Veleizdajnički proces

Izvor: Wikipedija

Imenom Veleizdajnički proces naziva se u hrvatskoj historiografiji sudski proces koji su vlasti Austro-Ugarske organizirale u Zagrebu 1909. protiv 53 člana Srpske samostalne stranke. SSS u to doba sa Hrvatskom strankom prava čini Hrvatsko srpsku koaliciju, većinsku snagu u Hrvatskom saboru. Optuženi su za suradnju sa vlastima Srbije u zavjeri da se Južni Slaveni ujedine u zajedničku državu. Iako su dokazi bili slabi (dokazano je da je glavni svjedok optužbe bio policijski provokator), osuđeni su na robiju. Ubrzo je Koalicija sklopila politički pakt s austrougarskim, pa su svi bili pomilovani.

Sadržaj

[uredi] Želja za diskreditiranjem Hrvatsko-srpske koalicije

Jedan od povoda procesu bilo je bjegstvo u Srbiju austrijskog časnika Milana Pribičevića, mlađeg brata najutjecajnijeg srpskog političara u Hrvatskoj Svetozara Pribićevića, zagovornika integralnog jugoslavenstva. Među optuženima bila su još dva njihova brata, Valerijan i Adam. Sam Svetozar Pribićević nije bio optužen jer je, kao zastupnika u Hrvatskom saboru i u mađarskom parlamentu, uživao imunitet. Mađarski parlament odbio je skinuti imunitet njemu, dr. Srđanu Budisavljeviću i još jednom optuženom zastupniku.

Sudilo se Pribićevićevim političkim idejama, kao i političkoj borbi, koju je tada vodila Hrvatsko-srpska koalicija. Vlasti su nastojale disktreditirati Koaliciju i unijeti u nju razdor optužujući Srbe da su, osim legalne političke borbe, organizirali masovnu zavjeru. Čista stranka prava, koju vodi Josip Frank (frankovci), u dogovoru sa bečkim vlastima sudjelovala je u napadima na optužene Srbe i na Koaliciju općenito. Osnova za optužnicu bila je brošura pod naslovom Finale, kojoj je autor bio Đorđe Nastić, tiskana 5. kolovoza 1908. u Budimpešti.

[uredi] Aneksijska kriza

Uhićivanja su počela 18. kolovoza, na rođendan cara Franje Josipa I.. Istoga dana, vlasti u Beču donijele su odluku o aneksija Bosne i Hercegovine. Ta su dva događaja neposredno povezana: Beč je znao da će proglašenje aneksije izazvati europsku krizu. Trebalo je ppokazati da je postojala protudržavna zavjera sa Srbijom, čime bi se mogla opravdavati aneksija.

Nakon proglašenja aneksije 6. listopada 1908. zavladala je ozbiljna europska diplomatska kriza, u kojoj Rusija i Engleska istupaju protiv tog postupka. Prijetio je rat; optuženi su do ožujka 1909. sjedili u pritvoru i očekivalo se, ako rat počne, da će svi biti obješeni.

[uredi] Propagandni uspjeh obrane

Sam proces potrajao je punih sedam mjeseci. Obrana, koje je vodio Hinko Hinković, dokazivala je da su dokazi ništetni. Dokazano je da je Nastić agent-provokator; u njegovom razobličavanju sudjelovao je i profesor Tomaš Masaryk, kasniji predsjednik Čehoslovačke. Europski tisak posvetio je suđenju veliku pažnju i Beč je ozbiljno diskreditiran. Ipak su optuženi proglašeni krivim i 6. listopada 1909. osuđeni na ukupno 173 godine robije.

[uredi] Svetozar Pribićević 1931.: Da, bili smo veleizdajnici!

Godine 1931. Svetozar Pribićević, tada u emigraciji, isticao je korektan postupak austro-ugarskih vlasti prema uhapšenicima, nasuprot brutalnosti jugoslavenskog režima prema političkim protivnicima, uključujući i njega samog. »Treba uvažiti, da su optuženi Srbi zaista vodili antidržavnu propagandu, da su i srcem i dušom, a neki i javnim svojim radom, zaista bili veleizdajnici, da je revolucionarni statut Milana Pribićevića o saveznoj jugoslovenskoj federativnoj republici zaista postojao, da su neki optuženi znali za taj statut i da je on imao da služi kao baza njihove akcije, i da je sve to sa gledišta tadašnjeg krivičnog zakona zaista predstavljalo veleizdaju.« (Pribićević, str. 227)

[uredi] Slijedio je Friedjungov proces

U vrijeme kad je proces započet, u ožujku 1909., bečki povjesničar Friedjung objavio je niz članaka u kojima za veleizdaju optužuje i Frana Supila, hrvatskog vođu Koalicije. To je dovelo do Friedjungovog procesa, krajem 1909. u Beču.

[uredi] Kompromis i pomilovanje

Početkom veljače 1910. Koalicija, iz koje Supilo istupa, sklapa politički sporazum s novim ugarskim ministrom predsjednikom grofom Khuenom Héderváryjem. Ubrzo nakon toga svi osuđeni bili su pomilovani.

[uredi] Literatura

Citirana literatura: