Kineski jezik

Izvor: Wikipedija

Kineski jezik
汉语 Hànyǔ, 中文 Zhōngwén
Države
govorenja:
NR Kina (Kontinentalna Kina, Hong Kong, Macau), Republika Kina (Tajvan i obližnji otoci), Singapur, Filipini, Malezija, Indonezija, Tajland, Vijetnam, Mianmar i Kambodža, također i u Sjevernoj i Južnoj Koreji, kao i u drugim kineskim zajednicama diljem svijeta
Regije
govorenja:
Azija i diljem svijeta
Broj govornika: više od 1.3 milijarde
Rang: 1.
Razredba: sinotibetanski

 kineski

Službeni status
Služben u: Kina, Tajvan, Singapur, UN
Regulatori: razne udruge
Jezični kôd
ISO 639-1: zh
ISO 639-2: chi (B) / zho (T)
SIL razni oblici
Vidi također: Jezik | Popis jezika

Kineski jezik zajedno sa sijamskim, tibetskim i burmanskim tvori posebnu skupinu koja se može podijeliti na tibetsko-burmanske i kinesko-thajske jezike. Uz nacionalni jezik, koji se temelji na pekinškom dijalektu, postoje mnoga narječja, znatno različita fonološki, djelomice leksički, a ponegdje i sintatičko-morfološki, pa se ta narječja smatraju posebnim jezicima zasebne potporodice kinesko-tibetske porodice jezika. U daljnjem tekstu termin kineski jezik stoji za pekinško narječje ili službeni jezik, koji se naziva putonghua. Kako se razvoj kineskog pisma zaustavio na početku naše ere, nije moguće pronaći podatke o prijašnjem stanju jezika, jer se iz pisma ne može ustanoviti izgovor riječi koje se bilježe ideografskim znakovima, a ne fonetskim. Nakon prvog ujedinjenja carstva u razdoblju dinastije Qin (od 221. do 226.) i političke centralizacije formirao se zajednički pisani jezik razumljiv u područjima s različitim narječjima. U tome je presudna bila reforma kojom je dinastija Qin provela veliko spaljivanje knjiga zbog unifikacije i stvaranja jedinstvenog književnog jezika. Danas je mandarinski kineski najrašireniji jezik svijeta.

[uredi] Pismo

U osnovi je ideografsko. Pojedini znakovi odgovaraju jednostavnim elementima (riječima-korijenima) kineskog rječnika. Najstarije kinesko pismo sačuvano je na natpisima na kostima, kornjačinu oklopu itd. Suvremeno kinesko pismo ima 6 vrsta znakova. Sve više Kineza služi se latinicom, zato što je dosta lakša. Stvoren je kineski latinični alfabet (pinyin) koji se sastoji od 26 slova. U pinyinu je malo drugačije nego u hrvatskoj latinici: z se izgovara kao c, r kao naše ž, y kao naše j, j kao naše đ, q kao naše ć, x kao mekano š, zh kao naše , ch kao naše č, sh kao naše š. Već se u prvih 1 000 godina poslije Krista počela nametati latinica.

[uredi] Hrvatska jezična praksa

U hrvatskoj je jezičnoj praksi fonetiziranje kineskih imena .



Nedovršeni članak Kineski jezik koji govori o jeziku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.