Stjepan Babić

Izvor: Wikipedija

Stjepan Babić
Stjepan Babić

Stjepan Babić (Oriovac, 29. studeni 1925.), hrvatski jezikoslovac

Stjepan Babić jedan je od najznačajnijih hrvatskih lingvista druge polovice 20. stoljeća. Školovan slavist, bio je među prvima u Hrvatskoj koji je prekinuo s mladoslovničarskim pristupom jezikoslovlju, i zajedno s Daliborom Brozovićem i Radoslavom Katičićem (a pod utjecajem Bulcsa Laszla) uveo lingvistički strukturalizam praške škole (Jakobson, Trubeckoj) kao dominantnu školu suvremene lingvistike. Babićevo djelovanje je došlo do izraza na više područja:

  • Babić je bio višegodišnjim urednikom časopisa Jezik, sa stažem bez premca. Uloga toga časopisa bijaše istaknutom poglavito u doba komunističke represije, najviše u 60im i 70im godinama, kada je Babić vodio često "rovovski rat" s ideološkim komesarima koji su pokušavali potisnuti izrazito hrvatske značajke u hrvatskome jeziku - sve u cilju ostvarenja unitarnog jugoslavenstva.
  • kao pisac udžbenika i priručnika (zajedno sa Stjepkom Težakom, Božidarom Finkom i Milanom Mogušem), Stjepan Babić je trajno zadužio mnoge naraštaje i obilježio hrvatsku jezičnu kulturu. Upravo su legendarne zabrane i progoni njegovih školi namijenjenih učevnika:
Hrvatski pravopis iz 1971. zabranjen je i spaljen (komunistički vlastodršci su, metodološki, zaostajali više stoljeća za Inkvizicijom), dok je jednan prokrijumčareni primjerak tiskan u Londonu, pa je poznat pod imenom "londonac". Poluilegalno u porabi tijekom posljednjega desetljeća i pol raspadajuće Jugoslavije, doživio je i 6. izdanje (trenutačno je 4. izdanje službeni hrvatski pravopis). Proglašavan "ustaškim" i "korijenskim" (time se impliciralo da se radi o morfološkom ili tvorbenom pravopisu s propisima koje su ustanovili Šulek i Veber iz Zagrebačke filološke škole, a kodificirali Klaić i Cipra 1944.), taj je rad doživio dosta izmjena u posljednja tri desetljeća. Esencijalno, radi se o fonološkom ili glasovnom pravopisu na tradicijama Broza i Boranića koji je autorska trojka (a, poslije Finkine smrti, dvojka) strože i sustavnije kodificirala u skladu s prevladavajućom hrvatskom književnom tradicijom. Pravopis je bio zabranjivan najviše zbog riječi "hrvatski" u naslovu. Ni školska gramatika, Pregled gramatike hrvatskoga književnoga jezika, nije bila bolje sreće. Čim je ime od "hrvatskosrpski" promijenjeno u "hrvatski književni"- došla je i zabrana.
  • Babićevi su znanstveni prinosi razbacani u mnogim časopisima, stručnim djelima i zbirkama referata, no najvažnije mu je djelo, bez sumnje, Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku (prvo izdanje 1986., treće 2003.)-po stručnim prosudbama još uvijek najbolje djelo o tvorbi riječi u jednom slavenskom jeziku. Babićev je glavni znanstveni interes na polju tvorbe riječi, morfologije i pravopisa, te će, vjerojatno, njegov utjecaj tu ostati presudan i u sljedećim desetljećima.
  • no, nije zanemariva i Babićeva uloga jezičnoga savjetodavca i kolumnista (Vjesnik, Večernji list, Fokus), neke vrste jezikoslovnoga popularizatora i borca za čistoću i samobit hrvatskoga jezika. Te su Babićeve raspravee složene u nekoliko knjiga, među kojima su Hrvatski jučer i danas, Hrvatski jezik u političkom vrtlogu i Hrvatska jezikoslovna prenja. Babić-polemičar promijenio je dosta "protivnika" u dugogodišnjim borbama oko jezika: repertoar antagonista dosta je neobičan, i kreće se od unitarističkih, "srpskohrvatskih" kompartijskih ideoloških lingvista, preko "velikohrvatskih" nedoučenih jurišnika (nakon 1990.) koji su poveli pravu hajku na nazovisrbizme i kvazisrbizme (poznata je afera oko naziva "mrki medvjed", koji su novokomponirani jezični čistunci proglasili za srbizam) do pomodarske snobovštine koja se očituje u nekritičkome prihvaćanju anglizama gdje treba i ne treba. Tako je Babiću od serbokroatizma (u međuvremenu skoro propalog) glavnim protivnikom postao anglokrobotizam. Valja još napomenuti i tu bizarnost da je tijekom devedesetih Stjepan Babić, inače dežurni "ustaša" i "ultranacionalist" u doba SFRJ, proglašavan "srpskim agentom" i "vukovcem" jer se odlučno odupro jezičnom mešetarenju raznih samouka koji su nasilu htjeli izbaciti iz hrvatskoga jezika sve što i asocijativno nalikuje na srpski (groteskni je primjer "raskršća" koje je stigmatizirano zbog oprječnih oznaka za vjerski simbol u hrvatskom i srpskom: križ-krst. Nasreću, nije se moglo izbaciti i kršćanstvo (a uvesti "križarstvo"), pa su nadobudni puristi odustali).

Vitalan na više polja jezične i ine kulture, stalno u središtu zbivanja, akademik Stjepan Babić je i dalje u vrtlogu jezičnih zbivanja. Kao vjerojatno najvažniji hrvatski pravopisac 20. stoljeća, objavio je, osim Hrvatskoga pravopisa (cjeloviti učevnik srednjoškolske i više razine), u suauktorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham, Hrvatski školski pravopis, godine 2005.


[uredi] Vanjska poveznica