Razgovor:Afrika
Izvor: Wikipedija
![]() |
Predloženo je da se ovaj tekst uklopi u članak Afrika. |
![]() |
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
[uredi] Povijest Afrike
Afriku, kolijevku čovječanstva, već su prije oko 3,5 milijuna godina naseljavali preci današnjeg čovjeka. Prije oko 1,8 milijuna godina napustio ju je Homo erectus i proširio se Europom i Azijom. Potkraj paleolitika Afriku su naseljavali Bušmani i Pigmejci te negridno stanovništvo u sjevernoj, zapadnoj i srednjoj Africi. Prva velika civilizacija Afrike, Egipat, nastao je oko 5 000 g.pr.Kr. u delti Nila. Od 11. st.pr.Kr. na obali Afrike svoje trgovačke kolonije osnivaju Feničani. Tijekom 2. i 1. st.pr.Kr. cijelu sjevernu obalu Afrike od današnjeg Maroka do Egipta osvaja Rim. U 1. stoljeću kršćanstvo dolazi do Aleksandrije. Nakon raspada Rimskog carstva Afikom je vladao Bizant, a zapadnim dijelom sjeverne dijelom Afrike neko vrijeme i Vandali. U 7. i 8. stoljeću dolazi do arapskog osvajanja Afrike čime se sjeverni dio kontinenta našao pod arapsko-islamskim utjecajem. Prije Krista u Nubiji se razvilo kraljevstvo Kuš, te kraljevstvo Aksum u današnjoj Etiopiji. U zapadnoj se Africi 700. godine razvija kraljevstvo Gana koje traje do 1200. U 8. stoljeću arapski trgovci stvaraju trgovački put preko Sahare s bogatim trgovačkim gradovima. Razmjenjuju oruđe i oružje, bakar i konje za zlato, kožu i robove. 1100. javlja se kraljevstvo Benin u zapadnoj Africi koje traje sve do 1897. 1200. se javlja kraljevstvo Mali (traje do 1500), 1350. kraljevstvo Songhai (traje do 1600). Na jugu Afrike 1270. do 1450. traje kraljevstvo Shona. Grad Timbuktu u 14. stoljeću postaje središte trgovačkih putova koji vode preko Sahare. Ostala većina stanovnika Afrike južno od Sahare bila je izolirana od događaja u sjevernoj Africi.. Bartolomeu Dias oplovljava Rt Dobre nade. Europsku ekspanziju u Africi započeli su Portugalci u 15. stoljeću i tada započinje ekonomsko iskorištavanje Afrike. Oni su zauzeli obale kraljevstva Konga i obalu istočne Afrike, te stvorili svoje kolonije u Angoli i Mozambiku. Od 17. stoljeća Britanci su započeli osvajanje obale današnje Gane, a Francuzi su zauzeli ušće rijeke Senegal. God 1652. Svoju koloniju u južnoj Africi, Kaapstadt, stvorili su Nizozemci. Već u 16. stoljeću počinje izvoz crnog roblja u Ameriku. U 18. je stoljeću više od 7 milijuna Afrikanaca poslano u Ameriku kao roblje. Tijekom 18. i 19. stoljeća trajala su istraživanja unutrašnjosti Afrike. Britanski istraživači Burton, Speke, Livingstone i Stanley postepeno su otkrivali sve veća i veća područja tzv. crne Afrike. 1487. Kolonijalno osvajanje Afrike u pravom smislu ostvareno je u 19. stoljeću. Najveće kolonijalne sila postale su Velika Britanija i Francuska, a osim njih kolonizatori su bili i Njemačka, Belgija, Italija, Portugal, Španjolska. Podjela Afrike na kolonije službeno je prihvaćena na berlinskom kongresu 1885. Nakon Drugog svjetskog rata jača antikolonijalizam širom Afrike i započinje proces dekolonizacije. Većina je afričkih država nezavisnost stekla oko 1960. Posljednje države koja je stekle nezavisnost bile su Namibija (1990.) te Eritreja (1991.) 1994. je u Južnoafričkoj Republici srušen apartheid.
[[Kategorija:AFRIČKO GOSPODARSTVO]]
Afrika je najsiromašniji kontinet svijeta – siromašnija je nego što je bila prije 25 godina. Prema UN-ovom izvješću 2003., od 175 zemalja 151. – 175. mjesto zauzele su afričke države. Gospodarsko stanje usko je povezano s političkom stabilnošću. S obzirom da su ratovi, suše, glad, oboljelo stanovništvo afrička svakodnevica, gospodarske prilike na većem su dijelu kontinenta iznimno teške. Ipak, postoje regionalne razlike. Sjever Afrike u daleko je boljem položaju od ostatka kontinenta (Subsaharske Afrike – južno od Sahare). Životni standard puno je viši, iako je još uvijek znatno niži nego u slabije razvijenim europskim državama (Libija je izuzetak), postotak oboljelih od AIDS-a gotovo je zanemariv, a blizina Europe i Sahara u zaleđu orijentirali su ovaj prostor povijesno-geografski više prema europskome civilizacijskom krugu nego prema ostatku Afrike. Izuzetak je također i Južnoafrička Republika. Svazi, Lesoto, Bocvana i Namibija uglavnom zbog rudarstva, Sejšeli, te Gabon i Ekvatorijalna Gvineja, uglavnom zbog nalazišta nafte, također spadaju u bogatije države Afrike. Gospodarstvima većine afričkih zemalja dominira poljoprivreda. Proizvodnja usjeva koji čine okosnicu prehrane stanovništva, kao i komercijalnih usjeva ima mnogo veće značenje od industrije. Industrija je uglavnom ograničena na JAR. Izvoz mnogih zemalja ovisi o jednom jedinom artiklu – poput bakra ili zlata te komercijalnih usjeva poput kave, što ih izlaže riziku promjena cijena na svjetskom tržištu. Mnoge afričke vlade traže prekomorske ulagače kapitala kako bi razgranale svoje gospodarstvo i razvile širu industrijsku osnovu.
Ukupni BDP cijele Afrike iznosi 1.635 bilijuna $. Stopa godišnjeg rasta BDP-a iznosi 0,74%. Također, BDP po glavi stanovnika vrlo je nizak. Prosječan BDP po glavi stanovnika iznosi 1,968$. Od dvadeset najsiromašnijih zemalja svijeta s BDP-om manjim od 300$, osamnaest ih se nalazi u Africi. Najsiromašniji su Burundi, DR Kongo i Liberija s BDP-om od oko 100$. Većina afričkih zemalja, pogotovo onih južno od Sahare, bilježi tijekom posljednjih tridesetak godina drastičan pad narodnog dohotka. 50 % Afrikanaca zarađuje manje od 1 $ dnevno. Nabogatija država Afrike je Mauricijus, s BDP-om po glavi stanovnika od 12 800 $, slijede Južna Afrika (10 000 $), Bocvana (8 500 $), Sejšeli (7 800 $), Namibija (6 900$), Tunis (6 800 $) itd. Afrika danas proizvodi oko 28 % svjetske proizvodnje kakaa, 25 % kave, 56 % uljane palme, 60 % sisala, 11 % pamuka, 6 % prirodnog kaučuka… Afrika je također bogata šumama – 23 % kontinenta prekrivaju šume (12% svjetskih zaliha drvne mase).
Gospodarstvo Afrike uglavnom se i danas oslanja na prirodna bogatstva koja se često neplanirano i nerazumno troše. Smještaj prirodnih bogatstava utjecao je na ukupnu gospodarsku i demografsku polarizaciju Afrike. Veći gradovi nastaju uglavnom uz velika nalazišta rudnih bogatstava te uz morske obale. Godišnja stopa rasta afričkog gradskog stanovništva iznosi 3,5 %. Primjer polarizirane koncentracije vezane za rudna nalazišta je Transvaal u JAR-u. Obuhvaća gradove poput Johannesburga, Pretorije, Krugersdorpa, Vereeniginga... i tu je prisutna golema koncntracija stanovništva. Drugi su primjer rudarska pokrajina Shaba (Katanga) u Kongu, Kabilija u sjeveroistočnom Alžiru, gotovo cijela obala zapadne Afrike a i pojas koji se proteže od Maroka do Tunisa jedno je od najurbanijih afričkih područja, s 43 milijuna ljudi u gradovima. To područje obuhvaća 54 grada s 100 000 ljudi ili više. Stanovništvo često hrli i u glavne gradove gdje je sve prisutniji problem divlje gradnje. I u Africi se tim procesom stvaraju megalopolisi u kojim se stalno povećava broj stanovnika. Primjer su konkurbacija Kairo – Aleksandrija – Port Said (Egipat), Casablanca – Rabat (Maroko), rast južnoafričke luke Capetown...
[uredi] Afrička poljoprivreda
Gospodarstvo Afrike više se nego ijedan drugi kontinent oslanja na poljoprivredu – poljoprivredna proizvodnja sudjeluje u ukupnom izvozu i BDP – u s 34%, a oko 60% afričke radne snage radi u primarnom sektoru. Od ukupne površine kontinenta 8,1 % otpada na oranice, 20,8 % na livade i pašnjake, 25,7 % na šume, 43 % je neproduktivno zemljište, a 2,4 % je potencijalno produktivno. 3/5 afričkih poljoprivrednika radi na malim imanjima kako bi prehranili svoje obitelji, tako da gotovo i nemaju viškove koje bi mogli prodati. S druge strane, značajan je broj velikih farmi na kojima se uzgajaju proizvodi poput kave, pamuka, kakaa i kaučuka. Te se farme rasprostiru na više desetaka kvadratnih kilometara i zapošljavaju veliki broj radnika. Nažalost, veliki broj tih radnika čine djeca kojima se njihov rad često ne isplaćuje. Drugi problem je taj što je cjelokupna proizvodnja namijenjena izvozu, tako da, kada nastupe krize zbog civilnih nemira i loše žetve najčešće uzrokovane sušama, Afrika nema rezervne zalihe hrane i nastupa glad. Nasuprot tome, razvijene zemlje često svoje viškove proizvodnje uništavaju jer im se zbog visokih troškova transporta preko oceana i tržišta koje ima veoma malo novaca koje može potrošiti sama trgovina ne isplati. Obilježja afričke poljoprivrede većinom su negativna:
- nepostojanje dominantnog sistema poljoprivredne proizvodnje koji bi bio oslonac osiguravanju dovoljne količine hrane
- dominacija poljoprivrede temeljne na navodnjavanju kišom nad onom baziranom na umjetnom navodnjavanju
- heterogenost i različitost sustava poljoprivredne proizvodnje i važnost stoke
- ključna uloga žena u poljoprivredi i osiguravanju hrane za domaćinstvo
- nepostojanje funkcionirajućeg tržišta poljoprivrednih proizvoda
- nedovoljno financiranje razvojnih i primjenjenih istraživanja u agronomiji
- dominacija ispranih i nedovoljno plodnih tala
- nedostatak stabilnog i poticajnog ekonomskog i političkog okruženja
- veliki i rastući utjecaj ljudskog zdravlja na poljoprivredu (posebno AIDS)
- niska i stagnirajuća radna produktivnost i minimalna mehanizacija
Problemi afričke poljoprivrede datiraju još s kraja 70-ih. Glavni uzročnici blili su vanjski trgovinski šokovi, neprestani sukobi, postojanje paradržavnih struktura i sustavno zanemarivanje poljoprivredne uloge u gospodarstvu. Također, velike suše 1968. – 1973. i 1982. – 1985., koje su uništile polovicu kontinenta i odnijele milijune žrtava, bacile su Afriku u tešku poljoprivrednu krizu koja traje i danas. Već sedamdesetih poljoprivredna proizvodnja bilježi pad od –0.3% da bi se osamdesetih oporavila na 1.3%, što ipak nije pratilo galopirajuću stopu rasta stanovništva. Time je direktno ugroženo dvije trećine afričke populacije izravno ovisne o poljoprivrednoj proizvodnji. Kontinent je osiromašen kolonizacijom, infrastruktura je bila nezadovoljavajuća, a navodnjavanje slabo. Korištenje novih tehnologija u poljoprivredi vrlo je ograničeno, a npr. prosječna količina gnojiva koja se koristi po hektaru najmanja je na svijetu. Afrika se našla u zatvorenom krugu – zbog nedostatka kapitala i siromaštva nije mogla ulagati u poljoprivrednu prozivodnju, a zbog neulaganja u proizvodnju nije mogla stvarati kapital. Krizu su dodatno produbile afričke zemlje svojim namjernim zanemarivanjem poljoprivrede. Iako u ukupnom vanjskom dugu poljoprivreda sudjeluje s tek 5%, ulaganja u poljoprivredu u Subsaharskoj Africi 1987. iznosila su 7.4%. Većina novca ulaže se u sekundarni i tercijarni sektor koji se smatraju boljim potencijalnim izvorom zarade. Politika je takva da se i ulaganja u poljoprivredu koncentriraju gotovo isključivo na proizvodnju žitarica za izvoz jer je to često jedini izvor deviznog priljeva, i takvu je proizvodnju moguće oporezivati, za razliku od proizvodnje za domaće potrebe. Neke države čak i proizvode dovoljne količine hrane za vlastite potrebe, ali ga lokalno stanovništvo zbog visokih cijena ne može kupiti, a tako dobiveni viškovi se također izvoze. I sama ulaganja Svjetske banke pala su sa 31% ukupnih ulaganja 1980. god na samo 10% god 2000. U svojoj studiji ‘Afrička poljoprivreda: sljedećih 25 godina’ FAO je još 1986. zaključio da Subsaharska Afrika ima potencijala za povećanje vlastite poljoprivredne proizvodnje. Ako se potencijal mobilizira na dobar način, mnoge subsaharske zemlje mogle bi zadovoljavati vlastite potrebe, a ekonomska situacija bi bila povoljna. Rješenje leži u edukaciji stanovništva i u poljoprivrednim istraživanjima. Stratgije za povećanje produktivnosti uključuju, kratkoročno gledano, širu primjenu postojeće tehnologije, a dugoročno razvoj i prilagođavanje novih tehnologija identificiranim afričkim sustavima proizvodnje. Dokazano je da poljoprivredni rast od 1% direktno smanjuje siromaštvo za 0.6%.
[uredi] Industrija
Početkom šezdesetih većina afričkih zemalja doživjela je korjenite promjene – izborena je politička samostalnost, a da bi se riješili teške ovisnosti o uvozu robe iz bivših kolonijalnih sila i izvozu poljoprivrednih proizvoda, industrijski razvoj smatrao se dobrim rješenjem. Odabran je model zamjene uvoza po uzoru na Latinsku Ameriku, te su afrički proizvođači zamijenili uvoz robe iz razvijenog svijeta vlastitom proizvodnjom. Od 1965. – 1973. industrijski rast tako je iznosio 14.6%. Paralelno s favoriziranjem industrijske proizvodnje zanemarivala se poljoprivreda, o kojoj je većina afričkog stanovništva ovisila, a ovisi i danas. Nasuprot tome, već u razdoblju 1973. – 1983. industrijski je rast smanjen na jednu desetinu (1.4%). Nije bio održiv na dulje vrijeme i industrija se nije mogla prilagoditi na vanjske promjene i šokove. Naftni šokovi, nesmanjena stopa rasta stanovništva, neprestani sukobi, rast vanjskog duga i loše gospodarenje doveli su do stagnacije, pada ulaganja i dužničkih kriza. Afrika je opet ovisila isključivo o poljoprivrednoj proizvodnji. Afričke države veliki su izvoznici najrazličitijih vrsta jeftinih sirovina za industrijsku proizvodnju u razvijenim zemljama Zapada. Velik je dio afričke industrije usredotočen na vađenje i preradu sirovina. To uključuje naftnu industriju, proizvodnju hrane, rudarstvo i proizvodnju tekstila. Afrika daje 77 % svjetske proizvodnje dijamanata, 62 % zlata, 26 % ugljena, 17 % bakra i boksita te znatne količine kobalta, volframa i ostalih ruda. Oko 15 % afričkog stanovništva zaposleno je u industrijskom sektoru. Preko polovice industrijske proizvodnje opada na JAR dok većina ostalog dijela dolazi iz zemalja uzduž sjeverne obale. Kako nemaju vlastite industrijske proizvodnje, ili je ona tek u začecima, ostale su afričke države prisiljene uvoziti skupe gotove proizvode na što troše velika sredstva iz državnih proračuna. Takvi su trgovinski odnosi doveli afričke zemlje do teškoga finacijskog stanja. Vanjski dug prema razvijenim državama neprestano raste, a njegovo servisiranje nije moguće zbog nedostatka novca u proračunima. Danas postoji snažna inicijativa međunarodne zajednice, na čelu s generalnim tajnikom UN-a Kofijem Annanom, da se afričkim državama otpišu vanjski dugovi.
[uredi] Afričko gospodarstvo, poljoprivreda i industrija po regijama
[uredi] Sjeverna Afrika - Alžir, Egipat, Libija, Maroko, Sudan, Tunis, Zapadna Sahara
Osojne doline u planinama Atlas, dolina i delta Nila te sredozemna obala glavna su područja s kvalitetnom obradivom zemljom. Tu dobro uspijevaju žitarice, riža i pamuk, koji prevladava u dolini Nila, a također i tipične sredozemne kulture – masline, datulje, smokve i agrumi. Alžirski i libijski glavni izvozni proizvod je nafta i zemni plin, Maroku su to fosfati i poljoprivredni proizvodi, a Egiptu i Tunisu turizam je osnova gospodarstva. Egipat ima najrazgranatiju osnovu, uvozeći tehnologiju kako bi razvio elektronsku i industriju strojeva te očuvao značenje važnog proizvođača pamučnih tekstilnih proizvoda vrhunske kvalitete. Egipat je gospodarska najraznovrsnija država sjeverne Afrike, a i najmnogoljudnija.
[uredi] Zapadna Afrika - Benin, Burkina Faso, Gambija, Gana, Gvineja Bisao, Liberija, Mali, Mauritanija, Niger, Nigerija, Obala Bjelokosti, Senegal, Sijera Leone, Togo, Zelenortska republika
Vlažna južna područja vrlo su pogodna za uzgoj kave, pamuka, kakaa i kaučuka, dok se kikiriki uzgaja u cijeloj zapadnoj Africi. Sahel je uglavnom stočarsko područje – uzgajaju se koze, goveda i ovce, dok je ribarstvo važno u priobanim krajevima i područjima delta. U većem dijelu zapadne Afrike prisutne su nafta i rude metala, posebno željeza. Nigeriju je početkom 70-ih zahvatio naftni «bum», no rast je nakon toga bio promjenjiv i nestalan. Većina gospodarstva u ostalim zemljama ima primarni karakter (sječa drveta i prerada hrane), a značajno je i rudarstvo.
[uredi] Srednja Afrika - Čad, Demokratska Republika Kongo (Zair), Ekvatorska Gvineja, Gabon, Kamerun, Kongo, Srednjoafrička Republika, Sveti Toma i Princip
Uzgoj kave, kakaa i kaučuka u komercijalne svrhe. Plodored poloprivrednih kultura naširoko se primjenjuje, a pisang (vrsta banane), jam (slatki krumpir) i taro (tropska gomoljika) okosnica su prehrane ekvatorijalne regije. Tapioka, sijerak i proso glavni su prehrambeni usjevi u savanskim područjima. Uzgoj stoke ograničena je na područje bez ce-ce muha (sjever i jug regije), dok su ribe rijeka u unutrašnjosti važan izvor bjelančevina. U rudnicima DR Konga i Kamerunu kopaju se bakar, kobalt, cink i kositar; dijamanti u Srednjoafričkoj republici i DR Kongu i mangan u Gabonu. Kongo, Kamerun, Gabon i DR Kongo imaju znatne zalihe nafte, koja je također nedavno otkrivena i u Čadu. Palmino ulje i kaučuk prerađuju se za izvoz.
[uredi] Istočna Afrika - Burundi, Džibuti, Eritreja, Etiopija, Kenija, Ruanda, Sejšeli, Somalija, Tanzanija, Uganda
Bazen Viktorijina jezera i plodna vulkanska tla kenijskih, tanzanijskih i ugandskih visoravni omogućavaju uzgoj kultura koje su okosnica prehrane stanovništva i izvoza, poput kave, čaja, pamuka, šećerne trske i raznog visoko kvalitetnog povrća. Na mjestima s vrlo neujednačenim količinama oborina potrebnih za ratarstvo prevladavaju pašnjaci. U najšušnijim predjelima uobičajene su deve: drugdje se uzgajaju velika stada goveda, ovaca i koza. Najezda ce-ce muha ograničava naseljavanje ljudi i poljoprivredu u većem djelu ovog područja. Većina izvoza s ovog područja sastoji se od sirovina i poluprerađevina. One uključuju pamuk, šećer, čaj, sisal i kavu. Brze rijeke u gorju bogate su hidroenergijom, velikim potencijalom za proizvodnju električne energije budućnosti. Zbog privlačnosti kenijskih krajolika, turizam je postao temeljnim dijelom gospodarstva te zemlje. Kenija je razvila i vrlo razgranatu industrijsku osnovu.
[uredi] Južna Afrika - Angola, Bocvana, Južnoafrička Republika, Komori, Lesoto, Madagaskar, Malavi, Mauricijus, Mozambik, Namibija, Svazi, Zambija, Zimbabve
Čaj, pamuk, sisal i duhan glavne su komercijalne kulture na jugoistoku, a vino i agrumi duž južne obale. Kukuruz je važan za ishranu na tom području, a uzgaja se zajedno s tapiokom, mahunarkama i krumpirom. Slaba kvaliteta tla i cikličke suše u večim djelovima Namibije i Bocvane ograničavaju uzgoj kultura, pa je raširenije ekstenzivno stočarstvo. Prastari afrički ravnjak sadržava neka od znatnijih svjetskih zaliha dragog kamena i metala. Oko 30 % svjetskog zlata iskopano je u rudnicima JAR-a. Zambija ima velike naslage bakra, dijamanti se kopaju u rudnicima Bocvane i JAR-a. Južnoafrička Republika, najveći svjetski izvoznik zlata, ima razgranato gospodarstvo koje stvara oko 75 % prihoda regije i privlači doseljeničku radnu snagu iz susjednih država. Angola izvozi sirovu naftu, Bocvana i Namibija se oslanjaju na rudnike dijamanata, a Zambija radi na razvoju novih grana svoga gospodarstva kako bi nadomjestila opadanje zaliha bakra. Značajne su i zalihe ugljena te željeza.
[uredi] Promet u Africi
Promet je u Africi vrlo slabo razvijen, što je posljedica različitih prirodnih i društvenih činilaca. Najvažnije su zapreke: slaba razvedenost obale, strmi planinski rubovi nad njima, slapovi na rijekama, pustinje, prašume, močvare i velike udaljenosti. Zato je Afrika u pretkolonijalnom razdoblju prometno bila vrlo zaostala, a takvo stanje je do danas tek djelomično popravljeno. Tradicionalan način prometa poput onoga na devi još se uvijek često koristi u slabije pristupačnim dijelovima Afrike, a u sredozemnoj Africi teret često prenose magarci i mazge. Pretkolonijalna Afrika južno od Sahare nije poznavala kola na kotačima sve do 19. stoljeća kada su Buri prodirali u unutrašnjost stepa volovskim zapregama. Kolonijalno razdoblje unosi bitne promjene – ubrzo je obala bila uključena u oceansku plovidbu, no problem je bio povezati unutrašnja proizvodna područja s obalom. I danas je taj problem prisutan. Afrika ima oko 8 000 km unutrašnjih plovnih puteva koji su zbog nedostatka međusobne povezanosti i povezanosti s morem gospodasrki manje važni. Mreža rijeka Nila, Konga i Nigera pruža ograničene mogućnosti pristupa prostorima unutrašnjosti kontinenta jer brojni vodopadi i slapovi sprečavaju plovidbu duž većeg dijela riječnog toka. Afričke željeznice sagrađene su prvenstveno radi iskorištavanja prirodnih resursa i većina ih povezuje unutrašnjost s većim priobalnim gradovim, ostavljajući velike dijelove kontinenta nedirnutima – pet zemalja bez pristupa moru uopće nema željeznice ( Mali, Gvineja Bisao, Siera Leone, Liberija i Gvineja ). Afrika ima manje željezničkih pruga od ijednog drugog kontineta. Na 1 000 km2 dolazi 2 km pruge. Najrazvijeniju mrežu željeznica ima JAR, na koju otpada 24 % svih afričkih pruga. Potpuno zasebnu željezničku mrežu ima Egipat (7 % afričkih pruga) i atlaske zemlje (13 % afričkih pruga). Nakon Prvog svjetskog rata Afrika dobiva i prve automobilske ceste. Mnoge su ceste izgrađene 1970- ih no gospodarske poteškoće otežavaju njihovo održavanje i prošrivanje mreže. Velike udaljenosti, nedostatak drugih prometnih veza i potreba za brzom povezanošću sa svijetom dovode do naglog razvitka zračnog prometa
[uredi] Afrika i svijet
U zapadnim zemljama postoji duga tradicija pljačkanja Afrike. Primjer je Gabon: danas Europska unija ima s Gabonom ribarski ugovor posljednji put obnovljen 2001. To je jedan od 15 takvih sporazuma koje EU ima s afričkim državama, a u tijeku su pregovori o barem još 11. Sporazumom s Gabonom EU je dozvoljeno da iz gabonskih voda izvadi oko 25 000 morske hrane. Za taj ulov Gabon dobiva minimalne novčane iznose. U praksi ograničenja nema – sitne stavke dopuštaju premašivanje kvota po istoj cijeni. Ti su sporazumi zamišljeni tako da opskrbe europsko tržište i osiguraju zaposlenje za ribarske djelatnike EU. Brodovi EU nikad ne pristaju u gabonske luke, ne zapošljavaju nijednog Gabonca i nikad ne prodaju robu na lokalnom tržištu, tako da je Gabon zemlja koja jede manje ribe nego što je proizvodi, no svejedno mora uvesti više od 10 000 tona ribe godišnje da podmiri vlastite potrebe. Afrika svake godine izvozi sve manje i manje. 1980. Afrika je u svjetskom tržištu imala udio oko 6 %. 2002. udio smanjio na oko 2 %, iako Afrika čini oko 12 % svjetske populacije. Ako bi se taj udio povećao za još 1 %, Afrika bi zaradila dodatnih 70 milijadi od izvoza svake godine – nekoliko puta više od strane pomoći koju Afrika dobije. Bogate zemlje štite svoja vlastita tržišta, a i podupiru svoje primarne sektore tako da im afrički poljoprivrednici ne mogu konkurirati. Primjer zaštite tržišta je Gana. Gana izvozi neprerađeni kakaovac u Europu. Carine su 25 % više ako je kakaovac prerađen. Također, zanimljiv primjer neravnopravnosti je i WTO. Od 38 zemalja Afrike koje su članice WTO-a, 15 njih nitko ne zastupa u Ženevi, a 6 njih imaju samo jednog predstavnika. Također, WTO dozvoljava subvencioniranje poljoprivrednih proizvoda što bogatim zemljama izuzetno pogoduje. Tako su SAD subvencijama god 2001. stimulirale proizvodnju domaćeg pamuka da bi viškove po dampinškim cijenama izvezle na svjetsko tržište. Afrički proizvođači pamuka (inače važan afrički izvozni proizvod) pretrpili su udarac od 300 milijuna $. Na isti su način europski proizvođači šećera uništili mozambičku šećernu industriju. Humanitarna pomoć o kojoj su neka područja Subsaharske Afrike postala ovisna također su izvor problema. Iako su mnoge države uputile zahtjev za humanitarnom pomoći u obliku nekakvih ulaganja, pomoć u hrani služila je kao vatrogasna mjera u razdobljima velikih kriza. Uz manipulacije donacijama hranom i švercom za oružje, humanitarna pomoć imala je i učinak dampinga na domaće poljoprivredne proizvode što je još više unazadilo poljoprivredu. 1970. bogate su se nacije dogovorile da će 0.7% svog BNP-a darovati siromašnim zemljama. 2004. samo je njih 5 (Danska, Luksemburg, Nizozemska, Norveška i Švedska) to i učinilo. Ostale su zemlje dale oko 0.25 %, a SAD, najbogatija zemlja svijeta, najmanje – 0.16 %. Vanjski dug se, kao i većina drugih problema, odnosi prvenstveno na područje Subsaharske Afrike, budući da je sjever Afrike u puno boljem položaju od Subsaharske Afrike. Između 1970. i 2002. godine Afrika je dobila 540 milijardi dolara kredita. Usprkos činjenici da su tijekom istog perioda afričke zemlje vratile oko 550 milijardi dolara – 10 milijardi dolara više nego što im je dano, do kraja 2002. dugovale su još 293 milijarde dolara. Zbog čestih kriza, građanskih ratova, gladi, epidemije HIV-a, nerazvijenog gospodarstva, a posebno kamata i loše ekonomske politike, vanjski dug Afrike neprestano raste. Mnoge su afričke zemlje mnogo više novaca trošile na vraćanje duga nego na zdravstvo i edukaciju zajedno. On danas iznosi 60,7% BDP-a, no prisutne su regionalne razlike. Danas postoji snažna inicijativa međunarodne zajednice, na čelu s generalnim tajnikom UN-a Kofijem Annanom, da se afričkim državama otpišu vanjski dugovi.