Википедија:МЗЧКВНМ/Saint-Paul (Alpes-Maritimes)

Из пројекта Википедија

Sen Pol de Vens (1) LIKOVNA GALAKSIJA NA BRDU

Ovaj gradić u zaleđu Azurne obale pun je likovnih čuda. Sam lep po sebi. Arhitektonski i prirodopisno obdaren. Ali ne i bez protivrečnosti. Koje počinju od izgovora samog imena. Piše se, nedvosmisleno Vence, neki ga kod nas izgovaraju kao Vens dok sam ja meštane jasno i glas no čuo da kažu - Vans. Što nije i najvažnije. Neka ostane Vens! Greše i mnogi smeštajući ga direktno na Azurnu obalu, kao u onoj novinskoj vesti koja kaže: Jula 1969. Vitold Gombrovič je umro u Vansu (Vence), na francuskoj Azurnoj obali . Ovaj se grad definitivno zaposednut likov nim delima zapravo nalazi 18 kilometara udaljen od Nice. U brdima. U Provansalskim Alpima. Kao jedan od devet gradića u Francuskoj koji ima u imenu Svetog Pola (Paula). Srednjovekovno utvrđenje rastegnuto između dve duboke doline, sa jasnim ostacima bedema, ekspesivno uzdi gnuto deluje pomalo kao da su ga potonji umetnici dovršavali bojom i kičicom. Nestvarno lepo čak i u danu koji kiša ili magla presvlači sfumatom. Ovo, u osnovi alpsko selo, u svim godišnjim dobima, i po svakom vremenu puno je turista koji se naprosto guraju uskim ulicama unutar bedema. Zanimljivo ali ne i začudno, u blizini San Pol de Vensa postoji još 2-3 slična mestašca u kojima, doduše, rekao bih pseudo-umetnost gospodari. Male oaze kiča i neukusa. Ali onog sa šarmom. Dakle ne šund već kić, ako je tako nešto moguće razlikovati. A u Francuskoj jeste! Ipak, sad malo prave istorije: prvo utvrđenje je iz 13. veka, u 16. selom vlada gospodstvo iz obližnjeg Grasa, i tada S. Pol postaje kraljevsko selo. 1537. Fransoa I podiže konačan zid-bedem oko mesta zbog čega je nekoliko stotina kuća moralo biti porušeno. Bezbednost nikada nije bez žrtava! Međutim kada je Vens izronio iz svih srednjih vekova odao se odmah vrhunskoj umetnosti, likovnoj posebno, tako da je danas na trećem mestu u Francuskoj, po posećenosti, od svih srodnih destinacija. Posle Versaja i Sen Mišela ovo je selo, sa slikarskom galaksijom u oku, svetsko čudo. Kažu, a i uverio sam se sutradan, kada se razišla magla, nad brezuljcima koji mirišu mediteranski, da je tajna privlašnost ovog krajolika u neobičnoj svetlosti. Onoj koja je naprosto hipnotisala Renoara, Šagala, Matisa, Van Goga i ostale koje moram spomenuti do kraja ove dopisnice. Svetlo, sunce zapravo, čiji se zraci poigravaju sa poljima lavande i suncokreta, koji miluju zelenilo dolina i zidine boje meda. Ove provala nebeskog kolora dovela je ovde najveće umove i talente. Kasnije je sve bilo lakše, ili možda baš i teže: umetnici svih rasa i klasa, tehnika i poetika dolazili su ovde, na samo petnaestak minuta iza glamuroznih plaža. Da se poklone delima velikana ali i da ih nadmaše. Stanovnicima Sen Pol de Vensa je ostalo samo da budu dobri domaćini. I trgovci. I ugostitelji. Pored uskih, živopisnih, kosih i strmih uličica, starih kamenih kuća, fontana i skverova, mostića i skulptura, Vens je prepun galerija, ateljea, izložbi na otvorenom. Dnevni život za sunčanog vremena jeste zapravo pravi performans u kome svi učestvuju. Ipak, dve se institucije nadmeću za počasno prvo mesto ovog artističkog sela. Prvi je čuveni, stari, zaslužni hotel Colombe d’Or, koji od 1916. ugošćuje danas veoma etablirane likovne umetnike, koji su ta u davna vremena, dok je I svetski rat blizu, svoje račune, hranu, piće, smeštaj, najčešće plaćali slikama, crtežima i skicama. Dokazi za to se nalaze na zidovima ovog danas luksuznog hotela. Ko ume, daće mu se! A davni vlasnik je imao viziju. Zato sam i mogao na zidovima ovog malog hotela da vidim i dela pomenutih slikara, ali i Braka, Pikasa, Miroa, Sotia, Difia, Utrila, Modi ljanija... U brdima, u mestu koje je selo, na domak Azurne obale, živo skladište umetnosti. Fran cuzima nije dosta glamura na obali. I zabrđe su naselili čudesima. Na jednom vrhu mirisni Gras, na drugom likovni Vens!

Zoran Slavić Sen Pol de Vens (2)

DOBRO MESTO ZA ŽIVLJENJE I UMIRANJE

Ovo mesto, sa samo oko 3500 rezidentnih stanovnika, u zaleđu Mediterana, na francus kom jugu, Vens, Sen de Pol, već par vekova provereno privlači umetnike, slikare, pisce, muziča re. Dolaze da u njemu stvaraju umetnost. U blizini mondenskih izazova i kockarskih grehova. Mo re. Sunce. Kan, Monte Karlo, Sent Trope, Nica su dovoljno blizu da neprestano izazivaju. I dovo ljno daleko da se posvećenici od njih odbrane lepotom prirode i tišinom Alpa. Dolaze ovde i oni koji su samo poznati. Za par ili više godina dok traje slava. Svraćaju i veoma bogati. Da prođu kroz umetničku izmaglicu ne bi li oplemenili svoju auru. Jedino siromašni moraju da budu veo ma nadareni. Ili makar vrhunski bleferi. Dolaze, dakle, mnogi da rade i uživaju. Ali, gle ironije, i da umru! Lista onih, poznatih i velikih, koji su umrli u Vensu, najčešće u njegovom sanatori jumu, jeste impresivna. I zvučna. Anri Matis, Vitold Gomrovič, Dejvid Herbert Lorens. Za one koji su zaboravili, ovaj Eglez je napisao, u svoje vreme ozloglašeni roman Ljubavnik ledi Četerli . I naravno, Mark Šagal. Rus čijim nebom lebde prizori i prikaze. Iznad čijeg groba verovatno svira imaginarni violinista iz Vitebska. Onaj za rođenja, venčanja i sahrane! Valter Benjamin, filozof koji je prvo verovao u komunizam, potom se trudio da razume socijalizam, a uvek duboko pronicao u suštinu moderne umetnosti, 1931. boravio je u Vensu. Uživao je u lepoti kamena i njegovom nemom pamćenju. Možda je i bežao od nekih porodičnih problema. Gledao je umetnost nove Evrope, u nastajanju: Pikasa i Matisa. Lorens ga nije sačekao. Morao je da umre 1930. Pomenuti Matis i genijalni Baskijac Pikaso, u decenijskom kontrapunktu, od prijateljstva do umetničke diskrepancije i nazad, sretali su se i ovde. Zapravo, godine 1948. Pikaso se pridru žuje bolesnom Matisu na jugu Francuske pomogavši mu da završi poslednje delo - dekoraciju kapele u Vensu. Iako nije prisustvovao Matisovoj sahrani (1954), Pikaso mu je odao počast 20 godina kasnije slikajući, malo pre smrti (1973), jednog "starog čoveka" koji sedi (u rumunskoj bluzi, kakvu je nosio Matis). Ova kapela sa jarkim pečatima Matisovog fovizma nalazi se skoro na sredini glavne umet ničko-turističke staze u Vensu, koja vodi iz srednjevekovog jezgra, iz hotelaColombe d’Or, u kome započinje progresija likovne umetnosti ovde na jugu Francuske, do ultramoderne palate umetničke fondacije Maeght, koja predstavlja logičan nastavak ekskluzivnog slikarsko-vajar skog čuda u ovim brdima. Posredstvom Huana Miroa 1960. čuveni španski arhitekta Josep-Luis Sert podigao je savremenu, funkcionalnu i efektno dizajniranu građevinu namenjenu čuvanju, izla ganju i stvaranju likovnih dela prve klase. Potpuno integrisanu u prostranu mediteransku baštu. Ovaj je kompleks namenjen modernoj umetnosti zapravo je muzej instaliran u prirodu. I spolja i iznutra ovaj objekat deluje kao čista provokacija površina, boja, materijala, akustike, optike, i naprosto stvaralačke metafizike. Sertov Maeght je pravi dom za moderno vreme i njegovu umet nost. U njemu danas stanuju Miro, Brak, Šagal, Kalder, Bonar, Dibufe, Sulanž. I Matis na ravno. Put od ulice Šarl de Gol, u kojoj je hotel 'Colombe d'Or, do ove čuvene i par kilometara izmeštene Fondacije Maeght',' vodi kamenitim mostićima, prolazi pored fontana i zelenila koje raste iz ploča mermera. Uvek zagušen. Ponekad vas u zasedi sačekuje umetnost za poneti, mno gobrojni zanatski i amaterski slikovni zapisi, kopije i imitacije. Stotine galerija i butika populi stičke umetnosti i zanatstva. Ovde u Vensu cveta hilhadu cvetova ali se lako prepoznaju oni koji mirišu... O njima je pisao i Žak Prever a pesme mu pevao jedan Iv Montan. Ovde. Za vasceli svet.


Zoran Slavić