Bijele Srbije oko 560. godine|Karta smještaja Bijele Hrvatske i Bijele Srbije oko 560. godine prema ranosrednjovjekovnim izvorima]]

== 2. ''De administrando imperio'': ''Poglavlje 30''  (dio o Hrvatima) &lt;ref&gt;prijevod: Nikola pl. Tomašić (1864-1918) pravnik, sveučilišni profesor, financijski 
stručnjak (obnašao vodeće položaje u nizu banaka), političar, saborski zastupnik, 
povjesničar (Temelji hrvatskoga državnoga prava, 1909), poliglot, vrstan znalac klasičnih 
jezika, a od 1910.-1912. ban Hrvatske i Slavonije.&lt;/ref&gt; ==

 &quot;Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje, gdje su sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod, naime petero braće Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivši se od njih skupa s narodom svojim, dođoše u Dalmaciju i nađoše ondje Avare koji držaše tu zemlju.&lt;ref&gt;Κλουκας (Kloukas), Λόβελος (Lobelos), Κοσέντζης (Kosentzes), Μουχλώ (Mouchlo), 
Χρωβάτος (Chrobatos), Τουγά (Touga), Βουγά (Bouga); izgovor: [Klukas, Lovelos, 
Kosencis, Muhlo, Hrovatos, Tuga, Buga].&lt;/ref&gt;

 I neko vrijeme ratujući jedni s drugima, nadjačaju Hrvati i jedne od Avara pokolju, a ostale prisile da im se pokore. Od toga doba ovladaše tom zemljom Hrvati. 

 A ima još uvijek u Hrvatskoj potomaka Avara i pozna im se da su Avari.
 
 Ostali pak Hrvati ostadoše kod Frangije, i zovu se danas Bjelohrvati, imajući svoga vlastitoga Arhonta, a podložni su Otonu Velikomu, kralju Frangije i Saske. Oni su nekršteni, a ulaze s Turcima (Mađarima) u tazbine (savezništva) i prijateljstva. 

 Od onih se pak Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest i ovladaše Ilirikom i Panonijom. I ovi imahu samosvojnog arhonta, koji tek šiljahu prijateljske darove arhontu Hrvatske. Ali nakon stanovitoga vremena padnu i oni Hrvati u Dalmaciji pod Franke, kamo su i prije, dok bjehu u njihovoj zemlji potpadali. 

 A bili su Franci protiv njih tako nesmiljeni, da i naprščad (dojenčad) hrvatsku ubijahu i psima ih bacahu. Ne mogavši Hrvati to od Franaka podnašati, odmetnu se od njih i poubijaju arhonte koje od njih imađahu. Toga radi diže se na njih iz Frangije velika vojska, i vojevaše jedni s drugima sedam godina, napokon teško nadvladaju Hrvati, i pogube Franke sve i njihova arhonta Kocila. 

 Ostavši od onda samosvojni i samovlasni, zatraže od Rima sv. Krst. I poslaše im biskupe i pokrste ih za vlade Porina njihovoga arhonta. 

 Zemlja je njihova podijeljena u 11 županija: Hlijevansku (Livno), Cetinsku, Imotsku, Plivanjsku, Pesentsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku (Sidraga), Ninsku, a Ban njihov vlada Krbavom, Likom i Gackom. 

 Rečena Hrvatska i ostali Sloveni&lt;ref&gt;Sloveni - Slaveni su sami sebe nazivali kako proizlazi iz djela Crnorizca Hrabara, 
Nestorove kronike i drugih: Slovene/Slovjene. Bizantski pisci (Prokopije, Menander, 
Teofilakt, Nikefor i drugi) pišu: Sklabenoi [izgovor: Sklavenoí], Sklabenous [Sklavenus], 
Sklabinoi [Sklavinoi]. Car Konstantin u spisu De adm. imp. koristi tri oblika: Sklabenoi 
[Sklavenoi], Sklaboi [Sklavoi] i Sklabinioi [Sklavinioi].&lt;/ref&gt;
  ovako su položeni: Dioklija primiče se kastelima Dračkima, naime Lješu (Elisu), Ulcinju (Helkinije) i Baru (Antibar) i ide do Kotora, a u gorama primiče se Srbiji. Od grada Kotora započinje se arhontija Trebinjska i pruža se do Raguze (Dubrovnik), a u gorama susjedna je Srbiji. Od Raguze započimlje se arhontija Zahumljana i pruža se do Neretve &lt;ref&gt;Konstantin piše Orontios umjesto Naróntios (Narón u Strabona).&lt;/ref&gt;
 rijeke, na strani morskoj primiče se Paganom a prema gorama na sjever primiče se Hrvatom, sučelice pak Srbiji.
 
&lt;center&gt;
[[File:Pagania Zahumlje Travunia Duklja.png|600px|alt=Karta hrvatskih i susjednih sklavinija u 9. stoljeću|Karta hrvatskih i susjednih sklavinija u 9. stoljeću]]
&lt;/center&gt;

 Od rijeke Neretve počinje Paganija i pruža se do rijeke Cetine, a ima tri županije, i to: Rastok, Mokro i Dalen. Od ovih dvije županije , to jest Rastok i Mokro leže uz more. Ove imaju i sagene (lađe). Dalen je pak daleko od mora, a njegovi stanovnici žive od poljskoga gospodarstva.  

 Susjedna su Paganom 4 otoka: Mljet, Korčula, Brač i Hvar, vrlo lijepa i plodna, ali s pustim gradovima i množinom močvara. Žitelji njihovi drže blaga (stoku) i žive od njega. 

 Od Cetine pak rijeke započimlje zemlja Hrvatska i proteže se primorjem do međa istarskih, to jest do grada Labina. U gorama ponešto i preseže temat istarski; primiče se pak kod Cetine i Hlijevna zemlji srpskoj jer zemlja srpska sučelice je sa svim ostalim zemljama, a na sjeveru primiče se Hrvatskoj, na jugu pak Bugarskoj. 

 Odkada dođoše rečeni Sloveni, ovladaše cijelom zemljom Dalmacijom. Romajski pak gradovi obrađivahu otoke i življahu od njih. Ali od Pagana (Neretvana) svagdan u roblje odvođeni i ubijani, ostaviše otoke, želeći na kopnu raditi zemlju. U tom ih pak spriječavahu Hrvati jer ne davahu njima danak, već sve što danas daju Slovenima, to davahu strategu (bizantskom zapovjedniku). 

 Ne mogavši tako živjeti, pristupiše Baziliju (*Bazilije I. Makedonac, 867.- 886.) slavnome caru i podučiše ga o svemu rečenom. Slavni ovaj car Bazilije naredi da sve što se davalo strategu, podaju Sovenima, da u miru žive s njima; samo malo nešto da daju strategu, tek da se pokaže njihovo podaništvo i  podvrženost romajskim carevima i njihovu strategu. 

 I odonda su svi ti gradovi tributarni Slovenima i plaćaju im danak, i to grad Split 200 nomismata, grad Trogir 100, grad Zadar 110, grad Osor 100, grad Rab 100, grad Krk 100, tako da je zajedno 710 nomismata, osim vina i drugih različnih stvari, jer to davahu još povrh onih nomismata. Grad pak Raguza (Dubrovnik) leži među dvjema zemljama, Zahumskom i Trebinjskom, a Raguzani imaju svoje vinograde u tim objema zemljama i plaćaju arhontu zahumskom 21, a arhontu trebinjskome 36 nomismata. &quot;

==3. Analiza i interpretacija: Što je ''Bagibareia''?==

 &quot;Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje (grč. Bagibareia), gdje su sada Bjelohrvati.&quot;

Mnogi istraživači smatraju da je &quot;Bagibareia&quot; zapravo Bavarska. Drugi su upozorili da &quot;Bagibareia&quot; ne može biti Bavarska,  budući da car Porfirogenet u ostalim svojim djelima za označavanje Bavarske upotrebljava drugačiji naziv; u djelu ''De thematibus'' (O temama) Porfirogenet za Bavarsku koristi izraz grč. ''Baioure''; na isto je upozorio i Stjepan Krizin Sakač  u Konstantinovu djelu &quot;''De caerimoniis aulae byzantinae''&quot;.&lt;ref&gt;  Sakač: O kavkasko-iranskom podrijetlu Hrvata, u: Hrvati do stoljeća VII., Zagreb 2000.&lt;/ref&gt; 

Vezano uz naziv Bagibareia, treba znati sljedeće. U starogrčkom jeziku slovo imenom beta (transliterirano latiničnim: B, b) čitalo se i izgovaralo kao glas /b/; međutim, glasovne promjene u govornom grčkom jeziku dovele su do toga da se u srednjovjekovno bizantsko doba u grčkim riječima glas /b/ izgovarao kao glas /v/; to je tzv. &quot;vitacizam&quot;. 

Međutim, pisci bizantskoga doba  da bi zapisali glas /b/  koji je dolazio u stranim riječima i nazivima često su se za tu svrhu i dalje služili slovom beta (B, b); tek se postupno kasnije za bilježenje glasa /b/ koji je dolazio u stranim riječima koristi sve više kombinacija slova  &quot;mp&quot;, kao u primjeru zapisivanja hrvatske titule &quot;ban&quot; kao &quot;mpanos &quot;.&lt;ref&gt; Kinnamos, tajnik cara Manuela Komnena (1143-1180) jedini je Grk osim Porfirogeneta koji spominje bana; zapisuje ga kao: mpanos. I u novogrčkom jeziku glas /b/ zapisuje se kombinacijom slova „mp”.&lt;/ref&gt; 

Porfirogenet,  dakle, u svojim tekstovima još uvijek koristi slovo beta (B,b) za zapisivanja oba glasa: i za glas /v/ kao i za glas /b/. Primjer te dvostruke upotrebe slova beta je i Porfirogenetov naziv za Hrvate koji zapisuje kao: ''Hrobatoi'', što se naravno treba čitati kao [[Hrovatoi]].

Također, druga glasovna promjena u grčkom jeziku koja se dogodila tijekom bizantskoga razdoblja je promjena starogrčkog glasovnoga skupa /gi, ge/ u izgovoru i čitanju u glas/j/; primjer starogrčki: hagia u bizantskom se izgovara kao [aja]. Tako i u primjeru riječi zapisane kao Bagibareia postoji mogućnost čitanja kao: Bajvaria.&lt;ref&gt;Naročito, uzmemo li u obzir monoftongizaciju starogrčkih diftonga koja se izgovorno provodila uglavnom  izjednačavanjem glasovne vrijednosti starog diftonga prema drugom članu (u ovom slučaju: ei&gt;/i,/, u Bagibareia, izgovor: [Bajvaria])&lt;/ref&gt;
 
Uzmemo li u obzir mogućnost da je dio o Hrvatima u poglavlju 30 napisao drugi autor (različit od autora poglavlja 31), tada postoji mogućnost da je taj drugi autor upotrebljavao za Bavarsku drugi naziv nego car Porfirogenet u svojim spisima gdje koristi &quot;Baioure&quot; za Bavarsku. Međutim, ne mora uopće biti riječ o drugom autoru ili naknadnom umetku: sasvim je moguće da je sam car imao pred sobom u svojim arhivima dva različita pisana izvješća o Hrvatima, pa ih je kao takve samo prepisao.
 
Druga mogućnost značenja naziva &quot;Bagibareia&quot; bio bi naziv planine &quot;Babja gora&quot; (grč. Babeiaoreia) koji je car Konstantin, tj. pisac 30. poglavlja,  prilagodio i zapisao po sluhu. U slavenskom svijetu danas postoji više Babjih gora, a jedna od većih je Babja gora na tromeđi Poljske, Češke i Slovačke.&lt;ref&gt;{{Wikipedija|Babia Góra|en}}&lt;/ref&gt;
&lt;center&gt;
[[File:8maja2006 babiagora 035.jpg|600px|alt=Babia Góra|Babia Góra – pogled s poljske strane]]
&lt;/center&gt;

==4. Teza da je Bijela Hrvatska bila na prostoru srednjovjekovne Karantanije, tj. današnje austrijske pokrajine Kärnten (hrv. Koruška)==
Još u 19. st. prevoditelji i komentatori Porfirogeneta poput Armina Pavića (1844-1914) smatrali su da je Bagibaria &quot;Babja gora&quot;, ali Pavić je smatrao da je riječ o gori u današnjoj Sloveniji, iza rijeke Kupe, pa bi iz toga proizlazilo da su Hrvati prije dolaska u Dalmaciju  živjeli na prostoru provincije Norik, tj. u srednjovjekovnoj Karantaniji (latinski: Carantania, Carentana, Carinthia; danas Kärnten/Koruška u južnoj Austriji) gdje je potvrđeno postojanje toponima koji sadrže ime Hrvati, kao i čitave šire regije oko Klagenfurta koja se u starim zemljovidima naziva  Crowati.&lt;ref&gt;[https://i0.wp.com/www.jassa.org/wp-content/uploads/2020/07/BRIGHT.png Karta – Spruner–Menke Atlas (In Nomine Jassa)]&lt;/ref&gt; &lt;ref&gt;[https://www.jassa.org/?p=16812 Spruner–Menke Atlas – In Nomine Jassa]&lt;/ref&gt;

To mišljenje A. Pavića zastupala je kasnije i značajna hrvatska povjesničarka Nada Klaić  koja je smatrala da je upravo stara Karantanija &quot;Velika ili Bijela Hrvatska&quot; o kojoj izvještava djelo ''De administrando imperio''.&lt;ref&gt;Nada Klaić (1920-1988) hrvatska povjesničarka — 
[https://hr.wikipedia.org/wiki/Nada_Klai%C4%87 Nada Klaić (hrvatska Wikipedija)].&lt;/ref&gt;

Međutim, prema podatcima u  poglavlju 31 o smještaju Bijele Hrvatske između Frangije na zapadu, Mađara na jugu i Pečenega koji ih napadaju s istoka, te o udaljenosti Bijele Hrvatske 30 dana putovanja od mora, Karantanija smještajem ne odgovara ni jednom od dva kriterija: najbliže more Koruškoj je Jadransko i do njega sigurno nema 30 dana puta; također, Karantaniju nisu napadali Pečenezi iz pravca istoka, nego su je s istoka mogli napadati samo Mađari. 

Stara Karantanija nikako nije mogla biti Bijela ili Velika Hrvatska kako je to smatrala Nada Klaić; tu teoriju treba odbaciti.

Problematikom prisutnosti Hrvata u Karantaniji bavio se u svom članku [http://periodica.fzf.ukim.edu.mk/godzb/GZ09(1956)/GZ09.04.%20Antoljak,%20S.%20-%20Hrvati%20u%20Karantaniji.pdf Hrvati u Karantaniji]
hrvatski povjesničar Stjepan Antoljak.&lt;ref&gt;Stjepan Antoljak (1909-1997) hrv. povjesničar; Hrvati u Karantaniji, 1956., 
Filozofski fakultet u Skopju — 
[https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Antoljak Stjepan Antoljak (hrvatska Wikipedija)].&lt;/ref&gt;
Bazirajući se na istovjetnosti pojedinih toponima u sjevernoj Dalmaciji i Lici s onima na području stare Karantanije, zastupao je mišljenje da su Hrvati doselili u Karantaniju naknadno iz Dalmacije, a ne obratno.&lt;ref&gt;Pitanjem prisutnosti Hrvata u Karantaniji bavili su se detaljno i opsežno slovenski povjesničari [https://sl.wikipedia.org/wiki/Ljudmil_Hauptmann Ljudmil Hauptmann (sl. Wikipedija)] i [https://en.wikipedia.org/wiki/Bogo_Grafenauer Bogo Grafenauer (en. Wikipedija)].&lt;/ref&gt;

==5. Teza da se Velika ili Bijela Hrvatska nalazila sjeveroistočno od Bavarske, tj. u današnjoj istočnoj Njemačkoj oko rijeke Labe==

Identifikacija naziva &quot;Bagibareia&quot; s Bavarskom navela je između ostalih i Stjepana Pantelića da u svojoj knjižici &quot;''Najstarija povijest Hrvata''&quot; (Mainz, 1993.) potraži &quot;Veliku ili Bijelu Hrvatsku&quot; Konstantina Porfirogeneta sjeverno od Bavarske, tj. na prostoru današnje istočne Njemačke oko Labe, s naročitim naglaskom na područje oko rijeke Sale između Leipziga i Hallea. 

Stjepan Pantelić (rođ. 1942. kod Virovitice) završio je studij teologije u Mainzu, stekavši tako solidno poznavanje latinskoga i njemačkoga jezika, što mu je omogućilo korištenje građe u bibliotekama i arhivima širom Njemačke u eri prije interneta.
 
Panteliću se kao povjesničaru može zamjeriti što je često olako i ishitreno donosio zaključke i tumačenja bez stvarnog utemeljenja u izvorima , kao npr. u slučaju kada je velika zapadnoslavenska plemena Abodrita te ona koja su Franci zvali Vilci (Welatabi ili Lutici) kao i Rujane ili Rugijce s otoka Rügen u Baltiku, jednostavno sve prozvao ni više ni manje nego – Hrvatima! 

Ipak, mora se Panteliću priznati da je u svojoj omanjoj knjižici (ukupno 97 str.) obilno citirao u latinskom originalu i navodio u bilješkama na dnu stranice latinske srednjovjekovne izvore od Einharda do pisama Karla Velikog  svojoj supruzi tijekom vojne protiv Avara, kao i citate iz raznih kronika i drugih dokumenata. Također, obavio je terensko istraživanje toponimije istočnog dijela Njemačke te je naišao na mjesta Gross Korbetha, Klein Korbetha i Korbetha (u srednjovjekovnim latinskim izvorima: Chruvati inferior, Chruvati superior i Chruvati) između gradova Leipziga i Halle te na grad imena Borna u okrugu Leipziga (Pantelić 1993, str. 24, 25). Borna je bilo ime prvog iz franačkih izvora poznatog kneza Dalmacije i Liburnije (817.-821. godine).&lt;ref&gt;Borna (dux Guduscanorum, dux Dalmatiae, dux Dalmatiae atque Liburniae) u 
Annales regni Francorum (818–821) — latinski tekst: 
[https://www.dmgh.de/mgh_ss_rer_germ_6 Annales regni Francorum].&lt;/ref&gt;
 
  
Također, Pantelić je sakupio niz primjera stare slavenske toponimije na prostoru istočne Njemačke, među kojima: Corwete, Curuadi, Curewate (Hersfeldski popis desetina u Friesenfeldu , kraj 9. st.); Chruuati (Kronika biskupa Thietmara, 10./11. st.); potom: Borewe, Bukuwiz, Camenitz [Kamenic], Zebegore, Krolevitz, Deliniz (usporedi naše Delnice), Dobergast, Dobrilug, Drevenitz (usporedi Drvenik), Glina (kao Glina u Hrvatskoj), Grizlav, List, Brodizi, Plawe, Racowe, Ribnitz, Slavi, Slavia, Strela, Cosence [Kosence], Studenik, Stablo, Sporno, te Lipci (Leipzig), itd. 
   
Neosporna je činjenica da je zaista čitav prostor istočne Njemačke od Odre i Nisse pa do Labe (njem. Elbe) i Saale bio nastanjen slavenskim plemenima, kako to potvrđuju izvori, još od vremena kralja Sama (prva polovica 7. stoljeća). Ta su slavenska plemena udružena u veće plemenske saveze vodila u velikoj mjeri autonomnu politiku, čas kao saveznici Franaka protiv Saksonaca (u doba Karla Velikog), čas u ratovima protiv franačkih i kasnije njemačkih vladara, sve dok u 12. stoljeću njihova politička samostalnost nije u potpunosti dokinuta te im je nametnuto kršćanstvo i germanizacija. 

Imena knezova tih Slavena između Odre i Labe pokazuju jedan općeslavenski karakter: Draško/Thrasco, Slavomir, Sedrag, Gostimil, Dobromisl, Dobrimir, Tugomir/Tugumir, Stojnev, Mistivoj, Mistislav, Višedrag, Budivoj, Pribislav, Vratislav, Vislav, itd. 
Stoga je knjižica  Stjepana Pantelića &quot;Najstarija povijest Hrvata&quot; zapravo svojevrsni vodič kroz povijest Polapskih Slavena, od kojih su do danas slavenski identitet i jezik zadržali jedino Lužički Sorbi. 

Kao zaključak ove analize Pantelićeve knjižice možemo navesti da su se neminovno neki Hrvati naselili na prostoru oko rijeke Saale u Njemačkoj; međutim, tu se radi tek o nekoliko manjih mjesta što nikako ne može biti ona Porfirogenetova &quot;Velika ili Bijela Hrvatska&quot;. Čini se da je i sam Pantelić bio svjestan toga pa je zato pretvorio sve istočnonjemačke Slavene u Hrvate (hrvatomanija), mada je i sam navodio srednjovjekovne izvore i citate koji jasno i nedvojbeno svjedoče o specifičnim imenima tih slavenskih skupina.&lt;ref&gt;Kritički prikaz: D. Karbić o Pantelićevoj knjizi *Najstarija povijest Hrvata* (Mainz, 1993) — 
[https://hrcak.srce.hr/324259 Hrčak].&lt;/ref&gt;

==6. Problem smještaja Porfirogenetovog Ilirika==
  
 „Od onih se pak Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest i ovladaše Ilirikom i Panonijom.“ 

U djelu Tome Arhiđakona [[w:Historia Salonitana|''Historia Salonitana'']]
(oko 1250. god.) piše da hrvatskoj državi pripada: &quot;tota Maronia et Chulmiae Ducatus&quot; (Maronia =Naronia = Neretvanska) što znači: &quot; čitava neretvanska i zahumska kneževina&quot;. To je danas čitavo područje i s desne i s lijeve strane rijeke Neretve. 

Grgur Barski ili poznatiji kao Pop Dukljanin u svojem latinski pisanom djelu &quot;Sclavorum Regnum&quot; (Kraljevstvo Slavena), pisanom u 12. stoljeću, sve 4 arhontije (Duklju, Trebinje, Zahumlje i Paganiju/Neretvansku) koje spominje car Konstantin (sredina 10. st.) zove zajedničkim imenom &quot;Croatia rubea&quot; (Crvena Hrvatska).&lt;ref&gt;Eduard Peričić: ''Sclavorum Regnum Grgura Barskog'' (Ljetopis popa Dukljanina), Kršćanska sadašnjost, Zagreb,1991.&lt;/ref&gt;

Jedan od najranijih spomena pojmova &quot;Bijela i Crvena Hrvatska&quot; vezano uz Hrvate na Jadranu nalazi se u djelu mletačkog kroničara iz 14. stoljeća, imenom [[w:Andrija Dandolo|Andrija Dandolo]]. Čini se da on slijedi tekst &quot;Sclavorum Regnum&quot; Grgura Barskog (12. stoljeće), ali dodaje i vlastite nadopune.

&quot;Hrvatska kronika&quot; pisana čakavskim, koju je Marko Marulić 1500. preveo na latinski, spominje samo Bijelu Hrvatsku: &quot;od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, ča su Dalmatini Nižnji..&quot;. 

Dubrovčanin [[w:Mavro Orbini|Mavro Orbini]]
oko 1600. godine u svom panslavističkom djelu na talijanskom jeziku oslanja također na jednu verziju Grgura Barskoga te  također imenuje Crvenu i Bijelu Hrvatsku.&lt;ref&gt;[https://archive.org/details/KraljevstvoSlavenaMavroOrbini/page/n5/mode/1up Kraljevstvo Slavena – digitalna verzija (Internet Archive)]&lt;/ref&gt;


Dubrovčanin Resti također ima na str. 25 i 43: &quot;Croazia Bianca, Croazia Rossa&quot;.&lt;ref&gt;Junius Resti (1671-1735) dubrovački senator i povjesničar, autor Chroniche di Ragusa,  (obuhvaća 550.-1451.);objavljeno u: zbornik JAZU Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, vo. XXV.god. 1893.&lt;/ref&gt; 

Porfirogenet kaže da se dio od Hrvata pristiglih u Dalmaciju odvojio i ovladao Ilirikom i Panonijom. Postavlja se pitanje bi li taj Porfirogenetov pojam &quot;Ilirik&quot; mogao se odnositi možda na područje &quot;Crvene Hrvatske&quot;, koja je u kasno rimsko doba od cara Dioklecijana nadalje bila imenovana &quot;Praevalis&quot; to jest Prevalitana ? 
[[File:Ancient balkans 4thcentury.png|thumb|alt=Karta rimskog Balkana u 4. stoljeću|Karta rimskog Balkana u 4. stoljeću]]


Naziv &quot;Ilirik&quot; tijekom vremena Rimskoga Carstva, od Oktavijana Augusta pa nadalje službeno je mijenjao svoj geografski opseg. Rimljani su bili svjesni da su ''Illyrii propriae dicti'' oni na prostoru današnje Crne Gore i sjeverne Albanije, protiv čije države su vodili ratove krajem 3. st. i početkom 2. st. pr. Krista. Međutim, rimskim prodorom na područje i Dalmata i Japoda i Liburna, pa i dalje na sjever oko Siska (ratovi Oktavijana u Iliriku 36./35. pr. Kr.) čitav prostor ustanovljuju kao provinciju &quot;Illyricum&quot;. 

Nakon ustanka dvaju Batona (6. do 9. god. posl. Kr.) dotadašnji &quot;Illyricum&quot; dijele u dvije provincije &quot;Pannonia&quot; i &quot;Illyricum&quot; kojega je &quot;Dalmatia&quot; jedan dio. 

Područje srednjovjekovne Karantanije, gdje se također spominju na kartama i u dokumentima Hrvati između gornje Drave i Mure u današnjoj južnoj Austriji&lt;ref&gt;Otto I. u povelji iz 954. navodi : „in pago Crouuati“ (u župi Hrvati); Otto II. 979. „pago Chruuat“, itd.; Gluhak 1990.&lt;/ref&gt; , u rimsko doba bila je provincija Noricum, a nikada &quot;Illyricum&quot;; jedino je Dioklecijanovom reformom Norik bio uvršten u prefekturu Illyricum, ali ta administrativna podjela nije utjecala na dotadašnje nazive samih provincija. Dakle, treba jasno isključiti mogućnost da bi oni Hrvati u Karantaniji, dokumentirani pod tim imenom (Crowati, itd.) mogli biti Porfirogenetovi Hrvati koji su došli u Ilirik.&lt;ref&gt;S. Antoljak, Lj. Hauptmann i B. Grafenauer smatrali su da je Porfirogenet pod “Ilirik” mislio upravo na Karantaniju, u smislu da se dio Hrvata odvojio od onih u Dalmaciji i otišao na sjever. Ne slažemo se ovdje s takvim tumačenjem.&lt;/ref&gt;
 
Ovdje smatramo da pod izrazom „Ilirik“ kod Porfirogeneta treba razumjeti onaj Ilirik koji se nalazi južno od stare rimske provincije Dalmacije u užem smislu, a to je područje južno od rijeke Neretve, tj. onaj pravi stari Ilirik gdje su obitavali ''Illyrii propriae dicti'', što je područje ranosrednjovjekovne ''Dioklije'' cara Porfirogeneta (10. st.) i ''Dokleje'' Grgura Barskoga (12. st.), što je danas Crna Gora. 

Dakle, iz izvještaja o geografskom smještaju zasebnih slavenskih arhontija (njih 4 južno od same Hrvatske) u poglavlju 30, proizlazi da su Hrvati pristigli u provinciju Dalmaciju, zavladali i nad spomenute 4 kneževine: Duklja, Trebinje, Zahumlje i Paganija (Neretvani). 

Treći dio Hrvata, kako se kaže u ovom poglavlju, zavladao je nad Panonijom, a to je onaj dio Panonije između Drave i Save, tj. današnja sjeverna Hrvatska, u rimsko doba poznat kao &quot;Pannonia Savia&quot;. 

Postoje i neki komentatori koji smatraju da Porfirogenet ili onaj pisac koji je napisao ili dopunio poglavlje 30, pod pojmom Ilirik misli na prostor današnje Like ili možda na unutrašnjost Bosne i Hercegovine, budući da se u poglavlju 30, što treba istaknuti, ne spominje uopće zemlja Bosna (prozvana po rijeci Bosni). 

Međutim, ovdje smatramo da je pisac poglavlja 30, temeljem geografskih podataka o arhontijama Slavena, područje stare uže Bosne (uz tok same rijeke Bosne) podrazumijevao možda kao dio Srbije, budući da je ne imenuje kao zasebnu jedinicu i ne spominje u ovom poglavlju uopće. Inače, Porfirogenet tvrdi da se Hrvatska primiče Srbiji kod Cetine i Hlivna, u planinama, što bi značilo da su Hrvatska i Srbija graničile možda negdje sjeverno od toka rijeke Neretve, zaobilazeći i Neretvansku kneževinu i Zahumlje.  

Područje današnje Like teško da bi ikako moglo se računati kao Porfirogenetov &quot;Ilirik&quot;, budući da je to čitavo područje nakon dalmatsko-panonskoga ustanka ulazilo u sastav provincije Dalmacije, zajedno s Liburnijom.
 
Stoga ovdje zaključujemo da je jedini &quot;Ilirik&quot; nad kojim su Hrvati mogli zavladati pored Dalmacije i Panonije bio onaj kasnorimske Prevalitane, kojega Grgur Barski tj. Pop Dukljanin, označava kao &quot;Croatia rubea&quot; (Crvena Hrvatska).

==7. ''De administrando imperio'': ''Poglavlje 31'' (dijelovi koji se odnose na Bijelu Hrvatsku i doseljenje Hrvata)==

 &quot;Hrvati koji sada nastavaju strane Dalmacije potječu od nekrštenih Hrvata koje i Bijelima nazivlju. Oni su onkraj Turske (Mađarske), stanuju blizu Frangije, a susjedi su Slavenima, nekrštenim Srbima. [...] 

 Ovi se Hrvati utekoše k romajskom caru Herakliju, prije no što se Srbi utekoše k istome caru Herakliju, u doba kada Avari svojevavši Romane odnuda izagnaše [...] Pošto su u doba istoga romajskoga cara Heraklija ovi Romani protjerani od Avara, njihove su zemlje stajale puste.
 
 Po naređenju dakle cara Heraklija ovi Hrvati, pograbivši oružje i protjeravši  odande Avare, nastane se po odredbi cara Heraklija u toj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. 

 U ovo pak doba imali su Hrvati za arhonta Porginoga oca. 

 Car pak Heraklij pošalje i dovede iz Rima svećenike, načini od njih arhiepiskopa i episkopa i prezbitere i đakone, pa pokrsti Hrvate. Ovi Hrvati imahu u ono doba arhonta Porgu. 

 [...] Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podiže manje konjaništva i pješadije, nego li krštena Hrvatska, jer ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Mađari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagena ni kondura niti trgovačkih lađa, zato što daleko je more. Od njih do mora ima 30 dana puta, a more koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more.&quot;

Vezano uz Hrvate treba obratiti pažnju i na dio teksta u poglavlju 32: 

 &quot;O Srbljima i zemlji koju sada nastavaju&quot;, 
gdje piše: 
 &quot;[...] Srblji potječu od nekrštenih Srbalja, koje i Bijelima nazivlju, što su doma tamo od Turske (Mađarske) u kraj što zovu Boiki, gdje graniči i Frangija, kao i Velika Hrvatska, ona nekrštena i Bijelom prozvana.&quot;

== 8. Analiza i interpretacija poglavlja 31 == 

U ovom poglavlju smještaj Bijele Hrvatske je određen: onkraj Mađarske (koja je u doba prve polovice 10. st. obuhvaćala i današnju Slovačku), blizu Frangije (Njemačke), a susjedi su nekrštenim Srbima. Bijelu Hrvatsku neprekidno pljačkaju Frangi, Mađari i Pečenezi, a more do kojega silaze je 30 dana puta daleko.

Iz poglavlja 32 saznajemo da Bijeli Srbi su doma tamo od Mađarske u kraju što ga zovu Boiki, gdje graniči Frangija, kao i Velika Hrvatska.

Što možemo saznati o položaju Bijele Hrvatske iz svega ovoga? 
Dakle, Bijeli Hrvati bili su susjedi Bijelim, nekrštenim Srbima. 

Isprva smo bili skloni tumačiti da se spomenuta zemlja ''Boiki'' blizu Mađarske zapravo odnosi na zapadnoukrajinske Boike koji danas žive u pograničnom prostoru Ukrajine prema Slovačkoj i Mađarskoj, kako je to smatrao svojevremeno i povjesničar Vjekoslav Klaić. Međutim, izraz &quot;gdje graniči Frangija&quot; (odnosi se na vrijeme pisanja DAI, oko 950. godine) otklonio nas je od takvoga tumačenja. 

Naime, Frangija, tj. Njemačka kralja, a potom i cara Otona I. (936-976)  nije nikada graničila niti dopirala do Karpata, pa se onda izraz ''Boiki'' niti ne može odnositi na ukrajinske Boike. Prema tome, ''Boiki'' Konstantina Porfirogeneta bila bi ipak ''Bohemia'', tj. Češka, a znamo da su Lužički Sorbi ili Serbi smješteni i danas  sjeverno od Češke. 

 „Od njih do mora ima 30 dana puta...“

Posljednji odlomak o Bijelim Hrvatima u glavi 31. :
 
 &quot;Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podiže manje konjaništva i pješadije, negoli krštena Hrvatska, jer ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Mađari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagena ni kondura niti trgovačkih lađa, zato što daleko je more. Od njih do mora ima puta 30 dana, a more koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more.&quot; 

Naime, more koje je najbliže području Leipziga je Baltičko, a do njega nema više od 400 kilometra;  uzmemo li da skupina ljudi pješke i s natovarenim konjima dnevno prevali u prosjeku 30 km, to znači da bi put od 400 km prevalili u periodu od kakvih 13 dana, što je daleko od spomenutih kod Porfirogeneta 30 dana. 

Međutim, put od tromeđe Poljske, Češke i Slovačke (jugozapadno od Krakova), pod uvjetom da ugrubo slijedi trasu rijeke Visle, do Baltičkoga mora nema više od kakvih 800 km, što podijeljeno sa 30 km po danu daje iznos od kakvih 26 dana puta. 

Veća je ipak udaljenost od Krakova pa uz rijeku Dnjestar do Crnoga mora, što zasigurno daje duljinu puta veću oko 30 dana. Naravno, nama je danas gotovo nemoguće točno izračunati koliko bi trajalo putovanje od Krakova do Baltika ili čak do Crnog mora u prvoj polovici 10. stoljeća, jer su nam mnogi parametri takvog onodobnog putovanja nepoznati (npr. opasnosti puta, trase i staze tadašnjih trgovaca, itd.)
 
Također, komentatori citiranog odlomka u povijesnoj literaturi nisu suglasni na koje more je Porfirogent točno mislio kada kaže &quot;crno&quot; ili &quot;tamno&quot;: misli li na Baltik ili na Pontos (danas poznato kao Crno more).

Ovo nas dovodi do zaključka da je Bijela Hrvatska bila smještena u prvoj polovici 10. stoljeća u krugu zapadnoslavenskih naroda, to jest negdje u neposrednom susjedstvu Boiki ili Bohemije, blizu Srba u istočnoj Njemačkoj, a ukupno između tadašnje Ugarske (obuhvaćala i današnju Slovačku  i Mađarsku) i Franačke. Sve to zajedno ukazuje na lokaciju ''Bijele Hrvatske'' u današnjoj južnoj Poljskoj.

== 9. O razlikama između poglavlja 30 i poglavlja 31 ==

Ono što je zajedničko poglavlju 30 i poglavlju 31 je da oba ističu dolazak Hrvata iz Bijele Hrvatske i borbu Hrvata protiv Avara u kojoj Hrvati pobjeđuju Avare. U ostalim elementima ta se dva izvješća razlikuju. 

Npr. u poglavlju 30 navodi se priča o 5-oro braće i 2 sestre,  koje nema u poglavlju 31.
 
U poglavlju 30 opisuje se okrutnost Franaka prema Hrvatima i borba Hrvata protiv Franaka koja je trajala 7 godina; u poglavlju 31 vlast Franaka nad Hrvatima u Dalmaciji se ne spominje. 
Spominje se tek da je Bijela Hrvatska blizu Frangije i da Frangi (Nijemci) pljačkaju Bijelu Hrvatsku. 

Nadalje, u poglavlju 30 kaže se da su se Hrvati u Dalmaciji oslobodili vlasti Franaka i primili kršćanstvo iz Rima u doba svojega arhonta Porina; u poglavlju 31 pak kaže se da su Hrvati u Dalmaciju stigli po naređenju bizantskoga cara Heraklija (610-641), što je  važno jer ovo je '''jedina u izvorima postojeća izričita datacija dolaska Hrvata''' (dakle, prva polovica 7. stoljeća). 

Nadalje, u poglavlju 31 kaže se da su Hrvati stigli u vrijeme Porginoga oca, a da su u vrijeme samoga kneza Porge primili kršćanstvo iz Rima. (Dva različita, ali ipak slična donekle imena: Porga – Porin.)&lt;ref&gt;Novija je tendencija da se u tom imenu Porin vidi inačica imena slavenskog božanstva Peruna (poljski: Piorun).; Alimov 2015.&lt;/ref&gt;

U poglavlju 30 mnogo se spominje Frangija, Franci i kralj Oton I. Za razliku od toga, u poglavlju 31 spominje se tek bizantski car Heraklije i njegova uloga, a Franaka tamo uopće nema, osim vezano uz to da je Bijela Hrvatska blizu Frangije (Njemačke).
  
U slučaju poglavlja 30 DAI neki komentatori smatraju da ga je sastavio i zapisao drugi autor, različit od pisca poglavlja 31.

Teza o dva različita pisca i o dva različita izvještaja o dolasku Hrvata zasniva se, između ostaloga, i na stilističkoj analizi tekstova u poglavlju 30 i poglavlju 31 koja ide u prilog tezi o dva različita autora. Također, često se ističe da je pisac poglavlja 30 raspolagao drugačijim informacijama i drugačijim izvorom informacija od autora poglavlja 31.

Međutim, kao što smo već isticali, moguće je da je car Konstantin imao pred sobom, u svojim bibliotekama i arhivima, već zapisane dvije različite verzije, dva različita izvješća o Hrvatima, pa je naprosto ne mogavši se odlučiti, odlučio uvrstiti oba, prepisavši ih, pri čemu se ipak čini da je prepisano tuđe izvješće ono u poglavlju 30, dok je moguće da je izvješće u poglavlju 31 skrpao on sam. 

Za poglavlje 31 se navodi da je primjer otvorene bizantske propagande (istaknuta uloga cara Heraklija pri dolasku Hrvata u 7. stoljeću), dok se za poglavlje 30 isticalo da odražava vjerojatno hrvatsku narodnu tradiciju (predanje) o dolasku, kao i hrvatsku narodnu tradiciju/sjećanje o odnosima s Francima.

U poglavlju 30. Franci su prikazani kao nasilni okupatori protiv kojih se Hrvati bore i pobjeđuju; međutim, u stvarnosti znamo da se tek knez Panonije Ljudevit borio protiv Franaka, dok je knez Dalmacije i Liburnije, Borna, bio franački saveznik i protivnik Ljudevita Posavskog. 

Od vremena Ljudevitovog ustanka protiv Franaka pa do pisanja dodatka poglavlju 30 prošlo je po prilici nekih 130 ili 140 godina (ukoliko je poglavlje 30 napisano, kako neki istraživači poput Ančića  smatraju, 60-tih godina 10. stoljeća, u vrijeme kada hrvatski kralj Stjepan Držislav dobiva od bizantskoga cara titulu patricija).&lt;ref&gt;Alimov 2015&lt;/ref&gt; 

Međutim, ovdje se ne slažemo s tezom da poglavlje 30 nužno prenosi nekakvu „čistu“ narodnu tradiciju ili sjećanje, jer elemenata nalik sjećanju sadržanom u narodnoj priči ima u oba poglavlja.&lt;ref&gt;Margetić 2001, 127-131&lt;/ref&gt; 

U poglavlju 30, u kojem se mnogo spominju Franci, položaj Bijele Hrvatske određen je prema već spomenutoj Bagibareji, a u poglavlju 31 taj položaj određen je prema smještaju Mađara/Mađarske.   
U poglavlju 30 kaže se da Hrvati u Bijeloj Hrvatskoj ulaze u savezništva i prijateljstva s Mađarima, dok poglavlje 31 ističe da Mađari kao i Pečenezi pljačkaju Bijelu Hrvatsku.


== 10. Teza o smještaju Bijele Hrvatske na prostoru današnje istočne Češke, tj. Slavnikove kneževine == 

Prema češkoj narodnoj tradiciji Česi su u današnje češke zemlje došli sa sjevera gdje su graničili s Bijelim Srbima, a iselili su se kako bi izbjegli srpsku prevlast. Prema jednoj od tih tradicija, praotac Čeh bio je rodom Leh, a došao je iz zemlje Hrvatske, kako stoji zapisano u Dalimilovoj kronici iz 14. stoljeća. (Naravno, ne iz Hrvatske na Jadranu, nego iz Bijele Hrvatske na sjeveru.) Općenito, češka historiografija danas znatnim dijelom prihvaća tezu da su neki Hrvati bili među plemenima koja su sudjelovala u etnogenezi češkog naroda.
 
Naime, dokumenti nastali na prostoru stare Češke nekim svojim navodima daju korisne smjernice o mogućoj lokaciji Bijelih Hrvata. Tako npr. dokument Praške povelje iz 1086. godine, vezano uz osnivanje Praške biskupije 973. godine, donosi podatak da su na sjevernoj granici praške biskupije živjeli: „Psouane, Chrouati et altera Chrowati, Zlasane ...“ (Pšovani, Hrvati i drugi Hrvati, Zlašani...)&lt;ref&gt;Cosmas Praguensis, *Chronica Boemorum*, Lib. II., Cap. XXXVII&lt;/ref&gt;
[[Datoteka:Screenshot iz Chronica Boemorum Lib.II, Cap.XXXVII.png|mini|alt=Opis granica praške biskupije u vrijeme osnutka |Cosmas Praguensis, Chronica Boemorum, Lib. II., Cap. XXXVII — odlomak o granicama  praške biskupije(termini).”]]

Budući da se prema podatcima Praška biskupija tada prostirala sve do Krakova u Poljskoj, tada bi ovi Hrvati živjeli negdje na prostoru južne Poljske. 

Knez istočnog dijela današnje Češke (područje istočno od Praga oko Libica i Kutne Hore) sredinom 10. stoljeća zvao se prema povijesnim izvorima Slavnik, pa se i čitava dinastija po njemu naziva Slavnikova dinastija ili Slavnikovići. O knezu Slavniku i njegovoj obitelji izvještava prvi češki kroničar: Cosmas iz Praga početkom 12. stoljeća u djelu: ''Chronica Boemorum''.&lt;ref&gt;Cosmas iz Praga (1045-1125) svećenik, pisac, povjesničar, djelo: Chronica Boemorum&lt;/ref&gt;

Jedan od Slavnikovih sinova imenom Vojtjeh bio je na kraće vrijeme biskup Praga, a krajem 10. stoljeća (997. godine) ubijen je kao mučenik na misiji širenja evanđelja kod poganih Prusa na Baltiku. Vojtjeh je kao svetac kanoniziran već 999. godine. 
 
Drugi Slavnikov sin, Sobjeslav, dao je kovati srebrni denar u kovnici u svojem sjedištu Malin  (danas oko 3 km sjeveroistočno od grada Kutna Hora).&lt;ref&gt;natpis na kovanici: Malin civitas&lt;/ref&gt;

Glavno sjedište Slavnikove obitelji bilo je u utvrđenom mjestu Libice nad Cedlinom. U rujnu 995. godine, na blagdan sv. Vaclava, grad je bio napadnut, a svi koji su tamo zatečeni bili su pobijeni, o čemu izvještava živim opisom prvi češki kroničar Cosmas iz Praga. Samo su Vojtjeh, koji je bio tada u Italiji, i njegov brat Sobjeslav, koji je bio tada u Saksoniji, izbjegli smrt. Tako je nestala kneževska obitelj Slavnikovića (kako ih nazivaju u historiografiji) iz češke povijesti. 

Vratimo se određivanju smještaja Velike ili Bijele Hrvatske. Car Konstantin Porfirogenet koji piše svoje djelo DAI oko 950. godine, u poglavlju 31 jasno navodi: 
 &quot;Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas&quot;. 

Temeljem ovoga možemo isključiti istočnu Češku, tj. Slavnikovu kneževinu, kao „Bijelu Hrvatsku“ spomenutu u djelu Konstantina Porfirogeneta, naprosto iz razloga jer je to područje u vrijeme  pisanja DAI, oko 950., bilo već pokršteno. 

Naime, i Slavnikovi pretci, kao i čitava Češka bili su pokršteni tijekom misije  svete braće iz Soluna (Konstantin/Kyrillos i Methodios) u Velikomoravsku kneževinu (863.-885.), budući da je Češka pod svojim knezom  Bořivojem I. (oko 852.–889.), iz dinastije Přemyslovića, bila vazal Velike Moravske države. 
 
Položaj i smještaj Bijele Hrvatske treba tražiti dalje, u zemljama sjeverno i istočno od Češke.

== 11. Prostor današnje Poljske kao područje gdje je bila smještena Bijela ili nekrštena Hrvatska u prvoj polovici 10. stoljeća ==

Za razliku od prostora Češke čiji su vladari prihvatili kršćanstvo još krajem 9. stoljeća, službenom godinom pokrštenja Poljaka smatra se 966. godina, kada je knez Mieszko iz dinastije Piast oženio češku princezu Dubravku. Uvjet za vjenčanje koji je postavila sama princeza (prema poljskim kronikama) bio je da knez Mieszko prihvati krštenje.
 
Ovo nas dovodi do zaključka da je čitavo područje današnje Poljske, uključujući i južnu Poljsku i Mieszkovu Velikopoljsku kneževinu, u prvoj polovici 10. stoljeća i još oko 950., kada je Porfirogenet pisao svoje djelo, bilo nekršteno. Stoga, upravo je ovo područje južne i jugozapadne Poljske najizgledniji kandidat za ono područje gdje treba tražiti Porfirogenetovu Veliku ili Bijelu Hrvatsku. 

Još u 14. st. gradski stražari u Krakowu bili su nazivani „Charwat“. 

Početkom 20. stoljeća stotine i tisuće ljudi koji su useljavali u SAD iz okolice Krakowa izjašnjavali su se u službenim dokumentima kao Bijeli Hrvati (engl. White Croats).

Neki istraživači smatraju da se Bijeli Hrvati kriju pod imenom zabilježeno u izvorima kao Vistulani (Vislani) u južnoj Poljskoj oko Krakowa koje spominje Bavarski kartograf.

== 12. Alfred Veliki (oko 890.) i Bavarski kartograf (oko 845.) ==

Anglosaksonski kralj Alfred Veliki u „Geografiji Europe“ (888-893), oslanjajući se na Orozija (Orosius) zapisao je:

 „Sjeveroistočno od Moravljana su Dalamensae; istočno od Dalamensa su Horithi (Hrvati), a sjeverno od Dalamensa su Serviani (Srbi); na zapad su Silesiani. Sjeverno od Horitha je Mazovia ...“ 

Ovdje je bitno primijetiti da ako je Mazovija (polj. Mazowsze [izgovor: Mazovše]) sjeverno od Hrvata, tada su Hrvati smješteni u današnjoj jugoistočnoj Poljskoj. 

Drugi izvori tamo lociraju skupine koje nazivaju Vistulani (Vislani) oko Krakowa, te na jugoistoku Lendjane (Lenđani); oba ova naziva izvedena su prema geografskim odrednicama: Vislani/Vistulani prema rijeci, a Lenđani (polj. Lędzianie [Lenđjanje], izvodi se od: staroslavenski: lęda = hrv. ledina). 

Izvor koji nabraja razna slavenska plemena i njihova naselja, poznat pod nazivom „Bavarski kartograf“ (oko 845.) navodi: Lendizi. Car Konstantin Porfirogenet također ih spominje kao: Lendzanenoi. 

Poljski istraživač Tadeusz Lehr-Spławiński (1950-ih) smatrao je da je upravo ime ovih Lenđana izvor za etimologiju imena: Leh, Lah (plural polj. Lachowie). Teritorij Lenđana smatra se da se prostirao na istok od rijeke Visle, oko rijeke San, pa do rijeke Wieprz [izgovor: Vjepš] te do rijeke Bug . 

Ime rijeke Bug&lt;ref&gt;Misli se na Zapadni Bug koji izvire u zapadnoj Ukrajini, teče na sjever gdje postaje državna granica između Poljske i  Bjelorusije, a potom ulazi u Poljsku gdje se ulijeva u Vislu. Postoji i tzv. Južni Bug koji izvire nekih 150 km istočnije od izvora Zapadnoga Buga, a taj Južni Bug teče na jug i ulijeva se u Crno more.&lt;/ref&gt;  mogao bi biti izvor za ime jedne od sestara iz poglavlja 30: Buga. Poznati su iz ranosrednjovjekovnih izvora Bužani kao dio Volinjana, na granici današnje Ukrajine i Poljske.&lt;ref&gt;Vjekoslav Klaić: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija; Hrvatsko Kolo,Matica hrvatska, Zagreb 1927., str 127-130.&lt;/ref&gt; 

U Hrvatskoj, u Lici prostirala se u srednjem vijeku ''Buška župa'' ili ''Bužane''; također u Hercegovini ''Buško blato'' na jugu Livanjskoga polja.

== 13. Lingoni u djelu „Historia Salonitana“ Tome Arhiđakona iz Splita, oko 1250. godine ==

Od imena Lenđana najvjerojatnije je izvedeno i mađarsko ime za Poljaka: Lengjel, od čega je izvedeno i ime koje nalazimo u djelu Tome Arhiđakona (oko 1250): Lingoni, u onom dijelu gdje Toma Arhiđakon piše da je došlo u Dalmaciju sedam ili osam plemenitih rodova iz krajeva Poljske, od onih Lingona. 

Treba napomenuti da splitski arhiđakon Toma iz sredine 13. stoljeća najvjerojatnije nije znao grčki niti mu je djelo Konstantina Porfirogeneta (10. st.) bilo fizički dostupno, pa stoga njegova vijest o 7 ili 8 plemenitih rodova iz Poljske od Lingona zapravo je neovisno svjedočanstvo koje potvrđuje navod o 5-oro braće i 2 sestre u poglavlju 30 djela DAI Konstantina Porfirogeneta.  

Ključna razlika je u tome što Toma Arhiđakon povezuje dolazak tih 7 ili 8 rodova s vremenom ostrogotskoga kralja Totile koji je živio u prvoj polovici 6. stoljeća, dok Porfirogenet u poglavlju 31 datira dolazak Hrvata u prvu polovicu 7. stoljeća.
      
Treba napomenuti da i danas u južnoj Poljskoj postoje toponimi koji sadrže hrvatsko ime u sebi, poput: Chorwatówka [izgovor:Horvatuvka], Chorwatowa [Horvatova] ... U južnoj Poljskoj nalazi se i rijeka Tugaj čije ime podsjeća na sestru Tugu iz poglavlja 30 DAI. U jugoistočnoj Poljskoj nalazi se i rijeka Cetynia [Cetinja] koja podsjeća na Cetinu u Hrvatskoj, dok hidronim San podsjeća na rijeku Sanu. 

== 14. Hrvati u kronici  ''Povest vremenih let'' Nestora iz Kijeva ==
   
Djelo ''Povijest minulih ljeta'' ili ''Nestorova kronika'' koju je koncem 11./poč.12. st. sastavio kijevski kaluđer Nestor (+1116.) na starocrkvenoslavenskom jeziku jedan je od najvažnijih izvora koji nam daju jasne podatke o smještaju velike skupine Hrvata na prostoru današnje zapadne Ukrajine.

''Nestorova kronika'' ili ''ljetopis'', glavni je izvor za ranu povijest istočnih slavenskih plemena, međutim, ta je kronika ujedno i jedan od najzanemarenijih povijesnih izvora u hrvatskoj historiografiji. 

Od poznatijih hrvatskih povjesničara ''Nestorovom kronikom'' kao izvorom pozabavio se jedino Vjekoslav Klaić, o čemu svjedoče njegovi članci objavljeni u časopisu ''Hrvatsko Kolo'' 1920-ih godina.&lt;ref&gt;[[Vjekoslav Klaić]] – [http://www.scribd.com/doc/26338581/Vjekoslav-Klai%C4%87-CRVENA-HRVATSKA Crvena Hrvatska i Crvena Rusija] Hrvatsko kolo, Matica hrvatska, Zagreb, 1927.&lt;/ref&gt; Od novijih hrvatskih povjesničara ''Nestorovu kroniku'' tek usputno spominje Neven Budak u jednoj od svojih novijih knjiga. Na kraju krajeva, ''Nestorova kronika'' do danas nije čak ni prevedena na hrvatski jezik niti ne postoji kritičko izdanje tog povijesnog izvora.

U tom djelu iznesena je povijest zbivanja na prostoru koji su nastavala istočnoslavenska plemena: od Finskoga zaljeva, Iljmenskoga jezera i Novgoroda na sjeveru pa uz porječje rijeke Dnjepar sve do Crnoga mora. Povijesni dio kronike prati događaje od 9. st. nadalje na prostoru gdje se začela formirati prostrana slavenska država pod vodstvom knezova dinastije Rurik, podrijetlom iz Skandinavije. Ta je država imala svoje glavno središte u gradu Kijevu  na Dnjepru, glavnoj prometnoj žili kucavici tog dijela Europe, te je u historiografiji postala poznata pod nazivom '''''Kijevska Rus'''''. Nestor nabraja slavenska plemena koja su živjela na tim ogromnim prostorima. Među osam plemena koja su nastavala područje današnje Ukrajine, spominje i Hrvate. Hrvati na području  Ukrajine su u Nestorovu djelu spomenuti tri puta: u općem dijelu u glavi 9, gdje kaže: 

 „I živjahu v mire Poljane i Derevljane i Sever i Radimiči i Vjatiči i Hr'vate. Dulebi že živjahu po Bugu, kde nine Volinjane, a Onliči (Uliči) i Tiverci sedjahu po Bugu i po Dnjestru i prisjedjahu k Dunajevi...“

te dva puta datirano, vezano uz ratove: u glavi 21. o vojni kijevskoga kneza Olega na Grke i Carigrad godine 904.-907., piše ovako: 

 „V leto ... ide Oleg na Greki, Igorja ostaviv v Kijeve; poja že množstvo Varjag i Sloven i Čjudi i Kriviči i Merjon i Poljani i Sever i Derevljani i Radimiči i Hr'vati i Dulebi i Tiverci ... I s njimi vsemi poide Oleg na konjeh i v korableh (2000) ... i priđe k Cesargorodu (Carigradu)“. 

U glavi 45. o vojnama kijevskoga kneza Vladimira piše:
 „V leto (993.) ide Volodomer na Hr'vati. Prišeđ'šju že jemu s vojni hrvatskija, se Pečenezi pridoše po onoj storone ot (rijeke) Souli ... „ 
  
O tome je povjesničar Vjekoslav Klaić zapisao: 
 „Ova tri mjesta u Nestorovu ljetopisu svjedoče očito da je već mnogo prije god. 862. i poslije kroz čitavo X. stoljeće ... živjelo neko slavensko pleme Hrvata, te da je to pleme u X. st. bilo više ili manje zavisno od ruskih knezova u Kijevu, dok nije sv. Vladimir god. 993. na nj poveo ''hrvatsku vojnu''.&quot;&lt;ref&gt;Vjekoslav Klaić: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija, u: Hrvatsko Kolo, knjiga VIII, Zagreb 1927.(redovno izdanje Matice hrvatske za g. 1925. i 1926.)&lt;/ref&gt;

Nestor Hrvate spominje uglavnom prije Duljeba (Volinjana), a poslije Radimiča. Iz toga se zaključuje da su obitavali u susjedstvu Duljeba, odnosno Volinjana, a to je zapadni dio današnje Ukrajine oko izvora rijeke Bug i gornjeg toka rijeke Dnjestar, regija oko gradova Lavova (Lviv), Rohatyn, Halič (Galič) i Ternopil.

== 15. Arheološka istraživanja u zapadnoj Ukrajini ==

Radovi ukrajinskih arheologa još od 1960-ih godina, a naročito posljednjih desetljeća otkrili su na tom području gornjega Podnestrovlja ostatke niza naselja i gradina koje datiraju u period od 6. do 10. stoljeća.  
Arheološka iskapanja u zapadnoj Ukrajini između 1981. i 1995. otkrila su lokalitete ranosrednjovjekovnih gradova u Prikarpatiji i zapadnoj Podoliji, datirane od 9. do 11. stoljeća. 

Riječ je o utvrđenim naseljima različitog opsega: 65% njih bilo je površine oko 0,2 hektra; 20% oko 2 hektra i oko 15% njih s više od 2 hektra. 

U regiji Prikarpatija i zap. Podolija nađeno je više od 35 gradova, od kojih su veliki smješteni na lokacijama danas poznatima kao: Plisnesk, Stilsko, Terebovlia, Halič, Revno, Lviv, Lukovišče, Rokitne, u regiji Roztočia, itd. Samo 12 od tih 36 gradova preživjelo je do 14. stoljeća.&lt;ref&gt;Korčinskij, Orest: Bijeli Hrvati i problem formiranja države u Prikarpatju, u: Bijeli Hrvati I, Rijeka 2006.&lt;/ref&gt; 
 
UNESCO u projektu zaštite kulturne i povijesne baštine ''Wooden Tserkvas of the Carpathian region in Poland and Ukraine'' spominje nalazišta dvaju velikih „gradova“ čiji ostatci su otkriveni kod današnjih sela ''Pidhoroddya'' (Podgrađe) i ''Lykovyšče'' kod današnjega grada Rohatyna, datirane u period između 6. i 8. stoljeća, a povezuje ih se s Hrvatima.&lt;ref&gt;Warsaw-Kiew 2011 https://whc.unesco.org/uploads/nominations/1424.pdf&lt;/ref&gt;

Hrvatima se pripisuju dva „goroda“ (ukr. ''horoda'') neobično velikih dimenzija u kojima su mogli stanovati desetci tisuća ljudi: ''Plisnesk'', površinom od 450 hektara, uključujući utvrdu s vjerskim poganskim centrom, sve okruženo sa 7 dugačkih i složenih linija obrane te nekoliko manjih naselja u blizini; otkriveno je i više od 142 pogrebnih humaka  (tumuli ili kurgani) koji sadrže pogrebe na oba načina: i kremacijske (paljevinske) i inhumacijske (ukopne). 

Lokalitet ''Plisnesk'' smješten je blizu sela ''Pidhirtsi'', i od 2015. zaštićen je kao „Povijesni i kulturni rezervat“ (Ancient Plisnesk).

Lokalitet ''Stilsko'', od 250 ha, s utvrdom od 15 ha, obrambene linije od 10 km ukupne duljine, smješten na rijeci Kolodnica, pritoci Dnjestra. Tamo su nađeni rijetki očuvani primjeri slavenske pretkršćanske religijske arhitekture; neki povezuju da bi nađeno svetište moglo biti posvećeno možda božanstvu imenom Hors, koje se spominje u nekim srednjovjekovnim spisima. 

Do 2008. u okolici Stilskoga nađeni su ostatci i tragovi više od 50 naselja otvorenoga tipa (bez fortifikacija) koje se datira između 8. i 10. stoljeća; kao i  oko 200 pogrebnih humaka (tumuli, kurgani).

Arheolozi i povjesničari na temelju tih nalaza smatraju da je u tom dijelu Ukrajine došlo do razvoja niza gradova-država (sličnih polisima u staroj Grčkoj i drugdje) pa se stoga o Hrvatima u tom dijelu Ukrajine govori kao o „poli-centričnoj proto-naciji“ koja se nije oblikovala u jedinstvenu veću  državu. Između ostaloga, do stvaranja neke jedinstvene hrvatske države  u Podnestrovlju nije uspjelo doći jer su mnogi lokaliteti bili prekriveni ostatcima pepela i jasnim tragovima velikog požara, što se datira  na kraj 10. st. i povezuje s događajem kod Nestora spomenutim kao „hrvatska vojna“ kneza Volodimera 993. godine.
 
U to vrijeme, krajem 10. i poč. 11. st., prestali su postojati i Stilsko i Plisnesk. Međutim, treba imati na umu da je kraj 10. st. i početak  11. st. vrijeme čestih ratova, kada nakon smrti kneza Volodimera iz Kijeva (1015), to područje osvaja i pripaja poljski knez Bolesław Chrobry. Međutim, nakon faze uništenja, dalje tijekom 11. st. na nekim lokacijama se ponovno pojavljuju naselja koja s vremenom izrastaju u regionalna središta poput već spomenutoga ''Haliča'' (Galiča) po kojem je kasnije, u doba Austro-Ugarske, čitav taj prostor postao poznat kao Galicija.

== 16. Hrvati u Ukrajini (Kijevska Rus) i Bijeli Hrvati u južnoj Poljskoj – dvije zasebne i odvojene skupine ? ==
Ovdje možemo zaključiti da i pisani izvori (Nestorova kronika s kraja 11. i poč. 12. stoljeća), i arheologija pružaju pouzdana svjedočanstva o postojanju naroda imenom Hrvati u Ukrajini tijekom ranog srednjeg vijeka, najvjerojatnije već od 6. stoljeća pa sve do njihovog uključivanja u tvorevinu poznatu kao Kijevska Rus tijekom 10. stoljeća .
Dodatnu potvrdu pruža podatak vidljiv iz statističkih podataka o stanovništvu carske Rusije za godinu 1861. gdje piše da se u regiji Volinja 17 228 ljudi izjasnilo po etničkoj pripadnosti kao Horvati.[36] Nije poznato odnosi li se to samo na muškarce ili su tim brojem obuhvaćene i žene i maloljetna djeca. 
U službenim dokumentima američke vlade „United States Congress Joint Immigration Commission“, 1911. godina, piše da se poljski imigranti u SAD rođeni oko Krakova opetovano izjašnjavaju po etničkoj pripadnosti kao Bielochrovat (White Croats).
Ovdje smatramo da se izraz „Bijeli Hrvati“ odnosio posebno na Hrvate u južnoj Poljskoj, koji su smješteni zapadnije od Hrvata u Ukrajini. Na području južno od Krakova postoji niz hidronima i toponima koji u sebi sadrže riječ „bijela“: rijeka Biała, grad Bielsko- Biała, itd. A tu je i teza o bojama koje u određenim kulturama služe za obilježavanje strana svijeta; tako se bijela u stepskim nomadskim kulturama Euroazije dovodi u vezu sa zapadnom stranom. Osim toga, i u suvremenom poljskom standardnom jeziku za stranu svijeta „sjever“ ne koristi se izraz kao u ostalih slavenskih naroda, nego „północ“ što doslovno prevedeno znači „ponoć“, to jest asocirano je s mrakom i tamom, crnom bojom.. Također, riječ za jug u poljskom jeziku je „południe“ doslovno prevedeno „podne“, što asocira toplinu, svjetlost i u konačnici crvenu boju.
Premda Nestor u svojoj kronici Povjest vrjemenih let jasno spominje Hrvate unutar prostora današnje Ukrajine, on ih ne označava epitetom “bijeli”. Ipak, na jednom mjestu navodi izraz Bijeli Hrvati, ali ih tada grupira zajedno sa Srbima i Horutanima (Karantanci). 
 
Očito se radi o skupinama smještenima izvan povijesnog prostora Kijevske Rusije, dakle, zapadno od nje. Ta distinkcija potvrđuje da su Hrvati u Podnestrovlju percipirani kao lokalni slavenski entitet, dok bi se pojam “Bijeli Hrvati” odnosio na one skupine koje su se nalazile zapadnije - u južnoj Poljskoj, potom na tromeđi Češke, Poljske i Njemačke: Chrouati et altera Chrowati iz Povelje praške biskupije koju donosi Cosmas iz Praga u djelu Chronica Boemorum (Lib.II, Cap. XXXVII), moguće čak u istočnoj Češkoj, što podržava suvremena češka historiografija.
U tom smislu, epitet &quot;bijeli&quot; nije etnički diferencijator, već prostorno-semantička oznaka orijentacije unutar slavenskog svijeta, što se dodatno podupire označavanjem strana svijeta bojama, u nomadskim kulturama, te jezičnim izrazima u poljskom jeziku poput północ (sjever, dosl. “ponoć”) i południe (jug, dosl. “podne”).


== 16. Završna razmatranja ==

Ovdje možemo zaključiti da i pisani izvori (Nestorova kronika s kraja 11. i poč. 12. stoljeća), i arheologija pružaju pouzdana svjedočanstva o postojanju naroda imenom Hrvati u Ukrajini tijekom ranog srednjeg vijeka, najvjerojatnije već od 6. stoljeća pa sve do njihovog uključivanja u tvorevinu poznatu kao Kijevska Rus tijekom 10. stoljeća . 

Dodatnu potvrdu pruža podatak vidljiv iz statističkih podataka o stanovništvu carske Rusije za godinu 1861. gdje piše da se u regiji Volinja 17 228 ljudi izjasnilo po etničkoj pripadnosti kao Horvati.&lt;ref&gt;Gluhak 1990, str. 145&lt;/ref&gt; Nije poznato odnosi li se to samo na muškarce ili su tim brojem obuhvaćene i žene i maloljetna djeca. Nadalje, u službenim dokumentima američke vlade „United States Congress Joint Immigration Commission“, 1911. godina, piše da se poljski imigranti u SAD rođeni oko Krakova opetovano izjašnjavaju po etničkoj pripadnosti kao Bielochrovat  (White Croats). 

Sve ovo uzevši zajedno potvrđuje da je prostor južne Poljske i zapadne Ukrajine područje gdje su u ranom srednjem vijeku, van svake sumnje, obitavali Hrvati koje Konstantin Porfirogenet u svom djelu ''De administrando imperio'' naziva ''Bijeli Hrvati''. Prostor Ukrajine je mjesto formiranja Hrvata kao naroda slavenskog jezika (toponimi i hidronimi sežu čak i dalje na istok Ukrajine sve do Kijeva i dalje). 

Ovdje smatramo da se izraz „Bijeli Hrvati“ odnosio posebno na Hrvate u južnoj Poljskoj, koji su smješteni zapadnije od Hrvata u Ukrajini. Na području južno od Krakova postoji niz hidronima i toponima koji u sebi sadrže riječ „bijela“: rijeka Biała, grad Bielsko- Biała, itd. A tu je i teza o bojama koje u određenim kulturama služe za obilježavanje strana svijeta; tako se bijela u stepskim nomadskim kulturama Euroazije dovodi u vezu sa zapadnom stranom. Osim toga, i u suvremenom poljskom standardnom jeziku za stranu svijeta „sjever“ ne koristi se izraz kao u ostalih slavenskih naroda, nego „północ“ što doslovno prevedeno znači „ponoć“, to jest asocirano je s mrakom i tamom, crnom bojom.. Također, riječ za jug  u poljskom jeziku je „południe“ doslovno prevedeno „podne“, što asocira toplinu, svjetlost i u konačnici crvenu boju.
 
Premda Nestor u svojoj kronici ''Povest vremenih let'' jasno spominje Hrvate unutar prostora današnje Ukrajine, on ih ne označava epitetom “bijeli”. Ipak, na jednom mjestu navodi izraz ''Bijeli Hrvati'', ali ih tada grupira zajedno sa Srbima i Horutanima (Karantanci) - očito se radi o skupinama smještenima izvan povijesnog prostora Kijevske Rusije, dakle zapadno od nje.
Ta distinkcija potvrđuje da su Hrvati u Podnestrovlju percipirani kao lokalni slavenski entitet, dok bi se pojam “Bijeli Hrvati” odnosio na one skupine koje su se nalazile zapadnije - u južnoj Poljskoj, potom na tromeđi Češke, Poljske i Njemačke (Chrouati et altera Chrowati iz Povelje praške biskupije koju donosi Cosmas iz Praga u djelu ''Chronica Boemorum'' (Lib.II, Cap. XXXVII), moguće čak u istočnoj Češkoj, što podržava suvremena češka historiografija.
 
U tom smislu, epitet &quot;bijeli&quot; nije etnički diferencijator, već prostorno-semantička oznaka orijentacije unutar slavenskog svijeta - što se dodatno podupire kodiranjem boja prema stranama svijeta u nomadskim kulturama, te jezičnim izrazima u poljskom jeziku poput północ (sjever, dosl. “ponoć”) i południe (jug, dosl. “podne”).


== 17. Zaključak ==

U ovom radu željeli bismo istaknuti sljedeće: iako se na povijesnim zemljovidima iz 19. stoljeća i oko godine 1900. '''''Bijela Hrvatska''''' uporno smješta na prostor zapadne Ukrajine, povijesna vrela, prije svega Nestorova kronika (kraj 11. /početak 12. stoljeća) ne podupiru takav smještaj „Bijele Hrvatske“. Nestor iz Kijeva Hrvate na prostoru Kijevske Rus (današnja Ukrajina) nikada ne naziva &quot;bijeli&quot;, nego jednostavno: Hrvati, Hr'vate, itd. Jedini puta kada navodi pojam &quot;Hrvati Bjeli&quot; u svom djelu, grupira ih zajedno sa &quot;Serbima i Horutancima&quot;, dakle s narodima izvan prostora povijesne Kijevske Rus. 

 Zaključak 1: Hrvati na prostoru stare Kijevske Rus (današnja Ukrajina) nisu &quot;Bijeli Hrvati&quot;, nego samo Hrvati.

Svi podatci sakupljeni, kako u djelu Konstantina Porfirogeneta, tako i drugi (prvenstveno češke legende o Bijelim Hrvatima i povijesni dokumenti) upućuju na to da su „Bijeli Hrvati“ ranog srednjeg vijeka bili više geografski odvojenih skupina, koje su živjele na prostoru u blizini Češke, tj. u njezinom neposrednom susjedstvu, najvjerojatnije na širem prostoru južne Poljske. 

Spomen Hrvata u zapisanim češkim legendama koje se odnose na život svetog Vaclava (latinski: Wenceslaus) kojeg je 935. godine ubio njegov rođeni brat Boleslav I. Okrutni (češki: Boleslav I. Ukrutný, † 967). Njihova majka Drahomira (Dragomira) nakon toga je iz straha pobjegla &quot;k Hrvatima&quot;/&quot;u zemlju Hrvata&quot;.

Češke kronike, poput Dalimilove kronike iz 14. stoljeća izvodile su čak podrijetlo češkog naroda, preko mitskog osnivača Čeha, iz zemlje Hrvata (Charvaty) što se ne odnosi na jadransku Hrvatsku, nego na Hrvatsku smještenu negdje na prostoru današnje Poljske, a u susjedstvu Lužičkih Srba u današnjoj Istočnoj Njemačkoj.

Nadalje najvažniji češki dokument koji spominje čak dvije skupine Hrvata, među drugim slavenskim plemenima, je tekst ''Povelja o utemeljenju praške biskupije''kojega donosi u svojoj kronici Cosma iz Praga (''Chronica Boemorum'', početak 12. stoljeća). Sam tekst spomenute povelje nastao je u drugoj polovici 11. stoljeća, a govori o granicama biskupije u vrijeme njezina utemeljenja 973. godine. 

U tekstu se navodi do kojih sve naroda, rijeka i gradova sežu granice praške biskupije. Tako piše da na sjeveru granice biskupije sežu do: &quot;... Psouane, Chruati et altera Chrowati, Zlasane...&quot;, što nam jasno daje do znanja da su negdje sjeverno od područja vlasti čeških (praških) knezova Přemyslovića, dakle sjeverno od same Češke, u drugoj polovici 10. stoljeća (973.) živjele dvije skupine Hrvata. 

Pogledamo li zemljopisnu kartu Češke i okolnih zemalja, vidimo da sjeverno od čeških granica i današnjih i povijesnih, nalazi se pokrajina Poljske danas poznata pod administrativnim nazivom: Vojvodstvo Donje-šlesko (poljski: Wojewódstwo Dolnośląskie)[čitaj: Vojevudstvo Dolnošlonskje]s danas glavnim gradom Wroclawom na rijeci Odri te njemu susjedno Vojvodstvo Opolskie, a iza toga Vojvodstvo Śląnskie (Šlesko) sa središtem u gradu Katowice. Sljedeće po redu prema istoku je Vojvodstvo Małopolskie (Malopoljsko) s glavnim gradom Krakovom (poljski: Kraków). Nakon Malopoljskog, sljedeće i posljednje vojvodstvo  na području jugoistočne poljske, koje graniči s današnjom Slovačkom na jugu i Ukrajinom na istoku, je vojvodstvo Podkarpackie.

Dakle, Hrvati na sjevernim granicama praške biskupije u 10. stoljeću najvjerojatnije su naseljavali područje jednog od prva tri spomenuta vojvodstva: Donješlesko, Opolskje ili Šlesko, budući da dokument ističe da  područje Krakova predstavlja istočne granice praške biskupije. Spomenute 3 današnje regije smještene su na jugozapadu Poljske, od granice s Njemačkom na zapadu pa do granice s Češkom na jugozapadu, i do tromeđe današnje Poljske, Češke i Slovačke. (Samo granično područje između Češke i Slovačke čini regija Moravska.)  

S druge strane, Porfirogenet, kao najraniji povijesni izvor o doseljenju Hrvata u Dalmaciju, ističe da '''''Belohrovati''''' (grčki:Βελοχροβάτοι, transliteracija: ''Belochrobatoi'') žive u susjedstvu bijelih, nekrštenih Srba, s onu stranu Mađarske, kod zemlje Boiki (Bohemija = Češka) te da kod zemlje Boiki graniče i nekrštena Srbija i nekrštena Hrvatska i Frangija (Franačka). 

Također, Porfirogenet navodi imena 7 klanova (ili 7 plemena) koji su u savezu pod vodstvom Hrvata došli u Dalmaciju. Ime jednog od te braće je i Kluk, inače ime koje se pojavljuje kao toponim upravo najčešće na prostoru istočne Češke (Kluk, Kluky) u nazivima vrlo starih sela koji su zabilježeni još u 14. stoljeću. Također, u češkom jeziku postoji imenica „kluk“, u značenju: momak, mladić, drug. Navodno, isti izraz „kluk“ poznat je i u nekim poljskim regionalnim govorima.

Nadalje, Porfirogenet u svom djelu piše da i knez Zahumlja u prvoj polovici 10. stoljeća, Mihajlo, izvodi podrijetlo svoje  obitelji s područja oko rijeke Visle.

Toma Arhiđakon iz Splita, premda piše sredinom 13. stoljeća, neovisno o Porfirogenetu, također spominje dolazak 7 ili 8 plemenitih rodova iz područja Poljske. 
'''''Horithi''''' Alfreda Velikoga, s kraja 9. stoljeća, smješteni su na prostor između Moravske i Mazovije (i opet Poljska).

 Zaključak 2: Na temelju prikupljenih podataka: iz djela Konstantina VII Porfirogeneta o smještaju Bijelih Hrvata (sredina 10. st.), iz hagiografskih djela o smrti svetog Vaclava (935. godine), iz teksta Povelje o osnutku i granicama praške biskupije (973. godine), iz djela Alfreda Velikog o smještaju Horitha (9. stoljeće),iz podatka kod Porfirogeneta o podrijetlu obitelji kneza Mihajla (prva polovica 10. stoljeća) te u konačnici i podatak o podrijetlu 7 ili 8 plemenitih rodova  od Lingona, iz Poljske, kod Tome Arhiđakona (sredina 13. stoljeća) koji se oslanja na starije izvore, ne preostaje nam drugo nego da zaključimo da se Bijela Hrvatska nalazila u prvoj polovici i sredinom 10. stoljeća na prostoru današnje jugozapadne i južne Poljske (povijesni prostor regije Šleske ili Šlezije, a možda i Malopoljske oko Krakova).
 

'''Put i smjer seobe od sjevera prema Jadranu''' 
 
Iz '''''Bijele Hrvatske''''' Hrvati su u savezu s drugim slavenskim rodovima migrirali na jug preko Češke u današnju južnu Austriju (srednjovjekovna Karantanija) gdje su zabilježeni brojni slavenski toponimi, među njima i Crowati, Chrouatti, itd., čak i za veća područja, kao što je šire područje Klagenfurta. Potvrdu slavenske toponimije i one vezane baš uz Hrvate nalazimo u imenu oveće župe (pagus Chruuati) na širem području oko današnjeg Klagenfurta što je potvrđeno u nizu dokumenata careva ottonske dinastije (Otto I., II., III. ) iz 10. stoljeća, što je pretočeno u povijesne zemljovide objavljene u Njemačkoj ....

Uslijed seobi na zapad i jug iz prostora Bijele Hrvatske (Poljska), neka područja naselile su brojnije hrvatske skupine, a na drugim mjestima riječ je bila o svega nekoliko manjih naselja, kao što je bio slučaj, kako se čini, na prostoru oko Leipziga i Hallea u istočnoj Njemačkoj. 

 Zaključak 3: '''''Bijela Hrvatska''''', smještena na prostorima današnje jugozapadne i južne Poljske, bila je dio šireg područja naseljavanja skupina pod imenom ''Horvat/Hrovat/Harvat/ Hrvat''.To potvrđuju izvorni dokumenti i toponimija s prostora današnje južne Austrije (njemački: Kärnten, hrvatski: Koruška, stara povijesna Carantania, Carentana ili Carinthia iz izvora); dokumenti iz 11. stoljeća iz okolice Leipziga te tamošnja još danas uočljiva toponimija. Svjedočanstvo o velikoj skupini Hrvata u Ukrajini ostavlja nam Nestor iz Kijeva u svom djelu &quot;Povijest minulih ljeta&quot; (''Povest vremenih let)''. 

 Zaključak 4: Nije bila riječ o jednom kompaktnom prostornom kontinuitetu, nego su skupine pod imenom Horvat/Harvat/Hrovat/Hrvat živjele na velikom prostoru ispresijecane naseljima drugih slavenskih skupina, što je bila posljedica seoba i migracija. Područja koja su naseljavale skupine pod hrvatskim imenom nalaze se, potvrđeno u izvorima, od današnje '''zapadne Ukrajine''', preko '''jugozapadne i južne Poljske''' ('''Bijela Hrvatska'''), moguće i dijelova '''istočne Češke''', sve do nekoliko sela u okolici Leipziga u istočnoj Njemačkoj, te u '''južnoj Austriji'''(stara Karantanija) i u konačnici - '''u Hrvatskoj na Jadranu''', s tim da je zabilježeno postojanje hidronima Horvatska '''u zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja''' (stara Slavonija). Pojedinačni toponimi koji sadrže ime Hrvat zabilježeni su i u susjednim zemljama: u Sloveniji, Srbiji (Hrtkovci) i drugdje na Balkanu, sve do Grčke. 

U takvom kontekstu prilika na terenu, Porfirogenet je napisao da Veliku ili Bijelu Hrvatsku pljačkaju Frangi, Mađari i Pečenezi. Koliko nam je poznato Hrvate u Podnestrovlju u zapadnoj Ukrajini nisu pljačkali Frangi/Franci, ali su ih pljačkali Pečenezi i mogli su ih pljačkati Mađari. Hrvate na jugozapadu Poljske nisu pljačkali Pečenezi, nego Franci i Mađari u prvoj polovici 10. stoljeća. Iz tih razloga, Porfirogenetov smještaj Bijele ili Velike Hrvatske je okvirno točan: između Franaka na zapadu, Mađara na jugu i Pečenega na istoku. 

 Zaključak 5: Porfirogenet je položaj Bijele ili Velike Hrvatske sasvim dobro posložio i opisao, obzirom na stanje kartografije i ukupno geografije u 10. stoljeću. Caru-piscu  ne može se ništa zamjerati niti predbacivati, ako je u svojoj predodžbi uslijed informacija koje je imao i dobio o Hrvatima na sjeveru, povezao i pomiješao u jednu cjelinu Bijele Hrvate s tromeđe Češke, Poljske i Njemačke te Mađarske (koja je obuhvaćala tada i Slovačku) s Hrvatima u Ukrajini o kojima je možda također čuo. Također, treba ustvrditi da iz fizičkog očišta promatrača u Konstantinopolu, Bijela ili Velika Hrvatska uistinu je smještena iza Mađarske, &quot;s onu stranu Mađarske&quot;, naročito ako uzmemo u obzir da je današnja Slovačka bila dio tadašnje Ugarske/Mađarske. Fizička pozicija promatrača u Konstantinopolu tada doista daje smještaj Bijele ili Velike Hrvatske u južnu i jugozapadnu Poljsku, kako je to istaknuto izrazima &quot;tamo od Mađarske, s onu stranu Mađarske&quot; u poglavljima 31 i poglavlju 32 gdje se spominje u oba ta poglavlja Bijele Hrvate u susjedstvu Bijelih Srba.  

 Zaključak 6: Put i smjer (pravac) seobi Hrvata. Ukupna slika seoba  Hrvata koja nam se ocrtava iz ovih istraživanja: iz Ukrajine Hrvati su migrirali na zapad preko južne Poljske (Bijela Hrvatska) sve do Češke, a odatle preko južne Austrije (Karantanija/Koruška) sve do Jadrana. 

 Zaključak 7: Oni Hrvati koji su ostali tamo na sjeveru, u ''Velikoj'' ili ''Bijeloj Hrvatskoj'', s vremenom su u procesu etnogeneze postali sastavni dio tamošnjih nacija: u prvom redu Poljaka, a potom vjerojatno i Čeha. Današnji preostatci slavenskih govornika na prostoru austrijske Koruške (stara Karantanija) danas se izjašnjavaju kao pripadnici slovenske nacionalne manjine, što nije čudno obzirom na to da im je Slovenija tijekom više od tisuću godina života i razvoja bila najbliže i jezično i geografsko područje uz koje su bili neposredno fizički vezani. Premda je stanovništvo stare Karantanije pripadalo, kako se čini, različitim slavenskim skupinama, Hrvati su među karantanskim Slavenima jedna od dokumentima najbolje posvjedočenih skupina. 

Hrvati u Ukrajini postupno su se ne asimilirali, nego transformirali na onim područjima svog obitavanja, budući da je bila riječ o velikim hrvatskim skupinama, okupljenima oko velikih ranosrednjovjekovnih naselja. 

 Zaključak 8: Nominalni identitet Hrvata u Ukrajini se tijekom vremena mijenjao: od regionalnog identiteta Galiča/Haličizne u 12. i 13. stoljeću, kada ta područja Lavova/Lviva i Galiča postaju uzdignuta na rang kraljevstva nakon raspada Kijevske Rus i nakon i tijekom mongolskih invazija (koje nisu bile jednokratan događaj kako se ponekad misli), pa sve do stvaranja zasebnog &quot;rutenskog&quot; ili &quot;rusinskog&quot; ili &quot;rusičkog&quot; identiteta zapadnih Ukrajinaca u gornjem Podnjestrovlju, oko Karpatskih gora te u Podoliji. Identitet zapadnoukrajinskih Rusina ili Rusiča ili Rutena opet sadrži u sebi potpodjele na: Lemke, Bojke i Hutsule.

== Bilješke ==
&lt;references/&gt;

== Povijesni izvori i literatura ==

 Konstantin Porfirogenet: ''O upravljanju carstvom'', Zagreb 1994.

 Neven Budak: * ''Prva stoljeća Hrvatske'', Zagreb 1994.
              * ''Hrvatska povijest od 550. do 1100.'', Zagreb 2018.

 Franjo Rački: ''Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća'', Zagreb 2009.

 Vjekoslav Klaić: * ''Povijest Hrvata'', Zagreb 1974.
                  * ''Crvena Hrvatska i Crvena Rusija'', u: Hrvatsko Kolo, MH, Zagreb 1927.

 Nada Klaić: ''Povijest Hrvata u srednjem vijeku'', Zagreb 1990.

 Hrvoje Gračanin: ''Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća)'', Zagreb 2011.

 Paulus Diaconus: ''Historia Langobardorum''/ Pavao Đakon: ''Povijest Langobarda'', Zagreb 2010. 

 Lujo Margetić: * ''O etnogenezi Hrvata i Slavena'', Split 2007.
                * ''„Dolazak Hrvata“/“Ankunft der Kroaten“'', Split 2001.

 
 Robert Matijašić: ''Povijest hrvatskih zemalja u kasnoj antici od Dioklecijana do Justinijana'', Zagreb 2012. 

 
 Mario Grčević: ''Ime „Hrvat“ u etnogenezi južnih Slavena'', Zagreb-Dubrovnik, 2019.

 Ivan Mužić: ''Hrvati i autohtonost'', Split 2001.

 Eduard Peričić: ''Sclavorum Regnum Grgura Barskog (Ljetopis popa Dukljanina)'', Zagreb 1991.

 Ivo Rendić Miočević: ''U potrazi za hrvatskom kolijevkom'', Split 2000.

 Franjo Vondraček: ''Češke povjesnice – dodiri s Hrvatima'', Sv. Ivan Zelina 2004.

 Cosmae Pragensis: ''Chronica Boemorum'', Berolini MCMXXIII

 Stjepan Krizin Sakač: ''Hrvati do stoljeća VII. (Izabrani radovi o hrvatskoj etnogenezi, I. dio)'', Zagreb 2000.


 ''Bijeli Hrvati 1'': (zbornik radova: J. Bechcicki, F. Dvornik, G. Iljinskij, O. Korčinskij, T. Lehr-Spławiński,T. Lewicki, O. Malyckij, L.Peřich, N. Pintarić, O. Strižak, E. Šimek, M. Vach, J. Widajewicz), Rijeka 2006.

 Evgen Paščenko: ''Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine'', Zagreb 1999. 

 Stjepan Pantelić: ''Najstarija povijest Hrvata'', Mainz 1993.

 Alemko Gluhak: ''Porijeklo imena Hrvat'', Zagreb 1990.

 Ranko Matasović: ''Ime Hrvata'', Zagreb 2019.

 D. J. Alimov: ''Hrvati, kult Peruna i slavenski gentilizam'' (Komentari na hipotezu Ante Miloševića o identitetu Porina i Peruna), Starohrvatska Prosvjeta III (42), 141-164 

 Stjepan Antoljak: ''Hrvati u Karantaniji'', Skopje 1956.

[[Kategorija:Hrvatska povijest|Hrvatska povijest]]
[[Kategorija:Historiografija]]
[[Kategorija:Znanstveni radovi]]
[[Kategorija:Krunoslav Mrkoci]]</text>
      <sha1>q5o1lgiea9ag38fsg1eboa0yli6zke2</sha1>
    </revision>
    <revision>
      <id>63623</id>
      <parentid>63622</parentid>
      <timestamp>2026-09-01T13:35:10Z</timestamp>
      <contributor>
        <username>Coronus Tenebrosius</username>
        <id>7277</id>
      </contributor>
      <comment>/* SMJEŠTAJ BIJELE ILI VELIKE HRVATSKE */</comment>
      <origin>63623</origin>
      <model>wikitext</model>
      <format>text/x-wiki</format>
      <text bytes="76379" sha1="dze1zsl64sz61kpez4uz0zkz9a5929k" xml:space="preserve">[[Krunoslav Mrkoci]]

= SMJEŠTAJ BIJELE ILI VELIKE HRVATSKE = 


== 1. Uvod ==

Najstariji povijesni izvor koji govori o dolasku Hrvata u njihovu današnju domovinu i o zemlji iz koje su došli jest djelo bizantskog&lt;ref&gt;Historiografski nazivi Bizant, Bizantsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo uvedeni su u modernoj povijesnoj znanosti radi jednostavnijeg označavanja države koja je nakon 476. godine ostala jedini politički, upravni i vojni nasljednik Rimskoga Carstva. Car Konstantin oko 330. godine osniva novu prijestolnicu Konstantinopol na mjestu starogrčke naseobine Byzantion, odakle potječe i naziv Bizant. Država je trajala gotovo tisuću godina (476.–1453.) i obuhvaćala prostore današnje Grčke i Male Azije. Službena religija bila je pravoslavna, a u 7. stoljeću grčki jezik zamjenjuje latinski kao službeni. Službeni naziv države bio je grčki: ''Basileia tōn Rhōmaiōn'', a latinski: ''Imperium Romanum''.&lt;/ref&gt;
cara Konstantina VII. Porfirogeneta (905.–959.), poznato pod latinskim naslovom ''De administrando imperio''
(“O upravljanju carstvom”). Djelo je izvorno napisano grčkim jezikom, a latinski naslov ''[https://archive.org/details/porphyrogenitus-1967-dai/page/153/mode/2up De administrando imperio]'' dali su mu kasniji europski priređivači i izdavači.&lt;ref&gt;Prvo tiskano izdanje djela ''De administrando imperio'' priredio je Ioannes Meursius 1611. godine. [https://archive.org/details/constantiniimper00cons Constantini Imperatoris Porphyrogeniti De administrando imperio (latinski tekst, 1611)]
&lt;/ref&gt;

Car Konstantin svoje je djelo zamislio kao priručnik i izvor pouzdanih informacija o susjednim narodima i državama, namijenjen svome maloljetnom sinu i prijestolonasljedniku Romanu (938.–963.). Prema podatcima unutar samog teksta, djelo je nastalo između 948. i 952. godine, pa se kao okvirna godina nastanka obično uzima 950.

Poglavlja 30. i 31. djela ''De administrando imperio'' (dalje: DAI) sadrže hrvatsku origo gentis, tj. priču o podrijetlu naroda. Hrvati nisu jedini slavenski narod koji ima zabilježenu predaju o “zemlji iz koje su došli” u svoja sadašnja obitavališta.&lt;ref&gt;Češka tradicija također poznaje predaje o podrijetlu (npr. Dalimilova kronika, 14. st.). Kijevski ljetopisac Nestor (kraj 11./početak 12. st.) daje izvornu priču o podrijetlu Slavena. Pradomovinu smješta u Podunavlje, odakle su se, prema njemu, Slaveni pod pritiskom Vlaha/Voloha (što se možda odnosi na Rimljane i vrijeme njihovog dolaska na područje srednjeg i donjeg Dunava; međutim, moguće je da se odnosi i na Kelte/Gale te na njihovu ekspanziju u 4. st. pr. Krista) pomaknuli prema sjeveru, na područje oko Visle. Nestor navodi da su tom migracijom nastali Ljahi/Lahi (Lehi), tj. poljska slavenska plemena, a od njih istočnoslavenski Radimiči i Vjatiči.&lt;/ref&gt;
Međutim, Porfirogenetova priča o podrijetlu i dolasku Hrvata na Jadran, izložena u dvjema različitim verzijama, razlikuje se nizom detalja i datiranim povijesnim kontekstom (Avari, car Heraklije /610.–641./) od drugih takvih predaja o podrijetlu slavenskih naroda.

'''Naziv ''Bijela ili Velika Hrvatska''
'''

Pojam „Bijela ili Velika Hrvatska“, koji je i u naslovu ovog rada, proizlazi iz samog Porfirogenetova djela gdje u posljednjem odlomku poglavlja 31 piše: 
 
 „Ὅτι ἣ μεγάλη Χρωβατία, ἣ καὶ ἄσπρη ἐπονομαζομένη, ἀβάπτιστος τυγχάνει μέχρι τῆς σήμερον, καθὼς καὶ οἱ πλησιάζοντες αὐτὴν Σέρβλοι.“

Što doslovno znači: 

 “Jer Velika Hrvatska, koja se također naziva Bijelom, jest nekrštena sve do današnjega dana, kao i Srbi koji joj se nalaze u blizini.” 


Određen broj autora i istraživača koji su se bavili Porfirogenetovim tekstom smatraju da u jezičnom kontekstu Porfirogenetova vremena izraz „he megale“ osim doslovnog značenja „velika“, imao je također i značenje „stara“, valjda pod utjecajem upotrebe latinskog &quot;maior&quot; (značenje: 1.veći, 2. stariji). 

Naime, u bizantskoj etnografiji pridjev μεγάλη (‘velika’) često ne označuje samo veličinu, nego i starinu, tj. izvorno, matično područje. To značenje odgovara i latinskom &quot;maior&quot;', koji se u rimskim geografskim i etnografskim tekstovima redovito upotrebljavao u značenju ‘stariji’, ‘prvotni’, ‘matični’. Stoga dio istraživača smatra da Porfirogenetov izraz ‘he megale Chrovatia’ znači ‘izvorna’ ili ‘stara Hrvatska’, a ne nužno ‘velika’ u prostornom smislu.”


[[File:Location of White Croatia and White Serbia in 560.jpg|thumb|alt=Karta smještaja Bijele Hrvatske i Bijele Srbije oko 560. godine|Karta smještaja Bijele Hrvatske i Bijele Srbije oko 560. godine prema ranosrednjovjekovnim izvorima]]

== 2. ''De administrando imperio'': ''Poglavlje 30''  (dio o Hrvatima) &lt;ref&gt;prijevod: Nikola pl. Tomašić (1864-1918) pravnik, sveučilišni profesor, financijski 
stručnjak (obnašao vodeće položaje u nizu banaka), političar, saborski zastupnik, 
povjesničar (Temelji hrvatskoga državnoga prava, 1909), poliglot, vrstan znalac klasičnih 
jezika, a od 1910.-1912. ban Hrvatske i Slavonije.&lt;/ref&gt; ==

 &quot;Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje, gdje su sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod, naime petero braće Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivši se od njih skupa s narodom svojim, dođoše u Dalmaciju i nađoše ondje Avare koji držaše tu zemlju.&lt;ref&gt;Κλουκας (Kloukas), Λόβελος (Lobelos), Κοσέντζης (Kosentzes), Μουχλώ (Mouchlo), 
Χρωβάτος (Chrobatos), Τουγά (Touga), Βουγά (Bouga); izgovor: [Klukas, Lovelos, 
Kosencis, Muhlo, Hrovatos, Tuga, Buga].&lt;/ref&gt;

 I neko vrijeme ratujući jedni s drugima, nadjačaju Hrvati i jedne od Avara pokolju, a ostale prisile da im se pokore. Od toga doba ovladaše tom zemljom Hrvati. 

 A ima još uvijek u Hrvatskoj potomaka Avara i pozna im se da su Avari.
 
 Ostali pak Hrvati ostadoše kod Frangije, i zovu se danas Bjelohrvati, imajući svoga vlastitoga Arhonta, a podložni su Otonu Velikomu, kralju Frangije i Saske. Oni su nekršteni, a ulaze s Turcima (Mađarima) u tazbine (savezništva) i prijateljstva. 

 Od onih se pak Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest i ovladaše Ilirikom i Panonijom. I ovi imahu samosvojnog arhonta, koji tek šiljahu prijateljske darove arhontu Hrvatske. Ali nakon stanovitoga vremena padnu i oni Hrvati u Dalmaciji pod Franke, kamo su i prije, dok bjehu u njihovoj zemlji potpadali. 

 A bili su Franci protiv njih tako nesmiljeni, da i naprščad (dojenčad) hrvatsku ubijahu i psima ih bacahu. Ne mogavši Hrvati to od Franaka podnašati, odmetnu se od njih i poubijaju arhonte koje od njih imađahu. Toga radi diže se na njih iz Frangije velika vojska, i vojevaše jedni s drugima sedam godina, napokon teško nadvladaju Hrvati, i pogube Franke sve i njihova arhonta Kocila. 

 Ostavši od onda samosvojni i samovlasni, zatraže od Rima sv. Krst. I poslaše im biskupe i pokrste ih za vlade Porina njihovoga arhonta. 

 Zemlja je njihova podijeljena u 11 županija: Hlijevansku (Livno), Cetinsku, Imotsku, Plivanjsku, Pesentsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku (Sidraga), Ninsku, a Ban njihov vlada Krbavom, Likom i Gackom. 

 Rečena Hrvatska i ostali Sloveni&lt;ref&gt;Sloveni - Slaveni su sami sebe nazivali kako proizlazi iz djela Crnorizca Hrabara, 
Nestorove kronike i drugih: Slovene/Slovjene. Bizantski pisci (Prokopije, Menander, 
Teofilakt, Nikefor i drugi) pišu: Sklabenoi [izgovor: Sklavenoí], Sklabenous [Sklavenus], 
Sklabinoi [Sklavinoi]. Car Konstantin u spisu De adm. imp. koristi tri oblika: Sklabenoi 
[Sklavenoi], Sklaboi [Sklavoi] i Sklabinioi [Sklavinioi].&lt;/ref&gt;
  ovako su položeni: Dioklija primiče se kastelima Dračkima, naime Lješu (Elisu), Ulcinju (Helkinije) i Baru (Antibar) i ide do Kotora, a u gorama primiče se Srbiji. Od grada Kotora započinje se arhontija Trebinjska i pruža se do Raguze (Dubrovnik), a u gorama susjedna je Srbiji. Od Raguze započimlje se arhontija Zahumljana i pruža se do Neretve &lt;ref&gt;Konstantin piše Orontios umjesto Naróntios (Narón u Strabona).&lt;/ref&gt;
 rijeke, na strani morskoj primiče se Paganom a prema gorama na sjever primiče se Hrvatom, sučelice pak Srbiji.
 
&lt;center&gt;
[[File:Pagania Zahumlje Travunia Duklja.png|600px|alt=Karta hrvatskih i susjednih sklavinija u 9. stoljeću|Karta hrvatskih i susjednih sklavinija u 9. stoljeću]]
&lt;/center&gt;

 Od rijeke Neretve počinje Paganija i pruža se do rijeke Cetine, a ima tri županije, i to: Rastok, Mokro i Dalen. Od ovih dvije županije , to jest Rastok i Mokro leže uz more. Ove imaju i sagene (lađe). Dalen je pak daleko od mora, a njegovi stanovnici žive od poljskoga gospodarstva.  

 Susjedna su Paganom 4 otoka: Mljet, Korčula, Brač i Hvar, vrlo lijepa i plodna, ali s pustim gradovima i množinom močvara. Žitelji njihovi drže blaga (stoku) i žive od njega. 

 Od Cetine pak rijeke započimlje zemlja Hrvatska i proteže se primorjem do međa istarskih, to jest do grada Labina. U gorama ponešto i preseže temat istarski; primiče se pak kod Cetine i Hlijevna zemlji srpskoj jer zemlja srpska sučelice je sa svim ostalim zemljama, a na sjeveru primiče se Hrvatskoj, na jugu pak Bugarskoj. 

 Odkada dođoše rečeni Sloveni, ovladaše cijelom zemljom Dalmacijom. Romajski pak gradovi obrađivahu otoke i življahu od njih. Ali od Pagana (Neretvana) svagdan u roblje odvođeni i ubijani, ostaviše otoke, želeći na kopnu raditi zemlju. U tom ih pak spriječavahu Hrvati jer ne davahu njima danak, već sve što danas daju Slovenima, to davahu strategu (bizantskom zapovjedniku). 

 Ne mogavši tako živjeti, pristupiše Baziliju (*Bazilije I. Makedonac, 867.- 886.) slavnome caru i podučiše ga o svemu rečenom. Slavni ovaj car Bazilije naredi da sve što se davalo strategu, podaju Sovenima, da u miru žive s njima; samo malo nešto da daju strategu, tek da se pokaže njihovo podaništvo i  podvrženost romajskim carevima i njihovu strategu. 

 I odonda su svi ti gradovi tributarni Slovenima i plaćaju im danak, i to grad Split 200 nomismata, grad Trogir 100, grad Zadar 110, grad Osor 100, grad Rab 100, grad Krk 100, tako da je zajedno 710 nomismata, osim vina i drugih različnih stvari, jer to davahu još povrh onih nomismata. Grad pak Raguza (Dubrovnik) leži među dvjema zemljama, Zahumskom i Trebinjskom, a Raguzani imaju svoje vinograde u tim objema zemljama i plaćaju arhontu zahumskom 21, a arhontu trebinjskome 36 nomismata. &quot;

==3. Analiza i interpretacija: Što je ''Bagibareia''?==

 &quot;Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje (grč. Bagibareia), gdje su sada Bjelohrvati.&quot;

Mnogi istraživači smatraju da je &quot;Bagibareia&quot; zapravo Bavarska. Drugi su upozorili da &quot;Bagibareia&quot; ne može biti Bavarska,  budući da car Porfirogenet u ostalim svojim djelima za označavanje Bavarske upotrebljava drugačiji naziv; u djelu ''De thematibus'' (O temama) Porfirogenet za Bavarsku koristi izraz grč. ''Baioure''; na isto je upozorio i Stjepan Krizin Sakač  u Konstantinovu djelu &quot;''De caerimoniis aulae byzantinae''&quot;.&lt;ref&gt;  Sakač: O kavkasko-iranskom podrijetlu Hrvata, u: Hrvati do stoljeća VII., Zagreb 2000.&lt;/ref&gt; 

Vezano uz naziv Bagibareia, treba znati sljedeće. U starogrčkom jeziku slovo imenom beta (transliterirano latiničnim: B, b) čitalo se i izgovaralo kao glas /b/; međutim, glasovne promjene u govornom grčkom jeziku dovele su do toga da se u srednjovjekovno bizantsko doba u grčkim riječima glas /b/ izgovarao kao glas /v/; to je tzv. &quot;vitacizam&quot;. 

Međutim, pisci bizantskoga doba  da bi zapisali glas /b/  koji je dolazio u stranim riječima i nazivima često su se za tu svrhu i dalje služili slovom beta (B, b); tek se postupno kasnije za bilježenje glasa /b/ koji je dolazio u stranim riječima koristi sve više kombinacija slova  &quot;mp&quot;, kao u primjeru zapisivanja hrvatske titule &quot;ban&quot; kao &quot;mpanos &quot;.&lt;ref&gt; Kinnamos, tajnik cara Manuela Komnena (1143-1180) jedini je Grk osim Porfirogeneta koji spominje bana; zapisuje ga kao: mpanos. I u novogrčkom jeziku glas /b/ zapisuje se kombinacijom slova „mp”.&lt;/ref&gt; 

Porfirogenet,  dakle, u svojim tekstovima još uvijek koristi slovo beta (B,b) za zapisivanja oba glasa: i za glas /v/ kao i za glas /b/. Primjer te dvostruke upotrebe slova beta je i Porfirogenetov naziv za Hrvate koji zapisuje kao: ''Hrobatoi'', što se naravno treba čitati kao [[Hrovatoi]].

Također, druga glasovna promjena u grčkom jeziku koja se dogodila tijekom bizantskoga razdoblja je promjena starogrčkog glasovnoga skupa /gi, ge/ u izgovoru i čitanju u glas/j/; primjer starogrčki: hagia u bizantskom se izgovara kao [aja]. Tako i u primjeru riječi zapisane kao Bagibareia postoji mogućnost čitanja kao: Bajvaria.&lt;ref&gt;Naročito, uzmemo li u obzir monoftongizaciju starogrčkih diftonga koja se izgovorno provodila uglavnom  izjednačavanjem glasovne vrijednosti starog diftonga prema drugom članu (u ovom slučaju: ei&gt;/i,/, u Bagibareia, izgovor: [Bajvaria])&lt;/ref&gt;
 
Uzmemo li u obzir mogućnost da je dio o Hrvatima u poglavlju 30 napisao drugi autor (različit od autora poglavlja 31), tada postoji mogućnost da je taj drugi autor upotrebljavao za Bavarsku drugi naziv nego car Porfirogenet u svojim spisima gdje koristi &quot;Baioure&quot; za Bavarsku. Međutim, ne mora uopće biti riječ o drugom autoru ili naknadnom umetku: sasvim je moguće da je sam car imao pred sobom u svojim arhivima dva različita pisana izvješća o Hrvatima, pa ih je kao takve samo prepisao.
 
Druga mogućnost značenja naziva &quot;Bagibareia&quot; bio bi naziv planine &quot;Babja gora&quot; (grč. Babeiaoreia) koji je car Konstantin, tj. pisac 30. poglavlja,  prilagodio i zapisao po sluhu. U slavenskom svijetu danas postoji više Babjih gora, a jedna od većih je Babja gora na tromeđi Poljske, Češke i Slovačke.&lt;ref&gt;{{Wikipedija|Babia Góra|en}}&lt;/ref&gt;
&lt;center&gt;
[[File:8maja2006 babiagora 035.jpg|600px|alt=Babia Góra|Babia Góra – pogled s poljske strane]]
&lt;/center&gt;

==4. Teza da je Bijela Hrvatska bila na prostoru srednjovjekovne Karantanije, tj. današnje austrijske pokrajine Kärnten (hrv. Koruška)==
Još u 19. st. prevoditelji i komentatori Porfirogeneta poput Armina Pavića (1844-1914) smatrali su da je Bagibaria &quot;Babja gora&quot;, ali Pavić je smatrao da je riječ o gori u današnjoj Sloveniji, iza rijeke Kupe, pa bi iz toga proizlazilo da su Hrvati prije dolaska u Dalmaciju  živjeli na prostoru provincije Norik, tj. u srednjovjekovnoj Karantaniji (latinski: Carantania, Carentana, Carinthia; danas Kärnten/Koruška u južnoj Austriji) gdje je potvrđeno postojanje toponima koji sadrže ime Hrvati, kao i čitave šire regije oko Klagenfurta koja se u starim zemljovidima naziva  Crowati.&lt;ref&gt;[https://i0.wp.com/www.jassa.org/wp-content/uploads/2020/07/BRIGHT.png Karta – Spruner–Menke Atlas (In Nomine Jassa)]&lt;/ref&gt; &lt;ref&gt;[https://www.jassa.org/?p=16812 Spruner–Menke Atlas – In Nomine Jassa]&lt;/ref&gt;

To mišljenje A. Pavića zastupala je kasnije i značajna hrvatska povjesničarka Nada Klaić  koja je smatrala da je upravo stara Karantanija &quot;Velika ili Bijela Hrvatska&quot; o kojoj izvještava djelo ''De administrando imperio''.&lt;ref&gt;Nada Klaić (1920-1988) hrvatska povjesničarka — 
[https://hr.wikipedia.org/wiki/Nada_Klai%C4%87 Nada Klaić (hrvatska Wikipedija)].&lt;/ref&gt;

Međutim, prema podatcima u  poglavlju 31 o smještaju Bijele Hrvatske između Frangije na zapadu, Mađara na jugu i Pečenega koji ih napadaju s istoka, te o udaljenosti Bijele Hrvatske 30 dana putovanja od mora, Karantanija smještajem ne odgovara ni jednom od dva kriterija: najbliže more Koruškoj je Jadransko i do njega sigurno nema 30 dana puta; također, Karantaniju nisu napadali Pečenezi iz pravca istoka, nego su je s istoka mogli napadati samo Mađari. 

Stara Karantanija nikako nije mogla biti Bijela ili Velika Hrvatska kako je to smatrala Nada Klaić; tu teoriju treba odbaciti.

Problematikom prisutnosti Hrvata u Karantaniji bavio se u svom članku [http://periodica.fzf.ukim.edu.mk/godzb/GZ09(1956)/GZ09.04.%20Antoljak,%20S.%20-%20Hrvati%20u%20Karantaniji.pdf Hrvati u Karantaniji]
hrvatski povjesničar Stjepan Antoljak.&lt;ref&gt;Stjepan Antoljak (1909-1997) hrv. povjesničar; Hrvati u Karantaniji, 1956., 
Filozofski fakultet u Skopju — 
[https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Antoljak Stjepan Antoljak (hrvatska Wikipedija)].&lt;/ref&gt;
Bazirajući se na istovjetnosti pojedinih toponima u sjevernoj Dalmaciji i Lici s onima na području stare Karantanije, zastupao je mišljenje da su Hrvati doselili u Karantaniju naknadno iz Dalmacije, a ne obratno.&lt;ref&gt;Pitanjem prisutnosti Hrvata u Karantaniji bavili su se detaljno i opsežno slovenski povjesničari [https://sl.wikipedia.org/wiki/Ljudmil_Hauptmann Ljudmil Hauptmann (sl. Wikipedija)] i [https://en.wikipedia.org/wiki/Bogo_Grafenauer Bogo Grafenauer (en. Wikipedija)].&lt;/ref&gt;

==5. Teza da se Velika ili Bijela Hrvatska nalazila sjeveroistočno od Bavarske, tj. u današnjoj istočnoj Njemačkoj oko rijeke Labe==

Identifikacija naziva &quot;Bagibareia&quot; s Bavarskom navela je između ostalih i Stjepana Pantelića da u svojoj knjižici &quot;''Najstarija povijest Hrvata''&quot; (Mainz, 1993.) potraži &quot;Veliku ili Bijelu Hrvatsku&quot; Konstantina Porfirogeneta sjeverno od Bavarske, tj. na prostoru današnje istočne Njemačke oko Labe, s naročitim naglaskom na područje oko rijeke Sale između Leipziga i Hallea. 

Stjepan Pantelić (rođ. 1942. kod Virovitice) završio je studij teologije u Mainzu, stekavši tako solidno poznavanje latinskoga i njemačkoga jezika, što mu je omogućilo korištenje građe u bibliotekama i arhivima širom Njemačke u eri prije interneta.
 
Panteliću se kao povjesničaru može zamjeriti što je često olako i ishitreno donosio zaključke i tumačenja bez stvarnog utemeljenja u izvorima , kao npr. u slučaju kada je velika zapadnoslavenska plemena Abodrita te ona koja su Franci zvali Vilci (Welatabi ili Lutici) kao i Rujane ili Rugijce s otoka Rügen u Baltiku, jednostavno sve prozvao ni više ni manje nego – Hrvatima! 

Ipak, mora se Panteliću priznati da je u svojoj omanjoj knjižici (ukupno 97 str.) obilno citirao u latinskom originalu i navodio u bilješkama na dnu stranice latinske srednjovjekovne izvore od Einharda do pisama Karla Velikog  svojoj supruzi tijekom vojne protiv Avara, kao i citate iz raznih kronika i drugih dokumenata. Također, obavio je terensko istraživanje toponimije istočnog dijela Njemačke te je naišao na mjesta Gross Korbetha, Klein Korbetha i Korbetha (u srednjovjekovnim latinskim izvorima: Chruvati inferior, Chruvati superior i Chruvati) između gradova Leipziga i Halle te na grad imena Borna u okrugu Leipziga (Pantelić 1993, str. 24, 25). Borna je bilo ime prvog iz franačkih izvora poznatog kneza Dalmacije i Liburnije (817.-821. godine).&lt;ref&gt;Borna (dux Guduscanorum, dux Dalmatiae, dux Dalmatiae atque Liburniae) u 
Annales regni Francorum (818–821) — latinski tekst: 
[https://www.dmgh.de/mgh_ss_rer_germ_6 Annales regni Francorum].&lt;/ref&gt;
 
  
Također, Pantelić je sakupio niz primjera stare slavenske toponimije na prostoru istočne Njemačke, među kojima: Corwete, Curuadi, Curewate (Hersfeldski popis desetina u Friesenfeldu , kraj 9. st.); Chruuati (Kronika biskupa Thietmara, 10./11. st.); potom: Borewe, Bukuwiz, Camenitz [Kamenic], Zebegore, Krolevitz, Deliniz (usporedi naše Delnice), Dobergast, Dobrilug, Drevenitz (usporedi Drvenik), Glina (kao Glina u Hrvatskoj), Grizlav, List, Brodizi, Plawe, Racowe, Ribnitz, Slavi, Slavia, Strela, Cosence [Kosence], Studenik, Stablo, Sporno, te Lipci (Leipzig), itd. 
   
Neosporna je činjenica da je zaista čitav prostor istočne Njemačke od Odre i Nisse pa do Labe (njem. Elbe) i Saale bio nastanjen slavenskim plemenima, kako to potvrđuju izvori, još od vremena kralja Sama (prva polovica 7. stoljeća). Ta su slavenska plemena udružena u veće plemenske saveze vodila u velikoj mjeri autonomnu politiku, čas kao saveznici Franaka protiv Saksonaca (u doba Karla Velikog), čas u ratovima protiv franačkih i kasnije njemačkih vladara, sve dok u 12. stoljeću njihova politička samostalnost nije u potpunosti dokinuta te im je nametnuto kršćanstvo i germanizacija. 

Imena knezova tih Slavena između Odre i Labe pokazuju jedan općeslavenski karakter: Draško/Thrasco, Slavomir, Sedrag, Gostimil, Dobromisl, Dobrimir, Tugomir/Tugumir, Stojnev, Mistivoj, Mistislav, Višedrag, Budivoj, Pribislav, Vratislav, Vislav, itd. 
Stoga je knjižica  Stjepana Pantelića &quot;Najstarija povijest Hrvata&quot; zapravo svojevrsni vodič kroz povijest Polapskih Slavena, od kojih su do danas slavenski identitet i jezik zadržali jedino Lužički Sorbi. 

Kao zaključak ove analize Pantelićeve knjižice možemo navesti da su se neminovno neki Hrvati naselili na prostoru oko rijeke Saale u Njemačkoj; međutim, tu se radi tek o nekoliko manjih mjesta što nikako ne može biti ona Porfirogenetova &quot;Velika ili Bijela Hrvatska&quot;. Čini se da je i sam Pantelić bio svjestan toga pa je zato pretvorio sve istočnonjemačke Slavene u Hrvate (hrvatomanija), mada je i sam navodio srednjovjekovne izvore i citate koji jasno i nedvojbeno svjedoče o specifičnim imenima tih slavenskih skupina.&lt;ref&gt;Kritički prikaz: D. Karbić o Pantelićevoj knjizi *Najstarija povijest Hrvata* (Mainz, 1993) — 
[https://hrcak.srce.hr/324259 Hrčak].&lt;/ref&gt;

==6. Problem smještaja Porfirogenetovog Ilirika==
  
 „Od onih se pak Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest i ovladaše Ilirikom i Panonijom.“ 

U djelu Tome Arhiđakona [[w:Historia Salonitana|''Historia Salonitana'']]
(oko 1250. god.) piše da hrvatskoj državi pripada: &quot;tota Maronia et Chulmiae Ducatus&quot; (Maronia =Naronia = Neretvanska) što znači: &quot; čitava neretvanska i zahumska kneževina&quot;. To je danas čitavo područje i s desne i s lijeve strane rijeke Neretve. 

Grgur Barski ili poznatiji kao Pop Dukljanin u svojem latinski pisanom djelu &quot;Sclavorum Regnum&quot; (Kraljevstvo Slavena), pisanom u 12. stoljeću, sve 4 arhontije (Duklju, Trebinje, Zahumlje i Paganiju/Neretvansku) koje spominje car Konstantin (sredina 10. st.) zove zajedničkim imenom &quot;Croatia rubea&quot; (Crvena Hrvatska).&lt;ref&gt;Eduard Peričić: ''Sclavorum Regnum Grgura Barskog'' (Ljetopis popa Dukljanina), Kršćanska sadašnjost, Zagreb,1991.&lt;/ref&gt;

Jedan od najranijih spomena pojmova &quot;Bijela i Crvena Hrvatska&quot; vezano uz Hrvate na Jadranu nalazi se u djelu mletačkog kroničara iz 14. stoljeća, imenom [[w:Andrija Dandolo|Andrija Dandolo]]. Čini se da on slijedi tekst &quot;Sclavorum Regnum&quot; Grgura Barskog (12. stoljeće), ali dodaje i vlastite nadopune.

&quot;Hrvatska kronika&quot; pisana čakavskim, koju je Marko Marulić 1500. preveo na latinski, spominje samo Bijelu Hrvatsku: &quot;od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, ča su Dalmatini Nižnji..&quot;. 

Dubrovčanin [[w:Mavro Orbini|Mavro Orbini]]
oko 1600. godine u svom panslavističkom djelu na talijanskom jeziku oslanja također na jednu verziju Grgura Barskoga te  također imenuje Crvenu i Bijelu Hrvatsku.&lt;ref&gt;[https://archive.org/details/KraljevstvoSlavenaMavroOrbini/page/n5/mode/1up Kraljevstvo Slavena – digitalna verzija (Internet Archive)]&lt;/ref&gt;


Dubrovčanin Resti također ima na str. 25 i 43: &quot;Croazia Bianca, Croazia Rossa&quot;.&lt;ref&gt;Junius Resti (1671-1735) dubrovački senator i povjesničar, autor Chroniche di Ragusa,  (obuhvaća 550.-1451.);objavljeno u: zbornik JAZU Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, vo. XXV.god. 1893.&lt;/ref&gt; 

Porfirogenet kaže da se dio od Hrvata pristiglih u Dalmaciju odvojio i ovladao Ilirikom i Panonijom. Postavlja se pitanje bi li taj Porfirogenetov pojam &quot;Ilirik&quot; mogao se odnositi možda na područje &quot;Crvene Hrvatske&quot;, koja je u kasno rimsko doba od cara Dioklecijana nadalje bila imenovana &quot;Praevalis&quot; to jest Prevalitana ? 
[[File:Ancient balkans 4thcentury.png|thumb|alt=Karta rimskog Balkana u 4. stoljeću|Karta rimskog Balkana u 4. stoljeću]]


Naziv &quot;Ilirik&quot; tijekom vremena Rimskoga Carstva, od Oktavijana Augusta pa nadalje službeno je mijenjao svoj geografski opseg. Rimljani su bili svjesni da su ''Illyrii propriae dicti'' oni na prostoru današnje Crne Gore i sjeverne Albanije, protiv čije države su vodili ratove krajem 3. st. i početkom 2. st. pr. Krista. Međutim, rimskim prodorom na područje i Dalmata i Japoda i Liburna, pa i dalje na sjever oko Siska (ratovi Oktavijana u Iliriku 36./35. pr. Kr.) čitav prostor ustanovljuju kao provinciju &quot;Illyricum&quot;. 

Nakon ustanka dvaju Batona (6. do 9. god. posl. Kr.) dotadašnji &quot;Illyricum&quot; dijele u dvije provincije &quot;Pannonia&quot; i &quot;Illyricum&quot; kojega je &quot;Dalmatia&quot; jedan dio. 

Područje srednjovjekovne Karantanije, gdje se također spominju na kartama i u dokumentima Hrvati između gornje Drave i Mure u današnjoj južnoj Austriji&lt;ref&gt;Otto I. u povelji iz 954. navodi : „in pago Crouuati“ (u župi Hrvati); Otto II. 979. „pago Chruuat“, itd.; Gluhak 1990.&lt;/ref&gt; , u rimsko doba bila je provincija Noricum, a nikada &quot;Illyricum&quot;; jedino je Dioklecijanovom reformom Norik bio uvršten u prefekturu Illyricum, ali ta administrativna podjela nije utjecala na dotadašnje nazive samih provincija. Dakle, treba jasno isključiti mogućnost da bi oni Hrvati u Karantaniji, dokumentirani pod tim imenom (Crowati, itd.) mogli biti Porfirogenetovi Hrvati koji su došli u Ilirik.&lt;ref&gt;S. Antoljak, Lj. Hauptmann i B. Grafenauer smatrali su da je Porfirogenet pod “Ilirik” mislio upravo na Karantaniju, u smislu da se dio Hrvata odvojio od onih u Dalmaciji i otišao na sjever. Ne slažemo se ovdje s takvim tumačenjem.&lt;/ref&gt;
 
Ovdje smatramo da pod izrazom „Ilirik“ kod Porfirogeneta treba razumjeti onaj Ilirik koji se nalazi južno od stare rimske provincije Dalmacije u užem smislu, a to je područje južno od rijeke Neretve, tj. onaj pravi stari Ilirik gdje su obitavali ''Illyrii propriae dicti'', što je područje ranosrednjovjekovne ''Dioklije'' cara Porfirogeneta (10. st.) i ''Dokleje'' Grgura Barskoga (12. st.), što je danas Crna Gora. 

Dakle, iz izvještaja o geografskom smještaju zasebnih slavenskih arhontija (njih 4 južno od same Hrvatske) u poglavlju 30, proizlazi da su Hrvati pristigli u provinciju Dalmaciju, zavladali i nad spomenute 4 kneževine: Duklja, Trebinje, Zahumlje i Paganija (Neretvani). 

Treći dio Hrvata, kako se kaže u ovom poglavlju, zavladao je nad Panonijom, a to je onaj dio Panonije između Drave i Save, tj. današnja sjeverna Hrvatska, u rimsko doba poznat kao &quot;Pannonia Savia&quot;. 

Postoje i neki komentatori koji smatraju da Porfirogenet ili onaj pisac koji je napisao ili dopunio poglavlje 30, pod pojmom Ilirik misli na prostor današnje Like ili možda na unutrašnjost Bosne i Hercegovine, budući da se u poglavlju 30, što treba istaknuti, ne spominje uopće zemlja Bosna (prozvana po rijeci Bosni). 

Međutim, ovdje smatramo da je pisac poglavlja 30, temeljem geografskih podataka o arhontijama Slavena, područje stare uže Bosne (uz tok same rijeke Bosne) podrazumijevao možda kao dio Srbije, budući da je ne imenuje kao zasebnu jedinicu i ne spominje u ovom poglavlju uopće. Inače, Porfirogenet tvrdi da se Hrvatska primiče Srbiji kod Cetine i Hlivna, u planinama, što bi značilo da su Hrvatska i Srbija graničile možda negdje sjeverno od toka rijeke Neretve, zaobilazeći i Neretvansku kneževinu i Zahumlje.  

Područje današnje Like teško da bi ikako moglo se računati kao Porfirogenetov &quot;Ilirik&quot;, budući da je to čitavo područje nakon dalmatsko-panonskoga ustanka ulazilo u sastav provincije Dalmacije, zajedno s Liburnijom.
 
Stoga ovdje zaključujemo da je jedini &quot;Ilirik&quot; nad kojim su Hrvati mogli zavladati pored Dalmacije i Panonije bio onaj kasnorimske Prevalitane, kojega Grgur Barski tj. Pop Dukljanin, označava kao &quot;Croatia rubea&quot; (Crvena Hrvatska).

==7. ''De administrando imperio'': ''Poglavlje 31'' (dijelovi koji se odnose na Bijelu Hrvatsku i doseljenje Hrvata)==

 &quot;Hrvati koji sada nastavaju strane Dalmacije potječu od nekrštenih Hrvata koje i Bijelima nazivlju. Oni su onkraj Turske (Mađarske), stanuju blizu Frangije, a susjedi su Slavenima, nekrštenim Srbima. [...] 

 Ovi se Hrvati utekoše k romajskom caru Herakliju, prije no što se Srbi utekoše k istome caru Herakliju, u doba kada Avari svojevavši Romane odnuda izagnaše [...] Pošto su u doba istoga romajskoga cara Heraklija ovi Romani protjerani od Avara, njihove su zemlje stajale puste.
 
 Po naređenju dakle cara Heraklija ovi Hrvati, pograbivši oružje i protjeravši  odande Avare, nastane se po odredbi cara Heraklija u toj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. 

 U ovo pak doba imali su Hrvati za arhonta Porginoga oca. 

 Car pak Heraklij pošalje i dovede iz Rima svećenike, načini od njih arhiepiskopa i episkopa i prezbitere i đakone, pa pokrsti Hrvate. Ovi Hrvati imahu u ono doba arhonta Porgu. 

 [...] Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podiže manje konjaništva i pješadije, nego li krštena Hrvatska, jer ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Mađari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagena ni kondura niti trgovačkih lađa, zato što daleko je more. Od njih do mora ima 30 dana puta, a more koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more.&quot;

Vezano uz Hrvate treba obratiti pažnju i na dio teksta u poglavlju 32: 

 &quot;O Srbljima i zemlji koju sada nastavaju&quot;, 
gdje piše: 
 &quot;[...] Srblji potječu od nekrštenih Srbalja, koje i Bijelima nazivlju, što su doma tamo od Turske (Mađarske) u kraj što zovu Boiki, gdje graniči i Frangija, kao i Velika Hrvatska, ona nekrštena i Bijelom prozvana.&quot;

== 8. Analiza i interpretacija poglavlja 31 == 

U ovom poglavlju smještaj Bijele Hrvatske je određen: onkraj Mađarske (koja je u doba prve polovice 10. st. obuhvaćala i današnju Slovačku), blizu Frangije (Njemačke), a susjedi su nekrštenim Srbima. Bijelu Hrvatsku neprekidno pljačkaju Frangi, Mađari i Pečenezi, a more do kojega silaze je 30 dana puta daleko.

Iz poglavlja 32 saznajemo da Bijeli Srbi su doma tamo od Mađarske u kraju što ga zovu Boiki, gdje graniči Frangija, kao i Velika Hrvatska.

Što možemo saznati o položaju Bijele Hrvatske iz svega ovoga? 
Dakle, Bijeli Hrvati bili su susjedi Bijelim, nekrštenim Srbima. 

Isprva smo bili skloni tumačiti da se spomenuta zemlja ''Boiki'' blizu Mađarske zapravo odnosi na zapadnoukrajinske Boike koji danas žive u pograničnom prostoru Ukrajine prema Slovačkoj i Mađarskoj, kako je to smatrao svojevremeno i povjesničar Vjekoslav Klaić. Međutim, izraz &quot;gdje graniči Frangija&quot; (odnosi se na vrijeme pisanja DAI, oko 950. godine) otklonio nas je od takvoga tumačenja. 

Naime, Frangija, tj. Njemačka kralja, a potom i cara Otona I. (936-976)  nije nikada graničila niti dopirala do Karpata, pa se onda izraz ''Boiki'' niti ne može odnositi na ukrajinske Boike. Prema tome, ''Boiki'' Konstantina Porfirogeneta bila bi ipak ''Bohemia'', tj. Češka, a znamo da su Lužički Sorbi ili Serbi smješteni i danas  sjeverno od Češke. 

 „Od njih do mora ima 30 dana puta...“

Posljednji odlomak o Bijelim Hrvatima u glavi 31. :
 
 &quot;Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podiže manje konjaništva i pješadije, negoli krštena Hrvatska, jer ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Mađari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagena ni kondura niti trgovačkih lađa, zato što daleko je more. Od njih do mora ima puta 30 dana, a more koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more.&quot; 

Naime, more koje je najbliže području Leipziga je Baltičko, a do njega nema više od 400 kilometra;  uzmemo li da skupina ljudi pješke i s natovarenim konjima dnevno prevali u prosjeku 30 km, to znači da bi put od 400 km prevalili u periodu od kakvih 13 dana, što je daleko od spomenutih kod Porfirogeneta 30 dana. 

Međutim, put od tromeđe Poljske, Češke i Slovačke (jugozapadno od Krakova), pod uvjetom da ugrubo slijedi trasu rijeke Visle, do Baltičkoga mora nema više od kakvih 800 km, što podijeljeno sa 30 km po danu daje iznos od kakvih 26 dana puta. 

Veća je ipak udaljenost od Krakova pa uz rijeku Dnjestar do Crnoga mora, što zasigurno daje duljinu puta veću oko 30 dana. Naravno, nama je danas gotovo nemoguće točno izračunati koliko bi trajalo putovanje od Krakova do Baltika ili čak do Crnog mora u prvoj polovici 10. stoljeća, jer su nam mnogi parametri takvog onodobnog putovanja nepoznati (npr. opasnosti puta, trase i staze tadašnjih trgovaca, itd.)
 
Također, komentatori citiranog odlomka u povijesnoj literaturi nisu suglasni na koje more je Porfirogent točno mislio kada kaže &quot;crno&quot; ili &quot;tamno&quot;: misli li na Baltik ili na Pontos (danas poznato kao Crno more).

Ovo nas dovodi do zaključka da je Bijela Hrvatska bila smještena u prvoj polovici 10. stoljeća u krugu zapadnoslavenskih naroda, to jest negdje u neposrednom susjedstvu Boiki ili Bohemije, blizu Srba u istočnoj Njemačkoj, a ukupno između tadašnje Ugarske (obuhvaćala i današnju Slovačku  i Mađarsku) i Franačke. Sve to zajedno ukazuje na lokaciju ''Bijele Hrvatske'' u današnjoj južnoj Poljskoj.

== 9. O razlikama između poglavlja 30 i poglavlja 31 ==

Ono što je zajedničko poglavlju 30 i poglavlju 31 je da oba ističu dolazak Hrvata iz Bijele Hrvatske i borbu Hrvata protiv Avara u kojoj Hrvati pobjeđuju Avare. U ostalim elementima ta se dva izvješća razlikuju. 

Npr. u poglavlju 30 navodi se priča o 5-oro braće i 2 sestre,  koje nema u poglavlju 31.
 
U poglavlju 30 opisuje se okrutnost Franaka prema Hrvatima i borba Hrvata protiv Franaka koja je trajala 7 godina; u poglavlju 31 vlast Franaka nad Hrvatima u Dalmaciji se ne spominje. 
Spominje se tek da je Bijela Hrvatska blizu Frangije i da Frangi (Nijemci) pljačkaju Bijelu Hrvatsku. 

Nadalje, u poglavlju 30 kaže se da su se Hrvati u Dalmaciji oslobodili vlasti Franaka i primili kršćanstvo iz Rima u doba svojega arhonta Porina; u poglavlju 31 pak kaže se da su Hrvati u Dalmaciju stigli po naređenju bizantskoga cara Heraklija (610-641), što je  važno jer ovo je '''jedina u izvorima postojeća izričita datacija dolaska Hrvata''' (dakle, prva polovica 7. stoljeća). 

Nadalje, u poglavlju 31 kaže se da su Hrvati stigli u vrijeme Porginoga oca, a da su u vrijeme samoga kneza Porge primili kršćanstvo iz Rima. (Dva različita, ali ipak slična donekle imena: Porga – Porin.)&lt;ref&gt;Novija je tendencija da se u tom imenu Porin vidi inačica imena slavenskog božanstva Peruna (poljski: Piorun).; Alimov 2015.&lt;/ref&gt;

U poglavlju 30 mnogo se spominje Frangija, Franci i kralj Oton I. Za razliku od toga, u poglavlju 31 spominje se tek bizantski car Heraklije i njegova uloga, a Franaka tamo uopće nema, osim vezano uz to da je Bijela Hrvatska blizu Frangije (Njemačke).
  
U slučaju poglavlja 30 DAI neki komentatori smatraju da ga je sastavio i zapisao drugi autor, različit od pisca poglavlja 31.

Teza o dva različita pisca i o dva različita izvještaja o dolasku Hrvata zasniva se, između ostaloga, i na stilističkoj analizi tekstova u poglavlju 30 i poglavlju 31 koja ide u prilog tezi o dva različita autora. Također, često se ističe da je pisac poglavlja 30 raspolagao drugačijim informacijama i drugačijim izvorom informacija od autora poglavlja 31.

Međutim, kao što smo već isticali, moguće je da je car Konstantin imao pred sobom, u svojim bibliotekama i arhivima, već zapisane dvije različite verzije, dva različita izvješća o Hrvatima, pa je naprosto ne mogavši se odlučiti, odlučio uvrstiti oba, prepisavši ih, pri čemu se ipak čini da je prepisano tuđe izvješće ono u poglavlju 30, dok je moguće da je izvješće u poglavlju 31 skrpao on sam. 

Za poglavlje 31 se navodi da je primjer otvorene bizantske propagande (istaknuta uloga cara Heraklija pri dolasku Hrvata u 7. stoljeću), dok se za poglavlje 30 isticalo da odražava vjerojatno hrvatsku narodnu tradiciju (predanje) o dolasku, kao i hrvatsku narodnu tradiciju/sjećanje o odnosima s Francima.

U poglavlju 30. Franci su prikazani kao nasilni okupatori protiv kojih se Hrvati bore i pobjeđuju; međutim, u stvarnosti znamo da se tek knez Panonije Ljudevit borio protiv Franaka, dok je knez Dalmacije i Liburnije, Borna, bio franački saveznik i protivnik Ljudevita Posavskog. 

Od vremena Ljudevitovog ustanka protiv Franaka pa do pisanja dodatka poglavlju 30 prošlo je po prilici nekih 130 ili 140 godina (ukoliko je poglavlje 30 napisano, kako neki istraživači poput Ančića  smatraju, 60-tih godina 10. stoljeća, u vrijeme kada hrvatski kralj Stjepan Držislav dobiva od bizantskoga cara titulu patricija).&lt;ref&gt;Alimov 2015&lt;/ref&gt; 

Međutim, ovdje se ne slažemo s tezom da poglavlje 30 nužno prenosi nekakvu „čistu“ narodnu tradiciju ili sjećanje, jer elemenata nalik sjećanju sadržanom u narodnoj priči ima u oba poglavlja.&lt;ref&gt;Margetić 2001, 127-131&lt;/ref&gt; 

U poglavlju 30, u kojem se mnogo spominju Franci, položaj Bijele Hrvatske određen je prema već spomenutoj Bagibareji, a u poglavlju 31 taj položaj određen je prema smještaju Mađara/Mađarske.   
U poglavlju 30 kaže se da Hrvati u Bijeloj Hrvatskoj ulaze u savezništva i prijateljstva s Mađarima, dok poglavlje 31 ističe da Mađari kao i Pečenezi pljačkaju Bijelu Hrvatsku.


== 10. Teza o smještaju Bijele Hrvatske na prostoru današnje istočne Češke, tj. Slavnikove kneževine == 

Prema češkoj narodnoj tradiciji Česi su u današnje češke zemlje došli sa sjevera gdje su graničili s Bijelim Srbima, a iselili su se kako bi izbjegli srpsku prevlast. Prema jednoj od tih tradicija, praotac Čeh bio je rodom Leh, a došao je iz zemlje Hrvatske, kako stoji zapisano u Dalimilovoj kronici iz 14. stoljeća. (Naravno, ne iz Hrvatske na Jadranu, nego iz Bijele Hrvatske na sjeveru.) Općenito, češka historiografija danas znatnim dijelom prihvaća tezu da su neki Hrvati bili među plemenima koja su sudjelovala u etnogenezi češkog naroda.
 
Naime, dokumenti nastali na prostoru stare Češke nekim svojim navodima daju korisne smjernice o mogućoj lokaciji Bijelih Hrvata. Tako npr. dokument Praške povelje iz 1086. godine, vezano uz osnivanje Praške biskupije 973. godine, donosi podatak da su na sjevernoj granici praške biskupije živjeli: „Psouane, Chrouati et altera Chrowati, Zlasane ...“ (Pšovani, Hrvati i drugi Hrvati, Zlašani...)&lt;ref&gt;Cosmas Praguensis, *Chronica Boemorum*, Lib. II., Cap. XXXVII&lt;/ref&gt;
[[Datoteka:Screenshot iz Chronica Boemorum Lib.II, Cap.XXXVII.png|mini|alt=Opis granica praške biskupije u vrijeme osnutka |Cosmas Praguensis, Chronica Boemorum, Lib. II., Cap. XXXVII — odlomak o granicama  praške biskupije(termini).”]]

Budući da se prema podatcima Praška biskupija tada prostirala sve do Krakova u Poljskoj, tada bi ovi Hrvati živjeli negdje na prostoru južne Poljske. 

Knez istočnog dijela današnje Češke (područje istočno od Praga oko Libica i Kutne Hore) sredinom 10. stoljeća zvao se prema povijesnim izvorima Slavnik, pa se i čitava dinastija po njemu naziva Slavnikova dinastija ili Slavnikovići. O knezu Slavniku i njegovoj obitelji izvještava prvi češki kroničar: Cosmas iz Praga početkom 12. stoljeća u djelu: ''Chronica Boemorum''.&lt;ref&gt;Cosmas iz Praga (1045-1125) svećenik, pisac, povjesničar, djelo: Chronica Boemorum&lt;/ref&gt;

Jedan od Slavnikovih sinova imenom Vojtjeh bio je na kraće vrijeme biskup Praga, a krajem 10. stoljeća (997. godine) ubijen je kao mučenik na misiji širenja evanđelja kod poganih Prusa na Baltiku. Vojtjeh je kao svetac kanoniziran već 999. godine. 
 
Drugi Slavnikov sin, Sobjeslav, dao je kovati srebrni denar u kovnici u svojem sjedištu Malin  (danas oko 3 km sjeveroistočno od grada Kutna Hora).&lt;ref&gt;natpis na kovanici: Malin civitas&lt;/ref&gt;

Glavno sjedište Slavnikove obitelji bilo je u utvrđenom mjestu Libice nad Cedlinom. U rujnu 995. godine, na blagdan sv. Vaclava, grad je bio napadnut, a svi koji su tamo zatečeni bili su pobijeni, o čemu izvještava živim opisom prvi češki kroničar Cosmas iz Praga. Samo su Vojtjeh, koji je bio tada u Italiji, i njegov brat Sobjeslav, koji je bio tada u Saksoniji, izbjegli smrt. Tako je nestala kneževska obitelj Slavnikovića (kako ih nazivaju u historiografiji) iz češke povijesti. 

Vratimo se određivanju smještaja Velike ili Bijele Hrvatske. Car Konstantin Porfirogenet koji piše svoje djelo DAI oko 950. godine, u poglavlju 31 jasno navodi: 
 &quot;Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas&quot;. 

Temeljem ovoga možemo isključiti istočnu Češku, tj. Slavnikovu kneževinu, kao „Bijelu Hrvatsku“ spomenutu u djelu Konstantina Porfirogeneta, naprosto iz razloga jer je to područje u vrijeme  pisanja DAI, oko 950., bilo već pokršteno. 

Naime, i Slavnikovi pretci, kao i čitava Češka bili su pokršteni tijekom misije  svete braće iz Soluna (Konstantin/Kyrillos i Methodios) u Velikomoravsku kneževinu (863.-885.), budući da je Češka pod svojim knezom  Bořivojem I. (oko 852.–889.), iz dinastije Přemyslovića, bila vazal Velike Moravske države. 
 
Položaj i smještaj Bijele Hrvatske treba tražiti dalje, u zemljama sjeverno i istočno od Češke.

== 11. Prostor današnje Poljske kao područje gdje je bila smještena Bijela ili nekrštena Hrvatska u prvoj polovici 10. stoljeća ==

Za razliku od prostora Češke čiji su vladari prihvatili kršćanstvo još krajem 9. stoljeća, službenom godinom pokrštenja Poljaka smatra se 966. godina, kada je knez Mieszko iz dinastije Piast oženio češku princezu Dubravku. Uvjet za vjenčanje koji je postavila sama princeza (prema poljskim kronikama) bio je da knez Mieszko prihvati krštenje.
 
Ovo nas dovodi do zaključka da je čitavo područje današnje Poljske, uključujući i južnu Poljsku i Mieszkovu Velikopoljsku kneževinu, u prvoj polovici 10. stoljeća i još oko 950., kada je Porfirogenet pisao svoje djelo, bilo nekršteno. Stoga, upravo je ovo područje južne i jugozapadne Poljske najizgledniji kandidat za ono područje gdje treba tražiti Porfirogenetovu Veliku ili Bijelu Hrvatsku. 

Još u 14. st. gradski stražari u Krakowu bili su nazivani „Charwat“. 

Početkom 20. stoljeća stotine i tisuće ljudi koji su useljavali u SAD iz okolice Krakowa izjašnjavali su se u službenim dokumentima kao Bijeli Hrvati (engl. White Croats).

Neki istraživači smatraju da se Bijeli Hrvati kriju pod imenom zabilježeno u izvorima kao Vistulani (Vislani) u južnoj Poljskoj oko Krakowa koje spominje Bavarski kartograf.

== 12. Alfred Veliki (oko 890.) i Bavarski kartograf (oko 845.) ==

Anglosaksonski kralj Alfred Veliki u „Geografiji Europe“ (888-893), oslanjajući se na Orozija (Orosius) zapisao je:

 „Sjeveroistočno od Moravljana su Dalamensae; istočno od Dalamensa su Horithi (Hrvati), a sjeverno od Dalamensa su Serviani (Srbi); na zapad su Silesiani. Sjeverno od Horitha je Mazovia ...“ 

Ovdje je bitno primijetiti da ako je Mazovija (polj. Mazowsze [izgovor: Mazovše]) sjeverno od Hrvata, tada su Hrvati smješteni u današnjoj jugoistočnoj Poljskoj. 

Drugi izvori tamo lociraju skupine koje nazivaju Vistulani (Vislani) oko Krakowa, te na jugoistoku Lendjane (Lenđani); oba ova naziva izvedena su prema geografskim odrednicama: Vislani/Vistulani prema rijeci, a Lenđani (polj. Lędzianie [Lenđjanje], izvodi se od: staroslavenski: lęda = hrv. ledina). 

Izvor koji nabraja razna slavenska plemena i njihova naselja, poznat pod nazivom „Bavarski kartograf“ (oko 845.) navodi: Lendizi. Car Konstantin Porfirogenet također ih spominje kao: Lendzanenoi. 

Poljski istraživač Tadeusz Lehr-Spławiński (1950-ih) smatrao je da je upravo ime ovih Lenđana izvor za etimologiju imena: Leh, Lah (plural polj. Lachowie). Teritorij Lenđana smatra se da se prostirao na istok od rijeke Visle, oko rijeke San, pa do rijeke Wieprz [izgovor: Vjepš] te do rijeke Bug . 

Ime rijeke Bug&lt;ref&gt;Misli se na Zapadni Bug koji izvire u zapadnoj Ukrajini, teče na sjever gdje postaje državna granica između Poljske i  Bjelorusije, a potom ulazi u Poljsku gdje se ulijeva u Vislu. Postoji i tzv. Južni Bug koji izvire nekih 150 km istočnije od izvora Zapadnoga Buga, a taj Južni Bug teče na jug i ulijeva se u Crno more.&lt;/ref&gt;  mogao bi biti izvor za ime jedne od sestara iz poglavlja 30: Buga. Poznati su iz ranosrednjovjekovnih izvora Bužani kao dio Volinjana, na granici današnje Ukrajine i Poljske.&lt;ref&gt;Vjekoslav Klaić: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija; Hrvatsko Kolo,Matica hrvatska, Zagreb 1927., str 127-130.&lt;/ref&gt; 

U Hrvatskoj, u Lici prostirala se u srednjem vijeku ''Buška župa'' ili ''Bužane''; također u Hercegovini ''Buško blato'' na jugu Livanjskoga polja.

== 13. Lingoni u djelu „Historia Salonitana“ Tome Arhiđakona iz Splita, oko 1250. godine ==

Od imena Lenđana najvjerojatnije je izvedeno i mađarsko ime za Poljaka: Lengjel, od čega je izvedeno i ime koje nalazimo u djelu Tome Arhiđakona (oko 1250): Lingoni, u onom dijelu gdje Toma Arhiđakon piše da je došlo u Dalmaciju sedam ili osam plemenitih rodova iz krajeva Poljske, od onih Lingona. 

Treba napomenuti da splitski arhiđakon Toma iz sredine 13. stoljeća najvjerojatnije nije znao grčki niti mu je djelo Konstantina Porfirogeneta (10. st.) bilo fizički dostupno, pa stoga njegova vijest o 7 ili 8 plemenitih rodova iz Poljske od Lingona zapravo je neovisno svjedočanstvo koje potvrđuje navod o 5-oro braće i 2 sestre u poglavlju 30 djela DAI Konstantina Porfirogeneta.  

Ključna razlika je u tome što Toma Arhiđakon povezuje dolazak tih 7 ili 8 rodova s vremenom ostrogotskoga kralja Totile koji je živio u prvoj polovici 6. stoljeća, dok Porfirogenet u poglavlju 31 datira dolazak Hrvata u prvu polovicu 7. stoljeća.
      
Treba napomenuti da i danas u južnoj Poljskoj postoje toponimi koji sadrže hrvatsko ime u sebi, poput: Chorwatówka [izgovor:Horvatuvka], Chorwatowa [Horvatova] ... U južnoj Poljskoj nalazi se i rijeka Tugaj čije ime podsjeća na sestru Tugu iz poglavlja 30 DAI. U jugoistočnoj Poljskoj nalazi se i rijeka Cetynia [Cetinja] koja podsjeća na Cetinu u Hrvatskoj, dok hidronim San podsjeća na rijeku Sanu. 

== 14. Hrvati u kronici  ''Povest vremenih let'' Nestora iz Kijeva ==
   
Djelo ''Povijest minulih ljeta'' ili ''Nestorova kronika'' koju je koncem 11./poč.12. st. sastavio kijevski kaluđer Nestor (+1116.) na starocrkvenoslavenskom jeziku jedan je od najvažnijih izvora koji nam daju jasne podatke o smještaju velike skupine Hrvata na prostoru današnje zapadne Ukrajine.

''Nestorova kronika'' ili ''ljetopis'', glavni je izvor za ranu povijest istočnih slavenskih plemena, međutim, ta je kronika ujedno i jedan od najzanemarenijih povijesnih izvora u hrvatskoj historiografiji. 

Od poznatijih hrvatskih povjesničara ''Nestorovom kronikom'' kao izvorom pozabavio se jedino Vjekoslav Klaić, o čemu svjedoče njegovi članci objavljeni u časopisu ''Hrvatsko Kolo'' 1920-ih godina.&lt;ref&gt;[[Vjekoslav Klaić]] – [http://www.scribd.com/doc/26338581/Vjekoslav-Klai%C4%87-CRVENA-HRVATSKA Crvena Hrvatska i Crvena Rusija] Hrvatsko kolo, Matica hrvatska, Zagreb, 1927.&lt;/ref&gt; Od novijih hrvatskih povjesničara ''Nestorovu kroniku'' tek usputno spominje Neven Budak u jednoj od svojih novijih knjiga. Na kraju krajeva, ''Nestorova kronika'' do danas nije čak ni prevedena na hrvatski jezik niti ne postoji kritičko izdanje tog povijesnog izvora.

U tom djelu iznesena je povijest zbivanja na prostoru koji su nastavala istočnoslavenska plemena: od Finskoga zaljeva, Iljmenskoga jezera i Novgoroda na sjeveru pa uz porječje rijeke Dnjepar sve do Crnoga mora. Povijesni dio kronike prati događaje od 9. st. nadalje na prostoru gdje se začela formirati prostrana slavenska država pod vodstvom knezova dinastije Rurik, podrijetlom iz Skandinavije. Ta je država imala svoje glavno središte u gradu Kijevu  na Dnjepru, glavnoj prometnoj žili kucavici tog dijela Europe, te je u historiografiji postala poznata pod nazivom '''''Kijevska Rus'''''. Nestor nabraja slavenska plemena koja su živjela na tim ogromnim prostorima. Među osam plemena koja su nastavala područje današnje Ukrajine, spominje i Hrvate. Hrvati na području  Ukrajine su u Nestorovu djelu spomenuti tri puta: u općem dijelu u glavi 9, gdje kaže: 

 „I živjahu v mire Poljane i Derevljane i Sever i Radimiči i Vjatiči i Hr'vate. Dulebi že živjahu po Bugu, kde nine Volinjane, a Onliči (Uliči) i Tiverci sedjahu po Bugu i po Dnjestru i prisjedjahu k Dunajevi...“

te dva puta datirano, vezano uz ratove: u glavi 21. o vojni kijevskoga kneza Olega na Grke i Carigrad godine 904.-907., piše ovako: 

 „V leto ... ide Oleg na Greki, Igorja ostaviv v Kijeve; poja že množstvo Varjag i Sloven i Čjudi i Kriviči i Merjon i Poljani i Sever i Derevljani i Radimiči i Hr'vati i Dulebi i Tiverci ... I s njimi vsemi poide Oleg na konjeh i v korableh (2000) ... i priđe k Cesargorodu (Carigradu)“. 

U glavi 45. o vojnama kijevskoga kneza Vladimira piše:
 „V leto (993.) ide Volodomer na Hr'vati. Prišeđ'šju že jemu s vojni hrvatskija, se Pečenezi pridoše po onoj storone ot (rijeke) Souli ... „ 
  
O tome je povjesničar Vjekoslav Klaić zapisao: 
 „Ova tri mjesta u Nestorovu ljetopisu svjedoče očito da je već mnogo prije god. 862. i poslije kroz čitavo X. stoljeće ... živjelo neko slavensko pleme Hrvata, te da je to pleme u X. st. bilo više ili manje zavisno od ruskih knezova u Kijevu, dok nije sv. Vladimir god. 993. na nj poveo ''hrvatsku vojnu''.&quot;&lt;ref&gt;Vjekoslav Klaić: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija, u: Hrvatsko Kolo, knjiga VIII, Zagreb 1927.(redovno izdanje Matice hrvatske za g. 1925. i 1926.)&lt;/ref&gt;

Nestor Hrvate spominje uglavnom prije Duljeba (Volinjana), a poslije Radimiča. Iz toga se zaključuje da su obitavali u susjedstvu Duljeba, odnosno Volinjana, a to je zapadni dio današnje Ukrajine oko izvora rijeke Bug i gornjeg toka rijeke Dnjestar, regija oko gradova Lavova (Lviv), Rohatyn, Halič (Galič) i Ternopil.

== 15. Arheološka istraživanja u zapadnoj Ukrajini ==

Radovi ukrajinskih arheologa još od 1960-ih godina, a naročito posljednjih desetljeća otkrili su na tom području gornjega Podnestrovlja ostatke niza naselja i gradina koje datiraju u period od 6. do 10. stoljeća.  
Arheološka iskapanja u zapadnoj Ukrajini između 1981. i 1995. otkrila su lokalitete ranosrednjovjekovnih gradova u Prikarpatiji i zapadnoj Podoliji, datirane od 9. do 11. stoljeća. 

Riječ je o utvrđenim naseljima različitog opsega: 65% njih bilo je površine oko 0,2 hektra; 20% oko 2 hektra i oko 15% njih s više od 2 hektra. 

U regiji Prikarpatija i zap. Podolija nađeno je više od 35 gradova, od kojih su veliki smješteni na lokacijama danas poznatima kao: Plisnesk, Stilsko, Terebovlia, Halič, Revno, Lviv, Lukovišče, Rokitne, u regiji Roztočia, itd. Samo 12 od tih 36 gradova preživjelo je do 14. stoljeća.&lt;ref&gt;Korčinskij, Orest: Bijeli Hrvati i problem formiranja države u Prikarpatju, u: Bijeli Hrvati I, Rijeka 2006.&lt;/ref&gt; 
 
UNESCO u projektu zaštite kulturne i povijesne baštine ''Wooden Tserkvas of the Carpathian region in Poland and Ukraine'' spominje nalazišta dvaju velikih „gradova“ čiji ostatci su otkriveni kod današnjih sela ''Pidhoroddya'' (Podgrađe) i ''Lykovyšče'' kod današnjega grada Rohatyna, datirane u period između 6. i 8. stoljeća, a povezuje ih se s Hrvatima.&lt;ref&gt;Warsaw-Kiew 2011 https://whc.unesco.org/uploads/nominations/1424.pdf&lt;/ref&gt;

Hrvatima se pripisuju dva „goroda“ (ukr. ''horoda'') neobično velikih dimenzija u kojima su mogli stanovati desetci tisuća ljudi: ''Plisnesk'', površinom od 450 hektara, uključujući utvrdu s vjerskim poganskim centrom, sve okruženo sa 7 dugačkih i složenih linija obrane te nekoliko manjih naselja u blizini; otkriveno je i više od 142 pogrebnih humaka  (tumuli ili kurgani) koji sadrže pogrebe na oba načina: i kremacijske (paljevinske) i inhumacijske (ukopne). 

Lokalitet ''Plisnesk'' smješten je blizu sela ''Pidhirtsi'', i od 2015. zaštićen je kao „Povijesni i kulturni rezervat“ (Ancient Plisnesk).

Lokalitet ''Stilsko'', od 250 ha, s utvrdom od 15 ha, obrambene linije od 10 km ukupne duljine, smješten na rijeci Kolodnica, pritoci Dnjestra. Tamo su nađeni rijetki očuvani primjeri slavenske pretkršćanske religijske arhitekture; neki povezuju da bi nađeno svetište moglo biti posvećeno možda božanstvu imenom Hors, koje se spominje u nekim srednjovjekovnim spisima. 

Do 2008. u okolici Stilskoga nađeni su ostatci i tragovi više od 50 naselja otvorenoga tipa (bez fortifikacija) koje se datira između 8. i 10. stoljeća; kao i  oko 200 pogrebnih humaka (tumuli, kurgani).

Arheolozi i povjesničari na temelju tih nalaza smatraju da je u tom dijelu Ukrajine došlo do razvoja niza gradova-država (sličnih polisima u staroj Grčkoj i drugdje) pa se stoga o Hrvatima u tom dijelu Ukrajine govori kao o „poli-centričnoj proto-naciji“ koja se nije oblikovala u jedinstvenu veću  državu. Između ostaloga, do stvaranja neke jedinstvene hrvatske države  u Podnestrovlju nije uspjelo doći jer su mnogi lokaliteti bili prekriveni ostatcima pepela i jasnim tragovima velikog požara, što se datira  na kraj 10. st. i povezuje s događajem kod Nestora spomenutim kao „hrvatska vojna“ kneza Volodimera 993. godine.
 
U to vrijeme, krajem 10. i poč. 11. st., prestali su postojati i Stilsko i Plisnesk. Međutim, treba imati na umu da je kraj 10. st. i početak  11. st. vrijeme čestih ratova, kada nakon smrti kneza Volodimera iz Kijeva (1015), to područje osvaja i pripaja poljski knez Bolesław Chrobry. Međutim, nakon faze uništenja, dalje tijekom 11. st. na nekim lokacijama se ponovno pojavljuju naselja koja s vremenom izrastaju u regionalna središta poput već spomenutoga ''Haliča'' (Galiča) po kojem je kasnije, u doba Austro-Ugarske, čitav taj prostor postao poznat kao Galicija.

== 16. Hrvati u Ukrajini (Kijevska Rus) i Bijeli Hrvati u južnoj Poljskoj – dvije zasebne i odvojene skupine ? ==
Ovdje možemo zaključiti da i pisani izvori (Nestorova kronika s kraja 11. i poč. 12. stoljeća), i arheologija pružaju pouzdana svjedočanstva o postojanju naroda imenom Hrvati u Ukrajini tijekom ranog srednjeg vijeka, najvjerojatnije već od 6. stoljeća pa sve do njihovog uključivanja u tvorevinu poznatu kao Kijevska Rus tijekom 10. stoljeća .
Dodatnu potvrdu pruža podatak vidljiv iz statističkih podataka o stanovništvu carske Rusije za godinu 1861. gdje piše da se u regiji Volinja 17 228 ljudi izjasnilo po etničkoj pripadnosti kao Horvati.[36] Nije poznato odnosi li se to samo na muškarce ili su tim brojem obuhvaćene i žene i maloljetna djeca. 
U službenim dokumentima američke vlade „United States Congress Joint Immigration Commission“, 1911. godina, piše da se poljski imigranti u SAD rođeni oko Krakova opetovano izjašnjavaju po etničkoj pripadnosti kao Bielochrovat (White Croats).
Ovdje smatramo da se izraz „Bijeli Hrvati“ odnosio posebno na Hrvate u južnoj Poljskoj, koji su smješteni zapadnije od Hrvata u Ukrajini. Na području južno od Krakova postoji niz hidronima i toponima koji u sebi sadrže riječ „bijela“: rijeka Biała, grad Bielsko- Biała, itd. A tu je i teza o bojama koje u određenim kulturama služe za obilježavanje strana svijeta; tako se bijela u stepskim nomadskim kulturama Euroazije dovodi u vezu sa zapadnom stranom. Osim toga, i u suvremenom poljskom standardnom jeziku za stranu svijeta „sjever“ ne koristi se izraz kao u ostalih slavenskih naroda, nego „północ“ što doslovno prevedeno znači „ponoć“, to jest asocirano je s mrakom i tamom, crnom bojom.. Također, riječ za jug u poljskom jeziku je „południe“ doslovno prevedeno „podne“, što asocira toplinu, svjetlost i u konačnici crvenu boju.
Premda Nestor u svojoj kronici Povjest vrjemenih let jasno spominje Hrvate unutar prostora današnje Ukrajine, on ih ne označava epitetom “bijeli”. Ipak, na jednom mjestu navodi izraz Bijeli Hrvati, ali ih tada grupira zajedno sa Srbima i Horutanima (Karantanci). 
 
Očito se radi o skupinama smještenima izvan povijesnog prostora Kijevske Rusije, dakle, zapadno od nje. Ta distinkcija potvrđuje da su Hrvati u Podnestrovlju percipirani kao lokalni slavenski entitet, dok bi se pojam “Bijeli Hrvati” odnosio na one skupine koje su se nalazile zapadnije - u južnoj Poljskoj, potom na tromeđi Češke, Poljske i Njemačke: Chrouati et altera Chrowati iz Povelje praške biskupije koju donosi Cosmas iz Praga u djelu Chronica Boemorum (Lib.II, Cap. XXXVII), moguće čak u istočnoj Češkoj, što podržava suvremena češka historiografija.
U tom smislu, epitet &quot;bijeli&quot; nije etnički diferencijator, već prostorno-semantička oznaka orijentacije unutar slavenskog svijeta, što se dodatno podupire označavanjem strana svijeta bojama, u nomadskim kulturama, te jezičnim izrazima u poljskom jeziku poput północ (sjever, dosl. “ponoć”) i południe (jug, dosl. “podne”).

== 17. Kronologija pisanih izvora koji spominju ime Hrvata ==

a) razni dokumenti

Dokumenti iz ranog srednjeg vijeka koji spominju Hrvate općenito, i Bijele Hrvate, nastali su pretežno u periodu od 9. stoljeća pa do 11., odnosno 12. stoljeća.
 
Najstariji spomeni imena Hrvat (singular) i Hrvati (plural) potječu s kamenih natpisa pisanih latinskim jezikom iz jadranske Hrvatske (Dalmacija), kao i iz datiranih kneževskih isprava pisanih latinskim jezikom (Trpimirova darovnica, datirana godinom 852.) koje su sačuvane u kasnijim prijepisima. 

Od ostalih dokumenata koji spominju Hrvate na sjeveru, vjerojatno najznačajniji je tekst Povelje o  osnutke praške biskupije. Taj tekst sastavljen je oko 1080. godine na latinskom jeziku, a opisuje teritorij i granice biskupije  u vrijeme njezinog osnutka 973. godine.  Tekst praške povelje unio je u svoju Chronica Boemorum početkom 12. stoljeća Cosmas iz Praga (Praguensis).

Dokumenti koji spominju  Hrvate (pagus Chrouuati) na području stare Karantanije (danas južna Austrija) potječu mahom iz 10. stoljeća; radi se o darovnicama njemačkih careva (Otto I., Otto II., Otto III.).
O naseljima koja nose ime Hrvata u istočnoj Njemačkoj (šira okolica Leipziga) svjedoče popisi o ubiranju desetine iz 11. stoljeća, kao i toponimi koji su prepoznatljivi još i danas. 

b) historiografska djela

Od historiografskih spisa najstariji sačuvani je, kako je već spomenuto, spis ''De administrando imperio'' Konstantina VII. Porfirogeneta, sastavljen oko 950. godine.
 
Većina do danas sačuvanih kronika i ljetopisa nastalih u slavenskim zemljama potječe iz 12. stoljeća. 

Najstarija je „Povijest minulih ljeta“ (''Povest vremenih let'') koja se pripisuje redovniku Nestoru iz Kijeva (umro do 1116. ili 1119.), napisana na starocrkvenoslavenskom jeziku, a sačuvana je u nekoliko kasnijih prijepisa i redakcija. 

Najstarija poljska kronika je latinski pisana ''Gesta principum Polonorum'' (1112.-1118.) pripisana Gallu Anonimusu. 
Drugi poljski kroničar nakon Galla je bio Wincenty Kadłubek koji je napisao svoju ''Chronica'' (1190-1208).
 
Prvu češku latinski pisanu kroniku (''Chronica Boemorum'') napisao je svećenik Cosmas iz Praga (1045 – 1125).

Najstarija sačuvana kronika ili ljetopis među južnim Slavenima je latinski napisano djelo ''Sclavorum Regnum'', inače poznato kao: ''Ljetopis popa Dukljanina''. To je djelo napisao katolički svećenik iz grada Bara (danas u Crnoj Gori) koji se predstavlja kao „Gregorius presbyter Diocleas“ (Grgur svećenik Dukljanski). Danas se smatra da je djelo napisano sredinom 12. stoljeća. Povjesničari smatraju da je ovo djelo vjerodostojno tek za informacije počevši od 10. stoljeća nadalje, dok podatke o događajima i ljudima za sva ranija stoljeća smatraju ili fikcijom ili polulegendarnim pričama (kao što je vjerojatno najpoznatija epizoda iz ''Sclavorum Regnum'' o velikom Saboru (skupu, okupljanju) održanom na Duvanjskom polju u doba Svetopeleka, negdje krajem 9. stoljeća, prema unutarnjoj kronologiji samoga djela. Inače, djelo počinje mitskim, vjerojatno fikcionalnim popisom gotskih vladara koji su vladali područjem zapadnog Balkana od 5. stoljeća nadalje. U jednom trenutku spomenuti Goti postaju jednostavno – Slaveni. 

Utjecaj djela ''Sclavorum Regnum'' bio je velik na kroničare od 13. st. pa sve do početka 17. stoljeća. Čini se da je to djelo poznavao i Toma Arhiđakon iz Splita (sredina 13. stoljeća) koji je također povezivao početke slavenske prisutnosti (i doseljenje Slavena iz Poljske)  u provincijama Dalmacije i čitavog Ilirika s gotskim kraljem Totilom (prva polovica 6. stoljeća). Naravno, povijesni ostrogotski kralj Totila nije mogao dovesti Slavene iz Poljske jer je on rođen i živio i ratovao u Italiji, gdje je i umro. 

Najcjenjeniji venecijanski kroničar  14. stoljeća, Andrija Dandolo, čini se da je također poznavao djelo ''Sclavorum Regnum'', što se vidi iz njegovog spominjanja Bijele i Crvene Hrvatske. 
Djelo ''Sclavorum Regnum'' imalo je naposljetku veliki utjecaj na djelo dubrovačkog pisca i klerika Mavra Orbinija, koji  je svoje veliko povijesno djelo prožeto panslavističkim idejama napisao na talijanskom jeziku i objavio 1601. godine.

== 18. Zaključci ==

U ovom radu željeli bismo istaknuti sljedeće: iako se na povijesnim zemljovidima iz 19. stoljeća i oko godine 1900. '''''Bijela Hrvatska''''' uporno smješta na prostor zapadne Ukrajine, povijesna vrela, prije svega Nestorova kronika (kraj 11. /početak 12. stoljeća) ne podupiru takav smještaj „Bijele Hrvatske“. Nestor iz Kijeva Hrvate na prostoru Kijevske Rus (današnja Ukrajina) nikada ne naziva &quot;bijeli&quot;, nego jednostavno: Hrvati, Hr'vate, itd. Jedini puta kada navodi pojam &quot;Hrvati Bjeli&quot; u svom djelu, grupira ih zajedno sa &quot;Serbima i Horutancima&quot;, dakle s narodima izvan prostora povijesne Kijevske Rus. 

 Zaključak 1: Hrvati na prostoru stare Kijevske Rus (današnja Ukrajina) nisu &quot;Bijeli Hrvati&quot;, nego samo Hrvati.

Svi podatci sakupljeni, kako u djelu Konstantina Porfirogeneta, tako i drugi (prvenstveno češke legende o Bijelim Hrvatima i povijesni dokumenti) upućuju na to da su „Bijeli Hrvati“ ranog srednjeg vijeka bili više geografski odvojenih skupina, koje su živjele na prostoru u blizini Češke, tj. u njezinom neposrednom susjedstvu, najvjerojatnije na širem prostoru južne Poljske. 

Spomen Hrvata u zapisanim češkim legendama koje se odnose na život svetog Vaclava (latinski: Wenceslaus) kojeg je 935. godine ubio njegov rođeni brat Boleslav I. Okrutni (češki: Boleslav I. Ukrutný, † 967). Njihova majka Drahomira (Dragomira) nakon toga je iz straha pobjegla &quot;k Hrvatima&quot;/&quot;u zemlju Hrvata&quot;.

Češke kronike, poput Dalimilove kronike iz 14. stoljeća izvodile su čak podrijetlo češkog naroda, preko mitskog osnivača Čeha, iz zemlje Hrvata (Charvaty) što se ne odnosi na jadransku Hrvatsku, nego na Hrvatsku smještenu negdje na prostoru današnje Poljske, a u susjedstvu Lužičkih Srba u današnjoj Istočnoj Njemačkoj.

Nadalje najvažniji češki dokument koji spominje čak dvije skupine Hrvata, među drugim slavenskim plemenima, je tekst ''Povelja o utemeljenju praške biskupije''kojega donosi u svojoj kronici Cosma iz Praga (''Chronica Boemorum'', početak 12. stoljeća). Sam tekst spomenute povelje nastao je u drugoj polovici 11. stoljeća, a govori o granicama biskupije u vrijeme njezina utemeljenja 973. godine. 

U tekstu se navodi do kojih sve naroda, rijeka i gradova sežu granice praške biskupije. Tako piše da na sjeveru granice biskupije sežu do: &quot;... Psouane, Chruati et altera Chrowati, Zlasane...&quot;, što nam jasno daje do znanja da su negdje sjeverno od područja vlasti čeških (praških) knezova Přemyslovića, dakle sjeverno od same Češke, u drugoj polovici 10. stoljeća (973.) živjele dvije skupine Hrvata. 

Pogledamo li zemljopisnu kartu Češke i okolnih zemalja, vidimo da sjeverno od čeških granica i današnjih i povijesnih, nalazi se pokrajina Poljske danas poznata pod administrativnim nazivom: Vojvodstvo Donje-šlesko (poljski: Wojewódstwo Dolnośląskie)[čitaj: Vojevudstvo Dolnošlonskje]s danas glavnim gradom Wroclawom na rijeci Odri te njemu susjedno Vojvodstvo Opolskie, a iza toga Vojvodstvo Śląnskie (Šlesko) sa središtem u gradu Katowice. Sljedeće po redu prema istoku je Vojvodstvo Małopolskie (Malopoljsko) s glavnim gradom Krakovom (poljski: Kraków). Nakon Malopoljskog, sljedeće i posljednje vojvodstvo  na području jugoistočne poljske, koje graniči s današnjom Slovačkom na jugu i Ukrajinom na istoku, je vojvodstvo Podkarpackie.

Dakle, Hrvati na sjevernim granicama praške biskupije u 10. stoljeću najvjerojatnije su naseljavali područje jednog od prva tri spomenuta vojvodstva: Donješlesko, Opolskje ili Šlesko, budući da dokument ističe da  područje Krakova predstavlja istočne granice praške biskupije. Spomenute 3 današnje regije smještene su na jugozapadu Poljske, od granice s Njemačkom na zapadu pa do granice s Češkom na jugozapadu, i do tromeđe današnje Poljske, Češke i Slovačke. (Samo granično područje između Češke i Slovačke čini regija Moravska.)  

S druge strane, Porfirogenet, kao najraniji povijesni izvor o doseljenju Hrvata u Dalmaciju, ističe da '''''Belohrovati''''' (grčki:Βελοχροβάτοι, transliteracija: ''Belochrobatoi'') žive u susjedstvu bijelih, nekrštenih Srba, s onu stranu Mađarske, kod zemlje Boiki (Bohemija = Češka) te da kod zemlje Boiki graniče i nekrštena Srbija i nekrštena Hrvatska i Frangija (Franačka). 

Također, Porfirogenet navodi imena 7 klanova (ili 7 plemena) koji su u savezu pod vodstvom Hrvata došli u Dalmaciju. Ime jednog od te braće je i Kluk, inače ime koje se pojavljuje kao toponim upravo najčešće na prostoru istočne Češke (Kluk, Kluky) u nazivima vrlo starih sela koji su zabilježeni još u 14. stoljeću. Također, u češkom jeziku postoji imenica „kluk“, u značenju: momak, mladić, drug. Navodno, isti izraz „kluk“ poznat je i u nekim poljskim regionalnim govorima.

Nadalje, Porfirogenet u svom djelu piše da i knez Zahumlja u prvoj polovici 10. stoljeća, Mihajlo, izvodi podrijetlo svoje  obitelji s područja oko rijeke Visle.

Toma Arhiđakon iz Splita, premda piše sredinom 13. stoljeća, neovisno o Porfirogenetu, također spominje dolazak 7 ili 8 plemenitih rodova iz područja Poljske. 
'''''Horithi''''' Alfreda Velikoga, s kraja 9. stoljeća, smješteni su na prostor između Moravske i Mazovije (i opet Poljska).

 Zaključak 2: Na temelju prikupljenih podataka: iz djela Konstantina VII Porfirogeneta o smještaju Bijelih Hrvata (sredina 10. st.), iz hagiografskih djela o smrti svetog Vaclava (935. godine), iz teksta Povelje o osnutku i granicama praške biskupije (973. godine), iz djela Alfreda Velikog o smještaju Horitha (9. stoljeće),iz podatka kod Porfirogeneta o podrijetlu obitelji kneza Mihajla (prva polovica 10. stoljeća) te u konačnici i podatak o podrijetlu 7 ili 8 plemenitih rodova  od Lingona, iz Poljske, kod Tome Arhiđakona (sredina 13. stoljeća) koji se oslanja na starije izvore, ne preostaje nam drugo nego da zaključimo da se Bijela Hrvatska nalazila u prvoj polovici i sredinom 10. stoljeća na prostoru današnje jugozapadne i južne Poljske (povijesni prostor regije Šleske ili Šlezije, a možda i Malopoljske oko Krakova).
 

'''Put i smjer seobe od sjevera prema Jadranu''' 
 
Iz '''''Bijele Hrvatske''''' Hrvati su u savezu s drugim slavenskim rodovima migrirali na jug preko Češke u današnju južnu Austriju (srednjovjekovna Karantanija) gdje su zabilježeni brojni slavenski toponimi, među njima i Crowati, Chrouatti, itd., čak i za veća područja, kao što je šire područje Klagenfurta. Potvrdu slavenske toponimije i one vezane baš uz Hrvate nalazimo u imenu oveće župe (pagus Chruuati) na širem području oko današnjeg Klagenfurta što je potvrđeno u nizu dokumenata careva ottonske dinastije (Otto I., II., III. ) iz 10. stoljeća, što je pretočeno u povijesne zemljovide objavljene u Njemačkoj ....

Uslijed seobi na zapad i jug iz prostora Bijele Hrvatske (Poljska), neka područja naselile su brojnije hrvatske skupine, a na drugim mjestima riječ je bila o svega nekoliko manjih naselja, kao što je bio slučaj, kako se čini, na prostoru oko Leipziga i Hallea u istočnoj Njemačkoj. 

 Zaključak 3: '''''Bijela Hrvatska''''', smještena na prostorima današnje jugozapadne i južne Poljske, bila je dio šireg područja naseljavanja skupina pod imenom ''Horvat/Hrovat/Harvat/ Hrvat''.To potvrđuju izvorni dokumenti i toponimija s prostora današnje južne Austrije (njemački: Kärnten, hrvatski: Koruška, stara povijesna Carantania, Carentana ili Carinthia iz izvora); dokumenti iz 11. stoljeća iz okolice Leipziga te tamošnja još danas uočljiva toponimija. Svjedočanstvo o velikoj skupini Hrvata u Ukrajini ostavlja nam Nestor iz Kijeva u svom djelu &quot;Povijest minulih ljeta&quot; (''Povest vremenih let)''. 

 Zaključak 4: Nije bila riječ o jednom kompaktnom prostornom kontinuitetu, nego su skupine pod imenom Horvat/Harvat/Hrovat/Hrvat živjele na velikom prostoru ispresijecane naseljima drugih slavenskih skupina, što je bila posljedica seoba i migracija. Područja koja su naseljavale skupine pod hrvatskim imenom nalaze se, potvrđeno u izvorima, od današnje '''zapadne Ukrajine''', preko '''jugozapadne i južne Poljske''' ('''Bijela Hrvatska'''), moguće i dijelova '''istočne Češke''', sve do nekoliko sela u okolici Leipziga u istočnoj Njemačkoj, te u '''južnoj Austriji'''(stara Karantanija) i u konačnici - '''u Hrvatskoj na Jadranu''', s tim da je zabilježeno postojanje hidronima Horvatska '''u zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja''' (stara Slavonija). Pojedinačni toponimi koji sadrže ime Hrvat zabilježeni su i u susjednim zemljama: u Sloveniji, Srbiji (Hrtkovci) i drugdje na Balkanu, sve do Grčke. 

U takvom kontekstu prilika na terenu, Porfirogenet je napisao da Veliku ili Bijelu Hrvatsku pljačkaju Frangi, Mađari i Pečenezi. Koliko nam je poznato Hrvate u Podnestrovlju u zapadnoj Ukrajini nisu pljačkali Frangi/Franci, ali su ih pljačkali Pečenezi i mogli su ih pljačkati Mađari. Hrvate na jugozapadu Poljske nisu pljačkali Pečenezi, nego Franci i Mađari u prvoj polovici 10. stoljeća. Iz tih razloga, Porfirogenetov smještaj Bijele ili Velike Hrvatske je okvirno točan: između Franaka na zapadu, Mađara na jugu i Pečenega na istoku. 

 Zaključak 5: Porfirogenet je položaj Bijele ili Velike Hrvatske sasvim dobro posložio i opisao, obzirom na stanje kartografije i ukupno geografije u 10. stoljeću. Caru-piscu  ne može se ništa zamjerati niti predbacivati, ako je u svojoj predodžbi uslijed informacija koje je imao i dobio o Hrvatima na sjeveru, povezao i pomiješao u jednu cjelinu Bijele Hrvate s tromeđe Češke, Poljske i Njemačke te Mađarske (koja je obuhvaćala tada i Slovačku) s Hrvatima u Ukrajini o kojima je možda također čuo. Također, treba ustvrditi da iz fizičkog očišta promatrača u Konstantinopolu, Bijela ili Velika Hrvatska uistinu je smještena iza Mađarske, &quot;s onu stranu Mađarske&quot;, naročito ako uzmemo u obzir da je današnja Slovačka bila dio tadašnje Ugarske/Mađarske. Fizička pozicija promatrača u Konstantinopolu tada doista daje smještaj Bijele ili Velike Hrvatske u južnu i jugozapadnu Poljsku, kako je to istaknuto izrazima &quot;tamo od Mađarske, s onu stranu Mađarske&quot; u poglavljima 31 i poglavlju 32 gdje se spominje u oba ta poglavlja Bijele Hrvate u susjedstvu Bijelih Srba.  

 Zaključak 6: Put i smjer (pravac) seobi Hrvata. Ukupna slika seoba  Hrvata koja nam se ocrtava iz ovih istraživanja: iz Ukrajine Hrvati su migrirali na zapad preko južne Poljske (Bijela Hrvatska) sve do Češke, a odatle preko južne Austrije (Karantanija/Koruška) sve do Jadrana. 

 Zaključak 7: Oni Hrvati koji su ostali tamo na sjeveru, u ''Velikoj'' ili ''Bijeloj Hrvatskoj'', s vremenom su u procesu etnogeneze postali sastavni dio tamošnjih nacija: u prvom redu Poljaka, a potom vjerojatno i Čeha. Današnji preostatci slavenskih govornika na prostoru austrijske Koruške (stara Karantanija) danas se izjašnjavaju kao pripadnici slovenske nacionalne manjine, što nije čudno obzirom na to da im je Slovenija tijekom više od tisuću godina života i razvoja bila najbliže i jezično i geografsko područje uz koje su bili neposredno fizički vezani. Premda je stanovništvo stare Karantanije pripadalo, kako se čini, različitim slavenskim skupinama, Hrvati su među karantanskim Slavenima jedna od dokumentima najbolje posvjedočenih skupina. 

Hrvati u Ukrajini postupno su se ne asimilirali, nego transformirali na onim područjima svog obitavanja, budući da je bila riječ o velikim hrvatskim skupinama, okupljenima oko velikih ranosrednjovjekovnih naselja. 

 Zaključak 8: Nominalni identitet Hrvata u Ukrajini se tijekom vremena mijenjao: od regionalnog identiteta Galiča/Haličizne u 12. i 13. stoljeću, kada ta područja Lavova/Lviva i Galiča postaju uzdignuta na rang kraljevstva nakon raspada Kijevske Rus i nakon i tijekom mongolskih invazija (koje nisu bile jednokratan događaj kako se ponekad misli), pa sve do stvaranja zasebnog &quot;rutenskog&quot; ili &quot;rusinskog&quot; ili &quot;rusičkog&quot; identiteta zapadnih Ukrajinaca u gornjem Podnjestrovlju, oko Karpatskih gora te u Podoliji. Identitet zapadnoukrajinskih Rusina ili Rusiča ili Rutena opet sadrži u sebi potpodjele na: Lemke, Bojke i Hutsule.

== Bilješke ==
&lt;references/&gt;

== Povijesni izvori i literatura ==

 Konstantin Porfirogenet: ''O upravljanju carstvom'', Zagreb 1994.

 Neven Budak: * ''Prva stoljeća Hrvatske'', Zagreb 1994.
              * ''Hrvatska povijest od 550. do 1100.'', Zagreb 2018.

 Franjo Rački: ''Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća'', Zagreb 2009.

 Vjekoslav Klaić: * ''Povijest Hrvata'', Zagreb 1974.
                  * ''Crvena Hrvatska i Crvena Rusija'', u: Hrvatsko Kolo, MH, Zagreb 1927.

 Nada Klaić: ''Povijest Hrvata u srednjem vijeku'', Zagreb 1990.

 Hrvoje Gračanin: ''Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća)'', Zagreb 2011.

 Paulus Diaconus: ''Historia Langobardorum''/ Pavao Đakon: ''Povijest Langobarda'', Zagreb 2010. 

 Lujo Margetić: * ''O etnogenezi Hrvata i Slavena'', Split 2007.
                * ''„Dolazak Hrvata“/“Ankunft der Kroaten“'', Split 2001.

 
 Robert Matijašić: ''Povijest hrvatskih zemalja u kasnoj antici od Dioklecijana do Justinijana'', Zagreb 2012. 

 
 Mario Grčević: ''Ime „Hrvat“ u etnogenezi južnih Slavena'', Zagreb-Dubrovnik, 2019.

 Ivan Mužić: ''Hrvati i autohtonost'', Split 2001.

 Eduard Peričić: ''Sclavorum Regnum Grgura Barskog (Ljetopis popa Dukljanina)'', Zagreb 1991.

 Ivo Rendić Miočević: ''U potrazi za hrvatskom kolijevkom'', Split 2000.

 Franjo Vondraček: ''Češke povjesnice – dodiri s Hrvatima'', Sv. Ivan Zelina 2004.

 Cosmae Pragensis: ''Chronica Boemorum'', Berolini MCMXXIII

 Stjepan Krizin Sakač: ''Hrvati do stoljeća VII. (Izabrani radovi o hrvatskoj etnogenezi, I. dio)'', Zagreb 2000.


 ''Bijeli Hrvati 1'': (zbornik radova: J. Bechcicki, F. Dvornik, G. Iljinskij, O. Korčinskij, T. Lehr-Spławiński,T. Lewicki, O. Malyckij, L.Peřich, N. Pintarić, O. Strižak, E. Šimek, M. Vach, J. Widajewicz), Rijeka 2006.

 Evgen Paščenko: ''Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine'', Zagreb 1999. 

 Stjepan Pantelić: ''Najstarija povijest Hrvata'', Mainz 1993.

 Alemko Gluhak: ''Porijeklo imena Hrvat'', Zagreb 1990.

 Ranko Matasović: ''Ime Hrvata'', Zagreb 2019.

 D. J. Alimov: ''Hrvati, kult Peruna i slavenski gentilizam'' (Komentari na hipotezu Ante Miloševića o identitetu Porina i Peruna), Starohrvatska Prosvjeta III (42), 141-164 

 Stjepan Antoljak: ''Hrvati u Karantaniji'', Skopje 1956.

[[Kategorija:Hrvatska povijest|Hrvatska povijest]]
[[Kategorija:Historiografija]]
[[Kategorija:Znanstveni radovi]]
[[Kategorija:Krunoslav Mrkoci]]</text>
      <sha1>dze1zsl64sz61kpez4uz0zkz9a5929k</sha1>
    </revision>
    <revision>
      <id>63624</id>
      <parentid>63623</parentid>
      <timestamp>2026-09-01T13:38:56Z</timestamp>
      <contributor>
        <username>Coronus Tenebrosius</username>
        <id>7277</id>
      </contributor>
      <comment>/* 1. Uvod */</comment>
      <origin>63624</origin>
      <model>wikitext</model>
      <format>text/x-wiki</format>
      <text bytes="76777" sha1="8kkpeaaj6pwxpptwrbdhw2g1ei4ybsh" xml:space="preserve">[[Krunoslav Mrkoci]]

= SMJEŠTAJ BIJELE ILI VELIKE HRVATSKE = 


== 1. Uvod ==

Najstariji povijesni izvor koji govori o dolasku Hrvata u njihovu današnju domovinu i o zemlji iz koje su došli jest djelo bizantskog&lt;ref&gt;Historiografski nazivi Bizant, Bizantsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo uvedeni su u modernoj povijesnoj znanosti radi jednostavnijeg označavanja države koja je nakon 476. godine ostala jedini politički, upravni i vojni nasljednik Rimskoga Carstva. Car Konstantin oko 330. godine osniva novu prijestolnicu Konstantinopol na mjestu starogrčke naseobine Byzantion, odakle potječe i naziv Bizant. Država je trajala gotovo tisuću godina (476.–1453.) i obuhvaćala prostore današnje Grčke i Male Azije. Službena religija bila je pravoslavna, a u 7. stoljeću grčki jezik zamjenjuje latinski kao službeni. Službeni naziv države bio je grčki: ''Basileia tōn Rhōmaiōn'', a latinski: ''Imperium Romanum''.&lt;/ref&gt;
cara Konstantina VII. Porfirogeneta (905.–959.), poznato pod latinskim naslovom ''De administrando imperio''
(“O upravljanju carstvom”). Djelo je izvorno napisano grčkim jezikom, a latinski naslov ''[https://archive.org/details/porphyrogenitus-1967-dai/page/153/mode/2up De administrando imperio]'' dali su mu kasniji europski priređivači i izdavači.&lt;ref&gt;Prvo tiskano izdanje djela ''De administrando imperio'' priredio je Ioannes Meursius 1611. godine. [https://archive.org/details/constantiniimper00cons Constantini Imperatoris Porphyrogeniti De administrando imperio (latinski tekst, 1611)]
&lt;/ref&gt;

Car Konstantin svoje je djelo zamislio kao priručnik i izvor pouzdanih informacija o susjednim narodima i državama, namijenjen svome maloljetnom sinu i prijestolonasljedniku Romanu (938.–963.). Prema podatcima unutar samog teksta, djelo je nastalo između 948. i 952. godine, pa se kao okvirna godina nastanka obično uzima 950.

Poglavlja 30. i 31. djela ''De administrando imperio'' (dalje: DAI) sadrže hrvatsku origo gentis, tj. priču o podrijetlu naroda. Hrvati nisu jedini slavenski narod koji ima zabilježenu predaju o “zemlji iz koje su došli” u svoja sadašnja obitavališta.&lt;ref&gt;Češka tradicija također poznaje predaje o podrijetlu (npr. Dalimilova kronika, 14. st.). Kijevski ljetopisac Nestor (kraj 11./početak 12. st.) daje izvornu priču o podrijetlu Slavena. Pradomovinu smješta u Podunavlje, odakle su se, prema njemu, Slaveni pod pritiskom Vlaha/Voloha (što se možda odnosi na Rimljane i vrijeme njihovog dolaska na područje srednjeg i donjeg Dunava; međutim, moguće je da se odnosi i na Kelte/Gale te na njihovu ekspanziju u 4. st. pr. Krista) pomaknuli prema sjeveru, na područje oko Visle. Nestor navodi da su tom migracijom nastali Ljahi/Lahi (Lehi), tj. poljska slavenska plemena, a od njih istočnoslavenski Radimiči i Vjatiči.&lt;/ref&gt;
Međutim, Porfirogenetova priča o podrijetlu i dolasku Hrvata na Jadran, izložena u dvjema različitim verzijama, razlikuje se nizom detalja i datiranim povijesnim kontekstom (Avari, car Heraklije /610.–641./) od drugih takvih predaja o podrijetlu slavenskih naroda.

'''Naziv ''Bijela ili Velika Hrvatska''
'''

Pojam „Bijela ili Velika Hrvatska“, koji je i u naslovu ovog rada, proizlazi iz samog Porfirogenetova djela gdje u posljednjem odlomku poglavlja 31 piše: 
 
 „Ὅτι ἣ μεγάλη Χρωβατία, ἣ καὶ ἄσπρη ἐπονομαζομένη, ἀβάπτιστος τυγχάνει μέχρι τῆς σήμερον, καθὼς καὶ οἱ πλησιάζοντες αὐτὴν Σέρβλοι.“

Što doslovno znači: 

 “Jer Velika Hrvatska, koja se također naziva Bijelom, jest nekrštena sve do današnjega dana, kao i Srbi koji joj se nalaze u blizini.” 


Određen broj autora i istraživača koji su se bavili Porfirogenetovim tekstom smatraju da u jezičnom kontekstu Porfirogenetova vremena izraz „he megale“ osim doslovnog značenja „velika“, imao je također i značenje „stara“, valjda pod utjecajem upotrebe latinskog &quot;maior&quot; (značenje: 1.veći, 2. stariji). 

Naime, u bizantskoj etnografiji pridjev μεγάλη (‘velika’) često ne označuje samo veličinu, nego i starinu, tj. izvorno, matično područje. To značenje odgovara i latinskom &quot;maior&quot;', koji se u rimskim geografskim i etnografskim tekstovima redovito upotrebljavao u značenju ‘stariji’, ‘prvotni’, ‘matični’. Stoga dio istraživača smatra da Porfirogenetov izraz ‘he megale Chrovatia’ znači ‘izvorna’ ili ‘stara Hrvatska’, a ne nužno ‘velika’ u prostornom smislu.”

Ovdje nam je cilj temeljem podataka sadržanih u povijesnim izvorima (razni dokumenti, kronike i ljetopisi) utvrditi zemljopisni položaj Bijele ili Velike Hrvatske. U ovu svrhu, osim izričitih podataka o Hrvatima sadržanih u dokumentima i historiografskim spisima, koristit ćemo saznanja iz područja toponimije, hidronimije, antroponimije, kao i spoznaje suvremene lingvistike i arheologije. 

[[File:Location of White Croatia and White Serbia in 560.jpg|thumb|alt=Karta smještaja Bijele Hrvatske i Bijele Srbije oko 560. godine|Karta smještaja Bijele Hrvatske i Bijele Srbije oko 560. godine prema ranosrednjovjekovnim izvorima]]

== 2. ''De administrando imperio'': ''Poglavlje 30''  (dio o Hrvatima) &lt;ref&gt;prijevod: Nikola pl. Tomašić (1864-1918) pravnik, sveučilišni profesor, financijski 
stručnjak (obnašao vodeće položaje u nizu banaka), političar, saborski zastupnik, 
povjesničar (Temelji hrvatskoga državnoga prava, 1909), poliglot, vrstan znalac klasičnih 
jezika, a od 1910.-1912. ban Hrvatske i Slavonije.&lt;/ref&gt; ==

 &quot;Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje, gdje su sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod, naime petero braće Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivši se od njih skupa s narodom svojim, dođoše u Dalmaciju i nađoše ondje Avare koji držaše tu zemlju.&lt;ref&gt;Κλουκας (Kloukas), Λόβελος (Lobelos), Κοσέντζης (Kosentzes), Μουχλώ (Mouchlo), 
Χρωβάτος (Chrobatos), Τουγά (Touga), Βουγά (Bouga); izgovor: [Klukas, Lovelos, 
Kosencis, Muhlo, Hrovatos, Tuga, Buga].&lt;/ref&gt;

 I neko vrijeme ratujući jedni s drugima, nadjačaju Hrvati i jedne od Avara pokolju, a ostale prisile da im se pokore. Od toga doba ovladaše tom zemljom Hrvati. 

 A ima još uvijek u Hrvatskoj potomaka Avara i pozna im se da su Avari.
 
 Ostali pak Hrvati ostadoše kod Frangije, i zovu se danas Bjelohrvati, imajući svoga vlastitoga Arhonta, a podložni su Otonu Velikomu, kralju Frangije i Saske. Oni su nekršteni, a ulaze s Turcima (Mađarima) u tazbine (savezništva) i prijateljstva. 

 Od onih se pak Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest i ovladaše Ilirikom i Panonijom. I ovi imahu samosvojnog arhonta, koji tek šiljahu prijateljske darove arhontu Hrvatske. Ali nakon stanovitoga vremena padnu i oni Hrvati u Dalmaciji pod Franke, kamo su i prije, dok bjehu u njihovoj zemlji potpadali. 

 A bili su Franci protiv njih tako nesmiljeni, da i naprščad (dojenčad) hrvatsku ubijahu i psima ih bacahu. Ne mogavši Hrvati to od Franaka podnašati, odmetnu se od njih i poubijaju arhonte koje od njih imađahu. Toga radi diže se na njih iz Frangije velika vojska, i vojevaše jedni s drugima sedam godina, napokon teško nadvladaju Hrvati, i pogube Franke sve i njihova arhonta Kocila. 

 Ostavši od onda samosvojni i samovlasni, zatraže od Rima sv. Krst. I poslaše im biskupe i pokrste ih za vlade Porina njihovoga arhonta. 

 Zemlja je njihova podijeljena u 11 županija: Hlijevansku (Livno), Cetinsku, Imotsku, Plivanjsku, Pesentsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku (Sidraga), Ninsku, a Ban njihov vlada Krbavom, Likom i Gackom. 

 Rečena Hrvatska i ostali Sloveni&lt;ref&gt;Sloveni - Slaveni su sami sebe nazivali kako proizlazi iz djela Crnorizca Hrabara, 
Nestorove kronike i drugih: Slovene/Slovjene. Bizantski pisci (Prokopije, Menander, 
Teofilakt, Nikefor i drugi) pišu: Sklabenoi [izgovor: Sklavenoí], Sklabenous [Sklavenus], 
Sklabinoi [Sklavinoi]. Car Konstantin u spisu De adm. imp. koristi tri oblika: Sklabenoi 
[Sklavenoi], Sklaboi [Sklavoi] i Sklabinioi [Sklavinioi].&lt;/ref&gt;
  ovako su položeni: Dioklija primiče se kastelima Dračkima, naime Lješu (Elisu), Ulcinju (Helkinije) i Baru (Antibar) i ide do Kotora, a u gorama primiče se Srbiji. Od grada Kotora započinje se arhontija Trebinjska i pruža se do Raguze (Dubrovnik), a u gorama susjedna je Srbiji. Od Raguze započimlje se arhontija Zahumljana i pruža se do Neretve &lt;ref&gt;Konstantin piše Orontios umjesto Naróntios (Narón u Strabona).&lt;/ref&gt;
 rijeke, na strani morskoj primiče se Paganom a prema gorama na sjever primiče se Hrvatom, sučelice pak Srbiji.
 
&lt;center&gt;
[[File:Pagania Zahumlje Travunia Duklja.png|600px|alt=Karta hrvatskih i susjednih sklavinija u 9. stoljeću|Karta hrvatskih i susjednih sklavinija u 9. stoljeću]]
&lt;/center&gt;

 Od rijeke Neretve počinje Paganija i pruža se do rijeke Cetine, a ima tri županije, i to: Rastok, Mokro i Dalen. Od ovih dvije županije , to jest Rastok i Mokro leže uz more. Ove imaju i sagene (lađe). Dalen je pak daleko od mora, a njegovi stanovnici žive od poljskoga gospodarstva.  

 Susjedna su Paganom 4 otoka: Mljet, Korčula, Brač i Hvar, vrlo lijepa i plodna, ali s pustim gradovima i množinom močvara. Žitelji njihovi drže blaga (stoku) i žive od njega. 

 Od Cetine pak rijeke započimlje zemlja Hrvatska i proteže se primorjem do međa istarskih, to jest do grada Labina. U gorama ponešto i preseže temat istarski; primiče se pak kod Cetine i Hlijevna zemlji srpskoj jer zemlja srpska sučelice je sa svim ostalim zemljama, a na sjeveru primiče se Hrvatskoj, na jugu pak Bugarskoj. 

 Odkada dođoše rečeni Sloveni, ovladaše cijelom zemljom Dalmacijom. Romajski pak gradovi obrađivahu otoke i življahu od njih. Ali od Pagana (Neretvana) svagdan u roblje odvođeni i ubijani, ostaviše otoke, želeći na kopnu raditi zemlju. U tom ih pak spriječavahu Hrvati jer ne davahu njima danak, već sve što danas daju Slovenima, to davahu strategu (bizantskom zapovjedniku). 

 Ne mogavši tako živjeti, pristupiše Baziliju (*Bazilije I. Makedonac, 867.- 886.) slavnome caru i podučiše ga o svemu rečenom. Slavni ovaj car Bazilije naredi da sve što se davalo strategu, podaju Sovenima, da u miru žive s njima; samo malo nešto da daju strategu, tek da se pokaže njihovo podaništvo i  podvrženost romajskim carevima i njihovu strategu. 

 I odonda su svi ti gradovi tributarni Slovenima i plaćaju im danak, i to grad Split 200 nomismata, grad Trogir 100, grad Zadar 110, grad Osor 100, grad Rab 100, grad Krk 100, tako da je zajedno 710 nomismata, osim vina i drugih različnih stvari, jer to davahu još povrh onih nomismata. Grad pak Raguza (Dubrovnik) leži među dvjema zemljama, Zahumskom i Trebinjskom, a Raguzani imaju svoje vinograde u tim objema zemljama i plaćaju arhontu zahumskom 21, a arhontu trebinjskome 36 nomismata. &quot;

==3. Analiza i interpretacija: Što je ''Bagibareia''?==

 &quot;Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje (grč. Bagibareia), gdje su sada Bjelohrvati.&quot;

Mnogi istraživači smatraju da je &quot;Bagibareia&quot; zapravo Bavarska. Drugi su upozorili da &quot;Bagibareia&quot; ne može biti Bavarska,  budući da car Porfirogenet u ostalim svojim djelima za označavanje Bavarske upotrebljava drugačiji naziv; u djelu ''De thematibus'' (O temama) Porfirogenet za Bavarsku koristi izraz grč. ''Baioure''; na isto je upozorio i Stjepan Krizin Sakač  u Konstantinovu djelu &quot;''De caerimoniis aulae byzantinae''&quot;.&lt;ref&gt;  Sakač: O kavkasko-iranskom podrijetlu Hrvata, u: Hrvati do stoljeća VII., Zagreb 2000.&lt;/ref&gt; 

Vezano uz naziv Bagibareia, treba znati sljedeće. U starogrčkom jeziku slovo imenom beta (transliterirano latiničnim: B, b) čitalo se i izgovaralo kao glas /b/; međutim, glasovne promjene u govornom grčkom jeziku dovele su do toga da se u srednjovjekovno bizantsko doba u grčkim riječima glas /b/ izgovarao kao glas /v/; to je tzv. &quot;vitacizam&quot;. 

Međutim, pisci bizantskoga doba  da bi zapisali glas /b/  koji je dolazio u stranim riječima i nazivima često su se za tu svrhu i dalje služili slovom beta (B, b); tek se postupno kasnije za bilježenje glasa /b/ koji je dolazio u stranim riječima koristi sve više kombinacija slova  &quot;mp&quot;, kao u primjeru zapisivanja hrvatske titule &quot;ban&quot; kao &quot;mpanos &quot;.&lt;ref&gt; Kinnamos, tajnik cara Manuela Komnena (1143-1180) jedini je Grk osim Porfirogeneta koji spominje bana; zapisuje ga kao: mpanos. I u novogrčkom jeziku glas /b/ zapisuje se kombinacijom slova „mp”.&lt;/ref&gt; 

Porfirogenet,  dakle, u svojim tekstovima još uvijek koristi slovo beta (B,b) za zapisivanja oba glasa: i za glas /v/ kao i za glas /b/. Primjer te dvostruke upotrebe slova beta je i Porfirogenetov naziv za Hrvate koji zapisuje kao: ''Hrobatoi'', što se naravno treba čitati kao [[Hrovatoi]].

Također, druga glasovna promjena u grčkom jeziku koja se dogodila tijekom bizantskoga razdoblja je promjena starogrčkog glasovnoga skupa /gi, ge/ u izgovoru i čitanju u glas/j/; primjer starogrčki: hagia u bizantskom se izgovara kao [aja]. Tako i u primjeru riječi zapisane kao Bagibareia postoji mogućnost čitanja kao: Bajvaria.&lt;ref&gt;Naročito, uzmemo li u obzir monoftongizaciju starogrčkih diftonga koja se izgovorno provodila uglavnom  izjednačavanjem glasovne vrijednosti starog diftonga prema drugom članu (u ovom slučaju: ei&gt;/i,/, u Bagibareia, izgovor: [Bajvaria])&lt;/ref&gt;
 
Uzmemo li u obzir mogućnost da je dio o Hrvatima u poglavlju 30 napisao drugi autor (različit od autora poglavlja 31), tada postoji mogućnost da je taj drugi autor upotrebljavao za Bavarsku drugi naziv nego car Porfirogenet u svojim spisima gdje koristi &quot;Baioure&quot; za Bavarsku. Međutim, ne mora uopće biti riječ o drugom autoru ili naknadnom umetku: sasvim je moguće da je sam car imao pred sobom u svojim arhivima dva različita pisana izvješća o Hrvatima, pa ih je kao takve samo prepisao.
 
Druga mogućnost značenja naziva &quot;Bagibareia&quot; bio bi naziv planine &quot;Babja gora&quot; (grč. Babeiaoreia) koji je car Konstantin, tj. pisac 30. poglavlja,  prilagodio i zapisao po sluhu. U slavenskom svijetu danas postoji više Babjih gora, a jedna od većih je Babja gora na tromeđi Poljske, Češke i Slovačke.&lt;ref&gt;{{Wikipedija|Babia Góra|en}}&lt;/ref&gt;
&lt;center&gt;
[[File:8maja2006 babiagora 035.jpg|600px|alt=Babia Góra|Babia Góra – pogled s poljske strane]]
&lt;/center&gt;

==4. Teza da je Bijela Hrvatska bila na prostoru srednjovjekovne Karantanije, tj. današnje austrijske pokrajine Kärnten (hrv. Koruška)==
Još u 19. st. prevoditelji i komentatori Porfirogeneta poput Armina Pavića (1844-1914) smatrali su da je Bagibaria &quot;Babja gora&quot;, ali Pavić je smatrao da je riječ o gori u današnjoj Sloveniji, iza rijeke Kupe, pa bi iz toga proizlazilo da su Hrvati prije dolaska u Dalmaciju  živjeli na prostoru provincije Norik, tj. u srednjovjekovnoj Karantaniji (latinski: Carantania, Carentana, Carinthia; danas Kärnten/Koruška u južnoj Austriji) gdje je potvrđeno postojanje toponima koji sadrže ime Hrvati, kao i čitave šire regije oko Klagenfurta koja se u starim zemljovidima naziva  Crowati.&lt;ref&gt;[https://i0.wp.com/www.jassa.org/wp-content/uploads/2020/07/BRIGHT.png Karta – Spruner–Menke Atlas (In Nomine Jassa)]&lt;/ref&gt; &lt;ref&gt;[https://www.jassa.org/?p=16812 Spruner–Menke Atlas – In Nomine Jassa]&lt;/ref&gt;

To mišljenje A. Pavića zastupala je kasnije i značajna hrvatska povjesničarka Nada Klaić  koja je smatrala da je upravo stara Karantanija &quot;Velika ili Bijela Hrvatska&quot; o kojoj izvještava djelo ''De administrando imperio''.&lt;ref&gt;Nada Klaić (1920-1988) hrvatska povjesničarka — 
[https://hr.wikipedia.org/wiki/Nada_Klai%C4%87 Nada Klaić (hrvatska Wikipedija)].&lt;/ref&gt;

Međutim, prema podatcima u  poglavlju 31 o smještaju Bijele Hrvatske između Frangije na zapadu, Mađara na jugu i Pečenega koji ih napadaju s istoka, te o udaljenosti Bijele Hrvatske 30 dana putovanja od mora, Karantanija smještajem ne odgovara ni jednom od dva kriterija: najbliže more Koruškoj je Jadransko i do njega sigurno nema 30 dana puta; također, Karantaniju nisu napadali Pečenezi iz pravca istoka, nego su je s istoka mogli napadati samo Mađari. 

Stara Karantanija nikako nije mogla biti Bijela ili Velika Hrvatska kako je to smatrala Nada Klaić; tu teoriju treba odbaciti.

Problematikom prisutnosti Hrvata u Karantaniji bavio se u svom članku [http://periodica.fzf.ukim.edu.mk/godzb/GZ09(1956)/GZ09.04.%20Antoljak,%20S.%20-%20Hrvati%20u%20Karantaniji.pdf Hrvati u Karantaniji]
hrvatski povjesničar Stjepan Antoljak.&lt;ref&gt;Stjepan Antoljak (1909-1997) hrv. povjesničar; Hrvati u Karantaniji, 1956., 
Filozofski fakultet u Skopju — 
[https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Antoljak Stjepan Antoljak (hrvatska Wikipedija)].&lt;/ref&gt;
Bazirajući se na istovjetnosti pojedinih toponima u sjevernoj Dalmaciji i Lici s onima na području stare Karantanije, zastupao je mišljenje da su Hrvati doselili u Karantaniju naknadno iz Dalmacije, a ne obratno.&lt;ref&gt;Pitanjem prisutnosti Hrvata u Karantaniji bavili su se detaljno i opsežno slovenski povjesničari [https://sl.wikipedia.org/wiki/Ljudmil_Hauptmann Ljudmil Hauptmann (sl. Wikipedija)] i [https://en.wikipedia.org/wiki/Bogo_Grafenauer Bogo Grafenauer (en. Wikipedija)].&lt;/ref&gt;

==5. Teza da se Velika ili Bijela Hrvatska nalazila sjeveroistočno od Bavarske, tj. u današnjoj istočnoj Njemačkoj oko rijeke Labe==

Identifikacija naziva &quot;Bagibareia&quot; s Bavarskom navela je između ostalih i Stjepana Pantelića da u svojoj knjižici &quot;''Najstarija povijest Hrvata''&quot; (Mainz, 1993.) potraži &quot;Veliku ili Bijelu Hrvatsku&quot; Konstantina Porfirogeneta sjeverno od Bavarske, tj. na prostoru današnje istočne Njemačke oko Labe, s naročitim naglaskom na područje oko rijeke Sale između Leipziga i Hallea. 

Stjepan Pantelić (rođ. 1942. kod Virovitice) završio je studij teologije u Mainzu, stekavši tako solidno poznavanje latinskoga i njemačkoga jezika, što mu je omogućilo korištenje građe u bibliotekama i arhivima širom Njemačke u eri prije interneta.
 
Panteliću se kao povjesničaru može zamjeriti što je često olako i ishitreno donosio zaključke i tumačenja bez stvarnog utemeljenja u izvorima , kao npr. u slučaju kada je velika zapadnoslavenska plemena Abodrita te ona koja su Franci zvali Vilci (Welatabi ili Lutici) kao i Rujane ili Rugijce s otoka Rügen u Baltiku, jednostavno sve prozvao ni više ni manje nego – Hrvatima! 

Ipak, mora se Panteliću priznati da je u svojoj omanjoj knjižici (ukupno 97 str.) obilno citirao u latinskom originalu i navodio u bilješkama na dnu stranice latinske srednjovjekovne izvore od Einharda do pisama Karla Velikog  svojoj supruzi tijekom vojne protiv Avara, kao i citate iz raznih kronika i drugih dokumenata. Također, obavio je terensko istraživanje toponimije istočnog dijela Njemačke te je naišao na mjesta Gross Korbetha, Klein Korbetha i Korbetha (u srednjovjekovnim latinskim izvorima: Chruvati inferior, Chruvati superior i Chruvati) između gradova Leipziga i Halle te na grad imena Borna u okrugu Leipziga (Pantelić 1993, str. 24, 25). Borna je bilo ime prvog iz franačkih izvora poznatog kneza Dalmacije i Liburnije (817.-821. godine).&lt;ref&gt;Borna (dux Guduscanorum, dux Dalmatiae, dux Dalmatiae atque Liburniae) u 
Annales regni Francorum (818–821) — latinski tekst: 
[https://www.dmgh.de/mgh_ss_rer_germ_6 Annales regni Francorum].&lt;/ref&gt;
 
  
Također, Pantelić je sakupio niz primjera stare slavenske toponimije na prostoru istočne Njemačke, među kojima: Corwete, Curuadi, Curewate (Hersfeldski popis desetina u Friesenfeldu , kraj 9. st.); Chruuati (Kronika biskupa Thietmara, 10./11. st.); potom: Borewe, Bukuwiz, Camenitz [Kamenic], Zebegore, Krolevitz, Deliniz (usporedi naše Delnice), Dobergast, Dobrilug, Drevenitz (usporedi Drvenik), Glina (kao Glina u Hrvatskoj), Grizlav, List, Brodizi, Plawe, Racowe, Ribnitz, Slavi, Slavia, Strela, Cosence [Kosence], Studenik, Stablo, Sporno, te Lipci (Leipzig), itd. 
   
Neosporna je činjenica da je zaista čitav prostor istočne Njemačke od Odre i Nisse pa do Labe (njem. Elbe) i Saale bio nastanjen slavenskim plemenima, kako to potvrđuju izvori, još od vremena kralja Sama (prva polovica 7. stoljeća). Ta su slavenska plemena udružena u veće plemenske saveze vodila u velikoj mjeri autonomnu politiku, čas kao saveznici Franaka protiv Saksonaca (u doba Karla Velikog), čas u ratovima protiv franačkih i kasnije njemačkih vladara, sve dok u 12. stoljeću njihova politička samostalnost nije u potpunosti dokinuta te im je nametnuto kršćanstvo i germanizacija. 

Imena knezova tih Slavena između Odre i Labe pokazuju jedan općeslavenski karakter: Draško/Thrasco, Slavomir, Sedrag, Gostimil, Dobromisl, Dobrimir, Tugomir/Tugumir, Stojnev, Mistivoj, Mistislav, Višedrag, Budivoj, Pribislav, Vratislav, Vislav, itd. 
Stoga je knjižica  Stjepana Pantelića &quot;Najstarija povijest Hrvata&quot; zapravo svojevrsni vodič kroz povijest Polapskih Slavena, od kojih su do danas slavenski identitet i jezik zadržali jedino Lužički Sorbi. 

Kao zaključak ove analize Pantelićeve knjižice možemo navesti da su se neminovno neki Hrvati naselili na prostoru oko rijeke Saale u Njemačkoj; međutim, tu se radi tek o nekoliko manjih mjesta što nikako ne može biti ona Porfirogenetova &quot;Velika ili Bijela Hrvatska&quot;. Čini se da je i sam Pantelić bio svjestan toga pa je zato pretvorio sve istočnonjemačke Slavene u Hrvate (hrvatomanija), mada je i sam navodio srednjovjekovne izvore i citate koji jasno i nedvojbeno svjedoče o specifičnim imenima tih slavenskih skupina.&lt;ref&gt;Kritički prikaz: D. Karbić o Pantelićevoj knjizi *Najstarija povijest Hrvata* (Mainz, 1993) — 
[https://hrcak.srce.hr/324259 Hrčak].&lt;/ref&gt;

==6. Problem smještaja Porfirogenetovog Ilirika==
  
 „Od onih se pak Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest i ovladaše Ilirikom i Panonijom.“ 

U djelu Tome Arhiđakona [[w:Historia Salonitana|''Historia Salonitana'']]
(oko 1250. god.) piše da hrvatskoj državi pripada: &quot;tota Maronia et Chulmiae Ducatus&quot; (Maronia =Naronia = Neretvanska) što znači: &quot; čitava neretvanska i zahumska kneževina&quot;. To je danas čitavo područje i s desne i s lijeve strane rijeke Neretve. 

Grgur Barski ili poznatiji kao Pop Dukljanin u svojem latinski pisanom djelu &quot;Sclavorum Regnum&quot; (Kraljevstvo Slavena), pisanom u 12. stoljeću, sve 4 arhontije (Duklju, Trebinje, Zahumlje i Paganiju/Neretvansku) koje spominje car Konstantin (sredina 10. st.) zove zajedničkim imenom &quot;Croatia rubea&quot; (Crvena Hrvatska).&lt;ref&gt;Eduard Peričić: ''Sclavorum Regnum Grgura Barskog'' (Ljetopis popa Dukljanina), Kršćanska sadašnjost, Zagreb,1991.&lt;/ref&gt;

Jedan od najranijih spomena pojmova &quot;Bijela i Crvena Hrvatska&quot; vezano uz Hrvate na Jadranu nalazi se u djelu mletačkog kroničara iz 14. stoljeća, imenom [[w:Andrija Dandolo|Andrija Dandolo]]. Čini se da on slijedi tekst &quot;Sclavorum Regnum&quot; Grgura Barskog (12. stoljeće), ali dodaje i vlastite nadopune.

&quot;Hrvatska kronika&quot; pisana čakavskim, koju je Marko Marulić 1500. preveo na latinski, spominje samo Bijelu Hrvatsku: &quot;od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, ča su Dalmatini Nižnji..&quot;. 

Dubrovčanin [[w:Mavro Orbini|Mavro Orbini]]
oko 1600. godine u svom panslavističkom djelu na talijanskom jeziku oslanja također na jednu verziju Grgura Barskoga te  također imenuje Crvenu i Bijelu Hrvatsku.&lt;ref&gt;[https://archive.org/details/KraljevstvoSlavenaMavroOrbini/page/n5/mode/1up Kraljevstvo Slavena – digitalna verzija (Internet Archive)]&lt;/ref&gt;


Dubrovčanin Resti također ima na str. 25 i 43: &quot;Croazia Bianca, Croazia Rossa&quot;.&lt;ref&gt;Junius Resti (1671-1735) dubrovački senator i povjesničar, autor Chroniche di Ragusa,  (obuhvaća 550.-1451.);objavljeno u: zbornik JAZU Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, vo. XXV.god. 1893.&lt;/ref&gt; 

Porfirogenet kaže da se dio od Hrvata pristiglih u Dalmaciju odvojio i ovladao Ilirikom i Panonijom. Postavlja se pitanje bi li taj Porfirogenetov pojam &quot;Ilirik&quot; mogao se odnositi možda na područje &quot;Crvene Hrvatske&quot;, koja je u kasno rimsko doba od cara Dioklecijana nadalje bila imenovana &quot;Praevalis&quot; to jest Prevalitana ? 
[[File:Ancient balkans 4thcentury.png|thumb|alt=Karta rimskog Balkana u 4. stoljeću|Karta rimskog Balkana u 4. stoljeću]]


Naziv &quot;Ilirik&quot; tijekom vremena Rimskoga Carstva, od Oktavijana Augusta pa nadalje službeno je mijenjao svoj geografski opseg. Rimljani su bili svjesni da su ''Illyrii propriae dicti'' oni na prostoru današnje Crne Gore i sjeverne Albanije, protiv čije države su vodili ratove krajem 3. st. i početkom 2. st. pr. Krista. Međutim, rimskim prodorom na područje i Dalmata i Japoda i Liburna, pa i dalje na sjever oko Siska (ratovi Oktavijana u Iliriku 36./35. pr. Kr.) čitav prostor ustanovljuju kao provinciju &quot;Illyricum&quot;. 

Nakon ustanka dvaju Batona (6. do 9. god. posl. Kr.) dotadašnji &quot;Illyricum&quot; dijele u dvije provincije &quot;Pannonia&quot; i &quot;Illyricum&quot; kojega je &quot;Dalmatia&quot; jedan dio. 

Područje srednjovjekovne Karantanije, gdje se također spominju na kartama i u dokumentima Hrvati između gornje Drave i Mure u današnjoj južnoj Austriji&lt;ref&gt;Otto I. u povelji iz 954. navodi : „in pago Crouuati“ (u župi Hrvati); Otto II. 979. „pago Chruuat“, itd.; Gluhak 1990.&lt;/ref&gt; , u rimsko doba bila je provincija Noricum, a nikada &quot;Illyricum&quot;; jedino je Dioklecijanovom reformom Norik bio uvršten u prefekturu Illyricum, ali ta administrativna podjela nije utjecala na dotadašnje nazive samih provincija. Dakle, treba jasno isključiti mogućnost da bi oni Hrvati u Karantaniji, dokumentirani pod tim imenom (Crowati, itd.) mogli biti Porfirogenetovi Hrvati koji su došli u Ilirik.&lt;ref&gt;S. Antoljak, Lj. Hauptmann i B. Grafenauer smatrali su da je Porfirogenet pod “Ilirik” mislio upravo na Karantaniju, u smislu da se dio Hrvata odvojio od onih u Dalmaciji i otišao na sjever. Ne slažemo se ovdje s takvim tumačenjem.&lt;/ref&gt;
 
Ovdje smatramo da pod izrazom „Ilirik“ kod Porfirogeneta treba razumjeti onaj Ilirik koji se nalazi južno od stare rimske provincije Dalmacije u užem smislu, a to je područje južno od rijeke Neretve, tj. onaj pravi stari Ilirik gdje su obitavali ''Illyrii propriae dicti'', što je područje ranosrednjovjekovne ''Dioklije'' cara Porfirogeneta (10. st.) i ''Dokleje'' Grgura Barskoga (12. st.), što je danas Crna Gora. 

Dakle, iz izvještaja o geografskom smještaju zasebnih slavenskih arhontija (njih 4 južno od same Hrvatske) u poglavlju 30, proizlazi da su Hrvati pristigli u provinciju Dalmaciju, zavladali i nad spomenute 4 kneževine: Duklja, Trebinje, Zahumlje i Paganija (Neretvani). 

Treći dio Hrvata, kako se kaže u ovom poglavlju, zavladao je nad Panonijom, a to je onaj dio Panonije između Drave i Save, tj. današnja sjeverna Hrvatska, u rimsko doba poznat kao &quot;Pannonia Savia&quot;. 

Postoje i neki komentatori koji smatraju da Porfirogenet ili onaj pisac koji je napisao ili dopunio poglavlje 30, pod pojmom Ilirik misli na prostor današnje Like ili možda na unutrašnjost Bosne i Hercegovine, budući da se u poglavlju 30, što treba istaknuti, ne spominje uopće zemlja Bosna (prozvana po rijeci Bosni). 

Međutim, ovdje smatramo da je pisac poglavlja 30, temeljem geografskih podataka o arhontijama Slavena, područje stare uže Bosne (uz tok same rijeke Bosne) podrazumijevao možda kao dio Srbije, budući da je ne imenuje kao zasebnu jedinicu i ne spominje u ovom poglavlju uopće. Inače, Porfirogenet tvrdi da se Hrvatska primiče Srbiji kod Cetine i Hlivna, u planinama, što bi značilo da su Hrvatska i Srbija graničile možda negdje sjeverno od toka rijeke Neretve, zaobilazeći i Neretvansku kneževinu i Zahumlje.  

Područje današnje Like teško da bi ikako moglo se računati kao Porfirogenetov &quot;Ilirik&quot;, budući da je to čitavo područje nakon dalmatsko-panonskoga ustanka ulazilo u sastav provincije Dalmacije, zajedno s Liburnijom.
 
Stoga ovdje zaključujemo da je jedini &quot;Ilirik&quot; nad kojim su Hrvati mogli zavladati pored Dalmacije i Panonije bio onaj kasnorimske Prevalitane, kojega Grgur Barski tj. Pop Dukljanin, označava kao &quot;Croatia rubea&quot; (Crvena Hrvatska).

==7. ''De administrando imperio'': ''Poglavlje 31'' (dijelovi koji se odnose na Bijelu Hrvatsku i doseljenje Hrvata)==

 &quot;Hrvati koji sada nastavaju strane Dalmacije potječu od nekrštenih Hrvata koje i Bijelima nazivlju. Oni su onkraj Turske (Mađarske), stanuju blizu Frangije, a susjedi su Slavenima, nekrštenim Srbima. [...] 

 Ovi se Hrvati utekoše k romajskom caru Herakliju, prije no što se Srbi utekoše k istome caru Herakliju, u doba kada Avari svojevavši Romane odnuda izagnaše [...] Pošto su u doba istoga romajskoga cara Heraklija ovi Romani protjerani od Avara, njihove su zemlje stajale puste.
 
 Po naređenju dakle cara Heraklija ovi Hrvati, pograbivši oružje i protjeravši  odande Avare, nastane se po odredbi cara Heraklija u toj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. 

 U ovo pak doba imali su Hrvati za arhonta Porginoga oca. 

 Car pak Heraklij pošalje i dovede iz Rima svećenike, načini od njih arhiepiskopa i episkopa i prezbitere i đakone, pa pokrsti Hrvate. Ovi Hrvati imahu u ono doba arhonta Porgu. 

 [...] Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podiže manje konjaništva i pješadije, nego li krštena Hrvatska, jer ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Mađari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagena ni kondura niti trgovačkih lađa, zato što daleko je more. Od njih do mora ima 30 dana puta, a more koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more.&quot;

Vezano uz Hrvate treba obratiti pažnju i na dio teksta u poglavlju 32: 

 &quot;O Srbljima i zemlji koju sada nastavaju&quot;, 
gdje piše: 
 &quot;[...] Srblji potječu od nekrštenih Srbalja, koje i Bijelima nazivlju, što su doma tamo od Turske (Mađarske) u kraj što zovu Boiki, gdje graniči i Frangija, kao i Velika Hrvatska, ona nekrštena i Bijelom prozvana.&quot;

== 8. Analiza i interpretacija poglavlja 31 == 

U ovom poglavlju smještaj Bijele Hrvatske je određen: onkraj Mađarske (koja je u doba prve polovice 10. st. obuhvaćala i današnju Slovačku), blizu Frangije (Njemačke), a susjedi su nekrštenim Srbima. Bijelu Hrvatsku neprekidno pljačkaju Frangi, Mađari i Pečenezi, a more do kojega silaze je 30 dana puta daleko.

Iz poglavlja 32 saznajemo da Bijeli Srbi su doma tamo od Mađarske u kraju što ga zovu Boiki, gdje graniči Frangija, kao i Velika Hrvatska.

Što možemo saznati o položaju Bijele Hrvatske iz svega ovoga? 
Dakle, Bijeli Hrvati bili su susjedi Bijelim, nekrštenim Srbima. 

Isprva smo bili skloni tumačiti da se spomenuta zemlja ''Boiki'' blizu Mađarske zapravo odnosi na zapadnoukrajinske Boike koji danas žive u pograničnom prostoru Ukrajine prema Slovačkoj i Mađarskoj, kako je to smatrao svojevremeno i povjesničar Vjekoslav Klaić. Međutim, izraz &quot;gdje graniči Frangija&quot; (odnosi se na vrijeme pisanja DAI, oko 950. godine) otklonio nas je od takvoga tumačenja. 

Naime, Frangija, tj. Njemačka kralja, a potom i cara Otona I. (936-976)  nije nikada graničila niti dopirala do Karpata, pa se onda izraz ''Boiki'' niti ne može odnositi na ukrajinske Boike. Prema tome, ''Boiki'' Konstantina Porfirogeneta bila bi ipak ''Bohemia'', tj. Češka, a znamo da su Lužički Sorbi ili Serbi smješteni i danas  sjeverno od Češke. 

 „Od njih do mora ima 30 dana puta...“

Posljednji odlomak o Bijelim Hrvatima u glavi 31. :
 
 &quot;Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podiže manje konjaništva i pješadije, negoli krštena Hrvatska, jer ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Mađari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagena ni kondura niti trgovačkih lađa, zato što daleko je more. Od njih do mora ima puta 30 dana, a more koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more.&quot; 

Naime, more koje je najbliže području Leipziga je Baltičko, a do njega nema više od 400 kilometra;  uzmemo li da skupina ljudi pješke i s natovarenim konjima dnevno prevali u prosjeku 30 km, to znači da bi put od 400 km prevalili u periodu od kakvih 13 dana, što je daleko od spomenutih kod Porfirogeneta 30 dana. 

Međutim, put od tromeđe Poljske, Češke i Slovačke (jugozapadno od Krakova), pod uvjetom da ugrubo slijedi trasu rijeke Visle, do Baltičkoga mora nema više od kakvih 800 km, što podijeljeno sa 30 km po danu daje iznos od kakvih 26 dana puta. 

Veća je ipak udaljenost od Krakova pa uz rijeku Dnjestar do Crnoga mora, što zasigurno daje duljinu puta veću oko 30 dana. Naravno, nama je danas gotovo nemoguće točno izračunati koliko bi trajalo putovanje od Krakova do Baltika ili čak do Crnog mora u prvoj polovici 10. stoljeća, jer su nam mnogi parametri takvog onodobnog putovanja nepoznati (npr. opasnosti puta, trase i staze tadašnjih trgovaca, itd.)
 
Također, komentatori citiranog odlomka u povijesnoj literaturi nisu suglasni na koje more je Porfirogent točno mislio kada kaže &quot;crno&quot; ili &quot;tamno&quot;: misli li na Baltik ili na Pontos (danas poznato kao Crno more).

Ovo nas dovodi do zaključka da je Bijela Hrvatska bila smještena u prvoj polovici 10. stoljeća u krugu zapadnoslavenskih naroda, to jest negdje u neposrednom susjedstvu Boiki ili Bohemije, blizu Srba u istočnoj Njemačkoj, a ukupno između tadašnje Ugarske (obuhvaćala i današnju Slovačku  i Mađarsku) i Franačke. Sve to zajedno ukazuje na lokaciju ''Bijele Hrvatske'' u današnjoj južnoj Poljskoj.

== 9. O razlikama između poglavlja 30 i poglavlja 31 ==

Ono što je zajedničko poglavlju 30 i poglavlju 31 je da oba ističu dolazak Hrvata iz Bijele Hrvatske i borbu Hrvata protiv Avara u kojoj Hrvati pobjeđuju Avare. U ostalim elementima ta se dva izvješća razlikuju. 

Npr. u poglavlju 30 navodi se priča o 5-oro braće i 2 sestre,  koje nema u poglavlju 31.
 
U poglavlju 30 opisuje se okrutnost Franaka prema Hrvatima i borba Hrvata protiv Franaka koja je trajala 7 godina; u poglavlju 31 vlast Franaka nad Hrvatima u Dalmaciji se ne spominje. 
Spominje se tek da je Bijela Hrvatska blizu Frangije i da Frangi (Nijemci) pljačkaju Bijelu Hrvatsku. 

Nadalje, u poglavlju 30 kaže se da su se Hrvati u Dalmaciji oslobodili vlasti Franaka i primili kršćanstvo iz Rima u doba svojega arhonta Porina; u poglavlju 31 pak kaže se da su Hrvati u Dalmaciju stigli po naređenju bizantskoga cara Heraklija (610-641), što je  važno jer ovo je '''jedina u izvorima postojeća izričita datacija dolaska Hrvata''' (dakle, prva polovica 7. stoljeća). 

Nadalje, u poglavlju 31 kaže se da su Hrvati stigli u vrijeme Porginoga oca, a da su u vrijeme samoga kneza Porge primili kršćanstvo iz Rima. (Dva različita, ali ipak slična donekle imena: Porga – Porin.)&lt;ref&gt;Novija je tendencija da se u tom imenu Porin vidi inačica imena slavenskog božanstva Peruna (poljski: Piorun).; Alimov 2015.&lt;/ref&gt;

U poglavlju 30 mnogo se spominje Frangija, Franci i kralj Oton I. Za razliku od toga, u poglavlju 31 spominje se tek bizantski car Heraklije i njegova uloga, a Franaka tamo uopće nema, osim vezano uz to da je Bijela Hrvatska blizu Frangije (Njemačke).
  
U slučaju poglavlja 30 DAI neki komentatori smatraju da ga je sastavio i zapisao drugi autor, različit od pisca poglavlja 31.

Teza o dva različita pisca i o dva različita izvještaja o dolasku Hrvata zasniva se, između ostaloga, i na stilističkoj analizi tekstova u poglavlju 30 i poglavlju 31 koja ide u prilog tezi o dva različita autora. Također, često se ističe da je pisac poglavlja 30 raspolagao drugačijim informacijama i drugačijim izvorom informacija od autora poglavlja 31.

Međutim, kao što smo već isticali, moguće je da je car Konstantin imao pred sobom, u svojim bibliotekama i arhivima, već zapisane dvije različite verzije, dva različita izvješća o Hrvatima, pa je naprosto ne mogavši se odlučiti, odlučio uvrstiti oba, prepisavši ih, pri čemu se ipak čini da je prepisano tuđe izvješće ono u poglavlju 30, dok je moguće da je izvješće u poglavlju 31 skrpao on sam. 

Za poglavlje 31 se navodi da je primjer otvorene bizantske propagande (istaknuta uloga cara Heraklija pri dolasku Hrvata u 7. stoljeću), dok se za poglavlje 30 isticalo da odražava vjerojatno hrvatsku narodnu tradiciju (predanje) o dolasku, kao i hrvatsku narodnu tradiciju/sjećanje o odnosima s Francima.

U poglavlju 30. Franci su prikazani kao nasilni okupatori protiv kojih se Hrvati bore i pobjeđuju; međutim, u stvarnosti znamo da se tek knez Panonije Ljudevit borio protiv Franaka, dok je knez Dalmacije i Liburnije, Borna, bio franački saveznik i protivnik Ljudevita Posavskog. 

Od vremena Ljudevitovog ustanka protiv Franaka pa do pisanja dodatka poglavlju 30 prošlo je po prilici nekih 130 ili 140 godina (ukoliko je poglavlje 30 napisano, kako neki istraživači poput Ančića  smatraju, 60-tih godina 10. stoljeća, u vrijeme kada hrvatski kralj Stjepan Držislav dobiva od bizantskoga cara titulu patricija).&lt;ref&gt;Alimov 2015&lt;/ref&gt; 

Međutim, ovdje se ne slažemo s tezom da poglavlje 30 nužno prenosi nekakvu „čistu“ narodnu tradiciju ili sjećanje, jer elemenata nalik sjećanju sadržanom u narodnoj priči ima u oba poglavlja.&lt;ref&gt;Margetić 2001, 127-131&lt;/ref&gt; 

U poglavlju 30, u kojem se mnogo spominju Franci, položaj Bijele Hrvatske određen je prema već spomenutoj Bagibareji, a u poglavlju 31 taj položaj određen je prema smještaju Mađara/Mađarske.   
U poglavlju 30 kaže se da Hrvati u Bijeloj Hrvatskoj ulaze u savezništva i prijateljstva s Mađarima, dok poglavlje 31 ističe da Mađari kao i Pečenezi pljačkaju Bijelu Hrvatsku.


== 10. Teza o smještaju Bijele Hrvatske na prostoru današnje istočne Češke, tj. Slavnikove kneževine == 

Prema češkoj narodnoj tradiciji Česi su u današnje češke zemlje došli sa sjevera gdje su graničili s Bijelim Srbima, a iselili su se kako bi izbjegli srpsku prevlast. Prema jednoj od tih tradicija, praotac Čeh bio je rodom Leh, a došao je iz zemlje Hrvatske, kako stoji zapisano u Dalimilovoj kronici iz 14. stoljeća. (Naravno, ne iz Hrvatske na Jadranu, nego iz Bijele Hrvatske na sjeveru.) Općenito, češka historiografija danas znatnim dijelom prihvaća tezu da su neki Hrvati bili među plemenima koja su sudjelovala u etnogenezi češkog naroda.
 
Naime, dokumenti nastali na prostoru stare Češke nekim svojim navodima daju korisne smjernice o mogućoj lokaciji Bijelih Hrvata. Tako npr. dokument Praške povelje iz 1086. godine, vezano uz osnivanje Praške biskupije 973. godine, donosi podatak da su na sjevernoj granici praške biskupije živjeli: „Psouane, Chrouati et altera Chrowati, Zlasane ...“ (Pšovani, Hrvati i drugi Hrvati, Zlašani...)&lt;ref&gt;Cosmas Praguensis, *Chronica Boemorum*, Lib. II., Cap. XXXVII&lt;/ref&gt;
[[Datoteka:Screenshot iz Chronica Boemorum Lib.II, Cap.XXXVII.png|mini|alt=Opis granica praške biskupije u vrijeme osnutka |Cosmas Praguensis, Chronica Boemorum, Lib. II., Cap. XXXVII — odlomak o granicama  praške biskupije(termini).”]]

Budući da se prema podatcima Praška biskupija tada prostirala sve do Krakova u Poljskoj, tada bi ovi Hrvati živjeli negdje na prostoru južne Poljske. 

Knez istočnog dijela današnje Češke (područje istočno od Praga oko Libica i Kutne Hore) sredinom 10. stoljeća zvao se prema povijesnim izvorima Slavnik, pa se i čitava dinastija po njemu naziva Slavnikova dinastija ili Slavnikovići. O knezu Slavniku i njegovoj obitelji izvještava prvi češki kroničar: Cosmas iz Praga početkom 12. stoljeća u djelu: ''Chronica Boemorum''.&lt;ref&gt;Cosmas iz Praga (1045-1125) svećenik, pisac, povjesničar, djelo: Chronica Boemorum&lt;/ref&gt;

Jedan od Slavnikovih sinova imenom Vojtjeh bio je na kraće vrijeme biskup Praga, a krajem 10. stoljeća (997. godine) ubijen je kao mučenik na misiji širenja evanđelja kod poganih Prusa na Baltiku. Vojtjeh je kao svetac kanoniziran već 999. godine. 
 
Drugi Slavnikov sin, Sobjeslav, dao je kovati srebrni denar u kovnici u svojem sjedištu Malin  (danas oko 3 km sjeveroistočno od grada Kutna Hora).&lt;ref&gt;natpis na kovanici: Malin civitas&lt;/ref&gt;

Glavno sjedište Slavnikove obitelji bilo je u utvrđenom mjestu Libice nad Cedlinom. U rujnu 995. godine, na blagdan sv. Vaclava, grad je bio napadnut, a svi koji su tamo zatečeni bili su pobijeni, o čemu izvještava živim opisom prvi češki kroničar Cosmas iz Praga. Samo su Vojtjeh, koji je bio tada u Italiji, i njegov brat Sobjeslav, koji je bio tada u Saksoniji, izbjegli smrt. Tako je nestala kneževska obitelj Slavnikovića (kako ih nazivaju u historiografiji) iz češke povijesti. 

Vratimo se određivanju smještaja Velike ili Bijele Hrvatske. Car Konstantin Porfirogenet koji piše svoje djelo DAI oko 950. godine, u poglavlju 31 jasno navodi: 
 &quot;Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas&quot;. 

Temeljem ovoga možemo isključiti istočnu Češku, tj. Slavnikovu kneževinu, kao „Bijelu Hrvatsku“ spomenutu u djelu Konstantina Porfirogeneta, naprosto iz razloga jer je to područje u vrijeme  pisanja DAI, oko 950., bilo već pokršteno. 

Naime, i Slavnikovi pretci, kao i čitava Češka bili su pokršteni tijekom misije  svete braće iz Soluna (Konstantin/Kyrillos i Methodios) u Velikomoravsku kneževinu (863.-885.), budući da je Češka pod svojim knezom  Bořivojem I. (oko 852.–889.), iz dinastije Přemyslovića, bila vazal Velike Moravske države. 
 
Položaj i smještaj Bijele Hrvatske treba tražiti dalje, u zemljama sjeverno i istočno od Češke.

== 11. Prostor današnje Poljske kao područje gdje je bila smještena Bijela ili nekrštena Hrvatska u prvoj polovici 10. stoljeća ==

Za razliku od prostora Češke čiji su vladari prihvatili kršćanstvo još krajem 9. stoljeća, službenom godinom pokrštenja Poljaka smatra se 966. godina, kada je knez Mieszko iz dinastije Piast oženio češku princezu Dubravku. Uvjet za vjenčanje koji je postavila sama princeza (prema poljskim kronikama) bio je da knez Mieszko prihvati krštenje.
 
Ovo nas dovodi do zaključka da je čitavo područje današnje Poljske, uključujući i južnu Poljsku i Mieszkovu Velikopoljsku kneževinu, u prvoj polovici 10. stoljeća i još oko 950., kada je Porfirogenet pisao svoje djelo, bilo nekršteno. Stoga, upravo je ovo područje južne i jugozapadne Poljske najizgledniji kandidat za ono područje gdje treba tražiti Porfirogenetovu Veliku ili Bijelu Hrvatsku. 

Još u 14. st. gradski stražari u Krakowu bili su nazivani „Charwat“. 

Početkom 20. stoljeća stotine i tisuće ljudi koji su useljavali u SAD iz okolice Krakowa izjašnjavali su se u službenim dokumentima kao Bijeli Hrvati (engl. White Croats).

Neki istraživači smatraju da se Bijeli Hrvati kriju pod imenom zabilježeno u izvorima kao Vistulani (Vislani) u južnoj Poljskoj oko Krakowa koje spominje Bavarski kartograf.

== 12. Alfred Veliki (oko 890.) i Bavarski kartograf (oko 845.) ==

Anglosaksonski kralj Alfred Veliki u „Geografiji Europe“ (888-893), oslanjajući se na Orozija (Orosius) zapisao je:

 „Sjeveroistočno od Moravljana su Dalamensae; istočno od Dalamensa su Horithi (Hrvati), a sjeverno od Dalamensa su Serviani (Srbi); na zapad su Silesiani. Sjeverno od Horitha je Mazovia ...“ 

Ovdje je bitno primijetiti da ako je Mazovija (polj. Mazowsze [izgovor: Mazovše]) sjeverno od Hrvata, tada su Hrvati smješteni u današnjoj jugoistočnoj Poljskoj. 

Drugi izvori tamo lociraju skupine koje nazivaju Vistulani (Vislani) oko Krakowa, te na jugoistoku Lendjane (Lenđani); oba ova naziva izvedena su prema geografskim odrednicama: Vislani/Vistulani prema rijeci, a Lenđani (polj. Lędzianie [Lenđjanje], izvodi se od: staroslavenski: lęda = hrv. ledina). 

Izvor koji nabraja razna slavenska plemena i njihova naselja, poznat pod nazivom „Bavarski kartograf“ (oko 845.) navodi: Lendizi. Car Konstantin Porfirogenet također ih spominje kao: Lendzanenoi. 

Poljski istraživač Tadeusz Lehr-Spławiński (1950-ih) smatrao je da je upravo ime ovih Lenđana izvor za etimologiju imena: Leh, Lah (plural polj. Lachowie). Teritorij Lenđana smatra se da se prostirao na istok od rijeke Visle, oko rijeke San, pa do rijeke Wieprz [izgovor: Vjepš] te do rijeke Bug . 

Ime rijeke Bug&lt;ref&gt;Misli se na Zapadni Bug koji izvire u zapadnoj Ukrajini, teče na sjever gdje postaje državna granica između Poljske i  Bjelorusije, a potom ulazi u Poljsku gdje se ulijeva u Vislu. Postoji i tzv. Južni Bug koji izvire nekih 150 km istočnije od izvora Zapadnoga Buga, a taj Južni Bug teče na jug i ulijeva se u Crno more.&lt;/ref&gt;  mogao bi biti izvor za ime jedne od sestara iz poglavlja 30: Buga. Poznati su iz ranosrednjovjekovnih izvora Bužani kao dio Volinjana, na granici današnje Ukrajine i Poljske.&lt;ref&gt;Vjekoslav Klaić: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija; Hrvatsko Kolo,Matica hrvatska, Zagreb 1927., str 127-130.&lt;/ref&gt; 

U Hrvatskoj, u Lici prostirala se u srednjem vijeku ''Buška župa'' ili ''Bužane''; također u Hercegovini ''Buško blato'' na jugu Livanjskoga polja.

== 13. Lingoni u djelu „Historia Salonitana“ Tome Arhiđakona iz Splita, oko 1250. godine ==

Od imena Lenđana najvjerojatnije je izvedeno i mađarsko ime za Poljaka: Lengjel, od čega je izvedeno i ime koje nalazimo u djelu Tome Arhiđakona (oko 1250): Lingoni, u onom dijelu gdje Toma Arhiđakon piše da je došlo u Dalmaciju sedam ili osam plemenitih rodova iz krajeva Poljske, od onih Lingona. 

Treba napomenuti da splitski arhiđakon Toma iz sredine 13. stoljeća najvjerojatnije nije znao grčki niti mu je djelo Konstantina Porfirogeneta (10. st.) bilo fizički dostupno, pa stoga njegova vijest o 7 ili 8 plemenitih rodova iz Poljske od Lingona zapravo je neovisno svjedočanstvo koje potvrđuje navod o 5-oro braće i 2 sestre u poglavlju 30 djela DAI Konstantina Porfirogeneta.  

Ključna razlika je u tome što Toma Arhiđakon povezuje dolazak tih 7 ili 8 rodova s vremenom ostrogotskoga kralja Totile koji je živio u prvoj polovici 6. stoljeća, dok Porfirogenet u poglavlju 31 datira dolazak Hrvata u prvu polovicu 7. stoljeća.
      
Treba napomenuti da i danas u južnoj Poljskoj postoje toponimi koji sadrže hrvatsko ime u sebi, poput: Chorwatówka [izgovor:Horvatuvka], Chorwatowa [Horvatova] ... U južnoj Poljskoj nalazi se i rijeka Tugaj čije ime podsjeća na sestru Tugu iz poglavlja 30 DAI. U jugoistočnoj Poljskoj nalazi se i rijeka Cetynia [Cetinja] koja podsjeća na Cetinu u Hrvatskoj, dok hidronim San podsjeća na rijeku Sanu. 

== 14. Hrvati u kronici  ''Povest vremenih let'' Nestora iz Kijeva ==
   
Djelo ''Povijest minulih ljeta'' ili ''Nestorova kronika'' koju je koncem 11./poč.12. st. sastavio kijevski kaluđer Nestor (+1116.) na starocrkvenoslavenskom jeziku jedan je od najvažnijih izvora koji nam daju jasne podatke o smještaju velike skupine Hrvata na prostoru današnje zapadne Ukrajine.

''Nestorova kronika'' ili ''ljetopis'', glavni je izvor za ranu povijest istočnih slavenskih plemena, međutim, ta je kronika ujedno i jedan od najzanemarenijih povijesnih izvora u hrvatskoj historiografiji. 

Od poznatijih hrvatskih povjesničara ''Nestorovom kronikom'' kao izvorom pozabavio se jedino Vjekoslav Klaić, o čemu svjedoče njegovi članci objavljeni u časopisu ''Hrvatsko Kolo'' 1920-ih godina.&lt;ref&gt;[[Vjekoslav Klaić]] – [http://www.scribd.com/doc/26338581/Vjekoslav-Klai%C4%87-CRVENA-HRVATSKA Crvena Hrvatska i Crvena Rusija] Hrvatsko kolo, Matica hrvatska, Zagreb, 1927.&lt;/ref&gt; Od novijih hrvatskih povjesničara ''Nestorovu kroniku'' tek usputno spominje Neven Budak u jednoj od svojih novijih knjiga. Na kraju krajeva, ''Nestorova kronika'' do danas nije čak ni prevedena na hrvatski jezik niti ne postoji kritičko izdanje tog povijesnog izvora.

U tom djelu iznesena je povijest zbivanja na prostoru koji su nastavala istočnoslavenska plemena: od Finskoga zaljeva, Iljmenskoga jezera i Novgoroda na sjeveru pa uz porječje rijeke Dnjepar sve do Crnoga mora. Povijesni dio kronike prati događaje od 9. st. nadalje na prostoru gdje se začela formirati prostrana slavenska država pod vodstvom knezova dinastije Rurik, podrijetlom iz Skandinavije. Ta je država imala svoje glavno središte u gradu Kijevu  na Dnjepru, glavnoj prometnoj žili kucavici tog dijela Europe, te je u historiografiji postala poznata pod nazivom '''''Kijevska Rus'''''. Nestor nabraja slavenska plemena koja su živjela na tim ogromnim prostorima. Među osam plemena koja su nastavala područje današnje Ukrajine, spominje i Hrvate. Hrvati na području  Ukrajine su u Nestorovu djelu spomenuti tri puta: u općem dijelu u glavi 9, gdje kaže: 

 „I živjahu v mire Poljane i Derevljane i Sever i Radimiči i Vjatiči i Hr'vate. Dulebi že živjahu po Bugu, kde nine Volinjane, a Onliči (Uliči) i Tiverci sedjahu po Bugu i po Dnjestru i prisjedjahu k Dunajevi...“

te dva puta datirano, vezano uz ratove: u glavi 21. o vojni kijevskoga kneza Olega na Grke i Carigrad godine 904.-907., piše ovako: 

 „V leto ... ide Oleg na Greki, Igorja ostaviv v Kijeve; poja že množstvo Varjag i Sloven i Čjudi i Kriviči i Merjon i Poljani i Sever i Derevljani i Radimiči i Hr'vati i Dulebi i Tiverci ... I s njimi vsemi poide Oleg na konjeh i v korableh (2000) ... i priđe k Cesargorodu (Carigradu)“. 

U glavi 45. o vojnama kijevskoga kneza Vladimira piše:
 „V leto (993.) ide Volodomer na Hr'vati. Prišeđ'šju že jemu s vojni hrvatskija, se Pečenezi pridoše po onoj storone ot (rijeke) Souli ... „ 
  
O tome je povjesničar Vjekoslav Klaić zapisao: 
 „Ova tri mjesta u Nestorovu ljetopisu svjedoče očito da je već mnogo prije god. 862. i poslije kroz čitavo X. stoljeće ... živjelo neko slavensko pleme Hrvata, te da je to pleme u X. st. bilo više ili manje zavisno od ruskih knezova u Kijevu, dok nije sv. Vladimir god. 993. na nj poveo ''hrvatsku vojnu''.&quot;&lt;ref&gt;Vjekoslav Klaić: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija, u: Hrvatsko Kolo, knjiga VIII, Zagreb 1927.(redovno izdanje Matice hrvatske za g. 1925. i 1926.)&lt;/ref&gt;

Nestor Hrvate spominje uglavnom prije Duljeba (Volinjana), a poslije Radimiča. Iz toga se zaključuje da su obitavali u susjedstvu Duljeba, odnosno Volinjana, a to je zapadni dio današnje Ukrajine oko izvora rijeke Bug i gornjeg toka rijeke Dnjestar, regija oko gradova Lavova (Lviv), Rohatyn, Halič (Galič) i Ternopil.

== 15. Arheološka istraživanja u zapadnoj Ukrajini ==

Radovi ukrajinskih arheologa još od 1960-ih godina, a naročito posljednjih desetljeća otkrili su na tom području gornjega Podnestrovlja ostatke niza naselja i gradina koje datiraju u period od 6. do 10. stoljeća.  
Arheološka iskapanja u zapadnoj Ukrajini između 1981. i 1995. otkrila su lokalitete ranosrednjovjekovnih gradova u Prikarpatiji i zapadnoj Podoliji, datirane od 9. do 11. stoljeća. 

Riječ je o utvrđenim naseljima različitog opsega: 65% njih bilo je površine oko 0,2 hektra; 20% oko 2 hektra i oko 15% njih s više od 2 hektra. 

U regiji Prikarpatija i zap. Podolija nađeno je više od 35 gradova, od kojih su veliki smješteni na lokacijama danas poznatima kao: Plisnesk, Stilsko, Terebovlia, Halič, Revno, Lviv, Lukovišče, Rokitne, u regiji Roztočia, itd. Samo 12 od tih 36 gradova preživjelo je do 14. stoljeća.&lt;ref&gt;Korčinskij, Orest: Bijeli Hrvati i problem formiranja države u Prikarpatju, u: Bijeli Hrvati I, Rijeka 2006.&lt;/ref&gt; 
 
UNESCO u projektu zaštite kulturne i povijesne baštine ''Wooden Tserkvas of the Carpathian region in Poland and Ukraine'' spominje nalazišta dvaju velikih „gradova“ čiji ostatci su otkriveni kod današnjih sela ''Pidhoroddya'' (Podgrađe) i ''Lykovyšče'' kod današnjega grada Rohatyna, datirane u period između 6. i 8. stoljeća, a povezuje ih se s Hrvatima.&lt;ref&gt;Warsaw-Kiew 2011 https://whc.unesco.org/uploads/nominations/1424.pdf&lt;/ref&gt;

Hrvatima se pripisuju dva „goroda“ (ukr. ''horoda'') neobično velikih dimenzija u kojima su mogli stanovati desetci tisuća ljudi: ''Plisnesk'', površinom od 450 hektara, uključujući utvrdu s vjerskim poganskim centrom, sve okruženo sa 7 dugačkih i složenih linija obrane te nekoliko manjih naselja u blizini; otkriveno je i više od 142 pogrebnih humaka  (tumuli ili kurgani) koji sadrže pogrebe na oba načina: i kremacijske (paljevinske) i inhumacijske (ukopne). 

Lokalitet ''Plisnesk'' smješten je blizu sela ''Pidhirtsi'', i od 2015. zaštićen je kao „Povijesni i kulturni rezervat“ (Ancient Plisnesk).

Lokalitet ''Stilsko'', od 250 ha, s utvrdom od 15 ha, obrambene linije od 10 km ukupne duljine, smješten na rijeci Kolodnica, pritoci Dnjestra. Tamo su nađeni rijetki očuvani primjeri slavenske pretkršćanske religijske arhitekture; neki povezuju da bi nađeno svetište moglo biti posvećeno možda božanstvu imenom Hors, koje se spominje u nekim srednjovjekovnim spisima. 

Do 2008. u okolici Stilskoga nađeni su ostatci i tragovi više od 50 naselja otvorenoga tipa (bez fortifikacija) koje se datira između 8. i 10. stoljeća; kao i  oko 200 pogrebnih humaka (tumuli, kurgani).

Arheolozi i povjesničari na temelju tih nalaza smatraju da je u tom dijelu Ukrajine došlo do razvoja niza gradova-država (sličnih polisima u staroj Grčkoj i drugdje) pa se stoga o Hrvatima u tom dijelu Ukrajine govori kao o „poli-centričnoj proto-naciji“ koja se nije oblikovala u jedinstvenu veću  državu. Između ostaloga, do stvaranja neke jedinstvene hrvatske države  u Podnestrovlju nije uspjelo doći jer su mnogi lokaliteti bili prekriveni ostatcima pepela i jasnim tragovima velikog požara, što se datira  na kraj 10. st. i povezuje s događajem kod Nestora spomenutim kao „hrvatska vojna“ kneza Volodimera 993. godine.
 
U to vrijeme, krajem 10. i poč. 11. st., prestali su postojati i Stilsko i Plisnesk. Međutim, treba imati na umu da je kraj 10. st. i početak  11. st. vrijeme čestih ratova, kada nakon smrti kneza Volodimera iz Kijeva (1015), to područje osvaja i pripaja poljski knez Bolesław Chrobry. Međutim, nakon faze uništenja, dalje tijekom 11. st. na nekim lokacijama se ponovno pojavljuju naselja koja s vremenom izrastaju u regionalna središta poput već spomenutoga ''Haliča'' (Galiča) po kojem je kasnije, u doba Austro-Ugarske, čitav taj prostor postao poznat kao Galicija.

== 16. Hrvati u Ukrajini (Kijevska Rus) i Bijeli Hrvati u južnoj Poljskoj – dvije zasebne i odvojene skupine ? ==
Ovdje možemo zaključiti da i pisani izvori (Nestorova kronika s kraja 11. i poč. 12. stoljeća), i arheologija pružaju pouzdana svjedočanstva o postojanju naroda imenom Hrvati u Ukrajini tijekom ranog srednjeg vijeka, najvjerojatnije već od 6. stoljeća pa sve do njihovog uključivanja u tvorevinu poznatu kao Kijevska Rus tijekom 10. stoljeća .
Dodatnu potvrdu pruža podatak vidljiv iz statističkih podataka o stanovništvu carske Rusije za godinu 1861. gdje piše da se u regiji Volinja 17 228 ljudi izjasnilo po etničkoj pripadnosti kao Horvati.[36] Nije poznato odnosi li se to samo na muškarce ili su tim brojem obuhvaćene i žene i maloljetna djeca. 
U službenim dokumentima američke vlade „United States Congress Joint Immigration Commission“, 1911. godina, piše da se poljski imigranti u SAD rođeni oko Krakova opetovano izjašnjavaju po etničkoj pripadnosti kao Bielochrovat (White Croats).
Ovdje smatramo da se izraz „Bijeli Hrvati“ odnosio posebno na Hrvate u južnoj Poljskoj, koji su smješteni zapadnije od Hrvata u Ukrajini. Na području južno od Krakova postoji niz hidronima i toponima koji u sebi sadrže riječ „bijela“: rijeka Biała, grad Bielsko- Biała, itd. A tu je i teza o bojama koje u određenim kulturama služe za obilježavanje strana svijeta; tako se bijela u stepskim nomadskim kulturama Euroazije dovodi u vezu sa zapadnom stranom. Osim toga, i u suvremenom poljskom standardnom jeziku za stranu svijeta „sjever“ ne koristi se izraz kao u ostalih slavenskih naroda, nego „północ“ što doslovno prevedeno znači „ponoć“, to jest asocirano je s mrakom i tamom, crnom bojom.. Također, riječ za jug u poljskom jeziku je „południe“ doslovno prevedeno „podne“, što asocira toplinu, svjetlost i u konačnici crvenu boju.
Premda Nestor u svojoj kronici Povjest vrjemenih let jasno spominje Hrvate unutar prostora današnje Ukrajine, on ih ne označava epitetom “bijeli”. Ipak, na jednom mjestu navodi izraz Bijeli Hrvati, ali ih tada grupira zajedno sa Srbima i Horutanima (Karantanci). 
 
Očito se radi o skupinama smještenima izvan povijesnog prostora Kijevske Rusije, dakle, zapadno od nje. Ta distinkcija potvrđuje da su Hrvati u Podnestrovlju percipirani kao lokalni slavenski entitet, dok bi se pojam “Bijeli Hrvati” odnosio na one skupine koje su se nalazile zapadnije - u južnoj Poljskoj, potom na tromeđi Češke, Poljske i Njemačke: Chrouati et altera Chrowati iz Povelje praške biskupije koju donosi Cosmas iz Praga u djelu Chronica Boemorum (Lib.II, Cap. XXXVII), moguće čak u istočnoj Češkoj, što podržava suvremena češka historiografija.
U tom smislu, epitet &quot;bijeli&quot; nije etnički diferencijator, već prostorno-semantička oznaka orijentacije unutar slavenskog svijeta, što se dodatno podupire označavanjem strana svijeta bojama, u nomadskim kulturama, te jezičnim izrazima u poljskom jeziku poput północ (sjever, dosl. “ponoć”) i południe (jug, dosl. “podne”).

== 17. Kronologija pisanih izvora koji spominju ime Hrvata ==

a) razni dokumenti

Dokumenti iz ranog srednjeg vijeka koji spominju Hrvate općenito, i Bijele Hrvate, nastali su pretežno u periodu od 9. stoljeća pa do 11., odnosno 12. stoljeća.
 
Najstariji spomeni imena Hrvat (singular) i Hrvati (plural) potječu s kamenih natpisa pisanih latinskim jezikom iz jadranske Hrvatske (Dalmacija), kao i iz datiranih kneževskih isprava pisanih latinskim jezikom (Trpimirova darovnica, datirana godinom 852.) koje su sačuvane u kasnijim prijepisima. 

Od ostalih dokumenata koji spominju Hrvate na sjeveru, vjerojatno najznačajniji je tekst Povelje o  osnutke praške biskupije. Taj tekst sastavljen je oko 1080. godine na latinskom jeziku, a opisuje teritorij i granice biskupije  u vrijeme njezinog osnutka 973. godine.  Tekst praške povelje unio je u svoju Chronica Boemorum početkom 12. stoljeća Cosmas iz Praga (Praguensis).

Dokumenti koji spominju  Hrvate (pagus Chrouuati) na području stare Karantanije (danas južna Austrija) potječu mahom iz 10. stoljeća; radi se o darovnicama njemačkih careva (Otto I., Otto II., Otto III.).
O naseljima koja nose ime Hrvata u istočnoj Njemačkoj (šira okolica Leipziga) svjedoče popisi o ubiranju desetine iz 11. stoljeća, kao i toponimi koji su prepoznatljivi još i danas. 

b) historiografska djela

Od historiografskih spisa najstariji sačuvani je, kako je već spomenuto, spis ''De administrando imperio'' Konstantina VII. Porfirogeneta, sastavljen oko 950. godine.
 
Većina do danas sačuvanih kronika i ljetopisa nastalih u slavenskim zemljama potječe iz 12. stoljeća. 

Najstarija je „Povijest minulih ljeta“ (''Povest vremenih let'') koja se pripisuje redovniku Nestoru iz Kijeva (umro do 1116. ili 1119.), napisana na starocrkvenoslavenskom jeziku, a sačuvana je u nekoliko kasnijih prijepisa i redakcija. 

Najstarija poljska kronika je latinski pisana ''Gesta principum Polonorum'' (1112.-1118.) pripisana Gallu Anonimusu. 
Drugi poljski kroničar nakon Galla je bio Wincenty Kadłubek koji je napisao svoju ''Chronica'' (1190-1208).
 
Prvu češku latinski pisanu kroniku (''Chronica Boemorum'') napisao je svećenik Cosmas iz Praga (1045 – 1125).

Najstarija sačuvana kronika ili ljetopis među južnim Slavenima je latinski napisano djelo ''Sclavorum Regnum'', inače poznato kao: ''Ljetopis popa Dukljanina''. To je djelo napisao katolički svećenik iz grada Bara (danas u Crnoj Gori) koji se predstavlja kao „Gregorius presbyter Diocleas“ (Grgur svećenik Dukljanski). Danas se smatra da je djelo napisano sredinom 12. stoljeća. Povjesničari smatraju da je ovo djelo vjerodostojno tek za informacije počevši od 10. stoljeća nadalje, dok podatke o događajima i ljudima za sva ranija stoljeća smatraju ili fikcijom ili polulegendarnim pričama (kao što je vjerojatno najpoznatija epizoda iz ''Sclavorum Regnum'' o velikom Saboru (skupu, okupljanju) održanom na Duvanjskom polju u doba Svetopeleka, negdje krajem 9. stoljeća, prema unutarnjoj kronologiji samoga djela. Inače, djelo počinje mitskim, vjerojatno fikcionalnim popisom gotskih vladara koji su vladali područjem zapadnog Balkana od 5. stoljeća nadalje. U jednom trenutku spomenuti Goti postaju jednostavno – Slaveni. 

Utjecaj djela ''Sclavorum Regnum'' bio je velik na kroničare od 13. st. pa sve do početka 17. stoljeća. Čini se da je to djelo poznavao i Toma Arhiđakon iz Splita (sredina 13. stoljeća) koji je također povezivao početke slavenske prisutnosti (i doseljenje Slavena iz Poljske)  u provincijama Dalmacije i čitavog Ilirika s gotskim kraljem Totilom (prva polovica 6. stoljeća). Naravno, povijesni ostrogotski kralj Totila nije mogao dovesti Slavene iz Poljske jer je on rođen i živio i ratovao u Italiji, gdje je i umro. 

Najcjenjeniji venecijanski kroničar  14. stoljeća, Andrija Dandolo, čini se da je također poznavao djelo ''Sclavorum Regnum'', što se vidi iz njegovog spominjanja Bijele i Crvene Hrvatske. 
Djelo ''Sclavorum Regnum'' imalo je naposljetku veliki utjecaj na djelo dubrovačkog pisca i klerika Mavra Orbinija, koji  je svoje veliko povijesno djelo prožeto panslavističkim idejama napisao na talijanskom jeziku i objavio 1601. godine.

== 18. Zaključci ==

U ovom radu željeli bismo istaknuti sljedeće: iako se na povijesnim zemljovidima iz 19. stoljeća i oko godine 1900. '''''Bijela Hrvatska''''' uporno smješta na prostor zapadne Ukrajine, povijesna vrela, prije svega Nestorova kronika (kraj 11. /početak 12. stoljeća) ne podupiru takav smještaj „Bijele Hrvatske“. Nestor iz Kijeva Hrvate na prostoru Kijevske Rus (današnja Ukrajina) nikada ne naziva &quot;bijeli&quot;, nego jednostavno: Hrvati, Hr'vate, itd. Jedini puta kada navodi pojam &quot;Hrvati Bjeli&quot; u svom djelu, grupira ih zajedno sa &quot;Serbima i Horutancima&quot;, dakle s narodima izvan prostora povijesne Kijevske Rus. 

 Zaključak 1: Hrvati na prostoru stare Kijevske Rus (današnja Ukrajina) nisu &quot;Bijeli Hrvati&quot;, nego samo Hrvati.

Svi podatci sakupljeni, kako u djelu Konstantina Porfirogeneta, tako i drugi (prvenstveno češke legende o Bijelim Hrvatima i povijesni dokumenti) upućuju na to da su „Bijeli Hrvati“ ranog srednjeg vijeka bili više geografski odvojenih skupina, koje su živjele na prostoru u blizini Češke, tj. u njezinom neposrednom susjedstvu, najvjerojatnije na širem prostoru južne Poljske. 

Spomen Hrvata u zapisanim češkim legendama koje se odnose na život svetog Vaclava (latinski: Wenceslaus) kojeg je 935. godine ubio njegov rođeni brat Boleslav I. Okrutni (češki: Boleslav I. Ukrutný, † 967). Njihova majka Drahomira (Dragomira) nakon toga je iz straha pobjegla &quot;k Hrvatima&quot;/&quot;u zemlju Hrvata&quot;.

Češke kronike, poput Dalimilove kronike iz 14. stoljeća izvodile su čak podrijetlo češkog naroda, preko mitskog osnivača Čeha, iz zemlje Hrvata (Charvaty) što se ne odnosi na jadransku Hrvatsku, nego na Hrvatsku smještenu negdje na prostoru današnje Poljske, a u susjedstvu Lužičkih Srba u današnjoj Istočnoj Njemačkoj.

Nadalje najvažniji češki dokument koji spominje čak dvije skupine Hrvata, među drugim slavenskim plemenima, je tekst ''Povelja o utemeljenju praške biskupije''kojega donosi u svojoj kronici Cosma iz Praga (''Chronica Boemorum'', početak 12. stoljeća). Sam tekst spomenute povelje nastao je u drugoj polovici 11. stoljeća, a govori o granicama biskupije u vrijeme njezina utemeljenja 973. godine. 

U tekstu se navodi do kojih sve naroda, rijeka i gradova sežu granice praške biskupije. Tako piše da na sjeveru granice biskupije sežu do: &quot;... Psouane, Chruati et altera Chrowati, Zlasane...&quot;, što nam jasno daje do znanja da su negdje sjeverno od područja vlasti čeških (praških) knezova Přemyslovića, dakle sjeverno od same Češke, u drugoj polovici 10. stoljeća (973.) živjele dvije skupine Hrvata. 

Pogledamo li zemljopisnu kartu Češke i okolnih zemalja, vidimo da sjeverno od čeških granica i današnjih i povijesnih, nalazi se pokrajina Poljske danas poznata pod administrativnim nazivom: Vojvodstvo Donje-šlesko (poljski: Wojewódstwo Dolnośląskie)[čitaj: Vojevudstvo Dolnošlonskje]s danas glavnim gradom Wroclawom na rijeci Odri te njemu susjedno Vojvodstvo Opolskie, a iza toga Vojvodstvo Śląnskie (Šlesko) sa središtem u gradu Katowice. Sljedeće po redu prema istoku je Vojvodstvo Małopolskie (Malopoljsko) s glavnim gradom Krakovom (poljski: Kraków). Nakon Malopoljskog, sljedeće i posljednje vojvodstvo  na području jugoistočne poljske, koje graniči s današnjom Slovačkom na jugu i Ukrajinom na istoku, je vojvodstvo Podkarpackie.

Dakle, Hrvati na sjevernim granicama praške biskupije u 10. stoljeću najvjerojatnije su naseljavali područje jednog od prva tri spomenuta vojvodstva: Donješlesko, Opolskje ili Šlesko, budući da dokument ističe da  područje Krakova predstavlja istočne granice praške biskupije. Spomenute 3 današnje regije smještene su na jugozapadu Poljske, od granice s Njemačkom na zapadu pa do granice s Češkom na jugozapadu, i do tromeđe današnje Poljske, Češke i Slovačke. (Samo granično područje između Češke i Slovačke čini regija Moravska.)  

S druge strane, Porfirogenet, kao najraniji povijesni izvor o doseljenju Hrvata u Dalmaciju, ističe da '''''Belohrovati''''' (grčki:Βελοχροβάτοι, transliteracija: ''Belochrobatoi'') žive u susjedstvu bijelih, nekrštenih Srba, s onu stranu Mađarske, kod zemlje Boiki (Bohemija = Češka) te da kod zemlje Boiki graniče i nekrštena Srbija i nekrštena Hrvatska i Frangija (Franačka). 

Također, Porfirogenet navodi imena 7 klanova (ili 7 plemena) koji su u savezu pod vodstvom Hrvata došli u Dalmaciju. Ime jednog od te braće je i Kluk, inače ime koje se pojavljuje kao toponim upravo najčešće na prostoru istočne Češke (Kluk, Kluky) u nazivima vrlo starih sela koji su zabilježeni još u 14. stoljeću. Također, u češkom jeziku postoji imenica „kluk“, u značenju: momak, mladić, drug. Navodno, isti izraz „kluk“ poznat je i u nekim poljskim regionalnim govorima.

Nadalje, Porfirogenet u svom djelu piše da i knez Zahumlja u prvoj polovici 10. stoljeća, Mihajlo, izvodi podrijetlo svoje  obitelji s područja oko rijeke Visle.

Toma Arhiđakon iz Splita, premda piše sredinom 13. stoljeća, neovisno o Porfirogenetu, također spominje dolazak 7 ili 8 plemenitih rodova iz područja Poljske. 
'''''Horithi''''' Alfreda Velikoga, s kraja 9. stoljeća, smješteni su na prostor između Moravske i Mazovije (i opet Poljska).

 Zaključak 2: Na temelju prikupljenih podataka: iz djela Konstantina VII Porfirogeneta o smještaju Bijelih Hrvata (sredina 10. st.), iz hagiografskih djela o smrti svetog Vaclava (935. godine), iz teksta Povelje o osnutku i granicama praške biskupije (973. godine), iz djela Alfreda Velikog o smještaju Horitha (9. stoljeće),iz podatka kod Porfirogeneta o podrijetlu obitelji kneza Mihajla (prva polovica 10. stoljeća) te u konačnici i podatak o podrijetlu 7 ili 8 plemenitih rodova  od Lingona, iz Poljske, kod Tome Arhiđakona (sredina 13. stoljeća) koji se oslanja na starije izvore, ne preostaje nam drugo nego da zaključimo da se Bijela Hrvatska nalazila u prvoj polovici i sredinom 10. stoljeća na prostoru današnje jugozapadne i južne Poljske (povijesni prostor regije Šleske ili Šlezije, a možda i Malopoljske oko Krakova).
 

'''Put i smjer seobe od sjevera prema Jadranu''' 
 
Iz '''''Bijele Hrvatske''''' Hrvati su u savezu s drugim slavenskim rodovima migrirali na jug preko Češke u današnju južnu Austriju (srednjovjekovna Karantanija) gdje su zabilježeni brojni slavenski toponimi, među njima i Crowati, Chrouatti, itd., čak i za veća područja, kao što je šire područje Klagenfurta. Potvrdu slavenske toponimije i one vezane baš uz Hrvate nalazimo u imenu oveće župe (pagus Chruuati) na širem području oko današnjeg Klagenfurta što je potvrđeno u nizu dokumenata careva ottonske dinastije (Otto I., II., III. ) iz 10. stoljeća, što je pretočeno u povijesne zemljovide objavljene u Njemačkoj ....

Uslijed seobi na zapad i jug iz prostora Bijele Hrvatske (Poljska), neka područja naselile su brojnije hrvatske skupine, a na drugim mjestima riječ je bila o svega nekoliko manjih naselja, kao što je bio slučaj, kako se čini, na prostoru oko Leipziga i Hallea u istočnoj Njemačkoj. 

 Zaključak 3: '''''Bijela Hrvatska''''', smještena na prostorima današnje jugozapadne i južne Poljske, bila je dio šireg područja naseljavanja skupina pod imenom ''Horvat/Hrovat/Harvat/ Hrvat''.To potvrđuju izvorni dokumenti i toponimija s prostora današnje južne Austrije (njemački: Kärnten, hrvatski: Koruška, stara povijesna Carantania, Carentana ili Carinthia iz izvora); dokumenti iz 11. stoljeća iz okolice Leipziga te tamošnja još danas uočljiva toponimija. Svjedočanstvo o velikoj skupini Hrvata u Ukrajini ostavlja nam Nestor iz Kijeva u svom djelu &quot;Povijest minulih ljeta&quot; (''Povest vremenih let)''. 

 Zaključak 4: Nije bila riječ o jednom kompaktnom prostornom kontinuitetu, nego su skupine pod imenom Horvat/Harvat/Hrovat/Hrvat živjele na velikom prostoru ispresijecane naseljima drugih slavenskih skupina, što je bila posljedica seoba i migracija. Područja koja su naseljavale skupine pod hrvatskim imenom nalaze se, potvrđeno u izvorima, od današnje '''zapadne Ukrajine''', preko '''jugozapadne i južne Poljske''' ('''Bijela Hrvatska'''), moguće i dijelova '''istočne Češke''', sve do nekoliko sela u okolici Leipziga u istočnoj Njemačkoj, te u '''južnoj Austriji'''(stara Karantanija) i u konačnici - '''u Hrvatskoj na Jadranu''', s tim da je zabilježeno postojanje hidronima Horvatska '''u zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja''' (stara Slavonija). Pojedinačni toponimi koji sadrže ime Hrvat zabilježeni su i u susjednim zemljama: u Sloveniji, Srbiji (Hrtkovci) i drugdje na Balkanu, sve do Grčke. 

U takvom kontekstu prilika na terenu, Porfirogenet je napisao da Veliku ili Bijelu Hrvatsku pljačkaju Frangi, Mađari i Pečenezi. Koliko nam je poznato Hrvate u Podnestrovlju u zapadnoj Ukrajini nisu pljačkali Frangi/Franci, ali su ih pljačkali Pečenezi i mogli su ih pljačkati Mađari. Hrvate na jugozapadu Poljske nisu pljačkali Pečenezi, nego Franci i Mađari u prvoj polovici 10. stoljeća. Iz tih razloga, Porfirogenetov smještaj Bijele ili Velike Hrvatske je okvirno točan: između Franaka na zapadu, Mađara na jugu i Pečenega na istoku. 

 Zaključak 5: Porfirogenet je položaj Bijele ili Velike Hrvatske sasvim dobro posložio i opisao, obzirom na stanje kartografije i ukupno geografije u 10. stoljeću. Caru-piscu  ne može se ništa zamjerati niti predbacivati, ako je u svojoj predodžbi uslijed informacija koje je imao i dobio o Hrvatima na sjeveru, povezao i pomiješao u jednu cjelinu Bijele Hrvate s tromeđe Češke, Poljske i Njemačke te Mađarske (koja je obuhvaćala tada i Slovačku) s Hrvatima u Ukrajini o kojima je možda također čuo. Također, treba ustvrditi da iz fizičkog očišta promatrača u Konstantinopolu, Bijela ili Velika Hrvatska uistinu je smještena iza Mađarske, &quot;s onu stranu Mađarske&quot;, naročito ako uzmemo u obzir da je današnja Slovačka bila dio tadašnje Ugarske/Mađarske. Fizička pozicija promatrača u Konstantinopolu tada doista daje smještaj Bijele ili Velike Hrvatske u južnu i jugozapadnu Poljsku, kako je to istaknuto izrazima &quot;tamo od Mađarske, s onu stranu Mađarske&quot; u poglavljima 31 i poglavlju 32 gdje se spominje u oba ta poglavlja Bijele Hrvate u susjedstvu Bijelih Srba.  

 Zaključak 6: Put i smjer (pravac) seobi Hrvata. Ukupna slika seoba  Hrvata koja nam se ocrtava iz ovih istraživanja: iz Ukrajine Hrvati su migrirali na zapad preko južne Poljske (Bijela Hrvatska) sve do Češke, a odatle preko južne Austrije (Karantanija/Koruška) sve do Jadrana. 

 Zaključak 7: Oni Hrvati koji su ostali tamo na sjeveru, u ''Velikoj'' ili ''Bijeloj Hrvatskoj'', s vremenom su u procesu etnogeneze postali sastavni dio tamošnjih nacija: u prvom redu Poljaka, a potom vjerojatno i Čeha. Današnji preostatci slavenskih govornika na prostoru austrijske Koruške (stara Karantanija) danas se izjašnjavaju kao pripadnici slovenske nacionalne manjine, što nije čudno obzirom na to da im je Slovenija tijekom više od tisuću godina života i razvoja bila najbliže i jezično i geografsko područje uz koje su bili neposredno fizički vezani. Premda je stanovništvo stare Karantanije pripadalo, kako se čini, različitim slavenskim skupinama, Hrvati su među karantanskim Slavenima jedna od dokumentima najbolje posvjedočenih skupina. 

Hrvati u Ukrajini postupno su se ne asimilirali, nego transformirali na onim područjima svog obitavanja, budući da je bila riječ o velikim hrvatskim skupinama, okupljenima oko velikih ranosrednjovjekovnih naselja. 

 Zaključak 8: Nominalni identitet Hrvata u Ukrajini se tijekom vremena mijenjao: od regionalnog identiteta Galiča/Haličizne u 12. i 13. stoljeću, kada ta područja Lavova/Lviva i Galiča postaju uzdignuta na rang kraljevstva nakon raspada Kijevske Rus i nakon i tijekom mongolskih invazija (koje nisu bile jednokratan događaj kako se ponekad misli), pa sve do stvaranja zasebnog &quot;rutenskog&quot; ili &quot;rusinskog&quot; ili &quot;rusičkog&quot; identiteta zapadnih Ukrajinaca u gornjem Podnjestrovlju, oko Karpatskih gora te u Podoliji. Identitet zapadnoukrajinskih Rusina ili Rusiča ili Rutena opet sadrži u sebi potpodjele na: Lemke, Bojke i Hutsule.

== Bilješke ==
&lt;references/&gt;

== Povijesni izvori i literatura ==

 Konstantin Porfirogenet: ''O upravljanju carstvom'', Zagreb 1994.

 Neven Budak: * ''Prva stoljeća Hrvatske'', Zagreb 1994.
              * ''Hrvatska povijest od 550. do 1100.'', Zagreb 2018.

 Franjo Rački: ''Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća'', Zagreb 2009.

 Vjekoslav Klaić: * ''Povijest Hrvata'', Zagreb 1974.
                  * ''Crvena Hrvatska i Crvena Rusija'', u: Hrvatsko Kolo, MH, Zagreb 1927.

 Nada Klaić: ''Povijest Hrvata u srednjem vijeku'', Zagreb 1990.

 Hrvoje Gračanin: ''Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća)'', Zagreb 2011.

 Paulus Diaconus: ''Historia Langobardorum''/ Pavao Đakon: ''Povijest Langobarda'', Zagreb 2010. 

 Lujo Margetić: * ''O etnogenezi Hrvata i Slavena'', Split 2007.
                * ''„Dolazak Hrvata“/“Ankunft der Kroaten“'', Split 2001.

 
 Robert Matijašić: ''Povijest hrvatskih zemalja u kasnoj antici od Dioklecijana do Justinijana'', Zagreb 2012. 

 
 Mario Grčević: ''Ime „Hrvat“ u etnogenezi južnih Slavena'', Zagreb-Dubrovnik, 2019.

 Ivan Mužić: ''Hrvati i autohtonost'', Split 2001.

 Eduard Peričić: ''Sclavorum Regnum Grgura Barskog (Ljetopis popa Dukljanina)'', Zagreb 1991.

 Ivo Rendić Miočević: ''U potrazi za hrvatskom kolijevkom'', Split 2000.

 Franjo Vondraček: ''Češke povjesnice – dodiri s Hrvatima'', Sv. Ivan Zelina 2004.

 Cosmae Pragensis: ''Chronica Boemorum'', Berolini MCMXXIII

 Stjepan Krizin Sakač: ''Hrvati do stoljeća VII. (Izabrani radovi o hrvatskoj etnogenezi, I. dio)'', Zagreb 2000.


 ''Bijeli Hrvati 1'': (zbornik radova: J. Bechcicki, F. Dvornik, G. Iljinskij, O. Korčinskij, T. Lehr-Spławiński,T. Lewicki, O. Malyckij, L.Peřich, N. Pintarić, O. Strižak, E. Šimek, M. Vach, J. Widajewicz), Rijeka 2006.

 Evgen Paščenko: ''Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine'', Zagreb 1999. 

 Stjepan Pantelić: ''Najstarija povijest Hrvata'', Mainz 1993.

 Alemko Gluhak: ''Porijeklo imena Hrvat'', Zagreb 1990.

 Ranko Matasović: ''Ime Hrvata'', Zagreb 2019.

 D. J. Alimov: ''Hrvati, kult Peruna i slavenski gentilizam'' (Komentari na hipotezu Ante Miloševića o identitetu Porina i Peruna), Starohrvatska Prosvjeta III (42), 141-164 

 Stjepan Antoljak: ''Hrvati u Karantaniji'', Skopje 1956.

[[Kategorija:Hrvatska povijest|Hrvatska povijest]]
[[Kategorija:Historiografija]]
[[Kategorija:Znanstveni radovi]]
[[Kategorija:Krunoslav Mrkoci]]</text>
      <sha1>8kkpeaaj6pwxpptwrbdhw2g1ei4ybsh</sha1>
    </revision>
    <revision>
      <id>63625</id>
      <parentid>63624</parentid>
      <timestamp>2026-09-01T14:04:39Z</timestamp>
      <contributor>
        <username>Coronus Tenebrosius</username>
        <id>7277</id>
      </contributor>
      <origin>63625</origin>
      <model>wikitext</model>
      <format>text/x-wiki</format>
      <text bytes="76772" sha1="of9nsuoonqwch1cy34z5um91ndx5fgb" xml:space="preserve">[[Krunoslav Mrkoci]]

= SMJEŠTAJ BIJELE ILI VELIKE HRVATSKE = 


== 1. Uvod ==

Najstariji povijesni izvor koji govori o dolasku Hrvata u njihovu današnju domovinu i o zemlji iz koje su došli jest djelo bizantskog&lt;ref&gt;Historiografski nazivi Bizant, Bizantsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo uvedeni su u modernoj povijesnoj znanosti radi jednostavnijeg označavanja države koja je nakon 476. godine ostala jedini politički, upravni i vojni nasljednik Rimskoga Carstva. Car Konstantin oko 330. godine osniva novu prijestolnicu Konstantinopol na mjestu starogrčke naseobine Byzantion, odakle potječe i naziv Bizant. Država je trajala gotovo tisuću godina (476.–1453.) i obuhvaćala prostore današnje Grčke i Male Azije. Službena religija bila je pravoslavna, a u 7. stoljeću grčki jezik zamjenjuje latinski kao službeni. Službeni naziv države bio je grčki: ''Basileia tōn Rhōmaiōn'', a latinski: ''Imperium Romanum''.&lt;/ref&gt;
cara Konstantina VII. Porfirogeneta (905.–959.), poznato pod latinskim naslovom ''De administrando imperio''
(“O upravljanju carstvom”). Djelo je izvorno napisano grčkim jezikom, a latinski naslov ''[https://archive.org/details/porphyrogenitus-1967-dai/page/153/mode/2up De administrando imperio]'' dali su mu kasniji europski priređivači i izdavači.&lt;ref&gt;Prvo tiskano izdanje djela ''De administrando imperio'' priredio je Ioannes Meursius 1611. godine. [https://archive.org/details/constantiniimper00cons Constantini Imperatoris Porphyrogeniti De administrando imperio (latinski tekst, 1611)]
&lt;/ref&gt;

Car Konstantin svoje je djelo zamislio kao priručnik i izvor pouzdanih informacija o susjednim narodima i državama, namijenjen svome maloljetnom sinu i prijestolonasljedniku Romanu (938.–963.). Prema podatcima unutar samog teksta, djelo je nastalo između 948. i 952. godine, pa se kao okvirna godina nastanka obično uzima 950.

Poglavlja 30. i 31. djela ''De administrando imperio'' (dalje: DAI) sadrže hrvatsku origo gentis, tj. priču o podrijetlu naroda. Hrvati nisu jedini slavenski narod koji ima zabilježenu predaju o “zemlji iz koje su došli” u svoja sadašnja obitavališta.&lt;ref&gt;Češka tradicija također poznaje predaje o podrijetlu (npr. Dalimilova kronika, 14. st.). Kijevski ljetopisac Nestor (kraj 11./početak 12. st.) daje izvornu priču o podrijetlu Slavena. Pradomovinu smješta u Podunavlje, odakle su se, prema njemu, Slaveni pod pritiskom Vlaha/Voloha (što se možda odnosi na Rimljane i vrijeme njihovog dolaska na područje srednjeg i donjeg Dunava; međutim, moguće je da se odnosi i na Kelte/Gale te na njihovu ekspanziju u 4. st. pr. Krista) pomaknuli prema sjeveru, na područje oko Visle. Nestor navodi da su tom migracijom nastali Ljahi/Lahi (Lehi), tj. poljska slavenska plemena, a od njih istočnoslavenski Radimiči i Vjatiči.&lt;/ref&gt;
Međutim, Porfirogenetova priča o podrijetlu i dolasku Hrvata na Jadran, izložena u dvjema različitim verzijama, razlikuje se nizom detalja i datiranim povijesnim kontekstom (Avari, car Heraklije /610.–641./) od drugih takvih predaja o podrijetlu slavenskih naroda.

'''Naziv ''Bijela ili Velika Hrvatska''
'''

Pojam „Bijela ili Velika Hrvatska“, koji je i u naslovu ovog rada, proizlazi iz samog Porfirogenetova djela gdje u posljednjem odlomku poglavlja 31 piše: 
 
 „Ὅτι ἣ μεγάλη Χρωβατία, ἣ καὶ ἄσπρη ἐπονομαζομένη, ἀβάπτιστος τυγχάνει μέχρι τῆς σήμερον, καθὼς καὶ οἱ πλησιάζοντες αὐτὴν Σέρβλοι.“

Što doslovno znači: 

 “Jer Velika Hrvatska, koja se također naziva Bijelom, jest nekrštena sve do današnjega dana, kao i Srbi koji joj se nalaze u blizini.” 


Određen broj autora i istraživača koji su se bavili Porfirogenetovim tekstom smatraju da u jezičnom kontekstu Porfirogenetova vremena izraz „he megale“ osim doslovnog značenja „velika“, imao je također i značenje „stara“, valjda pod utjecajem upotrebe latinskog &quot;maior&quot; (značenje: 1.veći, 2. stariji). 

Naime, u bizantskoj etnografiji pridjev μεγάλη (‘velika’) često ne označuje samo veličinu, nego i starinu, tj. izvorno, matično područje. To značenje odgovara i latinskom &quot;maior&quot;', koji se u rimskim geografskim i etnografskim tekstovima redovito upotrebljavao u značenju ‘stariji’, ‘prvotni’, ‘matični’. Stoga dio istraživača smatra da Porfirogenetov izraz ‘he megale Chrovatia’ znači ‘izvorna’ ili ‘stara Hrvatska’, a ne nužno ‘velika’ u prostornom smislu.”

Ovdje nam je cilj temeljem podataka sadržanih u povijesnim izvorima (razni dokumenti, kronike i ljetopisi) utvrditi zemljopisni položaj Bijele ili Velike Hrvatske. U ovu svrhu, osim izričitih podataka o Hrvatima sadržanih u dokumentima i historiografskim spisima, koristit ćemo saznanja iz područja toponimije, hidronimije, antroponimije, kao i spoznaje suvremene lingvistike i arheologije. 

[[File:Location of White Croatia and White Serbia in 560.jpg|thumb|alt=Karta smještaja Bijele Hrvatske i Bijele Srbije oko 560. godine|Karta smještaja Bijele Hrvatske i Bijele Srbije oko 560. godine prema ranosrednjovjekovnim izvorima]]

== 2. ''De administrando imperio'': ''Poglavlje 30''  (dio o Hrvatima) &lt;ref&gt;prijevod: Nikola pl. Tomašić (1864-1918) pravnik, sveučilišni profesor, financijski 
stručnjak (obnašao vodeće položaje u nizu banaka), političar, saborski zastupnik, 
povjesničar (Temelji hrvatskoga državnoga prava, 1909), poliglot, vrstan znalac klasičnih 
jezika, a od 1910.-1912. ban Hrvatske i Slavonije.&lt;/ref&gt; ==

 Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje, gdje su sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod, naime petero braće Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivši se od njih skupa s narodom svojim, dođoše u Dalmaciju i nađoše ondje Avare koji držaše tu zemlju.&lt;ref&gt;Κλουκας (Kloukas), Λόβελος (Lobelos), Κοσέντζης (Kosentzes), Μουχλώ (Mouchlo), 
Χρωβάτος (Chrobatos), Τουγά (Touga), Βουγά (Bouga); izgovor: [Klukas, Lovelos, 
Kosencis, Muhlo, Hrovatos, Tuga, Buga].&lt;/ref&gt; I neko vrijeme ratujući jedni s drugima, nadjačaju Hrvati i jedne od Avara pokolju, a ostale prisile da im se pokore. Od toga doba ovladaše tom zemljom Hrvati. A ima još uvijek u Hrvatskoj potomaka Avara i pozna im se da su Avari.
 

 Ostali pak Hrvati ostadoše kod Frangije, i zovu se danas Bjelohrvati, imajući svoga vlastitoga Arhonta, a podložni su Otonu Velikomu, kralju Frangije i Saske. Oni su nekršteni, a ulaze s Turcima (Mađarima) u tazbine (savezništva) i prijateljstva. 

 Od onih se pak Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest i ovladaše Ilirikom i Panonijom. I ovi imahu samosvojnog arhonta, koji tek šiljahu prijateljske darove arhontu Hrvatske. Ali nakon stanovitoga vremena padnu i oni Hrvati u Dalmaciji pod Franke, kamo su i prije, dok bjehu u njihovoj zemlji potpadali. 

 A bili su Franci protiv njih tako nesmiljeni, da i naprščad (dojenčad) hrvatsku ubijahu i psima ih bacahu. Ne mogavši Hrvati to od Franaka podnašati, odmetnu se od njih i poubijaju arhonte koje od njih imađahu. Toga radi diže se na njih iz Frangije velika vojska, i vojevaše jedni s drugima sedam godina, napokon teško nadvladaju Hrvati, i pogube Franke sve i njihova arhonta Kocila. 

 Ostavši od onda samosvojni i samovlasni, zatraže od Rima sv. Krst. I poslaše im biskupe i pokrste ih za vlade Porina njihovoga arhonta. 

 Zemlja je njihova podijeljena u 11 županija: Hlijevansku (Livno), Cetinsku, Imotsku, Plivanjsku, Pesentsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku (Sidraga), Ninsku, a Ban njihov vlada Krbavom, Likom i Gackom. 

 Rečena Hrvatska i ostali Sloveni&lt;ref&gt;Sloveni - Slaveni su sami sebe nazivali kako proizlazi iz djela Crnorizca Hrabara, 
Nestorove kronike i drugih: Slovene/Slovjene. Bizantski pisci (Prokopije, Menander, 
Teofilakt, Nikefor i drugi) pišu: Sklabenoi [izgovor: Sklavenoí], Sklabenous [Sklavenus], 
Sklabinoi [Sklavinoi]. Car Konstantin u spisu De adm. imp. koristi tri oblika: Sklabenoi 
[Sklavenoi], Sklaboi [Sklavoi] i Sklabinioi [Sklavinioi].&lt;/ref&gt;
  ovako su položeni: Dioklija primiče se kastelima Dračkima, naime Lješu (Elisu), Ulcinju (Helkinije) i Baru (Antibar) i ide do Kotora, a u gorama primiče se Srbiji. Od grada Kotora započinje se arhontija Trebinjska i pruža se do Raguze (Dubrovnik), a u gorama susjedna je Srbiji. Od Raguze započimlje se arhontija Zahumljana i pruža se do Neretve &lt;ref&gt;Konstantin piše Orontios umjesto Naróntios (Narón u Strabona).&lt;/ref&gt;
 rijeke, na strani morskoj primiče se Paganom a prema gorama na sjever primiče se Hrvatom, sučelice pak Srbiji.
 
&lt;center&gt;
[[File:Pagania Zahumlje Travunia Duklja.png|600px|alt=Karta hrvatskih i susjednih sklavinija u 9. stoljeću|Karta hrvatskih i susjednih sklavinija u 9. stoljeću]]
&lt;/center&gt;

 Od rijeke Neretve počinje Paganija i pruža se do rijeke Cetine, a ima tri županije, i to: Rastok, Mokro i Dalen. Od ovih dvije županije , to jest Rastok i Mokro leže uz more. Ove imaju i sagene (lađe). Dalen je pak daleko od mora, a njegovi stanovnici žive od poljskoga gospodarstva.  

 Susjedna su Paganom 4 otoka: Mljet, Korčula, Brač i Hvar, vrlo lijepa i plodna, ali s pustim gradovima i množinom močvara. Žitelji njihovi drže blaga (stoku) i žive od njega. 

 Od Cetine pak rijeke započimlje zemlja Hrvatska i proteže se primorjem do međa istarskih, to jest do grada Labina. U gorama ponešto i preseže temat istarski; primiče se pak kod Cetine i Hlijevna zemlji srpskoj jer zemlja srpska sučelice je sa svim ostalim zemljama, a na sjeveru primiče se Hrvatskoj, na jugu pak Bugarskoj. 

 Odkada dođoše rečeni Sloveni, ovladaše cijelom zemljom Dalmacijom. Romajski pak gradovi obrađivahu otoke i življahu od njih. Ali od Pagana (Neretvana) svagdan u roblje odvođeni i ubijani, ostaviše otoke, želeći na kopnu raditi zemlju. U tom ih pak spriječavahu Hrvati jer ne davahu njima danak, već sve što danas daju Slovenima, to davahu strategu (bizantskom zapovjedniku). 

 Ne mogavši tako živjeti, pristupiše Baziliju (*Bazilije I. Makedonac, 867.- 886.) slavnome caru i podučiše ga o svemu rečenom. Slavni ovaj car Bazilije naredi da sve što se davalo strategu, podaju Sovenima, da u miru žive s njima; samo malo nešto da daju strategu, tek da se pokaže njihovo podaništvo i  podvrženost romajskim carevima i njihovu strategu. 

 I odonda su svi ti gradovi tributarni Slovenima i plaćaju im danak, i to grad Split 200 nomismata, grad Trogir 100, grad Zadar 110, grad Osor 100, grad Rab 100, grad Krk 100, tako da je zajedno 710 nomismata, osim vina i drugih različnih stvari, jer to davahu još povrh onih nomismata. Grad pak Raguza (Dubrovnik) leži među dvjema zemljama, Zahumskom i Trebinjskom, a Raguzani imaju svoje vinograde u tim objema zemljama i plaćaju arhontu zahumskom 21, a arhontu trebinjskome 36 nomismata. &quot;

==3. Analiza i interpretacija: Što je ''Bagibareia''?==

 &quot;Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje (grč. Bagibareia), gdje su sada Bjelohrvati.&quot;

Mnogi istraživači smatraju da je &quot;Bagibareia&quot; zapravo Bavarska. Drugi su upozorili da &quot;Bagibareia&quot; ne može biti Bavarska,  budući da car Porfirogenet u ostalim svojim djelima za označavanje Bavarske upotrebljava drugačiji naziv; u djelu ''De thematibus'' (O temama) Porfirogenet za Bavarsku koristi izraz grč. ''Baioure''; na isto je upozorio i Stjepan Krizin Sakač  u Konstantinovu djelu &quot;''De caerimoniis aulae byzantinae''&quot;.&lt;ref&gt;  Sakač: O kavkasko-iranskom podrijetlu Hrvata, u: Hrvati do stoljeća VII., Zagreb 2000.&lt;/ref&gt; 

Vezano uz naziv Bagibareia, treba znati sljedeće. U starogrčkom jeziku slovo imenom beta (transliterirano latiničnim: B, b) čitalo se i izgovaralo kao glas /b/; međutim, glasovne promjene u govornom grčkom jeziku dovele su do toga da se u srednjovjekovno bizantsko doba u grčkim riječima glas /b/ izgovarao kao glas /v/; to je tzv. &quot;vitacizam&quot;. 

Međutim, pisci bizantskoga doba  da bi zapisali glas /b/  koji je dolazio u stranim riječima i nazivima često su se za tu svrhu i dalje služili slovom beta (B, b); tek se postupno kasnije za bilježenje glasa /b/ koji je dolazio u stranim riječima koristi sve više kombinacija slova  &quot;mp&quot;, kao u primjeru zapisivanja hrvatske titule &quot;ban&quot; kao &quot;mpanos &quot;.&lt;ref&gt; Kinnamos, tajnik cara Manuela Komnena (1143-1180) jedini je Grk osim Porfirogeneta koji spominje bana; zapisuje ga kao: mpanos. I u novogrčkom jeziku glas /b/ zapisuje se kombinacijom slova „mp”.&lt;/ref&gt; 

Porfirogenet,  dakle, u svojim tekstovima još uvijek koristi slovo beta (B,b) za zapisivanja oba glasa: i za glas /v/ kao i za glas /b/. Primjer te dvostruke upotrebe slova beta je i Porfirogenetov naziv za Hrvate koji zapisuje kao: ''Hrobatoi'', što se naravno treba čitati kao [[Hrovatoi]].

Također, druga glasovna promjena u grčkom jeziku koja se dogodila tijekom bizantskoga razdoblja je promjena starogrčkog glasovnoga skupa /gi, ge/ u izgovoru i čitanju u glas/j/; primjer starogrčki: hagia u bizantskom se izgovara kao [aja]. Tako i u primjeru riječi zapisane kao Bagibareia postoji mogućnost čitanja kao: Bajvaria.&lt;ref&gt;Naročito, uzmemo li u obzir monoftongizaciju starogrčkih diftonga koja se izgovorno provodila uglavnom  izjednačavanjem glasovne vrijednosti starog diftonga prema drugom članu (u ovom slučaju: ei&gt;/i,/, u Bagibareia, izgovor: [Bajvaria])&lt;/ref&gt;
 
Uzmemo li u obzir mogućnost da je dio o Hrvatima u poglavlju 30 napisao drugi autor (različit od autora poglavlja 31), tada postoji mogućnost da je taj drugi autor upotrebljavao za Bavarsku drugi naziv nego car Porfirogenet u svojim spisima gdje koristi &quot;Baioure&quot; za Bavarsku. Međutim, ne mora uopće biti riječ o drugom autoru ili naknadnom umetku: sasvim je moguće da je sam car imao pred sobom u svojim arhivima dva različita pisana izvješća o Hrvatima, pa ih je kao takve samo prepisao.
 
Druga mogućnost značenja naziva &quot;Bagibareia&quot; bio bi naziv planine &quot;Babja gora&quot; (grč. Babeiaoreia) koji je car Konstantin, tj. pisac 30. poglavlja,  prilagodio i zapisao po sluhu. U slavenskom svijetu danas postoji više Babjih gora, a jedna od većih je Babja gora na tromeđi Poljske, Češke i Slovačke.&lt;ref&gt;{{Wikipedija|Babia Góra|en}}&lt;/ref&gt;
&lt;center&gt;
[[File:8maja2006 babiagora 035.jpg|600px|alt=Babia Góra|Babia Góra – pogled s poljske strane]]
&lt;/center&gt;

==4. Teza da je Bijela Hrvatska bila na prostoru srednjovjekovne Karantanije, tj. današnje austrijske pokrajine Kärnten (hrv. Koruška)==
Još u 19. st. prevoditelji i komentatori Porfirogeneta poput Armina Pavića (1844-1914) smatrali su da je Bagibaria &quot;Babja gora&quot;, ali Pavić je smatrao da je riječ o gori u današnjoj Sloveniji, iza rijeke Kupe, pa bi iz toga proizlazilo da su Hrvati prije dolaska u Dalmaciju  živjeli na prostoru provincije Norik, tj. u srednjovjekovnoj Karantaniji (latinski: Carantania, Carentana, Carinthia; danas Kärnten/Koruška u južnoj Austriji) gdje je potvrđeno postojanje toponima koji sadrže ime Hrvati, kao i čitave šire regije oko Klagenfurta koja se u starim zemljovidima naziva  Crowati.&lt;ref&gt;[https://i0.wp.com/www.jassa.org/wp-content/uploads/2020/07/BRIGHT.png Karta – Spruner–Menke Atlas (In Nomine Jassa)]&lt;/ref&gt; &lt;ref&gt;[https://www.jassa.org/?p=16812 Spruner–Menke Atlas – In Nomine Jassa]&lt;/ref&gt;

To mišljenje A. Pavića zastupala je kasnije i značajna hrvatska povjesničarka Nada Klaić  koja je smatrala da je upravo stara Karantanija &quot;Velika ili Bijela Hrvatska&quot; o kojoj izvještava djelo ''De administrando imperio''.&lt;ref&gt;Nada Klaić (1920-1988) hrvatska povjesničarka — 
[https://hr.wikipedia.org/wiki/Nada_Klai%C4%87 Nada Klaić (hrvatska Wikipedija)].&lt;/ref&gt;

Međutim, prema podatcima u  poglavlju 31 o smještaju Bijele Hrvatske između Frangije na zapadu, Mađara na jugu i Pečenega koji ih napadaju s istoka, te o udaljenosti Bijele Hrvatske 30 dana putovanja od mora, Karantanija smještajem ne odgovara ni jednom od dva kriterija: najbliže more Koruškoj je Jadransko i do njega sigurno nema 30 dana puta; također, Karantaniju nisu napadali Pečenezi iz pravca istoka, nego su je s istoka mogli napadati samo Mađari. 

Stara Karantanija nikako nije mogla biti Bijela ili Velika Hrvatska kako je to smatrala Nada Klaić; tu teoriju treba odbaciti.

Problematikom prisutnosti Hrvata u Karantaniji bavio se u svom članku [http://periodica.fzf.ukim.edu.mk/godzb/GZ09(1956)/GZ09.04.%20Antoljak,%20S.%20-%20Hrvati%20u%20Karantaniji.pdf Hrvati u Karantaniji]
hrvatski povjesničar Stjepan Antoljak.&lt;ref&gt;Stjepan Antoljak (1909-1997) hrv. povjesničar; Hrvati u Karantaniji, 1956., 
Filozofski fakultet u Skopju — 
[https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Antoljak Stjepan Antoljak (hrvatska Wikipedija)].&lt;/ref&gt;
Bazirajući se na istovjetnosti pojedinih toponima u sjevernoj Dalmaciji i Lici s onima na području stare Karantanije, zastupao je mišljenje da su Hrvati doselili u Karantaniju naknadno iz Dalmacije, a ne obratno.&lt;ref&gt;Pitanjem prisutnosti Hrvata u Karantaniji bavili su se detaljno i opsežno slovenski povjesničari [https://sl.wikipedia.org/wiki/Ljudmil_Hauptmann Ljudmil Hauptmann (sl. Wikipedija)] i [https://en.wikipedia.org/wiki/Bogo_Grafenauer Bogo Grafenauer (en. Wikipedija)].&lt;/ref&gt;

==5. Teza da se Velika ili Bijela Hrvatska nalazila sjeveroistočno od Bavarske, tj. u današnjoj istočnoj Njemačkoj oko rijeke Labe==

Identifikacija naziva &quot;Bagibareia&quot; s Bavarskom navela je između ostalih i Stjepana Pantelića da u svojoj knjižici &quot;''Najstarija povijest Hrvata''&quot; (Mainz, 1993.) potraži &quot;Veliku ili Bijelu Hrvatsku&quot; Konstantina Porfirogeneta sjeverno od Bavarske, tj. na prostoru današnje istočne Njemačke oko Labe, s naročitim naglaskom na područje oko rijeke Sale između Leipziga i Hallea. 

Stjepan Pantelić (rođ. 1942. kod Virovitice) završio je studij teologije u Mainzu, stekavši tako solidno poznavanje latinskoga i njemačkoga jezika, što mu je omogućilo korištenje građe u bibliotekama i arhivima širom Njemačke u eri prije interneta.
 
Panteliću se kao povjesničaru može zamjeriti što je često olako i ishitreno donosio zaključke i tumačenja bez stvarnog utemeljenja u izvorima , kao npr. u slučaju kada je velika zapadnoslavenska plemena Abodrita te ona koja su Franci zvali Vilci (Welatabi ili Lutici) kao i Rujane ili Rugijce s otoka Rügen u Baltiku, jednostavno sve prozvao ni više ni manje nego – Hrvatima! 

Ipak, mora se Panteliću priznati da je u svojoj omanjoj knjižici (ukupno 97 str.) obilno citirao u latinskom originalu i navodio u bilješkama na dnu stranice latinske srednjovjekovne izvore od Einharda do pisama Karla Velikog  svojoj supruzi tijekom vojne protiv Avara, kao i citate iz raznih kronika i drugih dokumenata. Također, obavio je terensko istraživanje toponimije istočnog dijela Njemačke te je naišao na mjesta Gross Korbetha, Klein Korbetha i Korbetha (u srednjovjekovnim latinskim izvorima: Chruvati inferior, Chruvati superior i Chruvati) između gradova Leipziga i Halle te na grad imena Borna u okrugu Leipziga (Pantelić 1993, str. 24, 25). Borna je bilo ime prvog iz franačkih izvora poznatog kneza Dalmacije i Liburnije (817.-821. godine).&lt;ref&gt;Borna (dux Guduscanorum, dux Dalmatiae, dux Dalmatiae atque Liburniae) u 
Annales regni Francorum (818–821) — latinski tekst: 
[https://www.dmgh.de/mgh_ss_rer_germ_6 Annales regni Francorum].&lt;/ref&gt;
 
  
Također, Pantelić je sakupio niz primjera stare slavenske toponimije na prostoru istočne Njemačke, među kojima: Corwete, Curuadi, Curewate (Hersfeldski popis desetina u Friesenfeldu , kraj 9. st.); Chruuati (Kronika biskupa Thietmara, 10./11. st.); potom: Borewe, Bukuwiz, Camenitz [Kamenic], Zebegore, Krolevitz, Deliniz (usporedi naše Delnice), Dobergast, Dobrilug, Drevenitz (usporedi Drvenik), Glina (kao Glina u Hrvatskoj), Grizlav, List, Brodizi, Plawe, Racowe, Ribnitz, Slavi, Slavia, Strela, Cosence [Kosence], Studenik, Stablo, Sporno, te Lipci (Leipzig), itd. 
   
Neosporna je činjenica da je zaista čitav prostor istočne Njemačke od Odre i Nisse pa do Labe (njem. Elbe) i Saale bio nastanjen slavenskim plemenima, kako to potvrđuju izvori, još od vremena kralja Sama (prva polovica 7. stoljeća). Ta su slavenska plemena udružena u veće plemenske saveze vodila u velikoj mjeri autonomnu politiku, čas kao saveznici Franaka protiv Saksonaca (u doba Karla Velikog), čas u ratovima protiv franačkih i kasnije njemačkih vladara, sve dok u 12. stoljeću njihova politička samostalnost nije u potpunosti dokinuta te im je nametnuto kršćanstvo i germanizacija. 

Imena knezova tih Slavena između Odre i Labe pokazuju jedan općeslavenski karakter: Draško/Thrasco, Slavomir, Sedrag, Gostimil, Dobromisl, Dobrimir, Tugomir/Tugumir, Stojnev, Mistivoj, Mistislav, Višedrag, Budivoj, Pribislav, Vratislav, Vislav, itd. 
Stoga je knjižica  Stjepana Pantelića &quot;Najstarija povijest Hrvata&quot; zapravo svojevrsni vodič kroz povijest Polapskih Slavena, od kojih su do danas slavenski identitet i jezik zadržali jedino Lužički Sorbi. 

Kao zaključak ove analize Pantelićeve knjižice možemo navesti da su se neminovno neki Hrvati naselili na prostoru oko rijeke Saale u Njemačkoj; međutim, tu se radi tek o nekoliko manjih mjesta što nikako ne može biti ona Porfirogenetova &quot;Velika ili Bijela Hrvatska&quot;. Čini se da je i sam Pantelić bio svjestan toga pa je zato pretvorio sve istočnonjemačke Slavene u Hrvate (hrvatomanija), mada je i sam navodio srednjovjekovne izvore i citate koji jasno i nedvojbeno svjedoče o specifičnim imenima tih slavenskih skupina.&lt;ref&gt;Kritički prikaz: D. Karbić o Pantelićevoj knjizi *Najstarija povijest Hrvata* (Mainz, 1993) — 
[https://hrcak.srce.hr/324259 Hrčak].&lt;/ref&gt;

==6. Problem smještaja Porfirogenetovog Ilirika==
  
 „Od onih se pak Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest i ovladaše Ilirikom i Panonijom.“ 

U djelu Tome Arhiđakona [[w:Historia Salonitana|''Historia Salonitana'']]
(oko 1250. god.) piše da hrvatskoj državi pripada: &quot;tota Maronia et Chulmiae Ducatus&quot; (Maronia =Naronia = Neretvanska) što znači: &quot; čitava neretvanska i zahumska kneževina&quot;. To je danas čitavo područje i s desne i s lijeve strane rijeke Neretve. 

Grgur Barski ili poznatiji kao Pop Dukljanin u svojem latinski pisanom djelu &quot;Sclavorum Regnum&quot; (Kraljevstvo Slavena), pisanom u 12. stoljeću, sve 4 arhontije (Duklju, Trebinje, Zahumlje i Paganiju/Neretvansku) koje spominje car Konstantin (sredina 10. st.) zove zajedničkim imenom &quot;Croatia rubea&quot; (Crvena Hrvatska).&lt;ref&gt;Eduard Peričić: ''Sclavorum Regnum Grgura Barskog'' (Ljetopis popa Dukljanina), Kršćanska sadašnjost, Zagreb,1991.&lt;/ref&gt;

Jedan od najranijih spomena pojmova &quot;Bijela i Crvena Hrvatska&quot; vezano uz Hrvate na Jadranu nalazi se u djelu mletačkog kroničara iz 14. stoljeća, imenom [[w:Andrija Dandolo|Andrija Dandolo]]. Čini se da on slijedi tekst &quot;Sclavorum Regnum&quot; Grgura Barskog (12. stoljeće), ali dodaje i vlastite nadopune.

&quot;Hrvatska kronika&quot; pisana čakavskim, koju je Marko Marulić 1500. preveo na latinski, spominje samo Bijelu Hrvatsku: &quot;od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, ča su Dalmatini Nižnji..&quot;. 

Dubrovčanin [[w:Mavro Orbini|Mavro Orbini]]
oko 1600. godine u svom panslavističkom djelu na talijanskom jeziku oslanja također na jednu verziju Grgura Barskoga te  također imenuje Crvenu i Bijelu Hrvatsku.&lt;ref&gt;[https://archive.org/details/KraljevstvoSlavenaMavroOrbini/page/n5/mode/1up Kraljevstvo Slavena – digitalna verzija (Internet Archive)]&lt;/ref&gt;


Dubrovčanin Resti također ima na str. 25 i 43: &quot;Croazia Bianca, Croazia Rossa&quot;.&lt;ref&gt;Junius Resti (1671-1735) dubrovački senator i povjesničar, autor Chroniche di Ragusa,  (obuhvaća 550.-1451.);objavljeno u: zbornik JAZU Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, vo. XXV.god. 1893.&lt;/ref&gt; 

Porfirogenet kaže da se dio od Hrvata pristiglih u Dalmaciju odvojio i ovladao Ilirikom i Panonijom. Postavlja se pitanje bi li taj Porfirogenetov pojam &quot;Ilirik&quot; mogao se odnositi možda na područje &quot;Crvene Hrvatske&quot;, koja je u kasno rimsko doba od cara Dioklecijana nadalje bila imenovana &quot;Praevalis&quot; to jest Prevalitana ? 
[[File:Ancient balkans 4thcentury.png|thumb|alt=Karta rimskog Balkana u 4. stoljeću|Karta rimskog Balkana u 4. stoljeću]]


Naziv &quot;Ilirik&quot; tijekom vremena Rimskoga Carstva, od Oktavijana Augusta pa nadalje službeno je mijenjao svoj geografski opseg. Rimljani su bili svjesni da su ''Illyrii propriae dicti'' oni na prostoru današnje Crne Gore i sjeverne Albanije, protiv čije države su vodili ratove krajem 3. st. i početkom 2. st. pr. Krista. Međutim, rimskim prodorom na područje i Dalmata i Japoda i Liburna, pa i dalje na sjever oko Siska (ratovi Oktavijana u Iliriku 36./35. pr. Kr.) čitav prostor ustanovljuju kao provinciju &quot;Illyricum&quot;. 

Nakon ustanka dvaju Batona (6. do 9. god. posl. Kr.) dotadašnji &quot;Illyricum&quot; dijele u dvije provincije &quot;Pannonia&quot; i &quot;Illyricum&quot; kojega je &quot;Dalmatia&quot; jedan dio. 

Područje srednjovjekovne Karantanije, gdje se također spominju na kartama i u dokumentima Hrvati između gornje Drave i Mure u današnjoj južnoj Austriji&lt;ref&gt;Otto I. u povelji iz 954. navodi : „in pago Crouuati“ (u župi Hrvati); Otto II. 979. „pago Chruuat“, itd.; Gluhak 1990.&lt;/ref&gt; , u rimsko doba bila je provincija Noricum, a nikada &quot;Illyricum&quot;; jedino je Dioklecijanovom reformom Norik bio uvršten u prefekturu Illyricum, ali ta administrativna podjela nije utjecala na dotadašnje nazive samih provincija. Dakle, treba jasno isključiti mogućnost da bi oni Hrvati u Karantaniji, dokumentirani pod tim imenom (Crowati, itd.) mogli biti Porfirogenetovi Hrvati koji su došli u Ilirik.&lt;ref&gt;S. Antoljak, Lj. Hauptmann i B. Grafenauer smatrali su da je Porfirogenet pod “Ilirik” mislio upravo na Karantaniju, u smislu da se dio Hrvata odvojio od onih u Dalmaciji i otišao na sjever. Ne slažemo se ovdje s takvim tumačenjem.&lt;/ref&gt;
 
Ovdje smatramo da pod izrazom „Ilirik“ kod Porfirogeneta treba razumjeti onaj Ilirik koji se nalazi južno od stare rimske provincije Dalmacije u užem smislu, a to je područje južno od rijeke Neretve, tj. onaj pravi stari Ilirik gdje su obitavali ''Illyrii propriae dicti'', što je područje ranosrednjovjekovne ''Dioklije'' cara Porfirogeneta (10. st.) i ''Dokleje'' Grgura Barskoga (12. st.), što je danas Crna Gora. 

Dakle, iz izvještaja o geografskom smještaju zasebnih slavenskih arhontija (njih 4 južno od same Hrvatske) u poglavlju 30, proizlazi da su Hrvati pristigli u provinciju Dalmaciju, zavladali i nad spomenute 4 kneževine: Duklja, Trebinje, Zahumlje i Paganija (Neretvani). 

Treći dio Hrvata, kako se kaže u ovom poglavlju, zavladao je nad Panonijom, a to je onaj dio Panonije između Drave i Save, tj. današnja sjeverna Hrvatska, u rimsko doba poznat kao &quot;Pannonia Savia&quot;. 

Postoje i neki komentatori koji smatraju da Porfirogenet ili onaj pisac koji je napisao ili dopunio poglavlje 30, pod pojmom Ilirik misli na prostor današnje Like ili možda na unutrašnjost Bosne i Hercegovine, budući da se u poglavlju 30, što treba istaknuti, ne spominje uopće zemlja Bosna (prozvana po rijeci Bosni). 

Međutim, ovdje smatramo da je pisac poglavlja 30, temeljem geografskih podataka o arhontijama Slavena, područje stare uže Bosne (uz tok same rijeke Bosne) podrazumijevao možda kao dio Srbije, budući da je ne imenuje kao zasebnu jedinicu i ne spominje u ovom poglavlju uopće. Inače, Porfirogenet tvrdi da se Hrvatska primiče Srbiji kod Cetine i Hlivna, u planinama, što bi značilo da su Hrvatska i Srbija graničile možda negdje sjeverno od toka rijeke Neretve, zaobilazeći i Neretvansku kneževinu i Zahumlje.  

Područje današnje Like teško da bi ikako moglo se računati kao Porfirogenetov &quot;Ilirik&quot;, budući da je to čitavo područje nakon dalmatsko-panonskoga ustanka ulazilo u sastav provincije Dalmacije, zajedno s Liburnijom.
 
Stoga ovdje zaključujemo da je jedini &quot;Ilirik&quot; nad kojim su Hrvati mogli zavladati pored Dalmacije i Panonije bio onaj kasnorimske Prevalitane, kojega Grgur Barski tj. Pop Dukljanin, označava kao &quot;Croatia rubea&quot; (Crvena Hrvatska).

==7. ''De administrando imperio'': ''Poglavlje 31'' (dijelovi koji se odnose na Bijelu Hrvatsku i doseljenje Hrvata)==

 &quot;Hrvati koji sada nastavaju strane Dalmacije potječu od nekrštenih Hrvata koje i Bijelima nazivlju. Oni su onkraj Turske (Mađarske), stanuju blizu Frangije, a susjedi su Slavenima, nekrštenim Srbima. [...] 

 Ovi se Hrvati utekoše k romajskom caru Herakliju, prije no što se Srbi utekoše k istome caru Herakliju, u doba kada Avari svojevavši Romane odnuda izagnaše [...] Pošto su u doba istoga romajskoga cara Heraklija ovi Romani protjerani od Avara, njihove su zemlje stajale puste.
 
 Po naređenju dakle cara Heraklija ovi Hrvati, pograbivši oružje i protjeravši  odande Avare, nastane se po odredbi cara Heraklija u toj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. 

 U ovo pak doba imali su Hrvati za arhonta Porginoga oca. 

 Car pak Heraklij pošalje i dovede iz Rima svećenike, načini od njih arhiepiskopa i episkopa i prezbitere i đakone, pa pokrsti Hrvate. Ovi Hrvati imahu u ono doba arhonta Porgu. 

 [...] Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podiže manje konjaništva i pješadije, nego li krštena Hrvatska, jer ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Mađari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagena ni kondura niti trgovačkih lađa, zato što daleko je more. Od njih do mora ima 30 dana puta, a more koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more.&quot;

Vezano uz Hrvate treba obratiti pažnju i na dio teksta u poglavlju 32: 

 &quot;O Srbljima i zemlji koju sada nastavaju&quot;, 
gdje piše: 
 &quot;[...] Srblji potječu od nekrštenih Srbalja, koje i Bijelima nazivlju, što su doma tamo od Turske (Mađarske) u kraj što zovu Boiki, gdje graniči i Frangija, kao i Velika Hrvatska, ona nekrštena i Bijelom prozvana.&quot;

== 8. Analiza i interpretacija poglavlja 31 == 

U ovom poglavlju smještaj Bijele Hrvatske je određen: onkraj Mađarske (koja je u doba prve polovice 10. st. obuhvaćala i današnju Slovačku), blizu Frangije (Njemačke), a susjedi su nekrštenim Srbima. Bijelu Hrvatsku neprekidno pljačkaju Frangi, Mađari i Pečenezi, a more do kojega silaze je 30 dana puta daleko.

Iz poglavlja 32 saznajemo da Bijeli Srbi su doma tamo od Mađarske u kraju što ga zovu Boiki, gdje graniči Frangija, kao i Velika Hrvatska.

Što možemo saznati o položaju Bijele Hrvatske iz svega ovoga? 
Dakle, Bijeli Hrvati bili su susjedi Bijelim, nekrštenim Srbima. 

Isprva smo bili skloni tumačiti da se spomenuta zemlja ''Boiki'' blizu Mađarske zapravo odnosi na zapadnoukrajinske Boike koji danas žive u pograničnom prostoru Ukrajine prema Slovačkoj i Mađarskoj, kako je to smatrao svojevremeno i povjesničar Vjekoslav Klaić. Međutim, izraz &quot;gdje graniči Frangija&quot; (odnosi se na vrijeme pisanja DAI, oko 950. godine) otklonio nas je od takvoga tumačenja. 

Naime, Frangija, tj. Njemačka kralja, a potom i cara Otona I. (936-976)  nije nikada graničila niti dopirala do Karpata, pa se onda izraz ''Boiki'' niti ne može odnositi na ukrajinske Boike. Prema tome, ''Boiki'' Konstantina Porfirogeneta bila bi ipak ''Bohemia'', tj. Češka, a znamo da su Lužički Sorbi ili Serbi smješteni i danas  sjeverno od Češke. 

 „Od njih do mora ima 30 dana puta...“

Posljednji odlomak o Bijelim Hrvatima u glavi 31. :
 
 &quot;Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podiže manje konjaništva i pješadije, negoli krštena Hrvatska, jer ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Mađari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagena ni kondura niti trgovačkih lađa, zato što daleko je more. Od njih do mora ima puta 30 dana, a more koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more.&quot; 

Naime, more koje je najbliže području Leipziga je Baltičko, a do njega nema više od 400 kilometra;  uzmemo li da skupina ljudi pješke i s natovarenim konjima dnevno prevali u prosjeku 30 km, to znači da bi put od 400 km prevalili u periodu od kakvih 13 dana, što je daleko od spomenutih kod Porfirogeneta 30 dana. 

Međutim, put od tromeđe Poljske, Češke i Slovačke (jugozapadno od Krakova), pod uvjetom da ugrubo slijedi trasu rijeke Visle, do Baltičkoga mora nema više od kakvih 800 km, što podijeljeno sa 30 km po danu daje iznos od kakvih 26 dana puta. 

Veća je ipak udaljenost od Krakova pa uz rijeku Dnjestar do Crnoga mora, što zasigurno daje duljinu puta veću oko 30 dana. Naravno, nama je danas gotovo nemoguće točno izračunati koliko bi trajalo putovanje od Krakova do Baltika ili čak do Crnog mora u prvoj polovici 10. stoljeća, jer su nam mnogi parametri takvog onodobnog putovanja nepoznati (npr. opasnosti puta, trase i staze tadašnjih trgovaca, itd.)
 
Također, komentatori citiranog odlomka u povijesnoj literaturi nisu suglasni na koje more je Porfirogent točno mislio kada kaže &quot;crno&quot; ili &quot;tamno&quot;: misli li na Baltik ili na Pontos (danas poznato kao Crno more).

Ovo nas dovodi do zaključka da je Bijela Hrvatska bila smještena u prvoj polovici 10. stoljeća u krugu zapadnoslavenskih naroda, to jest negdje u neposrednom susjedstvu Boiki ili Bohemije, blizu Srba u istočnoj Njemačkoj, a ukupno između tadašnje Ugarske (obuhvaćala i današnju Slovačku  i Mađarsku) i Franačke. Sve to zajedno ukazuje na lokaciju ''Bijele Hrvatske'' u današnjoj južnoj Poljskoj.

== 9. O razlikama između poglavlja 30 i poglavlja 31 ==

Ono što je zajedničko poglavlju 30 i poglavlju 31 je da oba ističu dolazak Hrvata iz Bijele Hrvatske i borbu Hrvata protiv Avara u kojoj Hrvati pobjeđuju Avare. U ostalim elementima ta se dva izvješća razlikuju. 

Npr. u poglavlju 30 navodi se priča o 5-oro braće i 2 sestre,  koje nema u poglavlju 31.
 
U poglavlju 30 opisuje se okrutnost Franaka prema Hrvatima i borba Hrvata protiv Franaka koja je trajala 7 godina; u poglavlju 31 vlast Franaka nad Hrvatima u Dalmaciji se ne spominje. 
Spominje se tek da je Bijela Hrvatska blizu Frangije i da Frangi (Nijemci) pljačkaju Bijelu Hrvatsku. 

Nadalje, u poglavlju 30 kaže se da su se Hrvati u Dalmaciji oslobodili vlasti Franaka i primili kršćanstvo iz Rima u doba svojega arhonta Porina; u poglavlju 31 pak kaže se da su Hrvati u Dalmaciju stigli po naređenju bizantskoga cara Heraklija (610-641), što je  važno jer ovo je '''jedina u izvorima postojeća izričita datacija dolaska Hrvata''' (dakle, prva polovica 7. stoljeća). 

Nadalje, u poglavlju 31 kaže se da su Hrvati stigli u vrijeme Porginoga oca, a da su u vrijeme samoga kneza Porge primili kršćanstvo iz Rima. (Dva različita, ali ipak slična donekle imena: Porga – Porin.)&lt;ref&gt;Novija je tendencija da se u tom imenu Porin vidi inačica imena slavenskog božanstva Peruna (poljski: Piorun).; Alimov 2015.&lt;/ref&gt;

U poglavlju 30 mnogo se spominje Frangija, Franci i kralj Oton I. Za razliku od toga, u poglavlju 31 spominje se tek bizantski car Heraklije i njegova uloga, a Franaka tamo uopće nema, osim vezano uz to da je Bijela Hrvatska blizu Frangije (Njemačke).
  
U slučaju poglavlja 30 DAI neki komentatori smatraju da ga je sastavio i zapisao drugi autor, različit od pisca poglavlja 31.

Teza o dva različita pisca i o dva različita izvještaja o dolasku Hrvata zasniva se, između ostaloga, i na stilističkoj analizi tekstova u poglavlju 30 i poglavlju 31 koja ide u prilog tezi o dva različita autora. Također, često se ističe da je pisac poglavlja 30 raspolagao drugačijim informacijama i drugačijim izvorom informacija od autora poglavlja 31.

Međutim, kao što smo već isticali, moguće je da je car Konstantin imao pred sobom, u svojim bibliotekama i arhivima, već zapisane dvije različite verzije, dva različita izvješća o Hrvatima, pa je naprosto ne mogavši se odlučiti, odlučio uvrstiti oba, prepisavši ih, pri čemu se ipak čini da je prepisano tuđe izvješće ono u poglavlju 30, dok je moguće da je izvješće u poglavlju 31 skrpao on sam. 

Za poglavlje 31 se navodi da je primjer otvorene bizantske propagande (istaknuta uloga cara Heraklija pri dolasku Hrvata u 7. stoljeću), dok se za poglavlje 30 isticalo da odražava vjerojatno hrvatsku narodnu tradiciju (predanje) o dolasku, kao i hrvatsku narodnu tradiciju/sjećanje o odnosima s Francima.

U poglavlju 30. Franci su prikazani kao nasilni okupatori protiv kojih se Hrvati bore i pobjeđuju; međutim, u stvarnosti znamo da se tek knez Panonije Ljudevit borio protiv Franaka, dok je knez Dalmacije i Liburnije, Borna, bio franački saveznik i protivnik Ljudevita Posavskog. 

Od vremena Ljudevitovog ustanka protiv Franaka pa do pisanja dodatka poglavlju 30 prošlo je po prilici nekih 130 ili 140 godina (ukoliko je poglavlje 30 napisano, kako neki istraživači poput Ančića  smatraju, 60-tih godina 10. stoljeća, u vrijeme kada hrvatski kralj Stjepan Držislav dobiva od bizantskoga cara titulu patricija).&lt;ref&gt;Alimov 2015&lt;/ref&gt; 

Međutim, ovdje se ne slažemo s tezom da poglavlje 30 nužno prenosi nekakvu „čistu“ narodnu tradiciju ili sjećanje, jer elemenata nalik sjećanju sadržanom u narodnoj priči ima u oba poglavlja.&lt;ref&gt;Margetić 2001, 127-131&lt;/ref&gt; 

U poglavlju 30, u kojem se mnogo spominju Franci, položaj Bijele Hrvatske određen je prema već spomenutoj Bagibareji, a u poglavlju 31 taj položaj određen je prema smještaju Mađara/Mađarske.   
U poglavlju 30 kaže se da Hrvati u Bijeloj Hrvatskoj ulaze u savezništva i prijateljstva s Mađarima, dok poglavlje 31 ističe da Mađari kao i Pečenezi pljačkaju Bijelu Hrvatsku.


== 10. Teza o smještaju Bijele Hrvatske na prostoru današnje istočne Češke, tj. Slavnikove kneževine == 

Prema češkoj narodnoj tradiciji Česi su u današnje češke zemlje došli sa sjevera gdje su graničili s Bijelim Srbima, a iselili su se kako bi izbjegli srpsku prevlast. Prema jednoj od tih tradicija, praotac Čeh bio je rodom Leh, a došao je iz zemlje Hrvatske, kako stoji zapisano u Dalimilovoj kronici iz 14. stoljeća. (Naravno, ne iz Hrvatske na Jadranu, nego iz Bijele Hrvatske na sjeveru.) Općenito, češka historiografija danas znatnim dijelom prihvaća tezu da su neki Hrvati bili među plemenima koja su sudjelovala u etnogenezi češkog naroda.
 
Naime, dokumenti nastali na prostoru stare Češke nekim svojim navodima daju korisne smjernice o mogućoj lokaciji Bijelih Hrvata. Tako npr. dokument Praške povelje iz 1086. godine, vezano uz osnivanje Praške biskupije 973. godine, donosi podatak da su na sjevernoj granici praške biskupije živjeli: „Psouane, Chrouati et altera Chrowati, Zlasane ...“ (Pšovani, Hrvati i drugi Hrvati, Zlašani...)&lt;ref&gt;Cosmas Praguensis, *Chronica Boemorum*, Lib. II., Cap. XXXVII&lt;/ref&gt;
[[Datoteka:Screenshot iz Chronica Boemorum Lib.II, Cap.XXXVII.png|mini|alt=Opis granica praške biskupije u vrijeme osnutka |Cosmas Praguensis, Chronica Boemorum, Lib. II., Cap. XXXVII — odlomak o granicama  praške biskupije(termini).”]]

Budući da se prema podatcima Praška biskupija tada prostirala sve do Krakova u Poljskoj, tada bi ovi Hrvati živjeli negdje na prostoru južne Poljske. 

Knez istočnog dijela današnje Češke (područje istočno od Praga oko Libica i Kutne Hore) sredinom 10. stoljeća zvao se prema povijesnim izvorima Slavnik, pa se i čitava dinastija po njemu naziva Slavnikova dinastija ili Slavnikovići. O knezu Slavniku i njegovoj obitelji izvještava prvi češki kroničar: Cosmas iz Praga početkom 12. stoljeća u djelu: ''Chronica Boemorum''.&lt;ref&gt;Cosmas iz Praga (1045-1125) svećenik, pisac, povjesničar, djelo: Chronica Boemorum&lt;/ref&gt;

Jedan od Slavnikovih sinova imenom Vojtjeh bio je na kraće vrijeme biskup Praga, a krajem 10. stoljeća (997. godine) ubijen je kao mučenik na misiji širenja evanđelja kod poganih Prusa na Baltiku. Vojtjeh je kao svetac kanoniziran već 999. godine. 
 
Drugi Slavnikov sin, Sobjeslav, dao je kovati srebrni denar u kovnici u svojem sjedištu Malin  (danas oko 3 km sjeveroistočno od grada Kutna Hora).&lt;ref&gt;natpis na kovanici: Malin civitas&lt;/ref&gt;

Glavno sjedište Slavnikove obitelji bilo je u utvrđenom mjestu Libice nad Cedlinom. U rujnu 995. godine, na blagdan sv. Vaclava, grad je bio napadnut, a svi koji su tamo zatečeni bili su pobijeni, o čemu izvještava živim opisom prvi češki kroničar Cosmas iz Praga. Samo su Vojtjeh, koji je bio tada u Italiji, i njegov brat Sobjeslav, koji je bio tada u Saksoniji, izbjegli smrt. Tako je nestala kneževska obitelj Slavnikovića (kako ih nazivaju u historiografiji) iz češke povijesti. 

Vratimo se određivanju smještaja Velike ili Bijele Hrvatske. Car Konstantin Porfirogenet koji piše svoje djelo DAI oko 950. godine, u poglavlju 31 jasno navodi: 
 &quot;Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas&quot;. 

Temeljem ovoga možemo isključiti istočnu Češku, tj. Slavnikovu kneževinu, kao „Bijelu Hrvatsku“ spomenutu u djelu Konstantina Porfirogeneta, naprosto iz razloga jer je to područje u vrijeme  pisanja DAI, oko 950., bilo već pokršteno. 

Naime, i Slavnikovi pretci, kao i čitava Češka bili su pokršteni tijekom misije  svete braće iz Soluna (Konstantin/Kyrillos i Methodios) u Velikomoravsku kneževinu (863.-885.), budući da je Češka pod svojim knezom  Bořivojem I. (oko 852.–889.), iz dinastije Přemyslovića, bila vazal Velike Moravske države. 
 
Položaj i smještaj Bijele Hrvatske treba tražiti dalje, u zemljama sjeverno i istočno od Češke.

== 11. Prostor današnje Poljske kao područje gdje je bila smještena Bijela ili nekrštena Hrvatska u prvoj polovici 10. stoljeća ==

Za razliku od prostora Češke čiji su vladari prihvatili kršćanstvo još krajem 9. stoljeća, službenom godinom pokrštenja Poljaka smatra se 966. godina, kada je knez Mieszko iz dinastije Piast oženio češku princezu Dubravku. Uvjet za vjenčanje koji je postavila sama princeza (prema poljskim kronikama) bio je da knez Mieszko prihvati krštenje.
 
Ovo nas dovodi do zaključka da je čitavo područje današnje Poljske, uključujući i južnu Poljsku i Mieszkovu Velikopoljsku kneževinu, u prvoj polovici 10. stoljeća i još oko 950., kada je Porfirogenet pisao svoje djelo, bilo nekršteno. Stoga, upravo je ovo područje južne i jugozapadne Poljske najizgledniji kandidat za ono područje gdje treba tražiti Porfirogenetovu Veliku ili Bijelu Hrvatsku. 

Još u 14. st. gradski stražari u Krakowu bili su nazivani „Charwat“. 

Početkom 20. stoljeća stotine i tisuće ljudi koji su useljavali u SAD iz okolice Krakowa izjašnjavali su se u službenim dokumentima kao Bijeli Hrvati (engl. White Croats).

Neki istraživači smatraju da se Bijeli Hrvati kriju pod imenom zabilježeno u izvorima kao Vistulani (Vislani) u južnoj Poljskoj oko Krakowa koje spominje Bavarski kartograf.

== 12. Alfred Veliki (oko 890.) i Bavarski kartograf (oko 845.) ==

Anglosaksonski kralj Alfred Veliki u „Geografiji Europe“ (888-893), oslanjajući se na Orozija (Orosius) zapisao je:

 „Sjeveroistočno od Moravljana su Dalamensae; istočno od Dalamensa su Horithi (Hrvati), a sjeverno od Dalamensa su Serviani (Srbi); na zapad su Silesiani. Sjeverno od Horitha je Mazovia ...“ 

Ovdje je bitno primijetiti da ako je Mazovija (polj. Mazowsze [izgovor: Mazovše]) sjeverno od Hrvata, tada su Hrvati smješteni u današnjoj jugoistočnoj Poljskoj. 

Drugi izvori tamo lociraju skupine koje nazivaju Vistulani (Vislani) oko Krakowa, te na jugoistoku Lendjane (Lenđani); oba ova naziva izvedena su prema geografskim odrednicama: Vislani/Vistulani prema rijeci, a Lenđani (polj. Lędzianie [Lenđjanje], izvodi se od: staroslavenski: lęda = hrv. ledina). 

Izvor koji nabraja razna slavenska plemena i njihova naselja, poznat pod nazivom „Bavarski kartograf“ (oko 845.) navodi: Lendizi. Car Konstantin Porfirogenet također ih spominje kao: Lendzanenoi. 

Poljski istraživač Tadeusz Lehr-Spławiński (1950-ih) smatrao je da je upravo ime ovih Lenđana izvor za etimologiju imena: Leh, Lah (plural polj. Lachowie). Teritorij Lenđana smatra se da se prostirao na istok od rijeke Visle, oko rijeke San, pa do rijeke Wieprz [izgovor: Vjepš] te do rijeke Bug . 

Ime rijeke Bug&lt;ref&gt;Misli se na Zapadni Bug koji izvire u zapadnoj Ukrajini, teče na sjever gdje postaje državna granica između Poljske i  Bjelorusije, a potom ulazi u Poljsku gdje se ulijeva u Vislu. Postoji i tzv. Južni Bug koji izvire nekih 150 km istočnije od izvora Zapadnoga Buga, a taj Južni Bug teče na jug i ulijeva se u Crno more.&lt;/ref&gt;  mogao bi biti izvor za ime jedne od sestara iz poglavlja 30: Buga. Poznati su iz ranosrednjovjekovnih izvora Bužani kao dio Volinjana, na granici današnje Ukrajine i Poljske.&lt;ref&gt;Vjekoslav Klaić: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija; Hrvatsko Kolo,Matica hrvatska, Zagreb 1927., str 127-130.&lt;/ref&gt; 

U Hrvatskoj, u Lici prostirala se u srednjem vijeku ''Buška župa'' ili ''Bužane''; također u Hercegovini ''Buško blato'' na jugu Livanjskoga polja.

== 13. Lingoni u djelu „Historia Salonitana“ Tome Arhiđakona iz Splita, oko 1250. godine ==

Od imena Lenđana najvjerojatnije je izvedeno i mađarsko ime za Poljaka: Lengjel, od čega je izvedeno i ime koje nalazimo u djelu Tome Arhiđakona (oko 1250): Lingoni, u onom dijelu gdje Toma Arhiđakon piše da je došlo u Dalmaciju sedam ili osam plemenitih rodova iz krajeva Poljske, od onih Lingona. 

Treba napomenuti da splitski arhiđakon Toma iz sredine 13. stoljeća najvjerojatnije nije znao grčki niti mu je djelo Konstantina Porfirogeneta (10. st.) bilo fizički dostupno, pa stoga njegova vijest o 7 ili 8 plemenitih rodova iz Poljske od Lingona zapravo je neovisno svjedočanstvo koje potvrđuje navod o 5-oro braće i 2 sestre u poglavlju 30 djela DAI Konstantina Porfirogeneta.  

Ključna razlika je u tome što Toma Arhiđakon povezuje dolazak tih 7 ili 8 rodova s vremenom ostrogotskoga kralja Totile koji je živio u prvoj polovici 6. stoljeća, dok Porfirogenet u poglavlju 31 datira dolazak Hrvata u prvu polovicu 7. stoljeća.
      
Treba napomenuti da i danas u južnoj Poljskoj postoje toponimi koji sadrže hrvatsko ime u sebi, poput: Chorwatówka [izgovor:Horvatuvka], Chorwatowa [Horvatova] ... U južnoj Poljskoj nalazi se i rijeka Tugaj čije ime podsjeća na sestru Tugu iz poglavlja 30 DAI. U jugoistočnoj Poljskoj nalazi se i rijeka Cetynia [Cetinja] koja podsjeća na Cetinu u Hrvatskoj, dok hidronim San podsjeća na rijeku Sanu. 

== 14. Hrvati u kronici  ''Povest vremenih let'' Nestora iz Kijeva ==
   
Djelo ''Povijest minulih ljeta'' ili ''Nestorova kronika'' koju je koncem 11./poč.12. st. sastavio kijevski kaluđer Nestor (+1116.) na starocrkvenoslavenskom jeziku jedan je od najvažnijih izvora koji nam daju jasne podatke o smještaju velike skupine Hrvata na prostoru današnje zapadne Ukrajine.

''Nestorova kronika'' ili ''ljetopis'', glavni je izvor za ranu povijest istočnih slavenskih plemena, međutim, ta je kronika ujedno i jedan od najzanemarenijih povijesnih izvora u hrvatskoj historiografiji. 

Od poznatijih hrvatskih povjesničara ''Nestorovom kronikom'' kao izvorom pozabavio se jedino Vjekoslav Klaić, o čemu svjedoče njegovi članci objavljeni u časopisu ''Hrvatsko Kolo'' 1920-ih godina.&lt;ref&gt;[[Vjekoslav Klaić]] – [http://www.scribd.com/doc/26338581/Vjekoslav-Klai%C4%87-CRVENA-HRVATSKA Crvena Hrvatska i Crvena Rusija] Hrvatsko kolo, Matica hrvatska, Zagreb, 1927.&lt;/ref&gt; Od novijih hrvatskih povjesničara ''Nestorovu kroniku'' tek usputno spominje Neven Budak u jednoj od svojih novijih knjiga. Na kraju krajeva, ''Nestorova kronika'' do danas nije čak ni prevedena na hrvatski jezik niti ne postoji kritičko izdanje tog povijesnog izvora.

U tom djelu iznesena je povijest zbivanja na prostoru koji su nastavala istočnoslavenska plemena: od Finskoga zaljeva, Iljmenskoga jezera i Novgoroda na sjeveru pa uz porječje rijeke Dnjepar sve do Crnoga mora. Povijesni dio kronike prati događaje od 9. st. nadalje na prostoru gdje se začela formirati prostrana slavenska država pod vodstvom knezova dinastije Rurik, podrijetlom iz Skandinavije. Ta je država imala svoje glavno središte u gradu Kijevu  na Dnjepru, glavnoj prometnoj žili kucavici tog dijela Europe, te je u historiografiji postala poznata pod nazivom '''''Kijevska Rus'''''. Nestor nabraja slavenska plemena koja su živjela na tim ogromnim prostorima. Među osam plemena koja su nastavala područje današnje Ukrajine, spominje i Hrvate. Hrvati na području  Ukrajine su u Nestorovu djelu spomenuti tri puta: u općem dijelu u glavi 9, gdje kaže: 

 „I živjahu v mire Poljane i Derevljane i Sever i Radimiči i Vjatiči i Hr'vate. Dulebi že živjahu po Bugu, kde nine Volinjane, a Onliči (Uliči) i Tiverci sedjahu po Bugu i po Dnjestru i prisjedjahu k Dunajevi...“

te dva puta datirano, vezano uz ratove: u glavi 21. o vojni kijevskoga kneza Olega na Grke i Carigrad godine 904.-907., piše ovako: 

 „V leto ... ide Oleg na Greki, Igorja ostaviv v Kijeve; poja že množstvo Varjag i Sloven i Čjudi i Kriviči i Merjon i Poljani i Sever i Derevljani i Radimiči i Hr'vati i Dulebi i Tiverci ... I s njimi vsemi poide Oleg na konjeh i v korableh (2000) ... i priđe k Cesargorodu (Carigradu)“. 

U glavi 45. o vojnama kijevskoga kneza Vladimira piše:
 „V leto (993.) ide Volodomer na Hr'vati. Prišeđ'šju že jemu s vojni hrvatskija, se Pečenezi pridoše po onoj storone ot (rijeke) Souli ... „ 
  
O tome je povjesničar Vjekoslav Klaić zapisao: 
 „Ova tri mjesta u Nestorovu ljetopisu svjedoče očito da je već mnogo prije god. 862. i poslije kroz čitavo X. stoljeće ... živjelo neko slavensko pleme Hrvata, te da je to pleme u X. st. bilo više ili manje zavisno od ruskih knezova u Kijevu, dok nije sv. Vladimir god. 993. na nj poveo ''hrvatsku vojnu''.&quot;&lt;ref&gt;Vjekoslav Klaić: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija, u: Hrvatsko Kolo, knjiga VIII, Zagreb 1927.(redovno izdanje Matice hrvatske za g. 1925. i 1926.)&lt;/ref&gt;

Nestor Hrvate spominje uglavnom prije Duljeba (Volinjana), a poslije Radimiča. Iz toga se zaključuje da su obitavali u susjedstvu Duljeba, odnosno Volinjana, a to je zapadni dio današnje Ukrajine oko izvora rijeke Bug i gornjeg toka rijeke Dnjestar, regija oko gradova Lavova (Lviv), Rohatyn, Halič (Galič) i Ternopil.

== 15. Arheološka istraživanja u zapadnoj Ukrajini ==

Radovi ukrajinskih arheologa još od 1960-ih godina, a naročito posljednjih desetljeća otkrili su na tom području gornjega Podnestrovlja ostatke niza naselja i gradina koje datiraju u period od 6. do 10. stoljeća.  
Arheološka iskapanja u zapadnoj Ukrajini između 1981. i 1995. otkrila su lokalitete ranosrednjovjekovnih gradova u Prikarpatiji i zapadnoj Podoliji, datirane od 9. do 11. stoljeća. 

Riječ je o utvrđenim naseljima različitog opsega: 65% njih bilo je površine oko 0,2 hektra; 20% oko 2 hektra i oko 15% njih s više od 2 hektra. 

U regiji Prikarpatija i zap. Podolija nađeno je više od 35 gradova, od kojih su veliki smješteni na lokacijama danas poznatima kao: Plisnesk, Stilsko, Terebovlia, Halič, Revno, Lviv, Lukovišče, Rokitne, u regiji Roztočia, itd. Samo 12 od tih 36 gradova preživjelo je do 14. stoljeća.&lt;ref&gt;Korčinskij, Orest: Bijeli Hrvati i problem formiranja države u Prikarpatju, u: Bijeli Hrvati I, Rijeka 2006.&lt;/ref&gt; 
 
UNESCO u projektu zaštite kulturne i povijesne baštine ''Wooden Tserkvas of the Carpathian region in Poland and Ukraine'' spominje nalazišta dvaju velikih „gradova“ čiji ostatci su otkriveni kod današnjih sela ''Pidhoroddya'' (Podgrađe) i ''Lykovyšče'' kod današnjega grada Rohatyna, datirane u period između 6. i 8. stoljeća, a povezuje ih se s Hrvatima.&lt;ref&gt;Warsaw-Kiew 2011 https://whc.unesco.org/uploads/nominations/1424.pdf&lt;/ref&gt;

Hrvatima se pripisuju dva „goroda“ (ukr. ''horoda'') neobično velikih dimenzija u kojima su mogli stanovati desetci tisuća ljudi: ''Plisnesk'', površinom od 450 hektara, uključujući utvrdu s vjerskim poganskim centrom, sve okruženo sa 7 dugačkih i složenih linija obrane te nekoliko manjih naselja u blizini; otkriveno je i više od 142 pogrebnih humaka  (tumuli ili kurgani) koji sadrže pogrebe na oba načina: i kremacijske (paljevinske) i inhumacijske (ukopne). 

Lokalitet ''Plisnesk'' smješten je blizu sela ''Pidhirtsi'', i od 2015. zaštićen je kao „Povijesni i kulturni rezervat“ (Ancient Plisnesk).

Lokalitet ''Stilsko'', od 250 ha, s utvrdom od 15 ha, obrambene linije od 10 km ukupne duljine, smješten na rijeci Kolodnica, pritoci Dnjestra. Tamo su nađeni rijetki očuvani primjeri slavenske pretkršćanske religijske arhitekture; neki povezuju da bi nađeno svetište moglo biti posvećeno možda božanstvu imenom Hors, koje se spominje u nekim srednjovjekovnim spisima. 

Do 2008. u okolici Stilskoga nađeni su ostatci i tragovi više od 50 naselja otvorenoga tipa (bez fortifikacija) koje se datira između 8. i 10. stoljeća; kao i  oko 200 pogrebnih humaka (tumuli, kurgani).

Arheolozi i povjesničari na temelju tih nalaza smatraju da je u tom dijelu Ukrajine došlo do razvoja niza gradova-država (sličnih polisima u staroj Grčkoj i drugdje) pa se stoga o Hrvatima u tom dijelu Ukrajine govori kao o „poli-centričnoj proto-naciji“ koja se nije oblikovala u jedinstvenu veću  državu. Između ostaloga, do stvaranja neke jedinstvene hrvatske države  u Podnestrovlju nije uspjelo doći jer su mnogi lokaliteti bili prekriveni ostatcima pepela i jasnim tragovima velikog požara, što se datira  na kraj 10. st. i povezuje s događajem kod Nestora spomenutim kao „hrvatska vojna“ kneza Volodimera 993. godine.
 
U to vrijeme, krajem 10. i poč. 11. st., prestali su postojati i Stilsko i Plisnesk. Međutim, treba imati na umu da je kraj 10. st. i početak  11. st. vrijeme čestih ratova, kada nakon smrti kneza Volodimera iz Kijeva (1015), to područje osvaja i pripaja poljski knez Bolesław Chrobry. Međutim, nakon faze uništenja, dalje tijekom 11. st. na nekim lokacijama se ponovno pojavljuju naselja koja s vremenom izrastaju u regionalna središta poput već spomenutoga ''Haliča'' (Galiča) po kojem je kasnije, u doba Austro-Ugarske, čitav taj prostor postao poznat kao Galicija.

== 16. Hrvati u Ukrajini (Kijevska Rus) i Bijeli Hrvati u južnoj Poljskoj – dvije zasebne i odvojene skupine ? ==
Ovdje možemo zaključiti da i pisani izvori (Nestorova kronika s kraja 11. i poč. 12. stoljeća), i arheologija pružaju pouzdana svjedočanstva o postojanju naroda imenom Hrvati u Ukrajini tijekom ranog srednjeg vijeka, najvjerojatnije već od 6. stoljeća pa sve do njihovog uključivanja u tvorevinu poznatu kao Kijevska Rus tijekom 10. stoljeća .
Dodatnu potvrdu pruža podatak vidljiv iz statističkih podataka o stanovništvu carske Rusije za godinu 1861. gdje piše da se u regiji Volinja 17 228 ljudi izjasnilo po etničkoj pripadnosti kao Horvati.[36] Nije poznato odnosi li se to samo na muškarce ili su tim brojem obuhvaćene i žene i maloljetna djeca. 
U službenim dokumentima američke vlade „United States Congress Joint Immigration Commission“, 1911. godina, piše da se poljski imigranti u SAD rođeni oko Krakova opetovano izjašnjavaju po etničkoj pripadnosti kao Bielochrovat (White Croats).
Ovdje smatramo da se izraz „Bijeli Hrvati“ odnosio posebno na Hrvate u južnoj Poljskoj, koji su smješteni zapadnije od Hrvata u Ukrajini. Na području južno od Krakova postoji niz hidronima i toponima koji u sebi sadrže riječ „bijela“: rijeka Biała, grad Bielsko- Biała, itd. A tu je i teza o bojama koje u određenim kulturama služe za obilježavanje strana svijeta; tako se bijela u stepskim nomadskim kulturama Euroazije dovodi u vezu sa zapadnom stranom. Osim toga, i u suvremenom poljskom standardnom jeziku za stranu svijeta „sjever“ ne koristi se izraz kao u ostalih slavenskih naroda, nego „północ“ što doslovno prevedeno znači „ponoć“, to jest asocirano je s mrakom i tamom, crnom bojom.. Također, riječ za jug u poljskom jeziku je „południe“ doslovno prevedeno „podne“, što asocira toplinu, svjetlost i u konačnici crvenu boju.
Premda Nestor u svojoj kronici Povjest vrjemenih let jasno spominje Hrvate unutar prostora današnje Ukrajine, on ih ne označava epitetom “bijeli”. Ipak, na jednom mjestu navodi izraz Bijeli Hrvati, ali ih tada grupira zajedno sa Srbima i Horutanima (Karantanci). 
 
Očito se radi o skupinama smještenima izvan povijesnog prostora Kijevske Rusije, dakle, zapadno od nje. Ta distinkcija potvrđuje da su Hrvati u Podnestrovlju percipirani kao lokalni slavenski entitet, dok bi se pojam “Bijeli Hrvati” odnosio na one skupine koje su se nalazile zapadnije - u južnoj Poljskoj, potom na tromeđi Češke, Poljske i Njemačke: Chrouati et altera Chrowati iz Povelje praške biskupije koju donosi Cosmas iz Praga u djelu Chronica Boemorum (Lib.II, Cap. XXXVII), moguće čak u istočnoj Češkoj, što podržava suvremena češka historiografija.
U tom smislu, epitet &quot;bijeli&quot; nije etnički diferencijator, već prostorno-semantička oznaka orijentacije unutar slavenskog svijeta, što se dodatno podupire označavanjem strana svijeta bojama, u nomadskim kulturama, te jezičnim izrazima u poljskom jeziku poput północ (sjever, dosl. “ponoć”) i południe (jug, dosl. “podne”).

== 17. Kronologija pisanih izvora koji spominju ime Hrvata ==

a) razni dokumenti

Dokumenti iz ranog srednjeg vijeka koji spominju Hrvate općenito, i Bijele Hrvate, nastali su pretežno u periodu od 9. stoljeća pa do 11., odnosno 12. stoljeća.
 
Najstariji spomeni imena Hrvat (singular) i Hrvati (plural) potječu s kamenih natpisa pisanih latinskim jezikom iz jadranske Hrvatske (Dalmacija), kao i iz datiranih kneževskih isprava pisanih latinskim jezikom (Trpimirova darovnica, datirana godinom 852.) koje su sačuvane u kasnijim prijepisima. 

Od ostalih dokumenata koji spominju Hrvate na sjeveru, vjerojatno najznačajniji je tekst Povelje o  osnutke praške biskupije. Taj tekst sastavljen je oko 1080. godine na latinskom jeziku, a opisuje teritorij i granice biskupije  u vrijeme njezinog osnutka 973. godine.  Tekst praške povelje unio je u svoju Chronica Boemorum početkom 12. stoljeća Cosmas iz Praga (Praguensis).

Dokumenti koji spominju  Hrvate (pagus Chrouuati) na području stare Karantanije (danas južna Austrija) potječu mahom iz 10. stoljeća; radi se o darovnicama njemačkih careva (Otto I., Otto II., Otto III.).
O naseljima koja nose ime Hrvata u istočnoj Njemačkoj (šira okolica Leipziga) svjedoče popisi o ubiranju desetine iz 11. stoljeća, kao i toponimi koji su prepoznatljivi još i danas. 

b) historiografska djela

Od historiografskih spisa najstariji sačuvani je, kako je već spomenuto, spis ''De administrando imperio'' Konstantina VII. Porfirogeneta, sastavljen oko 950. godine.
 
Većina do danas sačuvanih kronika i ljetopisa nastalih u slavenskim zemljama potječe iz 12. stoljeća. 

Najstarija je „Povijest minulih ljeta“ (''Povest vremenih let'') koja se pripisuje redovniku Nestoru iz Kijeva (umro do 1116. ili 1119.), napisana na starocrkvenoslavenskom jeziku, a sačuvana je u nekoliko kasnijih prijepisa i redakcija. 

Najstarija poljska kronika je latinski pisana ''Gesta principum Polonorum'' (1112.-1118.) pripisana Gallu Anonimusu. 
Drugi poljski kroničar nakon Galla je bio Wincenty Kadłubek koji je napisao svoju ''Chronica'' (1190-1208).
 
Prvu češku latinski pisanu kroniku (''Chronica Boemorum'') napisao je svećenik Cosmas iz Praga (1045 – 1125).

Najstarija sačuvana kronika ili ljetopis među južnim Slavenima je latinski napisano djelo ''Sclavorum Regnum'', inače poznato kao: ''Ljetopis popa Dukljanina''. To je djelo napisao katolički svećenik iz grada Bara (danas u Crnoj Gori) koji se predstavlja kao „Gregorius presbyter Diocleas“ (Grgur svećenik Dukljanski). Danas se smatra da je djelo napisano sredinom 12. stoljeća. Povjesničari smatraju da je ovo djelo vjerodostojno tek za informacije počevši od 10. stoljeća nadalje, dok podatke o događajima i ljudima za sva ranija stoljeća smatraju ili fikcijom ili polulegendarnim pričama (kao što je vjerojatno najpoznatija epizoda iz ''Sclavorum Regnum'' o velikom Saboru (skupu, okupljanju) održanom na Duvanjskom polju u doba Svetopeleka, negdje krajem 9. stoljeća, prema unutarnjoj kronologiji samoga djela. Inače, djelo počinje mitskim, vjerojatno fikcionalnim popisom gotskih vladara koji su vladali područjem zapadnog Balkana od 5. stoljeća nadalje. U jednom trenutku spomenuti Goti postaju jednostavno – Slaveni. 

Utjecaj djela ''Sclavorum Regnum'' bio je velik na kroničare od 13. st. pa sve do početka 17. stoljeća. Čini se da je to djelo poznavao i Toma Arhiđakon iz Splita (sredina 13. stoljeća) koji je također povezivao početke slavenske prisutnosti (i doseljenje Slavena iz Poljske)  u provincijama Dalmacije i čitavog Ilirika s gotskim kraljem Totilom (prva polovica 6. stoljeća). Naravno, povijesni ostrogotski kralj Totila nije mogao dovesti Slavene iz Poljske jer je on rođen i živio i ratovao u Italiji, gdje je i umro. 

Najcjenjeniji venecijanski kroničar  14. stoljeća, Andrija Dandolo, čini se da je također poznavao djelo ''Sclavorum Regnum'', što se vidi iz njegovog spominjanja Bijele i Crvene Hrvatske. 
Djelo ''Sclavorum Regnum'' imalo je naposljetku veliki utjecaj na djelo dubrovačkog pisca i klerika Mavra Orbinija, koji  je svoje veliko povijesno djelo prožeto panslavističkim idejama napisao na talijanskom jeziku i objavio 1601. godine.

== 18. Zaključci ==

U ovom radu željeli bismo istaknuti sljedeće: iako se na povijesnim zemljovidima iz 19. stoljeća i oko godine 1900. '''''Bijela Hrvatska''''' uporno smješta na prostor zapadne Ukrajine, povijesna vrela, prije svega Nestorova kronika (kraj 11. /početak 12. stoljeća) ne podupiru takav smještaj „Bijele Hrvatske“. Nestor iz Kijeva Hrvate na prostoru Kijevske Rus (današnja Ukrajina) nikada ne naziva &quot;bijeli&quot;, nego jednostavno: Hrvati, Hr'vate, itd. Jedini puta kada navodi pojam &quot;Hrvati Bjeli&quot; u svom djelu, grupira ih zajedno sa &quot;Serbima i Horutancima&quot;, dakle s narodima izvan prostora povijesne Kijevske Rus. 

 Zaključak 1: Hrvati na prostoru stare Kijevske Rus (današnja Ukrajina) nisu &quot;Bijeli Hrvati&quot;, nego samo Hrvati.

Svi podatci sakupljeni, kako u djelu Konstantina Porfirogeneta, tako i drugi (prvenstveno češke legende o Bijelim Hrvatima i povijesni dokumenti) upućuju na to da su „Bijeli Hrvati“ ranog srednjeg vijeka bili više geografski odvojenih skupina, koje su živjele na prostoru u blizini Češke, tj. u njezinom neposrednom susjedstvu, najvjerojatnije na širem prostoru južne Poljske. 

Spomen Hrvata u zapisanim češkim legendama koje se odnose na život svetog Vaclava (latinski: Wenceslaus) kojeg je 935. godine ubio njegov rođeni brat Boleslav I. Okrutni (češki: Boleslav I. Ukrutný, † 967). Njihova majka Drahomira (Dragomira) nakon toga je iz straha pobjegla &quot;k Hrvatima&quot;/&quot;u zemlju Hrvata&quot;.

Češke kronike, poput Dalimilove kronike iz 14. stoljeća izvodile su čak podrijetlo češkog naroda, preko mitskog osnivača Čeha, iz zemlje Hrvata (Charvaty) što se ne odnosi na jadransku Hrvatsku, nego na Hrvatsku smještenu negdje na prostoru današnje Poljske, a u susjedstvu Lužičkih Srba u današnjoj Istočnoj Njemačkoj.

Nadalje najvažniji češki dokument koji spominje čak dvije skupine Hrvata, među drugim slavenskim plemenima, je tekst ''Povelja o utemeljenju praške biskupije''kojega donosi u svojoj kronici Cosma iz Praga (''Chronica Boemorum'', početak 12. stoljeća). Sam tekst spomenute povelje nastao je u drugoj polovici 11. stoljeća, a govori o granicama biskupije u vrijeme njezina utemeljenja 973. godine. 

U tekstu se navodi do kojih sve naroda, rijeka i gradova sežu granice praške biskupije. Tako piše da na sjeveru granice biskupije sežu do: &quot;... Psouane, Chruati et altera Chrowati, Zlasane...&quot;, što nam jasno daje do znanja da su negdje sjeverno od područja vlasti čeških (praških) knezova Přemyslovića, dakle sjeverno od same Češke, u drugoj polovici 10. stoljeća (973.) živjele dvije skupine Hrvata. 

Pogledamo li zemljopisnu kartu Češke i okolnih zemalja, vidimo da sjeverno od čeških granica i današnjih i povijesnih, nalazi se pokrajina Poljske danas poznata pod administrativnim nazivom: Vojvodstvo Donje-šlesko (poljski: Wojewódstwo Dolnośląskie)[čitaj: Vojevudstvo Dolnošlonskje]s danas glavnim gradom Wroclawom na rijeci Odri te njemu susjedno Vojvodstvo Opolskie, a iza toga Vojvodstvo Śląnskie (Šlesko) sa središtem u gradu Katowice. Sljedeće po redu prema istoku je Vojvodstvo Małopolskie (Malopoljsko) s glavnim gradom Krakovom (poljski: Kraków). Nakon Malopoljskog, sljedeće i posljednje vojvodstvo  na području jugoistočne poljske, koje graniči s današnjom Slovačkom na jugu i Ukrajinom na istoku, je vojvodstvo Podkarpackie.

Dakle, Hrvati na sjevernim granicama praške biskupije u 10. stoljeću najvjerojatnije su naseljavali područje jednog od prva tri spomenuta vojvodstva: Donješlesko, Opolskje ili Šlesko, budući da dokument ističe da  područje Krakova predstavlja istočne granice praške biskupije. Spomenute 3 današnje regije smještene su na jugozapadu Poljske, od granice s Njemačkom na zapadu pa do granice s Češkom na jugozapadu, i do tromeđe današnje Poljske, Češke i Slovačke. (Samo granično područje između Češke i Slovačke čini regija Moravska.)  

S druge strane, Porfirogenet, kao najraniji povijesni izvor o doseljenju Hrvata u Dalmaciju, ističe da '''''Belohrovati''''' (grčki:Βελοχροβάτοι, transliteracija: ''Belochrobatoi'') žive u susjedstvu bijelih, nekrštenih Srba, s onu stranu Mađarske, kod zemlje Boiki (Bohemija = Češka) te da kod zemlje Boiki graniče i nekrštena Srbija i nekrštena Hrvatska i Frangija (Franačka). 

Također, Porfirogenet navodi imena 7 klanova (ili 7 plemena) koji su u savezu pod vodstvom Hrvata došli u Dalmaciju. Ime jednog od te braće je i Kluk, inače ime koje se pojavljuje kao toponim upravo najčešće na prostoru istočne Češke (Kluk, Kluky) u nazivima vrlo starih sela koji su zabilježeni još u 14. stoljeću. Također, u češkom jeziku postoji imenica „kluk“, u značenju: momak, mladić, drug. Navodno, isti izraz „kluk“ poznat je i u nekim poljskim regionalnim govorima.

Nadalje, Porfirogenet u svom djelu piše da i knez Zahumlja u prvoj polovici 10. stoljeća, Mihajlo, izvodi podrijetlo svoje  obitelji s područja oko rijeke Visle.

Toma Arhiđakon iz Splita, premda piše sredinom 13. stoljeća, neovisno o Porfirogenetu, također spominje dolazak 7 ili 8 plemenitih rodova iz područja Poljske. 
'''''Horithi''''' Alfreda Velikoga, s kraja 9. stoljeća, smješteni su na prostor između Moravske i Mazovije (i opet Poljska).

 Zaključak 2: Na temelju prikupljenih podataka: iz djela Konstantina VII Porfirogeneta o smještaju Bijelih Hrvata (sredina 10. st.), iz hagiografskih djela o smrti svetog Vaclava (935. godine), iz teksta Povelje o osnutku i granicama praške biskupije (973. godine), iz djela Alfreda Velikog o smještaju Horitha (9. stoljeće),iz podatka kod Porfirogeneta o podrijetlu obitelji kneza Mihajla (prva polovica 10. stoljeća) te u konačnici i podatak o podrijetlu 7 ili 8 plemenitih rodova  od Lingona, iz Poljske, kod Tome Arhiđakona (sredina 13. stoljeća) koji se oslanja na starije izvore, ne preostaje nam drugo nego da zaključimo da se Bijela Hrvatska nalazila u prvoj polovici i sredinom 10. stoljeća na prostoru današnje jugozapadne i južne Poljske (povijesni prostor regije Šleske ili Šlezije, a možda i Malopoljske oko Krakova).
 

'''Put i smjer seobe od sjevera prema Jadranu''' 
 
Iz '''''Bijele Hrvatske''''' Hrvati su u savezu s drugim slavenskim rodovima migrirali na jug preko Češke u današnju južnu Austriju (srednjovjekovna Karantanija) gdje su zabilježeni brojni slavenski toponimi, među njima i Crowati, Chrouatti, itd., čak i za veća područja, kao što je šire područje Klagenfurta. Potvrdu slavenske toponimije i one vezane baš uz Hrvate nalazimo u imenu oveće župe (pagus Chruuati) na širem području oko današnjeg Klagenfurta što je potvrđeno u nizu dokumenata careva ottonske dinastije (Otto I., II., III. ) iz 10. stoljeća, što je pretočeno u povijesne zemljovide objavljene u Njemačkoj ....

Uslijed seobi na zapad i jug iz prostora Bijele Hrvatske (Poljska), neka područja naselile su brojnije hrvatske skupine, a na drugim mjestima riječ je bila o svega nekoliko manjih naselja, kao što je bio slučaj, kako se čini, na prostoru oko Leipziga i Hallea u istočnoj Njemačkoj. 

 Zaključak 3: '''''Bijela Hrvatska''''', smještena na prostorima današnje jugozapadne i južne Poljske, bila je dio šireg područja naseljavanja skupina pod imenom ''Horvat/Hrovat/Harvat/ Hrvat''.To potvrđuju izvorni dokumenti i toponimija s prostora današnje južne Austrije (njemački: Kärnten, hrvatski: Koruška, stara povijesna Carantania, Carentana ili Carinthia iz izvora); dokumenti iz 11. stoljeća iz okolice Leipziga te tamošnja još danas uočljiva toponimija. Svjedočanstvo o velikoj skupini Hrvata u Ukrajini ostavlja nam Nestor iz Kijeva u svom djelu &quot;Povijest minulih ljeta&quot; (''Povest vremenih let)''. 

 Zaključak 4: Nije bila riječ o jednom kompaktnom prostornom kontinuitetu, nego su skupine pod imenom Horvat/Harvat/Hrovat/Hrvat živjele na velikom prostoru ispresijecane naseljima drugih slavenskih skupina, što je bila posljedica seoba i migracija. Područja koja su naseljavale skupine pod hrvatskim imenom nalaze se, potvrđeno u izvorima, od današnje '''zapadne Ukrajine''', preko '''jugozapadne i južne Poljske''' ('''Bijela Hrvatska'''), moguće i dijelova '''istočne Češke''', sve do nekoliko sela u okolici Leipziga u istočnoj Njemačkoj, te u '''južnoj Austriji'''(stara Karantanija) i u konačnici - '''u Hrvatskoj na Jadranu''', s tim da je zabilježeno postojanje hidronima Horvatska '''u zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja''' (stara Slavonija). Pojedinačni toponimi koji sadrže ime Hrvat zabilježeni su i u susjednim zemljama: u Sloveniji, Srbiji (Hrtkovci) i drugdje na Balkanu, sve do Grčke. 

U takvom kontekstu prilika na terenu, Porfirogenet je napisao da Veliku ili Bijelu Hrvatsku pljačkaju Frangi, Mađari i Pečenezi. Koliko nam je poznato Hrvate u Podnestrovlju u zapadnoj Ukrajini nisu pljačkali Frangi/Franci, ali su ih pljačkali Pečenezi i mogli su ih pljačkati Mađari. Hrvate na jugozapadu Poljske nisu pljačkali Pečenezi, nego Franci i Mađari u prvoj polovici 10. stoljeća. Iz tih razloga, Porfirogenetov smještaj Bijele ili Velike Hrvatske je okvirno točan: između Franaka na zapadu, Mađara na jugu i Pečenega na istoku. 

 Zaključak 5: Porfirogenet je položaj Bijele ili Velike Hrvatske sasvim dobro posložio i opisao, obzirom na stanje kartografije i ukupno geografije u 10. stoljeću. Caru-piscu  ne može se ništa zamjerati niti predbacivati, ako je u svojoj predodžbi uslijed informacija koje je imao i dobio o Hrvatima na sjeveru, povezao i pomiješao u jednu cjelinu Bijele Hrvate s tromeđe Češke, Poljske i Njemačke te Mađarske (koja je obuhvaćala tada i Slovačku) s Hrvatima u Ukrajini o kojima je možda također čuo. Također, treba ustvrditi da iz fizičkog očišta promatrača u Konstantinopolu, Bijela ili Velika Hrvatska uistinu je smještena iza Mađarske, &quot;s onu stranu Mađarske&quot;, naročito ako uzmemo u obzir da je današnja Slovačka bila dio tadašnje Ugarske/Mađarske. Fizička pozicija promatrača u Konstantinopolu tada doista daje smještaj Bijele ili Velike Hrvatske u južnu i jugozapadnu Poljsku, kako je to istaknuto izrazima &quot;tamo od Mađarske, s onu stranu Mađarske&quot; u poglavljima 31 i poglavlju 32 gdje se spominje u oba ta poglavlja Bijele Hrvate u susjedstvu Bijelih Srba.  

 Zaključak 6: Put i smjer (pravac) seobi Hrvata. Ukupna slika seoba  Hrvata koja nam se ocrtava iz ovih istraživanja: iz Ukrajine Hrvati su migrirali na zapad preko južne Poljske (Bijela Hrvatska) sve do Češke, a odatle preko južne Austrije (Karantanija/Koruška) sve do Jadrana. 

 Zaključak 7: Oni Hrvati koji su ostali tamo na sjeveru, u ''Velikoj'' ili ''Bijeloj Hrvatskoj'', s vremenom su u procesu etnogeneze postali sastavni dio tamošnjih nacija: u prvom redu Poljaka, a potom vjerojatno i Čeha. Današnji preostatci slavenskih govornika na prostoru austrijske Koruške (stara Karantanija) danas se izjašnjavaju kao pripadnici slovenske nacionalne manjine, što nije čudno obzirom na to da im je Slovenija tijekom više od tisuću godina života i razvoja bila najbliže i jezično i geografsko područje uz koje su bili neposredno fizički vezani. Premda je stanovništvo stare Karantanije pripadalo, kako se čini, različitim slavenskim skupinama, Hrvati su među karantanskim Slavenima jedna od dokumentima najbolje posvjedočenih skupina. 

Hrvati u Ukrajini postupno su se ne asimilirali, nego transformirali na onim područjima svog obitavanja, budući da je bila riječ o velikim hrvatskim skupinama, okupljenima oko velikih ranosrednjovjekovnih naselja. 

 Zaključak 8: Nominalni identitet Hrvata u Ukrajini se tijekom vremena mijenjao: od regionalnog identiteta Galiča/Haličizne u 12. i 13. stoljeću, kada ta područja Lavova/Lviva i Galiča postaju uzdignuta na rang kraljevstva nakon raspada Kijevske Rus i nakon i tijekom mongolskih invazija (koje nisu bile jednokratan događaj kako se ponekad misli), pa sve do stvaranja zasebnog &quot;rutenskog&quot; ili &quot;rusinskog&quot; ili &quot;rusičkog&quot; identiteta zapadnih Ukrajinaca u gornjem Podnjestrovlju, oko Karpatskih gora te u Podoliji. Identitet zapadnoukrajinskih Rusina ili Rusiča ili Rutena opet sadrži u sebi potpodjele na: Lemke, Bojke i Hutsule.

== Bilješke ==
&lt;references/&gt;

== Povijesni izvori i literatura ==

 Konstantin Porfirogenet: ''O upravljanju carstvom'', Zagreb 1994.

 Neven Budak: * ''Prva stoljeća Hrvatske'', Zagreb 1994.
              * ''Hrvatska povijest od 550. do 1100.'', Zagreb 2018.

 Franjo Rački: ''Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća'', Zagreb 2009.

 Vjekoslav Klaić: * ''Povijest Hrvata'', Zagreb 1974.
                  * ''Crvena Hrvatska i Crvena Rusija'', u: Hrvatsko Kolo, MH, Zagreb 1927.

 Nada Klaić: ''Povijest Hrvata u srednjem vijeku'', Zagreb 1990.

 Hrvoje Gračanin: ''Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća)'', Zagreb 2011.

 Paulus Diaconus: ''Historia Langobardorum''/ Pavao Đakon: ''Povijest Langobarda'', Zagreb 2010. 

 Lujo Margetić: * ''O etnogenezi Hrvata i Slavena'', Split 2007.
                * ''„Dolazak Hrvata“/“Ankunft der Kroaten“'', Split 2001.

 
 Robert Matijašić: ''Povijest hrvatskih zemalja u kasnoj antici od Dioklecijana do Justinijana'', Zagreb 2012. 

 
 Mario Grčević: ''Ime „Hrvat“ u etnogenezi južnih Slavena'', Zagreb-Dubrovnik, 2019.

 Ivan Mužić: ''Hrvati i autohtonost'', Split 2001.

 Eduard Peričić: ''Sclavorum Regnum Grgura Barskog (Ljetopis popa Dukljanina)'', Zagreb 1991.

 Ivo Rendić Miočević: ''U potrazi za hrvatskom kolijevkom'', Split 2000.

 Franjo Vondraček: ''Češke povjesnice – dodiri s Hrvatima'', Sv. Ivan Zelina 2004.

 Cosmae Pragensis: ''Chronica Boemorum'', Berolini MCMXXIII

 Stjepan Krizin Sakač: ''Hrvati do stoljeća VII. (Izabrani radovi o hrvatskoj etnogenezi, I. dio)'', Zagreb 2000.


 ''Bijeli Hrvati 1'': (zbornik radova: J. Bechcicki, F. Dvornik, G. Iljinskij, O. Korčinskij, T. Lehr-Spławiński,T. Lewicki, O. Malyckij, L.Peřich, N. Pintarić, O. Strižak, E. Šimek, M. Vach, J. Widajewicz), Rijeka 2006.

 Evgen Paščenko: ''Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine'', Zagreb 1999. 

 Stjepan Pantelić: ''Najstarija povijest Hrvata'', Mainz 1993.

 Alemko Gluhak: ''Porijeklo imena Hrvat'', Zagreb 1990.

 Ranko Matasović: ''Ime Hrvata'', Zagreb 2019.

 D. J. Alimov: ''Hrvati, kult Peruna i slavenski gentilizam'' (Komentari na hipotezu Ante Miloševića o identitetu Porina i Peruna), Starohrvatska Prosvjeta III (42), 141-164 

 Stjepan Antoljak: ''Hrvati u Karantaniji'', Skopje 1956.

[[Kategorija:Hrvatska povijest|Hrvatska povijest]]
[[Kategorija:Historiografija]]
[[Kategorija:Znanstveni radovi]]
[[Kategorija:Krunoslav Mrkoci]]</text>
      <sha1>of9nsuoonqwch1cy34z5um91ndx5fgb</sha1>
    </revision>
    <revision>
      <id>63626</id>
      <parentid>63625</parentid>
      <timestamp>2026-09-01T14:41:24Z</timestamp>
      <contributor>
        <username>Coronus Tenebrosius</username>
        <id>7277</id>
      </contributor>
      <comment>/* 16. Hrvati u Ukrajini (Kijevska Rus) i Bijeli Hrvati u južnoj Poljskoj – dvije zasebne i odvojene skupine ? */</comment>
      <origin>63626</origin>
      <model>wikitext</model>
      <format>text/x-wiki</format>
      <text bytes="77347" sha1="7vn4afhyrqvvkrdjw4uaa4gscmr16e9" xml:space="preserve">[[Krunoslav Mrkoci]]

= SMJEŠTAJ BIJELE ILI VELIKE HRVATSKE = 


== 1. Uvod ==

Najstariji povijesni izvor koji govori o dolasku Hrvata u njihovu današnju domovinu i o zemlji iz koje su došli jest djelo bizantskog&lt;ref&gt;Historiografski nazivi Bizant, Bizantsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo uvedeni su u modernoj povijesnoj znanosti radi jednostavnijeg označavanja države koja je nakon 476. godine ostala jedini politički, upravni i vojni nasljednik Rimskoga Carstva. Car Konstantin oko 330. godine osniva novu prijestolnicu Konstantinopol na mjestu starogrčke naseobine Byzantion, odakle potječe i naziv Bizant. Država je trajala gotovo tisuću godina (476.–1453.) i obuhvaćala prostore današnje Grčke i Male Azije. Službena religija bila je pravoslavna, a u 7. stoljeću grčki jezik zamjenjuje latinski kao službeni. Službeni naziv države bio je grčki: ''Basileia tōn Rhōmaiōn'', a latinski: ''Imperium Romanum''.&lt;/ref&gt;
cara Konstantina VII. Porfirogeneta (905.–959.), poznato pod latinskim naslovom ''De administrando imperio''
(“O upravljanju carstvom”). Djelo je izvorno napisano grčkim jezikom, a latinski naslov ''[https://archive.org/details/porphyrogenitus-1967-dai/page/153/mode/2up De administrando imperio]'' dali su mu kasniji europski priređivači i izdavači.&lt;ref&gt;Prvo tiskano izdanje djela ''De administrando imperio'' priredio je Ioannes Meursius 1611. godine. [https://archive.org/details/constantiniimper00cons Constantini Imperatoris Porphyrogeniti De administrando imperio (latinski tekst, 1611)]
&lt;/ref&gt;

Car Konstantin svoje je djelo zamislio kao priručnik i izvor pouzdanih informacija o susjednim narodima i državama, namijenjen svome maloljetnom sinu i prijestolonasljedniku Romanu (938.–963.). Prema podatcima unutar samog teksta, djelo je nastalo između 948. i 952. godine, pa se kao okvirna godina nastanka obično uzima 950.

Poglavlja 30. i 31. djela ''De administrando imperio'' (dalje: DAI) sadrže hrvatsku origo gentis, tj. priču o podrijetlu naroda. Hrvati nisu jedini slavenski narod koji ima zabilježenu predaju o “zemlji iz koje su došli” u svoja sadašnja obitavališta.&lt;ref&gt;Češka tradicija također poznaje predaje o podrijetlu (npr. Dalimilova kronika, 14. st.). Kijevski ljetopisac Nestor (kraj 11./početak 12. st.) daje izvornu priču o podrijetlu Slavena. Pradomovinu smješta u Podunavlje, odakle su se, prema njemu, Slaveni pod pritiskom Vlaha/Voloha (što se možda odnosi na Rimljane i vrijeme njihovog dolaska na područje srednjeg i donjeg Dunava; međutim, moguće je da se odnosi i na Kelte/Gale te na njihovu ekspanziju u 4. st. pr. Krista) pomaknuli prema sjeveru, na područje oko Visle. Nestor navodi da su tom migracijom nastali Ljahi/Lahi (Lehi), tj. poljska slavenska plemena, a od njih istočnoslavenski Radimiči i Vjatiči.&lt;/ref&gt;
Međutim, Porfirogenetova priča o podrijetlu i dolasku Hrvata na Jadran, izložena u dvjema različitim verzijama, razlikuje se nizom detalja i datiranim povijesnim kontekstom (Avari, car Heraklije /610.–641./) od drugih takvih predaja o podrijetlu slavenskih naroda.

'''Naziv ''Bijela ili Velika Hrvatska''
'''

Pojam „Bijela ili Velika Hrvatska“, koji je i u naslovu ovog rada, proizlazi iz samog Porfirogenetova djela gdje u posljednjem odlomku poglavlja 31 piše: 
 
 „Ὅτι ἣ μεγάλη Χρωβατία, ἣ καὶ ἄσπρη ἐπονομαζομένη, ἀβάπτιστος τυγχάνει μέχρι τῆς σήμερον, καθὼς καὶ οἱ πλησιάζοντες αὐτὴν Σέρβλοι.“

Što doslovno znači: 

 “Jer Velika Hrvatska, koja se također naziva Bijelom, jest nekrštena sve do današnjega dana, kao i Srbi koji joj se nalaze u blizini.” 


Određen broj autora i istraživača koji su se bavili Porfirogenetovim tekstom smatraju da u jezičnom kontekstu Porfirogenetova vremena izraz „he megale“ osim doslovnog značenja „velika“, imao je također i značenje „stara“, valjda pod utjecajem upotrebe latinskog &quot;maior&quot; (značenje: 1.veći, 2. stariji). 

Naime, u bizantskoj etnografiji pridjev μεγάλη (‘velika’) često ne označuje samo veličinu, nego i starinu, tj. izvorno, matično područje. To značenje odgovara i latinskom &quot;maior&quot;', koji se u rimskim geografskim i etnografskim tekstovima redovito upotrebljavao u značenju ‘stariji’, ‘prvotni’, ‘matični’. Stoga dio istraživača smatra da Porfirogenetov izraz ‘he megale Chrovatia’ znači ‘izvorna’ ili ‘stara Hrvatska’, a ne nužno ‘velika’ u prostornom smislu.”

Ovdje nam je cilj temeljem podataka sadržanih u povijesnim izvorima (razni dokumenti, kronike i ljetopisi) utvrditi zemljopisni položaj Bijele ili Velike Hrvatske. U ovu svrhu, osim izričitih podataka o Hrvatima sadržanih u dokumentima i historiografskim spisima, koristit ćemo saznanja iz područja toponimije, hidronimije, antroponimije, kao i spoznaje suvremene lingvistike i arheologije. 

[[File:Location of White Croatia and White Serbia in 560.jpg|thumb|alt=Karta smještaja Bijele Hrvatske i Bijele Srbije oko 560. godine|Karta smještaja Bijele Hrvatske i Bijele Srbije oko 560. godine prema ranosrednjovjekovnim izvorima]]

== 2. ''De administrando imperio'': ''Poglavlje 30''  (dio o Hrvatima) &lt;ref&gt;prijevod: Nikola pl. Tomašić (1864-1918) pravnik, sveučilišni profesor, financijski 
stručnjak (obnašao vodeće položaje u nizu banaka), političar, saborski zastupnik, 
povjesničar (Temelji hrvatskoga državnoga prava, 1909), poliglot, vrstan znalac klasičnih 
jezika, a od 1910.-1912. ban Hrvatske i Slavonije.&lt;/ref&gt; ==

 Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje, gdje su sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod, naime petero braće Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivši se od njih skupa s narodom svojim, dođoše u Dalmaciju i nađoše ondje Avare koji držaše tu zemlju.&lt;ref&gt;Κλουκας (Kloukas), Λόβελος (Lobelos), Κοσέντζης (Kosentzes), Μουχλώ (Mouchlo), 
Χρωβάτος (Chrobatos), Τουγά (Touga), Βουγά (Bouga); izgovor: [Klukas, Lovelos, 
Kosencis, Muhlo, Hrovatos, Tuga, Buga].&lt;/ref&gt; I neko vrijeme ratujući jedni s drugima, nadjačaju Hrvati i jedne od Avara pokolju, a ostale prisile da im se pokore. Od toga doba ovladaše tom zemljom Hrvati. A ima još uvijek u Hrvatskoj potomaka Avara i pozna im se da su Avari.
 

 Ostali pak Hrvati ostadoše kod Frangije, i zovu se danas Bjelohrvati, imajući svoga vlastitoga Arhonta, a podložni su Otonu Velikomu, kralju Frangije i Saske. Oni su nekršteni, a ulaze s Turcima (Mađarima) u tazbine (savezništva) i prijateljstva. 

 Od onih se pak Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest i ovladaše Ilirikom i Panonijom. I ovi imahu samosvojnog arhonta, koji tek šiljahu prijateljske darove arhontu Hrvatske. Ali nakon stanovitoga vremena padnu i oni Hrvati u Dalmaciji pod Franke, kamo su i prije, dok bjehu u njihovoj zemlji potpadali. 

 A bili su Franci protiv njih tako nesmiljeni, da i naprščad (dojenčad) hrvatsku ubijahu i psima ih bacahu. Ne mogavši Hrvati to od Franaka podnašati, odmetnu se od njih i poubijaju arhonte koje od njih imađahu. Toga radi diže se na njih iz Frangije velika vojska, i vojevaše jedni s drugima sedam godina, napokon teško nadvladaju Hrvati, i pogube Franke sve i njihova arhonta Kocila. 

 Ostavši od onda samosvojni i samovlasni, zatraže od Rima sv. Krst. I poslaše im biskupe i pokrste ih za vlade Porina njihovoga arhonta. 

 Zemlja je njihova podijeljena u 11 županija: Hlijevansku (Livno), Cetinsku, Imotsku, Plivanjsku, Pesentsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku (Sidraga), Ninsku, a Ban njihov vlada Krbavom, Likom i Gackom. 

 Rečena Hrvatska i ostali Sloveni&lt;ref&gt;Sloveni - Slaveni su sami sebe nazivali kako proizlazi iz djela Crnorizca Hrabara, 
Nestorove kronike i drugih: Slovene/Slovjene. Bizantski pisci (Prokopije, Menander, 
Teofilakt, Nikefor i drugi) pišu: Sklabenoi [izgovor: Sklavenoí], Sklabenous [Sklavenus], 
Sklabinoi [Sklavinoi]. Car Konstantin u spisu De adm. imp. koristi tri oblika: Sklabenoi 
[Sklavenoi], Sklaboi [Sklavoi] i Sklabinioi [Sklavinioi].&lt;/ref&gt;
  ovako su položeni: Dioklija primiče se kastelima Dračkima, naime Lješu (Elisu), Ulcinju (Helkinije) i Baru (Antibar) i ide do Kotora, a u gorama primiče se Srbiji. Od grada Kotora započinje se arhontija Trebinjska i pruža se do Raguze (Dubrovnik), a u gorama susjedna je Srbiji. Od Raguze započimlje se arhontija Zahumljana i pruža se do Neretve &lt;ref&gt;Konstantin piše Orontios umjesto Naróntios (Narón u Strabona).&lt;/ref&gt;
 rijeke, na strani morskoj primiče se Paganom a prema gorama na sjever primiče se Hrvatom, sučelice pak Srbiji.
 
&lt;center&gt;
[[File:Pagania Zahumlje Travunia Duklja.png|600px|alt=Karta hrvatskih i susjednih sklavinija u 9. stoljeću|Karta hrvatskih i susjednih sklavinija u 9. stoljeću]]
&lt;/center&gt;

 Od rijeke Neretve počinje Paganija i pruža se do rijeke Cetine, a ima tri županije, i to: Rastok, Mokro i Dalen. Od ovih dvije županije , to jest Rastok i Mokro leže uz more. Ove imaju i sagene (lađe). Dalen je pak daleko od mora, a njegovi stanovnici žive od poljskoga gospodarstva.  

 Susjedna su Paganom 4 otoka: Mljet, Korčula, Brač i Hvar, vrlo lijepa i plodna, ali s pustim gradovima i množinom močvara. Žitelji njihovi drže blaga (stoku) i žive od njega. 

 Od Cetine pak rijeke započimlje zemlja Hrvatska i proteže se primorjem do međa istarskih, to jest do grada Labina. U gorama ponešto i preseže temat istarski; primiče se pak kod Cetine i Hlijevna zemlji srpskoj jer zemlja srpska sučelice je sa svim ostalim zemljama, a na sjeveru primiče se Hrvatskoj, na jugu pak Bugarskoj. 

 Odkada dođoše rečeni Sloveni, ovladaše cijelom zemljom Dalmacijom. Romajski pak gradovi obrađivahu otoke i življahu od njih. Ali od Pagana (Neretvana) svagdan u roblje odvođeni i ubijani, ostaviše otoke, želeći na kopnu raditi zemlju. U tom ih pak spriječavahu Hrvati jer ne davahu njima danak, već sve što danas daju Slovenima, to davahu strategu (bizantskom zapovjedniku). 

 Ne mogavši tako živjeti, pristupiše Baziliju (*Bazilije I. Makedonac, 867.- 886.) slavnome caru i podučiše ga o svemu rečenom. Slavni ovaj car Bazilije naredi da sve što se davalo strategu, podaju Sovenima, da u miru žive s njima; samo malo nešto da daju strategu, tek da se pokaže njihovo podaništvo i  podvrženost romajskim carevima i njihovu strategu. 

 I odonda su svi ti gradovi tributarni Slovenima i plaćaju im danak, i to grad Split 200 nomismata, grad Trogir 100, grad Zadar 110, grad Osor 100, grad Rab 100, grad Krk 100, tako da je zajedno 710 nomismata, osim vina i drugih različnih stvari, jer to davahu još povrh onih nomismata. Grad pak Raguza (Dubrovnik) leži među dvjema zemljama, Zahumskom i Trebinjskom, a Raguzani imaju svoje vinograde u tim objema zemljama i plaćaju arhontu zahumskom 21, a arhontu trebinjskome 36 nomismata. &quot;

==3. Analiza i interpretacija: Što je ''Bagibareia''?==

 &quot;Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje (grč. Bagibareia), gdje su sada Bjelohrvati.&quot;

Mnogi istraživači smatraju da je &quot;Bagibareia&quot; zapravo Bavarska. Drugi su upozorili da &quot;Bagibareia&quot; ne može biti Bavarska,  budući da car Porfirogenet u ostalim svojim djelima za označavanje Bavarske upotrebljava drugačiji naziv; u djelu ''De thematibus'' (O temama) Porfirogenet za Bavarsku koristi izraz grč. ''Baioure''; na isto je upozorio i Stjepan Krizin Sakač  u Konstantinovu djelu &quot;''De caerimoniis aulae byzantinae''&quot;.&lt;ref&gt;  Sakač: O kavkasko-iranskom podrijetlu Hrvata, u: Hrvati do stoljeća VII., Zagreb 2000.&lt;/ref&gt; 

Vezano uz naziv Bagibareia, treba znati sljedeće. U starogrčkom jeziku slovo imenom beta (transliterirano latiničnim: B, b) čitalo se i izgovaralo kao glas /b/; međutim, glasovne promjene u govornom grčkom jeziku dovele su do toga da se u srednjovjekovno bizantsko doba u grčkim riječima glas /b/ izgovarao kao glas /v/; to je tzv. &quot;vitacizam&quot;. 

Međutim, pisci bizantskoga doba  da bi zapisali glas /b/  koji je dolazio u stranim riječima i nazivima često su se za tu svrhu i dalje služili slovom beta (B, b); tek se postupno kasnije za bilježenje glasa /b/ koji je dolazio u stranim riječima koristi sve više kombinacija slova  &quot;mp&quot;, kao u primjeru zapisivanja hrvatske titule &quot;ban&quot; kao &quot;mpanos &quot;.&lt;ref&gt; Kinnamos, tajnik cara Manuela Komnena (1143-1180) jedini je Grk osim Porfirogeneta koji spominje bana; zapisuje ga kao: mpanos. I u novogrčkom jeziku glas /b/ zapisuje se kombinacijom slova „mp”.&lt;/ref&gt; 

Porfirogenet,  dakle, u svojim tekstovima još uvijek koristi slovo beta (B,b) za zapisivanja oba glasa: i za glas /v/ kao i za glas /b/. Primjer te dvostruke upotrebe slova beta je i Porfirogenetov naziv za Hrvate koji zapisuje kao: ''Hrobatoi'', što se naravno treba čitati kao [[Hrovatoi]].

Također, druga glasovna promjena u grčkom jeziku koja se dogodila tijekom bizantskoga razdoblja je promjena starogrčkog glasovnoga skupa /gi, ge/ u izgovoru i čitanju u glas/j/; primjer starogrčki: hagia u bizantskom se izgovara kao [aja]. Tako i u primjeru riječi zapisane kao Bagibareia postoji mogućnost čitanja kao: Bajvaria.&lt;ref&gt;Naročito, uzmemo li u obzir monoftongizaciju starogrčkih diftonga koja se izgovorno provodila uglavnom  izjednačavanjem glasovne vrijednosti starog diftonga prema drugom članu (u ovom slučaju: ei&gt;/i,/, u Bagibareia, izgovor: [Bajvaria])&lt;/ref&gt;
 
Uzmemo li u obzir mogućnost da je dio o Hrvatima u poglavlju 30 napisao drugi autor (različit od autora poglavlja 31), tada postoji mogućnost da je taj drugi autor upotrebljavao za Bavarsku drugi naziv nego car Porfirogenet u svojim spisima gdje koristi &quot;Baioure&quot; za Bavarsku. Međutim, ne mora uopće biti riječ o drugom autoru ili naknadnom umetku: sasvim je moguće da je sam car imao pred sobom u svojim arhivima dva različita pisana izvješća o Hrvatima, pa ih je kao takve samo prepisao.
 
Druga mogućnost značenja naziva &quot;Bagibareia&quot; bio bi naziv planine &quot;Babja gora&quot; (grč. Babeiaoreia) koji je car Konstantin, tj. pisac 30. poglavlja,  prilagodio i zapisao po sluhu. U slavenskom svijetu danas postoji više Babjih gora, a jedna od većih je Babja gora na tromeđi Poljske, Češke i Slovačke.&lt;ref&gt;{{Wikipedija|Babia Góra|en}}&lt;/ref&gt;
&lt;center&gt;
[[File:8maja2006 babiagora 035.jpg|600px|alt=Babia Góra|Babia Góra – pogled s poljske strane]]
&lt;/center&gt;

==4. Teza da je Bijela Hrvatska bila na prostoru srednjovjekovne Karantanije, tj. današnje austrijske pokrajine Kärnten (hrv. Koruška)==
Još u 19. st. prevoditelji i komentatori Porfirogeneta poput Armina Pavića (1844-1914) smatrali su da je Bagibaria &quot;Babja gora&quot;, ali Pavić je smatrao da je riječ o gori u današnjoj Sloveniji, iza rijeke Kupe, pa bi iz toga proizlazilo da su Hrvati prije dolaska u Dalmaciju  živjeli na prostoru provincije Norik, tj. u srednjovjekovnoj Karantaniji (latinski: Carantania, Carentana, Carinthia; danas Kärnten/Koruška u južnoj Austriji) gdje je potvrđeno postojanje toponima koji sadrže ime Hrvati, kao i čitave šire regije oko Klagenfurta koja se u starim zemljovidima naziva  Crowati.&lt;ref&gt;[https://i0.wp.com/www.jassa.org/wp-content/uploads/2020/07/BRIGHT.png Karta – Spruner–Menke Atlas (In Nomine Jassa)]&lt;/ref&gt; &lt;ref&gt;[https://www.jassa.org/?p=16812 Spruner–Menke Atlas – In Nomine Jassa]&lt;/ref&gt;

To mišljenje A. Pavića zastupala je kasnije i značajna hrvatska povjesničarka Nada Klaić  koja je smatrala da je upravo stara Karantanija &quot;Velika ili Bijela Hrvatska&quot; o kojoj izvještava djelo ''De administrando imperio''.&lt;ref&gt;Nada Klaić (1920-1988) hrvatska povjesničarka — 
[https://hr.wikipedia.org/wiki/Nada_Klai%C4%87 Nada Klaić (hrvatska Wikipedija)].&lt;/ref&gt;

Međutim, prema podatcima u  poglavlju 31 o smještaju Bijele Hrvatske između Frangije na zapadu, Mađara na jugu i Pečenega koji ih napadaju s istoka, te o udaljenosti Bijele Hrvatske 30 dana putovanja od mora, Karantanija smještajem ne odgovara ni jednom od dva kriterija: najbliže more Koruškoj je Jadransko i do njega sigurno nema 30 dana puta; također, Karantaniju nisu napadali Pečenezi iz pravca istoka, nego su je s istoka mogli napadati samo Mađari. 

Stara Karantanija nikako nije mogla biti Bijela ili Velika Hrvatska kako je to smatrala Nada Klaić; tu teoriju treba odbaciti.

Problematikom prisutnosti Hrvata u Karantaniji bavio se u svom članku [http://periodica.fzf.ukim.edu.mk/godzb/GZ09(1956)/GZ09.04.%20Antoljak,%20S.%20-%20Hrvati%20u%20Karantaniji.pdf Hrvati u Karantaniji]
hrvatski povjesničar Stjepan Antoljak.&lt;ref&gt;Stjepan Antoljak (1909-1997) hrv. povjesničar; Hrvati u Karantaniji, 1956., 
Filozofski fakultet u Skopju — 
[https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Antoljak Stjepan Antoljak (hrvatska Wikipedija)].&lt;/ref&gt;
Bazirajući se na istovjetnosti pojedinih toponima u sjevernoj Dalmaciji i Lici s onima na području stare Karantanije, zastupao je mišljenje da su Hrvati doselili u Karantaniju naknadno iz Dalmacije, a ne obratno.&lt;ref&gt;Pitanjem prisutnosti Hrvata u Karantaniji bavili su se detaljno i opsežno slovenski povjesničari [https://sl.wikipedia.org/wiki/Ljudmil_Hauptmann Ljudmil Hauptmann (sl. Wikipedija)] i [https://en.wikipedia.org/wiki/Bogo_Grafenauer Bogo Grafenauer (en. Wikipedija)].&lt;/ref&gt;

==5. Teza da se Velika ili Bijela Hrvatska nalazila sjeveroistočno od Bavarske, tj. u današnjoj istočnoj Njemačkoj oko rijeke Labe==

Identifikacija naziva &quot;Bagibareia&quot; s Bavarskom navela je između ostalih i Stjepana Pantelića da u svojoj knjižici &quot;''Najstarija povijest Hrvata''&quot; (Mainz, 1993.) potraži &quot;Veliku ili Bijelu Hrvatsku&quot; Konstantina Porfirogeneta sjeverno od Bavarske, tj. na prostoru današnje istočne Njemačke oko Labe, s naročitim naglaskom na područje oko rijeke Sale između Leipziga i Hallea. 

Stjepan Pantelić (rođ. 1942. kod Virovitice) završio je studij teologije u Mainzu, stekavši tako solidno poznavanje latinskoga i njemačkoga jezika, što mu je omogućilo korištenje građe u bibliotekama i arhivima širom Njemačke u eri prije interneta.
 
Panteliću se kao povjesničaru može zamjeriti što je često olako i ishitreno donosio zaključke i tumačenja bez stvarnog utemeljenja u izvorima , kao npr. u slučaju kada je velika zapadnoslavenska plemena Abodrita te ona koja su Franci zvali Vilci (Welatabi ili Lutici) kao i Rujane ili Rugijce s otoka Rügen u Baltiku, jednostavno sve prozvao ni više ni manje nego – Hrvatima! 

Ipak, mora se Panteliću priznati da je u svojoj omanjoj knjižici (ukupno 97 str.) obilno citirao u latinskom originalu i navodio u bilješkama na dnu stranice latinske srednjovjekovne izvore od Einharda do pisama Karla Velikog  svojoj supruzi tijekom vojne protiv Avara, kao i citate iz raznih kronika i drugih dokumenata. Također, obavio je terensko istraživanje toponimije istočnog dijela Njemačke te je naišao na mjesta Gross Korbetha, Klein Korbetha i Korbetha (u srednjovjekovnim latinskim izvorima: Chruvati inferior, Chruvati superior i Chruvati) između gradova Leipziga i Halle te na grad imena Borna u okrugu Leipziga (Pantelić 1993, str. 24, 25). Borna je bilo ime prvog iz franačkih izvora poznatog kneza Dalmacije i Liburnije (817.-821. godine).&lt;ref&gt;Borna (dux Guduscanorum, dux Dalmatiae, dux Dalmatiae atque Liburniae) u 
Annales regni Francorum (818–821) — latinski tekst: 
[https://www.dmgh.de/mgh_ss_rer_germ_6 Annales regni Francorum].&lt;/ref&gt;
 
  
Također, Pantelić je sakupio niz primjera stare slavenske toponimije na prostoru istočne Njemačke, među kojima: Corwete, Curuadi, Curewate (Hersfeldski popis desetina u Friesenfeldu , kraj 9. st.); Chruuati (Kronika biskupa Thietmara, 10./11. st.); potom: Borewe, Bukuwiz, Camenitz [Kamenic], Zebegore, Krolevitz, Deliniz (usporedi naše Delnice), Dobergast, Dobrilug, Drevenitz (usporedi Drvenik), Glina (kao Glina u Hrvatskoj), Grizlav, List, Brodizi, Plawe, Racowe, Ribnitz, Slavi, Slavia, Strela, Cosence [Kosence], Studenik, Stablo, Sporno, te Lipci (Leipzig), itd. 
   
Neosporna je činjenica da je zaista čitav prostor istočne Njemačke od Odre i Nisse pa do Labe (njem. Elbe) i Saale bio nastanjen slavenskim plemenima, kako to potvrđuju izvori, još od vremena kralja Sama (prva polovica 7. stoljeća). Ta su slavenska plemena udružena u veće plemenske saveze vodila u velikoj mjeri autonomnu politiku, čas kao saveznici Franaka protiv Saksonaca (u doba Karla Velikog), čas u ratovima protiv franačkih i kasnije njemačkih vladara, sve dok u 12. stoljeću njihova politička samostalnost nije u potpunosti dokinuta te im je nametnuto kršćanstvo i germanizacija. 

Imena knezova tih Slavena između Odre i Labe pokazuju jedan općeslavenski karakter: Draško/Thrasco, Slavomir, Sedrag, Gostimil, Dobromisl, Dobrimir, Tugomir/Tugumir, Stojnev, Mistivoj, Mistislav, Višedrag, Budivoj, Pribislav, Vratislav, Vislav, itd. 
Stoga je knjižica  Stjepana Pantelića &quot;Najstarija povijest Hrvata&quot; zapravo svojevrsni vodič kroz povijest Polapskih Slavena, od kojih su do danas slavenski identitet i jezik zadržali jedino Lužički Sorbi. 

Kao zaključak ove analize Pantelićeve knjižice možemo navesti da su se neminovno neki Hrvati naselili na prostoru oko rijeke Saale u Njemačkoj; međutim, tu se radi tek o nekoliko manjih mjesta što nikako ne može biti ona Porfirogenetova &quot;Velika ili Bijela Hrvatska&quot;. Čini se da je i sam Pantelić bio svjestan toga pa je zato pretvorio sve istočnonjemačke Slavene u Hrvate (hrvatomanija), mada je i sam navodio srednjovjekovne izvore i citate koji jasno i nedvojbeno svjedoče o specifičnim imenima tih slavenskih skupina.&lt;ref&gt;Kritički prikaz: D. Karbić o Pantelićevoj knjizi *Najstarija povijest Hrvata* (Mainz, 1993) — 
[https://hrcak.srce.hr/324259 Hrčak].&lt;/ref&gt;

==6. Problem smještaja Porfirogenetovog Ilirika==
  
 „Od onih se pak Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest i ovladaše Ilirikom i Panonijom.“ 

U djelu Tome Arhiđakona [[w:Historia Salonitana|''Historia Salonitana'']]
(oko 1250. god.) piše da hrvatskoj državi pripada: &quot;tota Maronia et Chulmiae Ducatus&quot; (Maronia =Naronia = Neretvanska) što znači: &quot; čitava neretvanska i zahumska kneževina&quot;. To je danas čitavo područje i s desne i s lijeve strane rijeke Neretve. 

Grgur Barski ili poznatiji kao Pop Dukljanin u svojem latinski pisanom djelu &quot;Sclavorum Regnum&quot; (Kraljevstvo Slavena), pisanom u 12. stoljeću, sve 4 arhontije (Duklju, Trebinje, Zahumlje i Paganiju/Neretvansku) koje spominje car Konstantin (sredina 10. st.) zove zajedničkim imenom &quot;Croatia rubea&quot; (Crvena Hrvatska).&lt;ref&gt;Eduard Peričić: ''Sclavorum Regnum Grgura Barskog'' (Ljetopis popa Dukljanina), Kršćanska sadašnjost, Zagreb,1991.&lt;/ref&gt;

Jedan od najranijih spomena pojmova &quot;Bijela i Crvena Hrvatska&quot; vezano uz Hrvate na Jadranu nalazi se u djelu mletačkog kroničara iz 14. stoljeća, imenom [[w:Andrija Dandolo|Andrija Dandolo]]. Čini se da on slijedi tekst &quot;Sclavorum Regnum&quot; Grgura Barskog (12. stoljeće), ali dodaje i vlastite nadopune.

&quot;Hrvatska kronika&quot; pisana čakavskim, koju je Marko Marulić 1500. preveo na latinski, spominje samo Bijelu Hrvatsku: &quot;od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, ča su Dalmatini Nižnji..&quot;. 

Dubrovčanin [[w:Mavro Orbini|Mavro Orbini]]
oko 1600. godine u svom panslavističkom djelu na talijanskom jeziku oslanja također na jednu verziju Grgura Barskoga te  također imenuje Crvenu i Bijelu Hrvatsku.&lt;ref&gt;[https://archive.org/details/KraljevstvoSlavenaMavroOrbini/page/n5/mode/1up Kraljevstvo Slavena – digitalna verzija (Internet Archive)]&lt;/ref&gt;


Dubrovčanin Resti također ima na str. 25 i 43: &quot;Croazia Bianca, Croazia Rossa&quot;.&lt;ref&gt;Junius Resti (1671-1735) dubrovački senator i povjesničar, autor Chroniche di Ragusa,  (obuhvaća 550.-1451.);objavljeno u: zbornik JAZU Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, vo. XXV.god. 1893.&lt;/ref&gt; 

Porfirogenet kaže da se dio od Hrvata pristiglih u Dalmaciju odvojio i ovladao Ilirikom i Panonijom. Postavlja se pitanje bi li taj Porfirogenetov pojam &quot;Ilirik&quot; mogao se odnositi možda na područje &quot;Crvene Hrvatske&quot;, koja je u kasno rimsko doba od cara Dioklecijana nadalje bila imenovana &quot;Praevalis&quot; to jest Prevalitana ? 
[[File:Ancient balkans 4thcentury.png|thumb|alt=Karta rimskog Balkana u 4. stoljeću|Karta rimskog Balkana u 4. stoljeću]]


Naziv &quot;Ilirik&quot; tijekom vremena Rimskoga Carstva, od Oktavijana Augusta pa nadalje službeno je mijenjao svoj geografski opseg. Rimljani su bili svjesni da su ''Illyrii propriae dicti'' oni na prostoru današnje Crne Gore i sjeverne Albanije, protiv čije države su vodili ratove krajem 3. st. i početkom 2. st. pr. Krista. Međutim, rimskim prodorom na područje i Dalmata i Japoda i Liburna, pa i dalje na sjever oko Siska (ratovi Oktavijana u Iliriku 36./35. pr. Kr.) čitav prostor ustanovljuju kao provinciju &quot;Illyricum&quot;. 

Nakon ustanka dvaju Batona (6. do 9. god. posl. Kr.) dotadašnji &quot;Illyricum&quot; dijele u dvije provincije &quot;Pannonia&quot; i &quot;Illyricum&quot; kojega je &quot;Dalmatia&quot; jedan dio. 

Područje srednjovjekovne Karantanije, gdje se također spominju na kartama i u dokumentima Hrvati između gornje Drave i Mure u današnjoj južnoj Austriji&lt;ref&gt;Otto I. u povelji iz 954. navodi : „in pago Crouuati“ (u župi Hrvati); Otto II. 979. „pago Chruuat“, itd.; Gluhak 1990.&lt;/ref&gt; , u rimsko doba bila je provincija Noricum, a nikada &quot;Illyricum&quot;; jedino je Dioklecijanovom reformom Norik bio uvršten u prefekturu Illyricum, ali ta administrativna podjela nije utjecala na dotadašnje nazive samih provincija. Dakle, treba jasno isključiti mogućnost da bi oni Hrvati u Karantaniji, dokumentirani pod tim imenom (Crowati, itd.) mogli biti Porfirogenetovi Hrvati koji su došli u Ilirik.&lt;ref&gt;S. Antoljak, Lj. Hauptmann i B. Grafenauer smatrali su da je Porfirogenet pod “Ilirik” mislio upravo na Karantaniju, u smislu da se dio Hrvata odvojio od onih u Dalmaciji i otišao na sjever. Ne slažemo se ovdje s takvim tumačenjem.&lt;/ref&gt;
 
Ovdje smatramo da pod izrazom „Ilirik“ kod Porfirogeneta treba razumjeti onaj Ilirik koji se nalazi južno od stare rimske provincije Dalmacije u užem smislu, a to je područje južno od rijeke Neretve, tj. onaj pravi stari Ilirik gdje su obitavali ''Illyrii propriae dicti'', što je područje ranosrednjovjekovne ''Dioklije'' cara Porfirogeneta (10. st.) i ''Dokleje'' Grgura Barskoga (12. st.), što je danas Crna Gora. 

Dakle, iz izvještaja o geografskom smještaju zasebnih slavenskih arhontija (njih 4 južno od same Hrvatske) u poglavlju 30, proizlazi da su Hrvati pristigli u provinciju Dalmaciju, zavladali i nad spomenute 4 kneževine: Duklja, Trebinje, Zahumlje i Paganija (Neretvani). 

Treći dio Hrvata, kako se kaže u ovom poglavlju, zavladao je nad Panonijom, a to je onaj dio Panonije između Drave i Save, tj. današnja sjeverna Hrvatska, u rimsko doba poznat kao &quot;Pannonia Savia&quot;. 

Postoje i neki komentatori koji smatraju da Porfirogenet ili onaj pisac koji je napisao ili dopunio poglavlje 30, pod pojmom Ilirik misli na prostor današnje Like ili možda na unutrašnjost Bosne i Hercegovine, budući da se u poglavlju 30, što treba istaknuti, ne spominje uopće zemlja Bosna (prozvana po rijeci Bosni). 

Međutim, ovdje smatramo da je pisac poglavlja 30, temeljem geografskih podataka o arhontijama Slavena, područje stare uže Bosne (uz tok same rijeke Bosne) podrazumijevao možda kao dio Srbije, budući da je ne imenuje kao zasebnu jedinicu i ne spominje u ovom poglavlju uopće. Inače, Porfirogenet tvrdi da se Hrvatska primiče Srbiji kod Cetine i Hlivna, u planinama, što bi značilo da su Hrvatska i Srbija graničile možda negdje sjeverno od toka rijeke Neretve, zaobilazeći i Neretvansku kneževinu i Zahumlje.  

Područje današnje Like teško da bi ikako moglo se računati kao Porfirogenetov &quot;Ilirik&quot;, budući da je to čitavo područje nakon dalmatsko-panonskoga ustanka ulazilo u sastav provincije Dalmacije, zajedno s Liburnijom.
 
Stoga ovdje zaključujemo da je jedini &quot;Ilirik&quot; nad kojim su Hrvati mogli zavladati pored Dalmacije i Panonije bio onaj kasnorimske Prevalitane, kojega Grgur Barski tj. Pop Dukljanin, označava kao &quot;Croatia rubea&quot; (Crvena Hrvatska).

==7. ''De administrando imperio'': ''Poglavlje 31'' (dijelovi koji se odnose na Bijelu Hrvatsku i doseljenje Hrvata)==

 &quot;Hrvati koji sada nastavaju strane Dalmacije potječu od nekrštenih Hrvata koje i Bijelima nazivlju. Oni su onkraj Turske (Mađarske), stanuju blizu Frangije, a susjedi su Slavenima, nekrštenim Srbima. [...] 

 Ovi se Hrvati utekoše k romajskom caru Herakliju, prije no što se Srbi utekoše k istome caru Herakliju, u doba kada Avari svojevavši Romane odnuda izagnaše [...] Pošto su u doba istoga romajskoga cara Heraklija ovi Romani protjerani od Avara, njihove su zemlje stajale puste.
 
 Po naređenju dakle cara Heraklija ovi Hrvati, pograbivši oružje i protjeravši  odande Avare, nastane se po odredbi cara Heraklija u toj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. 

 U ovo pak doba imali su Hrvati za arhonta Porginoga oca. 

 Car pak Heraklij pošalje i dovede iz Rima svećenike, načini od njih arhiepiskopa i episkopa i prezbitere i đakone, pa pokrsti Hrvate. Ovi Hrvati imahu u ono doba arhonta Porgu. 

 [...] Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podiže manje konjaništva i pješadije, nego li krštena Hrvatska, jer ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Mađari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagena ni kondura niti trgovačkih lađa, zato što daleko je more. Od njih do mora ima 30 dana puta, a more koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more.&quot;

Vezano uz Hrvate treba obratiti pažnju i na dio teksta u poglavlju 32: 

 &quot;O Srbljima i zemlji koju sada nastavaju&quot;, 
gdje piše: 
 &quot;[...] Srblji potječu od nekrštenih Srbalja, koje i Bijelima nazivlju, što su doma tamo od Turske (Mađarske) u kraj što zovu Boiki, gdje graniči i Frangija, kao i Velika Hrvatska, ona nekrštena i Bijelom prozvana.&quot;

== 8. Analiza i interpretacija poglavlja 31 == 

U ovom poglavlju smještaj Bijele Hrvatske je određen: onkraj Mađarske (koja je u doba prve polovice 10. st. obuhvaćala i današnju Slovačku), blizu Frangije (Njemačke), a susjedi su nekrštenim Srbima. Bijelu Hrvatsku neprekidno pljačkaju Frangi, Mađari i Pečenezi, a more do kojega silaze je 30 dana puta daleko.

Iz poglavlja 32 saznajemo da Bijeli Srbi su doma tamo od Mađarske u kraju što ga zovu Boiki, gdje graniči Frangija, kao i Velika Hrvatska.

Što možemo saznati o položaju Bijele Hrvatske iz svega ovoga? 
Dakle, Bijeli Hrvati bili su susjedi Bijelim, nekrštenim Srbima. 

Isprva smo bili skloni tumačiti da se spomenuta zemlja ''Boiki'' blizu Mađarske zapravo odnosi na zapadnoukrajinske Boike koji danas žive u pograničnom prostoru Ukrajine prema Slovačkoj i Mađarskoj, kako je to smatrao svojevremeno i povjesničar Vjekoslav Klaić. Međutim, izraz &quot;gdje graniči Frangija&quot; (odnosi se na vrijeme pisanja DAI, oko 950. godine) otklonio nas je od takvoga tumačenja. 

Naime, Frangija, tj. Njemačka kralja, a potom i cara Otona I. (936-976)  nije nikada graničila niti dopirala do Karpata, pa se onda izraz ''Boiki'' niti ne može odnositi na ukrajinske Boike. Prema tome, ''Boiki'' Konstantina Porfirogeneta bila bi ipak ''Bohemia'', tj. Češka, a znamo da su Lužički Sorbi ili Serbi smješteni i danas  sjeverno od Češke. 

 „Od njih do mora ima 30 dana puta...“

Posljednji odlomak o Bijelim Hrvatima u glavi 31. :
 
 &quot;Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podiže manje konjaništva i pješadije, negoli krštena Hrvatska, jer ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Mađari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagena ni kondura niti trgovačkih lađa, zato što daleko je more. Od njih do mora ima puta 30 dana, a more koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more.&quot; 

Naime, more koje je najbliže području Leipziga je Baltičko, a do njega nema više od 400 kilometra;  uzmemo li da skupina ljudi pješke i s natovarenim konjima dnevno prevali u prosjeku 30 km, to znači da bi put od 400 km prevalili u periodu od kakvih 13 dana, što je daleko od spomenutih kod Porfirogeneta 30 dana. 

Međutim, put od tromeđe Poljske, Češke i Slovačke (jugozapadno od Krakova), pod uvjetom da ugrubo slijedi trasu rijeke Visle, do Baltičkoga mora nema više od kakvih 800 km, što podijeljeno sa 30 km po danu daje iznos od kakvih 26 dana puta. 

Veća je ipak udaljenost od Krakova pa uz rijeku Dnjestar do Crnoga mora, što zasigurno daje duljinu puta veću oko 30 dana. Naravno, nama je danas gotovo nemoguće točno izračunati koliko bi trajalo putovanje od Krakova do Baltika ili čak do Crnog mora u prvoj polovici 10. stoljeća, jer su nam mnogi parametri takvog onodobnog putovanja nepoznati (npr. opasnosti puta, trase i staze tadašnjih trgovaca, itd.)
 
Također, komentatori citiranog odlomka u povijesnoj literaturi nisu suglasni na koje more je Porfirogent točno mislio kada kaže &quot;crno&quot; ili &quot;tamno&quot;: misli li na Baltik ili na Pontos (danas poznato kao Crno more).

Ovo nas dovodi do zaključka da je Bijela Hrvatska bila smještena u prvoj polovici 10. stoljeća u krugu zapadnoslavenskih naroda, to jest negdje u neposrednom susjedstvu Boiki ili Bohemije, blizu Srba u istočnoj Njemačkoj, a ukupno između tadašnje Ugarske (obuhvaćala i današnju Slovačku  i Mađarsku) i Franačke. Sve to zajedno ukazuje na lokaciju ''Bijele Hrvatske'' u današnjoj južnoj Poljskoj.

== 9. O razlikama između poglavlja 30 i poglavlja 31 ==

Ono što je zajedničko poglavlju 30 i poglavlju 31 je da oba ističu dolazak Hrvata iz Bijele Hrvatske i borbu Hrvata protiv Avara u kojoj Hrvati pobjeđuju Avare. U ostalim elementima ta se dva izvješća razlikuju. 

Npr. u poglavlju 30 navodi se priča o 5-oro braće i 2 sestre,  koje nema u poglavlju 31.
 
U poglavlju 30 opisuje se okrutnost Franaka prema Hrvatima i borba Hrvata protiv Franaka koja je trajala 7 godina; u poglavlju 31 vlast Franaka nad Hrvatima u Dalmaciji se ne spominje. 
Spominje se tek da je Bijela Hrvatska blizu Frangije i da Frangi (Nijemci) pljačkaju Bijelu Hrvatsku. 

Nadalje, u poglavlju 30 kaže se da su se Hrvati u Dalmaciji oslobodili vlasti Franaka i primili kršćanstvo iz Rima u doba svojega arhonta Porina; u poglavlju 31 pak kaže se da su Hrvati u Dalmaciju stigli po naređenju bizantskoga cara Heraklija (610-641), što je  važno jer ovo je '''jedina u izvorima postojeća izričita datacija dolaska Hrvata''' (dakle, prva polovica 7. stoljeća). 

Nadalje, u poglavlju 31 kaže se da su Hrvati stigli u vrijeme Porginoga oca, a da su u vrijeme samoga kneza Porge primili kršćanstvo iz Rima. (Dva različita, ali ipak slična donekle imena: Porga – Porin.)&lt;ref&gt;Novija je tendencija da se u tom imenu Porin vidi inačica imena slavenskog božanstva Peruna (poljski: Piorun).; Alimov 2015.&lt;/ref&gt;

U poglavlju 30 mnogo se spominje Frangija, Franci i kralj Oton I. Za razliku od toga, u poglavlju 31 spominje se tek bizantski car Heraklije i njegova uloga, a Franaka tamo uopće nema, osim vezano uz to da je Bijela Hrvatska blizu Frangije (Njemačke).
  
U slučaju poglavlja 30 DAI neki komentatori smatraju da ga je sastavio i zapisao drugi autor, različit od pisca poglavlja 31.

Teza o dva različita pisca i o dva različita izvještaja o dolasku Hrvata zasniva se, između ostaloga, i na stilističkoj analizi tekstova u poglavlju 30 i poglavlju 31 koja ide u prilog tezi o dva različita autora. Također, često se ističe da je pisac poglavlja 30 raspolagao drugačijim informacijama i drugačijim izvorom informacija od autora poglavlja 31.

Međutim, kao što smo već isticali, moguće je da je car Konstantin imao pred sobom, u svojim bibliotekama i arhivima, već zapisane dvije različite verzije, dva različita izvješća o Hrvatima, pa je naprosto ne mogavši se odlučiti, odlučio uvrstiti oba, prepisavši ih, pri čemu se ipak čini da je prepisano tuđe izvješće ono u poglavlju 30, dok je moguće da je izvješće u poglavlju 31 skrpao on sam. 

Za poglavlje 31 se navodi da je primjer otvorene bizantske propagande (istaknuta uloga cara Heraklija pri dolasku Hrvata u 7. stoljeću), dok se za poglavlje 30 isticalo da odražava vjerojatno hrvatsku narodnu tradiciju (predanje) o dolasku, kao i hrvatsku narodnu tradiciju/sjećanje o odnosima s Francima.

U poglavlju 30. Franci su prikazani kao nasilni okupatori protiv kojih se Hrvati bore i pobjeđuju; međutim, u stvarnosti znamo da se tek knez Panonije Ljudevit borio protiv Franaka, dok je knez Dalmacije i Liburnije, Borna, bio franački saveznik i protivnik Ljudevita Posavskog. 

Od vremena Ljudevitovog ustanka protiv Franaka pa do pisanja dodatka poglavlju 30 prošlo je po prilici nekih 130 ili 140 godina (ukoliko je poglavlje 30 napisano, kako neki istraživači poput Ančića  smatraju, 60-tih godina 10. stoljeća, u vrijeme kada hrvatski kralj Stjepan Držislav dobiva od bizantskoga cara titulu patricija).&lt;ref&gt;Alimov 2015&lt;/ref&gt; 

Međutim, ovdje se ne slažemo s tezom da poglavlje 30 nužno prenosi nekakvu „čistu“ narodnu tradiciju ili sjećanje, jer elemenata nalik sjećanju sadržanom u narodnoj priči ima u oba poglavlja.&lt;ref&gt;Margetić 2001, 127-131&lt;/ref&gt; 

U poglavlju 30, u kojem se mnogo spominju Franci, položaj Bijele Hrvatske određen je prema već spomenutoj Bagibareji, a u poglavlju 31 taj položaj određen je prema smještaju Mađara/Mađarske.   
U poglavlju 30 kaže se da Hrvati u Bijeloj Hrvatskoj ulaze u savezništva i prijateljstva s Mađarima, dok poglavlje 31 ističe da Mađari kao i Pečenezi pljačkaju Bijelu Hrvatsku.


== 10. Teza o smještaju Bijele Hrvatske na prostoru današnje istočne Češke, tj. Slavnikove kneževine == 

Prema češkoj narodnoj tradiciji Česi su u današnje češke zemlje došli sa sjevera gdje su graničili s Bijelim Srbima, a iselili su se kako bi izbjegli srpsku prevlast. Prema jednoj od tih tradicija, praotac Čeh bio je rodom Leh, a došao je iz zemlje Hrvatske, kako stoji zapisano u Dalimilovoj kronici iz 14. stoljeća. (Naravno, ne iz Hrvatske na Jadranu, nego iz Bijele Hrvatske na sjeveru.) Općenito, češka historiografija danas znatnim dijelom prihvaća tezu da su neki Hrvati bili među plemenima koja su sudjelovala u etnogenezi češkog naroda.
 
Naime, dokumenti nastali na prostoru stare Češke nekim svojim navodima daju korisne smjernice o mogućoj lokaciji Bijelih Hrvata. Tako npr. dokument Praške povelje iz 1086. godine, vezano uz osnivanje Praške biskupije 973. godine, donosi podatak da su na sjevernoj granici praške biskupije živjeli: „Psouane, Chrouati et altera Chrowati, Zlasane ...“ (Pšovani, Hrvati i drugi Hrvati, Zlašani...)&lt;ref&gt;Cosmas Praguensis, *Chronica Boemorum*, Lib. II., Cap. XXXVII&lt;/ref&gt;
[[Datoteka:Screenshot iz Chronica Boemorum Lib.II, Cap.XXXVII.png|mini|alt=Opis granica praške biskupije u vrijeme osnutka |Cosmas Praguensis, Chronica Boemorum, Lib. II., Cap. XXXVII — odlomak o granicama  praške biskupije(termini).”]]

Budući da se prema podatcima Praška biskupija tada prostirala sve do Krakova u Poljskoj, tada bi ovi Hrvati živjeli negdje na prostoru južne Poljske. 

Knez istočnog dijela današnje Češke (područje istočno od Praga oko Libica i Kutne Hore) sredinom 10. stoljeća zvao se prema povijesnim izvorima Slavnik, pa se i čitava dinastija po njemu naziva Slavnikova dinastija ili Slavnikovići. O knezu Slavniku i njegovoj obitelji izvještava prvi češki kroničar: Cosmas iz Praga početkom 12. stoljeća u djelu: ''Chronica Boemorum''.&lt;ref&gt;Cosmas iz Praga (1045-1125) svećenik, pisac, povjesničar, djelo: Chronica Boemorum&lt;/ref&gt;

Jedan od Slavnikovih sinova imenom Vojtjeh bio je na kraće vrijeme biskup Praga, a krajem 10. stoljeća (997. godine) ubijen je kao mučenik na misiji širenja evanđelja kod poganih Prusa na Baltiku. Vojtjeh je kao svetac kanoniziran već 999. godine. 
 
Drugi Slavnikov sin, Sobjeslav, dao je kovati srebrni denar u kovnici u svojem sjedištu Malin  (danas oko 3 km sjeveroistočno od grada Kutna Hora).&lt;ref&gt;natpis na kovanici: Malin civitas&lt;/ref&gt;

Glavno sjedište Slavnikove obitelji bilo je u utvrđenom mjestu Libice nad Cedlinom. U rujnu 995. godine, na blagdan sv. Vaclava, grad je bio napadnut, a svi koji su tamo zatečeni bili su pobijeni, o čemu izvještava živim opisom prvi češki kroničar Cosmas iz Praga. Samo su Vojtjeh, koji je bio tada u Italiji, i njegov brat Sobjeslav, koji je bio tada u Saksoniji, izbjegli smrt. Tako je nestala kneževska obitelj Slavnikovića (kako ih nazivaju u historiografiji) iz češke povijesti. 

Vratimo se određivanju smještaja Velike ili Bijele Hrvatske. Car Konstantin Porfirogenet koji piše svoje djelo DAI oko 950. godine, u poglavlju 31 jasno navodi: 
 &quot;Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas&quot;. 

Temeljem ovoga možemo isključiti istočnu Češku, tj. Slavnikovu kneževinu, kao „Bijelu Hrvatsku“ spomenutu u djelu Konstantina Porfirogeneta, naprosto iz razloga jer je to područje u vrijeme  pisanja DAI, oko 950., bilo već pokršteno. 

Naime, i Slavnikovi pretci, kao i čitava Češka bili su pokršteni tijekom misije  svete braće iz Soluna (Konstantin/Kyrillos i Methodios) u Velikomoravsku kneževinu (863.-885.), budući da je Češka pod svojim knezom  Bořivojem I. (oko 852.–889.), iz dinastije Přemyslovića, bila vazal Velike Moravske države. 
 
Položaj i smještaj Bijele Hrvatske treba tražiti dalje, u zemljama sjeverno i istočno od Češke.

== 11. Prostor današnje Poljske kao područje gdje je bila smještena Bijela ili nekrštena Hrvatska u prvoj polovici 10. stoljeća ==

Za razliku od prostora Češke čiji su vladari prihvatili kršćanstvo još krajem 9. stoljeća, službenom godinom pokrštenja Poljaka smatra se 966. godina, kada je knez Mieszko iz dinastije Piast oženio češku princezu Dubravku. Uvjet za vjenčanje koji je postavila sama princeza (prema poljskim kronikama) bio je da knez Mieszko prihvati krštenje.
 
Ovo nas dovodi do zaključka da je čitavo područje današnje Poljske, uključujući i južnu Poljsku i Mieszkovu Velikopoljsku kneževinu, u prvoj polovici 10. stoljeća i još oko 950., kada je Porfirogenet pisao svoje djelo, bilo nekršteno. Stoga, upravo je ovo područje južne i jugozapadne Poljske najizgledniji kandidat za ono područje gdje treba tražiti Porfirogenetovu Veliku ili Bijelu Hrvatsku. 

Još u 14. st. gradski stražari u Krakowu bili su nazivani „Charwat“. 

Početkom 20. stoljeća stotine i tisuće ljudi koji su useljavali u SAD iz okolice Krakowa izjašnjavali su se u službenim dokumentima kao Bijeli Hrvati (engl. White Croats).

Neki istraživači smatraju da se Bijeli Hrvati kriju pod imenom zabilježeno u izvorima kao Vistulani (Vislani) u južnoj Poljskoj oko Krakowa koje spominje Bavarski kartograf.

== 12. Alfred Veliki (oko 890.) i Bavarski kartograf (oko 845.) ==

Anglosaksonski kralj Alfred Veliki u „Geografiji Europe“ (888-893), oslanjajući se na Orozija (Orosius) zapisao je:

 „Sjeveroistočno od Moravljana su Dalamensae; istočno od Dalamensa su Horithi (Hrvati), a sjeverno od Dalamensa su Serviani (Srbi); na zapad su Silesiani. Sjeverno od Horitha je Mazovia ...“ 

Ovdje je bitno primijetiti da ako je Mazovija (polj. Mazowsze [izgovor: Mazovše]) sjeverno od Hrvata, tada su Hrvati smješteni u današnjoj jugoistočnoj Poljskoj. 

Drugi izvori tamo lociraju skupine koje nazivaju Vistulani (Vislani) oko Krakowa, te na jugoistoku Lendjane (Lenđani); oba ova naziva izvedena su prema geografskim odrednicama: Vislani/Vistulani prema rijeci, a Lenđani (polj. Lędzianie [Lenđjanje], izvodi se od: staroslavenski: lęda = hrv. ledina). 

Izvor koji nabraja razna slavenska plemena i njihova naselja, poznat pod nazivom „Bavarski kartograf“ (oko 845.) navodi: Lendizi. Car Konstantin Porfirogenet također ih spominje kao: Lendzanenoi. 

Poljski istraživač Tadeusz Lehr-Spławiński (1950-ih) smatrao je da je upravo ime ovih Lenđana izvor za etimologiju imena: Leh, Lah (plural polj. Lachowie). Teritorij Lenđana smatra se da se prostirao na istok od rijeke Visle, oko rijeke San, pa do rijeke Wieprz [izgovor: Vjepš] te do rijeke Bug . 

Ime rijeke Bug&lt;ref&gt;Misli se na Zapadni Bug koji izvire u zapadnoj Ukrajini, teče na sjever gdje postaje državna granica između Poljske i  Bjelorusije, a potom ulazi u Poljsku gdje se ulijeva u Vislu. Postoji i tzv. Južni Bug koji izvire nekih 150 km istočnije od izvora Zapadnoga Buga, a taj Južni Bug teče na jug i ulijeva se u Crno more.&lt;/ref&gt;  mogao bi biti izvor za ime jedne od sestara iz poglavlja 30: Buga. Poznati su iz ranosrednjovjekovnih izvora Bužani kao dio Volinjana, na granici današnje Ukrajine i Poljske.&lt;ref&gt;Vjekoslav Klaić: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija; Hrvatsko Kolo,Matica hrvatska, Zagreb 1927., str 127-130.&lt;/ref&gt; 

U Hrvatskoj, u Lici prostirala se u srednjem vijeku ''Buška župa'' ili ''Bužane''; također u Hercegovini ''Buško blato'' na jugu Livanjskoga polja.

== 13. Lingoni u djelu „Historia Salonitana“ Tome Arhiđakona iz Splita, oko 1250. godine ==

Od imena Lenđana najvjerojatnije je izvedeno i mađarsko ime za Poljaka: Lengjel, od čega je izvedeno i ime koje nalazimo u djelu Tome Arhiđakona (oko 1250): Lingoni, u onom dijelu gdje Toma Arhiđakon piše da je došlo u Dalmaciju sedam ili osam plemenitih rodova iz krajeva Poljske, od onih Lingona. 

Treba napomenuti da splitski arhiđakon Toma iz sredine 13. stoljeća najvjerojatnije nije znao grčki niti mu je djelo Konstantina Porfirogeneta (10. st.) bilo fizički dostupno, pa stoga njegova vijest o 7 ili 8 plemenitih rodova iz Poljske od Lingona zapravo je neovisno svjedočanstvo koje potvrđuje navod o 5-oro braće i 2 sestre u poglavlju 30 djela DAI Konstantina Porfirogeneta.  

Ključna razlika je u tome što Toma Arhiđakon povezuje dolazak tih 7 ili 8 rodova s vremenom ostrogotskoga kralja Totile koji je živio u prvoj polovici 6. stoljeća, dok Porfirogenet u poglavlju 31 datira dolazak Hrvata u prvu polovicu 7. stoljeća.
      
Treba napomenuti da i danas u južnoj Poljskoj postoje toponimi koji sadrže hrvatsko ime u sebi, poput: Chorwatówka [izgovor:Horvatuvka], Chorwatowa [Horvatova] ... U južnoj Poljskoj nalazi se i rijeka Tugaj čije ime podsjeća na sestru Tugu iz poglavlja 30 DAI. U jugoistočnoj Poljskoj nalazi se i rijeka Cetynia [Cetinja] koja podsjeća na Cetinu u Hrvatskoj, dok hidronim San podsjeća na rijeku Sanu. 

== 14. Hrvati u kronici  ''Povest vremenih let'' Nestora iz Kijeva ==
   
Djelo ''Povijest minulih ljeta'' ili ''Nestorova kronika'' koju je koncem 11./poč.12. st. sastavio kijevski kaluđer Nestor (+1116.) na starocrkvenoslavenskom jeziku jedan je od najvažnijih izvora koji nam daju jasne podatke o smještaju velike skupine Hrvata na prostoru današnje zapadne Ukrajine.

''Nestorova kronika'' ili ''ljetopis'', glavni je izvor za ranu povijest istočnih slavenskih plemena, međutim, ta je kronika ujedno i jedan od najzanemarenijih povijesnih izvora u hrvatskoj historiografiji. 

Od poznatijih hrvatskih povjesničara ''Nestorovom kronikom'' kao izvorom pozabavio se jedino Vjekoslav Klaić, o čemu svjedoče njegovi članci objavljeni u časopisu ''Hrvatsko Kolo'' 1920-ih godina.&lt;ref&gt;[[Vjekoslav Klaić]] – [http://www.scribd.com/doc/26338581/Vjekoslav-Klai%C4%87-CRVENA-HRVATSKA Crvena Hrvatska i Crvena Rusija] Hrvatsko kolo, Matica hrvatska, Zagreb, 1927.&lt;/ref&gt; Od novijih hrvatskih povjesničara ''Nestorovu kroniku'' tek usputno spominje Neven Budak u jednoj od svojih novijih knjiga. Na kraju krajeva, ''Nestorova kronika'' do danas nije čak ni prevedena na hrvatski jezik niti ne postoji kritičko izdanje tog povijesnog izvora.

U tom djelu iznesena je povijest zbivanja na prostoru koji su nastavala istočnoslavenska plemena: od Finskoga zaljeva, Iljmenskoga jezera i Novgoroda na sjeveru pa uz porječje rijeke Dnjepar sve do Crnoga mora. Povijesni dio kronike prati događaje od 9. st. nadalje na prostoru gdje se začela formirati prostrana slavenska država pod vodstvom knezova dinastije Rurik, podrijetlom iz Skandinavije. Ta je država imala svoje glavno središte u gradu Kijevu  na Dnjepru, glavnoj prometnoj žili kucavici tog dijela Europe, te je u historiografiji postala poznata pod nazivom '''''Kijevska Rus'''''. Nestor nabraja slavenska plemena koja su živjela na tim ogromnim prostorima. Među osam plemena koja su nastavala područje današnje Ukrajine, spominje i Hrvate. Hrvati na području  Ukrajine su u Nestorovu djelu spomenuti tri puta: u općem dijelu u glavi 9, gdje kaže: 

 „I živjahu v mire Poljane i Derevljane i Sever i Radimiči i Vjatiči i Hr'vate. Dulebi že živjahu po Bugu, kde nine Volinjane, a Onliči (Uliči) i Tiverci sedjahu po Bugu i po Dnjestru i prisjedjahu k Dunajevi...“

te dva puta datirano, vezano uz ratove: u glavi 21. o vojni kijevskoga kneza Olega na Grke i Carigrad godine 904.-907., piše ovako: 

 „V leto ... ide Oleg na Greki, Igorja ostaviv v Kijeve; poja že množstvo Varjag i Sloven i Čjudi i Kriviči i Merjon i Poljani i Sever i Derevljani i Radimiči i Hr'vati i Dulebi i Tiverci ... I s njimi vsemi poide Oleg na konjeh i v korableh (2000) ... i priđe k Cesargorodu (Carigradu)“. 

U glavi 45. o vojnama kijevskoga kneza Vladimira piše:
 „V leto (993.) ide Volodomer na Hr'vati. Prišeđ'šju že jemu s vojni hrvatskija, se Pečenezi pridoše po onoj storone ot (rijeke) Souli ... „ 
  
O tome je povjesničar Vjekoslav Klaić zapisao: 
 „Ova tri mjesta u Nestorovu ljetopisu svjedoče očito da je već mnogo prije god. 862. i poslije kroz čitavo X. stoljeće ... živjelo neko slavensko pleme Hrvata, te da je to pleme u X. st. bilo više ili manje zavisno od ruskih knezova u Kijevu, dok nije sv. Vladimir god. 993. na nj poveo ''hrvatsku vojnu''.&quot;&lt;ref&gt;Vjekoslav Klaić: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija, u: Hrvatsko Kolo, knjiga VIII, Zagreb 1927.(redovno izdanje Matice hrvatske za g. 1925. i 1926.)&lt;/ref&gt;

Nestor Hrvate spominje uglavnom prije Duljeba (Volinjana), a poslije Radimiča. Iz toga se zaključuje da su obitavali u susjedstvu Duljeba, odnosno Volinjana, a to je zapadni dio današnje Ukrajine oko izvora rijeke Bug i gornjeg toka rijeke Dnjestar, regija oko gradova Lavova (Lviv), Rohatyn, Halič (Galič) i Ternopil.

== 15. Arheološka istraživanja u zapadnoj Ukrajini ==

Radovi ukrajinskih arheologa još od 1960-ih godina, a naročito posljednjih desetljeća otkrili su na tom području gornjega Podnestrovlja ostatke niza naselja i gradina koje datiraju u period od 6. do 10. stoljeća.  
Arheološka iskapanja u zapadnoj Ukrajini između 1981. i 1995. otkrila su lokalitete ranosrednjovjekovnih gradova u Prikarpatiji i zapadnoj Podoliji, datirane od 9. do 11. stoljeća. 

Riječ je o utvrđenim naseljima različitog opsega: 65% njih bilo je površine oko 0,2 hektra; 20% oko 2 hektra i oko 15% njih s više od 2 hektra. 

U regiji Prikarpatija i zap. Podolija nađeno je više od 35 gradova, od kojih su veliki smješteni na lokacijama danas poznatima kao: Plisnesk, Stilsko, Terebovlia, Halič, Revno, Lviv, Lukovišče, Rokitne, u regiji Roztočia, itd. Samo 12 od tih 36 gradova preživjelo je do 14. stoljeća.&lt;ref&gt;Korčinskij, Orest: Bijeli Hrvati i problem formiranja države u Prikarpatju, u: Bijeli Hrvati I, Rijeka 2006.&lt;/ref&gt; 
 
UNESCO u projektu zaštite kulturne i povijesne baštine ''Wooden Tserkvas of the Carpathian region in Poland and Ukraine'' spominje nalazišta dvaju velikih „gradova“ čiji ostatci su otkriveni kod današnjih sela ''Pidhoroddya'' (Podgrađe) i ''Lykovyšče'' kod današnjega grada Rohatyna, datirane u period između 6. i 8. stoljeća, a povezuje ih se s Hrvatima.&lt;ref&gt;Warsaw-Kiew 2011 https://whc.unesco.org/uploads/nominations/1424.pdf&lt;/ref&gt;

Hrvatima se pripisuju dva „goroda“ (ukr. ''horoda'') neobično velikih dimenzija u kojima su mogli stanovati desetci tisuća ljudi: ''Plisnesk'', površinom od 450 hektara, uključujući utvrdu s vjerskim poganskim centrom, sve okruženo sa 7 dugačkih i složenih linija obrane te nekoliko manjih naselja u blizini; otkriveno je i više od 142 pogrebnih humaka  (tumuli ili kurgani) koji sadrže pogrebe na oba načina: i kremacijske (paljevinske) i inhumacijske (ukopne). 

Lokalitet ''Plisnesk'' smješten je blizu sela ''Pidhirtsi'', i od 2015. zaštićen je kao „Povijesni i kulturni rezervat“ (Ancient Plisnesk).

Lokalitet ''Stilsko'', od 250 ha, s utvrdom od 15 ha, obrambene linije od 10 km ukupne duljine, smješten na rijeci Kolodnica, pritoci Dnjestra. Tamo su nađeni rijetki očuvani primjeri slavenske pretkršćanske religijske arhitekture; neki povezuju da bi nađeno svetište moglo biti posvećeno možda božanstvu imenom Hors, koje se spominje u nekim srednjovjekovnim spisima. 

Do 2008. u okolici Stilskoga nađeni su ostatci i tragovi više od 50 naselja otvorenoga tipa (bez fortifikacija) koje se datira između 8. i 10. stoljeća; kao i  oko 200 pogrebnih humaka (tumuli, kurgani).

Arheolozi i povjesničari na temelju tih nalaza smatraju da je u tom dijelu Ukrajine došlo do razvoja niza gradova-država (sličnih polisima u staroj Grčkoj i drugdje) pa se stoga o Hrvatima u tom dijelu Ukrajine govori kao o „poli-centričnoj proto-naciji“ koja se nije oblikovala u jedinstvenu veću  državu. Između ostaloga, do stvaranja neke jedinstvene hrvatske države  u Podnestrovlju nije uspjelo doći jer su mnogi lokaliteti bili prekriveni ostatcima pepela i jasnim tragovima velikog požara, što se datira  na kraj 10. st. i povezuje s događajem kod Nestora spomenutim kao „hrvatska vojna“ kneza Volodimera 993. godine.
 
U to vrijeme, krajem 10. i poč. 11. st., prestali su postojati i Stilsko i Plisnesk. Međutim, treba imati na umu da je kraj 10. st. i početak  11. st. vrijeme čestih ratova, kada nakon smrti kneza Volodimera iz Kijeva (1015), to područje osvaja i pripaja poljski knez Bolesław Chrobry. Međutim, nakon faze uništenja, dalje tijekom 11. st. na nekim lokacijama se ponovno pojavljuju naselja koja s vremenom izrastaju u regionalna središta poput već spomenutoga ''Haliča'' (Galiča) po kojem je kasnije, u doba Austro-Ugarske, čitav taj prostor postao poznat kao Galicija.

== 16. Hrvati u Ukrajini (Kijevska Rus) i Bijeli Hrvati u južnoj Poljskoj – dvije zasebne i odvojene skupine ? ==

Ovdje možemo zaključiti da i pisani izvori (Nestorova kronika s kraja 11. i poč. 12. stoljeća), i arheologija pružaju pouzdana svjedočanstva o postojanju naroda imenom Hrvati u Ukrajini tijekom ranog srednjeg vijeka, najvjerojatnije već od 6. stoljeća pa sve do njihovog uključivanja u tvorevinu poznatu kao Kijevska Rus tijekom 10. stoljeća.

Dodatnu potvrdu pruža podatak vidljiv iz statističkih podataka o stanovništvu carske Rusije za godinu 1861. gdje piše da se u regiji Volinja 17 228 ljudi izjasnilo po etničkoj pripadnosti kao Horvati.[36] Nije poznato odnosi li se to samo na muškarce ili su tim brojem obuhvaćene i žene i maloljetna djeca. 

U službenim dokumentima američke vlade „United States Congress Joint Immigration Commission“, 1911. godina, piše da se poljski imigranti u SAD rođeni oko Krakova opetovano izjašnjavaju po etničkoj pripadnosti kao Bielochrovat (White Croats).

Smatramo da se izraz „Bijeli Hrvati“ odnosio posebno na Hrvate u južnoj Poljskoj, koji su smješteni zapadnije od Hrvata u Ukrajini. 
Na području južno od Krakova postoji niz hidronima i toponima koji u sebi sadrže riječ „bijela“: rijeka Biała, grad Bielsko- Biała, itd. A tu je i teza o bojama koje u određenim kulturama služe za obilježavanje strana svijeta; tako se bijela u stepskim nomadskim kulturama Euroazije dovodi u vezu sa zapadnom stranom. 

Osim toga, i u suvremenom poljskom standardnom jeziku za stranu svijeta „sjever“ ne koristi se izraz kao u ostalih slavenskih naroda, nego „północ“ što doslovno prevedeno znači „ponoć“, to jest asocirano je s mrakom i tamom, crnom bojom.. Također, riječ za jug u poljskom jeziku je „południe“ doslovno prevedeno „podne“, što asocira toplinu, svjetlost i u konačnici crvenu boju.

Premda Nestor u svojoj kronici ''Povest vremenih let'' jasno spominje Hrvate unutar prostora današnje Ukrajine, on ih ne označava epitetom “bijeli”. Ipak, na jednom mjestu navodi izraz Bijeli Hrvati, ali ih tada grupira zajedno sa Srbima i Horutanima (Karantanci). 

 По мнозѣхъ же временѣхъ сѣлѣ суть словени по Дунаеви, кде есть нынѣ Угорьская земля и Болгарьская. От тѣхъ словенъ разидошася по земьли [...] А се ти же словѣне: хорвати бѣлии, серпь и хорутане.

 Već prije mnogo vremena naselili su Slaveni područje oko Dunava, gdje su sad Ugarska i Bugarska zemlja. I ti Slaveni razišli su se po zemlji [...]. A ti Slaveni jesu: Hrvati (Bijeli Hrvati), Srbi i Horutani.

 
Očito se radi o skupinama smještenima izvan povijesnog prostora Kijevske Rusije, dakle, zapadno od nje. Ta distinkcija potvrđuje da su Hrvati u Podnestrovlju percipirani kao lokalni slavenski entitet, dok bi se pojam “Bijeli Hrvati” odnosio na one skupine koje su se nalazile zapadnije - u južnoj Poljskoj, potom na tromeđi Češke, Poljske i Njemačke: Chrouati et altera Chrowati iz ''Povelje praške biskupije'' koju donosi Cosmas iz Praga u djelu ''Chronica Boemorum'' (Lib.II, Cap. XXXVII), moguće čak u istočnoj Češkoj, što podržava suvremena češka historiografija.

U tom smislu, epitet &quot;bijeli&quot; nije etnički diferencijator, već prostorno-semantička oznaka orijentacije unutar slavenskog svijeta, što se dodatno podupire označavanjem strana svijeta bojama, u nomadskim kulturama, te jezičnim izrazima u poljskom jeziku poput północ (sjever, dosl. “ponoć”) i południe (jug, dosl. “podne”).

== 17. Kronologija pisanih izvora koji spominju ime Hrvata ==

a) razni dokumenti

Dokumenti iz ranog srednjeg vijeka koji spominju Hrvate općenito, i Bijele Hrvate, nastali su pretežno u periodu od 9. stoljeća pa do 11., odnosno 12. stoljeća.
 
Najstariji spomeni imena Hrvat (singular) i Hrvati (plural) potječu s kamenih natpisa pisanih latinskim jezikom iz jadranske Hrvatske (Dalmacija), kao i iz datiranih kneževskih isprava pisanih latinskim jezikom (Trpimirova darovnica, datirana godinom 852.) koje su sačuvane u kasnijim prijepisima. 

Od ostalih dokumenata koji spominju Hrvate na sjeveru, vjerojatno najznačajniji je tekst Povelje o  osnutke praške biskupije. Taj tekst sastavljen je oko 1080. godine na latinskom jeziku, a opisuje teritorij i granice biskupije  u vrijeme njezinog osnutka 973. godine.  Tekst praške povelje unio je u svoju Chronica Boemorum početkom 12. stoljeća Cosmas iz Praga (Praguensis).

Dokumenti koji spominju  Hrvate (pagus Chrouuati) na području stare Karantanije (danas južna Austrija) potječu mahom iz 10. stoljeća; radi se o darovnicama njemačkih careva (Otto I., Otto II., Otto III.).
O naseljima koja nose ime Hrvata u istočnoj Njemačkoj (šira okolica Leipziga) svjedoče popisi o ubiranju desetine iz 11. stoljeća, kao i toponimi koji su prepoznatljivi još i danas. 

b) historiografska djela

Od historiografskih spisa najstariji sačuvani je, kako je već spomenuto, spis ''De administrando imperio'' Konstantina VII. Porfirogeneta, sastavljen oko 950. godine.
 
Većina do danas sačuvanih kronika i ljetopisa nastalih u slavenskim zemljama potječe iz 12. stoljeća. 

Najstarija je „Povijest minulih ljeta“ (''Povest vremenih let'') koja se pripisuje redovniku Nestoru iz Kijeva (umro do 1116. ili 1119.), napisana na starocrkvenoslavenskom jeziku, a sačuvana je u nekoliko kasnijih prijepisa i redakcija. 

Najstarija poljska kronika je latinski pisana ''Gesta principum Polonorum'' (1112.-1118.) pripisana Gallu Anonimusu. 
Drugi poljski kroničar nakon Galla je bio Wincenty Kadłubek koji je napisao svoju ''Chronica'' (1190-1208).
 
Prvu češku latinski pisanu kroniku (''Chronica Boemorum'') napisao je svećenik Cosmas iz Praga (1045 – 1125).

Najstarija sačuvana kronika ili ljetopis među južnim Slavenima je latinski napisano djelo ''Sclavorum Regnum'', inače poznato kao: ''Ljetopis popa Dukljanina''. To je djelo napisao katolički svećenik iz grada Bara (danas u Crnoj Gori) koji se predstavlja kao „Gregorius presbyter Diocleas“ (Grgur svećenik Dukljanski). Danas se smatra da je djelo napisano sredinom 12. stoljeća. Povjesničari smatraju da je ovo djelo vjerodostojno tek za informacije počevši od 10. stoljeća nadalje, dok podatke o događajima i ljudima za sva ranija stoljeća smatraju ili fikcijom ili polulegendarnim pričama (kao što je vjerojatno najpoznatija epizoda iz ''Sclavorum Regnum'' o velikom Saboru (skupu, okupljanju) održanom na Duvanjskom polju u doba Svetopeleka, negdje krajem 9. stoljeća, prema unutarnjoj kronologiji samoga djela. Inače, djelo počinje mitskim, vjerojatno fikcionalnim popisom gotskih vladara koji su vladali područjem zapadnog Balkana od 5. stoljeća nadalje. U jednom trenutku spomenuti Goti postaju jednostavno – Slaveni. 

Utjecaj djela ''Sclavorum Regnum'' bio je velik na kroničare od 13. st. pa sve do početka 17. stoljeća. Čini se da je to djelo poznavao i Toma Arhiđakon iz Splita (sredina 13. stoljeća) koji je također povezivao početke slavenske prisutnosti (i doseljenje Slavena iz Poljske)  u provincijama Dalmacije i čitavog Ilirika s gotskim kraljem Totilom (prva polovica 6. stoljeća). Naravno, povijesni ostrogotski kralj Totila nije mogao dovesti Slavene iz Poljske jer je on rođen i živio i ratovao u Italiji, gdje je i umro. 

Najcjenjeniji venecijanski kroničar  14. stoljeća, Andrija Dandolo, čini se da je također poznavao djelo ''Sclavorum Regnum'', što se vidi iz njegovog spominjanja Bijele i Crvene Hrvatske. 
Djelo ''Sclavorum Regnum'' imalo je naposljetku veliki utjecaj na djelo dubrovačkog pisca i klerika Mavra Orbinija, koji  je svoje veliko povijesno djelo prožeto panslavističkim idejama napisao na talijanskom jeziku i objavio 1601. godine.

== 18. Zaključci ==

U ovom radu željeli bismo istaknuti sljedeće: iako se na povijesnim zemljovidima iz 19. stoljeća i oko godine 1900. '''''Bijela Hrvatska''''' uporno smješta na prostor zapadne Ukrajine, povijesna vrela, prije svega Nestorova kronika (kraj 11. /početak 12. stoljeća) ne podupiru takav smještaj „Bijele Hrvatske“. Nestor iz Kijeva Hrvate na prostoru Kijevske Rus (današnja Ukrajina) nikada ne naziva &quot;bijeli&quot;, nego jednostavno: Hrvati, Hr'vate, itd. Jedini puta kada navodi pojam &quot;Hrvati Bjeli&quot; u svom djelu, grupira ih zajedno sa &quot;Serbima i Horutancima&quot;, dakle s narodima izvan prostora povijesne Kijevske Rus. 

 Zaključak 1: Hrvati na prostoru stare Kijevske Rus (današnja Ukrajina) nisu &quot;Bijeli Hrvati&quot;, nego samo Hrvati.

Svi podatci sakupljeni, kako u djelu Konstantina Porfirogeneta, tako i drugi (prvenstveno češke legende o Bijelim Hrvatima i povijesni dokumenti) upućuju na to da su „Bijeli Hrvati“ ranog srednjeg vijeka bili više geografski odvojenih skupina, koje su živjele na prostoru u blizini Češke, tj. u njezinom neposrednom susjedstvu, najvjerojatnije na širem prostoru južne Poljske. 

Spomen Hrvata u zapisanim češkim legendama koje se odnose na život svetog Vaclava (latinski: Wenceslaus) kojeg je 935. godine ubio njegov rođeni brat Boleslav I. Okrutni (češki: Boleslav I. Ukrutný, † 967). Njihova majka Drahomira (Dragomira) nakon toga je iz straha pobjegla &quot;k Hrvatima&quot;/&quot;u zemlju Hrvata&quot;.

Češke kronike, poput Dalimilove kronike iz 14. stoljeća izvodile su čak podrijetlo češkog naroda, preko mitskog osnivača Čeha, iz zemlje Hrvata (Charvaty) što se ne odnosi na jadransku Hrvatsku, nego na Hrvatsku smještenu negdje na prostoru današnje Poljske, a u susjedstvu Lužičkih Srba u današnjoj Istočnoj Njemačkoj.

Nadalje najvažniji češki dokument koji spominje čak dvije skupine Hrvata, među drugim slavenskim plemenima, je tekst ''Povelja o utemeljenju praške biskupije''kojega donosi u svojoj kronici Cosma iz Praga (''Chronica Boemorum'', početak 12. stoljeća). Sam tekst spomenute povelje nastao je u drugoj polovici 11. stoljeća, a govori o granicama biskupije u vrijeme njezina utemeljenja 973. godine. 

U tekstu se navodi do kojih sve naroda, rijeka i gradova sežu granice praške biskupije. Tako piše da na sjeveru granice biskupije sežu do: &quot;... Psouane, Chruati et altera Chrowati, Zlasane...&quot;, što nam jasno daje do znanja da su negdje sjeverno od područja vlasti čeških (praških) knezova Přemyslovića, dakle sjeverno od same Češke, u drugoj polovici 10. stoljeća (973.) živjele dvije skupine Hrvata. 

Pogledamo li zemljopisnu kartu Češke i okolnih zemalja, vidimo da sjeverno od čeških granica i današnjih i povijesnih, nalazi se pokrajina Poljske danas poznata pod administrativnim nazivom: Vojvodstvo Donje-šlesko (poljski: Wojewódstwo Dolnośląskie)[čitaj: Vojevudstvo Dolnošlonskje]s danas glavnim gradom Wroclawom na rijeci Odri te njemu susjedno Vojvodstvo Opolskie, a iza toga Vojvodstvo Śląnskie (Šlesko) sa središtem u gradu Katowice. Sljedeće po redu prema istoku je Vojvodstvo Małopolskie (Malopoljsko) s glavnim gradom Krakovom (poljski: Kraków). Nakon Malopoljskog, sljedeće i posljednje vojvodstvo  na području jugoistočne poljske, koje graniči s današnjom Slovačkom na jugu i Ukrajinom na istoku, je vojvodstvo Podkarpackie.

Dakle, Hrvati na sjevernim granicama praške biskupije u 10. stoljeću najvjerojatnije su naseljavali područje jednog od prva tri spomenuta vojvodstva: Donješlesko, Opolskje ili Šlesko, budući da dokument ističe da  područje Krakova predstavlja istočne granice praške biskupije. Spomenute 3 današnje regije smještene su na jugozapadu Poljske, od granice s Njemačkom na zapadu pa do granice s Češkom na jugozapadu, i do tromeđe današnje Poljske, Češke i Slovačke. (Samo granično područje između Češke i Slovačke čini regija Moravska.)  

S druge strane, Porfirogenet, kao najraniji povijesni izvor o doseljenju Hrvata u Dalmaciju, ističe da '''''Belohrovati''''' (grčki:Βελοχροβάτοι, transliteracija: ''Belochrobatoi'') žive u susjedstvu bijelih, nekrštenih Srba, s onu stranu Mađarske, kod zemlje Boiki (Bohemija = Češka) te da kod zemlje Boiki graniče i nekrštena Srbija i nekrštena Hrvatska i Frangija (Franačka). 

Također, Porfirogenet navodi imena 7 klanova (ili 7 plemena) koji su u savezu pod vodstvom Hrvata došli u Dalmaciju. Ime jednog od te braće je i Kluk, inače ime koje se pojavljuje kao toponim upravo najčešće na prostoru istočne Češke (Kluk, Kluky) u nazivima vrlo starih sela koji su zabilježeni još u 14. stoljeću. Također, u češkom jeziku postoji imenica „kluk“, u značenju: momak, mladić, drug. Navodno, isti izraz „kluk“ poznat je i u nekim poljskim regionalnim govorima.

Nadalje, Porfirogenet u svom djelu piše da i knez Zahumlja u prvoj polovici 10. stoljeća, Mihajlo, izvodi podrijetlo svoje  obitelji s područja oko rijeke Visle.

Toma Arhiđakon iz Splita, premda piše sredinom 13. stoljeća, neovisno o Porfirogenetu, također spominje dolazak 7 ili 8 plemenitih rodova iz područja Poljske. 
'''''Horithi''''' Alfreda Velikoga, s kraja 9. stoljeća, smješteni su na prostor između Moravske i Mazovije (i opet Poljska).

 Zaključak 2: Na temelju prikupljenih podataka: iz djela Konstantina VII Porfirogeneta o smještaju Bijelih Hrvata (sredina 10. st.), iz hagiografskih djela o smrti svetog Vaclava (935. godine), iz teksta Povelje o osnutku i granicama praške biskupije (973. godine), iz djela Alfreda Velikog o smještaju Horitha (9. stoljeće),iz podatka kod Porfirogeneta o podrijetlu obitelji kneza Mihajla (prva polovica 10. stoljeća) te u konačnici i podatak o podrijetlu 7 ili 8 plemenitih rodova  od Lingona, iz Poljske, kod Tome Arhiđakona (sredina 13. stoljeća) koji se oslanja na starije izvore, ne preostaje nam drugo nego da zaključimo da se Bijela Hrvatska nalazila u prvoj polovici i sredinom 10. stoljeća na prostoru današnje jugozapadne i južne Poljske (povijesni prostor regije Šleske ili Šlezije, a možda i Malopoljske oko Krakova).
 

'''Put i smjer seobe od sjevera prema Jadranu''' 
 
Iz '''''Bijele Hrvatske''''' Hrvati su u savezu s drugim slavenskim rodovima migrirali na jug preko Češke u današnju južnu Austriju (srednjovjekovna Karantanija) gdje su zabilježeni brojni slavenski toponimi, među njima i Crowati, Chrouatti, itd., čak i za veća područja, kao što je šire područje Klagenfurta. Potvrdu slavenske toponimije i one vezane baš uz Hrvate nalazimo u imenu oveće župe (pagus Chruuati) na širem području oko današnjeg Klagenfurta što je potvrđeno u nizu dokumenata careva ottonske dinastije (Otto I., II., III. ) iz 10. stoljeća, što je pretočeno u povijesne zemljovide objavljene u Njemačkoj ....

Uslijed seobi na zapad i jug iz prostora Bijele Hrvatske (Poljska), neka područja naselile su brojnije hrvatske skupine, a na drugim mjestima riječ je bila o svega nekoliko manjih naselja, kao što je bio slučaj, kako se čini, na prostoru oko Leipziga i Hallea u istočnoj Njemačkoj. 

 Zaključak 3: '''''Bijela Hrvatska''''', smještena na prostorima današnje jugozapadne i južne Poljske, bila je dio šireg područja naseljavanja skupina pod imenom ''Horvat/Hrovat/Harvat/ Hrvat''.To potvrđuju izvorni dokumenti i toponimija s prostora današnje južne Austrije (njemački: Kärnten, hrvatski: Koruška, stara povijesna Carantania, Carentana ili Carinthia iz izvora); dokumenti iz 11. stoljeća iz okolice Leipziga te tamošnja još danas uočljiva toponimija. Svjedočanstvo o velikoj skupini Hrvata u Ukrajini ostavlja nam Nestor iz Kijeva u svom djelu &quot;Povijest minulih ljeta&quot; (''Povest vremenih let)''. 

 Zaključak 4: Nije bila riječ o jednom kompaktnom prostornom kontinuitetu, nego su skupine pod imenom Horvat/Harvat/Hrovat/Hrvat živjele na velikom prostoru ispresijecane naseljima drugih slavenskih skupina, što je bila posljedica seoba i migracija. Područja koja su naseljavale skupine pod hrvatskim imenom nalaze se, potvrđeno u izvorima, od današnje '''zapadne Ukrajine''', preko '''jugozapadne i južne Poljske''' ('''Bijela Hrvatska'''), moguće i dijelova '''istočne Češke''', sve do nekoliko sela u okolici Leipziga u istočnoj Njemačkoj, te u '''južnoj Austriji'''(stara Karantanija) i u konačnici - '''u Hrvatskoj na Jadranu''', s tim da je zabilježeno postojanje hidronima Horvatska '''u zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja''' (stara Slavonija). Pojedinačni toponimi koji sadrže ime Hrvat zabilježeni su i u susjednim zemljama: u Sloveniji, Srbiji (Hrtkovci) i drugdje na Balkanu, sve do Grčke. 

U takvom kontekstu prilika na terenu, Porfirogenet je napisao da Veliku ili Bijelu Hrvatsku pljačkaju Frangi, Mađari i Pečenezi. Koliko nam je poznato Hrvate u Podnestrovlju u zapadnoj Ukrajini nisu pljačkali Frangi/Franci, ali su ih pljačkali Pečenezi i mogli su ih pljačkati Mađari. Hrvate na jugozapadu Poljske nisu pljačkali Pečenezi, nego Franci i Mađari u prvoj polovici 10. stoljeća. Iz tih razloga, Porfirogenetov smještaj Bijele ili Velike Hrvatske je okvirno točan: između Franaka na zapadu, Mađara na jugu i Pečenega na istoku. 

 Zaključak 5: Porfirogenet je položaj Bijele ili Velike Hrvatske sasvim dobro posložio i opisao, obzirom na stanje kartografije i ukupno geografije u 10. stoljeću. Caru-piscu  ne može se ništa zamjerati niti predbacivati, ako je u svojoj predodžbi uslijed informacija koje je imao i dobio o Hrvatima na sjeveru, povezao i pomiješao u jednu cjelinu Bijele Hrvate s tromeđe Češke, Poljske i Njemačke te Mađarske (koja je obuhvaćala tada i Slovačku) s Hrvatima u Ukrajini o kojima je možda također čuo. Također, treba ustvrditi da iz fizičkog očišta promatrača u Konstantinopolu, Bijela ili Velika Hrvatska uistinu je smještena iza Mađarske, &quot;s onu stranu Mađarske&quot;, naročito ako uzmemo u obzir da je današnja Slovačka bila dio tadašnje Ugarske/Mađarske. Fizička pozicija promatrača u Konstantinopolu tada doista daje smještaj Bijele ili Velike Hrvatske u južnu i jugozapadnu Poljsku, kako je to istaknuto izrazima &quot;tamo od Mađarske, s onu stranu Mađarske&quot; u poglavljima 31 i poglavlju 32 gdje se spominje u oba ta poglavlja Bijele Hrvate u susjedstvu Bijelih Srba.  

 Zaključak 6: Put i smjer (pravac) seobi Hrvata. Ukupna slika seoba  Hrvata koja nam se ocrtava iz ovih istraživanja: iz Ukrajine Hrvati su migrirali na zapad preko južne Poljske (Bijela Hrvatska) sve do Češke, a odatle preko južne Austrije (Karantanija/Koruška) sve do Jadrana. 

 Zaključak 7: Oni Hrvati koji su ostali tamo na sjeveru, u ''Velikoj'' ili ''Bijeloj Hrvatskoj'', s vremenom su u procesu etnogeneze postali sastavni dio tamošnjih nacija: u prvom redu Poljaka, a potom vjerojatno i Čeha. Današnji preostatci slavenskih govornika na prostoru austrijske Koruške (stara Karantanija) danas se izjašnjavaju kao pripadnici slovenske nacionalne manjine, što nije čudno obzirom na to da im je Slovenija tijekom više od tisuću godina života i razvoja bila najbliže i jezično i geografsko područje uz koje su bili neposredno fizički vezani. Premda je stanovništvo stare Karantanije pripadalo, kako se čini, različitim slavenskim skupinama, Hrvati su među karantanskim Slavenima jedna od dokumentima najbolje posvjedočenih skupina. 

Hrvati u Ukrajini postupno su se ne asimilirali, nego transformirali na onim područjima svog obitavanja, budući da je bila riječ o velikim hrvatskim skupinama, okupljenima oko velikih ranosrednjovjekovnih naselja. 

 Zaključak 8: Nominalni identitet Hrvata u Ukrajini se tijekom vremena mijenjao: od regionalnog identiteta Galiča/Haličizne u 12. i 13. stoljeću, kada ta područja Lavova/Lviva i Galiča postaju uzdignuta na rang kraljevstva nakon raspada Kijevske Rus i nakon i tijekom mongolskih invazija (koje nisu bile jednokratan događaj kako se ponekad misli), pa sve do stvaranja zasebnog &quot;rutenskog&quot; ili &quot;rusinskog&quot; ili &quot;rusičkog&quot; identiteta zapadnih Ukrajinaca u gornjem Podnjestrovlju, oko Karpatskih gora te u Podoliji. Identitet zapadnoukrajinskih Rusina ili Rusiča ili Rutena opet sadrži u sebi potpodjele na: Lemke, Bojke i Hutsule.

== Bilješke ==
&lt;references/&gt;

== Povijesni izvori i literatura ==

 Konstantin Porfirogenet: ''O upravljanju carstvom'', Zagreb 1994.

 Neven Budak: * ''Prva stoljeća Hrvatske'', Zagreb 1994.
              * ''Hrvatska povijest od 550. do 1100.'', Zagreb 2018.

 Franjo Rački: ''Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća'', Zagreb 2009.

 Vjekoslav Klaić: * ''Povijest Hrvata'', Zagreb 1974.
                  * ''Crvena Hrvatska i Crvena Rusija'', u: Hrvatsko Kolo, MH, Zagreb 1927.

 Nada Klaić: ''Povijest Hrvata u srednjem vijeku'', Zagreb 1990.

 Hrvoje Gračanin: ''Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća)'', Zagreb 2011.

 Paulus Diaconus: ''Historia Langobardorum''/ Pavao Đakon: ''Povijest Langobarda'', Zagreb 2010. 

 Lujo Margetić: * ''O etnogenezi Hrvata i Slavena'', Split 2007.
                * ''„Dolazak Hrvata“/“Ankunft der Kroaten“'', Split 2001.

 
 Robert Matijašić: ''Povijest hrvatskih zemalja u kasnoj antici od Dioklecijana do Justinijana'', Zagreb 2012. 

 
 Mario Grčević: ''Ime „Hrvat“ u etnogenezi južnih Slavena'', Zagreb-Dubrovnik, 2019.

 Ivan Mužić: ''Hrvati i autohtonost'', Split 2001.

 Eduard Peričić: ''Sclavorum Regnum Grgura Barskog (Ljetopis popa Dukljanina)'', Zagreb 1991.

 Ivo Rendić Miočević: ''U potrazi za hrvatskom kolijevkom'', Split 2000.

 Franjo Vondraček: ''Češke povjesnice – dodiri s Hrvatima'', Sv. Ivan Zelina 2004.

 Cosmae Pragensis: ''Chronica Boemorum'', Berolini MCMXXIII

 Stjepan Krizin Sakač: ''Hrvati do stoljeća VII. (Izabrani radovi o hrvatskoj etnogenezi, I. dio)'', Zagreb 2000.


 ''Bijeli Hrvati 1'': (zbornik radova: J. Bechcicki, F. Dvornik, G. Iljinskij, O. Korčinskij, T. Lehr-Spławiński,T. Lewicki, O. Malyckij, L.Peřich, N. Pintarić, O. Strižak, E. Šimek, M. Vach, J. Widajewicz), Rijeka 2006.

 Evgen Paščenko: ''Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine'', Zagreb 1999. 

 Stjepan Pantelić: ''Najstarija povijest Hrvata'', Mainz 1993.

 Alemko Gluhak: ''Porijeklo imena Hrvat'', Zagreb 1990.

 Ranko Matasović: ''Ime Hrvata'', Zagreb 2019.

 D. J. Alimov: ''Hrvati, kult Peruna i slavenski gentilizam'' (Komentari na hipotezu Ante Miloševića o identitetu Porina i Peruna), Starohrvatska Prosvjeta III (42), 141-164 

 Stjepan Antoljak: ''Hrvati u Karantaniji'', Skopje 1956.

[[Kategorija:Hrvatska povijest|Hrvatska povijest]]
[[Kategorija:Historiografija]]
[[Kategorija:Znanstveni radovi]]
[[Kategorija:Krunoslav Mrkoci]]</text>
      <sha1>7vn4afhyrqvvkrdjw4uaa4gscmr16e9</sha1>
    </revision>
    <revision>
      <id>63627</id>
      <parentid>63626</parentid>
      <timestamp>2026-09-01T14:44:18Z</timestamp>
      <contributor>
        <username>Coronus Tenebrosius</username>
        <id>7277</id>
      </contributor>
      <origin>63627</origin>
      <model>wikitext</model>
      <format>text/x-wiki</format>
      <text bytes="77351" sha1="e72ljyksjadjaw5v7wnoi54dey8xrxm" xml:space="preserve">[[Krunoslav Mrkoci]]

= SMJEŠTAJ BIJELE ILI VELIKE HRVATSKE = 


== 1. Uvod ==

Najstariji povijesni izvor koji govori o dolasku Hrvata u njihovu današnju domovinu i o zemlji iz koje su došli jest djelo bizantskog&lt;ref&gt;Historiografski nazivi Bizant, Bizantsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo uvedeni su u modernoj povijesnoj znanosti radi jednostavnijeg označavanja države koja je nakon 476. godine ostala jedini politički, upravni i vojni nasljednik Rimskoga Carstva. Car Konstantin oko 330. godine osniva novu prijestolnicu Konstantinopol na mjestu starogrčke naseobine Byzantion, odakle potječe i naziv Bizant. Država je trajala gotovo tisuću godina (476.–1453.) i obuhvaćala prostore današnje Grčke i Male Azije. Službena religija bila je pravoslavna, a u 7. stoljeću grčki jezik zamjenjuje latinski kao službeni. Službeni naziv države bio je grčki: ''Basileia tōn Rhōmaiōn'', a latinski: ''Imperium Romanum''.&lt;/ref&gt;
cara Konstantina VII. Porfirogeneta (905.–959.), poznato pod latinskim naslovom ''De administrando imperio''
(“O upravljanju carstvom”). Djelo je izvorno napisano grčkim jezikom, a latinski naslov ''[https://archive.org/details/porphyrogenitus-1967-dai/page/153/mode/2up De administrando imperio]'' dali su mu kasniji europski priređivači i izdavači.&lt;ref&gt;Prvo tiskano izdanje djela ''De administrando imperio'' priredio je Ioannes Meursius 1611. godine. [https://archive.org/details/constantiniimper00cons Constantini Imperatoris Porphyrogeniti De administrando imperio (latinski tekst, 1611)]
&lt;/ref&gt;

Car Konstantin svoje je djelo zamislio kao priručnik i izvor pouzdanih informacija o susjednim narodima i državama, namijenjen svome maloljetnom sinu i prijestolonasljedniku Romanu (938.–963.). Prema podatcima unutar samog teksta, djelo je nastalo između 948. i 952. godine, pa se kao okvirna godina nastanka obično uzima 950.

Poglavlja 30. i 31. djela ''De administrando imperio'' (dalje: DAI) sadrže hrvatsku origo gentis, tj. priču o podrijetlu naroda. Hrvati nisu jedini slavenski narod koji ima zabilježenu predaju o “zemlji iz koje su došli” u svoja sadašnja obitavališta.&lt;ref&gt;Češka tradicija također poznaje predaje o podrijetlu (npr. Dalimilova kronika, 14. st.). Kijevski ljetopisac Nestor (kraj 11./početak 12. st.) daje izvornu priču o podrijetlu Slavena. Pradomovinu smješta u Podunavlje, odakle su se, prema njemu, Slaveni pod pritiskom Vlaha/Voloha (što se možda odnosi na Rimljane i vrijeme njihovog dolaska na područje srednjeg i donjeg Dunava; međutim, moguće je da se odnosi i na Kelte/Gale te na njihovu ekspanziju u 4. st. pr. Krista) pomaknuli prema sjeveru, na područje oko Visle. Nestor navodi da su tom migracijom nastali Ljahi/Lahi (Lehi), tj. poljska slavenska plemena, a od njih istočnoslavenski Radimiči i Vjatiči.&lt;/ref&gt;
Međutim, Porfirogenetova priča o podrijetlu i dolasku Hrvata na Jadran, izložena u dvjema različitim verzijama, razlikuje se nizom detalja i datiranim povijesnim kontekstom (Avari, car Heraklije /610.–641./) od drugih takvih predaja o podrijetlu slavenskih naroda.

'''Naziv ''Bijela ili Velika Hrvatska''
'''

Pojam „Bijela ili Velika Hrvatska“, koji je i u naslovu ovog rada, proizlazi iz samog Porfirogenetova djela gdje u posljednjem odlomku poglavlja 31 piše: 
 
 „Ὅτι ἣ μεγάλη Χρωβατία, ἣ καὶ ἄσπρη ἐπονομαζομένη, ἀβάπτιστος τυγχάνει μέχρι τῆς σήμερον, καθὼς καὶ οἱ πλησιάζοντες αὐτὴν Σέρβλοι.“

Što doslovno znači: 

 “Jer Velika Hrvatska, koja se također naziva Bijelom, jest nekrštena sve do današnjega dana, kao i Srbi koji joj se nalaze u blizini.” 


Određen broj autora i istraživača koji su se bavili Porfirogenetovim tekstom smatraju da u jezičnom kontekstu Porfirogenetova vremena izraz „he megale“ osim doslovnog značenja „velika“, imao je također i značenje „stara“, valjda pod utjecajem upotrebe latinskog &quot;maior&quot; (značenje: 1.veći, 2. stariji). 

Naime, u bizantskoj etnografiji pridjev μεγάλη (‘velika’) često ne označuje samo veličinu, nego i starinu, tj. izvorno, matično područje. To značenje odgovara i latinskom &quot;maior&quot;', koji se u rimskim geografskim i etnografskim tekstovima redovito upotrebljavao u značenju ‘stariji’, ‘prvotni’, ‘matični’. Stoga dio istraživača smatra da Porfirogenetov izraz ‘he megale Chrovatia’ znači ‘izvorna’ ili ‘stara Hrvatska’, a ne nužno ‘velika’ u prostornom smislu.”

Ovdje nam je cilj temeljem podataka sadržanih u povijesnim izvorima (razni dokumenti, kronike i ljetopisi) utvrditi zemljopisni položaj Bijele ili Velike Hrvatske. U ovu svrhu, osim izričitih podataka o Hrvatima sadržanih u dokumentima i historiografskim spisima, koristit ćemo saznanja iz područja toponimije, hidronimije, antroponimije, kao i spoznaje suvremene lingvistike i arheologije. 

[[File:Location of White Croatia and White Serbia in 560.jpg|thumb|alt=Karta smještaja Bijele Hrvatske i Bijele Srbije oko 560. godine|Karta smještaja Bijele Hrvatske i Bijele Srbije oko 560. godine prema ranosrednjovjekovnim izvorima]]

== 2. ''De administrando imperio'': ''Poglavlje 30''  (dio o Hrvatima) &lt;ref&gt;prijevod: Nikola pl. Tomašić (1864-1918) pravnik, sveučilišni profesor, financijski 
stručnjak (obnašao vodeće položaje u nizu banaka), političar, saborski zastupnik, 
povjesničar (Temelji hrvatskoga državnoga prava, 1909), poliglot, vrstan znalac klasičnih 
jezika, a od 1910.-1912. ban Hrvatske i Slavonije.&lt;/ref&gt; ==

 Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje, gdje su sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod, naime petero braće Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivši se od njih skupa s narodom svojim, dođoše u Dalmaciju i nađoše ondje Avare koji držaše tu zemlju.&lt;ref&gt;Κλουκας (Kloukas), Λόβελος (Lobelos), Κοσέντζης (Kosentzes), Μουχλώ (Mouchlo), 
Χρωβάτος (Chrobatos), Τουγά (Touga), Βουγά (Bouga); izgovor: [Klukas, Lovelos, 
Kosencis, Muhlo, Hrovatos, Tuga, Buga].&lt;/ref&gt; I neko vrijeme ratujući jedni s drugima, nadjačaju Hrvati i jedne od Avara pokolju, a ostale prisile da im se pokore. Od toga doba ovladaše tom zemljom Hrvati. A ima još uvijek u Hrvatskoj potomaka Avara i pozna im se da su Avari.
 

 Ostali pak Hrvati ostadoše kod Frangije, i zovu se danas Bjelohrvati, imajući svoga vlastitoga Arhonta, a podložni su Otonu Velikomu, kralju Frangije i Saske. Oni su nekršteni, a ulaze s Turcima (Mađarima) u tazbine (savezništva) i prijateljstva. 

 Od onih se pak Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest i ovladaše Ilirikom i Panonijom. I ovi imahu samosvojnog arhonta, koji tek šiljahu prijateljske darove arhontu Hrvatske. Ali nakon stanovitoga vremena padnu i oni Hrvati u Dalmaciji pod Franke, kamo su i prije, dok bjehu u njihovoj zemlji potpadali. 

 A bili su Franci protiv njih tako nesmiljeni, da i naprščad (dojenčad) hrvatsku ubijahu i psima ih bacahu. Ne mogavši Hrvati to od Franaka podnašati, odmetnu se od njih i poubijaju arhonte koje od njih imađahu. Toga radi diže se na njih iz Frangije velika vojska, i vojevaše jedni s drugima sedam godina, napokon teško nadvladaju Hrvati, i pogube Franke sve i njihova arhonta Kocila. 

 Ostavši od onda samosvojni i samovlasni, zatraže od Rima sv. Krst. I poslaše im biskupe i pokrste ih za vlade Porina njihovoga arhonta. 

 Zemlja je njihova podijeljena u 11 županija: Hlijevansku (Livno), Cetinsku, Imotsku, Plivanjsku, Pesentsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku (Sidraga), Ninsku, a Ban njihov vlada Krbavom, Likom i Gackom. 

 Rečena Hrvatska i ostali Sloveni&lt;ref&gt;Sloveni - Slaveni su sami sebe nazivali kako proizlazi iz djela Crnorizca Hrabara, 
Nestorove kronike i drugih: Slovene/Slovjene. Bizantski pisci (Prokopije, Menander, 
Teofilakt, Nikefor i drugi) pišu: Sklabenoi [izgovor: Sklavenoí], Sklabenous [Sklavenus], 
Sklabinoi [Sklavinoi]. Car Konstantin u spisu De adm. imp. koristi tri oblika: Sklabenoi 
[Sklavenoi], Sklaboi [Sklavoi] i Sklabinioi [Sklavinioi].&lt;/ref&gt;
  ovako su položeni: Dioklija primiče se kastelima Dračkima, naime Lješu (Elisu), Ulcinju (Helkinije) i Baru (Antibar) i ide do Kotora, a u gorama primiče se Srbiji. Od grada Kotora započinje se arhontija Trebinjska i pruža se do Raguze (Dubrovnik), a u gorama susjedna je Srbiji. Od Raguze započimlje se arhontija Zahumljana i pruža se do Neretve &lt;ref&gt;Konstantin piše Orontios umjesto Naróntios (Narón u Strabona).&lt;/ref&gt;
 rijeke, na strani morskoj primiče se Paganom a prema gorama na sjever primiče se Hrvatom, sučelice pak Srbiji.
 
&lt;center&gt;
[[File:Pagania Zahumlje Travunia Duklja.png|600px|alt=Karta hrvatskih i susjednih sklavinija u 9. stoljeću|Karta hrvatskih i susjednih sklavinija u 9. stoljeću]]
&lt;/center&gt;

 Od rijeke Neretve počinje Paganija i pruža se do rijeke Cetine, a ima tri županije, i to: Rastok, Mokro i Dalen. Od ovih dvije županije , to jest Rastok i Mokro leže uz more. Ove imaju i sagene (lađe). Dalen je pak daleko od mora, a njegovi stanovnici žive od poljskoga gospodarstva.  

 Susjedna su Paganom 4 otoka: Mljet, Korčula, Brač i Hvar, vrlo lijepa i plodna, ali s pustim gradovima i množinom močvara. Žitelji njihovi drže blaga (stoku) i žive od njega. 

 Od Cetine pak rijeke započimlje zemlja Hrvatska i proteže se primorjem do međa istarskih, to jest do grada Labina. U gorama ponešto i preseže temat istarski; primiče se pak kod Cetine i Hlijevna zemlji srpskoj jer zemlja srpska sučelice je sa svim ostalim zemljama, a na sjeveru primiče se Hrvatskoj, na jugu pak Bugarskoj. 

 Odkada dođoše rečeni Sloveni, ovladaše cijelom zemljom Dalmacijom. Romajski pak gradovi obrađivahu otoke i življahu od njih. Ali od Pagana (Neretvana) svagdan u roblje odvođeni i ubijani, ostaviše otoke, želeći na kopnu raditi zemlju. U tom ih pak spriječavahu Hrvati jer ne davahu njima danak, već sve što danas daju Slovenima, to davahu strategu (bizantskom zapovjedniku). 

 Ne mogavši tako živjeti, pristupiše Baziliju (*Bazilije I. Makedonac, 867.- 886.) slavnome caru i podučiše ga o svemu rečenom. Slavni ovaj car Bazilije naredi da sve što se davalo strategu, podaju Sovenima, da u miru žive s njima; samo malo nešto da daju strategu, tek da se pokaže njihovo podaništvo i  podvrženost romajskim carevima i njihovu strategu. 

 I odonda su svi ti gradovi tributarni Slovenima i plaćaju im danak, i to grad Split 200 nomismata, grad Trogir 100, grad Zadar 110, grad Osor 100, grad Rab 100, grad Krk 100, tako da je zajedno 710 nomismata, osim vina i drugih različnih stvari, jer to davahu još povrh onih nomismata. Grad pak Raguza (Dubrovnik) leži među dvjema zemljama, Zahumskom i Trebinjskom, a Raguzani imaju svoje vinograde u tim objema zemljama i plaćaju arhontu zahumskom 21, a arhontu trebinjskome 36 nomismata. &quot;

==3. Analiza i interpretacija: Što je ''Bagibareia''?==

 &quot;Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje (grč. Bagibareia), gdje su sada Bjelohrvati.&quot;

Mnogi istraživači smatraju da je &quot;Bagibareia&quot; zapravo Bavarska. Drugi su upozorili da &quot;Bagibareia&quot; ne može biti Bavarska,  budući da car Porfirogenet u ostalim svojim djelima za označavanje Bavarske upotrebljava drugačiji naziv; u djelu ''De thematibus'' (O temama) Porfirogenet za Bavarsku koristi izraz grč. ''Baioure''; na isto je upozorio i Stjepan Krizin Sakač  u Konstantinovu djelu &quot;''De caerimoniis aulae byzantinae''&quot;.&lt;ref&gt;  Sakač: O kavkasko-iranskom podrijetlu Hrvata, u: Hrvati do stoljeća VII., Zagreb 2000.&lt;/ref&gt; 

Vezano uz naziv Bagibareia, treba znati sljedeće. U starogrčkom jeziku slovo imenom beta (transliterirano latiničnim: B, b) čitalo se i izgovaralo kao glas /b/; međutim, glasovne promjene u govornom grčkom jeziku dovele su do toga da se u srednjovjekovno bizantsko doba u grčkim riječima glas /b/ izgovarao kao glas /v/; to je tzv. &quot;vitacizam&quot;. 

Međutim, pisci bizantskoga doba  da bi zapisali glas /b/  koji je dolazio u stranim riječima i nazivima često su se za tu svrhu i dalje služili slovom beta (B, b); tek se postupno kasnije za bilježenje glasa /b/ koji je dolazio u stranim riječima koristi sve više kombinacija slova  &quot;mp&quot;, kao u primjeru zapisivanja hrvatske titule &quot;ban&quot; kao &quot;mpanos &quot;.&lt;ref&gt; Kinnamos, tajnik cara Manuela Komnena (1143-1180) jedini je Grk osim Porfirogeneta koji spominje bana; zapisuje ga kao: mpanos. I u novogrčkom jeziku glas /b/ zapisuje se kombinacijom slova „mp”.&lt;/ref&gt; 

Porfirogenet,  dakle, u svojim tekstovima još uvijek koristi slovo beta (B,b) za zapisivanja oba glasa: i za glas /v/ kao i za glas /b/. Primjer te dvostruke upotrebe slova beta je i Porfirogenetov naziv za Hrvate koji zapisuje kao: ''Hrobatoi'', što se naravno treba čitati kao [[Hrovatoi]].

Također, druga glasovna promjena u grčkom jeziku koja se dogodila tijekom bizantskoga razdoblja je promjena starogrčkog glasovnoga skupa /gi, ge/ u izgovoru i čitanju u glas/j/; primjer starogrčki: hagia u bizantskom se izgovara kao [aja]. Tako i u primjeru riječi zapisane kao Bagibareia postoji mogućnost čitanja kao: Bajvaria.&lt;ref&gt;Naročito, uzmemo li u obzir monoftongizaciju starogrčkih diftonga koja se izgovorno provodila uglavnom  izjednačavanjem glasovne vrijednosti starog diftonga prema drugom članu (u ovom slučaju: ei&gt;/i,/, u Bagibareia, izgovor: [Bajvaria])&lt;/ref&gt;
 
Uzmemo li u obzir mogućnost da je dio o Hrvatima u poglavlju 30 napisao drugi autor (različit od autora poglavlja 31), tada postoji mogućnost da je taj drugi autor upotrebljavao za Bavarsku drugi naziv nego car Porfirogenet u svojim spisima gdje koristi &quot;Baioure&quot; za Bavarsku. Međutim, ne mora uopće biti riječ o drugom autoru ili naknadnom umetku: sasvim je moguće da je sam car imao pred sobom u svojim arhivima dva različita pisana izvješća o Hrvatima, pa ih je kao takve samo prepisao.
 
Druga mogućnost značenja naziva &quot;Bagibareia&quot; bio bi naziv planine &quot;Babja gora&quot; (grč. Babeiaoreia) koji je car Konstantin, tj. pisac 30. poglavlja,  prilagodio i zapisao po sluhu. U slavenskom svijetu danas postoji više Babjih gora, a jedna od većih je Babja gora na tromeđi Poljske, Češke i Slovačke.&lt;ref&gt;{{Wikipedija|Babia Góra|en}}&lt;/ref&gt;
&lt;center&gt;
[[File:8maja2006 babiagora 035.jpg|600px|alt=Babia Góra|Babia Góra – pogled s poljske strane]]
&lt;/center&gt;

==4. Teza da je Bijela Hrvatska bila na prostoru srednjovjekovne Karantanije, tj. današnje austrijske pokrajine Kärnten (hrv. Koruška)==
Još u 19. st. prevoditelji i komentatori Porfirogeneta poput Armina Pavića (1844-1914) smatrali su da je Bagibaria &quot;Babja gora&quot;, ali Pavić je smatrao da je riječ o gori u današnjoj Sloveniji, iza rijeke Kupe, pa bi iz toga proizlazilo da su Hrvati prije dolaska u Dalmaciju  živjeli na prostoru provincije Norik, tj. u srednjovjekovnoj Karantaniji (latinski: Carantania, Carentana, Carinthia; danas Kärnten/Koruška u južnoj Austriji) gdje je potvrđeno postojanje toponima koji sadrže ime Hrvati, kao i čitave šire regije oko Klagenfurta koja se u starim zemljovidima naziva  Crowati.&lt;ref&gt;[https://i0.wp.com/www.jassa.org/wp-content/uploads/2020/07/BRIGHT.png Karta – Spruner–Menke Atlas (In Nomine Jassa)]&lt;/ref&gt; &lt;ref&gt;[https://www.jassa.org/?p=16812 Spruner–Menke Atlas – In Nomine Jassa]&lt;/ref&gt;

To mišljenje A. Pavića zastupala je kasnije i značajna hrvatska povjesničarka Nada Klaić  koja je smatrala da je upravo stara Karantanija &quot;Velika ili Bijela Hrvatska&quot; o kojoj izvještava djelo ''De administrando imperio''.&lt;ref&gt;Nada Klaić (1920-1988) hrvatska povjesničarka — 
[https://hr.wikipedia.org/wiki/Nada_Klai%C4%87 Nada Klaić (hrvatska Wikipedija)].&lt;/ref&gt;

Međutim, prema podatcima u  poglavlju 31 o smještaju Bijele Hrvatske između Frangije na zapadu, Mađara na jugu i Pečenega koji ih napadaju s istoka, te o udaljenosti Bijele Hrvatske 30 dana putovanja od mora, Karantanija smještajem ne odgovara ni jednom od dva kriterija: najbliže more Koruškoj je Jadransko i do njega sigurno nema 30 dana puta; također, Karantaniju nisu napadali Pečenezi iz pravca istoka, nego su je s istoka mogli napadati samo Mađari. 

Stara Karantanija nikako nije mogla biti Bijela ili Velika Hrvatska kako je to smatrala Nada Klaić; tu teoriju treba odbaciti.

Problematikom prisutnosti Hrvata u Karantaniji bavio se u svom članku [http://periodica.fzf.ukim.edu.mk/godzb/GZ09(1956)/GZ09.04.%20Antoljak,%20S.%20-%20Hrvati%20u%20Karantaniji.pdf Hrvati u Karantaniji]
hrvatski povjesničar Stjepan Antoljak.&lt;ref&gt;Stjepan Antoljak (1909-1997) hrv. povjesničar; Hrvati u Karantaniji, 1956., 
Filozofski fakultet u Skopju — 
[https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Antoljak Stjepan Antoljak (hrvatska Wikipedija)].&lt;/ref&gt;
Bazirajući se na istovjetnosti pojedinih toponima u sjevernoj Dalmaciji i Lici s onima na području stare Karantanije, zastupao je mišljenje da su Hrvati doselili u Karantaniju naknadno iz Dalmacije, a ne obratno.&lt;ref&gt;Pitanjem prisutnosti Hrvata u Karantaniji bavili su se detaljno i opsežno slovenski povjesničari [https://sl.wikipedia.org/wiki/Ljudmil_Hauptmann Ljudmil Hauptmann (sl. Wikipedija)] i [https://en.wikipedia.org/wiki/Bogo_Grafenauer Bogo Grafenauer (en. Wikipedija)].&lt;/ref&gt;

==5. Teza da se Velika ili Bijela Hrvatska nalazila sjeveroistočno od Bavarske, tj. u današnjoj istočnoj Njemačkoj oko rijeke Labe==

Identifikacija naziva &quot;Bagibareia&quot; s Bavarskom navela je između ostalih i Stjepana Pantelića da u svojoj knjižici &quot;''Najstarija povijest Hrvata''&quot; (Mainz, 1993.) potraži &quot;Veliku ili Bijelu Hrvatsku&quot; Konstantina Porfirogeneta sjeverno od Bavarske, tj. na prostoru današnje istočne Njemačke oko Labe, s naročitim naglaskom na područje oko rijeke Sale između Leipziga i Hallea. 

Stjepan Pantelić (rođ. 1942. kod Virovitice) završio je studij teologije u Mainzu, stekavši tako solidno poznavanje latinskoga i njemačkoga jezika, što mu je omogućilo korištenje građe u bibliotekama i arhivima širom Njemačke u eri prije interneta.
 
Panteliću se kao povjesničaru može zamjeriti što je često olako i ishitreno donosio zaključke i tumačenja bez stvarnog utemeljenja u izvorima , kao npr. u slučaju kada je velika zapadnoslavenska plemena Abodrita te ona koja su Franci zvali Vilci (Welatabi ili Lutici) kao i Rujane ili Rugijce s otoka Rügen u Baltiku, jednostavno sve prozvao ni više ni manje nego – Hrvatima! 

Ipak, mora se Panteliću priznati da je u svojoj omanjoj knjižici (ukupno 97 str.) obilno citirao u latinskom originalu i navodio u bilješkama na dnu stranice latinske srednjovjekovne izvore od Einharda do pisama Karla Velikog  svojoj supruzi tijekom vojne protiv Avara, kao i citate iz raznih kronika i drugih dokumenata. Također, obavio je terensko istraživanje toponimije istočnog dijela Njemačke te je naišao na mjesta Gross Korbetha, Klein Korbetha i Korbetha (u srednjovjekovnim latinskim izvorima: Chruvati inferior, Chruvati superior i Chruvati) između gradova Leipziga i Halle te na grad imena Borna u okrugu Leipziga (Pantelić 1993, str. 24, 25). Borna je bilo ime prvog iz franačkih izvora poznatog kneza Dalmacije i Liburnije (817.-821. godine).&lt;ref&gt;Borna (dux Guduscanorum, dux Dalmatiae, dux Dalmatiae atque Liburniae) u 
Annales regni Francorum (818–821) — latinski tekst: 
[https://www.dmgh.de/mgh_ss_rer_germ_6 Annales regni Francorum].&lt;/ref&gt;
 
  
Također, Pantelić je sakupio niz primjera stare slavenske toponimije na prostoru istočne Njemačke, među kojima: Corwete, Curuadi, Curewate (Hersfeldski popis desetina u Friesenfeldu , kraj 9. st.); Chruuati (Kronika biskupa Thietmara, 10./11. st.); potom: Borewe, Bukuwiz, Camenitz [Kamenic], Zebegore, Krolevitz, Deliniz (usporedi naše Delnice), Dobergast, Dobrilug, Drevenitz (usporedi Drvenik), Glina (kao Glina u Hrvatskoj), Grizlav, List, Brodizi, Plawe, Racowe, Ribnitz, Slavi, Slavia, Strela, Cosence [Kosence], Studenik, Stablo, Sporno, te Lipci (Leipzig), itd. 
   
Neosporna je činjenica da je zaista čitav prostor istočne Njemačke od Odre i Nisse pa do Labe (njem. Elbe) i Saale bio nastanjen slavenskim plemenima, kako to potvrđuju izvori, još od vremena kralja Sama (prva polovica 7. stoljeća). Ta su slavenska plemena udružena u veće plemenske saveze vodila u velikoj mjeri autonomnu politiku, čas kao saveznici Franaka protiv Saksonaca (u doba Karla Velikog), čas u ratovima protiv franačkih i kasnije njemačkih vladara, sve dok u 12. stoljeću njihova politička samostalnost nije u potpunosti dokinuta te im je nametnuto kršćanstvo i germanizacija. 

Imena knezova tih Slavena između Odre i Labe pokazuju jedan općeslavenski karakter: Draško/Thrasco, Slavomir, Sedrag, Gostimil, Dobromisl, Dobrimir, Tugomir/Tugumir, Stojnev, Mistivoj, Mistislav, Višedrag, Budivoj, Pribislav, Vratislav, Vislav, itd. 
Stoga je knjižica  Stjepana Pantelića &quot;Najstarija povijest Hrvata&quot; zapravo svojevrsni vodič kroz povijest Polapskih Slavena, od kojih su do danas slavenski identitet i jezik zadržali jedino Lužički Sorbi. 

Kao zaključak ove analize Pantelićeve knjižice možemo navesti da su se neminovno neki Hrvati naselili na prostoru oko rijeke Saale u Njemačkoj; međutim, tu se radi tek o nekoliko manjih mjesta što nikako ne može biti ona Porfirogenetova &quot;Velika ili Bijela Hrvatska&quot;. Čini se da je i sam Pantelić bio svjestan toga pa je zato pretvorio sve istočnonjemačke Slavene u Hrvate (hrvatomanija), mada je i sam navodio srednjovjekovne izvore i citate koji jasno i nedvojbeno svjedoče o specifičnim imenima tih slavenskih skupina.&lt;ref&gt;Kritički prikaz: D. Karbić o Pantelićevoj knjizi *Najstarija povijest Hrvata* (Mainz, 1993) — 
[https://hrcak.srce.hr/324259 Hrčak].&lt;/ref&gt;

==6. Problem smještaja Porfirogenetovog Ilirika==
  
 „Od onih se pak Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest i ovladaše Ilirikom i Panonijom.“ 

U djelu Tome Arhiđakona [[w:Historia Salonitana|''Historia Salonitana'']]
(oko 1250. god.) piše da hrvatskoj državi pripada: &quot;tota Maronia et Chulmiae Ducatus&quot; (Maronia =Naronia = Neretvanska) što znači: &quot; čitava neretvanska i zahumska kneževina&quot;. To je danas čitavo područje i s desne i s lijeve strane rijeke Neretve. 

Grgur Barski ili poznatiji kao Pop Dukljanin u svojem latinski pisanom djelu &quot;Sclavorum Regnum&quot; (Kraljevstvo Slavena), pisanom u 12. stoljeću, sve 4 arhontije (Duklju, Trebinje, Zahumlje i Paganiju/Neretvansku) koje spominje car Konstantin (sredina 10. st.) zove zajedničkim imenom &quot;Croatia rubea&quot; (Crvena Hrvatska).&lt;ref&gt;Eduard Peričić: ''Sclavorum Regnum Grgura Barskog'' (Ljetopis popa Dukljanina), Kršćanska sadašnjost, Zagreb,1991.&lt;/ref&gt;

Jedan od najranijih spomena pojmova &quot;Bijela i Crvena Hrvatska&quot; vezano uz Hrvate na Jadranu nalazi se u djelu mletačkog kroničara iz 14. stoljeća, imenom [[w:Andrija Dandolo|Andrija Dandolo]]. Čini se da on slijedi tekst &quot;Sclavorum Regnum&quot; Grgura Barskog (12. stoljeće), ali dodaje i vlastite nadopune.

&quot;Hrvatska kronika&quot; pisana čakavskim, koju je Marko Marulić 1500. preveo na latinski, spominje samo Bijelu Hrvatsku: &quot;od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, ča su Dalmatini Nižnji..&quot;. 

Dubrovčanin [[w:Mavro Orbini|Mavro Orbini]]
oko 1600. godine u svom panslavističkom djelu na talijanskom jeziku oslanja također na jednu verziju Grgura Barskoga te  također imenuje Crvenu i Bijelu Hrvatsku.&lt;ref&gt;[https://archive.org/details/KraljevstvoSlavenaMavroOrbini/page/n5/mode/1up Kraljevstvo Slavena – digitalna verzija (Internet Archive)]&lt;/ref&gt;


Dubrovčanin Resti također ima na str. 25 i 43: &quot;Croazia Bianca, Croazia Rossa&quot;.&lt;ref&gt;Junius Resti (1671-1735) dubrovački senator i povjesničar, autor Chroniche di Ragusa,  (obuhvaća 550.-1451.);objavljeno u: zbornik JAZU Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, vo. XXV.god. 1893.&lt;/ref&gt; 

Porfirogenet kaže da se dio od Hrvata pristiglih u Dalmaciju odvojio i ovladao Ilirikom i Panonijom. Postavlja se pitanje bi li taj Porfirogenetov pojam &quot;Ilirik&quot; mogao se odnositi možda na područje &quot;Crvene Hrvatske&quot;, koja je u kasno rimsko doba od cara Dioklecijana nadalje bila imenovana &quot;Praevalis&quot; to jest Prevalitana ? 
[[File:Ancient balkans 4thcentury.png|thumb|alt=Karta rimskog Balkana u 4. stoljeću|Karta rimskog Balkana u 4. stoljeću]]


Naziv &quot;Ilirik&quot; tijekom vremena Rimskoga Carstva, od Oktavijana Augusta pa nadalje službeno je mijenjao svoj geografski opseg. Rimljani su bili svjesni da su ''Illyrii propriae dicti'' oni na prostoru današnje Crne Gore i sjeverne Albanije, protiv čije države su vodili ratove krajem 3. st. i početkom 2. st. pr. Krista. Međutim, rimskim prodorom na područje i Dalmata i Japoda i Liburna, pa i dalje na sjever oko Siska (ratovi Oktavijana u Iliriku 36./35. pr. Kr.) čitav prostor ustanovljuju kao provinciju &quot;Illyricum&quot;. 

Nakon ustanka dvaju Batona (6. do 9. god. posl. Kr.) dotadašnji &quot;Illyricum&quot; dijele u dvije provincije &quot;Pannonia&quot; i &quot;Illyricum&quot; kojega je &quot;Dalmatia&quot; jedan dio. 

Područje srednjovjekovne Karantanije, gdje se također spominju na kartama i u dokumentima Hrvati između gornje Drave i Mure u današnjoj južnoj Austriji&lt;ref&gt;Otto I. u povelji iz 954. navodi : „in pago Crouuati“ (u župi Hrvati); Otto II. 979. „pago Chruuat“, itd.; Gluhak 1990.&lt;/ref&gt; , u rimsko doba bila je provincija Noricum, a nikada &quot;Illyricum&quot;; jedino je Dioklecijanovom reformom Norik bio uvršten u prefekturu Illyricum, ali ta administrativna podjela nije utjecala na dotadašnje nazive samih provincija. Dakle, treba jasno isključiti mogućnost da bi oni Hrvati u Karantaniji, dokumentirani pod tim imenom (Crowati, itd.) mogli biti Porfirogenetovi Hrvati koji su došli u Ilirik.&lt;ref&gt;S. Antoljak, Lj. Hauptmann i B. Grafenauer smatrali su da je Porfirogenet pod “Ilirik” mislio upravo na Karantaniju, u smislu da se dio Hrvata odvojio od onih u Dalmaciji i otišao na sjever. Ne slažemo se ovdje s takvim tumačenjem.&lt;/ref&gt;
 
Ovdje smatramo da pod izrazom „Ilirik“ kod Porfirogeneta treba razumjeti onaj Ilirik koji se nalazi južno od stare rimske provincije Dalmacije u užem smislu, a to je područje južno od rijeke Neretve, tj. onaj pravi stari Ilirik gdje su obitavali ''Illyrii propriae dicti'', što je područje ranosrednjovjekovne ''Dioklije'' cara Porfirogeneta (10. st.) i ''Dokleje'' Grgura Barskoga (12. st.), što je danas Crna Gora. 

Dakle, iz izvještaja o geografskom smještaju zasebnih slavenskih arhontija (njih 4 južno od same Hrvatske) u poglavlju 30, proizlazi da su Hrvati pristigli u provinciju Dalmaciju, zavladali i nad spomenute 4 kneževine: Duklja, Trebinje, Zahumlje i Paganija (Neretvani). 

Treći dio Hrvata, kako se kaže u ovom poglavlju, zavladao je nad Panonijom, a to je onaj dio Panonije između Drave i Save, tj. današnja sjeverna Hrvatska, u rimsko doba poznat kao &quot;Pannonia Savia&quot;. 

Postoje i neki komentatori koji smatraju da Porfirogenet ili onaj pisac koji je napisao ili dopunio poglavlje 30, pod pojmom Ilirik misli na prostor današnje Like ili možda na unutrašnjost Bosne i Hercegovine, budući da se u poglavlju 30, što treba istaknuti, ne spominje uopće zemlja Bosna (prozvana po rijeci Bosni). 

Međutim, ovdje smatramo da je pisac poglavlja 30, temeljem geografskih podataka o arhontijama Slavena, područje stare uže Bosne (uz tok same rijeke Bosne) podrazumijevao možda kao dio Srbije, budući da je ne imenuje kao zasebnu jedinicu i ne spominje u ovom poglavlju uopće. Inače, Porfirogenet tvrdi da se Hrvatska primiče Srbiji kod Cetine i Hlivna, u planinama, što bi značilo da su Hrvatska i Srbija graničile možda negdje sjeverno od toka rijeke Neretve, zaobilazeći i Neretvansku kneževinu i Zahumlje.  

Područje današnje Like teško da bi ikako moglo se računati kao Porfirogenetov &quot;Ilirik&quot;, budući da je to čitavo područje nakon dalmatsko-panonskoga ustanka ulazilo u sastav provincije Dalmacije, zajedno s Liburnijom.
 
Stoga ovdje zaključujemo da je jedini &quot;Ilirik&quot; nad kojim su Hrvati mogli zavladati pored Dalmacije i Panonije bio onaj kasnorimske Prevalitane, kojega Grgur Barski tj. Pop Dukljanin, označava kao &quot;Croatia rubea&quot; (Crvena Hrvatska).

==7. ''De administrando imperio'': ''Poglavlje 31'' (dijelovi koji se odnose na Bijelu Hrvatsku i doseljenje Hrvata)==

 &quot;Hrvati koji sada nastavaju strane Dalmacije potječu od nekrštenih Hrvata koje i Bijelima nazivlju. Oni su onkraj Turske (Mađarske), stanuju blizu Frangije, a susjedi su Slavenima, nekrštenim Srbima. [...] 

 Ovi se Hrvati utekoše k romajskom caru Herakliju, prije no što se Srbi utekoše k istome caru Herakliju, u doba kada Avari svojevavši Romane odnuda izagnaše [...] Pošto su u doba istoga romajskoga cara Heraklija ovi Romani protjerani od Avara, njihove su zemlje stajale puste.
 
 Po naređenju dakle cara Heraklija ovi Hrvati, pograbivši oružje i protjeravši  odande Avare, nastane se po odredbi cara Heraklija u toj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. 

 U ovo pak doba imali su Hrvati za arhonta Porginoga oca. 

 Car pak Heraklij pošalje i dovede iz Rima svećenike, načini od njih arhiepiskopa i episkopa i prezbitere i đakone, pa pokrsti Hrvate. Ovi Hrvati imahu u ono doba arhonta Porgu. 

 [...] Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podiže manje konjaništva i pješadije, nego li krštena Hrvatska, jer ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Mađari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagena ni kondura niti trgovačkih lađa, zato što daleko je more. Od njih do mora ima 30 dana puta, a more koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more.&quot;

Vezano uz Hrvate treba obratiti pažnju i na dio teksta u poglavlju 32: 

 &quot;O Srbljima i zemlji koju sada nastavaju&quot;, 
gdje piše: 
 &quot;[...] Srblji potječu od nekrštenih Srbalja, koje i Bijelima nazivlju, što su doma tamo od Turske (Mađarske) u kraj što zovu Boiki, gdje graniči i Frangija, kao i Velika Hrvatska, ona nekrštena i Bijelom prozvana.&quot;

== 8. Analiza i interpretacija poglavlja 31 == 

U ovom poglavlju smještaj Bijele Hrvatske je određen: onkraj Mađarske (koja je u doba prve polovice 10. st. obuhvaćala i današnju Slovačku), blizu Frangije (Njemačke), a susjedi su nekrštenim Srbima. Bijelu Hrvatsku neprekidno pljačkaju Frangi, Mađari i Pečenezi, a more do kojega silaze je 30 dana puta daleko.

Iz poglavlja 32 saznajemo da Bijeli Srbi su doma tamo od Mađarske u kraju što ga zovu Boiki, gdje graniči Frangija, kao i Velika Hrvatska.

Što možemo saznati o položaju Bijele Hrvatske iz svega ovoga? 
Dakle, Bijeli Hrvati bili su susjedi Bijelim, nekrštenim Srbima. 

Isprva smo bili skloni tumačiti da se spomenuta zemlja ''Boiki'' blizu Mađarske zapravo odnosi na zapadnoukrajinske Boike koji danas žive u pograničnom prostoru Ukrajine prema Slovačkoj i Mađarskoj, kako je to smatrao svojevremeno i povjesničar Vjekoslav Klaić. Međutim, izraz &quot;gdje graniči Frangija&quot; (odnosi se na vrijeme pisanja DAI, oko 950. godine) otklonio nas je od takvoga tumačenja. 

Naime, Frangija, tj. Njemačka kralja, a potom i cara Otona I. (936-976)  nije nikada graničila niti dopirala do Karpata, pa se onda izraz ''Boiki'' niti ne može odnositi na ukrajinske Boike. Prema tome, ''Boiki'' Konstantina Porfirogeneta bila bi ipak ''Bohemia'', tj. Češka, a znamo da su Lužički Sorbi ili Serbi smješteni i danas  sjeverno od Češke. 

 „Od njih do mora ima 30 dana puta...“

Posljednji odlomak o Bijelim Hrvatima u glavi 31. :
 
 &quot;Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podiže manje konjaništva i pješadije, negoli krštena Hrvatska, jer ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Mađari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagena ni kondura niti trgovačkih lađa, zato što daleko je more. Od njih do mora ima puta 30 dana, a more koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more.&quot; 

Naime, more koje je najbliže području Leipziga je Baltičko, a do njega nema više od 400 kilometra;  uzmemo li da skupina ljudi pješke i s natovarenim konjima dnevno prevali u prosjeku 30 km, to znači da bi put od 400 km prevalili u periodu od kakvih 13 dana, što je daleko od spomenutih kod Porfirogeneta 30 dana. 

Međutim, put od tromeđe Poljske, Češke i Slovačke (jugozapadno od Krakova), pod uvjetom da ugrubo slijedi trasu rijeke Visle, do Baltičkoga mora nema više od kakvih 800 km, što podijeljeno sa 30 km po danu daje iznos od kakvih 26 dana puta. 

Veća je ipak udaljenost od Krakova pa uz rijeku Dnjestar do Crnoga mora, što zasigurno daje duljinu puta veću oko 30 dana. Naravno, nama je danas gotovo nemoguće točno izračunati koliko bi trajalo putovanje od Krakova do Baltika ili čak do Crnog mora u prvoj polovici 10. stoljeća, jer su nam mnogi parametri takvog onodobnog putovanja nepoznati (npr. opasnosti puta, trase i staze tadašnjih trgovaca, itd.)
 
Također, komentatori citiranog odlomka u povijesnoj literaturi nisu suglasni na koje more je Porfirogent točno mislio kada kaže &quot;crno&quot; ili &quot;tamno&quot;: misli li na Baltik ili na Pontos (danas poznato kao Crno more).

Ovo nas dovodi do zaključka da je Bijela Hrvatska bila smještena u prvoj polovici 10. stoljeća u krugu zapadnoslavenskih naroda, to jest negdje u neposrednom susjedstvu Boiki ili Bohemije, blizu Srba u istočnoj Njemačkoj, a ukupno između tadašnje Ugarske (obuhvaćala i današnju Slovačku  i Mađarsku) i Franačke. Sve to zajedno ukazuje na lokaciju ''Bijele Hrvatske'' u današnjoj južnoj Poljskoj.

== 9. O razlikama između poglavlja 30 i poglavlja 31 ==

Ono što je zajedničko poglavlju 30 i poglavlju 31 je da oba ističu dolazak Hrvata iz Bijele Hrvatske i borbu Hrvata protiv Avara u kojoj Hrvati pobjeđuju Avare. U ostalim elementima ta se dva izvješća razlikuju. 

Npr. u poglavlju 30 navodi se priča o 5-oro braće i 2 sestre,  koje nema u poglavlju 31.
 
U poglavlju 30 opisuje se okrutnost Franaka prema Hrvatima i borba Hrvata protiv Franaka koja je trajala 7 godina; u poglavlju 31 vlast Franaka nad Hrvatima u Dalmaciji se ne spominje. 
Spominje se tek da je Bijela Hrvatska blizu Frangije i da Frangi (Nijemci) pljačkaju Bijelu Hrvatsku. 

Nadalje, u poglavlju 30 kaže se da su se Hrvati u Dalmaciji oslobodili vlasti Franaka i primili kršćanstvo iz Rima u doba svojega arhonta Porina; u poglavlju 31 pak kaže se da su Hrvati u Dalmaciju stigli po naređenju bizantskoga cara Heraklija (610-641), što je  važno jer ovo je '''jedina u izvorima postojeća izričita datacija dolaska Hrvata''' (dakle, prva polovica 7. stoljeća). 

Nadalje, u poglavlju 31 kaže se da su Hrvati stigli u vrijeme Porginoga oca, a da su u vrijeme samoga kneza Porge primili kršćanstvo iz Rima. (Dva različita, ali ipak slična donekle imena: Porga – Porin.)&lt;ref&gt;Novija je tendencija da se u tom imenu Porin vidi inačica imena slavenskog božanstva Peruna (poljski: Piorun).; Alimov 2015.&lt;/ref&gt;

U poglavlju 30 mnogo se spominje Frangija, Franci i kralj Oton I. Za razliku od toga, u poglavlju 31 spominje se tek bizantski car Heraklije i njegova uloga, a Franaka tamo uopće nema, osim vezano uz to da je Bijela Hrvatska blizu Frangije (Njemačke).
  
U slučaju poglavlja 30 DAI neki komentatori smatraju da ga je sastavio i zapisao drugi autor, različit od pisca poglavlja 31.

Teza o dva različita pisca i o dva različita izvještaja o dolasku Hrvata zasniva se, između ostaloga, i na stilističkoj analizi tekstova u poglavlju 30 i poglavlju 31 koja ide u prilog tezi o dva različita autora. Također, često se ističe da je pisac poglavlja 30 raspolagao drugačijim informacijama i drugačijim izvorom informacija od autora poglavlja 31.

Međutim, kao što smo već isticali, moguće je da je car Konstantin imao pred sobom, u svojim bibliotekama i arhivima, već zapisane dvije različite verzije, dva različita izvješća o Hrvatima, pa je naprosto ne mogavši se odlučiti, odlučio uvrstiti oba, prepisavši ih, pri čemu se ipak čini da je prepisano tuđe izvješće ono u poglavlju 30, dok je moguće da je izvješće u poglavlju 31 skrpao on sam. 

Za poglavlje 31 se navodi da je primjer otvorene bizantske propagande (istaknuta uloga cara Heraklija pri dolasku Hrvata u 7. stoljeću), dok se za poglavlje 30 isticalo da odražava vjerojatno hrvatsku narodnu tradiciju (predanje) o dolasku, kao i hrvatsku narodnu tradiciju/sjećanje o odnosima s Francima.

U poglavlju 30. Franci su prikazani kao nasilni okupatori protiv kojih se Hrvati bore i pobjeđuju; međutim, u stvarnosti znamo da se tek knez Panonije Ljudevit borio protiv Franaka, dok je knez Dalmacije i Liburnije, Borna, bio franački saveznik i protivnik Ljudevita Posavskog. 

Od vremena Ljudevitovog ustanka protiv Franaka pa do pisanja dodatka poglavlju 30 prošlo je po prilici nekih 130 ili 140 godina (ukoliko je poglavlje 30 napisano, kako neki istraživači poput Ančića  smatraju, 60-tih godina 10. stoljeća, u vrijeme kada hrvatski kralj Stjepan Držislav dobiva od bizantskoga cara titulu patricija).&lt;ref&gt;Alimov 2015&lt;/ref&gt; 

Međutim, ovdje se ne slažemo s tezom da poglavlje 30 nužno prenosi nekakvu „čistu“ narodnu tradiciju ili sjećanje, jer elemenata nalik sjećanju sadržanom u narodnoj priči ima u oba poglavlja.&lt;ref&gt;Margetić 2001, 127-131&lt;/ref&gt; 

U poglavlju 30, u kojem se mnogo spominju Franci, položaj Bijele Hrvatske određen je prema već spomenutoj Bagibareji, a u poglavlju 31 taj položaj određen je prema smještaju Mađara/Mađarske.   
U poglavlju 30 kaže se da Hrvati u Bijeloj Hrvatskoj ulaze u savezništva i prijateljstva s Mađarima, dok poglavlje 31 ističe da Mađari kao i Pečenezi pljačkaju Bijelu Hrvatsku.


== 10. Teza o smještaju Bijele Hrvatske na prostoru današnje istočne Češke, tj. Slavnikove kneževine == 

Prema češkoj narodnoj tradiciji Česi su u današnje češke zemlje došli sa sjevera gdje su graničili s Bijelim Srbima, a iselili su se kako bi izbjegli srpsku prevlast. Prema jednoj od tih tradicija, praotac Čeh bio je rodom Leh, a došao je iz zemlje Hrvatske, kako stoji zapisano u Dalimilovoj kronici iz 14. stoljeća. (Naravno, ne iz Hrvatske na Jadranu, nego iz Bijele Hrvatske na sjeveru.) Općenito, češka historiografija danas znatnim dijelom prihvaća tezu da su neki Hrvati bili među plemenima koja su sudjelovala u etnogenezi češkog naroda.
 
Naime, dokumenti nastali na prostoru stare Češke nekim svojim navodima daju korisne smjernice o mogućoj lokaciji Bijelih Hrvata. Tako npr. dokument Praške povelje iz 1086. godine, vezano uz osnivanje Praške biskupije 973. godine, donosi podatak da su na sjevernoj granici praške biskupije živjeli: „Psouane, Chrouati et altera Chrowati, Zlasane ...“ (Pšovani, Hrvati i drugi Hrvati, Zlašani...)&lt;ref&gt;Cosmas Praguensis, *Chronica Boemorum*, Lib. II., Cap. XXXVII&lt;/ref&gt;
[[Datoteka:Screenshot iz Chronica Boemorum Lib.II, Cap.XXXVII.png|mini|alt=Opis granica praške biskupije u vrijeme osnutka |Cosmas Praguensis, Chronica Boemorum, Lib. II., Cap. XXXVII — odlomak o granicama  praške biskupije(termini).”]]

Budući da se prema podatcima Praška biskupija tada prostirala sve do Krakova u Poljskoj, tada bi ovi Hrvati živjeli negdje na prostoru južne Poljske. 

Knez istočnog dijela današnje Češke (područje istočno od Praga oko Libica i Kutne Hore) sredinom 10. stoljeća zvao se prema povijesnim izvorima Slavnik, pa se i čitava dinastija po njemu naziva Slavnikova dinastija ili Slavnikovići. O knezu Slavniku i njegovoj obitelji izvještava prvi češki kroničar: Cosmas iz Praga početkom 12. stoljeća u djelu: ''Chronica Boemorum''.&lt;ref&gt;Cosmas iz Praga (1045-1125) svećenik, pisac, povjesničar, djelo: Chronica Boemorum&lt;/ref&gt;

Jedan od Slavnikovih sinova imenom Vojtjeh bio je na kraće vrijeme biskup Praga, a krajem 10. stoljeća (997. godine) ubijen je kao mučenik na misiji širenja evanđelja kod poganih Prusa na Baltiku. Vojtjeh je kao svetac kanoniziran već 999. godine. 
 
Drugi Slavnikov sin, Sobjeslav, dao je kovati srebrni denar u kovnici u svojem sjedištu Malin  (danas oko 3 km sjeveroistočno od grada Kutna Hora).&lt;ref&gt;natpis na kovanici: Malin civitas&lt;/ref&gt;

Glavno sjedište Slavnikove obitelji bilo je u utvrđenom mjestu Libice nad Cedlinom. U rujnu 995. godine, na blagdan sv. Vaclava, grad je bio napadnut, a svi koji su tamo zatečeni bili su pobijeni, o čemu izvještava živim opisom prvi češki kroničar Cosmas iz Praga. Samo su Vojtjeh, koji je bio tada u Italiji, i njegov brat Sobjeslav, koji je bio tada u Saksoniji, izbjegli smrt. Tako je nestala kneževska obitelj Slavnikovića (kako ih nazivaju u historiografiji) iz češke povijesti. 

Vratimo se određivanju smještaja Velike ili Bijele Hrvatske. Car Konstantin Porfirogenet koji piše svoje djelo DAI oko 950. godine, u poglavlju 31 jasno navodi: 
 &quot;Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas&quot;. 

Temeljem ovoga možemo isključiti istočnu Češku, tj. Slavnikovu kneževinu, kao „Bijelu Hrvatsku“ spomenutu u djelu Konstantina Porfirogeneta, naprosto iz razloga jer je to područje u vrijeme  pisanja DAI, oko 950., bilo već pokršteno. 

Naime, i Slavnikovi pretci, kao i čitava Češka bili su pokršteni tijekom misije  svete braće iz Soluna (Konstantin/Kyrillos i Methodios) u Velikomoravsku kneževinu (863.-885.), budući da je Češka pod svojim knezom  Bořivojem I. (oko 852.–889.), iz dinastije Přemyslovića, bila vazal Velike Moravske države. 
 
Položaj i smještaj Bijele Hrvatske treba tražiti dalje, u zemljama sjeverno i istočno od Češke.

== 11. Prostor današnje Poljske kao područje gdje je bila smještena Bijela ili nekrštena Hrvatska u prvoj polovici 10. stoljeća ==

Za razliku od prostora Češke čiji su vladari prihvatili kršćanstvo još krajem 9. stoljeća, službenom godinom pokrštenja Poljaka smatra se 966. godina, kada je knez Mieszko iz dinastije Piast oženio češku princezu Dubravku. Uvjet za vjenčanje koji je postavila sama princeza (prema poljskim kronikama) bio je da knez Mieszko prihvati krštenje.
 
Ovo nas dovodi do zaključka da je čitavo područje današnje Poljske, uključujući i južnu Poljsku i Mieszkovu Velikopoljsku kneževinu, u prvoj polovici 10. stoljeća i još oko 950., kada je Porfirogenet pisao svoje djelo, bilo nekršteno. Stoga, upravo je ovo područje južne i jugozapadne Poljske najizgledniji kandidat za ono područje gdje treba tražiti Porfirogenetovu Veliku ili Bijelu Hrvatsku. 

Još u 14. st. gradski stražari u Krakowu bili su nazivani „Charwat“. 

Početkom 20. stoljeća stotine i tisuće ljudi koji su useljavali u SAD iz okolice Krakowa izjašnjavali su se u službenim dokumentima kao Bijeli Hrvati (engl. White Croats).

Neki istraživači smatraju da se Bijeli Hrvati kriju pod imenom zabilježeno u izvorima kao Vistulani (Vislani) u južnoj Poljskoj oko Krakowa koje spominje Bavarski kartograf.

== 12. Alfred Veliki (oko 890.) i Bavarski kartograf (oko 845.) ==

Anglosaksonski kralj Alfred Veliki u „Geografiji Europe“ (888-893), oslanjajući se na Orozija (Orosius) zapisao je:

 „Sjeveroistočno od Moravljana su Dalamensae; istočno od Dalamensa su Horithi (Hrvati), a sjeverno od Dalamensa su Serviani (Srbi); na zapad su Silesiani. Sjeverno od Horitha je Mazovia ...“ 

Ovdje je bitno primijetiti da ako je Mazovija (polj. Mazowsze [izgovor: Mazovše]) sjeverno od Hrvata, tada su Hrvati smješteni u današnjoj jugoistočnoj Poljskoj. 

Drugi izvori tamo lociraju skupine koje nazivaju Vistulani (Vislani) oko Krakowa, te na jugoistoku Lendjane (Lenđani); oba ova naziva izvedena su prema geografskim odrednicama: Vislani/Vistulani prema rijeci, a Lenđani (polj. Lędzianie [Lenđjanje], izvodi se od: staroslavenski: lęda = hrv. ledina). 

Izvor koji nabraja razna slavenska plemena i njihova naselja, poznat pod nazivom „Bavarski kartograf“ (oko 845.) navodi: Lendizi. Car Konstantin Porfirogenet također ih spominje kao: Lendzanenoi. 

Poljski istraživač Tadeusz Lehr-Spławiński (1950-ih) smatrao je da je upravo ime ovih Lenđana izvor za etimologiju imena: Leh, Lah (plural polj. Lachowie). Teritorij Lenđana smatra se da se prostirao na istok od rijeke Visle, oko rijeke San, pa do rijeke Wieprz [izgovor: Vjepš] te do rijeke Bug . 

Ime rijeke Bug&lt;ref&gt;Misli se na Zapadni Bug koji izvire u zapadnoj Ukrajini, teče na sjever gdje postaje državna granica između Poljske i  Bjelorusije, a potom ulazi u Poljsku gdje se ulijeva u Vislu. Postoji i tzv. Južni Bug koji izvire nekih 150 km istočnije od izvora Zapadnoga Buga, a taj Južni Bug teče na jug i ulijeva se u Crno more.&lt;/ref&gt;  mogao bi biti izvor za ime jedne od sestara iz poglavlja 30: Buga. Poznati su iz ranosrednjovjekovnih izvora Bužani kao dio Volinjana, na granici današnje Ukrajine i Poljske.&lt;ref&gt;Vjekoslav Klaić: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija; Hrvatsko Kolo,Matica hrvatska, Zagreb 1927., str 127-130.&lt;/ref&gt; 

U Hrvatskoj, u Lici prostirala se u srednjem vijeku ''Buška župa'' ili ''Bužane''; također u Hercegovini ''Buško blato'' na jugu Livanjskoga polja.

== 13. Lingoni u djelu „Historia Salonitana“ Tome Arhiđakona iz Splita, oko 1250. godine ==

Od imena Lenđana najvjerojatnije je izvedeno i mađarsko ime za Poljaka: Lengjel, od čega je izvedeno i ime koje nalazimo u djelu Tome Arhiđakona (oko 1250): Lingoni, u onom dijelu gdje Toma Arhiđakon piše da je došlo u Dalmaciju sedam ili osam plemenitih rodova iz krajeva Poljske, od onih Lingona. 

Treba napomenuti da splitski arhiđakon Toma iz sredine 13. stoljeća najvjerojatnije nije znao grčki niti mu je djelo Konstantina Porfirogeneta (10. st.) bilo fizički dostupno, pa stoga njegova vijest o 7 ili 8 plemenitih rodova iz Poljske od Lingona zapravo je neovisno svjedočanstvo koje potvrđuje navod o 5-oro braće i 2 sestre u poglavlju 30 djela DAI Konstantina Porfirogeneta.  

Ključna razlika je u tome što Toma Arhiđakon povezuje dolazak tih 7 ili 8 rodova s vremenom ostrogotskoga kralja Totile koji je živio u prvoj polovici 6. stoljeća, dok Porfirogenet u poglavlju 31 datira dolazak Hrvata u prvu polovicu 7. stoljeća.
      
Treba napomenuti da i danas u južnoj Poljskoj postoje toponimi koji sadrže hrvatsko ime u sebi, poput: Chorwatówka [izgovor:Horvatuvka], Chorwatowa [Horvatova] ... U južnoj Poljskoj nalazi se i rijeka Tugaj čije ime podsjeća na sestru Tugu iz poglavlja 30 DAI. U jugoistočnoj Poljskoj nalazi se i rijeka Cetynia [Cetinja] koja podsjeća na Cetinu u Hrvatskoj, dok hidronim San podsjeća na rijeku Sanu. 

== 14. Hrvati u kronici  ''Povest vremenih let'' Nestora iz Kijeva ==
   
Djelo ''Povijest minulih ljeta'' ili ''Nestorova kronika'' koju je koncem 11./poč.12. st. sastavio kijevski kaluđer Nestor (+1116.) na starocrkvenoslavenskom jeziku jedan je od najvažnijih izvora koji nam daju jasne podatke o smještaju velike skupine Hrvata na prostoru današnje zapadne Ukrajine.

''Nestorova kronika'' ili ''ljetopis'', glavni je izvor za ranu povijest istočnih slavenskih plemena, međutim, ta je kronika ujedno i jedan od najzanemarenijih povijesnih izvora u hrvatskoj historiografiji. 

Od poznatijih hrvatskih povjesničara ''Nestorovom kronikom'' kao izvorom pozabavio se jedino Vjekoslav Klaić, o čemu svjedoče njegovi članci objavljeni u časopisu ''Hrvatsko Kolo'' 1920-ih godina.&lt;ref&gt;[[Vjekoslav Klaić]] – [http://www.scribd.com/doc/26338581/Vjekoslav-Klai%C4%87-CRVENA-HRVATSKA Crvena Hrvatska i Crvena Rusija] Hrvatsko kolo, Matica hrvatska, Zagreb, 1927.&lt;/ref&gt; Od novijih hrvatskih povjesničara ''Nestorovu kroniku'' tek usputno spominje Neven Budak u jednoj od svojih novijih knjiga. Na kraju krajeva, ''Nestorova kronika'' do danas nije čak ni prevedena na hrvatski jezik niti ne postoji kritičko izdanje tog povijesnog izvora.

U tom djelu iznesena je povijest zbivanja na prostoru koji su nastavala istočnoslavenska plemena: od Finskoga zaljeva, Iljmenskoga jezera i Novgoroda na sjeveru pa uz porječje rijeke Dnjepar sve do Crnoga mora. Povijesni dio kronike prati događaje od 9. st. nadalje na prostoru gdje se začela formirati prostrana slavenska država pod vodstvom knezova dinastije Rurik, podrijetlom iz Skandinavije. Ta je država imala svoje glavno središte u gradu Kijevu  na Dnjepru, glavnoj prometnoj žili kucavici tog dijela Europe, te je u historiografiji postala poznata pod nazivom '''''Kijevska Rus'''''. Nestor nabraja slavenska plemena koja su živjela na tim ogromnim prostorima. Među osam plemena koja su nastavala područje današnje Ukrajine, spominje i Hrvate. Hrvati na području  Ukrajine su u Nestorovu djelu spomenuti tri puta: u općem dijelu u glavi 9, gdje kaže: 

 „I živjahu v mire Poljane i Derevljane i Sever i Radimiči i Vjatiči i Hr'vate. Dulebi že živjahu po Bugu, kde nine Volinjane, a Onliči (Uliči) i Tiverci sedjahu po Bugu i po Dnjestru i prisjedjahu k Dunajevi...“

te dva puta datirano, vezano uz ratove: u glavi 21. o vojni kijevskoga kneza Olega na Grke i Carigrad godine 904.-907., piše ovako: 

 „V leto ... ide Oleg na Greki, Igorja ostaviv v Kijeve; poja že množstvo Varjag i Sloven i Čjudi i Kriviči i Merjon i Poljani i Sever i Derevljani i Radimiči i Hr'vati i Dulebi i Tiverci ... I s njimi vsemi poide Oleg na konjeh i v korableh (2000) ... i priđe k Cesargorodu (Carigradu)“. 

U glavi 45. o vojnama kijevskoga kneza Vladimira piše:
 „V leto (993.) ide Volodomer na Hr'vati. Prišeđ'šju že jemu s vojni hrvatskija, se Pečenezi pridoše po onoj storone ot (rijeke) Souli ... „ 
  
O tome je povjesničar Vjekoslav Klaić zapisao: 
 „Ova tri mjesta u Nestorovu ljetopisu svjedoče očito da je već mnogo prije god. 862. i poslije kroz čitavo X. stoljeće ... živjelo neko slavensko pleme Hrvata, te da je to pleme u X. st. bilo više ili manje zavisno od ruskih knezova u Kijevu, dok nije sv. Vladimir god. 993. na nj poveo ''hrvatsku vojnu''.&quot;&lt;ref&gt;Vjekoslav Klaić: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija, u: Hrvatsko Kolo, knjiga VIII, Zagreb 1927.(redovno izdanje Matice hrvatske za g. 1925. i 1926.)&lt;/ref&gt;

Nestor Hrvate spominje uglavnom prije Duljeba (Volinjana), a poslije Radimiča. Iz toga se zaključuje da su obitavali u susjedstvu Duljeba, odnosno Volinjana, a to je zapadni dio današnje Ukrajine oko izvora rijeke Bug i gornjeg toka rijeke Dnjestar, regija oko gradova Lavova (Lviv), Rohatyn, Halič (Galič) i Ternopil.

== 15. Arheološka istraživanja u zapadnoj Ukrajini ==

Radovi ukrajinskih arheologa još od 1960-ih godina, a naročito posljednjih desetljeća otkrili su na tom području gornjega Podnestrovlja ostatke niza naselja i gradina koje datiraju u period od 6. do 10. stoljeća.  
Arheološka iskapanja u zapadnoj Ukrajini između 1981. i 1995. otkrila su lokalitete ranosrednjovjekovnih gradova u Prikarpatiji i zapadnoj Podoliji, datirane od 9. do 11. stoljeća. 

Riječ je o utvrđenim naseljima različitog opsega: 65% njih bilo je površine oko 0,2 hektra; 20% oko 2 hektra i oko 15% njih s više od 2 hektra. 

U regiji Prikarpatija i zap. Podolija nađeno je više od 35 gradova, od kojih su veliki smješteni na lokacijama danas poznatima kao: Plisnesk, Stilsko, Terebovlia, Halič, Revno, Lviv, Lukovišče, Rokitne, u regiji Roztočia, itd. Samo 12 od tih 36 gradova preživjelo je do 14. stoljeća.&lt;ref&gt;Korčinskij, Orest: Bijeli Hrvati i problem formiranja države u Prikarpatju, u: Bijeli Hrvati I, Rijeka 2006.&lt;/ref&gt; 
 
UNESCO u projektu zaštite kulturne i povijesne baštine ''Wooden Tserkvas of the Carpathian region in Poland and Ukraine'' spominje nalazišta dvaju velikih „gradova“ čiji ostatci su otkriveni kod današnjih sela ''Pidhoroddya'' (Podgrađe) i ''Lykovyšče'' kod današnjega grada Rohatyna, datirane u period između 6. i 8. stoljeća, a povezuje ih se s Hrvatima.&lt;ref&gt;Warsaw-Kiew 2011 https://whc.unesco.org/uploads/nominations/1424.pdf&lt;/ref&gt;

Hrvatima se pripisuju dva „goroda“ (ukr. ''horoda'') neobično velikih dimenzija u kojima su mogli stanovati desetci tisuća ljudi: ''Plisnesk'', površinom od 450 hektara, uključujući utvrdu s vjerskim poganskim centrom, sve okruženo sa 7 dugačkih i složenih linija obrane te nekoliko manjih naselja u blizini; otkriveno je i više od 142 pogrebnih humaka  (tumuli ili kurgani) koji sadrže pogrebe na oba načina: i kremacijske (paljevinske) i inhumacijske (ukopne). 

Lokalitet ''Plisnesk'' smješten je blizu sela ''Pidhirtsi'', i od 2015. zaštićen je kao „Povijesni i kulturni rezervat“ (Ancient Plisnesk).

Lokalitet ''Stilsko'', od 250 ha, s utvrdom od 15 ha, obrambene linije od 10 km ukupne duljine, smješten na rijeci Kolodnica, pritoci Dnjestra. Tamo su nađeni rijetki očuvani primjeri slavenske pretkršćanske religijske arhitekture; neki povezuju da bi nađeno svetište moglo biti posvećeno možda božanstvu imenom Hors, koje se spominje u nekim srednjovjekovnim spisima. 

Do 2008. u okolici Stilskoga nađeni su ostatci i tragovi više od 50 naselja otvorenoga tipa (bez fortifikacija) koje se datira između 8. i 10. stoljeća; kao i  oko 200 pogrebnih humaka (tumuli, kurgani).

Arheolozi i povjesničari na temelju tih nalaza smatraju da je u tom dijelu Ukrajine došlo do razvoja niza gradova-država (sličnih polisima u staroj Grčkoj i drugdje) pa se stoga o Hrvatima u tom dijelu Ukrajine govori kao o „poli-centričnoj proto-naciji“ koja se nije oblikovala u jedinstvenu veću  državu. Između ostaloga, do stvaranja neke jedinstvene hrvatske države  u Podnestrovlju nije uspjelo doći jer su mnogi lokaliteti bili prekriveni ostatcima pepela i jasnim tragovima velikog požara, što se datira  na kraj 10. st. i povezuje s događajem kod Nestora spomenutim kao „hrvatska vojna“ kneza Volodimera 993. godine.
 
U to vrijeme, krajem 10. i poč. 11. st., prestali su postojati i Stilsko i Plisnesk. Međutim, treba imati na umu da je kraj 10. st. i početak  11. st. vrijeme čestih ratova, kada nakon smrti kneza Volodimera iz Kijeva (1015), to područje osvaja i pripaja poljski knez Bolesław Chrobry. Međutim, nakon faze uništenja, dalje tijekom 11. st. na nekim lokacijama se ponovno pojavljuju naselja koja s vremenom izrastaju u regionalna središta poput već spomenutoga ''Haliča'' (Galiča) po kojem je kasnije, u doba Austro-Ugarske, čitav taj prostor postao poznat kao Galicija.

== 16. Hrvati u Ukrajini (Kijevska Rus) i Bijeli Hrvati u južnoj Poljskoj – dvije zasebne i odvojene skupine ? ==

Ovdje možemo zaključiti da i pisani izvori (Nestorova kronika s kraja 11. i poč. 12. stoljeća), i arheologija pružaju pouzdana svjedočanstva o postojanju naroda imenom Hrvati u Ukrajini tijekom ranog srednjeg vijeka, najvjerojatnije već od 6. stoljeća pa sve do njihovog uključivanja u tvorevinu poznatu kao Kijevska Rus tijekom 10. stoljeća.

Dodatnu potvrdu pruža podatak vidljiv iz statističkih podataka o stanovništvu carske Rusije za godinu 1861. gdje piše da se u regiji Volinja 17 228 ljudi izjasnilo po etničkoj pripadnosti kao Horvati.[36] Nije poznato odnosi li se to samo na muškarce ili su tim brojem obuhvaćene i žene i maloljetna djeca. 

U službenim dokumentima američke vlade „United States Congress Joint Immigration Commission“, 1911. godina, piše da se poljski imigranti u SAD rođeni oko Krakova opetovano izjašnjavaju po etničkoj pripadnosti kao Bielochrovat (White Croats).

Smatramo da se izraz „Bijeli Hrvati“ odnosio posebno na Hrvate u južnoj Poljskoj, koji su smješteni zapadnije od Hrvata u Ukrajini. 
Na području južno od Krakova postoji niz hidronima i toponima koji u sebi sadrže riječ „bijela“: rijeka Biała, grad Bielsko- Biała, itd. A tu je i teza o bojama koje u određenim kulturama služe za obilježavanje strana svijeta; tako se bijela u stepskim nomadskim kulturama Euroazije dovodi u vezu sa zapadnom stranom. 

Osim toga, i u suvremenom poljskom standardnom jeziku za stranu svijeta „sjever“ ne koristi se izraz kao u ostalih slavenskih naroda, nego „północ“ što doslovno prevedeno znači „ponoć“, to jest asocirano je s mrakom i tamom, crnom bojom.. Također, riječ za jug u poljskom jeziku je „południe“ doslovno prevedeno „podne“, što asocira toplinu, svjetlost i u konačnici crvenu boju.

Premda Nestor u svojoj kronici ''Povest vremenih let'' jasno spominje Hrvate unutar prostora današnje Ukrajine, on ih ne označava epitetom “bijeli”. Ipak, na jednom mjestu navodi izraz Bijeli Hrvati, ali ih tada grupira zajedno sa Srbima i Horutanima (Karantanci). 

 По мнозѣхъ же временѣхъ сѣлѣ суть словени по Дунаеви, кде есть нынѣ Угорьская земля и Болгарьская. От тѣхъ словенъ разидошася по земьли [...] А се ти же словѣне: хорвати бѣлии, серпь и хорутане.

 Već prije mnogo vremena naselili su Slaveni područje oko Dunava, gdje su sad Ugarska i Bugarska zemlja. I ti Slaveni razišli su se po zemlji [...]. A ti Slaveni jesu: Hrvati (Bijeli Hrvati), Srbi i Horutani.

 
Očito se radi o skupinama smještenima izvan povijesnog prostora Kijevske Rusije, dakle, zapadno od nje. Ta distinkcija potvrđuje da su Hrvati u Podnestrovlju percipirani kao lokalni slavenski entitet, dok bi se pojam “Bijeli Hrvati” odnosio na one skupine koje su se nalazile zapadnije - u južnoj Poljskoj, potom na tromeđi Češke, Poljske i Njemačke: ''Chrouati et altera Chrowati'' iz ''Povelje praške biskupije'' koju donosi Cosmas iz Praga u djelu ''Chronica Boemorum'' (Lib.II, Cap. XXXVII), moguće čak u istočnoj Češkoj, što podržava suvremena češka historiografija.

U tom smislu, epitet &quot;bijeli&quot; nije etnički diferencijator, već prostorno-semantička oznaka orijentacije unutar slavenskog svijeta, što se dodatno podupire označavanjem strana svijeta bojama, u nomadskim kulturama, te jezičnim izrazima u poljskom jeziku poput północ (sjever, dosl. “ponoć”) i południe (jug, dosl. “podne”).

== 17. Kronologija pisanih izvora koji spominju ime Hrvata ==

a) razni dokumenti

Dokumenti iz ranog srednjeg vijeka koji spominju Hrvate općenito, i Bijele Hrvate, nastali su pretežno u periodu od 9. stoljeća pa do 11., odnosno 12. stoljeća.
 
Najstariji spomeni imena Hrvat (singular) i Hrvati (plural) potječu s kamenih natpisa pisanih latinskim jezikom iz jadranske Hrvatske (Dalmacija), kao i iz datiranih kneževskih isprava pisanih latinskim jezikom (Trpimirova darovnica, datirana godinom 852.) koje su sačuvane u kasnijim prijepisima. 

Od ostalih dokumenata koji spominju Hrvate na sjeveru, vjerojatno najznačajniji je tekst Povelje o  osnutke praške biskupije. Taj tekst sastavljen je oko 1080. godine na latinskom jeziku, a opisuje teritorij i granice biskupije  u vrijeme njezinog osnutka 973. godine.  Tekst praške povelje unio je u svoju Chronica Boemorum početkom 12. stoljeća Cosmas iz Praga (Praguensis).

Dokumenti koji spominju  Hrvate (pagus Chrouuati) na području stare Karantanije (danas južna Austrija) potječu mahom iz 10. stoljeća; radi se o darovnicama njemačkih careva (Otto I., Otto II., Otto III.).
O naseljima koja nose ime Hrvata u istočnoj Njemačkoj (šira okolica Leipziga) svjedoče popisi o ubiranju desetine iz 11. stoljeća, kao i toponimi koji su prepoznatljivi još i danas. 

b) historiografska djela

Od historiografskih spisa najstariji sačuvani je, kako je već spomenuto, spis ''De administrando imperio'' Konstantina VII. Porfirogeneta, sastavljen oko 950. godine.
 
Većina do danas sačuvanih kronika i ljetopisa nastalih u slavenskim zemljama potječe iz 12. stoljeća. 

Najstarija je „Povijest minulih ljeta“ (''Povest vremenih let'') koja se pripisuje redovniku Nestoru iz Kijeva (umro do 1116. ili 1119.), napisana na starocrkvenoslavenskom jeziku, a sačuvana je u nekoliko kasnijih prijepisa i redakcija. 

Najstarija poljska kronika je latinski pisana ''Gesta principum Polonorum'' (1112.-1118.) pripisana Gallu Anonimusu. 
Drugi poljski kroničar nakon Galla je bio Wincenty Kadłubek koji je napisao svoju ''Chronica'' (1190-1208).
 
Prvu češku latinski pisanu kroniku (''Chronica Boemorum'') napisao je svećenik Cosmas iz Praga (1045 – 1125).

Najstarija sačuvana kronika ili ljetopis među južnim Slavenima je latinski napisano djelo ''Sclavorum Regnum'', inače poznato kao: ''Ljetopis popa Dukljanina''. To je djelo napisao katolički svećenik iz grada Bara (danas u Crnoj Gori) koji se predstavlja kao „Gregorius presbyter Diocleas“ (Grgur svećenik Dukljanski). Danas se smatra da je djelo napisano sredinom 12. stoljeća. Povjesničari smatraju da je ovo djelo vjerodostojno tek za informacije počevši od 10. stoljeća nadalje, dok podatke o događajima i ljudima za sva ranija stoljeća smatraju ili fikcijom ili polulegendarnim pričama (kao što je vjerojatno najpoznatija epizoda iz ''Sclavorum Regnum'' o velikom Saboru (skupu, okupljanju) održanom na Duvanjskom polju u doba Svetopeleka, negdje krajem 9. stoljeća, prema unutarnjoj kronologiji samoga djela. Inače, djelo počinje mitskim, vjerojatno fikcionalnim popisom gotskih vladara koji su vladali područjem zapadnog Balkana od 5. stoljeća nadalje. U jednom trenutku spomenuti Goti postaju jednostavno – Slaveni. 

Utjecaj djela ''Sclavorum Regnum'' bio je velik na kroničare od 13. st. pa sve do početka 17. stoljeća. Čini se da je to djelo poznavao i Toma Arhiđakon iz Splita (sredina 13. stoljeća) koji je također povezivao početke slavenske prisutnosti (i doseljenje Slavena iz Poljske)  u provincijama Dalmacije i čitavog Ilirika s gotskim kraljem Totilom (prva polovica 6. stoljeća). Naravno, povijesni ostrogotski kralj Totila nije mogao dovesti Slavene iz Poljske jer je on rođen i živio i ratovao u Italiji, gdje je i umro. 

Najcjenjeniji venecijanski kroničar  14. stoljeća, Andrija Dandolo, čini se da je također poznavao djelo ''Sclavorum Regnum'', što se vidi iz njegovog spominjanja Bijele i Crvene Hrvatske. 
Djelo ''Sclavorum Regnum'' imalo je naposljetku veliki utjecaj na djelo dubrovačkog pisca i klerika Mavra Orbinija, koji  je svoje veliko povijesno djelo prožeto panslavističkim idejama napisao na talijanskom jeziku i objavio 1601. godine.

== 18. Zaključci ==

U ovom radu željeli bismo istaknuti sljedeće: iako se na povijesnim zemljovidima iz 19. stoljeća i oko godine 1900. '''''Bijela Hrvatska''''' uporno smješta na prostor zapadne Ukrajine, povijesna vrela, prije svega Nestorova kronika (kraj 11. /početak 12. stoljeća) ne podupiru takav smještaj „Bijele Hrvatske“. Nestor iz Kijeva Hrvate na prostoru Kijevske Rus (današnja Ukrajina) nikada ne naziva &quot;bijeli&quot;, nego jednostavno: Hrvati, Hr'vate, itd. Jedini puta kada navodi pojam &quot;Hrvati Bjeli&quot; u svom djelu, grupira ih zajedno sa &quot;Serbima i Horutancima&quot;, dakle s narodima izvan prostora povijesne Kijevske Rus. 

 Zaključak 1: Hrvati na prostoru stare Kijevske Rus (današnja Ukrajina) nisu &quot;Bijeli Hrvati&quot;, nego samo Hrvati.

Svi podatci sakupljeni, kako u djelu Konstantina Porfirogeneta, tako i drugi (prvenstveno češke legende o Bijelim Hrvatima i povijesni dokumenti) upućuju na to da su „Bijeli Hrvati“ ranog srednjeg vijeka bili više geografski odvojenih skupina, koje su živjele na prostoru u blizini Češke, tj. u njezinom neposrednom susjedstvu, najvjerojatnije na širem prostoru južne Poljske. 

Spomen Hrvata u zapisanim češkim legendama koje se odnose na život svetog Vaclava (latinski: Wenceslaus) kojeg je 935. godine ubio njegov rođeni brat Boleslav I. Okrutni (češki: Boleslav I. Ukrutný, † 967). Njihova majka Drahomira (Dragomira) nakon toga je iz straha pobjegla &quot;k Hrvatima&quot;/&quot;u zemlju Hrvata&quot;.

Češke kronike, poput Dalimilove kronike iz 14. stoljeća izvodile su čak podrijetlo češkog naroda, preko mitskog osnivača Čeha, iz zemlje Hrvata (Charvaty) što se ne odnosi na jadransku Hrvatsku, nego na Hrvatsku smještenu negdje na prostoru današnje Poljske, a u susjedstvu Lužičkih Srba u današnjoj Istočnoj Njemačkoj.

Nadalje najvažniji češki dokument koji spominje čak dvije skupine Hrvata, među drugim slavenskim plemenima, je tekst ''Povelja o utemeljenju praške biskupije''kojega donosi u svojoj kronici Cosma iz Praga (''Chronica Boemorum'', početak 12. stoljeća). Sam tekst spomenute povelje nastao je u drugoj polovici 11. stoljeća, a govori o granicama biskupije u vrijeme njezina utemeljenja 973. godine. 

U tekstu se navodi do kojih sve naroda, rijeka i gradova sežu granice praške biskupije. Tako piše da na sjeveru granice biskupije sežu do: &quot;... Psouane, Chruati et altera Chrowati, Zlasane...&quot;, što nam jasno daje do znanja da su negdje sjeverno od područja vlasti čeških (praških) knezova Přemyslovića, dakle sjeverno od same Češke, u drugoj polovici 10. stoljeća (973.) živjele dvije skupine Hrvata. 

Pogledamo li zemljopisnu kartu Češke i okolnih zemalja, vidimo da sjeverno od čeških granica i današnjih i povijesnih, nalazi se pokrajina Poljske danas poznata pod administrativnim nazivom: Vojvodstvo Donje-šlesko (poljski: Wojewódstwo Dolnośląskie)[čitaj: Vojevudstvo Dolnošlonskje]s danas glavnim gradom Wroclawom na rijeci Odri te njemu susjedno Vojvodstvo Opolskie, a iza toga Vojvodstvo Śląnskie (Šlesko) sa središtem u gradu Katowice. Sljedeće po redu prema istoku je Vojvodstvo Małopolskie (Malopoljsko) s glavnim gradom Krakovom (poljski: Kraków). Nakon Malopoljskog, sljedeće i posljednje vojvodstvo  na području jugoistočne poljske, koje graniči s današnjom Slovačkom na jugu i Ukrajinom na istoku, je vojvodstvo Podkarpackie.

Dakle, Hrvati na sjevernim granicama praške biskupije u 10. stoljeću najvjerojatnije su naseljavali područje jednog od prva tri spomenuta vojvodstva: Donješlesko, Opolskje ili Šlesko, budući da dokument ističe da  područje Krakova predstavlja istočne granice praške biskupije. Spomenute 3 današnje regije smještene su na jugozapadu Poljske, od granice s Njemačkom na zapadu pa do granice s Češkom na jugozapadu, i do tromeđe današnje Poljske, Češke i Slovačke. (Samo granično područje između Češke i Slovačke čini regija Moravska.)  

S druge strane, Porfirogenet, kao najraniji povijesni izvor o doseljenju Hrvata u Dalmaciju, ističe da '''''Belohrovati''''' (grčki:Βελοχροβάτοι, transliteracija: ''Belochrobatoi'') žive u susjedstvu bijelih, nekrštenih Srba, s onu stranu Mađarske, kod zemlje Boiki (Bohemija = Češka) te da kod zemlje Boiki graniče i nekrštena Srbija i nekrštena Hrvatska i Frangija (Franačka). 

Također, Porfirogenet navodi imena 7 klanova (ili 7 plemena) koji su u savezu pod vodstvom Hrvata došli u Dalmaciju. Ime jednog od te braće je i Kluk, inače ime koje se pojavljuje kao toponim upravo najčešće na prostoru istočne Češke (Kluk, Kluky) u nazivima vrlo starih sela koji su zabilježeni još u 14. stoljeću. Također, u češkom jeziku postoji imenica „kluk“, u značenju: momak, mladić, drug. Navodno, isti izraz „kluk“ poznat je i u nekim poljskim regionalnim govorima.

Nadalje, Porfirogenet u svom djelu piše da i knez Zahumlja u prvoj polovici 10. stoljeća, Mihajlo, izvodi podrijetlo svoje  obitelji s područja oko rijeke Visle.

Toma Arhiđakon iz Splita, premda piše sredinom 13. stoljeća, neovisno o Porfirogenetu, također spominje dolazak 7 ili 8 plemenitih rodova iz područja Poljske. 
'''''Horithi''''' Alfreda Velikoga, s kraja 9. stoljeća, smješteni su na prostor između Moravske i Mazovije (i opet Poljska).

 Zaključak 2: Na temelju prikupljenih podataka: iz djela Konstantina VII Porfirogeneta o smještaju Bijelih Hrvata (sredina 10. st.), iz hagiografskih djela o smrti svetog Vaclava (935. godine), iz teksta Povelje o osnutku i granicama praške biskupije (973. godine), iz djela Alfreda Velikog o smještaju Horitha (9. stoljeće),iz podatka kod Porfirogeneta o podrijetlu obitelji kneza Mihajla (prva polovica 10. stoljeća) te u konačnici i podatak o podrijetlu 7 ili 8 plemenitih rodova  od Lingona, iz Poljske, kod Tome Arhiđakona (sredina 13. stoljeća) koji se oslanja na starije izvore, ne preostaje nam drugo nego da zaključimo da se Bijela Hrvatska nalazila u prvoj polovici i sredinom 10. stoljeća na prostoru današnje jugozapadne i južne Poljske (povijesni prostor regije Šleske ili Šlezije, a možda i Malopoljske oko Krakova).
 

'''Put i smjer seobe od sjevera prema Jadranu''' 
 
Iz '''''Bijele Hrvatske''''' Hrvati su u savezu s drugim slavenskim rodovima migrirali na jug preko Češke u današnju južnu Austriju (srednjovjekovna Karantanija) gdje su zabilježeni brojni slavenski toponimi, među njima i Crowati, Chrouatti, itd., čak i za veća područja, kao što je šire područje Klagenfurta. Potvrdu slavenske toponimije i one vezane baš uz Hrvate nalazimo u imenu oveće župe (pagus Chruuati) na širem području oko današnjeg Klagenfurta što je potvrđeno u nizu dokumenata careva ottonske dinastije (Otto I., II., III. ) iz 10. stoljeća, što je pretočeno u povijesne zemljovide objavljene u Njemačkoj ....

Uslijed seobi na zapad i jug iz prostora Bijele Hrvatske (Poljska), neka područja naselile su brojnije hrvatske skupine, a na drugim mjestima riječ je bila o svega nekoliko manjih naselja, kao što je bio slučaj, kako se čini, na prostoru oko Leipziga i Hallea u istočnoj Njemačkoj. 

 Zaključak 3: '''''Bijela Hrvatska''''', smještena na prostorima današnje jugozapadne i južne Poljske, bila je dio šireg područja naseljavanja skupina pod imenom ''Horvat/Hrovat/Harvat/ Hrvat''.To potvrđuju izvorni dokumenti i toponimija s prostora današnje južne Austrije (njemački: Kärnten, hrvatski: Koruška, stara povijesna Carantania, Carentana ili Carinthia iz izvora); dokumenti iz 11. stoljeća iz okolice Leipziga te tamošnja još danas uočljiva toponimija. Svjedočanstvo o velikoj skupini Hrvata u Ukrajini ostavlja nam Nestor iz Kijeva u svom djelu &quot;Povijest minulih ljeta&quot; (''Povest vremenih let)''. 

 Zaključak 4: Nije bila riječ o jednom kompaktnom prostornom kontinuitetu, nego su skupine pod imenom Horvat/Harvat/Hrovat/Hrvat živjele na velikom prostoru ispresijecane naseljima drugih slavenskih skupina, što je bila posljedica seoba i migracija. Područja koja su naseljavale skupine pod hrvatskim imenom nalaze se, potvrđeno u izvorima, od današnje '''zapadne Ukrajine''', preko '''jugozapadne i južne Poljske''' ('''Bijela Hrvatska'''), moguće i dijelova '''istočne Češke''', sve do nekoliko sela u okolici Leipziga u istočnoj Njemačkoj, te u '''južnoj Austriji'''(stara Karantanija) i u konačnici - '''u Hrvatskoj na Jadranu''', s tim da je zabilježeno postojanje hidronima Horvatska '''u zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja''' (stara Slavonija). Pojedinačni toponimi koji sadrže ime Hrvat zabilježeni su i u susjednim zemljama: u Sloveniji, Srbiji (Hrtkovci) i drugdje na Balkanu, sve do Grčke. 

U takvom kontekstu prilika na terenu, Porfirogenet je napisao da Veliku ili Bijelu Hrvatsku pljačkaju Frangi, Mađari i Pečenezi. Koliko nam je poznato Hrvate u Podnestrovlju u zapadnoj Ukrajini nisu pljačkali Frangi/Franci, ali su ih pljačkali Pečenezi i mogli su ih pljačkati Mađari. Hrvate na jugozapadu Poljske nisu pljačkali Pečenezi, nego Franci i Mađari u prvoj polovici 10. stoljeća. Iz tih razloga, Porfirogenetov smještaj Bijele ili Velike Hrvatske je okvirno točan: između Franaka na zapadu, Mađara na jugu i Pečenega na istoku. 

 Zaključak 5: Porfirogenet je položaj Bijele ili Velike Hrvatske sasvim dobro posložio i opisao, obzirom na stanje kartografije i ukupno geografije u 10. stoljeću. Caru-piscu  ne može se ništa zamjerati niti predbacivati, ako je u svojoj predodžbi uslijed informacija koje je imao i dobio o Hrvatima na sjeveru, povezao i pomiješao u jednu cjelinu Bijele Hrvate s tromeđe Češke, Poljske i Njemačke te Mađarske (koja je obuhvaćala tada i Slovačku) s Hrvatima u Ukrajini o kojima je možda također čuo. Također, treba ustvrditi da iz fizičkog očišta promatrača u Konstantinopolu, Bijela ili Velika Hrvatska uistinu je smještena iza Mađarske, &quot;s onu stranu Mađarske&quot;, naročito ako uzmemo u obzir da je današnja Slovačka bila dio tadašnje Ugarske/Mađarske. Fizička pozicija promatrača u Konstantinopolu tada doista daje smještaj Bijele ili Velike Hrvatske u južnu i jugozapadnu Poljsku, kako je to istaknuto izrazima &quot;tamo od Mađarske, s onu stranu Mađarske&quot; u poglavljima 31 i poglavlju 32 gdje se spominje u oba ta poglavlja Bijele Hrvate u susjedstvu Bijelih Srba.  

 Zaključak 6: Put i smjer (pravac) seobi Hrvata. Ukupna slika seoba  Hrvata koja nam se ocrtava iz ovih istraživanja: iz Ukrajine Hrvati su migrirali na zapad preko južne Poljske (Bijela Hrvatska) sve do Češke, a odatle preko južne Austrije (Karantanija/Koruška) sve do Jadrana. 

 Zaključak 7: Oni Hrvati koji su ostali tamo na sjeveru, u ''Velikoj'' ili ''Bijeloj Hrvatskoj'', s vremenom su u procesu etnogeneze postali sastavni dio tamošnjih nacija: u prvom redu Poljaka, a potom vjerojatno i Čeha. Današnji preostatci slavenskih govornika na prostoru austrijske Koruške (stara Karantanija) danas se izjašnjavaju kao pripadnici slovenske nacionalne manjine, što nije čudno obzirom na to da im je Slovenija tijekom više od tisuću godina života i razvoja bila najbliže i jezično i geografsko područje uz koje su bili neposredno fizički vezani. Premda je stanovništvo stare Karantanije pripadalo, kako se čini, različitim slavenskim skupinama, Hrvati su među karantanskim Slavenima jedna od dokumentima najbolje posvjedočenih skupina. 

Hrvati u Ukrajini postupno su se ne asimilirali, nego transformirali na onim područjima svog obitavanja, budući da je bila riječ o velikim hrvatskim skupinama, okupljenima oko velikih ranosrednjovjekovnih naselja. 

 Zaključak 8: Nominalni identitet Hrvata u Ukrajini se tijekom vremena mijenjao: od regionalnog identiteta Galiča/Haličizne u 12. i 13. stoljeću, kada ta područja Lavova/Lviva i Galiča postaju uzdignuta na rang kraljevstva nakon raspada Kijevske Rus i nakon i tijekom mongolskih invazija (koje nisu bile jednokratan događaj kako se ponekad misli), pa sve do stvaranja zasebnog &quot;rutenskog&quot; ili &quot;rusinskog&quot; ili &quot;rusičkog&quot; identiteta zapadnih Ukrajinaca u gornjem Podnjestrovlju, oko Karpatskih gora te u Podoliji. Identitet zapadnoukrajinskih Rusina ili Rusiča ili Rutena opet sadrži u sebi potpodjele na: Lemke, Bojke i Hutsule.

== Bilješke ==
&lt;references/&gt;

== Povijesni izvori i literatura ==

 Konstantin Porfirogenet: ''O upravljanju carstvom'', Zagreb 1994.

 Neven Budak: * ''Prva stoljeća Hrvatske'', Zagreb 1994.
              * ''Hrvatska povijest od 550. do 1100.'', Zagreb 2018.

 Franjo Rački: ''Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća'', Zagreb 2009.

 Vjekoslav Klaić: * ''Povijest Hrvata'', Zagreb 1974.
                  * ''Crvena Hrvatska i Crvena Rusija'', u: Hrvatsko Kolo, MH, Zagreb 1927.

 Nada Klaić: ''Povijest Hrvata u srednjem vijeku'', Zagreb 1990.

 Hrvoje Gračanin: ''Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća)'', Zagreb 2011.

 Paulus Diaconus: ''Historia Langobardorum''/ Pavao Đakon: ''Povijest Langobarda'', Zagreb 2010. 

 Lujo Margetić: * ''O etnogenezi Hrvata i Slavena'', Split 2007.
                * ''„Dolazak Hrvata“/“Ankunft der Kroaten“'', Split 2001.

 
 Robert Matijašić: ''Povijest hrvatskih zemalja u kasnoj antici od Dioklecijana do Justinijana'', Zagreb 2012. 

 
 Mario Grčević: ''Ime „Hrvat“ u etnogenezi južnih Slavena'', Zagreb-Dubrovnik, 2019.

 Ivan Mužić: ''Hrvati i autohtonost'', Split 2001.

 Eduard Peričić: ''Sclavorum Regnum Grgura Barskog (Ljetopis popa Dukljanina)'', Zagreb 1991.

 Ivo Rendić Miočević: ''U potrazi za hrvatskom kolijevkom'', Split 2000.

 Franjo Vondraček: ''Češke povjesnice – dodiri s Hrvatima'', Sv. Ivan Zelina 2004.

 Cosmae Pragensis: ''Chronica Boemorum'', Berolini MCMXXIII

 Stjepan Krizin Sakač: ''Hrvati do stoljeća VII. (Izabrani radovi o hrvatskoj etnogenezi, I. dio)'', Zagreb 2000.


 ''Bijeli Hrvati 1'': (zbornik radova: J. Bechcicki, F. Dvornik, G. Iljinskij, O. Korčinskij, T. Lehr-Spławiński,T. Lewicki, O. Malyckij, L.Peřich, N. Pintarić, O. Strižak, E. Šimek, M. Vach, J. Widajewicz), Rijeka 2006.

 Evgen Paščenko: ''Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine'', Zagreb 1999. 

 Stjepan Pantelić: ''Najstarija povijest Hrvata'', Mainz 1993.

 Alemko Gluhak: ''Porijeklo imena Hrvat'', Zagreb 1990.

 Ranko Matasović: ''Ime Hrvata'', Zagreb 2019.

 D. J. Alimov: ''Hrvati, kult Peruna i slavenski gentilizam'' (Komentari na hipotezu Ante Miloševića o identitetu Porina i Peruna), Starohrvatska Prosvjeta III (42), 141-164 

 Stjepan Antoljak: ''Hrvati u Karantaniji'', Skopje 1956.

[[Kategorija:Hrvatska povijest|Hrvatska povijest]]
[[Kategorija:Historiografija]]
[[Kategorija:Znanstveni radovi]]
[[Kategorija:Krunoslav Mrkoci]]</text>
      <sha1>e72ljyksjadjaw5v7wnoi54dey8xrxm</sha1>
    </revision>
  </page>
</mediawiki>