Разговор:Синдром стечене имунодефицијенције (СИДА)
Из пројекта Википедија
--MirkoN 18:35, 2. фебруар 2006. (CET) Mirko Ninkovic Овај чланак већ постоји Сида, треба их спојити!
Садржај |
[уреди] UVOD
AIDS (Acquired Immune Deficiency Syndrome), je specifična grupa bolesti i stanja, koja se karakteriše supresijom imunog sistema nastalom dejstvom virusa humane imunodeficijencije (HIV). Osoba inficirana HIV-om postepeno gubi funkcije imunog sistema za koje su odgovorne imune ćelije CD4 T-limfociti, i na taj način osoba biva izložena dejstvu različitih bakterijskih, gljivičnih i virusnih infekcija. Gubitkom imunog sistema, simptomi kliničkog sindroma se razvijaju tokom vremena i rezultuju smrću koja je prouzrokovana oportunističkim infekcijama ili kancerom.
U ranim osamdesetim godinama 20. veka, smrt od oportunističkih infekcija koje su mahom pogađale pacijente u postoperativnom periodu transplatacije, počele su da se pojavljuju kod mahom zdravih muškaraca homoseksualne orijentacije. 1983, francuski onkolog Luk Montanjer, naučnik na Pasterovom institutu u Parizu, izolovao je novi tip virusa, drugačijeg načina reprodukcije, koji se razmnožavao u limfnim čvorovima čoveka. Skoro istovremeno, grupa naučnika u Americi predvodjeni Robertom Galoom sa Nacionalnog instituta za rak u Merilendu i virologom Džejom Levijem sa kalifornijskog Univerziteta u San Francisku, izolovala je novi tip retrovirusa kod obolelih od AIDS-a, i osoba koje su imale neposredan kontakt sa njima ali su bile bez simptoma. Sve tri grupe naučnika izolovale su virus kasnije nazvan virusom humane imunodeficijencije, odnosno prouzrokovač AIDS-a.
Infekcija HIV-om ne znači neophodno i prisustvo AIDS-a, kako se pogrešno smatra. U stvari, osoba može biti HIV pozitivna dug vremenski period bez razvoja simptoma bilo koje od bolesti koja karakteriše ovaj sindrom. 1998, oko 33.4 miliona ljudi širom sveta je bilo HIV pozitivno – 32.2 miliona odraslih, i 1.2 miliona dece. Svetska Zdravstvena Organizacija procenila je da je od 1981. kada je registrovan prvi slučaj AIDS-a, pa do 1998. od ove bolesti umrlo više od 13.9 miliona ljudi.
[уреди] KLINIČKI RAZVOJ BOLESTI
Razvoj bolesti od trenutka infekcije HIV-om do pojave prvih simptoma, traje duži vremenski period, nekada i do desest godina. Tok bolesti može biti praćen metodom surogat-markera (metode koja odgovara na određene stadijume bolesti). Ovom metodom se uočava opadanje broja CD4 T-ćelija, vrste leukocita, koji opada zbog infekcije HIV-om. Što je broj ovih ćelija manji, imuni sistem je slabiji, i samim tim brža progresija bolesti. 1996. postalo je evidentno da se količina HIV-a u krvi obolelih – tkzv. virusna težina, može koristiti kako bi se predvideo razvoj AIDS-a bez obzira na broj CD4 T-ćelija u krvtotoku obolelih. Napretkom tehnologije određivanje virusne težine brzo je postalo standardno sredstvo u testiranju pacijenata.
Tokom prve do treće nedelje posle infekcije, pacijenti primećuju simptome slične gripu – glavobolja, temperatura, osip po koži, uvećanje limfnih žlezda i neodređen osećaj neugodnosti. Ovi simptomi se obično zadržavaju jednu do dve nedelje. Tokom ove faze, koja je poznata kao stadijum akutnog retroviralnog sindroma, HIV se masovno razmnožava u krvi, veoma brzo menja svoju genetsku strukturu, cirkuliše kroz krv i uspostavlja žarišta infekcije u limfnim organima. Broj CD4 T-ćelija u krvi naglo opada, da bi se zatim normalizovao aktivacijom imunog sistema. Zaražene osobe u ovoj fazi su jako infektivne.
Završetkom stadijuma akutnog retroviralnog simptoma, inficirane osobe ulaze u prolongiranu asimptomatsku fazu, koja može trajati godinama. Tokom ovog perioda, osobe ostaju očuvanog zdravstvenog stanja, sa nivoom CD4 T-ćelija u krvi koji varira od niskog do normalnog (500-700 ćelija po mm3 krvi). Iako bez simptoma, ovaj stadijum se karakteriše kontinuiranom reprodukcijom HIV-a, koja prouzrokuje destrukciju imunog sistema.
Najzad, slabost imunog sistema stiže do tačke kada bolest ulazi u ranu simptomatsku fazu. Ova faza može trajati od nekoliko meseci do nekoliko godina, i karakteriše se sve većim opadanjem broja CD4 T-ćelija (500-200 ćelija po mm3 krvi), i pojavom oportunističkih infekcija.
Završetkom ove faze inficirana osoba doživljava jaku destrukciju imunog sistema i pojavu različitih bolesti koje karakterišu kasnu simptomatsku fazu. Ova faza takođe može trajati od nekoliko meseci do nekoliko godina, i inficirana osoba može imati broj CD4 T-ćelija ispod 200 po mm3 krvi zajedno sa prisustvom različitih oportunističkih infekcija koje karakterišu AIDS. Sindrom progresivnog gubljenja telesne težine i zamor se javljaju u velikim proporcijama kod obolelih u ovom periodu. Imuni sistem se nalazi u stanju oszbiljnog oštećenja. Osoba naposletku ulazi u fazu kada je bolest toliko napredovala da broj ćelija pada ispod 50 po mm3. Smrt nastaje pod uticajem progresivnih infekcija organizma u roku od jedne do dve godine.
[уреди] OPORTUNISTIČKE INFEKCIJE
Smrt obolelih od AIDS-a ne nastaje zbog prisustva HIV-a kao patogena, već progresivnim oštećenjem imunog sistema kada on prestaje da bude otporan na patogene koji se mogu naći u okruženju. Pojava bilo koje od više od 25 oportunističkih infekcija koje karakterišu AIDS kao sindrom, i prisustvo manje od 200 CD4 T-ćelija po mm3 krvi, kod inficiranih individua HIV-om, omogućava postavljanje dijagnoze.
Najučestalija oportunistička ifekcija kod obolelih je Pneumocystis carinii, (PCP) jedan oblik pneumonije koji je prouzrokovan gljivom koja je normalno prisutna u disajnim putevima čoveka. Bakterijska pneumonija i tuberkuloza su takođe često udružene sa AIDS-om. U kasnoj simptomatskoj fazi infekcija bakterijom Myobacterium avium, može prouzrokovati groznicu, gubitak težine, anemiju i dijareju. Dodatne infekcije gastrointestinalnog trakta prouzrokuju dijareju, gubitak težine i apetita, groznicu. Takođe napretkom AIDS-a postaju učestalije i infekcije protozoama, naročito toksoplazmoze nervnog sistema. Zajedno sa PCP-om razvijaju se i druge infekcije prouzrokovane gljivama. Česte su oralne infekcije Candidom albicans, karakteristične za ranu simptomatsku fazu. Javlaju se i infekcije Cryptococcus-om koji prouzrokuje meningitis kod više od 13% inficiranih HIV-om. Infekcije gljivom Histoplasma capsulatum pogađaju oko 10 posto ljudi sa AIDS-om, a karakterišu se gubitkom težine, groznicom, respiratornim poremećajima, ili ozbiljnim poremećajima CNS-a ukoliko infekcija zahvati mozak.
Virusne oportunističke infekcije, naročito članovima porodice herpes-virusa su česte kod obolelih. Jedan od članova ove grupe cytomegalovirus (CMV) inficira ćelije retine i može prouzrokovati slepilo. Epstein – Barr virus može dovesti do maligne transformacije krvnih ćelija. Infekcije herpes simplex virusima, tip 1 i 2, prouzrokuju osipe oko usta i anusa. Razvoj kancera je takođe veoma čest kod obolelih od AIDS-a, naročito razvoj malignog limfoma B-ćelija i Kapošijevog sarkoma. Kapošijev sarkom je kancer krvnih sudova koji rezultuje formiranjem modrih lezija na koži i unutrašnjim organima, a javlja se pretežno kod homoseksualnih i biseksualnih ljudi. Iako uzrok ovog karcinoma nije poznat, utvrđena je veza između njega i novog tipa herpes virusa 1994.
[уреди] VIRUS HUMANE IMUNODEFICIJENCIJE – HIV
Prouzrokovač AIDS-a je HIV, humani retrovirus. Naučnici od 1984. godine znaju da HIV u ćeliju ulazi vezujući se za receptorni protein CD4, koji se nalazi na površini humanih imunih ćelija.
HIV na svojoj površini nosi virusni protein GP 120, koji prepoznaje i isključivo se vezuje za CD4 proteinske molekule na površini imunih ćelija. Međutim, istraživanja iz 1984 god. Su pokazala da CD4 protein sam nije dovoljan za infekciju HIV-om. Prisustvo nekog drugog faktor, prisutnog samo u hamnim ćelijama, je takođe potrebno. Posle detaljnijih ispitivanja iz 1996, ustanovljeno ja da je potrebno i vezivanje HIV-a za hemokinske receptore, male proteinske molekule na površini imunih ćelija, kako bi ušao u ćeliju. Prvi hemokinski receptor povezan sa ulaskom HIV-a je CXCR4 koji prepoznaje HIV u kasnijim stadijumima bolesti. Kasnije je otkriven još jedan hemokinski receptor CCR5, koji HIV prepoznaje u ranijim stadijumima bolesti. Istraživanja neprestano pronalaze nove hemokinske receptore.
Svaka humana ćelija koja poseduje određeni vezivni protein na svojoj površini predstavlja potencijalnu metu HIV-a, a naročito su CD4 T-ćelije izložene dejstvu virusa, zbog specifičnih CD4 proteina prisutnih na površini njihove membrane. Replikacija HIV-a u ćeliji može dovesti do smrti ćelije, ali takođe, ćelije mogu umreti ili pretrpeti disfunkciju indirektnim dejstvom, iako nisu zaražene HIV-om. CD4 T-ćelije su naročito bitne za imuni sistem zbog toga što deluju i na druge imune ćelije, i na taj način izazivaju njihov odgovor na dejstvo patogena.
Iako su se naučnici generalno složili da je HIV uzročnik AIDS-a, i da njegova replikacija ubija CD4 T-ćelije, velike varijacije među inficiranim u pogledu vremena koje protekne od infekcije do dijagnostikovanja AIDS-a dovele su do zaključka da i drugi kofaktori mogu uticati na tok bolesti. Prava priroda ovih kofaktora nije poznata, ali se veruje da oni uključuju genetičke, imune i sredinske faktore i bolesti. Jedno je jasno – HIV mora biti prisutan kako bi došlo do razvoja AIDS-a.
Godinama, naučnici su verovali da se HIV preneo sa šimpanzi na čoveka, ali ni jedan direktan dokaz nije ukazao na tu činjenicu. Naučnici takođe nisu saznali kada je HIV prvi put zarazio čoveka, to se moglo desiti decenijama ili vekovima unazad. Dva otkrića su bacila novu svetlost na celokupno razrešenje misterije. 1998. tim naučnika je otkrio slučaj afričkog muškarca za koji se veruje da je umro od AIDS-a 1959. godine. Naučnici su utvrdili da je ovaj čovek bio inficiran virusom u ranim 1940-im ili 50-im, a koji je predak virusa koji je danas prisutan kod preko 30 miliona ljudi širom sveta. 1999. naučnici su otkrili prvi uverljiv dokaz da je virus u tri različita slučaja u centralnoj Africi prešao sa šimpanzi na čoveka, početkom 50-ih godina prošlog veka.
[уреди] NAČINI PRENOŠENJA VIRUSA
HIV se prenosi razmenom telesnih tečnosti, pre svega semene, krvi i krvnih produkata. Najčešće se prenosi seksualnim kontaktom sa inficiranom osobom. Virus je prisutan u seksualnim sekretima inficiranih muškaraca i žena, i dospeva u krvotok zdravih osoba prolaskom kroz međućelijske prostore pokrovnih tkiva polnih organa, ili abrazijama koje mogu nastati kao posledica seksualnog odnosa.
HIV se takođe prenosi upotrebom korišćenih igala ili špriceva, u direktnom dodiru sa krvlju inficirane osobe. Ovakav način prenošenja je naročito rasprostranjen kod intravenoznih narkomana.
Transmisija HIV-a putem krvi ili krvnih derivata je danas veoma retka, prevashodno zbog intenzivnog kontrolisanja uzoraka. Statistika govori da je neotkriven virus prisutan u 1 od 450 do 600 hiljada jedinica krvi.
HIV se može preneti i sa inficirane majke na bebu, ili tokom intrauterinog razvoja, ili kasnije tokom dojenja. Iako samo 25-35% dece HIV pozitivnih majki postane inficirano, ovaj način prenošenja je prisutan u oko 90% slučajeva dece obolele od AIDS-a. Deca HIV pozitivnih majki koja nisu inficirana, imaju oko 12 puta veće šanse za srčane bolesti, nego deca zdravih majki.
U domenu zdravstvenih službi, radnici se inficiraju HIV-om najčešće posle kontakta sa inficiranom krvlju, najčešće posle uboda kontaminiranom iglom, a ređe u kontaktu krvi sa sluzokožom nosa ili oka. Opisan je samo jedan slučaj prenošenja virusa sa zdravstvenog radnika na pacijente, i to kada je jedan inficirani stomatolog preneo virus na šestoro svojih pacijenata. U globalu, ne postoji opasnost prenošenja virusa sa obolelog radnika na pacijenta, kao i veoma mala šansa prenočenja virusa tokom doniranja krvi.
Iako je put prenošenja virusa dobro poznat, u populaciji postoji strah od prenošenja virusa vanseksualnim putem u svakodnevnom životu, u školi, restoranima, javnim toaletima. Za sada ne postoje nikakvi dokazi da se HIV na taj način može preneti, pre svega zbog njegove velike neotpornosti na uslove spoljašnje sredine. HIV se može isključivo razmnožavati u ćeliji domaćina, tako da njegovo prisustvo u vanćelijskoj sredini isključuje njegovu aktivnost.
Ni jedan slušaj prenošenja HIV-a putem vazduha ili pljuvačke nije zabeležen. Protein koji se nalazi u pljuvački, poznat kao inhibitor sekretorne leukocitne proteaze (SLPI), sprečava inficiranje belih krvnih zrnaca. Takođe nije utvrđenja mogućnost infekcije od strane radnika u restoranima ili prehrambenoj industriji.
Istraživanja su pokazala da se HIV ne može preneti putem insekata, naročito onih koji se ishranjuju krvlju, kao što su npr. Komarci. Virus ne opstaje dugo u telu insketa, i ne razmnožava se u njemu. Čak iako virus uđe u insekta, on ga ne može inficirati, tako da ga insekt ne može ni preneti.
[уреди] IZVOR INFEKCIJE
Izvor globalne epidemije AIDS-om se svakodnevno uvećava. U SAD-u izvor virusa se u početku nalazio koncentrisan u homoseksualnoj zajednici, i brzo se širio kao poslednica promiskuitetnog ponašanja, i kod pojedinih kategorija stanovništva, kao što su npr. oboleli od hemofilije, koji su najčešće inficirani transfuzijom krvi. Virus se zatim ubrzano širio kod intravenoznih narkomana, a zatim se heteroseksualnim kontaktom dalje prenosio i na ostale grupe stanovništva, naročito putem prostitucije i drugog oblika rizičnog ponašanja. Kod homoseksualaca, učestalost virusa je 48%, a kod IV narkomana oko 26%. Širenje virusa u heteroseksualnoj populaciji je naglo poraslo, tako da iznosi oko 10%. Na globalnom planu, širenje virusa poprima oblike pandemije. Od registrovanih 33.4 miliona ljudi koji imaju HIV ili AIDS u 1998. godini, 68% živi u subsaharskoj Africi, iako stanovništvo te regije čini samo 10% ukupne svetske populacije. Od pojave epidemije, preko 83% smrtnih slučajeva je registrovano u Africi. Najteže pogođena oblast, subsaharska Afrika, ima u urbanim regijama svakog četvrtog inficiranog stanovnika, a 70% godišnje inficiranih osoba potiče iz ove oblasti.
Infekcije su prisutne i u ostalim delovima sveta, iako slabije u poređenju sa Afrikom, ali broj obolelih i u njima raste svake godine. 22% inficiranih i obolelih živi u jugoistočnoj i južnoj Aziji, 4% u Južnoj Americi, 4% u Severnoj Americi i na Karibima, a 2% u Evropi i centralnoj Aziji. U Aziji, Africi i na Karibima, bolest se najčešće prenosi heteroseksualnim putem.
Najčešći tip HIV-a u Evropi, Americi i centralnoj Africi je tip HIV-1. U zapadnoj Africi, bolest je prouzrokovana tipom HIV-2, koji je jako sličan tipu HIV-1. Iako neki od ovih tipova virusa ne mogu biti ustanovljeni uobičajenim krvnim analizama, postoji mala verovatnoća progresije ovih virusa van podrušja na kom su ustaljeni.
[уреди] OTKRIVANJE I DIJAGNOSTIKOVANJE
Iako je HIV u SAD poznat od 1981. godine, identifikacija virusa kao prouzrokujućeg agensa nije obavljena do 1983. 1985. razvijen je prvi test za otkrivanje virusa, koju je razvila naučna grupa Roberta Galoa. Ovaj test može da pokaže prisustvo antitela protiv HIV-a u krvi, kao indikaciju da je osoba bila izložena virusu. Međutim, u periodu od četvrte do osme nedelje po inficiranju test je negativan, zbog odloženog imunog odgovora organizma. 1996. u testiranje je uvedena i dodatna metoda, koja otkriva prisustvo antigena, odnosno proteina koje proizvodi sam virus. Prema tome, test može da otkrije prisustvo virusa i pre reakcije imunog sistema. Novije, još preciznije metode, omogućavaju otkrivanje virusnog genetičkog materijala. Takođe, novije metode omoućavaju i otkrivanje tipa virusa, HIV-a 1 ili HIV-a 2.
Centar za kontrolu i prevenciju bolesti u Atlanti, ustanovio je autoritativnu definiciju dijagnostikovanja AIDS-a: kod HIV pozitivne individue, broj CD4 T-ćelija mora biti ispod 200 po mm3 krvi, ili moraju biti prisutni simptomi bilo koje inicijalne oprtunističke infekcije, kao što je PCP, oralne kandidaze, pulmonarna tuberkuloze ili karcinoma cervix-a.
[уреди] TERAPIJA
Antivirusni lekovi koji se koriste u lečenju bolesti izazivaju slabe tačke u virusnom replikacionom ciklusu. Jedna od meta je proces obrtanja transkripcije u toku koga se viralna RNK transformiše u DNK, što predstavlja obavezan način transformacije virusa u patogen. Obrtanje transkripcije je proces karakterističan za retroviruse, i obavlja se pod dejstvom enzima reversne transkriptaze (RT). Jedna od klasa lekova koji se koriste u tretmanu su inhibitori ovog enzima. Ti lekovi se zovu «nucleosides», i od strane američkog udruženja odobreni su zidovudin (AZT), didanozin (ddI), zalcitabin (ddC), stavudin (d4T), lamivudin (3TC) i abakavir (ABC). Ovi lekovi deluju kao terminatori DNK lanaca. Lek se ponaša kao normalna nukleotidna baza, tako da ga RT pogrešno umeće u rastući DNK lanac. Kada se lek jednom ugradi, nijedna druga baza ne može biti sintetisana u lanac, tako da se sintesa DNK prekida. Iako ovi lekovi uglavnom interreaguju sa enzimom, može se desiti da se uključe i u normalne funkcije ćelije, i na taj način dovedu do intoksikacije i sporednih efekata kod primalaca ovih lekova. Takva inkorporacija leka je obično praćena proliferacijom pojedinih ćelija, kao što su ćelije kostne srži.
Drugi problem je pojava rezistencija HIV-a na lekove kod onih ljidi koji ih primaju. Studije koje su rađene u početku primene terapije AZT-om, pokazale su kontradiktorne rezultate onima da primena ovih lekova produžava život. Naime, HIV se veoma brzo razmnožava, i frekventno mutira tokom ranog stadijuma bolesti, tako da su u krvi inficirane osobe prisutni mnogi sojevi virusa, od kojih neki mogu biti i rezistentni na terapiju. Ograničena varijabilnost HIV-a u ranom stadijumu bolesti, čini ga izloženijim dejstvu terapije.
Iako RT inhibitori nikada nisu smatrani lekom protiv HIV infekcije, postojala je pretpostavka da oni mogu sprečiti progresiju AIDS-a, i ova grupa lekova je pokazala povoljne efekte u redukovanju transmisije HIV-a sa trudnih majki na potomstvo. Međutim, rezultati upotrebe samo RT inhibitora u terapiji infekcije, pokazali su razočaravajuće rezultate – produžavali su život obolelima, ali samo do šest meseci. Na primer, kombinovana primena AZT-a i lamavudina prevenira stvaranje rezistentnih oblika HIV-a na AZT, čak i kada virus postane rezistentan na lamavudin. Kombinovanje terapije se koristi takođe kako bi se povećao broj CD4 ćelija u krvi, i smanjio nivo HIV-a u krvi.
RT inhibitori su takođe efikasni kada se koriste u kombinaciji sa inhibitorima proteaze. Proteazni inhibitori funkcionišu tako što onesposobljavaju kljušni viralni enzim proteazu, koji je bitan za reprodukciju HIV-a u kasnijim fazama njegovog replikacionog ciklusa. Kada se HIV replicira, tj. kada stvori kopije svojih proteinskih komponenti, ovi proteini moraju biti tačno i precizno isečeni, pre nego što se ugrade u maturiran virus. Proteaze su odgovorne za precizno isecanje proteina do potrebnih dimenzija. Kada su proteaze blokirane ili inhibisane, proteini se ne isecaju, i tako oštećen virus ne može da inficira ćeliju. Prvi proteazni bloker, sakvinavir, odobren je da se koristi u kombinaciji sa AZT-om. U martu 1996, još dva dodatna leka, ritonavir i indinavir, su odobrena da se koriste pojedinačno ili u kombinaciji sa drugim lekovima. Nelfinavir je odobren u martu 1997, i peti proteazni inhibitor, amprenavir, odobren je u aprilu 1999.
Preliminarni rezultati američkih i evropskih studija, pokazali su da ovi lekovi prouzrokuju dramatično uvećanje broja CD4 T-ćelija, i smanjenje koncentracije HIV-a u krvi. Rezultati primene ovih lekova pokazali su da su oni dva do tri puta efikasniji od primene ranije terapije. Međutim, HIV brzo razvija rezistenciju na ove lekove, naročito kada se koriste sami. Rezistencija se može prolongirati ukoliko se oni koriste u kombinaciji sa drugim lekovima.
U suštini, za sada se jedinom efikasnom terapijom smatra uzimanje tri leka – dva RT inhibitora i jednog proteaznog inhibitora. Međutim, kombinovana primena ovih lekova, tkzv. antivirusnih koktela, dovodi do niza sporednih efekata (dijareja, anemija, abdominalni grčevi), ali njihova kontinuirana primena može dovesti do redukcije HIV-a u krvi do granica kada se on ne može registrovati. Svaki lek mora biti uziman po tačnim uputstvima, jer jedna ne uzeta doza može dovesti do brze mutacije virusa u rezistentnu formu.
Kombinacije ovih lekova može sadržati i dva RT inhibitora i nenukleoizidnih RT inhibitora, nove grupe lekova protiv HIV-a, koja je odobrena od strane američkog udruženja u junu 1996. godine. Ovi lekovi deluju slično RT inhibitorima., ali nisu kompetitivni prema njima. Prvi lek iz ove grupe je bio nevirapin, čija je upotreba odobrena 1997. Kasnije, u upotrebu su uvedeni i delavirdin i efavirenz. Sva tri leka su efikasna samo ukoliko se uzimaju sa RT inhibitorima, i ne smeju se kombinovati sa proteaznim inhibitorima.
Uspeh kombinovane primene lekova u terapiji AIDS-a je evidentan, i poslednjih nekoliko godina je stopa mortaliteta obolelih smanjena, i mogućnost vođenja normalnog života je evidentna.
[уреди] PREVENCIJA
Budući da još uvek ne postoji efikasna vakcinacija protiv HIV-a, preventivni napori su pre svega usmereni u smislu edukacije stanovništva o načinu širenja virusa, merama koje se mogu preduzeti kako do infekcije ne bi došlo.
Edukacija je najčešće organizovana na nivou Zdravstvenih centara i Domova zdravlja, takođe, i pomoču brojnih organizacija koje se bave pre svega vršnjačkom edukacijom.
Ја бих вас замолио да убаците литературу.--Влада 23:42, 31. мај 2006. (CEST)