Корисник:Д Орловић/Дулитлов напад

Из пројекта Википедија

Nakon napada na Pearl Harbor 7.12.1941, američka javnost je bila u stanju šoka. Naciji je hitno trebalo podići moral nekakvom pobjedom, makar simboličnim uzvraćanjem udarca. Napad na Tokyo je izgledao kao odlična ideja, ali je problem bio u nekoliko tisuća kilometara između Japana i najbliže zračne luke iz koje su mogli poletjeti američki bombarderi. Plan koji su u siječnju ’42. zajedno osmislili kapetan Francis Low i potpukovnik (j**e me vojna nomenklatura: Lieutenant Colonel) James H. Doolittle bio je napad bombarderima koji će polijetati s nosača. Iako je ta ideja u vojnim krugovima dočekana s podsmijehom, plan se nekim čudom svidio zapovjedniku mornarice admiralu Ernestu J. Kingu i zapovjedniku zračnih snaga generalu Henryju H. Arnoldu. Nije postojala realna mogućnost polijetanja teških bombradera s nosača, ali je Low pretpostavio (a Doolittle ideju zdušno prigrlio) da bi to bilo izvedivo sa srednje teškim bombrderima. Izbor je pao na dvomotorac B-25 "Mitchell" i to njegovu novu ali dobro testiranu verziju B-25B. Skinuta je sva oprema koje neće biti neophodna pri bombardiranju (tako su stražnje mitraljeske kupole skinute i zamijenjene sa po dva štapa, radi zavaravanja japanskih pilota) i dodani su novi tankovi za gorivo kako bi se povećao domet aviona.

Doolitle se u međuvremenu dao u potragu za dobrovoljcima. Budući da je bio dirnut nacionalni ponos to nije bio velik problem, a Doolitle se usto, da bi uvjerio sve one koji su sumnjičavo vrtjeli glavom na pomisao o polijetanju bombarderom s nosača, obavezao da će on osobno pilotirati prvim avionom, koji će imati najkraće zaletište. Na raspolaganje su dobili potpuno nov nosač CV-8 Hornet kojim je zapovijedao kapetan Marc A. Mitscher, a zračnu zaštitu im je trebao pružiti CV-6 Enterprise. Nakon nekoliko mjeseci priprema, Hornet 2.4.1942. konačno kreće prema Japanu sa 16 bombardera B-25 na svojoj palubi, a pratnju mu čine krstarice Salt Lake City (CA-25), Northampton (CA-26), Vincennes (CA-44) i Nashville (CL-43) te 8 razarača i 2 tankera nužna za dugo putovanje koje im predstoji. Nasred oceana im se pridružio i Enterprise kojim zapovijeda šef treće flote, admiral (tada vice-admiral) William Halsey glavom. Plan je bio da se približe Japanu na 450-550 milja, odakle bi bombarderi poletjeli i nakon istovara bombi dalje proslijedili na aerodrome u Kini. Ali već od početka sve je krenulo naopako. Pred zoru 18. travnja primijetili su japanski patrolni brod i iako su ga uspjeli uništiti, nisu znali jesu li Japanci poslati radio poruku. Izbor im nije bio jednostavan jer su se nalazili skoro 800 milja daleko od Japana i, dok su postojale realne šanse da će bombarderi stići do Tokija, priličito sigurno je bilo da neće uspjeti doseći kineske aerodrome. S druge strane, jedva su se čekali riješiti bombardera koji onako veliki nisu mogli biti prebačeni u unutrašnjost broda (naravski da nisu imali ni preklopiva krila) i cijelo vrijeme plovidbe preko Pacifika su grezo stajali na palubi. Nisu smjeli riskirati da ih napadne japanska avijacija dok im se na palubama nalaze ogromni avioni puni goriva i bombi (Japanci će uskoro kod Midwaya uvidjeti svu bol te situacije ) i Doolittle odlučuje ipak krenuti (što bi se reklo – bolje preuranjena nego nikakva ). I on i piloti što su ga slijedili sada su trebali učiniti ono za što su se pripremali mjesecima, a uzlijetanje bombardera (makar i srednjeg) s nosača je bilo by no means jedanostavan posao. Svaka posada je imala pomoć Navy launching officer-a (neprevedivo ) koji im je štopao trenutak kada će krenuti da bi bili sigurni da će do kraja piste stići točno kada se brod podigne na valu, čime se dobiva nekoliko dodatnih metara za sigurnije polijetanje. Ipak, svaki avion poslije Doolittlea imao je po nekoliko metara duži zalet i na kraju je svih 16 uspješno poletjelo i zaputilo se prema Japanu. Svi avioni su uspjeli doseći Japan i istovariti svoj teret bombi od 225 kg iznad Tokya, Yokohame i Nagoye, i nastaviti put preko Istočnog kineskog mora, ali je njihov učinak bio više nego skroman (između ostalog, lakše je oštećen nosač Ryuho). Kao što se i očekivalo, niti jedan avion nije stigao do aerodroma u Kini. Jedan se uspio spustiti u Vladivostoku gdje su posadu spasili Rusi, a ostali su jedva stigli do kineskog kopna gdje su se prisilno spustili. Posade iz 14 od 16 aviona su preživjele slijetanje i na poslijetku se, uz pomoć kineskih saveznika, vratile u SAD. Posade iz preostala 2 aviona nisu bile te sreće - dvojica su poginula pri padu zrakoplova, a osmorica su završili u japanskom zarobljeništvu. Svi su bili mučeni i osuđeni na smrt, nad trojicom je presuda i izvršena a jedan je podlegao gladi i bolesti. Preživjela četvorica su oslobođeni u kolovozu ‘45.

Što se tiče brodova koji su sudjelovali u akciji, Hornet i Enterprise su se odmah nakon povratka u Pearl Harbor trebali uputiti prema jugozapadnom Pacifiku i pridružiti Lexingtonu (CV-2) i Yorktownu (CV-5) u bitci u Koraljnom moru, 7-8 svibnja ’42. Budući da nisu mogli stići na vrijeme, uskoro su opozvani i upućeni na sjeverozapad, prema malom otoku zvanom Midway. Tu su, zajedno sa nabrzinu pokrpanim Yorktown-om koji se vratio iz Koraljnog mora, napokon dobili pravu zadovoljštinu za Pearl Harbour (by Slafko ). Time je zaustavljeno japansko napredovanje na centralnom Pacifiku, a u borbama oko Guadalcanala koje su trajale između kolovoza i prosinca ’42 potopljeno je šest od 16 brodova koji su sudjelovali u bombardiranju Tokya, uključujuću i nosač Hornet.

Strogo gledano, Doolittleov napad je bio taktički promašen i neuspješno izveden. Svi bombarderi uključeni u akciju su izgubljeni a šteta na japanskim vojnim ciljevima bila je zanemariva (uostalom koliku je štetu uopće moglo napraviti 16 srednjih bombardera?). S druge strane, kada je u Ameriku doprla vijest da su bombardirali Tokyo zavladala je prava euforija i nacija se izvukla iz depresije nastale nakon Pearl Harbora. Ali bilo je i direktne vojne koristi, itekakve. Japanci su napad doživjeli najprije kao iznenađenje a potom kao neviđenu sramotu. Ni u snu se nisu nadali da bi se Amerikanci usudili napasti Japan, i to glavni grad. Velik broj japanskih aviona s pacifičkih otoka odmah je vraćen natrag u obranu domovine – aviona koji bi Japancima u nekim bitkama itekako dobro došli. Osim toga, američki napad je iziritirao japance do te mjere da su u bijesu napravili možda i odlučujući pogrešan korak. Admiral Yamamoto Isoroku se želio osigurali od budućih napada, uništiti američke nosače i istovremeno pomaknuti liniju fronta dalje od Japanskog otočja, što je bilo (ima jedna lijepa fraza, bolje da je ne prevodim) an unwise over-extension of their defensive perimeter i prekretnica u ratu za Pacifik.