Razgovor sa suradnikom:Anisa0209
Izvor: Wikipedija
Ekologija je zasebna nauka koja se razvila kao grana biologije - nauke o živom svetu oko nas. Ekologija je nauka koja proučava ne samo razne žive organizme, već i okolinu u kojoj žive - mesto u prirodi koje nastanjuju i druge prirodne faktore koji ih okružuju. Na primer, ekolozi ne proučavaju samo ribe, već i vodu, izloženost sunčevoj svetlosti, obilnost hrane i sve druge faktore koji mogu uticati na ribe u određenom mestu koje nastanjuju (tzv. staništu) tokom njihovog života.
Pojam ekologija prvi put je uporabio njemački zoologist Ernest Haeckel koji je pod pojmom oekologie smatrao "odnos živih organizama u dva pravca: prema njihovom organskom i neorganskom okolišu". Sama riječ dolazi iz grčkog oikos koji znači okućnica, dom, mjesto za život.
Suvremeni način života, začet 1776, kada je James Watt usavršio parni stroj, tada se bitno mijenja suživot čovjeka s njegovom okolinom. Čovjek se stavlja u središte svega. Smatralo se kako su sva prirodna, živa i neživa dobra tu samo da služe čovjeku, a prirodna dobra su uz to neiscrpna. Poznata je tako Grotiusova doktrina po kojoj su prirodna bogatstva mora neiscrpna, ma koliko ih mi izlovljavali. Taj, stručno nazvan homocentrični sustav (čovjek u sredini), vladao je čovječanstvom do 60-tih godina ovog stoljeća, kada su se počele primjećivati štetne posljedice. Priroda je zvala na uzbunu!
Homocentrični sustav više nije suvremen, te sve više razvojna vizija svijeta naglašava ekocentrični sustav, čije je polazište ekosistem, ukupnost živih i neživih organizama na Zemlji, koji između sebe izmjenjuju materiju, energiju i informacije.
Simulacije pokazuju kako više nije moguće nastaviti s ekspanzijom proizvodnje, potrošnje i otpada, a da se priroda trajno ne ošteti, te treba tražiti ne više samo industrijski rast nauštrb prirode, već rast u skladu s prirodom i njenim mogućnostima. U krajnjoj liniji - osiromašivanje prirode znači i ljudsko osiromašivanje, jer većinu tvari koje trebamo za život uzimamo iz same prirode, tako da je i u ekonomskom interesu očuvati prirodne resurse - kako bi ostali dostupni nama i generacijama koje dolaze. Borba za očuvanje prirode neće biti ni kratka ni jednostavna. Kao prvo, treba zaustaviti zagađivanja planeta koja su posljedica čiste ljudske bahatosti - kao što su nuklearni pokusi. No, unatoč svim rezolucijama UN, konvencijama i akcijama za zabranu pokusa, podzemne nuklearne eksplozije su naša realnost. Posebno su zanimljivi Francuzi.
Oni su - obavljajući nuklearne pokuse 1995. godine (kada ih više nisu obavljale ni Rusija ni SAD!) - tvrdili kako ti pokusi ne onečišćuju okoliš, ali su ipak bombe detonirali na udaljenom pacifičkom atolu Mururoa, a ne recimo u blizini Pariza. Unatoč pričama o sigurnosti, izgleda da se nešto štetnih tvari oslobodilo.
Ekološka svijest često zastaje na granici susjednog dvorišta… Dalje veliko zagađenje nastaje zbog fosilnih goriva. Moderni svijet se pokreće na benzin, naftu i ugljen. Sadašnji stupanj razvoja još uvijek je uglavnom okrenut smanjenju zagađenja, poput uvođenja bezolovnog benzina, a manje uvođenju alternativnih izvora energije - sunca, vode, vjetra i geotremalnih izvora.
Nažalost, zamjetno je kako se uvođenjem alternativnih izvora najviše bave oni bogati, dijelom čak prebacujući prljave industrije u nerazvijene zemlje i zaboravljajući kako to rješava samo lokalni učinak zagađenja, npr. brda jalove šljake, a globalni učinak ostaje - Zemlja je u krajnjoj liniji okrugla, a vjetrovi i morske struje ne poznaju nacionalne granice ni nacionalne propise.
Siromašni opet nemaju ni vremena ni novca za razmišljanje o ekologiji i suživotu s prirodom - u zemljama gdje se odvija borba protiv gladi kako bi se sačuvao goli život, ljudi se ne žale ni na najprljaviju industriju koja im obično donosi neki novac za preživljavanje obitelji, a i prastari kamion koji na sve strane ispušta ugljični dioksid često je jedino prijevozno sredstvo između sela.
Tako da se ekološki problem vezuje uz neke druge svjetske probleme - nerazvijenosti, nedovoljnog obrazovanja i nekontroliranog priraštaja stanovništva, što sve govori koliko su problemi ove civilizacije danas povezani.
Također, unatoč idejama nekih ekstremnih poklonika ekologije, ekocentrični sustav, sustav suživota s okolinom, ne znači povratak na staro, razdoblje prije industrijske revolucije, i ne traži od nas da se odreknemo automobila u korist konja ili PC-kompjutera u korist ekologije.
Ekocentrični sustav svim snagama koristi moderna tehnička dostignuća kako bi sebe unaprijedio i kako bi omogućio razvoj uz sklad: nadzorni sustavi koji zaustavljaju pogon čim se detektira izlazak štetnih materija u okoliš, satelitsko praćenje divljih životinja kako bi se saznalo koliko im je stanište potrebno… Samo su neki od primjera korištenja suvremenih tehnologija u očuvanju i razvoju ekosustava.