Babine

Из пројекта Википедија

Babine - Gornje i Donje Babine, sela, Prijepolje

Svi dosadašnji pokušaji objašnjavanja imena ovog sandžačkog sela polazili su od toga da je ono nastalo ili od imenice baba - stara žena ili od imenice babine - narodni običaj obilaženja porodilje i njeno darivanje. Tumačenje imena ovog sela uz pomoć navedenih pojmova bilo je u osnovi pogrješno jer su Babine suviše veliki prostor koji nije mogao biti označen na ovaj način.

Naziv ovog prostora formiran je po stanovnicima koji su duže vrijeme naseljavali ovaj prostor i to u perodu od XII do XV vijeka. Ti koji su između XII i XV vijeka naseljavali prostor danasnjih Babina u srednjevjekovnoj Srbiji bili su označeni kao BABUNI. Po njima ovaj prostor je označen kao BABUNE. U kasnijem izgovoru, odnosno, u kasnijim govorima drugih naroda koji su naselili ove preostore glas "u" je zamjenjen glasom "i". Ko su bili Babuni?

Ovim nazivom “Babuni” u srednjevjekovnoj Srbji označavan je narod koji se po svojoj vjeri, po svojoj duhovnosti i nekim drugim osobinama razlikovao od okolnog, hrišćanskog stanovništva. Smatralo se da stu to oni koji su u Srbiju došli ispod planine Babune u Bugarskoj a koje srpska historijografija, zbog njihove specifične vjere i njihovih specifičnih učenja, naziva Bogumilima. Tako su Babunima označeni i srednjevjekovni stanovnici današnjeg sela Babina pošto su i njihova vjera i duhovnost bili drugačiji od vjere ostalog, okolnog, stanovništva Historijska potvrda ovog naziva Babuni susreće se u nizu historijskih dokumenata, kao na primjer:

  • U sinodiku nasljednika Save Nemanjića, Arsenija, u kojem se proklinju Babuni i oni “koji Babune u svoju zemlju primaju i štite” .
  • U Dušanovom zakoniku nalazi se odredba: “I ko reče babunsku reč, ako bude vlastelin da plati 100 perpera, ako li bude sebar, da plati 12 perpera i da se bije štapovima” .

Riječ “babun” bila je osnova od koje su nastala i srednjevjekovna muška imena Babunc, Babota, Baboša. Pošto su „Babuni“, srednjevjekovni stanovnici današnjih Babina, imali svoju orginalnu vjeru i duhovnost postavlja se pitanje kome su pripadali Babuni u etničkom, u narodnosnom, smislu? Teško je izvesti nekakav pecizan sud o tome ali se na osnovu nekih historijskih dokumenata može donekle osvjetliti ova problematika. Možda se odgovor na ovo pitanje nalazi u najstarijem historijskom dokumentu u kojem se spominju Babine. Taj dokument potiče iz druge polovine XV vijeka a to je „Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina“ u stvari to je detaljni osmanski katastarski popis stanovništva i naselja Hercegovačkog sandžak iz 1477. godine. U pomenutom popisu navedeno je da četiri velike skupine Vlaha (stočara), u nahiji Mileševa “ljetuju u mjestima po imenu Lješnica i Babine, a takođe i mjesto zvano Jabuka” . Sama napomena da ove skupine Vlaha u ovim “mjestima” samo ljetuju, ukazuje na to da ovo tada nisu bili stalno naseljeni prostori, već su ove skupine Vlaha ovdje boravile, sa svojom stokom, samo u toku ljeta. Da ovi prostori tada nisu bili stalno naseljeni vidi se i po tome što je osmanski popisivač, Lješnicu, Babine i Jabuku, označio kao mjesta. U protivnom, osmanski popisivači su stalna naselja uvijek označavali sa selo. Pošto se u ovom katastarskom popisu navode lična imena svih osoba koje borave u nekom mjestu ili selu, evo nekih tadašnjih stanovnika Babina:

  • Boin sin Curin
  • Tomaš sin Horina
  • Tvrdko sin Domazeta
  • Grbač sin Radosala
  • Črne sin Hrelje
  • Dobrilo sin Bolka
  • Vlađ sin Bubula...
  • Radoje sin Bošnjanina
  • Dobrotko sin Bošnjanina

Neka od ovih imena su tipično Vlaška (Curin, Horin), a poznato je da su Vlasi romanizovano stanovništvo koje se sa prostora Vlaške nizije u Rumuniji proširilo po južnim i centralnim dijelovima Balkana. Neka od ovih imena, kao što su Grbač, Radosal, Hrelja i sl. Staroslovenska a od tih imena su i današnja srpska imena. Međutim, u gore pomenutom katastarskom popisu upisano je I to da se među tadašnjim stanovnicima Babina nalaze i:

  • Radoje sin Bošnjanina
  • Dobrotko sin Bošnjanina

To je potvrda prisustva Dobrih Bošnjana na prostoru današnjeg sela Babine, odnosno na prostoru Sandžaka. Naime, opšte je poznata historijska činjenica da su pripadnici crkve bosanske, odnosno pripadnici “bogumilske” vjere kako ih pogriješno označava srpska historijografija, sebe u narodnosnom smislu uvjek nazivali Dobri Bošnjani. To potvrđuju mnogi historisjki izvori. Navođenjem ovih imena, u ovom katastarskom popisu, potvrđije se činjenica da su Bošnjani, Dobri Bošnjani, naseljavali širi prostor nego što je to prostor današnje Bosne i Hercegovine, odnosno oni su naseljavali i prostor nekih djelova današnjeg Sandžaka kao i šire dijelove Zapadne Srbije. Pošto su Dobri Bošnjani imali svoju duhovnost, odnosno svoju vjeru koju su oni označavali kao “vjera bosanska”, to su i oni bili označeni kao Babuni jer su se po tome razlikovali od ostalog okolnog stanovništva. Znači jedan dio stanovništva, ako ne i njegov veći dio, koje je označavano kao BABUNI čini li su Dobri Bošnjani – pripadnici ckrve bosanske, vjere bosanske.

Pošto su vjera i duhovnost Dobrih Bošnjana takođe smatrani bogumilstvom, što je pogriješno, oni su proganani sa ovih prostora. Obimna je historijska građa u kojoj se govori o progonima Bogumila u srednjevjekovnoj Srbiji, Bosni i širim prostorima Balkana u opšte. U vezi sa progonom BABUNA sa prostora današnje jabučko-babinske visoravni u narodu je sačuvana jedna predaja. Prema toj predaji „kad su Bogumili protjerivani oni su se tome opirali ali su potisnuti prema planini Pobjeniku. Na prostoru ove planine opkoljeni su bogumilski zbjegovi, odvojeni svi muškarci i potom poubijani. Zbog toga je taj prostor, prema ovoj narodnoj predaji, označen kao POBJENIK „.

Tragovi prisustva tih starih stanovnika na prostoru Babina, koji su ovdje boravili kao stočari, u drugoj polovini XV vijeka, sačuvani su i danas u nazivima pojedinih lokaliteta na prostoru Babina, odnosno, u pojedinim toponimima, oronimima...

U jednoj skupini stočara, koja ljetuje na prostoru Babina i Jabuke, a koja je popisana pomenutim defeterom iz 1477. godine, bio je Dobri sin Dragoja , a po ovom Dragoju sigurno je označen današnji lokalitet Dragojevica u Gornjim Babinama. Na tom mjestu se nalazi jak, stalni, izvor, pa je pored tog izvora, koji je bio na posjedu ovog Dragoja, istim imenom označen i prostor oko njega.

U drugoj skupini stočara, koja je tada boravila na prostoru Babina i Jabuke, popisani su, pored ostalih i Nikola sin Rače i Ivan sin Rana . Sigurno je da je jedan od ovih stočara duže vrijeme boravio na prostoru današnjeg Ranče polja na Jabuci, koje je po njemu i označeno.

U istoj ovoj skupini stočara popisani su tada Batriječ sin Hrelje i Črne sin Hrelje . Od imena ovog Hrelje vjerovatno je formirano patronimično prezime Hreljiriječ koje je i danas prisutno na ovom prostoru, ali zbog izostavljanja suglasnika "h", kod, srpskog, hrišćanskog, stanovništva, potomci ovog Hrelje danas nose prezime Reljić. U svakom slučaju ovaj Hrelja bi mogao biti njihov rodonačelnik.

U drugom dijelu hercegovačkog deftera iz 1477. god., u kojem se popisuje zemljoradničko, stanovništvo, stanovništvo koje je bilo stalno naseljeno, ponovo se pominju Babine, pa se navodi:

“Rezerva vojnuka, sa stavke čeribaše Sinana, pripada Kuknju, timar spomenutog.

        **  Dio sela Babina
        Radič sin Tvrtka,     Dobrosrd sin Tvrtka, domova 2”  

Kao što se vidi ovdje je sada označeno da je jedan dio Babina selo, nije više samo mjesto za ljetnji, nomadski, boravak Vlaha. Dvojica prvih, stalnih, stanovnika sela Babina, Radič i Dobrosrd sinovi Tvrdka, napuštili su polunomadsko stočarenje i prihvatili vojnučku službu, a time i određene vojnučke obaveze u osmanskoj vojsci. Na ovaj način oni su, kasnije, vjerovatno, prihhvatali Islam kao novu religiju. Sve ovo potvrđuje činjenicu da su Babine kao selo, kao prostor sa stalnom naseljenošću, formirane neposredno u vrijeme ovog popisa koji je trajao dvije godine 1475.-1477. godine.