Ljudevit Jonke

Izvor: Wikipedija

Ljudevit Jonke
Ljudevit Jonke

Ljudevit Jonke (Karlovac, 29. srpnja 1907. - Zagreb, 15. ožujka 1979.), hrvatski jezikoslovac

Pučku školu i gimnaziju završio je u rodnome gradu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao povijest jugoslavenskih književnosti, hrvatski jezik sa staroslavenskim i narodnu historiju s ruskim i latinskim. Dvije godine (1930-32.) na studijskom je boravku na Karlovu sveučilištu u Pragu. Očituje sklonost književno-povijesnim temama, počinje prevoditi s češkoga. Od 1933. godine profesor je na sušačkoj gimnaziji. U Zagreb prelazi 1940. gdje je 1942. izabran za asistenta na Filozofskom fakultetu. Doktorira disertacijom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (Rad JAZU 274). Od jeseni 1945. predaje češki jezik i književnost, a od jeseni 1949. suvremeni hrvatski književni jezik na istoimenoj novoosnovanoj katedri koju je vodio od svoga izbora za docenta (1950.) do umirovljenja (1973.). U pedesetim godinama počinje sustavno proučavati dotada posve zanemarenu problematiku hrvatskoga jezika od preporoda prema kraju 19. st. (Borbe oko književnog oblika imeničkog genitiva množine u 19. stoljeću, 1957.; Osnovni problemi hrvatskoga književnog jezika u 19. stoljeću, 1958; Sporovi pri odabiranju govora za zajednički književni jezik Hrvata u 19. stoljeću, 1959). Proučavao je djelatnost Bogoslava Šuleka i Adolfa Vebera Tkalčevića. Sudionik novosadskoga dogovora, stilizator i urednik "zajedničkoga" pravopisa, jedan od urednika (također zajedničkoga) Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika. Član JAZU-a. Čim je primjena novosadskih zaključaka počela ići na štetu hrvatskoga jezika, u nizu polemika sa srpskim jezikoslovcima i književnicima branio je pravo hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i pravo toga jezika na ravnopravan društveni položaj. Vodio je dvije rubrike jezičnih savjeta (od 1961. u Telegramu i u Vjesniku od 1971.). Od 1970. godine bio je predsjednik Matice hrvatske. Zbog "hrvatskoga nacionalizma" osuđen poslije donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a nakon puča u Karadorđevu (1971.) prisilno umirovljen. Otada je radio na završetku Rječnika JAZU. Jonkeova je glavna zasluga (osim polemičkih i političkih rasprava u kojima je obavio lavovski dio borbe protiv planiranoga nasilnog posrbljavanja hrvatskoga jezika) u tome što je revitalizirao interes za doprinos Zagrebačke filološke škole i njenu bitnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika - činjenica koja je često iz političkih razloga potiskivana i prešućivana.

Djela:

  • Dikcionar Adama Patačića (Zagreb, 1949),
  • Književni jezik u teoriji i praksi (Zagreb, 1964. i 1965),
  • Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (Zagreb, 1971),
  • Hrvatski književni jezik danas (Zagreb, 1971; zabranjeno)