Gusle
Izvor: Wikipedija
Gusle su hrvatsko narodno glazbalo, s dinarskog prostora hrvatske, po naravi kordofono glazbalo s jednom ili dvije strune i gudalom. Smatra se da su gusle donesene iz zapadne Azije na Balkan u 8. ili 9. stoljeću.
Zvuk se dobiva povlačenjem gudala preko nategnutih struna. Izrađuju se od javorovog, orahovog ili jasenovog drva i to iz cjepanice od jedne četvrtine stabla, koja se izdubi. Tako da su gusle zapravo izrađene iz samo jednog komada drveta.
Svirač gusala naziva se guslar iako je stariji, izvorniji i nekad rasprostranjeniji naziv bio guslač.
Sadržaj |
[uredi] Građa instrumenta
Dijelovi gusala:
- varljača – zvučno tijelo – izdubljeno drvo preko kojega je nategnuta janjeća, zečja ili jareća koža na kojoj je na sredini napravljena perforacija radi zvučnosti glazbala.
- držak se sastoji od «vrata» i «glave». «Glava» je sam vrh gusala i obično je vrlo bogato ukrašena, može biti izrezbaren lik čovjeka, konja, kozoroga, ptice itd., dok je «vrat» dio za koji guslar drži gusle, dok drugom rukom gudalom prelazi preko nategnutih struna.
- strune su napravljene od dlaka iz konjskog repa.
- oputa – dio za koji je struna pričvršćena pri dnu gusala.
- kočić – nalazi se između «glave» i «drška» i na njega se namata struna.
- konj ili konjić – komadić drveta koji odvaja strunu od zvučnog dijela. Nalazi se između «opute» i perforacije, a može biti do «tri prsta» visine.
- lučac – gudalo napravljeno od prirodno zakrivljene grane i strune od konjske dlake.
Tipovi gusala:
- Hercegovački tip - visoko postavljene žice
- Dubrovački tip - nisko postavljene i duže žice
[uredi] Povijest instrumenta
Naziv "gusle" dolazi od staroslavenske riječi "gosl" što znači "žica".
Prva bilješka o guslama među Južnim Slavenima dolazi od Bizantinaca, iz prve polovice VII. stoljeća, kada su uhvaćena "dva špijuna koja kod sebe nisu imali oružje, već samo drvena glazbala".
[uredi] Gusle u Hrvatskoj
Gusle su u Hrvatskoj rasprostranjene u dinarskom kulturnom području, i to najviše u dalmatinskom i primorskom zaleđu (od zaleđa Dubrovnika, doline Neretve, po Dalmatinskoj Zagori, Ravnim Kotarima, Hrvatskom Primorju, te Lici, Krbavi, Kordunu, sve do zaleđa Senja, a značajna mjesta su i otoci Korčula i Hvar), iako se danas tamo vrlo rijetko može čuti svirka na guslama, jer živućih guslača je vrlo malo, a na nekim područjima ih više i nema. Danas je najviše guslača u području dalmatinske zagore i Like.
Posebna zanimlivost i jedinstvena pojava na hrvatskom etničkom prostoru su bile gusle "s dvi strune" kod ličkih Bunjevaca. Nažalost, tamo gdje je nekad guslaštvo (guslarstvo) bilo najviše razvijeno kao u srednjoj Dalmaciji (kako po vrsnoći svirke i ljepoti napjeva, tako i po ljepoti i tekstualnoj sadržajnosti samih pjesama- npr. Hasanaginica iz Imotske krajine ili pak cijela pjesmarica "Razgovor ugodni naroda Slovinskog" od fra A. Kačića Miošića - prema mišljenju slovenskog etnomuzikologa M. Murka), guslačka tradicija je sada na samom izumiranju i postoji opasnost da uskoro potpuno nestane.
Jedan od poznatijih guslača u Hrvatskoj je Božo Domnjak Bojan (1844-1922) (Folklorist Stjepan Grčić / Ivan Mimica; Knjiga Ivana Mimice Stjepan Grčić the Folklorist) iz Potravlja u Cetinskoj krajini.
Literatura: Ivan Mimica, Epske pjesme Bože Domnjaka Bojana