Uvodi u filozofiju
Izvor: Wikipedija
Postoji relativno velik broj knjiga naslovljenih Uvod u filozofiju, Povijest filozofije ili slično. One su međusobno vrlo raznolike, u skladu sa problemom navedenim u uvodu članka Filozofija: nemoguće je definirati filozofiju; ima isto toliko definicija, koliko ima filozofa. Neke su knjige udžbenici, čiji autori nastoje dati sustavni prikaz filozofskih sustava, škola, smjerova i povijesnog razvoja, dok drugi bez suzdržavanja uvode čitatelja i studenta u svoju filozofiju (vidi poglavlje Jedna filozofija i razne filozofije u članku Filozofija). Neke su popularno pisane, namjenjene laicima; druge su udžbenici za studente, a treće su zapravo teško filozofsko promišljanje namijenjeno školovanim filozofima.
U ovom članku, namijenjenom zainteresiranim laicima i početnicima u filozofiji, dajemo kratke prikaze onih knjiga koje su pristupačne na hrvatskom jeziku. Knjige su navedene otprilike prema zahtjevnosti: predznanju koje se od čitatelja traži, ili pažljivosti koju čitanje zahtjeva.
Pogledajte također Popis literature u članku "Filozofija".
Sadržaj |
[uredi] De Botton: Utjehe filozofije
Alain de Botton: Utjehe filozofije, Zagreb: Sysprint, 2002. (izdanje na engleskom 2000.)
Knjiga mladog autora (r. 1969.), koji je rođen u Švicarskoj a profesor je filozofije u Londonu, pisana je po istom obrascu kao njegova ranija uspješnica Kako vam Proust može promijeniti život, koja je također prevedena na hrvatski. Za ovu je knjigu posudio naslov koji je prije 1500 godina (doduše, u jednini, "utjeha") upotrijebio Boetije, autor koji je pisao u doba nakon propasti Rimskog carstva, posljednji mislilac umiruće antičke "[paganin|paganske]]" tradicije.
De Botton pristupa vodećim filozofima prošlosti, tragajući za odgovorom na pitanje: kako vam filozofija može pomoći u sukobu sa životnim nedaćama? Stil mu je ležeran, bez patosa; poziva se na (Michela de Montaignea: »ne postoji opravdana razlog zašto bi knjige s područja humanističkih znanosti bile teške i dosadne; mudrost ne traži osobit rječnik ili sintaksu, a čitateljstvo od zamaranja nema ništa« (str. 158) . Citira njihove izreke, ali još više pažnje posvećuje načinu života i najvažnijim epizodama njihovog života (i smrti). Zanima ga: što su oni smatrali "mudrim"? Da li ih je njihovo "mudroljublje" učinilo mudrim, i na koji način? Mogu li nam biti učitelji života, a ne samo "filozofije" kao struke?
De Botton citira kritičke riječi (Michela de Montaignea o sustavu obrazovanja u XVI. stoljeću, koje vjerojatno smatra primjenljivim i za današnji školski stil naučavanja filozofije:
- Rado se vraćam na temu besmisla našeg obrazovanja: nije mu cilj da nas učini dobrima i mudrima, negoučenima. I uspjelo je. Nije nas naučilo da tražimo vrlinu i da priglimo mudrost: uztovilo nam je njihovu izvedenicu i etimologiju. (cit. na str. 154)
Iz ove knjige nećete gotovo ništa saznati o metafizici koju npr. Eugen Fink u dolje prikazanom Uvodu u filozofiju praktički izjednačava sa filozofijom u cijelini. Neće vas dobro pripremiti za polaganje ispita iz filozofije u gimnaziji ili na fakultetu. Ali, dat će vam uvid u to zašto su neki ljudi u prošlosti "ljubav prema mudrosti" smatrali nečim poželjnim. A možda vam čak i pruži određenu utjehu u vašim životnim nevoljama. Možda vas učini i malkice mudrijima.
- Kad bismo ljudima davali pismene ispite iz mudrosti, a ne učenosti, ljestvica inteligencije vjerojatno bi se odmah preustrojila – i dobilibismo neočekivanu novu elitu. (str. 157)
Drugi će međutim zaključiti da je ovo knjiga za gubitnike i plašljivce; i moći će, ako imaju određeno filozofsko obrazovanje, navesti raznolike filozofe u korist svoje teze. De Botton citira Seneku, koji kaže »da smo mudri ako uspijemo točno razabrati gdje stvarnost možemo oblikovati prema svojim željama, a gdje moramo prihvatiti ono što ne možemo promijeniti.« (str. 109) Drugi mislioci, okrenuti akciji a ne mišljenju kao takvom, rekli bi da ne možemo znati gdje nešto "ne možemo promijeniti" ako ne pokušamo.
Knjiga je podjeljena u šest poglavlja, a svako ima jednog filozofa kao glavnog "junaka". Popraćena je, u stilu danas neizbježne "multimedije", brojnim ilustracijama, nekim primjerima iz današnjice (osobito je zanimljivo poglavlje "Suvremena ljubavna priča sa Schopenhauerovskim bilješkama", str. 183–198), te ponekom naizgled banalnom sličicom iz piščevog života.
- Utjeha za neprihvaćenost (Sokrat)
- Utjeha za novčanu oskudicu (Epikur)
- Utjeha za frustracije (Seneka)
- Utjeha za neprimjerenost (Michel de Montaigne)
- Utjeha za slomljeno srce (Arthur Schopenhauer)
- Utjeha za poteškoće (Friedrich Nietzsche)
[uredi] Dave Robinson: Filozofija za početnike
Dave Robinson i Judy Groves: Filozofija za početnike, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2001. Preveo s engleskog: Dinko Telećan. (Introducing Philosophy, Cambridge, United Kingdom: Icon Books Ltd., 1998. Robinson je autor teksta, a Groves ilustratorica.
Ilustrirana knjižica (moglo bi se reći "slikovnica") pripada vrlo uspješnoj seriji "Introducing…", tj. "za početike". U toj seriji objavljen je i niz knjižica o pojedinim filozofima, pravcima ili temaka, koje se također može preporučiti za čitanje.
Tekst je kratak i precizan, te daje osnovne informacije. Sadržaj je standardan za knjige iz povijesti filozofije. Nakon kratkog uvoda, razlaganje počinje sa prvim grčkim filozofima iz Mileta, te nastavlja kroz razdovlja antičke, srednjovjekovne i novovjekovne filozofije. O raznim filozofima, uz osnove njihovog učenja, novode se i značajni podaci ili anegdote iz njihovog života, koje doprinose razumijevanju.
[uredi] Filozofija XIX. stoljeća
U XIX. stoljeću podjednaka pažnja pridana je različitim filozofima i smjerovima, koji se razvijaju u divergentnim smjerovima i povezuju sa različitim političkim ideologijama aktualnim u XX. stoljeću; autori su izbjegli neobjektivnost nekih drugih suvremenih prikaza koji prema svojim filozofskim i političkim simpatijama neke važne autore i smjerove zanemariju, npr. Marxa (zbog neprijateljstva prema marksizmu) ili američki pragmatizam (zbog europske "kontinentalne" netpreljivosti prema navodnoj anglosaksonskoj "plitkosti").
[uredi] Filozofija XX. stoljeća
Prikaz filozofije XX. stoljeća započinje kratkim osvrtom na "filozofsku bujicu" koju danas proizvodi 10.000 profesionalnih akademskih filozofa u Sjedinjenim Američkim Državama. Zatim se uz neke opće opaske prikazuju različiti mislioci i smjerovi.
- Nietzsche je kazao da su filozifske ideje samo vladajuća uvjerenja nekog doba. Takva je i filozofija 20. stoljeća. Filozofi se nastoje na različite načine baviti istim prevladavajućim temama, ao ššto su problemi suvremenog masovnog društva, gubitak individualnog identiteta, sumnja i relativistička neizvjesnost. Osim toga, osobito su usmjereni na složene probleme ljudske svijesti, značenja i logike. Filozofija se u posljednjih osamdeset godina često razvrstava ili kao "analitička" ili kao "europska". Europsku filozofiju obilježava ponovno promišljanje tradicije koju su uspostavili Descartes, Kant i Hegel. (str. 116)
Slijedi prikaz fenomenologije i egzistencijalizma. Nakon toga prelazi se na analitičku filozofiju.
- Gottlob Frege (1848–1926) živio je povučenim i neuzbudljivim životom, ali je zauvijek promijenio zapadnu filozofiju učinivši, umjesto "problema spoznaje", logiku temeljem suvremene filozfije. Odbacio je tradicionalnu deduktivnu logiku i stvorio novu "formalnu" i "simboličku" inačicu. (str. 128)
Slijede kratke opaske o filozofiji matematike, te prikaz logičkog pozitivizma i filozofije običnog jezika.
- Podjela između "europske" i "analitičke" filozofije – koja je, kao što smo vidjeli, prilično nejasna – u svakom je slučaju manje važna od priznanja da u 20. stoljeću očito nadmoćno vlada znanost. Nisu filozofi, nego znanstvenici promijenili naš način života, znanje o svijetu i gledišta o nama samima. (str. 144)
Slijedi prikaz filozofije znanosti, a zatim se prikazuje postmodernizam: problem odnosa jezika i zbilje, strukturalizam, te poststrukturalizam, naručito Derridina dekonstrukcija.
- Nijedna grana ljudskog znanja nije pošteđena tog radikalnog i nagrizajućeg postmodernističkog ralativizma. Znanost i logika se jednako tkao optužuju da su "konstrukcije" – puka tumačenja iskustva. (…) Većina suvremenih znanstvenika svjesno izbjegava pitanja o znanstvenoj "istini", jer uviđaju da je znanstvena spoznaja uvijek provizorna. Mnogi priznaju da više ne vjeruju u Prirodu kojom upravljaju stalni zakoni" što su ih otkrili objektivni znanstvenici. (str. 188)
- Nisu, međutim, svi znanstvenici i filozofi podlegli postmodernističkom skepticizmu. Mnogi bi još čvrsto pobijali stajalište da je znanstvena spoznaja "tvrdih" prirodnih znanosti tek "jedan diskurs među drugima" ili ""društvena konstruckija" koaj spada u specifičan zapadnjački "pogled na svijet". (str. 169)
[uredi] Arno Anzebacher: Filozofija. Uvod u filozofiju
Arno Anzebacher: Filozofija. Uvod u filozofiju, Zagreb: Školska knjiga, 1995. (Einführung in die Philosophie, Wien: Herder & Co., 1981.)
Udžbenik za gimnazije, u upotrebi u Hrvatskoj od 1992. Prijevod s njemačkog izdanja iz 1981. Po stilu, više je priručnik za nadstavnika i podsjetnik nego pravi udžbenik. Ranije u Hrvatskoj nije bilo srednjoškolskog udžbenika filozofije (samo povijesti filozofije)
[uredi] Struktura knjige
Anzebacher filozofiju prikazuje sustavno, prema temama kojima se bavi. Prvo poglavlje nosi naslov Što je filozofija, a zatim, umjesto povijesnog pregleda, slijedi poglavlje Suvremena filozofija'. Ukratko su prikazani Fenomenologija, Analitička filozofija i Marksizam, te još nekoliko autora i pravaca pod zajedničkim naslovom "pojedinačne pozicije".
- U tom pregledu nedostaje prikaz strukturalizma i post-strukturalističke postmoderne dekonstrukcije). fenomenološka pozicija je autoru najbliža, što je vidljivo već na prvim stranicama (pojmovi kao "egzistencija", "bitak-u-svijetu", "pred-znanstveno predznanje" isl.
Slijedi pet poglavlja naslovljenih osnovnim filozofskim pojmovima: Zbiljnost, Spoznaja, Čovjek, Etika, Bog. U okviru tih poglavlja Anzebacher ide u mnoge potankosti, prikazujući pristupe i stavove raznih filozofa o pojedinačnim problemima. Iskazi su sažeti, dato je mnogo informacija, naporni su za razumijevanje i učenje. zato u pogovoru Franjo Zenko piše: »Iako može poslužiti kao udžbenik, knjiga je prije svega nastavni priručnik za nastavnika. (…) Knjiga može funkcionirati i kao mala filozofska hrestomatija, ali i kao zanimljivo filozofsko štivo.«
[uredi] Tri glavna pravca u filozofiji
Filozofska učenja Anzebacher svrstava u tri glavna pravca, polazeći od onog što naziva platonovski trokut: apsolut (ideja, Bog), Ja (subjekt, duša) i bitak (susptancija, svijet). »Sklopom bitak – ja – ideja (ili priroda – subjekt – apsolut, ili svijet – duša – Bog) trokut opisuje ukupan prostor teorijske filozofije.« (str. 29) Otuda slijede tri osnovne filozofske pozicije, ovisno o tome od kojeg se "kuta" polazi.
- Filozofija bitka pita o bitku na kojem se temelje pojave i o uvjetima mogućnosti iskustva u ne-ja. Glavni predstavnik: Aristotel.
- Ja-filozofija ide obrnutim putem: počinje od subjekta i pita o mogućnostima iskustva u ja. Takvo je iskustvo prvenstveno transcendentalno usmjereno. Glavni predstavnik: Kant.
- Filozofija duha: mišljenje polazi od ideje, i sa stajališta ideje razmatra uvjete mogućnosti iskustva. Glavni predstavnik: Hegel.
[uredi] Filozofija i "realne" znanosti
Autoru je vrlo važno razgraničiti filozofiju od "realnih" znanosti (to su "znanosti" u danas uobičajenom smislu riječi: prirodne znanosti i društvene ukoliko su egzaktne) i sačuvati njen specifični položaj i ulogu.
- »Filozofija ne može imati svoju metodu, nego je metoda filozofije i sama filozofski problem. Na pitanje o tome kako treba filozofirati može se dakle odgovoriti jedino u samoj filozofiji.« (str.5) »Vrlo staro metodološko načelo govori da nijedna znanost sama sebi ne zadaje objekt i metodu. Primjerice, pitanje kako povjesničar utvrđuje svoj predmet i određuje svoju metodu sâmo nije povijesno pitanje.« (str. 8) »Filozofija i realne znanosti pretpostavljaju istu polaznu točku: pred-znanstveno, svakidašnje iskustvo.« (str. 8) »Čini se da samo filozofija može sa stajališta cjeline pokazati pojedinačnim znanostima njihovo mjesto u cjelini.« (str. 10) »Filozofija nije empirijska znanost, već ne-empirijska znanost o empirijskome.« (str. 11) »Ona je fundamentalna znanost zato što pita o krajnjim, a ne empirjskim temeljima, dakle o fundamentu svega empirijskog.« (str. 19)
-
- Mnogi suvremeni filozofi (analitičari, marksisti idr.) neće se složiti sa ovim stavovima pretenzijama, odbacujući ih kao zastarjelu metafiziku. U praksi, svi pokušaji filozofa da »pokažu pojedinim znanositma njihovo mjesto u cjelini«, imali su na znanstvenike vrlo malo utjecaja; znanstvenici sami, kroz multidisciplinarna istraživanja, grade cjelinu. U historiografiji, povjesničari se ipak sami bave diskusijom o predmetu i metodi (metodama) svoje znanosti, a razne filozofije povijesti na njihov rad imaju vrlo mali utjecaj.
-
- O značaju i nezavisnosti filozofije u odnosu na znanosti autor ne spominje jednu jednostavnu (moguću) razliku: znanost se bavi samo svijetom kakav jest, a ne i onim kakav on treba biti. David Hume je u 17. stoljeću uvidio da se stavovi o onome "treba" nikada ne mogu izvesti iz stavova o onome što "jest"; ta činjenica, može se argumentirati, načelno garantira nezavisnost filozofije u odnosu na znanost. To dolazi do izražaja u kritičkoj teoriji društva i drugim ne-dogmatskim pravcima unutar marksizma (stvaralački marksizam, "novomarksizam"), za koje Anzebacher ima pohvalne riječi (str .53). Kao fenomenolog, on je usmjeren na "same stvari", na "svijet kakav jest", "iskustvenu zbilju", ne na promišljanje mogućnosti drugačijih svjetova (što onda ostaje djelatnost ne filozofije, nego poezije i mita).
[uredi] Filozofija kao kritika. Definicija filozofije
Anzebacher međutim smatra važnom kritiku zbilje, odnosno postojećeg svijeta: »Zato što pita o uvjetima mogućnosti iskustvene zbilje, filozofija načelno dovodi u pitanje cijeli naš (svakidašnji ili uz pomoć pojedinačne znanosti dokučen) iskustveni svijet. Ona je univerzalna kritika koja svako mnijenje, svaki svjetonazor, svaku smislenu tvorevinu podvrgava svojoj prosudbi kao umna znanost. Ona je kritika ideologije, religije, znanosti,tehnologije, društva. Ona se bori protiv svakoga nekritičnog dogmatizma i time u društvu obavlja prosvjetiteljsku funkciju.« (str. 20)
Slijedi, kao sažetak, slijedeća definicija filozofije: »Filozofija je kritička umna znanost o uvjetima mogućnosti iskustvene zbilje kao cjeline.« (str. 20)
- Kao i svaki drugi pokušaj definicije filozofije, i ovaj postavlja nerazjašnjenja pitanja. Kada bismo pokušali precizno definirati viši rodni pojam "znanost" koji se ovdje javlja (i razgraničiti prema "neznanostima"), pa onda razjasniti razliku između "umnih" i "neumnih" znanosti, pa "kritičkih" i "nekrititičkih", odmah bismo se našli u šumu filozofskih kontroverzi gdje je nemoguće da se svi filozofi o bilo čemu slože. Analitički i marksistički filozofi ne bi se složili s ovom definicijom. To je opis (deskripcija, a ne definicija) jednog pravca (načina) mišljenja u filozofiji. Svakako, za učenika koji pokazuje određene simpatije za filozofiju značajan je i može biti poticajan, ali treba imati u vidu i navedena ograničenja!
[uredi] Danilo Pejović: Veliki učitelji mišljenja
Danilo Pejović: Veliki učitelji mišljenja, Zagreb: Naklada ljevak, 2002. (Članci ranije objavljeni 1977.–2001.)
[uredi] Autorov predgovor
Citiramo u cjelosti kratki autorov predgovor:
- Rasprave i ogledi u ovoj knjizi povezani su tematski, a okolnost što se u tome nazire i vremenski slijed, još ne znači da se oni mogu smatrati samo poglavljima jedne nepotpune povijesti na putu od mythosa do logosa – filozofije u svojim epohalnim mijenama kao znanosti, kao svjetonazora, i najzad kao apsolutnog znanja što ukida povijest.
- Iznad svega, te su rasprave i ogledi pokušaji dijaloga o stvari mišljenja s najznačajnijim misaonim pothvatima europske tradicije i raskida s njom od Platona do Heideggera, naime s određenim aspektima njihova shvaćanja bitka, i vođenja takva otvorena razgovora u sklopu vlastite nakane promišljanja smisla i sudbine Zapada. U takvu dijalogu s velikim učiteljima mišljenja postupno se nadilaze granice vremena njihova djelovanja, između vremena prošloga i vremena sadašnjeg povijesnost razumijevanja uspostavlja sporazumijevanje.
- Na taj način ti veliki učitelji – bitni mislioci, ostaju naši trajni pratioci ib misaoni partneri u dijalogu o stvari mišljenja kada smo suočeni sa suvremenim iskušenjima konačnosti našega povijesnog iskustva svijeta i izazova planetarne tehnike, i zacijelo će nam oni biti od nasušne pomoći u traganju za izgubljenim smislom Moderne.
[uredi] Ukratko o knjizi
Knjiga sadrži kratki predgovor i deset tekstova objavljenih između 1977. i 2001. godine, te dva filozofska pisma, Descartesovo i Kantovo, koja se u ovoj knjizi objavljuju prvi put u prijevodu na hrvatski (oba su zanimljiva i pristupačna čitatelju bez većeg predznanja). Članci donose osnovne biografske podatke i obrađuju neke osnovne teme značajnih mislilaca. Knjiga je pogodna kao dodatna literatura za studente ili ambiciozne srednjoškolce.
Naslovi poglavlja:
- Dijalektika ideja i Platonova ontologija
- Aristoteles Philosophus
- Descartesova metoda i prva filozofija
- Spinoza i historijsko mišljenje
- Kantova kritika metafizike
- Hegel i Kantova ideja o vječnom miru
- Hegelova spekulativna dijalektika
- Karl Jaspers. Između opstanka i samobitka
- Egzistencijalna psihologija Detleva von Uslara
- Heidegger na prijelomu stoljeća
- Dodatak: Dva filozofska pisma
- René Descartes: Pismo Picotu (o Načelima filozofije)
- Immanuel Kant: O tobožnjem pravu na laganje iz čovjekoljublja
[uredi] Strawson: Analiza i metafizika
Peter F. Strawson: Analiza i metafizika. Uvod u filozofiju, Zagreb: KruZak, 1999. S engleskog preveo: Filip Grgić. Pogovor: Nenad Miščević, str. 131–151.. (Analysis and Metaphysics. An Introduction to Philosophy, Oxford University Press, 1992.)
[uredi] Konceptualna analiza i deskriptivna metafizika
Autor pripada tradiciji Oxfordske Filozofije običnog jezika, jednog od pravaca u analitičkoj filozofiji. Metafiziku on razmatra kao »deskriptivnu« misaonu djelatnost: ne treba se upuštati u spekulacije, što su filozofi kroz povijest činili. Zahvaljujući tome, knjiga je, kako Miščević kaže, »kristalno jasno pisana« (str. 131), iako ne i "elementarna". »Ne postoji nešto takvo kao što je elementarna filozofija. Filozofski bazen nema plićaka.« (Strawson u Predgovoru).
Njezin je predmet pretpostavljena »jezgra ljudskog mišljenja«, koja se može pronaći analizom jezika, a njeni su aspekti artikulirani u raznim filozofskim učenjima kroz povijest. Analiza jezika kao takvog, sa raznim njegovim mogućnostima, oslobađa nas mukotrpne obaveze da u detalje proučavamo spekulativne sustave raznih filozofa odnosno metafizičara.
Aktivnost »analitičkog filozofa« je »konceptualna analiza« (str. 2), odnosno »analiza ideja« (str. 17). Predmet analize je pretpostavljeni konceptualni aparat, sadržan u jeziku; njime svi, govoreći svoj materinji jezik, implicitno vladamo, kao što implicitno znamo gramatiku materinjeg jezika čak i ako ne znamo precizno njena pravila artikulirati. (str. 6) Filozof se bavi konceptima (idejama) na isti način kao lingvist gramatikom: eksplicitno iskazati ono, što implicitno svi znaju. On se »trudi da stvori sustavno objašnjenje opće konceptualne strukture za koju nam naša svakodnevna praksa pokazuje da njome prešutno i nesvjesno vladamo«. (str. 7) Takva je pak analiza povezana sa »fundamentalnom ontologijom« (str. 42 i drugdje), koja je deskriptivna a ne spekulativna ili normativna.
Također spominje kao vrlo značajnu i Wittgeinsteinova sliku filozofa kao "terapeuta", koji ukazuje na jezikom uzrovoane zablude mišljenja. (str. 3-4)
[uredi] Problem odnosa "deskripcije" i "spekulacije"
Strawson daje jednostavan i načelan uvod u pravac filozofskog mišljenja, koji pod imenom Analitička filozofija danas suvereno dominira na odjelima za filozofiju sveučilišta u anglosaksonskom svijetu (druge se tradicije, koje u Europi proučavamo na odjelima za filozofiju, tamo proučavaju na odjelima za književnost i drugima). Hrvatskom čitatelju je također koristan pogovor Nenada Miščevića, koji daje dodatna razjašnjenja.
- Onaj koji pretpostavke analitičke filozofije ne želi prihvatiti kao samorazumljive, treba imati na umu da su postojanje »jezgre ljudskog mišljenja«, te da se ona može pronaći analizom svakodnevnog jezika (što čini »deskriptivnu metafiziku« mogućem), također spekulativne pretpostavke, koje i mnogi analitičari odbacuju. Osim toga nedokazana je pretpostavka da ta "jezgra" zapravo već sadrži sve ono (ili sve ono što ima neku vrijednost) što možemo naći u spekulacijama brojnih mislilaca kroz 2500 godina filozofije.
- Jezik (svaki ljudski jezik, čak i primitivan!) posjeduje neiscrpne mogućnosti izražavanja raznih "ideja" u raznim formama, kao što npr. i glazba ima neiscrpne mogućnosti. Recimo da netko kaže da postoji "jezgro ljudskog muziciranja« i da se ono može pronaći analizom "svakodnevne" tj. "narodne" glazbe sa njenim jednostavnim formama, pa možemo zanemariti grandiozne "spekulacije" vrhunskih glazbenika. Takva analiza može biti zanimljiva sa stajališta, recimo, antropologije, ali da li bi nam zaista pomogla da shvatimo glazbu kao takvu? Možemo li proučavanje Mozarta, Wagnera ili Micka Jaegera zamijeniti nečim takvim?
Oxfordska filozofija običnog jezika, usprkos određenom uvažavanju nekim njenim uvidima, došla je čak i u anglosaksonskom svijetu na loš glas zbog svoje ograničenosti. Zato i sam Strawson u svojim kasnijim djelima taj naziv izbjegava.
[uredi] Jerusalem: Uvod u filozofiju
- Jerusalem, Wilhelm: Uvod u filozofiju, Zagreb: CID, 1996.
Suvremeni čitatelj hrvatskog izdanja Jerusalemovog Uvoda u filozofiju, koji traži ono što naslov knjige naznačuje a ništa ne zna otprije o autoru, bit će, čitajući, sve više zbunjen. Uočit će da nedostaju mnoge stvari koje bi morale biti spomenute; primjerice, autor kaže da je psihologija osnova za filozofska razmatranja i posvećuje joj mnogo prostora, ali nećete naći da se spominje nijedno od velikih imena psihologije raznih smjerova, poput Freuda, Skinnera ili Maslowa. Za sociologiju pak kaže da je »najmlađa filozofijska znanost« (str. 255).
[uredi] Udžbenik star sto godina
Stvar je u tome da ovo izdanje, protivno običajima iole ozbiljnog izdavaštva, ne sadrži nikakav predgovor ni pogovor, osnovne podatke o piscu, pa čak ni godinu izdanja izvornika. Tako neupućeni čitatelj neće znati da je knjiga napisana prije gotovo stotinu godina, uoči Prvog svjetskog rata! Danas je, naravno, zastarjela: upravo u doba kada je pisana, drugi su mislioci i stvaraoci stvarali nove ideje, koje su potpuno promijenile našu sliku svijeta.
Ova je knjiga upotrebljiv priručnik o smjerovima filozofije do njegovog doba, te zanimljiva kao povijesni dokument o jednom svojedobno važnom pravcu filozofiranja (koji je razrađivao razne teme učenja Immanuela Kanta) a nikako kao prvi "uvod u filozofiju" nekom početniku, jer će ga samo zbuniti.
[uredi] Definicija filozofije
Jerusalemova je definicija filozofije optimistička i ambiciozna:»Filozofija je posao mišljenja koji poduzimamo u svrhu objedinjavanja svagdanjeg životnog iskustva i podataka znanstvenoga istraživanja u takav jedinstveni i neproturječni nazor o svijetu koji će odgovarati i zahtjevima razuma i težnjama srca.« (Uvod u filozofiju, str. 7) Početniku u filozofiji vrijedno je da ovu definiciju zapamti i povremeno joj se vraća – da bi razumio zašto su tijekom XX. stoljeća filozofi odustali od tako univerzalne ambicije.
Jerusalem je zastario, ali ga vrijedi proučavati: čitatelj tako može shvatiti zašto kantovci već odavno ne postoje, ali i to da su oni bili ozbiljni mislioci koji su nastojali razumjeti svoje doba (koje je završilo sa drastičnim društvenim i svjetonazorskim promujenama koje je donio Prvi svjetski rat), ali se nisu mogli izdići iznad njegovih ograničenja.
- Nasljednike staloženog načina mišljenja tadašnjih kantovaca može se pronaći među suvremenim analitičkim filozofima, koji također vjeruju u »zdrav ljudski razum« i pozivaju se na iskustvo i znanost, ali sebi zadaju mnogo skromnije ciljeve.)
- Čitati ovu knjigu može biti korisno upozorenje suvremenim ljubiteljima mudrosti koliko je teško izbjeći "duhu vremena". Koliko god sebe smatrali kritičnim i slobodnim duhom, praktički je nemoguće pobjeći nekim samorazumljivim pretpostavkama svojih suvremenika, koje će vam slijedeći naraštaji zamjeriti. ("samorazumljive pretpostavke" su danas sasvim drugačije, pa i oprećne onima od prije stotinu godina. Pogledajte npr. Badiou: Manifest za filozofiju.)
[uredi] Znanost i filozofija
Jerusalem mnogo piše o »znanstvenom stanovištu današnjega doba« (tj. kraja XIX. stoljeća) i njegovom značaju za filozofska promišljanja. Filozofiji postavlja zahtjev da mora »biti empirijska i znanstvena«, osnovana na »čvrstom temelju«. On dobro pozna revolucionarna znanstvena dostignuća svojega doba, koja su dramatično promijenila sliku svijeta, koju je filozofija mogla graditi još sredinom XIX. stoljeća: izvanredni napredak prirodnih znanosti i tehnike, Darwinova teorija evolucije, otkriće stanice u biologiji, pojava znanstvene psihologije i sociologije.
Danas, shvaćanja o tome što to znači »biti empirijski i znanstven« radikalno su promjenjena; filozofija znanosti prošla ju dug razvojni put tijekom XX. stoljeća. Svi tadašnji "čvrsti temelji" srušeni su.
Osobito arhaično i naivno zvuči Jerusalemov zaključak da je potrebno vratiti se »zdravome ljudskom razumu«. »Empirijski i strogo znanstveni karakter, povratak zdravome ljudskom razumu formalni su zahtjevi, koje današnje doba postavlja na pravu filozofiju.« (str. 320) Smatra da će se na toj osnovi moći podići i »prava znanstvena etika«. (str. 322) Danas, nakon Freuda, Einsteina , kvantne mehanike, kubizma, Gödela, teorije determinističkog kaosa itd., nitko se više ne može ovako olako pozivati na tzv. zdravi razum.
[uredi] Eugen Fink: Uvod u filozofiju
Knjižica pod naslovom Uvod u filozofiju, čiji je autor njemački filozof Eugen Fink, priređena je nakon njegove smrti prema predavanjima koja je držao u Freiburgu 1946. Na hrvatskom je izdana 1998. godine, u izdanju Matice Hrvatske u Zagrebu. Prevela s njemačkog Božica Zenko, priredio i pogovor napisao Damir Barbarić.
[uredi] Riječ priređivača o knjizi
Izdanje na njemačkom priredio je za tisak Franz A. Schwarz. Popratio ga je kratkim pogovorom, iz kojeg citiramo osnovno o Finkovom razmatranju o uvođenju u filozofiju i početku filozofije.
- Uvod u filozofiju stoji, prema Eugenu Finku, pred teškim problemom zato jer se s najvećom odlučnošću mora postaviti u početak. Stoga takvog uvoda uopće i može biti samo ukoliko filozofiranje uvedemo u nas same. To filozofiranje pak korijeni se u najvišoj obuzetosti i krajnjoj začuđenosti. Ukoliko uopće izvorno započinjemo, taj je početak ujedno i povijestan. Stoga se Eugen Fink u početak filozofije postavlja tako što pušta da se u problemima početka obih njegovih velikih učitelja Edmunda Husserla i Martina Heideggera, a ujedno i onima Hegela i Kanta, pokažu temeljna pitanja same metafizike, i to kao praraščlanjenost filozofije, kao pitanje o sklopu bitka i bivanja, bitka i mišljenja, bitka i privida, tj. kao pitanje o svijetu, istini i Bogu. Možda za "početnika" u filozofiji i nema uvoda boljeg od ovoga. To da taj "uvod" u sklopu praraščlanjenosti pitanja o bitku ujedno izlaže i Finkovo najsvojsvenije pitanje, problem svijeta, to ovaj uvod povrh svega čini i uvodom u vlastiti misaoni put Eugena Finka.
[uredi] Savjeti početniku
Nasuprot citiranoj ocjeni da »možda nema boljeg uvoda u filozofiju«, početnika u filozofiji, osobito ako nema ambicija da postane "stručnjak" u toj akademskoj disciplini, Finkova će razlaganja vjerojatno zbuniti. Bit će mu preteška, jer pretpostavlja znatna prehodna znanja o djelu filozofa koja Schwartz spominje u gure navedenom pogovoru. To su zapisana predavanja koja je Fink držao studentima filozofije, koja zapravo nisu uvođenje u filozofiju za ne-filozofe, nego filozofiranje o uvođenju u filozofiju, namijenjeno studentima koji već znaju osnovne postavke svojeg nastavnika.
Riječ je o originalnom autorskom radu posve obilježenom autorovom filozofskom pozicijom, bez pretenzija da se dade sustavni udžbenik ili priručnik. Fink je zastupnik fenomenologije, učenik i vjerni nastavljač Edmunda Husserla. Da bi razumio Finkova izlaganja, čitatelj već mora biti upoznat s Husserlovim učenjem i Finkovim nazorima. Priloženi kratki životopis, koji je napisao Damir Barbarić, nije za to dovoljan. O drugim načinima filozofiranja Fink ne govori.
Ako se prihvatite ove knjige sa željom da spoznate "Što je to, zapravo, filozofija?" (što je osnovno pitanje koje filo-zof kao "mudro-ljub" postavlja - vidi poglavlje Filozofija je ljubav prema mudrosti|Filozofija je ljubav prema mudrosti u članku Filozofija), vjerojatno ćete osjetiti razočaranje. Fink ne daje jasan odgovor na to pitanje. On filozofiju uopće poistovjećuje sa onim što Aristotel podrazumijeva pod pojmom prva filozofija odnosno teologija (ne smije se dakle pobrkati s današnjim pojmom teologija, vezanim uz monoteističke religije), koja je kasnije dobila naziv metafizika. U gore navedenom pasusu, Schwartz također izjednačava "početak filozofije" sa "temeljnim pitanjima metafizike". No, da bi se temeljna pitanja stvarno razumjena, potrebne su ozbiljne pripreme! Ovu knjigu moći čete čitati s razumijevanjem tek nakon što pročitate nekoliko drugih.
[uredi] Vidi također
- Eugen Fink
- Fenomenologija
- Edmund Husserl
- Martin Heidegger
- Filozofija