Razgovor:Nafta
Izvor: Wikipedija
![]() |
Predloženo je da se ovaj tekst uklopi u članak Nafta. |
Nafta je sirovo zemno ulje, žuto do tamnosmeđe obojena tekućina koja se nalazi u akumulirana u sedimentnim slojevima zemlje. U reflektiranom svjetlu pokazuje karakterističnu zelenu ili plavu opalescenciju. Gustoća jako varira prema podrijetlu; najćešće iznosi 0,7 do 1,0, a rijetko premašuje 1,0 (neke Meksičke i Gruzijske nafte).
Postanak.
Danas prevladava mišljenje da je nafta nastala od masnih i voštanih supstancija različitih sitnih životinjskih i biljnih morskih organizama - planktona.
Pod povoljnim uvjetima, koji su vladali u dalekim geološkim dobima,živjele su i razmnažale se u toplim morskim zaljevima goleme količine tih organizama; uginuvši one su se taložile na morsko dno.U sredini siromašnoj kisikom počelo je, zbog djelovanja anaerobnih bakterija, razaranje bjelančevina i drugih lako raspadljivih organskih tvari. Otpornije masne i voštane supstancije gomilale su se onda u obliku gnjila mulja - sapropela. Taj osnovni materijal morao je poslije, nanosom riječnog mulja, biti pokriven zaštitnim slojem. Pod pritiskom zamljanih slojeva, i kod nešto povišene temperature, mast se konvertirala najprije u prabitumen, a onda u naftu. Nazočnost kompliciranih visokomolekulskih spojeva(holesterola, hormona, klorofila i dr.) koji nisu mogli nastati jednostavnom sintezom i optička aktivnost nafte dokazuju organsko podrijetlo nafte. I sastav slane vode, koja prati naftu, svjedoči o njezinu morskom podrijetlu. - s druge strane postoji mišljenje da nafta potječe iz neispitanih i nedovoljno poznatih dubina Zemlje. Tome u prilog govore nalazi nafte u vulkanskim područjima (na Kamčatki), nagomilavanje nafte u velikim dubinama u mineralima kristalasta podrijetla (Venezuela) i nalazi nafte u pukotinama litosfere u dnu Indijskog oceana.
Sastav.
Po svom kemijskom sastavu nafta je mješavina velikog broja različitih ugljikovodika i malih količina spojeva sumpora, kisika i dušika (od tragova i do 7%). U njoj su zastupani ugljikovodici s jednom do 50 i više C - atoma u molekuli, i to pretežito parafinskog (metanova) niza (npr. pensilvanska nafta) ili naftenskog niza (npr. neke sovjetske nafte). Manje su zastupani aromatski ugljikovodici (npr. neke rumunjske nafte). U nafti su, bez obzira na vrstu ugljikovodika, zastupani više ili manje, svi članovi pojedinog niza: od lakohlapljivih do teškohlapljivih te krutih s velikim brojem C - atoma. O većoj ili manjoj zastupanosti nižih odn. viših članova ovisi gustoća nafte. Lagane nafte koje koje kod prerađivanja daju više laganih frakcija, ili ih uopće ne daju. Jugoslavenske nafte spadaju većinom u laganije nafte i s niskim sadržajem sumpora.
Nalazišta i vađenje nafte.
Njezina se ležišta mogu očekivati u sedimentnim slojevima onih područja gdje je u davnim geološkim dobima bilo more. Dubina naftonosnih slojeva različita je; od nekoliko metara do 7600 metara i više. Što je veća dubina, veći je i tlak pod kojim se nafta nalazi (on može dosizati 107). Najdublja do sada postignuta istražna bušotina od 9169 nalazi se u Oklahomi (SAD).
Dobivanje.
Nafta i zamni plin izbijaju na mnogim mjestima sami iz zemlje.Ovakva prirodna vrela nisu nimalo važna za proizvodnju nafte. Velike količine nafte dobivaju se danas u svijetu iz dubljih slojeva zemlje izljevanjem (eruptiranjem) iz bušotina na principu arteških bunara. Prva bušenja obavljana su nasumce. Danas se prije postavljanja dubinske sonde i provode geološka i geofizička istraživanja, koja daju podatke o geološkoj strukturi podzemnih slojeva; na taj se način znatno smanjuje broj alovih bušenja. Suvramena tehnika bušenja razvila se iz ručnog, obavljanog u potrazi za solju i vodom. Sva se bušenja danas izvode strojevima. Postoje dva načina bušenja: udarno i okretno. Kod udarnog bušenja dlijeto, pričvršćeno na donjem kraju alatki, diže se 30 do 40 cm, a zatim se pušta da padne na dno bušotine. Suvremeno okretno bušenje (rotary system) gotovo je potpuno istisnulo starije udarno bušenje. Dlijeto, pričvršćeno na kraju cijevi, svojim rotacijskim struganjem mrvi kamen i prodire u dubinu. Kad cijev uđe svojom cijelom duljinom u zemlju; na nju se, cijevnom spojnicom nadoveže druga cijev; to se ponavlja tako dugo dok bušotina ne dosegne neftonosni sloj. Iznad bušotine nalazi se toranj željezne konstrukcije, visok do 54 metra, s dizalicama za pridržavanje i izvlačenje alatki i cijevi, te s pogonskim i kontrolnim uređajima. Za vrijeme bušenja izdrobljeni se materijal neprestano ispire s dna bušotine, i to jakim mlazom rijetke suspenzije gline u vodi, koja se utiskuje u cijev. Da se bušotina ne zaruši, u nju se spuštaju zaštitne cijevi (casings). Od prodora podzemnih voda bušotine se zaštićuju cementiranjem. Kad bušotina dopre do naftonosnog sloja, nafta i plin naviru u bušotinu tjerani prirodnim tlakom, koji, ako je dovoljno velik, može izbaciti naftu na površinu zemlje. Kod vrlo visokih tlakova nastaju snažne "erupcije", pri čemu se mlaz nafte diže desetak metara iznad površine zemlje. Ovakve divlje erupcije nekad su često izazivale katastrofalne požare,koje je vrlo teško, pa i nemoguće ugasiti. Danas se to sprečava posebnim uređajima koji zatvaraju sondu i reguliraju tlak za izlaženje nafte. Kod nedovoljnih tlakova nafta se mora crpsti pomoću posuda ili crpki. Naftonosni se sloj nikada ne može potpuno iscrpsti. Kad se tenzija nafte naftonosnog sloja u susjednom području izjednači s tlakom u bušotini, nafta prestaje pritjecati. Velike količine nafte koje, unatoč svim suvremenim metodama vađenja, ostaju u zemlji (više od 50%), mogle bi se izvaditi samo na rudarski način.
Baš hvala na ovo puno teksta gore, koji je očito odnekle kopiran. Što ćemo sada s tim?--Donatus 16:25, 3. ožujak 2007. (CET)