Faust Vrančić
Izvor: Wikipedija
Faust Vrančić (Faustus Verantius; Šibenik, 1551. - Mleci, 20. siječnja 1617.), hrvatski polihistor, jezikoslovac, pronalazač, diplomat, inženjer, svećenik, biskup.
Faust Vrančić (lat. Faustus Verantius) najvažniji je konstruktor i tehnički pisac u Hrvata na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Rođen je godine 1551. u Šibeniku. Još kao dječak otišao je iz rodnoga grada u Ugarsku svome stricu biskupu Antunu Vrančiću.
Početno humanističko obrazovanje stječe u Požunu kod očeva brata Antuna Vrančića, uglednog diplomata, humanista, nadbiskupa ostrogonskog i primasa Ugarske, a zatim u Padovi studira filozofiju i pravo.
Godine 1575. primljen je u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Postavši tajnikom kralja Rudolfa II. godine 1579., Vrančić započinje temeljitije studirati prirodne znanosti i tehniku. Na dvoru se svakodnevno susreće s nizom istaknutih znanstvenika onog vremena, između ostalih s astronomima Tychom Bracheom i Johannesom Keplerom, graditeljem Jacopom de Stradom... što ostavlja jak utjecaj na njegov rad.
Godine 1594. napušta dužnost dvorskog tajnika u Pragu te živi malo u Šibeniku, a uglavnom u Veneciji. Od 1598. djeluje u Mađarskoj kao biskup od Chanada, te kraljevski tajnik za poslove Ugarske i Transilvanije.
1595. godine izdao je petojezični (latinsko-talijansko-njemačko-hrvatsko-mađarski) rječnik pet najuglednijih europskih jezika.
Godine 1598. Vrančić od Rudolfa II. dobiva naslov čanadskog biskupa i obavlja dužnosti kraljevog savjetnika za Mađarsku i Transilvaniju do 1605., kad napušta dvor i ulazi u red sv. Pavla, tzv. barnabita u Rimu.
Vrativši se u Rim, istražuje konstrukcije strojeva i arhitektonskih problema, a preko barnabita Giovannija Ambrogia Mazente upoznaje tehničke crteže Leonarda da Vincija, što je rezultiralo najznačajnijim Vrančićevim djelom Machinae novae (Venecija 1615. ili 1616).
U njemu je Vrančić opisao 56 raznovrsnih uređaja i tehničkih konstrukcija uz 49 slika velikog formata i s komentarima na latinskom, talijanskom, španjolskom, francuskom i njemačkom jeziku.
Želeći da djelo bude neka vrsta priručnika, Vrančić u njemu uz vlastite donosi i neke slabije poznate projekte drugih konstruktora, metodološki ih poredavši tako da pokazuju kako je od već poznatih projekata izmjenama i usavršavanjima došlo do novih, koji su bili izvorno njegovi.
Zbog bolesti napušta 1615. godine Rim i želi svoje zadnje dane proživjeti u rodnom Šibeniku, no zaustavlja se u Veneciji, gdje objavljuje knjigu Logica nova.
Premda je školovan u duhu peripatetičke tradicije, Vrančićevi tehnički projekti pokazuju da je u nekim fizikalnim pitanjima blizak novoj fizici koja se sve više udaljavala od aristotelizma.
Projekti u djelu opisani su samo fenomenološki u nedostatku fizikalnih i tehničkih znanja potrebnih za konstrukcije, a do kojih se došlo tek u 18. stoljeću, što pokazuje kako su daleko bili ispred svog vremena Vrančićevi projekti i koliko su nadmašivali mogućnost svog ostvarenja.
U Veneciji je i umro 27. veljače 1617. godine, a prema oporučnoj želji njegovo je tijelo sahranjeno u domovini u crkvi Sv. Marije (Prvić Luka na otoku Prvić kraj Šibenika).
Vrančić je napisao još dva važna djela. Prvo, Život nikoliko izabranih divic (Rim, 1606.) je posvećeno opaticama šibenskoga samostana Sv. Salvatora i zbornik je hagiografija, prvenstveno svetica, posebno štovanih u hrvatskim krajevima uz jadransku obalu. Drugo djelo Machinae novae (Nove naprave iz 1615. ili 1616.) iznimno je vrijedno tehničko djelo s 49 slika (bakroreza), u kojem je na pet jezika opisano 56 različitih naprava, pronalazaka, uređaja i konstrukcija. Među značajnije opise iz spomenutoga djela spadaju viseći most i Homo volans (lat. leteći čovjek), prikaz padobranca. Vrančićeva djela pretiskana su uz komentare u posljednjem desetljeću 20. stoljeća.