Rapallski ugovor
Izvor: Wikipedija
![]() |
Predloženo je da se u ovaj tekst uklopi tekst iz članka Rapalski ugovor. (Rasprava) |
Rapallski ugovor je međudržavni ugovor između Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, kojim je riješeno tzv. jadransko pitanje, utvrđivanje poslijeratnih granica na istočnoj jadranskoj obali. Potpisan je 12. studenog 1920. u gradu Rapallu, nedaleko od Genove.
[uredi] Pozadina
Nakon kraja rata Talijani su željeli anektirati područja obećana Londonskim ugovorom i odmah su ih vojno okupirali. No, osnivanjem južnoslavenske države, i u svjetlu Wilsonovih ideja o samoodređenju naroda, zapadne sile nisu više bile spremne udovoljiti talijanskim zahtjevima, a također je vladalo mišljenje da oni nisu u skladu sa skromnim ratnim doprinosom. Nakon brojnih nesuglasica i prijetnji napuštanjem Versajske konferencije, Talijani (vlada Giovanna Giolittia) su odlučili riješiti pitanje dogovorom s južnoslavenskom stranom. Južni Slaveni su također bili spremni na kompromis jer je državu ekonomski iscrpljivala nemogućnost korištenja okupiranih jadranskih luka, a nakon Wilsonovog poraza na izborima izgubljena je američka podrška.
[uredi] Posljedice
Ugovorom je Italiji predana Gorica, Gradiška, dio Kranjske, Istra, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo, Palagruža i Sušac; ukupno oko 10.000 kvadratnih kilometara. Rijeka je postala nezavisna država, zbog čega je riječki diktator, Gabriele D'Annunzio, objavio rat Italiji i ubrzo zbačen s vlasti.
Više od pola milijuna Hrvata i Slovenaca našlo se izvan granica Kraljevine SHS; to je izazvalo veliko nezadovoljstvo jer je stanovništvo imalo osjećaj da su ih srpski političari prodali u zamjenu za teritorijalne ustupke na istoku. Nezadovoljstvo je raslo zbog talijanskog nacionalizma i zatvaranja slavenskih kulturnih ustanova (do tada je već zatvoreno 109 škola).