Treba li pisati kako dobri pisci pišu
Izvor: Wikipedija
Treba li pisati kako dobri pisci pišu provokativna je knjiga eseja čiji je autor pjesnik, kritičar i stilističar Krešimir Bagić. Knjigu otvara rasprava o beletrističkom stilu, a nakon nje slijede opsežne rasprave o hrvatskome pjesništvu u drugoj polovici 20. stoljeća odnosno o hrvatskoj kratkoj priči osamdesetih i devedesetih godina. U oba slučaja Bagić je ponudio stilski i poetički opis odabranih razdoblja, prikladne interpretacije važnijih opusa te izdvojio glavne poetičke tendencije.
Sadržaj |
[uredi] Prvi sustavni opisi suvremene poezije i proze
Valja naglasiti da je Bagić prvi sustavno opisao i tipologizirao pjesničke i kratkopričaške prakse u zadnjih dvadesetak godina. U koricama njegove knjige čitatelji će naći gotovo sve autore koji su se u tom razdoblju pojavili na našoj literarnoj sceni – od Damira Miloša, Ede Popovića i Zorana Ferića do Miljenka Jergovića, Ante Tomića i Romana Simića, kada je riječ o prozi; od Anke Žagar, Delimira Rešickog i Tomislava Domovića do Tatjane Gromače, Ivice Prtenjače i Dorte Jagić, kada je riječ o poeziji.
[uredi] Izazovi i zamke leksikografije
Drugi dio Bagićeve knjige posvećen je izazovima i zamkama leksikografije. Čine ga četiri eseja koja tematiziraju teoriju i praksu sastavljanja rječnika, te komentiraju nesvakidašnja leksikografska djela poput Simeonova ˝Enciklopedijskog rječnika lingvističkih naziva˝ i ˝Krležijane˝. Bagićevo se izlaganje kreće između eksplikacije i interpretacije, s povremenim argumentiranim polemičnim postavkama kakva je, primjerice, ona o implicitnoj idelogiziranosti Krležina enciklopedijskog portreta.
[uredi] Stilska vježba
Knjiga okončava esejem ˝Može li se pisati kako dobar pisac piše˝ u kojemu autor komentira rezultate stilske vježbe koju je proveo sa studentima, a koja se sastojala u tome da oni napišu tekst od ponuđenih riječi. Dok su pisali, nisu znali da su riječi izvađene iz jedne pjesme Danijela Dragojevića. Tim je tekstom autor spojio književnost i leksikografiju (koje i jesu tematska čvorišta ove vrijedne knjige) i vratio se naslovnome pitanju Treba li pisati kako dobri pisci pišu. Bagićev odgovor na to pitanje, naravno, glasi: Ne treba. Stručna i dnevna kritika prepoznala je Bagićevu knjigu kao iznimno vrijedno djelo. Ovdje navodimo tek neke od izrečenih ocjena:
[uredi] Dijalog, interpretatora i čitatelja
Bagićeva knjiga je intrigantno mjesto susreta jezične činjenice i književnoga teksta, lingvistike i teorije književnosti, logičke opservacije i interpretacije. Krešimir Bagić u knjizi Treba li pisati kako dobri pisci pišu govori iz pozicije stilističara, sustavno i lucidno ujedinjujući provjerljivu činjenicu i hermeneutičku fabulaciju, stvarajući mogućnosti otvorenog dijaloga između teoretičara, kritičara i čitatelja. Miroslav MIĆANOVIĆ
[uredi] Znanstvenik sa smislom za ludizam
Knjiga Treba li pisati kako dobri pisci pišu još jednom predstavlja Krešimira Bagića kao usamljenu pojavu u prostoru hrvatske znanosti o književnosti. Riječ je o autoru i profesoru koji, osim iznimnog analitičkog umijeća i upućenosti u suvremena zbivanja na području domicilne književnosti, lingvističkih i književnoznanstvenih dostignuća, rado i svjesno bira tzv. ’međupoziciju’. Osim što njegovi književnoznanstveni tekstovi i eseji u sebi uvijek sadrže svijest o tome kako je ono što piše samo jedna od mogućih priča o temi i nikada ne odišu autoritativnom pozicijom, u njima se, pa tako i u ovoj knjizi, uvijek može pronaći i dobrodošla doza ležernosti, duhovitosti i smisla za ludizam, što njegove knjige vodi dalje od granica uskostručne javnosti. Jagna POGAČNIK
[uredi] Angažirani tumač
Znanstvene rasprave iz knjige Treba li pisati kako dobri pisci pišu sustavna su i uvjerljiva izlaganja u kojima autor okom stilističara povezuje nekoliko različitih iskustava u oblikovanju teksta: čitateljsko, znanstvenoteorijsko i kritičkointerpretacijsko. One su angažirane u odnosu na recepciju, jer se Bagić ne ustručava kroz znanstveni diskurz iznijeti osobne vrijednosne sudove, suočiti se s izvan- i unutartestovnim problemima te posustati pred nekim vlastitim nedoumicama. Helena SABLIĆ TOMIĆ
[uredi] Demokratizacijski rukopis
Središnji tekst Bagićeve knjige Treba li pisati kako dobri pisci pišu donosi opsežan prikaz hrvatskoga pjesništva posljednjih pedesetak godina s nesvakidašnjom tipologijom, a obuhvaća pet pjesničkih naraštaja. Odredivši temu praznine za vertikalu svoje periodizacijske sheme, Bagić je pošao od činjenice nužne manjkavosti vlastitoga opisa, ali i svakoga drugog pokušaja završnog svođenja računa književnih i kulturnih pojava. Njegov esej nije samo važan prinos proučavanju hrvatskoga pjesništva, nego i demokratizaciji razumijevanja naše književnosti i kulture u cjelini. Tvrtko VUKOVIĆ
[uredi] Korist od praznine
Bagićeva studija o temi praznine ponudila je čitanje na dušak pola stoljeća hrvatske poezije i dala uvjerljiv dokaz, između ostalog, kako je to književni rod gdje se naš jezik najpunije ostvario. Zvonimir MRKONJIĆ
[uredi] Veliki povratak stilistike
Široj kulturnoj javnosti ova knjiga može omogućiti bolje snalaženje u suvremenoj hrvatskoj književnosti... Stručnjacima koji su bili skloniji lingvističkom pogledu na jezik književnih djela, neka poglavlja ove knjige mogu promijeniti shvaćanja i učiniti da na tu problematiku pogledaju drugačije. Dakle, Treba li pisati kako dobri pisci pišu, kao i svaka dobra knjiga, čini da čitatelj propita i, možda, modificira vlastito mišljenje. Sanda Lucija UDIER