Корисник:Д Орловић/Битка за Британију

Из пројекта Википедија

Садржај

[уреди] UVOD:

Proteklo je šest desetljeća od završetka Drugog svjetskog rata koji je po broju zemalja sudionica(61), po broju stanovnika zahvaćenih ratnim požarom(2,1 milijarda ili u ono doba 95 posto svjetskog stanovništva), po broju država na čijem su tlu izravno tekle ratne operacije(40), po broju vojnika u oružanim snagama(110 milijuna), po ljudskim gubicima(50 milijuna) i po pretrpljenoj materijalnoj šteti nadmašio sve ratove u povijesti čovječanstva. Bilo kako bilo, operacija „Morski lav“ bio je prvi hitlerov poraz. Britanci su pokazali nadljudske napore, veliku snalažljivost, hrabrost i ustrojenost da se neće predati ni pod koju cijenu. Činjenice govore da su Nijemci napali Britaniju sa 2600 aviona Luftwaffea, 1200 bombardera, 280 obrušivača, 760 jednomotornih lovaca, 220 dvomotornih lovaca, 140 izviđačkih aviona, zajedno sa Petom zrakoplovnom flotom u Norveškoj koja je brojila 190 aviona. Nasuprot njih stajao je RAF (Royal air force), koji je raspolagao sa 1171 avionom što lovaca što bombardera. (Alfred Price «Hitlerova avijacija», ALFA, Zagreb, 1977.). Ova statistika samo pokazuje da je u ovom ratu pobijedio engleski razum i strategija, koja je potukla njemačku nepromišljenost u donošenju pravih odluka i lošu strategiju, ako se to može uopće nazvati strategijom.

Operacija „Morski lav“ uvela je u rječnike svijeta novi glagol „koventrirati“. Dolazi od naziva grada Coventry kojeg je Luftwaffe sravnio sa lica zemlje, zajedno sa 12 tvornica avio-industije u njegovoj blizini. Iako ovaj glagol ide na štetu Engleza, nije mogao pokolebati tvrdoglave činjenice koje govore da Nijemci ni u jednom trenutku nisu bili blizu pobjede. Prevlast u zraku nad svojim teritorijem RAF duguje izuzetnim zalaganjem ljudstva, kvalitetom i umješnom upotrebom lovačke avijacije, kao i primjenom radarske tehnike u protuzračnoj obrani. Uz sve to, smatram na temelju proučenog materijala, da su Britanci dobili ovu bitku zbog inteligentnih rješenja članova Savjeta za ratno zrakoplovstvo, koji su pobili teoriju svih drugih (u Britaniji:lord Trenchad, u Italiji: Douhet, u SAD: Billy Mitchel, također su to smatrali Nijemci zbog Guernice i Japanci koji su bombardere koristili protiv nekih gradova u Kini prije 2.svj.rata) „bombarderi će se uvijek probiti“. Uvjerili su se da postoji obrana od bombardera, te su se usredotočili u gradnju jeftinijih i fleksibilnijh lovaca za čiju je napravu bili potrebno mnogo manje vremena. Iako se ne može sa reći da je bitka za Britaniju bila prekretnica Drugog svjetskog rata, činjenica je da je imala političku i vojnu težinu jer je kasnije uvelike doprinijela ukupnoj savezničkoj pobjedi na Atlantiku i zapadnoj Europi.


[уреди] NJEMAČKI CILJ I STRATEGIJA I BRITANSKI ODGOVORI:

Cilj koji je zacrtao Hitler bila je invazija na Britaniju. Međutim, prije invazije trebalo je pripremiti teren za invaziju. Pošto do invazije nikada nije došlo cilj i strategija svode se samo na naredbe Luftwaffeu. Luftwaffeu je naređeno da mora dovesti RAF, moralno i fizički, u takvo stanje da on neće biti sposoban izvršiti bilo kakav značajniji napad na jedinice koje će sudjelovati u invaziji. Neposredno prije planirane invazije Hitler je ponudio Churchillu šansu da sklopi mir, što je naravno odbijeno. Smatra se da Hitler nije ni sumnjao da Churchill neće pristati na sklapanje mira, stoga je htio njemačkoj javnosti prikazati kako Britanci, točnije Churchill, žele da se rat nastavi. Operacija „Morski lav“ započela je u srpnju 1940. Pošto se nije odvijala povoljno za Nijemce, operacija se dijeli u faze, u ovom maturalnom radu uzeta je podjela prema mišljenju Lena Deightona, zapaženog britanskog povjesničara-publicista, koji je operaciju podijelio u četiri faze.

Winston Churchill, britanski premijer koji je svom narodu ponudio „krv, znoj i suze“ kao jedini uvjet za ostvarenje pobjede


1.FAZA: započinje u srpnju. 

Nakon njena početka slijedilo je mjesec dana napada na britanske konvoje koji su plovili uz obalu i mjesec dana zračnih bitaka nad La Mancheom. Nijemci su ovu fazu nazvali Kanalkampf. Pukovnik Fink je postavljen za zapovjednika zračnih operacija nad La Mancheom. Njegova zadaća je bila učiniti La Manche zatvorenim, nedostupnim za britanske transportne brodove. Da bi to postigao, dobio je pod svoju komandu osim „Geschwadera“ kojim je i ranije zapovijedao i dvije grupe „Štuka“ i grupu lovačkih aviona. Međutim, postojala je odluka da Luftwaffe neće krenuti u napad prije nego li sam Hitler zapovijedi. Hitler je odlučio tempirati zračni napad tako da snage koje budu sudjelovale u samoj invaziji zateknu britansku obranu u stanju iste onakve ošamućene paraliziranosti kakvu je Luftwaffe uspjela stvoriti u Francuskoj i Poljskoj. Njemačka računica bila je jednostavna. Ako Britanci budu slali svoje lovačke avione da brane brodove, bit će uvučeni u bitku iscrpljivanja, gdje su smatrali Nijemci da će se Britanci iscrpiti prije Nijemaca. S druge strane, ako Komanda britanske lovačke avijacije ne bude dopuštala svojim avionima da budu uvučeni u tu bitku iscrpljivanja, njemački će bombarderi nesmetano potapati britanske trgovačke brodove.

Britanski načelnik ministarstva ratnog zrakoplovstva-Sir Hugh Dowding- u svoje prvotne planove nije uveo obranu trgovačkih brodova, pa je upozorio ministarstvo RAF-a da se konvojima može pružati minimalna obrana iz zraka, zbog velikog rizika od gubljenja velikog broja aviona, čime se gubi na izravnoj obrani Britanije(industrija, gradovi...). Treba napomenuti da u fazi Kanalkampfa britanska radarska mreža nije još bila jako djelotvorna, jer su lovci i bombarderi dviju njemačkih zračnih flota mogli uzletjeti na operativnu visinu i svrsatati se u formacije izvan dometa britanskog radara. Let preko La Manchea trajao je samo pet minuta, a Spitfireima je trebalo petnaest minuta da se dignu dovoljno visoko da bi mogli napasti Nijemce. Nakon vrlo malo proteklog vremena postalo je očito da Nijemci iz dana u dan potapaju sve više britanskih brodova, pa se počeo povećavati pritisak na Dowdinga.

Upotrebljavajući svoju zapravo malu snagu, Fink je pokazivao veliku vještinu dok su svojim akcijama sondirali, „ispipavali“ britansku obranu, saznavali koliko joj vremena treba da reagira, te su onda napadali priobalne konvoje, kojih je u vodama oko jugoistočne obale bilo jako mnogo. U pravilu su pri tim akcijama lovci stajali u blizini bombardera(formaciji), ali im je Fink dopuštao da vrše lovačke napade u zoni grofovije Kent, što se nazivalo Frei-Jagd.

Dowding je na takve njemačke akcije reagirao dosta lukavo. Park ( komandant grupe koja je pokrivala jugoistočnu Englesku) slao je protiv napadača na brodove samo male formacije, dok na Frei-Jagde nije uopće reagirao, dopuštajući Nijemcima da ih neometano obavljaju. Na taj se način čuvala količina aviona i djelomično su se branili konvoji u La Mancheu. Kasnije su ti konvoji uvelike prebačeni prema sjeveru prema luci Liverpool i druge.

U ovom djelu rata istaknula se „Britanska civilna organizacija za popravke aviona“. Bili su vrlo djelotvorna organizacija koja se bavila sakupljanjem ostataka oborenih aviona, kako njemačkih tako i britanskih, te aviona u kvaru koje se nije moglo popraviti. Sve što se skupilo na taj način slano je u određene centre za taljenje legura. Na taj se način štedjelo na novcu i vremenu. Podaci su zadivljujući, ustanovilo se da su nakon što je skupljeno i rastaljeno, ponovno poletjelo čak šezdeset i jedan posto aviona.


2.FAZA: „Adlerangriff“- Orlov napad

Početci „Orlovih napada“ počinju 15. kolovoza 1940., s time da se pripreme obave dva dana ranije. Iako je ova faza trajala nešto više od tjedan dana obilježila je uvelike daljnje događaje bitke za Britaniju. Njemačka obavještajna služba potpuno je krivo procijenila britansku komunikaciju koju je prisluškivala. Procijenili su da se britanskim lovcima upravlja sa zemlje radio-telefonima, njihove su formacije vezane za stanice na zemlji kojima pripadaju, što znači da im je mobilnost (pokretljivost) ograničena čak uz pretpostavku da su stanice na zemlji djelomično mobilne. Zbog toga su smatrali da ne treba očekivati koncentraciju jakih lovačkih sastava na određenim točkama i s kratkom najavom. Bila je to katastrofalna pogreška u prosuđivanju. Zapravo je okolnost da njemačka obavještajna služba nije uspjela protumačiti značenje britanskih poruka bila gora i štetnija nego da ih uopće nije otkrila. Okolnost što su povjerovali da RAF koristi tako primitivan postupak radio kontrole, potaknula je Luftwaffe na zaključak da će njezini masovni napadi imati kao prepreku samo lokalne sastave britanske lovačke avijacije. ( Len Deighton, «Lovac- zračna bitka za Britaniju, svezak drugi, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1984.)

RAF se također koristio dešifriranjem tajnih poruka Nijemaca, međutim puno uspješnije. Tako su saznali od njemačkih meteorološko-izviđačkih jedinica da ne traže samo opći izvještaj o vremenu, već izvještaj o vremenu na točno određenim lokacijama, drugim riječima saznali su sljedeće njemačke ciljeve. Služba koja se bavila dešifriranjem poruka u Britaniji nazivala se Y Service.

Početci napada druge faze 15. kolovoza, krenuli su u samom početku loše za Nijemce. Meteorolozi su dali pogrešnu prognozu, umjesto lijepog vremena, prognoza je bila nepovoljna potpuno za avijaciju, sumaglica s kišom. Ostali dani protekli su također s puno velikih promašaja Nijemaca, doduše uspjeli su iznenaditi aerodrom kraj Druffielda i nanijeti mu ogromnu štetu, također su stradali aerodromi kod Eastchurcha, Farnborougha, Odihama, Detlinga i aerodrom kod Brize Nortona gdje su pogodili hangare pune goriva i uništili su 46 britanskih aviona te neka postrojenja avio industrije u drugim dijelovima Engleske, međutim na kraju se uspostavlja računica da se Nijemcima to nije previše isplatilo jer su imali ogromne gubitke. Svi ovi navedeni aerodromi bili su od male važnosti za Britance, to su većinom bili aerodromi Mornaričke avijacije, koja nije previše sudjelovala u obrani. Kao glavni cilj trebali su postaviti aerodrome i postrojenja Lovačke avijacije jer se praktički samo s njima i borio Luftwaffe. Gubitci u ovim operacijama rezultat su loših procjena, pripremljenosti i loše komunikacije. Sve u svemu gledajući, cilj ovih napada bile su britanske radarske stanice, a uspješnost je ocijenio i sam Göering koji je zaključio „Sumnjam da ima smisla nastaviti napade na one (radarske) stanice, jer se, eto, pokazalo da ni jedna od onih koje smo do sad napali nije izbačena iz stroja“ ( Len Deighton „Lovac- zračna bitka za Britaniju“, svezak drugi, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1984.).


Na kraju se uspostavilo da su najveće štete nanesene Britancima bile od onih bombi koje su promašile cilj, ali su, očito slučajno, prekinule dalekovode, te su na neko vrijeme poremetile funkcioniranje radarskih stanica.


3.FAZA: Napadi na aerodrome 11. grupe (24. kolovoza do 3. rujna)

Njemački Luftwaffe poslušao je Göeringovu direktivu da provede „24-satnu“ ofenzivu, ofenzivu „od zore do mraka i od mraka do zore“(Len Deighton „Lovac-zračna bitka za Britaniju“, svezak drugi, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1984.). Zbog toga su i danju i noću napadali sve dijelove Velike Britanije, šaljući ponekad samo jedan bombarder. Luftwaffe je nastavlja, također, stalnu dnevnu zračnu aktivnost iznad svoga djela francuske obale La Manchea kako bi spriječio britanske radariste da otkrivaju kada se zapravo formiraju sastavi koji će biti poslani u napad. Često je, zahvaljujući toj taktici, pravim napadačkim sastavima uspijevalo napasti ciljeve na engleskoj obali bez ikakvih gubitaka. Ta se taktika zapravo nije sviđala niti jednoj strani, ni Britancima ni Nijemcima. Primjerice, za sastav od deset britanskih lovaca, koji su uzlijetali da bi napali deset njemačkih bombardera, koje je pratilo deset lovaca, bila bi to borba u kojoj je protivnik, Luftwaffe, bio brojčano dvostruko jači. Međutim Nijemci su smatrali da u toj bitci ima veću prednost protivnik, jer se oni moraju istovremeno boriti s lovcima, kojih ima jednako mnogo, te paziti da se bombarderima ništa ne dogodi. Najveći uspjeh u ovoj fazi, Luftwaffe je ostvario u napadu na Liverpool, 25. kolovoza 1940. Liverpool je napadnut se 150 bombardera. Liverpulska luka je pretrpjela velika oštećenja, pri čemu je poginulo 470 osoba. Osim Liverpoola napadnuta je i tvornica Spitfirea kraj dvorca Castle Bromwich u Birminghamu, aerodromi u Kenleyu, Biggin Hillu, Tangmeru, Shorehamu i North Wealdu, te tvornica Vickers Armstrong u Brookslandu. Sve u svemu ova faza je do sad bila najuspješnija za Nijemce, ostvarili su najviše zacrtanih ciljeva, uspjeli su prekinuti britanske radio veze, pomoću čega su neke napade izvršili bez gubitaka i što je tada najvažnije bilo srušili su najviše britanskih lovaca koji su im zadavali najviše „glavobolja“.


4.FAZA: Počevši od 7. rujna, dnevni napadi koncentriraju se na London.


Hitler je prvotno zabranio zračne napade na London. Međutim, nakon prvog napada, koji je izvršen u noći od 24. do 25. kolovoza, bombarderi RAF-a nastavili su bombardirati Berlin. Hitlera je to naljutilo u dovoljnoj mjeri da ublaži svoj veto. I da ga, zapravo, sasvim ukine, dopustivši da započnu napadi na samo središte Londona. „U golemoj formaciji koju je Göering gledao nalazilo se gotovo 1000 aviona Luftwaffea, a od toga je svaki treći bio bombarder. Formacija se doimala kao golemi crni olujni oblak, jer je bila visoka gotovo dvije milje, a zapremala je prostor od otprilike 800 četvornih milja“. Ovako je opisao početni napad Lufwaffea, koji je bio koncentriran na sam centar Londona 7. rujna, Len Deighton. Danas se tvrdi u nekim knjigama da je okolnost da je britanska obavještajna služba uhvatila i uspjela pročitati poruke slane preko Enigme omogućile Britancima da obavijeste Downinga i Parka o namjerama Nijemaca. Međutim, prvi napad Nijemaca uspio je skoro u potpunosti i London je bio 7. rujna slabo branjen, lučki dio grada bio je teško oštećen. Naknadno se saznalo da su Nijemci u tom napadu testirali HE bombu koja je težila čak 1800 kilograma. Nakon ovog napada postavlja se pitanje zašto je obrana prekasno reagirala, ako se pomoću Enigme saznalo da Nijemci spremaju veći napad? Jednostavno ispada da čelni ljudi RAF-a nisu vjerovali da je London meta napada, iako su bili upozoreni da je to lako moguća činjenica. Operacija Nijemaca 9. rujna je, naprotiv onoj 7. rujna, zaustavljena tako dobro da niti jedan njemački bombarder nije uspio pogoditi cilj.

Ubrzo je završilo ljeto, vrijeme se počelo kvariti, što uvelike utječe na avijaciju. Nijemci su izvršili nekoliko uspješnih napada zahvaljujući tome što su doletjeli nad svoje ciljeve, a da ih protivnik, zbog lošeg vremena nije nit primijetio. Budući da nisu naišli na otpor Nijemci su počeli sumnjati da RAF više jednostavno nema aviona. Zabilježeno je da su sutradan u napadu vidjeli kako se protiv njih uzdižu RAF-ovi avioni, pri čemu je jedan njemački pilot uzviknuo „Evo ih, dolaze, posljednjih pedeset Spitfirea!“. Svjesno ili ne, Nijemci nisu bili daleko od istine, RAF je tih dana raspolagao sa 80 Hurricanea i 47 Spitfirea. Međutim, ovaj podatak samo pokazuje koliko su vješto Park i Downing ubacivali avione u bitku. Treba i napomenuti lorda Beaverbrooka. Bio je postavljen za ministra zrakoplovne proizvodnje. Beaverbrook je imao za vrijeme rata „jednostavnu“ zadaću, proizvesti što više aviona, ne obazirući se na postojeće procedure. Svoj je posao toliko dobro obavljao da je od sredine rata pa nadalje uspio proizvoditi dvostruko više aviona od Nijemaca.

Komanda lovačke avijacije RAF-a nije osvojila prevlast nad nebom Velike Britanije. Njemački Luftwaffe još će dugo poslije 9. rujna bombardirati Britaniju i danju i noću. Za zračni prostor iznad La Manchea i južne Engleske i dalje će se voditi žestoke borbe. Međutim, samo to je bilo bitno, svima je postalo jasno da će se Nijemci upustiti u invaziju samo ako zadobiju apsolutnu zračnu premoć na tom sektoru, ali je nisu nikada dobili.


Britanska je tajna služba uspjela uhvatiti jednu tajnu poruku što se tiče invazije i njemačke mornarice. Njemačka je ratna mornarica postavila uvijete, koji nisu bili ispunjeni, da more u La Mancheu ne smije biti uzburkano, a meteorolozi su predviđali loše vrijeme, te da se mora postići prevaga u zraku nad La Mancheom, odlučeno je da će invazija biti odgođena do daljnjega.

Njemački su piloti počeli voditi napade po noći još i na početku bitke. Međutim, najznačajnija noć bila je ona 7. rujna. Njemačkim pilotima nisu te noći bili potrebni uređaji za navođenje pomoću radija ni markeri za označavanje ciljeva. Čitav istočni dio Londona pretvorio se u golemo plameno jezero, koje se moglo vidjeti iz velike udaljenosti i vodilo je njemačke pilote do cilja. Bombarderi su se vratili i slijedeće noći, a onda su dolazili 76 uzastopnih noći. Kasnije će Churchill napisati u svojim memoarima: „London je bio kao neka golema prethistorijska životinja, koja je sposobna podnijeti najstrašnije rane, a da ipak, izujedana i krvareći iz bezbroj rana, ostane živa i sposobna da se kreće“. Na ovaj način napadanja Britanci su pametno odgovorili. Jednostavno su postavljali velike plamteće lomače na poljane, gdje moguća šteta mogla biti minimalna. Njemački su piloti nasjeli na klopku i bombardirali beznačajna područja, čime ništa nisu postizali.

Britanci su se u međuvremenu bavili ometanjem X-Geräta ( njemački sustav za komunikaciju). Slali su signale za ometanje, a da nisu znali koliko je zapravo efikasna takva protumjera. U noći između 14. i 15. studenoga Britanci su dobili veoma neugodnu, upravo strašnu, indikaciju što to u praksi može značiti. Jedna mala pogreška u ugađanju modulacija bila je potpuno dovoljna da Nijemci uoče razliku između svoga, originalnog, signala i signala za ometanje. Uzevši to u obzir, Luftwaffe, točnije Kampfgruppe 100, pronašao je u mraku Coventy točno „u dlaku“ i bacio na grad 1000 požarnih bombi, poslije čega su doletjela tri vala bombardera. Zbog ovog se promašaja Britanaca, Churchilla su kasnije optuživali da je svjesno žrtvovao Coventry da se ne bi kompromitirao „Ultra“ ( Britanci su preko Ultre saznali da se sprema veliko bombardiranje Coventrya, ali stanovništvo o tome nije obaviješteno).

Konačno je Velika Britanija u travnju 1941. dobila bitku. Doduše je Hitler zbog neuspjeha da se cilj ostvari u vremenu od šest mjeseci, stopirao operaciju „Morski lav“ i povukao veći dio zračnih snaga prema Rusiji. Stručnjaci smatraju da je presudna bila ta činjenica da je Luftwaffe izgubio u ovoj bitci previše aviona, a uz to nije ništa ostvario. Rok od šest mjeseci je očito bilo ublažavanje poraza, izmišljeno radi njemačke javnosti i morala vojnika. Stopiranje operacije je podrazumijevalo da će se ona „obnoviti“, ali tek nakon pada Sovjetskog Saveza. Međutim, Sovjetski Savez nikada nije pao, pa se tako operacija „Morski lav“ nikada nije „obnovila“.

Pošto sam u uvodu spomenuo uzrečicu „Bombarderi će se uvijek probiti“, treba naglasiti da su u ovom ratu Britanci proizvodili masovno lovce Spitfire i Hurricane, a Nijemci samo lovce Messerschmitte, ali masovnije bombardere poput npr. Štuke. Nijemci su shvatili na samom početku rata da su lovci jedina prava opasnost bombarderima, trebali su shvatiti da Britanci raspolažu uglavnom lovcima, i trebali su im pokušati uništiti što veći broj lovaca i industrije lovaca. Jedino tako su mogli uništiti RAF i osigurati si teren za invaziju.


[уреди] ORUŽJA- RAF ili LUFTWAFFE

SPITFIRE- Godine 1928. kompaniju za gradnju aviona Supermarine Aircraft Company kupio je divovski koncern Vickers, pa je tako stvorena tvrtka Vickers-Supermarine Company. Mnogi su povjesničari pisali (i još pišu) da je Spitfire zapravo bio avion konstruiran privatnim sredstvima koji je tako impresionirao stručnjake Ministarstva zrakoplovstva da su potaknuti time, donijeli specifikacije koje su bile tako sročene da su Spitfireu pristajale kao rukavica ruci. To jednostavno nije točno. Prava priča manje je dramatična, ali je zato mnogo složenija. Započinje specifikacijom Ministarstva zrakoplovstva F.7/30, koju je ono donijelo 1930. godine i koja je ujedno pokrenula i proces nastanka lovca Hawker Hurricane. Spitfire je bio jednokrilac dosta čudna izgleda, s krilima sličnim galebovim, s otvorenom pilotskom kabinom i s fiksnim stajnim trapom. Petog ožujka 1936. prototip Spitfirea je poletio. Međutim u to vrijeme je bio prilično daleko od konačnog cilja. Još nisu bila konstruirana eliptična krila, koja će biti ključ Spitfireovih performansi. A i kada su konačno konstruirana eliptična krila, bilo je očito da će njihov zaobljen oblik predstaviti velike probleme za konstruktore alata za njihovu serijsku proizvodnju, te da će do isporuke prvih Spitfirea doći kasnije nego do isporuke prvih Hurricanea. Ovdje se pojavio još jedan problem, naime tvrtka Vickers-Supermarine Company nije bila dovoljno velika za isporuku prve, skromne, isporuke od čak 310 aviona, pa je proizvodnja bila prepuštena kooperantima. Jedna kompanija preuzela je proizvodnju vrhova krila, druga je proizvodila napadne ivice krila, treća nosač motora itd. ( len Deighton «Lovac- zračna bitka za Britaniju», svezak prvi, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1984.). Spitfire je imao na prednjem djelu rešetkastu kutiju za motor, u sredini monokok, a na kraju sekcija koja se mogla odvojiti i kojoj su zadnja dva rebra bila izdužena prema gore i pretvarala se u vertikalni stabilizator. Glavno rebro krila, konstruirano u slojevima, posjedovalo je mehaničku čvrstoću opruge. U eliptičnom krilu bilo je mjesta za osam mitraljeza, dva sanduka za municiju i otvore za izbacivanje istrošenih metaka. Stražnji dio trupa se pomoću dva nosača produžuje u rep, što cijelom sustavu daje veću integralnu čvrstoću. Poklopac pilotske kabine bio je tako dizajniran da je pilot imao izvrsnu vidljivost u svim smjerovima, a na vjetrobranu je imao i ogledalo za gledanje unatrag. Zanimljiv je i podatak da je krilo Spitfirea, u koje su stala četiri teška mitraljeza, bilo tanje od krila Messerschmittovog lovca. Tek mnogo godina kasnije, kada su se brzine aviona silno povećale, stanovita nautičko-tehnička istraživanja, koja su tek tada postala moguća, pokazala su da je Spitfireova konstrukcija tada bila daleko ispred svoga vremena.


Hurricane- nastao je kao jednokrilna varijanta Hawker Fury. Bio je, barem što se tiče strukturalnih dijelova, jednako konstruiran. Kostur trupa bio je od metalnih cijevi spojenih i učvršćenih žicama, oko kojih je montiran drveni okvir preko kojega je bilo nategnuto platno. U početku nisu čak ni krila bila metalna nego platnena, metalna su došla kasnije, ali prije nego što je počela proizvodnja. Hurricane je bio na pola puta između starih dvokrilaca i novih Spitfirea, ali je taj tip konstrukcije ipak imao stanovitih prednosti. Krhotine od granata protuavionske artiljerije i topova neprijateljskih aviona, od kojih su nastajala strahovita oštećenja na metalnoj oplati aviona, djelovale su manje razorno na avione rešetkaste građe. Iz istog razloga često se događalo da bombe bačene iz aviona nisu mogle pogoditi radarske tornjeve. Hurricane je inače bio veoma velik avion za tadašnje pojmove i mjerila. Iako su Hurricane i Fury bili avioni istog proizvođača (Hawker) i premda su mnogi dijelovi tih aviona bili isti, jednokrilac Hurricane bio je mnogo veći od dvokrilca Furya. Treba napomenuti još nešto: RAF je imao veoma malo ljudi koji su bili sposobni da shvate silno složene probleme konstrukcije sa nosećom metalnom oplatom, ali su njegovi mehaničari proveli čitav život servisirajući i popravljajući avione slične Hurricaneu. Zato, kad su jednom počele prave borbe, velik broj ozbiljno oštećenih Hurricanea popravljen je bez problema u skvadronskim radionicama što su se nalazile uz same aerodrome.


Messerschmitt Bf 109- izumio ga je Willy Emil Messerschmitt. Messerschmitt je izumio između ostalog zapanjujuću zbirku modela i tipova: od katastrofalno lošeg dvomotornog lovca Me 210 i opravdano nazvanog šestomotornog aviona Gigant, do jedinog raketnog lovca koji je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu, glasovitog Kometa, te do mlaznog lovca Me 262, sasvim sigurno najboljeg i najučinkovitijeg lovačkog aviona koji se borio u drugom svjetskom ratu. Isto onako kako je Sydney Camm upotrijebio svoj dvokrilni lovac Hawker Furry kao temelj za projektiranje Hurricanea, Willy Messerschmitt je kao polaznu točku upotrijebio jedan svoj ranije korišten model. Međutim, taj avion, Messerschmitt Bf 108 Taifun, bio je civilni jednokrilac, to jest vrlo lagan četverosjedni turistički avion. Za razliku od Britanaca, Messerschmitt nije raspolagao motorima koji su se mogli uspoređivati sa Rolls Royceovim Merlinom, koji je bio ugrađen u Spitfirea i Hurricanea. Ipak, on je uspio projektirati najmanji, najlakši i, u aerodinamičnom pogledu, najefikasniji kostur u koji se mogao ugurati motor Jumo. Kasnije je Jumo ipak zamijenjen Deimler-Benzovim motorom 610A, koji je bio 200 kg teži, ali je proizvodio 400 KS više. Godine 1940. je Messerschmitt Bf 109 bio za dlaku bolji od Hurricanea i jednako dobar kao Spitfire, međutim kasnije je britanska avio industrija pretekla njemačku.


Treba znati da su ova tri aviona iznad opisana, odigrala glavnu ulogu što se tiče bitke za Britaniju jer se bitka uglavnom vodila u zraku, stoga pošto su ova tri najvažniji i najsnažniji lovci Drugog svjetskog rata, onda sam opisao samo njih. Unatoč tome treba spomenuti još Heinkel 111, Junkers Ju 88A (Štuka), Dornier Do 17Z, Dornier Do 215, Junkers Ju 87B, Messerschmitt 110... Kada se gleda na ljudstvo (pilote), Nijemci nisu oskudijevali u pilotima i letačkom osoblju. Godinama su iz škola letenja izlazili piloti tempom od 800 novih mjesečno. Osim toga, visok postotak njemačkih posada stekao je veliko borbeno iskustvo leteći u borbenim uvjetima u Španjolskoj, Poljskoj i Francuskoj. Njemačka borbena taktika bila je iskušana i provjerena u praksi, a njihova letačka vještina neusporedivo veća od vještine pilota RAF-ovih skvadrona.


Radar- godine 1934. napravljen je u Romney Marshesu prvi improvizirani radar koji imao doseg svega 13 km. Međutim priča vuče korijene još i ranije. U razdoblju od 1876. do 1903. tri izuma izmijenila su svijet drastičnije nego bilo koje ranije dostignuće. Prvo je doktor Otto konstruirao plinski motor, koji će kasnije, 1885., usavršiti Deimler tako da se koristio kao za pogon vozila na kotačima. Samo dvije godine nakon ovog pronalaska, 1887. Hertz je pretvorio električne iskre u električni val, a Marconi je pomoću električnih valova 1897. poslao bežičnu poruku devet milja daleko. Motor na unutrašnje sagorijevanje, avion i radio izmijenili su ratovanje, više nego nekad barut i para. Međutim, upotrebom svih triju pronalazaka u 20. st. Dobivena je samo jedna bitka, bila je to bitka za Britaniju. Hertzov je izum usavršen u radio-telefon, napravu koja je omogućila pilotu-lovcu da razgovara s kontrolom na zemlji i s drugim lovcima. Usavršavanjem Hertzova izuma dobiven je i HF/DF( High Frequency Direction Finding)- otkrivanje smjera pomoću visokofrekventnih valova. Radar je kasnije sve više usavršavan i postajao je sve precizniji i dobivao veći doseg. Naziv „radar“ izmislila je američka ratna mornarica, koja si je kasnije i pripisivala njegov izum. Međutim, to jednostavno nije točno. Pravi izumitelj radara su Englezi, samo što je do njegovog potpunog usavršavanja došlo miješanjem znanja o radaru Japanaca, Nijemaca, Amerikanaca i, naravno Engleza. Te je bitno naglasiti da su ta saznanja opet najbolje iskoristili Englezi i izumili najdjelotvorniji radar, barem što se tiče relacije zemlja-zrak. Englezi su također imali i najrazvijeniji sustav radarske mreže, geografski položaj i oblik obale pogodovali su većem dosegu radara. Neki tvrde i da je radar u biti spasio Britaniju od poraza, što nije netočno, međutim nije ni konačna istina.

Zanimljivo je spomenuti kako su i London i Berlin tvrdoglavo vjerovali da suprotna strana ne zna ništa o tehnologiji radara, iako je postojala sva sila dokaza da je taj dojam potpuno pogrešan. Npr. Nijemci su iz Francuske mogli vidjeti radarske tornjeve kod Dovera. Nije postojala nikakva mogućnost da se sakriju, maskiraju, ili kamufliraju u nešto drugo. To su bili divovski metalni tornjevi. Osim toga ne smijemo zaboraviti još jednu činjenicu, a to je da su Nijemci nad njima letjeli i morali su se zamisliti i zapitati čemu služe.

Radar je po svemu sudeći odigrao vrlo važnu ulogu u bitci za Britaniju. Olakšavao je RAF-u posao, i omogućavao bržu reakciju protiv njemačkih napada. Radar je bio elektronski pas čuvar Englezima, koji je mogao izdaleka mogao otkriti neprijateljske avione (ili brodove)- čak i u tami, oblacima i u magli. Stoga se s pravom može reći da je jedan od ključnih čimbenika njemačkog neuspjeha ili britanskog uspjeha.



[уреди] RAF-ovi PILOTI

Pilot RAF-a je bio ratnik nove vrste, rođen iz novog načina ratovanja. Namjerno se nije držao vojnički. Dakako da je nosio vojničku uniformu, ali vrh oficirske kape mu je mlohavo visio prema dolje, a kadšto je nosio šal unatoč vojnim propisima. Jedva da je bio stariji od dječaka, a vršio je posao dvoje odraslih ljudi, jer je pilota RAF-a bilo malo i često su ih pozivali tako da je uzlijetao i borio se po tri, pa čak i po pet puta na dan. Živio je blizu smrti i nikada nije znao hoće li mu se vratiti prijatelj s kojim se razgovarao pri doručku da za vrijeme večere ispripovijedaju jedan drugome svoje osobne doživljaje. To je bio čovjek za kojeg je Winston Churchill rekao: „ Još nikada u povijesti ljudskih sukoba nisu toliko brojni ljudi tako mnogo dugovali jednoj tako maloj šačici drugih ljudi.“. Piloti RAF-a se nisu obazirali na „Winnieja“ i njegovo zvučno govorništvo. ( C. L. Sulzberger i urednici American Heritagea «drugi svjetski rat», prvi dio, marjan tisak.) Najveća prednost RAF-a bili su, stoga, upravo piloti koji su imali veći borbeni duh i veću odlučnost, jer su borbene sposobnosti aviona poprilično jednake.



[уреди] Englezi i London tijekom rata

Englezi su se tijekom rata pokazali kao vrlo hrabar narod. Međutim sama hrabrost nije bila dovoljna da se ovaj rat dobije. Snalažljivost i lukavstvo su bili veoma važni. Lukavstvo su pokazali piloti i čelni ljudi zapovjedništva RAF-a, graditelji aviona, i sam Winston Churchill. Međutim pitanje je kako su ljudi koji nisu bili članovi RAF-a živjeli i koja je njihova uloga u ratu samome bila. U Drugom svjetskom ratu postojalo je padobranstvo, što nije nimalo nepoznata činjenica. Manje poznata je činjenica da su Britanci imali i kopnenu vojsku, ali ne bilo kakvu. Oni su imali vojne odrede na biciklima. Čime je povećana njihova mobilnost i brzina dolaska na teren u slučaju da se na Britaniju pošalju velike njemačke padobranske jedinice, ali ne samo velike jedinice već i pojedinci, piloti, čiji su avioni bili oboreni. Zajedno s njima bili su djelatnici Crvenog križa i britanski doktori koji su mogli brže doći na teren i pružati pomoć oborenim pilotima. Naravno oni nisu odlazili na ogromne distance pomoću bicikala, već na udaljenost od nekoliko stotina metara, pa eventualno do udaljenosti od kilometra. U takvim je trenucima bitna svaka sekunda da bi se spasio nečiji život. Londončani su za vrijeme bombardiranja grada preselili bolnice i tržnice u podzemnu željeznicu. Čak su bile organizirane prostorije u podzemnim željeznicama gdje je na sigurnome moglo spavati i do 500-600 osoba po jednoj prostoriji. Većina britanskih ministarstava se preselila ili na sjever zemlje ili u podzemnu željeznicu, iz kojih se u biti vodila obrana Britanije. Kuće londončana postale su izvidnice za protuavionsku obranu. Londončani su uvelike pomogli vojsci pri postavljanju velikih balona, u obliku zepelina, nad London, koji su služili kao obrana od Luftwaffea. Ukoliko je avion pogodio balon, srušio bi se ili eksplodirao. Organizirane su i jedinice civila koje su sudjelovale u pomaganju pri izvlačenju ranjenih iz ruševina zgrada. Britanci su djecu masovno poslali na sjever zemlje, djelomice i prije same operacije, kada su shvatili da su posljednja slobodna zemlja zapadne Europe, kada je postalo jasno da im rat „kuca na vrata“. Ovaj je potez bio logičan i smislen, pošto djecu nisu mogli koristiti niti u jednom potrebnom zanatu, u gradovima na jugu zemlje, djeca su bila samo „laka meta“. Doduše i za njih se u najkritičnijim trenutcima našao posao koristan za RAF i vojsku, ali ti poslovi nisu bili fizički zahtjevni, naravno radilo se o djeci određene dobi, od 12 godina na dalje.



[уреди] Hitler i operacija „Morski lav“

Hitler je smatrao da će se Britanci predati bez borbe, da će potpisati mir koji je on sam i ponudio. Winston Churchill je to naravno odbio, što je kasnije Hitler u Reichstagu prikazao

kao da sami Britanci žele rat protiv Njemačke. Kod samog ulaska u rat Hitler je dao jedan sasvim nemoguć uvjet, trebalo je osvojiti Britaniju u samo šest mjeseci. Međutim, to i ne izgleda tako nemoguće, ako je u svega 11 mjeseci osvojio skoro cijelu Europu bez i jednog poraza. Ipak tu priči nije kraj. Hitler je pokrenuo operaciju protiv Britanije, koju je, kako neki kažu, smatrao „igrico“ za Luftwaffe. Neki stručnjaci tvrde da njega Britanija nije ni zanimala. Kada se bolje pogleda, Velika Britanija je bila zadnja izolirana zemlja zapadne Europe koja mu uopće nije predstavljala opasnost. Britanija nije mogla sama napasti Hitlera jer nije imala nikakve uvijete za to, i to su svi znali. Hitler je Göeringu zadao tako kratak rok za osvajanje Britanije, zbog toga što su njegove misli bile okrenute samo prema Sovjetskom savezu. Ispada da je razmišljao na način da ako se Britanija osvoji onda odlično, a ako ne nikom ništa. Međutim to su samo logičke pretpostavke povjesničara, koje ne moraju biti točne, međutim priča „drži vodu“. U obzir treba uzeti i to da nekakvi dokazi o nezainteresiranosti Hitlera postoje. Ti dokazi nisu baš čvrsti i možda su krivo interpretirani. Možda je i Hitler, koji je poznat kao vješt i snalažljiv govornik, počeo pokazivati znakove nezainteresiranosti kada je počeo gubiti zračnu bitku. Ukoliko to nije istina, onda se zaista neuspjeh Nijemaca mora uzeti kao prekretnica rata. Naime, Britanci su dokazali prvi da se Hitlera može zaustaviti, što nije uspjelo nikome prije. A ako su one teorije o nezainteresiranosti Hitlera točne u potpunosti onda ovaj poraz Nijemaca gubi na težini.



[уреди] ZAKLJUČAK

Operacija „Morski lav“ predstavlja prvi Hitlerov neuspjeh. Britanci su bili u ovoj operaciji u svemu slabiji. Manje ratne tehnike, manje iskustva, manje radne snage, manje vojne snage, manje sirovina, bili su izolirani (osim morskim putem prema SAD-u), njihovi im dominioni nisu bili u stanju slati potrebnu pomoć. Znači u svakom su pogledu Nijemci bili mnogostruko jači, a opet, Britanci su dobili rat. Ove činjenice tjeraju na razmišljanje, međutim postoje neka objašnjenja. Jedno je ono da Hitlera u biti Britanija nije zanimala, može se reći da mu je bilo svejedno padne li Britanija ili ne. Možda je Britanija opstala zbog Sovjetskog saveza, ali možda. Drugo je malo kompliciranije, ali svejedno je prihvatljivo. Možda je ipak glavnu ulogu odigrao radar, Enigma, Spitfire i Hurricane. Radar koji je omogućio lakšu obranu, koji je uvelike spriječio njemački faktor iznenađenja. Inače, Britanci su imali najbolji radarski sustav na svijetu u ono doba. Enigma, sustav šifri koju su Britanci uspješno razbili i saznavali sljedeće njemačke ciljeve, pomoću koje su prisluškivali protivnika i zadavali mu probleme. Spitfire i Hurricane, dva najbolja lovca Drugoga svjetskog rata koji su uspješno rušili njemačke lovce i bombardere, te uz njih i lord Beaverbrook koji je uspio proizvoditi lovce brzinom koja je bila zapanjujuća, za Nijemce čak i nezamisliva. Neuspjeh Nijemaca može se i pripisati Britanskim ministrima obrane, koji su veoma vješto vodili svoje jedinice i strategiju. Možda je ipak Britansko lukavstvo, hrabrost i snalažljivost presudila. Sa svojim su sjajnim idejama prevarili u više navrata Nijemce tako da nisu izgubili niti jedan avion, nisu pretrpjeli nikakvu štetu, a na kraju su srušili cijeli Luftwaffeov skvadron. Bitan podatak je da je Luftwaffe na početku operacije bio tehnički trostruko jači od RAF-a. Jedina strana u kojoj su Britanci bili jači od Nijemaca, bila je mornarica. Međutim, do pomorske bitke nikada nije ni došlo u većem razmjeru, kao na primjer u zračnoj. Vodile su se bitke uglavnom pojedinačno, npr. njemačka podmornica je topila brodove koji su joj došli u doseg, a britanski brodovi su topili pojedinačno ili u malim skupinama njemačke podmornice. Sve u svemu pomorski rat nije bio ni „sjenka“ zračnome ratu, uostalom nije utjecao na operaciju ni za jednu ni za drugu stranu.

O tome dali je Britanija dobila rat, također se može raspravljati. Nijemci su se povukli iz operacije zbog otvaranja fronte na istoku. Britanci su ostvarili neutralnost u zraku nad La Mancheom, nisu njime vladali. Međutim, oni su to i htjeli. Znali su da do invazije neće doći ukoliko Luftwaffe ne ostvari premoć u zraku. Bilo je trenutaka kada je RAF mogao izgubiti rat, ali to Nijemci opet nisu iskoristili. RAF je vodio uspješnu obranu, RAF je koristio svakakva rješenja kako bi spriječio štetu na tlu zemlje, ali nikada nije napadao. U par slučaja je Churchill zapovjedio bombardiranje Berlina, i nekih drugih gradova, ali je to bilo po principu „najbolja obrana je napad“. Stoga, da li je pobjeda prava riječ kojom se može opisati Britanski uspjeh, o tome se može raspravljati, ali svakako ide u korist Britanaca. RAF je vodio „pametniji“ rat, koristio je svaku priliku i nikada nije podcjenjivao snagu i veličinu luftwaffeovog napada. Nijemci su definitivno trpjeli gubitke, postizali su ciljeve (neke), ali nikada nisu uspjeli pokolebati Britance. Gledajući sa njemačke strane, svakako operaciju možemo smatrati porazom, jer oni nešto tako prije nikada nisu doživjeli.

U moralnome je smislu njemački neuspjeh, sasvim sigurno prekretnica rata. Bitku za Britaniju valja sagledati i sa ove strane: u Britaniju su izbjegle mnoge vlade pokorenih zemalja. Te su vlasti širile iz Engleske otpor prema fašizmu, koliko je to bilo moguće, što je kasnije utjecalo na pad Njemačke. U Englesku je pobjegao i sam Charles de Gaulle koji je okupio kasnije Francuske postrojbe iz dominiona i one koji su se spasili zajedno s njim kod Dunkerquea. Iz Velike Britanije je kasnije počela operacija „Dan D“, savezničko iskrcavanje na tlo Europe, koje je kasnije presudilo Njemačkoj. Da je Britanija doživjela poraz, mogli bi se pitati što bi bilo sa sjevernom Afrikom i Sueskim kanalom. Preko Sueskog kanala Hitler bi mogao osvojiti Bliski Istok, koji je puna nafte, a zatim nastaviti prema sjeveru na Kavkaz. To se možda i ne bi dogodilo, ali bi postojala ta mogućnost da se predaju i britanske postrojbe izvan matične zemlje. U tom bi slučaju moglo doći do pada Sovjetskog saveza. Da je Britanija pala, otvorila bi se brojna druga pitanja koja su moguća, a pogodovala bi samo Hitleru i Nijemcima.

Kada bih trebao ocijeniti Britance, dobili bi odličnu ocjenu, jer su uspjeli učiniti nešto što nadilazi ljudske mogućnosti, ali to nije pogodovalo samo njima već cijelom antifašističkom svijetu i pogodovalo je konačnoj pobjedi. Nasuprot njima Nijemci su se ponijeli veoma loše prema operaciji koju su izgubili. Ova je operacija bila zapravo loše isplanirana, nije imala određen cilj, cilj se stalno mijenjao i nisu pokazivali ništa konkretno. Smatram da su ovu bitku mogli dobiti. ( P.S. nije mi namjera propagirati nacizam, jednostavno sam to zaključio na temelju činjenica koje sam ovdje saznao).