Wikipedia:Kreiranje članaka/Traženi članci
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
[uredi] Upit
[uredi] Članak
[uredi] Razlozi
[uredi] Krivelj
[uredi] Članak
Krivelj je planinsko selo u severoistocnoj Srbiji na obroncima planina Veliki krs i Crni Vrh. Razlikujemo dva naselja, Veliki Krivelj i Mali Krivelj, spojena i povezana asfaltnim putem duzine 6.5 km. Selo broji blizu 500 domacinstva, tj oko 1500 stanovnika. Selo je poznato po rudniku bakra i ostalih plemenitih metala u sklopu Rudarsko-topionicarskog basena Bor. Kroz selo protice Kriveljska reka koja izvire na obroncima planine Crni vrh a uliva se u Borsku reku. Kriveljska reka je u donjem delu svog toka zagadjena otpadnim vodama iz rudnika Cerovo. Najrazvijenija grana privrede u selu je stocarstvo, i time se bavi 95% ukupnog stanovnistva.
[uredi] Izvori
Mala prosvetna encikopedija.
Germma 13:41, 1 april 2007 (CEST)
[uredi] Komentari
Molim da se neko izjasni u vezi sa ovim člankom! -- Amer Zeherović Poruka 22:06, 1 april 2007 (CEST)
[uredi] biotop bara
[uredi] Članak
BARE
Bare su kao i jezera stajacice.Za razliku od jezera dubina bara je mala.Svi ekoloski faktori su veoma promjenjivi.Bare su nastale na razne nacine:od dijelova rijeke,udubljenja gdje se vadio sljunak ili zemljiste za nasipe i proizvodnju cigle.Bara moze biti stalna i privremena(efemerna)
OPCENITO Bare su plitke stajace vode koje nisu dugotrajne.Dubina bare u nasim krajevima iznosi preko 3 metra ,a vecinom su plice.Ljeti se bara preko dana zagrije sto utice na bujan razvitak biocenoze,Dolaskom jeseni bara se slabije zagrijava,pa se mnogi organizmi spustaju u mulj i ugibaju.Prije nego sto se na rijeci vidi led,povrsina bare je vec pokrivena ledom koji stiti da se sva voda u barama ne zamrzne do dna. Dno bare prekriva mulj razlicite debljine.Kod starijih bara sloj mulja je deblji nego kod bara koje su nedavno nastale.Mulj je sastavljen od raspadnutih organizama i njihovih dijelova.Kada se stapom prevrce mulj oslobadja se metan-barski plin jer se dizu mjehurici plinova koji nastaju razlaganjem uginulih organizama.Metan nastaje i u rudnicima gdje je posebno opasan jer pomijesan sa zrakom naglo sagori uz eksploziju.U mulju ima veliki broj bakterija.Barska voda je bogata mineralima sto omogucava razvitak biocenoze.
NASTANAK Najvise bara nastaje od rijeka u ravnicarskim dijelovima gdje rijeka meandrira tj pravi mnogo zavoja..Kada rijeka probije novo korito,staro ostaje izvan toka rijeke.Povremeno se ostvaruje veza sa rijekom za vrijeme poplava.Biotop tog dijela rijeke se mijenja umjesto kretanja vode sto je glavna odlika tekucica voda sada miruje.Ovakve bare se nazivaju starace.Ovakve bare dugo traju jer leze u nivou mora i tako se snabdijevaju vodom.Manje bare nastaju od raznih udubljenja gdje se kopao sljunak ili se vadila glina.Za vrijeme kisa udubina se ispuni vodom i u kisnim godinama bara moze da se odrzi dugo vremena.Cesece se desi da bara potraje do sredine ljeta,i nestaje.Ovo su privremene ili enfemerne.
FLORA Barske biljke s obzirom na zivotne potrebe,imaju u bari odreden prostorni raspored.Razlikujemo dva podrucja ili zone: Obalsko podrucje Podrucje slobodne vode Nalaze se trska,rogoz,sita itd. Trajnije bare nastaju vadenjem sljunka.Kada se sljunak izvadi ostaju udubljenja koja se ispune vodom.U prvo vrijeme biocenoza ovih bara veoma je siromasna brojem vrsta i jedniki.Postepeno se naseljava biljkama i zivotinjama.Neke zivotinje koje se krecu dolaze aktivno u potrazi za vodom gdje bi odlozile ikru,dok druge na nogama prenesu ptice.Vjetar donosi razne plodove,sjemenke a na njima mnostvo biljnih i zivotinjskih mikroorganizama.Ukoliko bara dospije u blizinu rijeka za vrijeme poplave u nju dospiju ribe i druge zivotinje.
FAUNA Konzumenti bare naseljavaju biljke (slatkovodna hidra,puzevi)slobodno plivaju(gnjurac,veslar,karaš,čikov,barski somić)i zive na dnu(bezupka).Plankton bare(bentos)sitni organizmi koji zive u povrsinskom dijelu vode
![]() |
|
[uredi] Izvori
knjiga biologije za 7 razred zvonko korene
IrmaaA 22:45, 17 maj 2007 (CEST)
[uredi] Komentari
Da li bi iko mogao da provjeri da li je ovaj članak prepisan iz knjige koja je navedena kao izvor, tj. da li krši autorska prava? -- Amer Zeherović Poruka 10:36, 7 juni 2007 (CEST)
[uredi] RADIO BOSANSKI TALASI
Radio Bosanski Talasi / Radio Bosnische Welle
Emitiranje ove jednosatne emisije na bosankom jeziku pocelo je 20.Augusta 2006. Idejni autor i glavni i odgovorni urednik emisije je Senad Usanovic. Na Radiu Bosanski Talasi možete slušati vijesti iz političkog i kulturnog života Bosne i Hercegovine. Emisija je namjenjena također prijateljima bosanske kulture( muzika , književnost, historija...) Radio Bosanske talase možete slušati svake nedjelje od 13:00 do 14:00 na UKW frekvenciji 102,3 Mhz Freiburg 104,5 MHz Hochrein
89,35 MHz Bad Krozingen 97,35 MHz Müllheim/Neuenburg
90,35 MHz Schopfheim/Maulburg 89,35 MHz Weil am Rhein, Lörrach
Radio Bosanske talase možete slušati širom svjeta preko Interneta: www.rdl.de www.bosanski-talasi.de[[Slika:[[Slika:[[Slika:[[Slika:[[Slika:]]]]]]]]]]
[uredi] Komentari
Molim nekog ko je upoznatiji da kaže koji je naš stav u vezi ovakvih članaka! -- Amer Zeherović Poruka 10:52, 7 juni 2007 (CEST)
[uredi] Bosanci u Njemckoj, Sudbine,Dogadjaji,Nepravde,Sreca,Popularnost,Skolovanje
[uredi] Članak
[uredi] Izvori
Causevic 12:26, 21 juni 2007 (CEST)
[uredi] Vojan Koceić
[uredi] Članak
Vojan Koceić je mladi splitski gitarist koji trenutno svira u bendovima kao što su: Đubrivo, Korpiko, Koziak, Victim,... Rođen je 05.01.1983 u Splitu gdje završava srednju grafičku školu.Glazbom se bavi od svoje 12-te godine. Uz glazbu, bavi se tetoviranjem i photo-video-web manipulacijom.
[uredi] Izvori
www.vojankoceic.tk
www.myspace.com/vojankoceich
www.korpiko.com
www.vojan.deviantart.com
Vox 02:04, 23 juni 2007 (CEST) Slika:Http://img524.imageshack.us/img524/9929/vojankoceicxh7.jpg
[uredi] Ivo Kobaš, književnik
[uredi] Članak
[uredi] Izvori
62.194.219.8 12:46, 30 juni 2007 (CEST)
[uredi] Ivo Kobas, knjizevnik
[uredi] Članak
IVO KOBAŠ, rođen je 26. 3. 1954. godine u Grebnicama kod Bosanskog Šamca. Treće je dijete roditelja Ilije i Anke (rođene Mikić). Prvih pet razreda osnovne škole pohađao u rodnom selu, šest i sedmi u Bosanskom Šamcu, a osmi u Domaljevcu. Gimnaziju je završio u Orašju, a fakultet za fizičku kulturu u Sarajevu. Profesor je fizičke kulture.
Radio je u Bosanskom Šamcu 11 godina kao profesor fizičkog vaspitanja i odbrane i zaštite i četiri godine kao komandant teritorijalne odbrane. Od 1992-1999. godine je u Holandiji, a od 2000. živi i radi u Sarajevu, uz češće boravke u rodnim Grebnicama i Apeldoornu u Holandiji. Po dolasku u Sarajevo zaposlio se u Izdavačkoj kući Bosanska riječ, gdje i sada radi. Čaroliju pisanja za djecu otkrio je u petoj deceniji svoga života. Desilo se to sasvim neočekivano. Kao izbjeglica u Holandiji nije znao dovoljno dječjih pjesama koje bi govorio svojoj kćerki Ivani, a nije imao naših knjiga iz kojih bi joj mogao čitati. Zato se morao sam potruditi i napisati joj poneku pjesmu. I tako je počelo. Do sada je objavio šest knjiga:
• Čuda u Babodjedgradu, zbirka pjesama za djecu, 1996. • Malo sutra, zbirka pjesama za djecu, 1997. (Lektia za III razred) • Leteći slonovi, slikovnica napisana na četiri jezika, 1998. • Leteća kuća, zbirka pjesama za djecu, 1999. • Operacija života, roman za odrasle i • Lovac i zeko, slikovnica, 2007. godine.
Za potrebe izdavača, koji je pripremao knjigu Sličice iz djetinjstva, u kojoj su dječji pisci, čija su djela zastupljena u školskoj lektiri, pisali za djecu o svome djetinjstvu, Ivo je napisao sljedeći tekst:
DVA I DVA JESTE PET
Šta li ono bijaše prvo što se desilo u mom životu a čega bih se mogao sjetiti? Rođenja se ne sjećam, ali mi pričaju da sam na ovaj svijet došao dosta burno. Napravio sam takvu dreku da je babica odmah primijetila: „Ovaj će sigurno biti operski pjevač!” Ali totalno je promašila! U sedmom razredu sam iz muzičkog vaspitanja išao na popravni i jedva živu glavu izvukao. Kasnije mi je isti nastavnik predavao muzičku umjetnost u gimnaziji i ja sam jedini u razredu imao peticu! Ali samo zato što se nije ocjenjivalo pjevanje nego teoretsko znanje. Inače, ko zna da li bih ikada i završio tu školu!? Ne mogu se sjetiti ni drugih važnih događaja ni likova iz moga ranog djetinjstva. Tako ne pamtim svoju majku Anku, koja je umrla od tada neizlječive bubrežne bolesti kada sam imao dvije godine. Znam samo da su mi kasnije govorili da sam je dugo poslije smrti dozivao kada se noću probudim i to na način na koji me ona naučila: „Mama, tvoj Ivo žedan!” „Nema tvoje majke, Ivo, ali tu je teta. Teta će tebi dati vode”, odmah bi se javljala moja dobra tetka Ivka, koja se tada privremeno preselila u našu kuću da pomogne koliko se moglo. Majčinoj smrti je prethodila smrt prije dva mjeseca rođenog mi brata Josipa. Ali ni toga se ne sjećam, kao ni svoje prve, privremene smrti. Znam da se sada pitate: kakva sad smrt, i to još prva, kada sam još uvijek živ i zdrav? E, bilo je to ovako: Prvo sam se nahladio i počeo kašljati. Onda mi je nateklo grlo, osjetio sam malaksalost i visoku temperaturu i više mi nije bilo do igre. Temperatura je rasla, a tada se doktoru nije išlo tek tako. Bio je daleko, trebalo je upregnuti konja u kola pa krenuti put grada. I tako, u neko doba ja sam nekoliko puta napravio neki čudan trzaj nogama i umirio se. Moja tetka je poslušala da li dišem, ali se disanje nije čulo. Tresla me, dozivala, ali kako je sve bilo uzalud - počela je plakati i panično potražila svijeću koju mi je upalila, kako bih umro po kršćanskom običaju. Uskoro su se sakupile i komšije, došao je i otac, zatim stolar da mi uzme mjeru kako bi napravio mali mrtvački sanduk, a onda sam ja iznenada mrdnuo rukom. Svi su se zgranuli od čuda. „Pa on je živ!”, prvi je uzviknuo otac sa neskrivenom nadom da bi se moglo desiti čudo. I bio je u pravu, zaista se desilo čudo: ozdravio sam i poslije nikada više nisam bio ozbiljnije bolestan. Međutim, ni ovoga se čuda ne sjećam nego ga kazujem onako kako sam čuo da se desilo. Kasnije sam pokatkad pravio i neka čuda kojih se i sad živo sjećam, ali kojima se otac nije nimalo obradovao, a mene je sramota da ih i spominjem pa ću ih zato preskočiti. A šta je to čega se ipak sjećam iz svoje najranije mladosti, a što bi se moglo ispričati? Sjećam se kako su me stariji zadirkivali zbog kose. Na čelu mi je dio kose rastao unatrag, tako da je jedan pramen podsjećao na lepezu. Onda bi mi neki od starijih govorili kako je to sigurno zato što me tako zalizalo tele, a ja sam se pravdao da to nije istina, da sam takav rođen i da me tele nikada po glavi nije ni dotaklo. Ali oni su bili uporni, a ja sam tek nekoliko godina kasnije shvatio da su se šalili. Kada sam bio malo veći i kada sam čuo da nekom drugom djetetu sa takvom frizurom spominju kako ga je tele zalizalo, ja sam mu odmah priskakao upomoć i govorio kako oni što ga zadirkuju hoće samo da ga naljute, a znaju dobro da to nema nikakve veze sa teletom. Oni zlobniji su me zadirkivali na suroviji način. Bili su sretni kada bi me rasplakali, a to su najlakše uspijevali kada su počeli naglas pričati kako sam jadan jer nemam svoje majke. Prosto bi se nadmetali u sažalijevanju dok ja ne bih zaplakao, a onda su se pobjednički smijali i u zanosu oduševljenja neko bi mi udario još i čvrgu koja me boljela mnogo više duševno nego fizički. Tada bi se obično pojavio neko od starijih ko bi potegao nevaljalce za uši a mene pomilovao po glavi, što bi u meni pokrenulo opet novu bujicu suza, ali olakšavajućih. Ti događaji su ostavili trajne posljedice. Kasnije nikada nisam volio da me neko sažalijeva, da mi suviše pomaže niti olakšava put. Ono do čega bih suviše lako došao nije mi se činilo tako vrijednim. Zato sam uvijek mnogo radio, izbjegavajući tako da budem neko kome treba pomagati i sažalijevati ga. Najprije se to počelo primjećivati u školi. Kada me otac poveo na upis u prvi razred, prije ulaska u školu ja sam pročitao natpis iznad vrata: „Osnovna škola Grebnice. Osnovna škola Grebnice. A, tata, zašto ovdje dva puta piše da je to Osnovna škola Grebnice, zar nije dovoljno jednom?”, čudio sam se ja. „Pa jednom je napisano ćirilicom a jednom latinicom. Time se pokazuje kako se kod nas koriste ravnopravno oba pisma”, objašnjavao mi je otac dok su se neki roditelji, koji su to čuli, čudili kako ja već znam oba pisma, a ni u školu nisam pošao. „Ko zna dokle će ovaj dogurati!? A ti, klipane ništa ne znaš!“, ljutito je jedan od roditelja do nas, već ujutro polupijan, ispustio ruku svoga sina i čvršće ga uhvatio... ali za uho. „Pusti dijete, budalo pijana! Nije on kriv već ti što ga nisi naučio! Tebe bi trebalo za uši!“, pobunio se drugi roditelj. Tako sam napravio prvi problem prije nego što sam i ušao u školu. A ja sam, u stvari, uz starije - sestru Francu i brata Marijana - već odavno naučio slova i već dosta računa. Zato mi je prvih par godina u školi bilo dosadno. Nisam učio ništa a znao sam više nego što se tražilo za peticu. Ali već u petom razredu nerad se osvetio: bio sam vrlo dobar. Šesti sam završio sa trojkom a u sedmom, kako sam već rekao, i na popravnom bio. Tek tada sam shvatio da više nema šale i u osmom razredu sam bio vrlo dobar, ali nikada više odličan. Petice sam imao samo iz predmeta koje sam posebno volio, a iznad svih bio je to ruski jezik. Još dosta stvari i događaja se povremeno prisjetim iz svog djetinjstva. Uh, kako sam bio sretan kada sam naučio zviždati! Stavim ruke u džepove i zviždim li zviždim! Nije ni znala jedna komšinica koliko me usrećila kada je primijetila: „Vidi ga kako fićuka, kao kakav čovjek!“ Zamislite, već sam ličio na odrasle! Znam da sam se tajno pribojavao, kada sam izvadio prvi zub, da mi novi neće nikada niknuti. Nikako mi nije bilo jasno kako tamo neki zub može znati kada i na kom mjestu treba izrasti? Zato sam želio postati doktor - doktori znaju sve šta se u čovjeku dešava! Njima je sigurno jasno i to kako lijekovi znaju, kada ih ljudi uzimaju, koji treba ići u srce, koji u bubrege, koji u glavu, što ja tada nikako nisam mogao odgonetnuti. Ali bijeli mantil nisam obukao - kasnije sam se predomislio. Često se sjetim kako smo jeli kada sam bio mali. Svi ukućani bi sjedali za siniju. To je vrsta okruglog stola na tri ili četiri veoma niske noge. Na sredinu sinije stavljala se posuda sa hranom a mi bismo posjedali okolo na niske klupčice ili čak na pod i kusali iz zajedničke posude. Kako sam ja bio najmanji, bio sam i najnevještiji u rukovanju kašikom pa sam mnogo hrane prolijevao. Pošto sam kašiku uvijek naginjao na istu stranu, otac se sjetio da je uvrne u suprotnom smjeru. O tada sam manje prolijevao, ali svejedno, kada smo nakon jela ustajali iza sinije, odmah je bilo prepoznatljivo gdje sam ja sjedio: tu je bio najdeblji trag prolivenog jela. Zato sam bio veoma sretan kada je otac jednoga dana rekao: „Od danas možeš jesti svakom kašikom jer više ne prolijevaš. Vidi se da si porastao.“ Za mene nije bilo veće pohvale nego kada mi kažu da sam porastao. Za takvu pohvalu bio sam spreman i na glavi dubiti ako treba. Jedan dan mi je ostao posebno u sjećanju jer sam u par sekundi doživio dva ogromna uspjeha. Evo šta se dogodilo: Naime, neko vrijeme nakon majčine smrti otac se ponovo oženio pa smo dobili maćehu Ružu, koja je bila iz susjednog sela Bazika. Niti ona niti njena braća i sestra nisu imali djece pa sam ja bio veoma rado viđen gost u njihovoj kući. Sve se vrtilo oko mene i ja sam veoma rado odlazio kod nove i jedine bake, jer su roditelji mojih roditelja bili davno pomrli. Jednom sam ostao čitavih mjesec dana, trudeći se da što duže izdržim, kako bih dokazao koliko mi je tamo lijepo. Ali nakon mjesec dana neizdrživo mi je nedostajalo društvo starijeg brata i sestre i mojih prijatelja iz Grebnica pa sam otišao kući. Svakako pješke - to je tada, za par kilometara puta, bilo normalno. Koliko sam željno čekao povratak pokazuje i to da sam se stalno usput čudio što baka tako sporo ide, mada je obično ona morala mene požurivati a bogme ponekad i ponijeti na tom istom putu. Još pamtim dolazak kući, kada su me sestra i brat dočekali i kada smo sjeli na jednu hrastovu klupu i razdragano pričali. Svašta su me zapitkivali: i kako sam mogao toliko izdržati bez kuće, i šta sam sve tamo radio, s kime sam se i čega igrao i ko zna šta sve još. A ja sam važno i sretno odgovarao. Onda je došao trenutak koji sam toliko čekao - da se pohvalim svojim velikim uspjehom: naučio sam izgovoriti glas š, koji sam do tada uvijek izgovarao kao s. To je i bio glavni razlog moje žurbe kući. Nekoliko puta sam uzastopno ponovio: „Š! Š! Iš! Šešir! Ššššššš!“, a oni su se divili mom velikom govornom napretku. Bio sam veoma sretan, a onda se desilo nešto što je od mene učinilo najsretnijeg dječaka na svijetu: dok sam, zanesen svojom srećom što znam izgovoriti š, veselo klatio nogama sjedeći na klupi - osjetio sam da sam vrhom palca dotakao pod! Prosto ne vjerujem... još malo pružim stopalo, a palac sada još jače strugnu pod! „Vidite koliko sam porastao u Baziku! Pogledajte samo! Sada dotaknem nogom pod kada sjedim na ovoj klupi!“, prosto sam uzviknuo. I brat i sestra su skočili sa klupe da provjere taj nevjerovatni napredak i mogli su se uvjeriti da govorim istinu. Pozvali smo oca da se i on uvjeri, na što se on samo nasmijao i rekao: „Eh, djeco, djeco!"“ Od tada sam posebno volio ovu hrastovu klupu i vrlo često se sjećao kako sam baš na njoj primijetio kako rastem. Mada sam u prvim razredima osnovne škole bio odlikaš, već u prvom razredu sam dobio prvu jedinicu, koju sam zapamtio za čitav život. Ne znam zbog čega, ali na malo pisano slovo i stavljao sam kružiće umjesto tački. Moja stroga učiteljica Leposava, koju smo zvali Pepa, dala mi je jedinicu, što je bio šok za mene. Toliko sam se stidio da se nisam vraćao kući sa ostalom djecom cestom, koja je išla nasipom odozgo. Sva su djeca bila gore, a ja sam išao podnožjem. Uzalud su me dozivali da se popnem. Onda je jedan primijetio: „To se on stidi zato što je dobio jedinicu!“ Ova istina me toliko pogodila da sam otrčao do kuće i sakrio se da me niko tog dana više ne vidi. Volio sam školu a u njoj posebno teška pitanja. To je bilo izazovno jer na njih ne može svako znati odgovor. Prosto sam uživao kada dobijem neki zadatak iz matematike koji je mnogo zapetljan, jer kada ga riješim osjećao sam se pobjednikom, a svako voli pobjeđivati. Ali sam bio ljut na sebe kada sam nasjedao na neke jednostavne trikove. Tako se desilo jednom da me nadmudrio jedan dječak koji je bio veoma loš učenik, zbog čega sam se još više ljutio na samog sebe. Pitao me kako treba reći: dva i dva su pet, ili: dva i dva jeste pet? Ja sam odgovorio da je svejedno, a on je na to rekao kako pojma nemam, jer dva i dva nisu pet nego četiri. Kao da me grom pogodio, ali sam se brzo snašao i primijetio: „Pa ja sam rekao da je svejedno, misleći da je svejedno neispravno i jedno i drugo!“ „Aha?!“, čudio se on, uvjeren da sam baš tako mislio, jer ja sve znam. A ja sam dobro znao da sam nasamaren. Ipak, tada sam vidio da mogu brzo napraviti neku govornu reakciju i izvući se, često na šaljiv način, što sam kasnije često i činio. Tako sam jednom došao kod svoje bolesne tetke Ivke, koju sam na početku spominjao a koja je bila već nekoliko dana bolesna. Ona se obradovala mom dolasku ali me, ipak, još sa vrata ukorila: „E, moj Ivo, ja bolesna, a ti me nikako ne obilaziš!“ „Kako ću te obići kada si krevet naslonila uza zid?!“, kao iz puške sam dočekao ja, na što se ona onako bolesna nasmijala i već mi oprostila moju nemarnost. Ta moja rečenica je kasnije dugo prepričavana među rodbinom i poznanicima. Kada sam porastao do četvrtog razreda, ja sam poslao taj događaj kao šalu u „Zadrugar“, omiljeni poljoprivredni list moga oca Ilije, gdje je objavljena u rubrici „Selo se smije“, što mi je bilo prosto nevjerovatno. Zamislite, moje ime u novinama! To je probudilo u meni želju da postanem novinar, ali sam vremenom promijenio mišljenje. Ma koliko vam bilo nevjerovatno, i u moje vrijeme su se djeca zaljubljivala, neka i prije nego što u školu pođu. Baš kao i sada. Ali to se u tadašnje vrijeme nije smjelo priznati ni po koju cijenu. Dječja ljubav je smatrana sramotom, nečim ružnim, jer zaljubiti se smiju samo odrasli. I kada bi ti neko rekao da je neka djevojčica tvoja simpatija, ti bi to svim snagama pokušao zanijekati, bez obzira koliko ti je drago bilo što se to vidi. Pri tom si se pomalo osjećao i kao vitez, koji čuva tajnu svoje dame i ne dozvoljava nipošto da se njen obraz ukalja. Tako se desilo i meni da sam se zagledao u jednu komšinicu. I u koga bih drugog, kad se, bez prevoznih sredstava, kojih tada nije bilo na svakom koraku kao sada, nije moglo ni otići daleko, čak ni do kraja sela. Uglavnom, nas dvoje smo se lijepo igrali, meni je uvijek bilo ugodno da budem s njom. Čak nisam volio da nam se bilo ko pridruži, da smeta. Tada nisam ni znao da se to zove ljubomorom. Ja sam nastojao da joj uvijek ugodim, da bude zadovoljna, kako bi što duže željela moje društvo. Odrasli kažu da su muškarci koji se tako odnose prema ženama papučari, ali ja znam da sam se u takvoj ulozi vrlo ugodno osjećao. Uglavnom, sve je bilo prelijepo, dok jednog dana moja maćeha, sasvim nenamjerno, nije sve pokvarila. Moja komšinica i ja smo se igrali u dvorištu, a moja maćeha je zastala prolazeći pored nas, rekavši nekoliko lijepih riječi o mojoj gošći. A onda je kao grom iz vedra neba, uslijedilo pitanje: “A hoćeš li ti biti moja snaha?” Ja sam se naprosto sledio, to je prelazilo svaku granicu. Znao sam da će se moja simpatija sada zacrvenjeti, i stidno, ili ljutito početi objašnjavati kako to ne dolazi u obzir, kako smo mi samo prijatelji koji se skupa igraju. I ja sam se već nakostriješio spreman da joj pomognem i dodam još neki argument koji potvrđuje da je baš tako kako je ona rekla. Istovremeno, bilo mi je i drago što se sve tako dogodilo, jer, eto meni prilike da kao pravi vitez branim svoju damu. Ali, gle čuda! Moja komšinica je, mrtva hladna, samo odgovorila: “Hoću!” Tek tako, kao da se radi ne znam ti ja o čemu! Ja sam ostao bez riječi, samo sam, poluotvorenih usta zadivljeno gledao čudo od djevojčice. U takvoj situaciji se nisam znao snaći. Lakoća sa kojom je izrekla tu jednu riječ, što se ne bi usudili ni mnogo stariji i, naizgled, odvažniji, učinila je u mojim očima ovu djevojčicu nedostižnom. Vidio sam da je i hrabrija i iskrenija od mene, i zaključio da ne zaslužujem da ona bude moja simpatija. I kasnije smo se družili i igrali, samo što sam joj od tada uvijek prilazio i sa strahopoštovanjem. A uskoro je ona otišla u Njemačku i tamo zauvijek ostala. Mogli bi se ovako spominjati mnogi događaji iz ranog djetinjstva, ali mislim da je i ovo dovoljno da vidite kako sam i ja bio samo obično dijete, upravo kao i vi sada. I gimnazijski period je pun uspomena. Polaganje vozačkog ispita, mature, prvo dobrovoljno darivanje krvi (davanja krvi sam neko vrijeme brojao a potom zaboravio), prvo brijanje i slično, uglavnom uobičajeni događaji za pomenuti uzrast. Ali, da čitav taj period ne preskočimo tek tako, opisaću par doživljaja za koje mi se čini da bi mogli biti zanimljivi djeci. Tada se u mojoj školi svake godine išlo u inostranstvo na ekskurziju. Meni je bilo omogućeno ići na svaku, što mi je bilo izuzetno drago. Ali prvi susret sa Parizom bio je posebno uzbudljiv. Već prvog dana sam hodao razbijenog nosa. Vidio sam nešto zanimljivo u izlogu i požurio da se primaknem da bolje vidim, ne primijetivši staklo. Bilo mi je, brate, normalno da je staklo prašnjavo i da se lako uoči, kao kod nas. A ne ovako! I tako krvav, žedan od silne vrućine, kupim neki sok da se osvježim. Kada sam ga u jednom navratu iskapio i odvojio praznu bocu od usta, osjetio sam neki čudan ukus. „Kakvi su im ovo sokovi?“, čudio sam se i zagledao u etiketu na praznoj boci. Jedino što sam razumio bilo je „vino“. Shvatio sam da sam popio tri decilitra vina, a to nikada u životu nisam uradio, i prepao sam se da ću sada biti pijan, da mogu napraviti kakvu glupost, da ću se osramotiti i slično. Panično sam zamolio prijatelja da me veže, tuče ili radi šta zna ako počnem šta budalesati, samo da me spriječi da ne napravim neku veliku svinjariju. Na moju sreću, nije bilo nikakvih posljedica. Ali događaj koji ću najviše pamtiti iz gimnazije jeste jedan koji je vrlo neprijatan. U dotadašnjem životu to je bio moj najveći problem. U školu smo putovali autobusom koji je dolazio sat vremena prije početka nastave. Taj sat smo često provodili tako što smo u fiskulturnoj sali igrali košarku. Školsku loptu smo uzimali iz spremišta i kasnije je tamo ponovo vraćali. Ja sam samo jednom sa još jednim učenikom ušao sa namjerom da uzmem loptu i baš tada je naišao direktor koji je rekao kako nas je uhvatio u krađi lopti i da će nas sada istjerati iz škole zbog toga. Ja nikada nisam imao nikakav ukor, uvijek primjerno vladanje, a sada da budem isključen, i to zbog krađe!? Kako objasniti drugima da mi nije bilo ni nakraj pameti ukrasti loptu, posebno kako to reći ocu? Na moju sreću, razrednica Ana i moji profesori nisu bili na strani direktora, pa sam se nekako spasio, ali iz tih nekoliko dana neizvjesnosti sam dobro naučio šta znači biti proglašen krivim a ne osjećati se tako. Poslije mi se to više puta dešavalo, ali u kasnijem periodu sam zaključio kako je istovremeno i velika prednost biti prav, a kažnjavan, kako to daje veliku moralnu snagu čovjeku i tjera ga naprijed. Samo, moji čitaoci su mali da ovo razumiju pa neću više o tome. A kasnije? Kada sve sagledam, mislim da sam imao lijep dosadašnji život. I vrlo raznovrstan. Kao mali sam živio na selu i radio sve što se tamo radi. Čak i kasnije sam volio i radio poljoprivredne poslove: bavio se stočarstvom, uzgajanjem žitarica, sadio i uzgajao voće i povrće, pekao rakiju od šljiva i krušaka, brinuo o pčelama, provodio mnogo vremena na traktoru i u svemu tome uživao. A posebno moram naglasiti i da sam pleo korpe od vrbovog pruća, jer bi mi moji Grebničani neoprostivo zamjerili ako bih preskočio tu činjenicu. U našem selu je važilo nepisano pravilo: ko ne plete, nije naš! Bavio sam se i sportom, prije svega odbojkom u grebničkom „Korparu“, prvo kao igrač a potom i kao trener. Radio sam kao profesor fizičkog vaspitanja i odbrane i zaštite jedanaest godina. Bio sam komandant Teritorijalne odbrane u Bosanskom Šamcu četiri godine, a onda se počeo iz hobija baviti štamparskim radom kod kuće. Počeo sam graditi pravu radionicu za to - ali je došao rat i sve pokvario. Nisu se ostvarile babičine prognoze da ću postati pjevač, nije ni očeva nada da budem „pravi“ poljoprivrednik, niti moje nekadašnje želje da postanem ljekar, pilot, novinar, profesor ruskog jezika - ali se ostvarilo nešto što nisam ni sanjao. Počeo sam u Holandiji raditi u klaonici, što sam najmanje želio, i počeo sam pisati, čemu sam se najmanje nadao. Nisam želio raditi u klaonici jer to nisam volio, nisam podnosio. Nisam mogao ni gledati kada se kolju svinje, kokoši i slično. Istina, u klaonici nisam imao veze sa klanjem, ali je činjenica da sam tamo radio. Ali rad u klaonici mi je bio veoma važan. Gotovo sve moje prve knjige su napisane tamo, na po tri pauze dnevno. Na tim pauzama sam se zavlačio u mali magacinčić i pisao, a onda kod kuće pravio korekcije. Rad u klaonici mi je omogućio i da postanem najbolji, i to čak dvostruko. Kao prvo, postao sam najbolji pjesnik među mesarima, a kao drugo, postao sam i najbolji mesar među pjesnicima! Nisam se nadao da ću početi pisati jer sam mislio da za to nemam dara. Iz pismenih radova u školi sam imao prosječne ocjene. Mislim da sam griješio u tome što sam uvijek pokušavao pisati onako kako mi se činilo da će se to drugima dopasti, a ne kako bi se meni dopalo, dakle iskrenije. Na pisanje su me potakla moja djeca. Bilo mi je zanimljivo na koji način razmišlja moj sin Zlatan kada je bio mali, pa sam to poredio sa svojim razmišljanjima kada sam bio dijete. Shvatio sam da djeca mnoge stvari vide malo drukčije nego odrasli i da bi to bilo zanimljivo opisati. Recimo, meni je bilo neobično kada je Joka, moja žena, učila Zlatana da prepozna prva slova. Pitala ga je: „Koje je ovo slovo?“, pokazujući na slovo p pored koga je bila nacrtana puška, da bi djeci bilo lakše. „Pu!“, odgovarao je Zlatan kao iz topa. „Ama nije pu, nego p!“, objašnjavala je majka kroz smijeh. „Kako p? Onda bi bila pška, a ne puška?!“, čudio se Zlatan. Kada smo došli u Holandiju, mojoj kćerki Ivani je bilo dosadno jer nismo imali naših knjiga, a holandski jezik tada nije znala. Tako sam odlučio da za nju napišem poneku pjesmicu, videći svijet Zlatanovim i njenim očima, da bih je oraspoložio. No, Joka mi ispočetka nije vjerovala da sam ja tvorac pomenutih pjesama. Činile su joj se tako dobrim da to „samo vanzemaljac može napisati, a ne obični smrtnik koga ona već više decenija dobro poznaje“. I tako je počelo. Još samo na kraju da kažem, jer je to ipak neizbježno u ovakvom tekstu, da sam rođen 26. 3. 1954. godine u Grebnicama kod Bosanskog Šamca. Mada sam već, kako ste pročitali, umirao, mada me jednom udario grom i oborio na zemlju (za gromove sam veoma privlačna meta jer u sebi imam toliko magneta da mi mehanički satovi ne mogu raditi na ruci) i mada je i u novinama pisalo kako sam ubijen, još uvijek sam živ. Nakon svakog od navedenih događaja neki su se isplakali za mnom, pa kada čujete da sam umro, nemojte olako puštati suzu: nije mi vjerovati! A jednog dana – ko zna? Možda se desi da i stvarno umrem.
Ivo Kobaš
Ivine pjesme za djecu su najčešće šaljive, bilo da piše o životinjama, djeci, pojavama u prirodi, odnosima među odraslim ljudima i djecom, mada ima i drukčijih. Evo nekoliko primjera:
DOBROĆUDNI VUK
Jedan vučić mladi, sin strašnog vučine, ponaša se čudno već pola godine.
Kada cvjetić vidi, on ga pomiriše. Po rosi ne gazi, neće da je briše.
Taj ne juri ovcu, već joj ruku ljubi i stadu je vraća da se ne izgubi.
Pokloni se zecu i kaže mu: “Zdravo!” Pačetu malome tri žvake je dao.
Od lisice čuva kvočku s pilićima, a žirove krcka divljim prasićima.
Pomislite samo kakva je to muka i kolika bruka za oca mu vuka!
MEDIN POKLON
Izdiše već zima, miriše proljeće. Medo šumom ide, bere prvo cvijeće.
Napravio vijenec od jaglaca žuta pa pećini ide kraj staroga puta.
Tu ga medvjedica čeka draga, snena. Obradovat će je medo za Dan žena.
VJETRIĆ SE IGRA
Igrao se vjetrić, taj nestaško mali. Vrata otvorio na obližnjoj štali.
Dirkao je tamo jare, ždrijebe, tele, a oni se takvoj igri baš vesele.
Potom se sa lastom igrao u letu i pčelicom malom na žutome cvijetu.
Onda kod pekara on u peć zaviri pa u žar rumenu započe da piri.
Sprži nosić, čelo, bradu na tri mjesta. Ču se fijuk plačni, i tu igra presta.
NE DIRAJ
Ne diraj mi kačket vjetre, do igre mi nije. Sada mi je baš potreban pogled da mi skrije.
Kradom mjerkam onu malu iz drugoga dva: hoće li me pogledati ta ljepotica?!
Ako li se to dogodi, onda dobro znam: Pa voli me! Kapu ću ti tad baciti sam!
LUCA I KUCA
Baka ima kucu i unuku Lucu.
Najdraža joj kuca kad tu nije Luca.
Kada dođe Luca, ostavlja se kuca.
A kad ode Luca, tu je opet kuca!
LJUBAV NA TONE
Dala je nježno slonica slonu poljubac laki od jednu tonu.
A ni slon svoju ljubav ne krije: vrati joj pusu od tone dvije!
Ona ženstveno, tek sa par tona, kukom zavodno odgurnu slona.
I on nju nježno, s tri tone više, gurnu u žbunje gdje se i skriše.
Iz te ljubavi, od puno tona, slonica rodi maloga slona!
DAMA IZ AMSTERDAMA
Vidio sam jednu damu gdje šeta po Amsterdamu.
Al je ova mlada dama sa kučetom a ne sama.
Kad joj smjelo priđoh juče ugrize me njeno kuče
i direktno sa ulice odniješe me do bolnice.
Njeguje me mlada dama ljepojka iz Amsterdama
a ja mazim njeno kuče. Hvala mu za ono juče!
GLISTA SLIKAR
Latila se mala glista boja i slikarskog kista da naslika svoju mamu i pored nje sebe samu.
Umjetnost baš razumije pa naslika crte dvije:
Crta veća, crta manja, prva deblja, druga tanja, e, to su vam gliste dvije naslikane maloprije!
MORE I SUNCE
More i Sunce jedva izdrže do jutra, kad se vole i druže.
A onda nježno, već u cik zore, poljupcem Sunce probudi more.
Cijelog se dana užitku preda dok zaljubljeno u more gleda.
Navečer, prije no oči sklopi, more se strasno sa Suncem stopi.
I tako vječno, ta ljubav čista, ko Sunce grije, ko more blista.
NOVI TATA
Moj novi tatica pravi je muškarac. Najprije mi poveća oskudni džeparac.
Sa mojom se mamom tako lijepo pazi a sa mnom se igra, često i pomazi.
Vodi me u šetnju, pušta me u kino, ne maltretira me, sve je tako fino.
Ali kad sagledam dobro neke stvari, ja bih da se meni vrati tata stari!
VIŠAK
Imati djeda važno je vrlo. On služi kao jahaće grlo.
Baku je važno imat još više jer ona stalno nudi slatkiše.
Ništa bez tate! On stalno radi i sve što treba on nam zaradi.
Bez mame isto, i kad bi htjeli. Da mame nema, šta bismo jeli!?
A psić i maca? E, i njh neka! Jedini pravi višak je - seka!
Neka od djela Ive Kobaša su prevedena na druge jezike: holandski, njemački, engleski i ruski. Taj posao je obavilo više prevodilaca, a sam autor je preveo neke svoje pjesme na ruski jezik. Na holandski jezik su prevodili Peter ten Dam iz Holandije i dr Robert Stallaerts iz Belgije.
Pijani mačak
Stari mačak ima lošu osobinu: odao se posve u starosti vinu.
Pa kada popije koju čašu više, tuče redom mačke, a ljubi sve miše.
Mišima ne bješe nikad tako fino pa mačku besplatno nabavljaju vino.
De dronken kat
Wat kan een oude kat toch slecht zijn zo oud als hij al is helemaal verslaafd aan wijn.
Als hij af en toe te veel drinkt dus slaat hij andere katten en de muizen krijgen een kus.
De muizen rennen niet weg want mooier kan het niet zijn ze geven de kat gratis vele flessen wijn.
Mali oklop
Tati se raku sin račić žali: ovaj mu oklop postao mali!
I tata poče novac da kupi da novi oklop mjezimcu kupi.
A ovaj stari ne brine tatu. Taman će biti mlađemu bratu!
Het kleine schild
Zoon kreeft klaagt: „Pappa, hij is te klein mijn schild dat zit niet fijn!“
Pappa spaart geld grote hopen om een nieuw schild voor zijn kleine te kopen.
Het oude schild geen probleem precies goed, want kleine broer met er ook een.
Bubuljica
Kako sam mrzila bubuljicu dok je ne vidjeh njemu na licu!
A sad razmišljam: o, mili Bože, pa zar ga i to uljepšat može?!
Puistje
Mijn oog viel erop ik haatte het puistje op zijn kop.
En nu denk ik: o, mijn God, het staat hem eigenlijk halemaal niet rot.
Tragedija
Tragedija se dogodi prava: jedan je slon zgazio mrava!
U stvari, nije ga posve zgazio, al ga je, brate, baš nagazio!
Sreća je samo po mrava toga što je u pitanju lijeva noga.
I mada je mrav veoma čvrst, boli kada slon stane na prst!
Da budem precizan ko dobar sat, ne na prst cijeli, već na nokat.
U stvari, nije mrav siguran bio je li ga slon baš nagazio!
Al šta da jeste? Kako to gazi!? Od sada više ima da pazi!
Tragedie
Er is iets heel ergs gebeurt alhier: een olifant stond op een mier!
Eigelijk heeft hij hem niet helemaal gekraakt maar, tsjongejonge hem maar net geraakt!
Voor di mier nog een geluk alleen zijn linkerbeen in stuk.
En hoewel de mier heel sterk is een olifant op je teen dat is niet niks!
Om precies te zijn helemaal klip en klaar niet op de hele teen alleen de nagel maar.
De mier wist niet eens precies hij zei het zopas of het eigenlijk wel een olifant was!
Hoe het ook zij Hij laat zich niet meer verrassen vanaf nu moet hij beter oppassen!
Tučko
Tučko se tuče svakoga dana, al svaka tuča je opravdana.
Nekad ga neko pogleda mrko i ko se ne bi zato potuko!?
Il se dogodi, barem u trenu, da mu drznici stanu na sjenu.
Najgore je kad mu ništa ne rade! Zna da se tako te hinje slade.
Misle da tada nema razloga da isprebija bar bilo koga.
E, tada mu se baš kosa digne pa ljutit bije kog prvog stigne!
Tučko
Tučko maakt ruzie elke dag weer en geen enkele ruzie doet hem zeer.
Soms kijkt hem iemand met een donkere blik aan wie zou er dan niet meteen op los slaan.
Het gebeurt ook wel eens dan krijgt iemand een duw en dan staat die brutale op Tučko’s schaduw.
Het ergste is nog als niemand hem iets doet dan weet hij namelijk hun wraak is zoet.
Ze denken dat er dan genoeg redenen bestaan om wie dan ook voor de kop te slaan.
Dan staan de haren bij Tučko recht overeind en slaat hij de eerste beste vent.
Tajna
Magla je Sunce radoznalo zaklonila da makar malo od njega skrije jednu tajnu za dvoje đaka tako značajnu.
Jer niko, baš niko, ne smije znati, a naročito otac i mati, i niko iz razreda ni cijele škole, da se njih dvoje toliko vole.
Krili su se dugo po magli i tami, a onda tajnu odaše sami!
Geheim
Voor de nieuwsgierige zon schoof de mist zodat hij bijna niets zien kon van het geheim van twee kinderen nog op school waar niemand bij mocht zijn.
Want niemand, echt niemand mocht wetwn van diet vooral vader en moeder niet en niemand uit de klas van de hele school geen een dat ze van elkaar hielden van elkaar alleen.
Lang hielden ze zich verborgen in het donker en de mist totdat ze wilden dat van hun geheim iedereen wist.
Malo sutra
Tata će mi auto kupiti do jutra, a ako ne tada, onda malo sutra.
Zatim jahtu pravu da vozim po vodi veli, čim na vrbi grožđe nam urodi.
I avion kupiće jedan sportski, mali, kad se budu majmuni na nulu šišali.
Kako li ću samo dočekati jutra, ili možda ono drugo, malo sutra?!
Morgen misschien
Pappa zal morgen een auto voor mij kopen of misschien een andere keer laten we het hopen.
Verder een echte boot om te varen en te roeien maar pas dan als aan de beuk druiven beginnen te groeien.
En een klein vliegtuigje wel misschien als apen zich kaal laten knippen zodat je geen haar meer kunt zien.
Hoe kan ik nu toch wachten zolang, helemaal tot morgen misschien koopt hij wel niets dan heb ik pas zorgen.
Tatin šešir
Kad tata spusti šešir na čelo, bježim od kuće negdje u selo!
Nešto je ljutit, znam ja njega, zato je pobjeći preče od svega!
A kad ga nazad zabacuje, nešto razmišlja, o nečem snuje.
Ja mu ni tada ne prilazim, da mu ne smetam moram da pazim!
Gužva li šešir, to je već teže: misli kako kraj s krajem da veže!
Ali najčešće on ga nakrivi, a tad je, djeco, užitak živi!
S nama se igra, dopušta svašta i sve nam greške olako prašta.
Ne volim na svijetu ništa živo ko tatin šešir malo nakrivo!
Pappa’s hoed
Soms valt pappa s hoed helemaal tot op zijn ogen dan ren ik het huis uit ben ik ‘m gevlogen.
Dan is hij boos ik ken hem goed vluchten is dan het beste wat je doet.
En als soms de hoed op zijn achterhoofd staat dan lijkt het of hij nadenkt of misschien wel slaapt.
Ook dan ga ik niet te dicht bij hem staan om hem niet te plagen kan ik beter gaan.
Kreukelt hij zijn hoed lijkt het of hij van boosheid beeft dan denkt hij diep na of hij nog genoeg geld heeft.
Maar het vaakst nog wel zet hij hem schuin op z’n hoofd. Dat is, kinderen, het moment waarop hij je van alles belooft.
En hij speelt met ons, niets is hem te dol en al doen wij kattekwaad hij heeft de grootste lol.
Er is niets leukers op de wereld niets wat er toe doet dan op pappa’s hoofd die schuine hoed!
Šumska ljubav
Kad povjetarac kroz šumu pirne, hrast bukvu krišom granama dirne.
I ona svoje grane primakne pa mu listove malkice takne.
Potom hrast basom svojim zašušti, bujica nježnosti ka bukvi pljušti.
Zatrepti ona na sve to stidno. Zaljubljena je očevidno!
A vjetrić i dalje lagano duva i tajnu njihove ljubavi čuva.
Liefde in het bos
Als er ‘n windje door het bos waait, dan lijkt het alsof de eik met zijn takken de beuk aait.
En de beuk beweegt haar takken en probeert van de eik de blaadjes te pakken.
Daarop begint de eik met zijn diepe stem te bassen met heel veel lieve woordjes will hij de beuk verrassen.
Zij knippert met haar ogen heel verlegen, vindt dat fijn tot over haar oren verliefd dat mag duidelijk zijn.
En rustig, zachtjes blaast de wind maar door van die liefde van die bomen mag niemand weten hoor.
Zaboravna zmija
Kada je zmija malena bila, u igri vlastite noge je skrila.
Gdje ih je skrila?
Zaboravila!
Zato i danas, zbog ove greške, mora puzati kad ide pješke.
De slang zonder pootjes
Een kleine slang Die was zo bang Ze verstopte haar pootjes
Nu is ze wel groot Maar zie ze vergat Waar in welk gat Ze verstopte haar pootjes
En kijk nu vandaag Wat loopt ze nu traag Zonder haar pootjes
I jedan igrokaz je preveden na holandski jezik, a prevela ga je Ivina ćerka Ivana Kobaš:
ZNAK ZALJUBLJENOSTI
Lica:
DJEČAK, 10 godina DJEVOJČICA, 10 godina DRUGI DJEČAK, 12 godina ALMA, 11 godina
(Na pozornici stoje PRVI DJEČAK i DJEVOJČICA sa školskim tašnama i razgovaraju)
DJEVOJČICA: Hej, zdravo! Kakva slučajnost, opet te sretoh! DJEČAK: E, vala, ti kao da me pratiš. DJEVOJČICA: Ali, kad smo se već sreli, da te nešto pitam: Šta misliš, je li istina da se može prepoznati svako ko je zaljubljen? Neki kažu da se to odmah osjeti? DJEČAK: Nije da se hvalim, ali ja odmah osjetim kad se neko zaljubi u mene. DJEVOJČICA: Uh, baš si me zastidio! Mislila sam da se ne primijeti. A kako to osjetiš? DJEČAK: Po sitnicama. DJEVOJČICA: Ali kojim sitnicama, baš me zanima?! Nisam ni primijetila da sam se ičim odala, čak ni najmanjom sitnicom. DJEČAK: Ama šta imaš ti da se odaješ, nisi se valjda TI zaljubila u mene!? DJEVOJČICA: Pa... Pa... (Zamuckuje zbunjeno) DJEČAK: Pa, pa... Zna se ko se zaljubio u mene! Ona Alma iz četvratog ce. Svi to znaju, samo se prave kako ništa ne vide. Zavide mi. DJEVOJČICA: Alma?! Otkud Alma?! DJEČAK: E, to nju pitaj! I zašto baš u mene, i otkad i koliko... Sve je pitaj, ona to dobro zna, a ja ti pojma nemam. Samo vidim da se zatreskala do ušiju! DJEVOJČICA: A po čemu se to vidi? DJEČAK: Uh, majko mila, dosadne ženske! Po čemu, po čemu... Po sitnicama, rekao sam ti već. DJEVOJČICA: Baš si ti dosadan! Po sitnicama! Koje su to sitnice? Nisi naveo ni jednu i kako onda da ti vjerujem? DJEČAK: Na stotine ih ima, radoznala damo! Na stotine! DJEVOJČICA: Vjerujem ti da govoriš istinu samo ako navedeš bar neku. Inače, pomisliću da si se ti zaljubio u nju, a ne ona u tebe. DJEČAK: Ja se zaljubio?! Ha, ha ha! Nikada se nisam zaljubio niti ću se zaljubiti! To ti je za djevojčice, one se samo zaljubljuju, zaljubljuju, zaljubljuju... DJEVOJČICA: Pa hajde onda, reci već jednom po čemu znaš da se zaljubila? DJEČAK: E, kad si toliko navalila, da ti kažem: već treći dan mi dozvoljava da joj nosim tašnu! DJEVOJČICA: Da joj nosiš tašnu?! DJEČAK: Jeste, baš tašnu! I to od kuće do škole i nazad, cijelim putem! DJEVOJČICA: Zar onu tešku tašnetinu? Jadan ti, ona ima najtežu tašnu u razredu jer u njoj nosi i koturaljke. DJEČAK: Baš je lagana, kao pero! Kao list papira. DJEVOJČICA: A što ne poneseš nekada moju tašnu, duplo je lakša od Almine? DJEČAK: Ovoliku tašnetinu? Ne pada mi na pamet! DJEVOJČICA: Tebi se čini teška zato što je moja. DJEČAK: Ama šta imam ja tebi nositi? Jesi mi i ti neka mustra! DJEVOJČICA: Možda i nisam, ali ni to što ti Alma natovari tašnu kao na magarca nije nikakav znak zaljubljenosti. DJEČAK: Nije? A to što baš meni povjerava da joj radim zadaću iz matematike? Pored toliko boljih matematčara! Je li to neki znak? DJEVOJČICA: Opet za nju radiš! Samo te iskorištava. DJEČAK: A što je svakog dana pratim do škole i nazad? Šta tu ima da me iskorištava? DJEVOJČICA: I dok je pratiš nosiš joj tašnu i prepričaš šta si pročitao za lektiru, je li tako? DJEČAK: Kako zanš za lektiru? DJEVOJČICA: Ha, ha! Pa to i slijepac vidi: Ti si se zatreskao do ušiju! DJEČAK: Ja? Šta ti pada na pamet?! DJEVOJČICA: E pa hajde onda malo nosi moju tašnu, radi mi zadaću i pričaj šta si pročitao za lektiru! DJEČAK: Pa ne mogu svima! A sada moram ići, Almi se završila nastava. Moram joj pomoći nositi tašnu! (U tom trenutku iza njih pozornicom prolazi Alma u pratnji nekog izraslijeg DJEČAKA, koji joj nosi ogromnu tašnu. PRVI DJEČAK joj se obraća zbunjeno.) DJEČAK: Hej, Alma, zar ti neću ja pomoći? ALMA: Ćao, malecki! (Podrugljivo mu maše) DJEČAK: Ali ko će ti uraditi zadaću iz matematike?! ALMA: Ti ćeš, ali kad porasteš! (Podrugljivo mu se smije u čemu je podržava i njen pratilac) DRUGI DJEČAK: Zato brzo rasti! (Odlaze ALMA i DRUGI DJEČAK, a ostaju ponovo samo PPVI DJEČAK i DJEVOJČICA) DJEČAK: Guska jedna! Baš je gusketina! (Skoro da zaplače. Ona ga pogladi po kosi pa kaže:) DJEVOJČICA: Hajdemo mi, blago nama kući. DJEČAK: Dobro kažeš, hajdemo! Daj mi tu tašnu. DJEVOJČICA: Neka, ja ću! DJEČAK: Ne, ne ja ću! DJEVOJČICA: Ali teška je! DJEČAK: Nije! Baš je lagana. Kao pero. (Dok odlaze još uvijek se čuje:) DJEVOJČICA: Stvarno mi je preteška tašna. DJEČAK: Nije, lakša je od Almine.
EEN TEKEN VAN LIFDE
Door: Ivo Kobas Vertaling: Ivana Kobas
De rollenverdeling:
Mark, jongen van 10 jaar. Christina, meisje van 10 jaar. Peter, jongen van 12 jaar. Liset, meisje van 11 jaar.
(Op het podium staan: Mark en Christina met elkaar te praten.)
CHRISTINA: Het is maar goed dat we elkaar eindelijk zijn tegen gekomen, ik wilde je al een hele tijd wat vragen. MARK: Nou, kom maar op met je vragen. CHRISTINA: Denk jij dat je aan iemand kan zien als diegene verliefd is? Ik bedoel, sommige zeggen dat je het niet kan verbergen. MARK: Het is niet opschepperig bedoeld hoor, maar ik weet gelijk als iemand verliefd op mij is, ik voel dat gewoon. CHRISTINA: Oh jee, ik word helemaal verlegen. Ik dacht dat je dat niet kon merken. Maar hoe merk je dat als er iemand verliefd op je is, wat voel je dan? MARK: Je kan het gewoon merken aan van die kleine dingetjes. CHRISTINA: Maar voor een kleine dingetjes dan precies? Ik durf je haast zeker te vertellen dat ik niet eens een klein dingetje heb laten merken. MARK: Waarom zou jij wat laten merken? JIJ bent toch niet verliefd op mij? CHRISTINA: Ja.eh..maar ehh…… (Stotterend) MARK: Ja eh…maar ehh…, iedereen weet toch wie verliefd is op mij! Liset natuurlijk uit 4c. dat merken de zelfs de andere ook, maar die zijn gewoon jaloers, dus willen ze het ook niet toegeven. CHRISTINA: Liset! Hoe kan dat nou? MARK: Hoe dat nou kan? Dat moet je zelf maar aan haar vragen. En waarom nou op mij, en hoe lang al dat zo is… Dat weet zij allemaal, ik heb er geen idee van. Ik zie alleen dat ze smoorverliefd op me is. CHRISTINA: En waar kun je dat dan aan merken? MARK: Jeetje he, wat ben jij toch een vervelend mens! Waaraan waaraan… gewoon aan kleine dingetjes, dat heb ik je nou al honderd keer gezegd. CHRISTINA Wat ben jij vervelend zeg, met je … gewoon dingetjes!! Wat zijn het dan verdorie voor dingetjes. Je hebt nog niet eens een voorbeeld genoemd van die `dingetjes`, hoe zou ik dan moeten weten wat het is. MARK: Er zijn er duizenden, als je perse moet weten, nieuwsgierig Aagje, duizenden! CHRISTINA: Oke, ik geloof je, maar dan moet je wel minstens een `dingetje` noemen, anders ga ik toch echt denken dat jij gek op haar bent in de plaats van zij op jou! MARK: Ik verliefd op haar?? Hahahaha, ik ben nog nooit verliefd geweest en ga dat ook nooit zijn! Dat is iets voor meisjes, die zijn om het moment maar verliefd, steeds weer een ander iemand… CHRISTINA: Zeg dan nou een keer waar je het aan merkt dat ze verliefd op je is! MARK: Vooruit dan, want van jou kom ik volgens mij ook nooit af! Ik heb namelijk al drie dagen achter elkaar de eer om haar tas te mogen dragen. CHRISTINA: Om haar tas te dragen? MARK: Precies, je snapt het! En dat nog van haar huis naar school en dan s`middags weer van school naar huis, de hele weg lang! CHRISTINA: Die enorme, zware tas? Arme jij, ze heeft de zwaarste tas van de klas, want ze neemt ook elke dag haar rolschaatsen mee naar school! MARK: Stel je niet aan, het lijkt wel een veertje, een velletje papier! CHRISTINA: En waarom draag je mijn tas dan nooit? Die is twee keer zo licht als die van Liset. MARK: Zo`n enorme tas, ben je gek geworden? Puh, het komt niet eens in me op. CHRISTINA: Jij denkt dat mijn tas zwaarder is omdat hij van mij is, maar als het die van Liset was dan dacht je er wel anders over. MARK: Waarom zou ik nou in godsnaam jouw tas dragen, daar heb ik toch niks mee te maken, je draagt hem maar lekker zelf! CHRISTINA: Misschien heb je er ook niks met mijn tas te maken, maar wat heb je er aan als Liset je als een pakezel gebruikt? Ik bedoel, dat is toch ook geen teken van verliefdheid? MARK: Oh nee? En wat vind je er dan van dat ze haar wiskundehuiswerk helemaal aan mij overlaat? Is dat dan geen teken? er zijn zat jongens die beter zijn in wiskunde als mij, waarom zou ze het dan perse aan mij overlaten? CHRISTINA: Dan ben je nog steeds voor haar iets aan het doen, ze gebruikt je gewoon, en jij hebt het zelf niet eens door. MARK: Waarom gebruikt ze als ik alleen met haar mee loop naar school en terug, ik vind dat geen gebruiken, hoor! CHRISTINA: En de tijd dat je met haar mee loopt vertel je haar zeker ook wat we voor literatuur moesten lezen, of niet? MARK: Hoe weet jij dat nou van literatuur? CHRISTINA: Hallo, zelfs een blinde ziet dat! Je bent gewoon smoor verliefd op haar! MARK: Ik? Doe toch eens normaal! CHRISTINA: Oh, draag mij tas anders even, maak mijn huiswerk voor wiskunde en vertel wat we moesten lezen voor literatuur! MARK: Ja dat kan ik toch niet bij iedereen gaan doen! Maar ik moet nu gaan, want Liset haar les is afgelopen dus ik moet haar tas weer dragen. (Op dat moment zie je Liset voorbij lopen met Peter, die bezig is met het dragen van haar enorme tas. Mark begint verward tegen haar te praten.) MARK: He, Liset! Maar ik zou je tas toch dragen? LISET: He kleintje, (Ze zwaait spottend naar hem.) MARK: En wie gaat je huiswerk nou maken voor wiskunde? LISET: Jij, als je gegroeid bent. (Ze lacht hem uit) (Liset en Peter verlaten het podium, en allen Mark en Christina blijven over.) MARK: Wat een stomme trut! (Bbijna huilend) (Christina aaiend over Mark z`n bol) CHRISTINA: kom we gaan eindelijk naar huis. MARK: Kom, je hebt gelijk we gaan naar huis. Kom maar hier met die tas van je! CHRISTINA: Nee joh, het geeft niet, ik draag hem zelf wel. MARK: Nee, nee, hier komen met die tas! CHRISTINA: Maar mijn tas is erg zwaar hoor! MARK: Nee, joh, het lijkt wel een veertje, velletje papier! (Ze lopen weg, maar je hoort ze nog steeds praten) CHRISTINA: Mijn tas is echt zwaar hoor! MARK: Nee, hij twee keer zo licht als die van Liset.
Pjesma Pijani mačak je prevedena i na njemački jezik, što je uradio Hans Volk:
DER VERSOFFENE KATER
Der alter Kater führt sich schlecht im Leben er hat im Alter sich völlig dem Wein ergeben.
Ein Glas zueviel, wenn man ihm gibt, macht, daß er Katzen schlägt und Mäuse libt.
Die Mäuse hatten’s nie so fein, und darum kriegt der Kater umsonst von ihnen Wein.
Međutim, i Ivo je prevodio i to sa: sa ruskog, holandskog, njemačkog i slovačkog. Pošto njemački i slovački jezik ne poznaje, pjesmu bi mu prvo doslovno preveli drugi, a onda bi on od toga, poredeći sa originalom, pravio prepjev. Evo nekih primjera. Prvo, kako je preveo neke pjesme poznate holandske dječje spisateljice Els Pelgrom:
WANT ER ZIJN DINGEN DIE KUN JE NIET ZEGGEN
soms wil ik huilen dan lach ik maar dan denken de anderen wat doet die weer raar
soms wil ik zingen maar loop ik te grommen en wil ik iets liefs doen dan zeg ik: verdomme
soms gebeurt 't dat water verandert in zand dan hangt de lucht heel laag op het land
ik kruip wel eens weg achter muren en heggen want er zijn dingen die kun je niet zeggen
POSTOJE STVARI KOJE NE MOŽEŠ REĆI
Nekad mi se plače, al' se smijem tada, pa se neki čude: "Šta li joj je sada?!"
Nekad mi se pjeva, a pjesmi ni traga, pa ljutito viknem: "Idite do vraga!"
Nekad vidim vodu: u pijesak se stvara. Nekada kako se zrak zemlji dodvara.
Za zid il' ogradu nekada se skrijem, jer poneke stvari kazati ne smijem.
EEN ZAK VOL SPIJKERS
een zak vol spijkers op je rug en dan een berg op en weer terug 't is waar 't is zwaar
vier rijen sommen
die moeten af
en als je niet klaar komt krijg je straf 't is waar 't is zwaar
je speelt met je vriendjes dan drie tegen een die gaan vechten dat is gemeen t is waar het leven is soms verschrikkelijk zwaar
VREĆA PUNA EKSERA
S vrećom punom eksera na leđima mojim, uzbrdo i nazad do mjesta gdje stojim. Ah, te zloće, te tečkoće!
Tri stupca računa moram uraditi, ako ne uradim, baš će me kazniti! Ah, te zloće, te teškoće!
Kada se sa društvom počnem igrati, napadnu nas podlo: na jednoga tri! Ah, te zloće! Život je ponekad baš prepun teškoće.
Evo i jedne od nekoliko pjesama kojke je Ivo preveo od L’udmile Podjavorinske iz Slovačke:
HAKOM-BAKOM…
Hakom-bakom, dohodli sa slimak s rakom, hihi-hihi, že raz pojdu na dostihy o tu sladku buchtu s makom.
Vyšli-išli hakom-bakom, na dostihy o tu sladku buchtu s makom. Kamže prišli? Hihi-hihi, jeden hota, druhy čihi.
ČUJ I POČUJ
Čuj-počuj, na znanje svakom! Takmiči se puž sa rakom, hihi-hihi, pobjedniku će na kraju buhtlu s makom da predaju.
Drži-ne daj, čuj i počuj, puž sa rakom k cilju juri, buhtli s makom. Kam' stigoše? Hihi – znamo: jedan amo, drugi tamo.
O njegovom romanu Operacija života književna kritičarka Ljiljana Mitić Rorić napisala je sljedeće:
Ivo Kobaš: OPERACIJA ŽIVOTA
Istorija je samo nataloženi prah vremena. Kada bi to bilo moguće, jedino bi ljudske sudbine ispisivale pravu i poštenu istoriju. One bi bile ta treća dimenzija između dva datuma, datuma početka rata i datuma njegovog završetka. Kako ljudsko stradanje traje mnogo duže nego što istorija zapisuje, mnogo duže od godine koja se bilježi kao kraj jednog istorijskog događaja, tako je i sama istorija kao nauka nepotpuna. Roman Ive Kobaša “Operacija života” sigurno je stao u red zrelih književnih djela koja svjedoče o teškom ratnom vremenu. To je samo jedan pogled na rat, jedna izdvojena sudbina u nizu stradanja, a drugačije i ne može biti. Jer, svako djelo koje se bavi ovom temom biće jedna kockica u mozaiku ratnih zbivanja. Pisac se prihvatio ove teme kada je ona u njemu potpuno sazrela i kada je uspostavljena apsolutna ravnoteža između emotivnog i racionalnog. Poezija Ive Kobaša je obilježena posebnošću i neobičnošću koja privlači čitaoce i ujedno mu daje određeno mjesto u književnosti. Po svoj prilici, Ivo Kobaš je krenuo ovim putem i kao prozni pisac. On je dobar posmatrač vremena, oštrih i preciznih zapažanja, hroničar tečnog i jednostavnog izraza. Radnja njegovog romana se odvija kao na jednoj dramatičnoj sceni, gdje svaki lik ima dovoljno vremena i prostora da otkrije svoj karakter. Upravo česti i dobro vodjeni dijalozi doprinose potpunoj iznijansiranosti likova. Vođen dinamikom događaja, čitalac se teško odvaja od romana sve do njegove posljednje stranice. Ali, uz roman se ostaje i onda kada se sve pročita i tada se čitalac u mislima vraća ključnim događajima. U Ivi Kobašu, kao piscu, osjeti se jedan Ćopićev titraj, jer i on, kao i Branko Ćopić, traga za dobrim ljudima. Ne miri se tako lako sa zlom. Svakome ko je pogriješio daje šansu da se vrati na pravi put, da se iskupi. Oni koji nisu bili sposobni za to, ostavljeni su u svom paklu iz koga se, kao ljudi, nikada nisu izvukli. Iako je mržnja jedno jako osjećanje, možda jače i od ljubavi, koje vrlo često snažno pokreće na zlo, na užas, ipak poslije svega, ostaje nam dobrota koja grije dušu i daje nadu da svijet može biti bolji. Dobro se spominje, a zlo svi preziru i nastoje da ga zaborave. Tako je i sa dobrim ljudima iz “Operacije života”, ostaju kao potvrda da dobrota mora nadjačati i nadživjeti zlo. Roman je prožet jednom finom dozom humora, pa čak i kada se radi o teškim situacijama. Pisac zna da se nasmije, ali ne i da se naruga, ljudskoj gluposti i sirovosti. U toku čitanja nekako se nameće ona Tolstojeva misao da svi srećni ljudi liče jedni na druge, a da je svaka nesreća nešto posebno. Da smo u sreći svi slični i da je primamo kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva, kao da nam je zauvijek data, govori nam i mladost glavnog junaka Senada (uspješan student, privlačan mladić, dobar ljekar). I ne samo to, njegova sreća kao da čini ljude iz njegove okoline isto tako srećnim, podstiče ih na dobra djela. Za trenutak pomislimo kako je to isuviše idilično. Ali ne, ništa tu nije neobično, samo smo mi prebačeni u jedno drugačije vrijeme i u njemu se ugao gledanja na život pomjerio. Možda baš zato Senadova nesreća, kao suprotnost jednom sasvim drugačijem vremenu u kome je živio, ostavlja utisak jedne antičke tragedije. I sam Senad, suočen sa zlom kome ne može da se nađe nikakav razlog, počinje da sumnja u sebe, jer, to zlo, mora da ima neki korijen, ako ne u drugima, onda u njemu samom iako je stradalnik. On pronalazi u sebi klicu grijeha i nastoji da vjeruje da je zaslužio sve to sto mu se događa, jedino tako može da objasni taj vrtlog u kom se našao. Zato poslije pročitanog romana očekujemo da se javi jedan olakšavajući eho, koji će reći: “Nije ovo kraj, ne može tako da bude u zivotu.” Ali naša nada da se u Senadovoj duši može pojaviti bar neka nit koja znači život i svijest o sopstvenom postojanju, definitivno mora biti ugašena. Jedan Senadov život se završava i on počinje da živi “s one strane života”, iza pomračenog uma. Mi tu tamnu stranu ne poznajemo. A možda je ona prava, očišćena od zla. Mora se priznati da u romanu ponegdje postoji stilska neujednačenost, da se ponekad “sklizne”sa puta književnog jezika, ali to su male manjkavosti jednog proznog prvenca. Ivo Kobaš ide jednim prirodnim putem književnog sazrijevanja. Poslije visegodišnjeg bavljenja poezijom, polako se okreće prozi u kojoj nalazi sebe, a čitaoci u Ivi Kobašu dobrog pisca.
Ljilana Mitić Rorić
Osim do sada šest objavljenih knjiga, Ivo ima još nekoliko knjiga koje su ili sasvim pripremljene za objavljivanje ili su pri kraju: Čarobna šuma, dječiji roman, Iz kupusa uši vire, zbirka pjesama za djecu, Zeko Čulo, slikovnica, Piletova zadaća, slikovnica, U kap rose sunce sakrilo se, zbirka pjesama za djecu, Doktor mesar, roman za odrasle, kao i nekoliko knjiga pjesama za odrasle, pripovijedaka za djecu i za odrasle, igrokaza i t.d. koje jos nemaju naslova ili nisu dovršene. Evo ponešto od pomenutog, najprije odlomak iz dječijeg romana Čarobna šuma:
III
Posebno mjesto u životu sela Glogovca imala je dječija družina koja se tih godina okupljala na livadama ispod Uklete šume. Ne pamti se da je u selu nekada bilo toliko djece istog godišta sa tako velikim zanimanjem za učenjem raznih školskih predmeta, a još više onoga što se nije ni učilo u školi. Naprosto su se utrkivali ko će znati nešto što drugi ne znaju. Ali ni u igri nisu zaostajali. U rano jutro bi se čula vesela graja kada su polazili u školu koja se nalazila u dolini, između tri brežuljka na kojima se prostiralo selo. Sa tri razne strane dolazile su tri kolone đaka i sastajale se u isto vrijeme u školskom dvorištu. Već tada bi lopta počela svoj radni dan na školskom igralištu, jer je ostajalo dobrih pola sata do početka nastave. Muški bi igrali nogomet, a djevojčice između dvije vatre. Kada bi zvono oglasilo početak nastave, oni bi se još malo igrali, a onda, u zadnjem trenu, onako oznojeni, kao vjetrom nošeni utrčavali u učionicu. Zato bi učitelj već na ulazu negodovao, držeći kažiprstom i palcem nos i otvarajući prozor da se malo provjetri prostorija: "Uh, zar mi baš svaki dan mora početi ovako?!" Zbog čestog ponavljanja ovog uzdaha učitelj je i dobio ime Uh. Ali tako su ga zvali samo među sobom, da učitelj ne čuje. Oni odvažniji su to ime spomenuli i roditeljima. Neki od roditelja bi se samo nasmijali, a neki znali i za uši povući, jer učitelj ima da se poštuje i pravim imenom zove! Učitelj bi nešto upisao u razrednu knjigu, provjerio jesu li svi u školi i počeo: "Vidim da ste se prije nastave igrali, što bi značilo da ste sigurno sve dobro naučili, pa vam je ostalo vremena i za igru. Sada ćemo provjeriti je li zaista tako. Dakle, danas ću ocjenjivati vaše znanje." "Pa nemojte, gospodine učitelju, to liči na osvetu! Vi se ne trebate svetiti učenicima! Malo smo se poigrali, pa šta?! Nije to baš protiv škole!", već bi se javila Lija. "Ne, ne! Nikakva osveta nije u pitanju, samo redovna provjera znanja!", pokušao bi se sada opravdati učitelj, shvativši da je nespretno nastupio. "Vidimo mi dobro da ste došli nešto neraspoloženi od kuće, i sada mi moramo zato ispaštati!", čak je pojačala napad Lija. "Ama, šta ti je, jadna, kako to razgovaraš sa mnom kao da si prosvjetni savjetnik ili direktor?! Ja sam ovdje učitelj, a ti učenica i neću više da ti se pravdam." "Potpuno je jasno koliko je sati. Uskoro će nam biti zabranjeno i reći što mislimo!", bila je uporna Lija. Nekako bi se ta objašnjenja ipak privela kraju tako što bi učitelj Uh prividno izašao kao pobjednik, ali se, za svaki slučaj, nije usuđivao davati slabe ocjene da neko ne bi rekao kako je to zbog toga što je od kuće došao neraspoložen. Liju, koja je tog dana bila nespremna, nije htio pitati da se ne bi pomislilo kako joj se sveti zbog njenih malopriješnjih primjedbi. Ali Bubatora nije mogao mimoići. Ovaj je jedva dočekao da počne odgovarati jer je, po običaju, sve naučio napamet. Samo nečega nije mogao da se sjeti: ima li trougao tri strane, a četvorougao četiri, ili bijaše obratno? "Uh! Zar na kraju da sve zabrljaš? Odlično si govorio do sada, a sada tako!", za glavu se hvatao učitelj. "Uh! Uh!", uzvikivali su svi u razredu, koristeći se prilikom da naglas, pred učiteljem, izgovore njegov tajni nadimak. Onda bi se počeli smijati više učitelju nego Bubatoru, ali i jedan i drugi su mislili kako se smiju gluposti koju je izrekao Bubator. "Ako se zove tro-ugao, znači da ima tri ugla, ako je četvoro-ugao, ima četiri", želio mu je učitelj skratiti muke. "Znam ja dobro, gospodine učitelju, koliko imaju uglova. Ali zaboravio sam koliko imaju stranica!", pokušavao se Bubator spasiti, ali učitelj samo zatvori uši i dvaput uzviknu: "Uh! Uuuh!" Stavi glavu na sto i zavuče prste u kosu: "Dosta! Dosta, molim te, poštedi me daljih odgovora! Uh!" "Gospodine učitelju, trougao može nekada imati i više od tri ugla!", javi se sada Tesla da spasi drugara. Na to učitelj podiže glavu, razrogači oči, malo otvori usta pa će iznenađeno: "A kakav ti to novi trougao izmisli?" "Nisam ga ja izmislio nego Om." "Kooo?" "Om. Poznati naučnik. On je još dvaput pregradio trougao i tako dobio više uglova. Na taj način je lako mogao objasniti kako se mogu izračunati napon, jačina i otpor struje, ako je jedan od tih parametara nepoznat." "O čemu li ovaj priča?" "Znam samo šta je struja i trougao, a ostalo ništa ne razumijem." "Šta li mu je to parametar?", počeo je žamor u klupama. "Odmor! I to odmah veliki! Idite još malo da se igrate dok se oporavim! Uh!", bespomoćno klonu učitelj, a vrata učionice u trenu postaše tijesna.
U zbirci pjesama za djecu Iz kupusa uši vire, na početku knjige ispisana je ova neobična posveta:
Ovu knjigu posvećujem jednom zeki iz Klarenbejka, Holandija, kome ne znam ime.
Zašto njemu?
Da bih vam objasnio zašto, moram vam ispričati cijelu priču. Tog ranog jutra putovao sam na posao kroz selo Klarenbejk. Razmišljao sam o naslovu nove zbirke pjesama koju trebam poslati na konkurs u Sarajevo. Nikako da nađem odgovarajući naslov, a danas ističe rok. U tom razmišljanju pogledah na obližnju livadu i vidjeh troje zečije uši kako vire iz trave. Povremeno se pojave i glave i drugi dijelovi tijela, ali samo su uši bile trajno vidljive. Razmišljajući o tome kako bi bilo trke na sve božije strane da se pojavi pas, došao sam na ideju da napišem pjesmu, i napisah ovako:
IZ KUPUSA UŠI VIRE
Iz kupusa uši vire, šarovu se oči šire.
Evo ručka, gozbe biće, jer te uši uloviće.
Iz usta mu voda curi, pa se prema plijenu sjuri.
Ali stvarnost gorku shvati tek kada ga lanac vrati.
(Taman posla da mu dopustim da ulovi zeku!)
Naslov ove pjesmice mi se učini baš pogodnim za naslov knjige, i tako riješim problem. Čim sam došao kući, dopišem novu pjesmu u knjigu i stavim naslov knjizi Iz kupusa uši vire, te je pošaljem na pomenuti konkurs. Mislio sam da je time sa moje strane sav posao urađen i da nemam više šta razmišljati o toj knjizi, dalje je sve u tuđim rukama. Ali, nije bilo tako. Sutradan, baš na onom istom mjestu sa kog sam gledao zečije uši u travi, učini mi se da mi pod kola podtrča jedan zeko. U prvi mah, pošto se još nije sasvim svanulo, nisam bio siguran jesam li dobro vidio. Na putu je bila i neka suha grana pa nisam znao je li tupi udarac koji se čuo ispod auta proizvela grana ili zeko. Prošao sam oko trista metara, a da nisam bio siguran što se zaista dogodilo pa sam se odlučio vratiti. Zaista, na putu je ležao zeko. Pokušavao je ustati, ali mu nije uspijevalo. Izašao sam iz kola, uzeo ga na ruke, osjećejući njegovu toplotu i nježnost krzna, ali nisam vidio tragova krvi niti sam primijetio da mu je neka kost prelomljena. Razmišljao sam šta da činim s njim? Na putu ga, svakako, ne mogu ostaviti, neko bi ga mogao ponovo pregaziti, a onda… Da ga ponesem kući - šta će on tamo raditi? Njemu bi to bio zatvor. On hoće onu svoju livadu, šumu, potočić, hoće ostale zečiće da se s njima igra. Pogledam okolo i na desnoj strani puta vidim kuću, ispred nje poštanski sandučić, a ispod njega lijepo ošišanu travu, kako je to inače u Holandiji. Stavim ga na travu pored sandučića računajući da će odatle, ako se oporavi, lako nastaviti put kojim je pošao. Ako preživi, a ne mogne ustati, vlasnik kuće će ga naći kada dođe po poštu i pomoći mu. Otišao sam na posao neraspoložen, pun osjećaja krivice, što je moj kolega odmah primijetio. Pitao me o čemu se radi i ja sam mu ispričao. Sa namjerom da me utješi, rekao je: "Hajde, nisi dijete zgazio. Jedan zec manje ili više, vrlo važno!" Umjesto da me oraspoloži, mene je ovo potpuno dotuklo. Zaboga, što smo takvi?! Pa i taj zeko je nečije dijete! I on je nekome najdraži na svijetu! On nije bio nikome ništa kriv, htio je smo da se igra, trčkara svojom livadom, sa svojim drugarima, da usrećuje svoje roditelje… Zašto se tako odnosimo prema slabijima? Slabašnog zeku, dakle, možemo pregaziti bez po brige. A da našem djetetu neko odrastao, jači, udari jednu jedinu čvrgu samo zato što je jači, kako bismo reagirali? To je izazvalo u meni gnjev i potrebu da ovu knjigu posvetim baš tom zeki, a time i svima slabima. No, priča se ovdje ne završava. Poslije nekog vremena, razmišljao sam o toj svojoj odluci. Znam da se knjige posvećuju, uglavnom, ljudima. Recimo, majci, zato sto je uložila toliko truda da nas školuje i omogući da postanemo ono što smo postali. Učitelju, koji nas je naučio čitati i pisati. Djedu, koji je onako lijepo znao pričati priče. Prijatelju, koji nam je bio dobar kao brat, a poginuo je na ratištu. Djevojci… i tako dalje. Ali jednom zeki, kome čak ne znate ni ime? To još nisam vidio. Šta, ako me neko ismije zbog toga, čak me proglasi ludim?! To me pokolebalo, i ponovo sam se sjeto nečeg spasonosnog: Upitat ću djecu šta oni misle o tom. Znam da djeca imaju istančan osjećaj za pravdu, za dobro, i da će mi oni sigurno dati ispravan savjet. I, tako sam i učinio. U školama u kojima sam u tom periodu gostovao redovno bih ispričao sve ovo sto sam gore već napisao, i pitao đake što mi savjetuju: da posvetu ostavim u knjizi, ili da je izbrišem? Gotovo sva djeca su bila za to da posveta ostane baš ovakva kava je i sada, i više nisam imao dileme. Poslušao sam ih i ovim putem im se zahvaljujem za savjet, jer sad sam siguran da sam ispravno postupio. A ono što me posebno radovalo je to što su djeca u gotovo svakoj školi pitala isto: Znam li što se poslije desilo sa tim zekom, je li preživio? Čini mi se da su i ona doživjela cijeli slučaj upravo kao ja. I za to im hvala, jer i tuga je lakša, a sreća veća i ljepša, kada se s nekim dijele.
Ivo Kobaš
Doktor mesar, roman za odrasle, početak: I
Buka, koja je nastajala miješanjem zvukova najnovijeg muzičkog hita iz razglasa i landaranja ogromnog lanca koji je vukao traku sa okačenom teladi, tog jutra kao da je godila Doktorovom uhu. Košmar u njegovoj glavi je upravo odgovarao zbrci koju su stvarali nespojivi akustični impulsi radnog mu okruženja. Jedva je gurao ispred sebe veliki sanduk četvorotočkaš napunjen salom, i ne primijetivši kako su čak dva točka zablokirana. Tek kada stade na komadić sala koji je pao iz prepunjenog sanduka i, okliznuvši se, tresnu svom svojom dužinom o beton, trže se i poče zagledati u točkove. «Ah, majku im neodgovornu! Ispuštaju ove konopčiće na svakom koraku pa se začas zapetljaju oko osovine točka da čovjek ne može normalno raditi!», ljutito je u sebi psovao Doktor. Tek se onda uhvati za koljeno jer osjeti da ga strahovito boli. Potom za kuk. Pao je prvo na desno koljeno, a potom na desni bok na kojoj strani su mu se, u posebno urađenom uskom, dubokom džepu, nalazili nož i čelična šipka za oštrenje noža, tako da je pao upravo na njih. Prvo je pomislio kako je dobro prošao, jer da je nož pri padu ispao i okrenuo se kako ne treba, mogao je pasti upravo na oštricu i ozbiljno se ozlijediti. «Ha, ha, haaa!», zaori se okolo smijeh kolega koji su vidjeli prvo kako Doktor sa teškoćom gura sanduk ne primjećujući da se dva točka ne okreću. «I to je bio doktor?! Teško onome koga je taj liječio!», sav sretan je govorio debeli Vim, ipak ne tako glasno da ga Doktor čuje. «Vala, ja mu ne bih povjerio ni svoju mačku da je izliječi. Pa taj ne zna misliti ni koliko debil!», priključi se i Jakob. Njih dvojica su, inače, bili poznati po tome što su bili skloni ismijavanju svih ljudi koji bi im se pri ruci našli, a posebno nadređenih i obrazivanijih. «Da li vi stvarno mislite da je on bio doktor u Bosni? Vjerujem da tamo doktori ne znaju baš mnogo, ali ovaj sigurno nije bio ni bolničar», sa uobičajenom dozom potcjenjivanja se oglasi i Aron, koji nije mogao prikriti svoj negativan odnos prema strancima. To odmah izazva reakciju: «A šta hoćete reći, kako su holandski doktori veliki stručnjaci i sveznalice?! Vi pojma nemate ni o čemu, samo znate dobro potcjenjivati druge!», kao u šali će Turčin Ahmed, instiktivno braneći stranca. Naglo crvenilo na licu otkri njegove emocije, na što se svi ponovo nasmijaše. «Baš ste mi pametni! Na osnovu toga što se čovjek oklizne, vi ste u stanju zaključiti kakav je stručnjak!», stavi se na Ahmedovu stranu dobroćudni Hans, koji je opet uvijek bio na strani slabijega. Znao je Doktor da se sada kolege smiju, mada ih nije dobro čuo. Znao je otprilike i šta pričajau, zamalo pa svaku riječ koju je ko izgovorio, jer je u ovih nekoliko godina rada dobro upoznao osobine svakog od njih. Ali nije obraćao pažnju na to. Na stalna sitna potcjenjivanja je već odavno oguglao i zato je i sada bio zaokupljen svojim mislima. «Sreća pa ne poslušah šefa!», razmišljao je Doktor u tom trenu. «Baš jučer mi je rekao da promijenim futrolu za nož jer se ova raspukla i ostarila. A upravo zato u njoj nož čvršće leži pa ne ispda lako, uvijek ga moram malo jače povući kada mi zatreba. Možda me to spasilo teške povrede.» Kuk ga je bolio do te mjere da se nije mogao osloniti na nogu. «Da nije fractura colli femoris?», pomislio je za tren na prijelom vrata butne kosti, sjećajući se latinskog naziva. Napravi nekoliko pokreta i odahnu. Ipak, nije ništa strašno. Zaključi da se samo ugruvao i već se poče oslanjati na nogu. Za pola minute je već počeo oslobađati točkove konopčića. Nije mu odmah polazilo za rukom da konopčić jednostavno odriješi jer je povukao pgrešan kraj, pa se on samo još čvršće omotao oko osovine. Sjeti se kako je Aleksandar Makedonski riješio Gordijev čvor, pa i on ptegnu nož i jednim rezom riješi problem. «Hvala ti, Aleksandre Veliki!», pomisli u sebi. Tek tada je mogao odgurati sanduk u željenom pravcu, što je i učinio. Znao je da će mu i taj dan biti baksuzan. Osjetio je to čim je ustao. I evo, već se jedna neprijatnost dogodila, a kamo sreće da se na tome završi. Čudan je to predosjećaj: jednostavno ti neko nepoznato čulo nagovještava kako će mnogo toga krenuti naopačke. A to u Bosni nikada nije osjetio. I, što je posebno zanimljivo, obično to nije bilo samo kod jednog čovjeka, nego kod mnogih u isto vrijeme. Već ujutro, u pola četiri, kada bi došli na posao i pijući kafu sjedili u kantini, osjećalo se nešto čudno u zraku. Mrtvu tišinu bi prekidala samo lupa vrata novog kolege koji bi dolazio i mrzovoljno pozdravio. Ostali bi isto tako otpozdravili, ili čak nikako. Novodošli bi ošto prvukao stolicu na koju treba sjesti, ili čak njome naglašeno tresnuo kao da želi sav svoj bijes već na njoj iskaliti. Neko bi ga mrko pogledao zbog tog gesta, možda i prigovorio, ali još ne bi bilo svađe. To je samo prva kap u čaši. A onda, u toku rada, već bi se našao razlog za sukobe. Najčešće neka sitnica od koje bi se u običnim okolnostima čak napravila pošalica ili se ne bi ni primijetila. «Šta bacaš te sanduke, glupi idiote! Vidiš da buka probi uši, što ih ne skineš sa kolica kao čovjek!», već bi ujutro neko buknuo na kolegu koji je dovozio čiste sanduke u koje će tog dana odvajati salo i otpatke mesa. «A što ne staviš zaštitne uloške u uši koje si obavezan nositi?» «Ma nemoj! Ti ih nosiš?» «E, ja se i ne bunim! A glupi idiot si ti!» I tako je nastavljao dan teći očekivanim pravcem. Poslije bi bilo još takvih sukoba, u drastičnijim slučajema bi se čak i za guše dohvatili. Doktoru je bilo samo nešto neobično: «Kako se samo ne koriste nožem dok se tuku? Svakome je pri ruci, a ni na pamet im ne pada da ga upotrijebe. Da li se takav sukob desi u Bosni, čini mi se da bi se instiktivno ljudi prvo sjetili noža. Ili ni tamo u klaonicama nije tako? Ne znam, nikada nisam ni zavirio u klaonicu dok nisam došao ovdje.» Nakon nekog vremena i šef bi dao svoj doprinos narastanju tenzija: «Dođite svi ovamo! Odmah!», govorio bi ljutito. Svi su nevoljko prilazili jednom izdvojenom teletu pored koga je stajao šef. «Ko je skidao salo sa ovog teleta?», pitao bi ljutito. Svi bi oborili pogled i niko ne bi bio voljan priznati da je krivac jer su već znali da nešto nije dobro urađeno. U takvim slučajevima je bilo teško utvrditi krivca jer je po nekoliko ljudi istovremeno skidalo salo sa teladi na traci poslije čega su se tako obrađena telad često razdvajala na razne strane pa bi se izgubio uobičajeni redosljed. «Pogledajte ovo! Vidite koliko je rasječen zec, a rekli smo da se naročito kod ovog kupca o tome mora strogo voditi računa. Sada samo zbog toga moramo čitavo tele prebaciti u nižu, jeftiniju kategoriju», ljutio se i dalje šef, ali krivac se nije javljao. Nakon dvominutne kritike i prekida posla svi su se vraćali na svoja radna mjesta, a onda počeli smijati. Jer kada bi došao baksuzni dan, smijeha bi bilo samo kada je nekome namijenjen da ga ponizi. Sada su smatrali kako su izigrali šefa time što niko nije priznao grešku. Smijeh bi prekinuo neko oponašajući šefa: «Pogledajte ovo! Vidite koliko je rasječen zec!» Ostali bi se na to ponovo grohotom nasmijali, a onda bi se neko opet našao da malo pecne: «Ja, da sam napravio grešku, ja bih se javio. Ovako smo svi krivi.» «Ma nemoj! Ti bi se javio? Kao da ti nikada ne pogriješiš, a nisam primijetio da si se kada javio.» «Pa tada nije niko ni pitao.» «Nije istina. Svi znamo da si ti bacio ispravno tele u kontejner za otpad umjesto bolesnog, a nisi se javio kad se to otkrilo. Uostalom, evo, sad šef pita za krivca, idi reci da si tad pogriješio!» Dan je proticao u tom tonu i svi su jedva čekali da idu kući. A tamo će možda nastaviti svađu sa ženom i na kraju sav bijes iskaliti na djeci jer se ona ne smiju mnogo suprotstavljati. Činilo se Doktoru da napetost kod većeg broja ljudi ima neke veze sa podnebljem, sa nekim pojavama u atmosferi, nečim nedokučivim, ali nije bio siguran u to. Nije znao zašto, ali je dobro znao da danas treba paziti i suzdržavati se što je moguće više da se i on ne posvađa s nekim. Kad su mu se počeli smijati nakon onog pada, htio je da im nešto ljutito kaže, ali se sjetio da je u pitanju baksuzni dan i pravio se jednostavno da ništa ne primjećuje oko sebe. Tako je tog dana izbjegao još veće stresove. Kao što je i obično činio poslije radnog vremena, i danas je odmah pohitao kući. Tek je prošlo podne i on požuri u krevet, što prije, dok sunce još nije prešlo na stranu odakle mu je spavaća soba. Dok sunce direktno ne upre svoje zrake u prozor, još se i moglo bar nekako spavati. Ali čim proviri, ni guste zavjese ni žaluzine ne pomažu mnogo. Jednostavno, svako dalje ležanje je mučenje i bolje je odmah ustati. Ova radna smjena mu je baš teško padala. Jedini period noći do jutra u kom se moglo spavati on je bio na poslu, zato se čitave te nedjelje osjećao umornim i neraspoloženim. Uspio je odspavati jedan sat u kom se naoblačilo, spustio pravi pljusak, ponovo izvedrilo i još jače zagrijalo, a da on ništa nije primijetio. Kada ga je vrućina potjerala sišao je u dnevnu sobu, još neoporavljen, lijeno tražeći nešto za pojesti. Nešto kasnije dođe kćerkica iz škole. «Halo!», pozdravljala je već sa vrata blistajući od djetinje sreće i nevinosti i pritrčala ocu da ga poljubi. «Hej, ljepotice! Stižeš i ti?!», prigrlio bi otac kćerku, a lice bi mu se iznenada raznježilo. “Sinoć mi nisi ispričao priču koju si obećao. Možeš li mi sad ispričati? Rekao si da se treba držati svojih obećanja.” “Istina je. Evo, da se odmah iskupim, ispričat ću ti jednu koju sigurno nisi čula.” “Kako znaš da nisam čula? Možda smo baš tu priču učili u školi?” “Niste sigurno. Ovu priču mi je pričala moja baka koja je svaki dan izmišljala priče samo za mene. Niko joj na svijetu nije bio ravan. Da sam samo znao zapisivati sve priče, mogao bih sada imati prelijepu knjigu za tebe. Ovako, po sjećanju ću ti ispričati jednu njenu pričicu o zečiću Dugouhanu.” “Baš da vidim jesam li je kad čula!” “Dakle, ovako: Zečić Dugouhan je bio veoma nesretan što su mu uši bile tako duge. Nikako mu nije bilo jasno što moraju biti tolike, kada bi isto čuo na njih i da su triput manje, a tada ga niko ne bi zvao Dugouhanom. Uzalud su ga ukućani ubjeđivali da je to normalno, da ima čak veoma lijepe uši. Kada bi mu bile triput manje, tek tada bi bio izvrgnut ruglu i ismijavanju. No, ništa nije pomagalo, zečić je i dalje bio očajan i počeo je smišljati kako da skrati uši. Ali, iznenada izli obližnja rijeka i poplavi sve okolo. Zečevi su ostali okruženi, na otočiću koji je bivao sve manji. Svi se zabrinuše, neki i preplašiše i počeše misliti samo kako živu glavu da izvuku. Tako i zečić prestade misliti na uši. U razmišljanju kako da se spasi, napravi jedan neoprezan korak, okliznu se i pade u vodu, a bujica ga ponese. Zadnjim snagama dohvati jednu granu, baš u posljednjem trenutku, i zadrža se u blizini obale. Ali više ništa nije mogao učiniti. Nije smio pustiti granu ni za trenutak, a na obalu se nije mogao izvući. Uzalud je otac pružao šapu da ga dohvati. Nedostajalo je sasvim malo, ali… A da otac pusti drvo za koje se držao i uđe dublje u vodu, i njega bi voda odnijela. Nije bilo vremena da se donese neki predmet koji bi pomogao, ili zove pomoć, jer zečić se mogao držati još samo koju sekundu. Onda se otac sjeti: «Brzo mi pruži uši!» Zečić okrenu glavu i pruži uši prema ocu. Ovaj ih sada lako dohvati i izvuče sina na sigurno. Od tada se zečić stalno hvali svojim dugim ušima.” “Baš je lijepa priča. Voljela bih da je ta baka još živa da meni priča priče”, pomalo tužno će djevojčica. “I meni nedostaje”, pridružio se Doktor ćerkinom razmišljanju. Za to vrijeme je gledao ćerku i razmišljao, uz blagi osmijeh koji je bio nekako sjetan. Razmišljao je Doktor ovako dok je gledao kćerku: «Eh, kako je sretna! Kako joj je smijeh bistar, kako joj se lice cakli. Tako sretan može biti samo onaj ko ne zna šta ga sve u životu čeka. Samo onaj ko još ne shvaća kakvim je zvijerima okružen, dok na kraju i sam ne postane okrutna zvijer. Zaista, kada bi dijete prije rođenja znalo šta ga u životu čeka, bi li u njemu i bilo volje za životom? Možda je i dobro da ne zna...» Zato bi se Doktoru na licu pojavili istovremeno i osmijeh i tuga. I on je nekada bio sretan. Upravo ovako, kao njegova sedmogodišnja kćerkica sada. I kasnije je bio pun entuzijazma, želje da uradi što više, čak i nemoguće, jer mu se činilo da ima toliko energije, a i potrebe da se postigne što više. A onda, tako iznenada, došao je taj prokleti rat. Sve je iz temelja izmijenio, sve postavio naopačke. Baš kada poče o tome razmišljati, otvoriše se naglo vrata, uđe žena koja se upravo vraćala s posla i umjesto pozdrava ljutito reče: «Pa ti sjediš i besposličariš, a nisi mogao unijeti već osušen veš nego si dopustio da pokisne! Ko zna kakvo će kasnije biti vrijeme i kada će se ponovo osušiti?! Kao da od juče živiš u Holandiji pa ne znaš kako su kiše česte.» «Dobar dan!», odgovori muž zajedljivo. Okrenu se i ode u WC da se sakrije i spriječi dalji razgovor koji bi mogao samo ponovo izrasti u svađu. Dakle, baksuzni dan još je trajao. Zato je ostao dugo u toaletu, sjedeći na WC šolji tek onako da može na miru razmišljati i bar odgoditi svađu. U posljednje vrijeme je to sve češće činio: čim bi htio izbjeći svađu ili se povući u samoću, on bi se sakrio u toalet. Jedino tu je bio siguran da ga niko neće uznemiravati. «Hajde, dokle ćeš biti u klozetu? Kad ću ja doći ne red?», opet se javi žena. «Evo, izlazim odmah!», odgovarao je Doktor razmišljajući: «Što ne uzeh onu kuću sa dva WC-a?! Tada mi se to činilo nepotrebnim, mislio sam da je bolje jedna soba više, ali sada vidim da sam radio u korist svoje štete. Sada više nemam mira ni ovdje!» Mimoiđoše se na vratima WC-a gotovo se i ne pogledavši nakon čega Doktor ne imade kuda nego da ide u dnevnu sobu. Znao je da će sada, kada uđe žena, ponovo buknuti svađa, a to ga je ubijalo do te mjere da je osjećao kako bi mogao eksplodirati. Zato odluči da prvi pruži ruku pomirenja. Ipak bi to bilo mnogo razumnije nego se svađati bez veze. I zaista, čim uđe žena on ustade i priđe joj, privivši je uz svoje tijelo: «Izvini! Zaista sam trebao unijeti taj veš! Ti se namučiš i opereš, ispeglaš, sve nam pripremiš, a ja nisam našao za shodno ni da ga pokupim, za što mi je bila potrebna minuta vremena.» «Ja! Stvarno si trebao pokupiti. Ali, šta je, tu je!», već je i ona bila pomirljivija. «Znaš, došao sam kroz glavni ulaz tako da nisam ni vidio veš. Da sam došao kroz dvorište, sigurno bih ga primijetio i pokupio. A onda sam legao spavati i nisam ni čuo da pada kiša.» «Izvini, i ja sam bila netaktična. Odmah sa vrata sam počela sa kritikom i ne znajući jesi li zaista i bio u prilici išta učiniti. Mogao si raditi prekovreno, kao što često biva, i doći samo nekoliko minuta prije mene pa zbog toga ne pokupiti veš, a ja bih se opet izvikala na tebe i ne pitajući te ništa. Znaš, danas sam imala težak dan. Svi su nešto nervozni, mrzovoljni...» «Šta, zar i kod tebe?!» «To je ludnica! Samo se svađaju pa tako i ja poprimim slično raspoloženje. A onda dođem kući pa sve nedaće na tebe prenesem.» «I kod mene je bilo slično. Ne znam koliko se već puta pitam ima li to veze sa promjenom vremena? Čini mi se da se baš u to vrijeme dešavaju takvi sukobi.» Atmosfera se ipak opusti. Malo kasnije izađoše u šetnju kroz divno šetalište napravljeno u staroj bukovoj šumi. Tamo je bilo mnogo svježije. Čulo se samo tiho treperenje lišća, koje se ipak pokretalo i pri ovako slabom dašku vjetra, i povremeno oglašavanje raznih vrsta ptica koje su spas od sparine našle u ovoj šumi. Šetnja im je baš godila. Vratiše se kući oporavljeni, čak vidno raspoloženi. Smijući se otvarali su kućna vrata, ali osjetiše kako ona za nešto zapeše tek što ih malo odškrinuše. «Šta je ovo? Da nije spao kaput sa vješalice ispred vrata?», promrmlja iznenađeno Doktor. Gurnu malo jače, a iznutra zapahnu zrak zasićen neprijatnim mirisom urina. Na podu u hodniku, neposredno ispred ulaznih vrata ležala je njihova starija kćerka na lokvi mokraće. Njena noga je bila zasmetala pri otvaranju vrata. «Uh, brigo moja prevelika, zar opet?!», zakuka majka. Teško im je bilo gledati kako im dijete propada potpuno se odavši drogi, a nisu umjeli naći načina da je izbave od te pošasti. Ovo Doktoru odjednom pokvari raspoloženje do te mjere da više ništa nije mogao ni reći ni učiniti. Samo prekorači preko tijela kćerke i ode u spavaću sobu na počinak. Važno je što prije leći, samo da se još nešto ne desi prije nego što prođe ovaj dan, jer se u njemu sigurno neće ništa lijepo dogoditi. A svakako mora poraniti, opet u pola četiri, pa bi bilo dobro i valjano se odmoriti.
Evo nekoliko pripovjedaka, za različite uzraste:
CRVIĆ I LISTIĆ
“Hajde, crviću, da se igramo!”, molio je mladi, zeleni listić, koji je svijet tek ugledao. “Ovdje je tako dosadno. Možeš samo gledati u oblake i sunce ili treperiti na vjetru i slušati razne šumove”, nastavljao je listić da moli. “Dobro, i meni se igra”, obradova se ponudi crvić, kao da je baš to čekao, pa nastavi: “Ali ja znam samo jednu igru, no mislim da će ti biti zanimljiva.” “Uh, baš sam radoznao! Eto, već si mi uljepšao dan! Brzo govori o kakvoj se igri radi, nestrpljiv sam!" “Vrlo jednostavna igrica. Ja ću ti napraviti oči da bolje vidiš. Prvo ti izbušim male rupice kao male okice. Onda veće, da vidiš još bolje. Pa ih proširujem, proširujem, proširujem…“ “Dosta! Dosta mi je te priče! I bez tvojih očiju sada vidim s kime imam posla. Bježi od mene, neću se s tobom igrati!"
NEPRIJATELJI
Nakon što je ulovio i pojeo nekoliko komaraca, stari žabac je ljenčario na omiljenom listu lokvanja. Ležeći na leđima sa zatvorenim očima sunčao je stomak na blagom suncu. Odjednom, začu neke tihe šumove od kojih mu se zaledi krv u žilama. Čim progleda, shvati da je došao trenutak koga se čitavog života plašio: sreo se oči u oči sa zmijom. Trže se na drugu stranu da pokuša pobjeći, ali na njegovo zaprepaštenje, sa te strane se roda obrušavala pravo na njega sa već poluotvorenim kljunom. U tom djeliću sekunde uspio je samo zatvoriti oči da na kraju života ne vidi ono što je najmanje želio vidjeti. Preda se, jer i jedan neprijatelj je bio dovoljan da mu dođe glave, a kamoli dva. Čekao je samo da se nađe ili u čvrstom rodinom kljunu ili strašnim zmijinim čeljustima. Svejedno mu je bilo strašno i jedno i drugo, i da je trebao birati, ne zna za što bi se odlučio. Ali, šta se to događa? Čuje neke šumove, neke čudne zvuke, a potom lepet krila koji se udaljavao. Sakupi snage da otvori oči, i vidje nevjerovatan prizor: roda je letjela put oblaka, a u kljunu joj se bespomoćno vrtjela zmija. Žabac odahnu i tek za sebe kaza:
"Ko bi mogao i pomisliti da je nekada bolje imati dva neprijatelja nego samo jednoga?!"
NARANDŽA
U to poslijeratno vrijeme bilo je svakakvih nestašica. Nedostajale su i osnovne stvari bez kojih je sada teško i zamisliti normalan život, a kamoli sitnice poput šampona, voća i slično. U mnogim selima ljudi su tek čuli da postoji tamo neka struja koja umjesto njih može svašta raditi, ali mnogi u to još nisu vjerovali. I kada su ih svećenici u to uvjeravali neki su još sumnjičavo vrtjeli glavama, mada su njima vjerovali više nego drugima. Da ponekad nije imalo šta da se jede, nije bilo veliko iznenađenje. Kruh su mnogi jeli samo za praznike i to je smatrano velikom poslasticom. Uglavnom se dobivala po jedna kriška pa ako je još bilo masti da se pomasti i po tome pospe malo mljevene paprike i sitno isjeckanog crvenog luka, ta se gozba pamtila danima i prepričavala kao posebno značajan događaj. Voća je bilo samo u sezoni i u manjim količinama, koliko je ko imao u voćnjaku. I brižljivo je čuvano da ga djeca ne ne pokradu još kao sasvim zeleno. Zamalo pa su ga počinjali jesti čim sa njega cvat opadne, onako gorko. A onda smo čuli da postoji i neko drugo voće, južno, koje i ne liči na ove naše jabuke, kruške, šljive, dunje... Jednom kad sam se razbolio i danima ležao u krevetu sa visokom temperaturom, doktor je bio predaleko i njemu se bez prijeke potrebe nije išlo, dobio sam, zamislite, narandžu! Prije toga sam čuo da postoji takva voćka ali nisam znao kako izgleda. Ni sada ne bih znao da mi tata ne reče da je to ta narandža, da je veoma ukusna, trebam je samo pojesti i od toga ću ozdraviti. Iako sam bio potpuno malaksao, nekako živnuh, čak se i pridigoh i sjedoh na krevet da bih što bolje vidio, opipao i omirisao tu neobičnu voćku. U meni se i pored bolesti javi želja da isprobam to čudo od voća ali se sjetih da, ako je pojedem, neću moći više da je dodirujem, gledam, mirišem... A mirisala je ljepše nego bilo šta na svijetu! To je bio takav miris kakvog do tada nisam mogao ni zamisliti! I strahovito me vuklo da je otvorim ali sam se opet sjetio da imam samo jednu i šta ću kada je pojedem? Kako ću se pohvaliti drugovima kada mi dođu u posjetu šta imam, na koji način im objasniti kako to čarobno izgleda jer ja ne znam tako lijepih riječi kojima bih to mogao dočarati!? Čas sam mirisao čas pipkao narandžu ali je načinjao nisam. Tata me malo gledao pa ponovio da je trebam pojesti i da će mi odmah biti bolje. „A je li ovo jedina ili ih ima još?“, konačno sam upitao tatu. On samo sleže ramenima, kao da nešto proguta, i reče: „I do nje smo jedva došli! Poslao nam je jedan gospodin iz velikog grada, za lijeka!“ Osjetih se pomalo postiđenim što sam tako nešto i pitao, u tim prilikama i ovo je bilo previše. U meni želja da osjetim i taj okus ipak nadjača želju da zadržim narandžu i ja zagrizoh prvi zalogaj. Malo sam prevrtao po ustima ne želeći sam sebi priznati da ukus nije onakav kakvim sam ga očekivao. Bilo je tu i nečeg divnog, do tada nepoznatog, ali i gorčine. Onda se tata, vidjevši izraz moga lica, sjeti: „Čekaj!“, reče. „Onaj gospodin je rekao da se kora ne jede! Prvo se nekako oguli!“ Tata uze narandžu pa sad on poče da je prevrće i zagleda i jedva nekako zaključi na koji način se može oguliti, što i učini. E, sad kad sam probao jesti, to je bio doživljaj! Tako nešto zaista do tada nisam jeo! Bio je to ukus koji se čitavog života pamti! Najveća poslastica koju sam u životu pojeo! A tata je kradom lizao prste kojima je gulio narandžu i tek sam kasnije shvatio da ni on nikada nije probao to voće i ljutio sam se na sebe što i njemu nisam bar jednu krišku ponudio. Učini mi se kao da se malo bolje osjećam nakon što sam pojeo narandžu, a sutradan se malo i pridigoh. Ubrzo sam sasvim ozdravio ali ni sada ne znam da li zbog narandže ili nečeg drugog. Znam samo da sam dugo čuvao koru od te narandže koja je, i kada se osušila, tako lijepo mirisala. A sjemenke, koje sam posadio pored ruzmarina kako bih i ja nekada mogao imati takvo stablo, nikada nisu isklijale. Kasnije se i kod nas moglo kupiti južno voće, prvo u manjim količinama i za dosta novca, a kasnije sasvim normalno. Ali nikada više nije bilo tako ukusno. Nikada!
ŠERPA
Kakvih se sve igara kao djeca nismo igrali! Pravi užitak je bio igrati se, recimo, kolesa! Igra se sastojala u sljedećem: stari obruč od istrule kace bi se pomoću šipke, komada drveta ili specijalno savijene deblje žice gurao pored ili ispred sebe tako da se kotrlja. Trebalo je dosta vještine da obruč ne padne, naročito kada smo se utrkivali ko će prije stići do postavljenog cilja, svakako, sa tim obručem koji smo zvali kolesom. Podrazumijeva se da ni loptu nismo mogli zaobići. I to nam je bila jedna od najomiljenijih igračaka, a pravili smo ih od krpa pa bi se vrlo brzo pohabale. U proljeće, kada stoka mijenja dlaku, stariji su nam pravili male, tvrde loptice od uvaljane goveđe dlake. Ali moja generacija je imala sreću da doživi da se igra sa pravim loptama koje su se već tada stidljivo pojavljivale. Samo prve prave gumene lopte nisu dugo mogle izdržati onako čitave, skakutave. Vrlo brzo bi pogodile neki od mnoštva eksera koji su virili svuda iz tarabe i čekali na svoj trenutak da i oni isprobaju tu čarobnu, okruglu igračku. Poslije toga bi se lopta smanjila i ne bi više odskakala od zemlje ali smo se mi i dalje igrali sve dok se ne bi sasvim raspala. Samo ta igra nije bila nimalo bezopasna! Nije tada nikome ni padalo na pamet da loptu šutne u obući, koja je bila skupa niti je bilo sportske obuće. Nije bilo ni pravih igrališta nego se igralo gdje se stigne pa se vrlo često dešavalo da se umjesto lopte udari po kamenu, cigli, ogradi i slično i da se na prašnjavoj nozi samo pojavi pukotina iz koje curi krv. To je značilo da tom igraču u narednih nekoliko dana predstoji da se igra neke druge igre. U takvim slučajevima bi se obično igrali topova koje smo pravili od blata, vajali razne životinje, pravili puške od site i igrali se rata, pravili svirale od vrbove kore, ljuljali se na vrbovim granama, kupili jaja iz ptičjih gnijezda i svašta drugo što nam je padalo na pamet. Ipak, jedna igra se izdvajala i u to vrijeme bila najvažnija. Bila je to vožnja šerpi po prašnjavim sokacima. A u čemu se sastojala ova igra? Pa jednostavno, kanapom se zaveže šerpa i vuče za sobom. A u nju se natovare razni sadržaji, najčešće: prašina sa puta, pijesak, šljunak ili zemlja, i prevozi na drugo mjesto na gomilu. Bilo je važno što veću gomilu napraviti. Kada smo onako bosonogi trčali po toplom, debelom sloju prašine po putu, vukući još i šerpe za sobom, za nama su se dizali oblaci prašine na koje smo bili posebno ponosni. Onaj ko bi brže išao napravio bi veći oblak pa se igra pretvarala u pravu jurnjavu na ljetnoj vrućini na kojoj se prašina brzo lijepila na oznojena tijela pa su nakon nekog vremena samo oči i zubi imali svoju prirodnu boju. Ali, nije tada lako bilo imati šerpu! Posuđe je bilo skupo za to vrijeme kada su mnogi još jeli drvenim kašikama iz drvenih zdjela. Zato je doći do dobre šerpe bila prava sreća. Upotrebljavane su u domaćinstvu dokle god su se mogle krpati i dok se na njima boja razaznavala. Tek malo kasnije su neki imućniji ljudi počeli bacati šerpe sa tek ponekom rupicom na dnu, što je nas veoma obradovalo. Onaj ko bi imao dobru šerpu, a to znači što veću da se u nju može više natovariti, što čitaviju da puno tereta ne iscuri do cilja, i da ima bar još jednu očuvanu dršku za koju se može zavezati kanap, bio je glavni u društvu. Oko njega su se svi vrtjeli ne bi li dobili bar na trenutak njegovu šerpu da je provozaju, a i djevojčice su ga sa divljenjem gledale i nastojale se naći u njegovoj blizini. A kako i ne bi kada je njegova gomila, zahvaljujući navedenim prednostima, uvijek brže rasla od ostalih! Prirodno, i u meni se javila želja da jednom imam najbolju šerpu i time izborim sve pomenute povlastice. Ali kako to ostvariti? Kupovina nije dolazila u obzir, toliko novaca nije imala ni većina odraslih. Pogledao sam u kući naše, imali smo dvije šerpe, da vidim može li se tu šta naći. Jedna je bila sasvim mala a druga bi mogla valjati samo je bila još nova, tek na dva mjesta malo oštećena. Eh, ta će se još dugo upotrebljavati, a meni se žurilo jer sam primijetio da se moja komšinica, do koje mi je bilo veoma stalo, sve više vrzma oko onog sa najboljom šerpom. Dakle, slučaj je bio hitan, morao sam nešto brzo smisliti. Onda sam se sjetio: namjerno ću ispustiti šerpu na beton da se što više ošteti i da ne bude više za kućnu upotrebu. I baš kada sam htio to učiniti pomislio sam na batine koje me čekaju i predomislio se. Tako tog dana ništa spasonosno ne smislih. Sutradan je bila slava kod moje tetke i svi smo se ukućani svečano obukli, sjeli u zaprežna kola i uputili u njeno selo. Ta tetka je posebno mene voljela i uvijek me hvalila kako sam dobar, najbolji od braće i sestara. I ovoga puta me ljubazno dočekala i gotovo sa vrata mi dala pola kocke šećera, što je tada bila najveća poslastica. I dok smo se još smještali ja sam već primijetio veliku šerpu na peći. Odmah sam pomislio kako bi mi baš ta odgovarala jer je bila veća od svih koje su imali moji drugovi. A i tetka se odmah počela hvaliti ženama kako je kupila šerpu u kojoj se još krčkala sarma. Nedavno su dobro prodali kravu pa je doteklo novaca i za šerpu koja jeste skupa ali i vrijedi. „Ne bih je dala ni za što na svijetu!“, željela je što ubjedljivija biti tetka. „A kako i ne bi bila tako ponosna!“, razmišljao sam ja. „Da imam i ja tako što i ja bih se ponosio!“ Tog cijelog dana malo sam se igrao sa rođacima sa kojima se već dugo nisam vidio samo sam se vrtio tetki oko nogu gledajući krišom šerpu i razmišljajući kako da je se domognem. Razmišljao sam da je kao slučajno zakačim tako da padne i ošteti se ali nisam bio siguran da će to biti dovoljno i da će je tetka poslije toga rashodovati. I navući ću gnjev na sebe. Jest da nije običaj da se na goste ljuti ali u pitanju je velika vrijednost. Trebalo je nešto bolje smisliti. Dok sam dalje razmišljao gledao sam šta tetka radi, nadajući se da će iskrsnuti neki spasonosni trenutak. Moja željena šerpa je konačno bila prazna i oprana stajala na stolu. Prava ljepotica! Odlučim pitati tetku da malo uznem šerpu i pogledam je, a onda ispustim na beton. Ali, ona kao da je čitala moje misli, dajući mi je reče: „Evo, samo pazi da je ne ispustiš, to mi je najvažnija stvar u kući!„ Skroz me obeshrabri time, jer kako baš sada uraditi ono na što me upozorila da ne činim!? Pa nisam toliki idiot! Ne, to više ne dolazi u obzir, taj plan propada. Ali šta sad? I odjednom mi sinu: mogao bi to neko drugi učiniti umjesto mene! Ali ko? Pa, najbolje bi bilo da to bude tetka sama. Gledao sam pažljivo svaki njen pokret i napravio plan. Tiho, da ona ne čuje, stavio sam šerpu na sto pored nje, malo iza, i dovoljno daleko se izmakao. Čekao sam, a onda neko konačno pozva tetku. Ona se naglo okrenu i laktom udari baš u šerpu koja uz veliku buku pade na betonski pod i otkotrlja se sve do zida u koji udari i tu se zaustavi. Tetka se prvo uhvati za lakat koji je zaboli, a onda za glavu zbog šerpe i poče kukati zbog štete koju je napravila. „Pa što je tu ostavi!?„, viknu na mene, a ja tek sada postah svjestan da sam dobro zabrljao i briznuh u plač. Moja dobra tetka spusti glas pa poče u svojoj muci da me tješi govoreći kako nisam ja kriv nego ona što nije dovoljno pazila. A ja sam dobro znao ko je pravi krivac! Ali tetka se brzo pribra, uze onu šerpu, razgleda je i reče: „Dobro je, moći će se još koristiti, tek je na nekoliko mjesta oštećena!„ Ja odjednom prestadoh plakati. Šta sad? Napravio sam džaba štetu i tetki zadao toliko brige, a sebi nisam pomogao! Počeh se ljutiti na samoga sebe. Lupa se čula i u susjednoj prostoriji odakle se začas pojavi nekoliko žena da vide šta se to desilo. Tetka im ispriča kako je svojom nepažnjom oštetila novu šerpu, a mene i ne pomenu. Tješila se time da će se ipak moći još upotrebljavati. Međutim, druga tetka joj ispriča kako je od jednog školovanog čovjeka čula da je opasno po zdravlje pripremati hranu u oštećenim posudama i da je najbolje da tu šerpu baci. U meni se opet pojavi tračak nade ali tetka razmisli pa reče da joj svakako treba posuda iz koje će pojiti živad. Ja opet samo duboko uzdahnem i vidim kako se svi moji planovi ruše. Kad iznenada tetka reče: „Pa, ako je opasno za čovjeka opasno je i za živinu, i to su božja stvorenja. Ipak ću ja nju baciti!“ „Ne, tetka ne bacaj je, daj je meni!“, uzviknem uzbuđeno ja. Ona me nekako sumnjičavo pogleda pa će: „Uzmi, neka ti bude, svakako sam te neopravdano izgrdila pa da se bar malo iskupim!“ Nisam imao vremena ni da se zastidim nego sam ščepao šerpu i nisam je ispuštao iz ruku dok nismo došli kući, da je, ne daj Bože, ne bih zaboravio. Narednih dana, nije potrebno ni naglašavati, bio sam glavni! Sve se oko mene vrtjelo pa čak i moja komšinica. Ali ja nikako nisam bio spokojan jer me kopkala savjest. Kad god bih uzeo onu šerpu ja sam se sjetio svoje dobre tetke i njenog truda koji je uložila da dođe do te šerpe koju sam ja tako drsko uništio. Nakon nekoliko dana poklonio sam šerpu jednom prijatelju i više se te igre nikada nisam igrao, a da niko nije znao zbog čega. Mnogo godina kasnije, kad god sam vidio djecu da se igraju šerpi ja sam se sjetio svoje krivice i kad god sam vidio tetku mislio sam kako ona zna da sam ja krivac, samo se pretvara da to ne zna i prividno je sa mnom tako ljubazna. Vrijeme je prolazilo, a ja sam odrastao i konačno postao svoj čovjek. Završio sam školu, dobio dobar posao i konačno, prvu platu. Odmah sam odvojio skoro pola plate i kupio tada najljepšu i najskuplju garnituru šerpi svojoj tetki. Nisam ni odlazio kući nego prvo njoj da joj se izvinim i namirim štetu. Tek tada sam se otarasio tereta krivice.
ČOVJEK I KONJ
Marko je bio jedini mlinar ne smo u tom selu nego čitavoj okolini pa su svi kod njega dovozili i mljeli žito. On je za usluge uzimao ušur, a od ušura se moglo itekako lijepo živjeti. I zaista se može reći da je mlinar Marko uživao sve blagodeti života: radio je ono što je volio, posla je uvijek bilo dovoljno, a zarada kakva se samo poželjeti može. Stalno se sretao sa ljudima pa su ga znali gotovo svi mještani njegovog i okolnih sela. Zdravlje ga je dobro služilo, a i kod kuće je bio zadovoljan jer je imao ženu sa kojom se lijepo slagao i djecu sa kojom se imao razloga ponositi. Zato je Marko redovno, kada je išao na posao i nazad, veselo pjevušio sjedeći u zaprežnim kolima i vozeći meljavu. Nikada nije tjerao svog omiljenog konja Dorata da pretjerano žuri.
Trajalo je to tako sve dok se žena nije razboljela od neke teške bolesti i ubrzo umrla. Nedugo zatim djeca su se razišla, otišla u veliki grad jer u njihovom selu nije bilo posla za visokoobrazovane ljude kakvi su bili oni. Sa svojih četrdeset i osam godina mlinar se osjećao starim za novi početak ali ipak još mladim da bi se potpuno predao. Ostao je sam i jedino društvo kada nije bio na poslu bio mu je njegov konj Dorat. Kada mu je bilo dosadno, kada nije imao s kime da priča, odlazio je u štalu kod Dorata i njemu pričao šta mu je na duši i činilo mu se kako ga konj razumije. Tako mu je konj pomogao da lakše podnese taj period samoće, on mu je tada bio jedini čvrst oslonac u životu. A kada se mlinar počeo češće viđati sa jednom udovicom u susjedstvu, u njegovim očima je ponovo zaiskrila volja za životom. Kad god je tjerao svoju zapregu sa meljavom pored njene kuće, Dorata je malo brže potjerao, malo čvršće uzde u ruke uzeo, oštrije na konja podviknuo kako bi mu glas i udovica mogla čuti i mahnuti kroz prozor. I tako, svakog jutra mlinar bi ulazio u štalu, pomilovao svoga Dorata uz pregršt toplih riječi, upregao ga u kola i krenuo od kuće do kuće tovariti meljavu i voziti do mlina. Dorat se najviše radovao kada su navraćali do udovice jer je tu gazda najduže ostajao, a on bi, dok je čekao, uvijek dobijao čitav navilak sijena. Mlinar je tu obavezno pio kafu i nipošto nije pristajao obećati udovici da će bar sada uzeti ušur za uslugu, jer za nju je radio bez naknade. Naprotiv, ubjeđivao ju je kako je ona ta koja bi trebala naplaćivati jer ga uvijek tako lijepo dočeka i ugosti. Ona ga je blago korila ali je bila zadovoljna što on ostaje pri ranijojo odluci. Kada su dolazili do mlina Dorat je ostajao vezan za kola pod nadstrešnicom pripremljenom za tu svrhu i sve vrijeme grickao zrnevlje kukuruza i nešto sijena, a mlinar je povremeno izlazio iz mlina da ga napoji, ako je hladno da ga pokrije ili tek popravi pokrivač koji je od ranije bio na konju i obavezno kaže po neku lijepu riječ koja je Doratovim ušima tako godila! Dorat je bio zadovoljan gazdom. Osjećao je da ga on poštuje, čak da ga voli. Imao je uvijek hranu i vodu na vrijeme, urednu štalu, a ne previše posla. Njegova obaveza je bila samo da ujutro do mlina odveze žito da se samelje i pred veče vrati brašno. Sve ostalo vrijeme bio je slobodan, mogao se odmarati i razmišljati do mile volje. Nekako baš kada mu je postajalo dosadno dolazio bi mlinar i nešto mu pričao, a Dorat je to uvijek razumijevao kako je njemu odgovralo i u znak zahvalnosti samo tiho rzao, klimao glavom i u nekom pogodnom trenutku blago liznuo gazdinu ruku. Jedino što je Doratu smetalo bilo je to što je mlinar uvijek negdje oko udovičine kuće počinjao da viče na njega, potpuno nepotrebno, da oštrije zateže uzde, a ponekad, vjerujte, znao je i bič da zafijuče! To je bilo suvišno jer je on i bez toga besprijekorno slušao. Zato se na trenutak konj i naljuti na svog gospodara pa iz inata malo uspori, ili se oštro ritne zadnjim nogama. Ali to je brzo prolazilo. Ljutnja je potpuno nestajala kada su nailazili pored štale u kojoj je živjela kobila Dora pored koje je on uvijek tako živahno počeo poskakivati i njištati, a kobila, ako je bila u štali, obavezno mu je odgovarala. I mlinar Marko je to dobro razumio i nije se ljutio na svog Dorata. Naprotiv, nastojao je da i kada nije bilo neophodno prođu baš pored te štale kako bi omogućio srcu svog ljubimca da malo brže, jače zakuca. Ne tako često, ali i to se dešavalo, da se mlinar napije toliko da se jedva u kola mogao popeti, gdje bi odmah zaspao. Dorat je tada sam išao do kuće pazeći da što ne pogriješi, a naročito da ne ide putem pored udovičine kuće jer je znao da mlinar ne voli da ga ona vidi pijanog. I dovozio bi svog gazdu tačno do kućnih vrata gdje bi stajao i njištao dok ga ne probudi. Mlinar bi potom odmah isprezao konja i uvodio u štalu pa bez obzira koliko je pijan bio nikada nije zaboravio prvo smjestiti konja, nahraniti ga i napojiti, a tek onda ići na spavanje. Trajala je godinama ta idila između čovjeka i konja. A kada je iznenada i udovica umrla, mlinar Marko je postajao sve povučeniji i nervozniji. Počeo se ljutiti za neke sitnice na koje bi se nekada samo nasmijao. Još neko vrijeme je vrijedno radio, a onda sve manje, a pio sve više. Počeo je i na Dorata da se ljuti češće i za sve sitnije prekršaje, a nerijetko i bez ikakvog nadzora. Kad god je bio ljut, a nije imao na kome iskaliti svoj bijes, tu je bio Dorat! Više nije htio ni da ide onim putem pored Dorine štale, što je Doratu posebno teško padalo. Čak nije ni znao kada je gazda prodao kobilu u drugo selo. Primjetio je samo da ona više ne odgovara na njegovo oglašavanje kada je kasnije, iako dosta rijetko, prolazio toliko željenim putem. Ispočetka je mislio da se ona ljuti što on sada tako rijetko prolazi pored njene štale ali je ubrzo shvatio da je i njih zadesila sudbina koja tako često stiže taj rod. I Dorat je nakon toga postao tužan i bezvoljan. Počeo se i on ljutiti na mlinara ali na svoj način. Kad god se ljutio on je samo jače povukao kola, zapeo da bolje radi, a u njegovim krupnim konjskim očima zacaklile bi se suze. Tako je to trajalo dugo, konj i mlinar su se sve manje slagali, a sve više vremena provodili zajedno jer ni jedan ni drugi nisu imali nikoga drugog. Mlinar je postepeno potpuno prestao raditi u mlinu ali bi još uvijek, po navici, uprezao konja i provozao se selom. Jednoga dana baš nakon što se silno izvikao na konja, čak ga nekoliko puta i bičem udario, mlinar je zaustavio kola i došao pred konja da mu tu, pravo u lice, još svašta kaže, da ga izgrdi kao nikad! Konj je samo poslušno stao i slušao grdne psovke i omalovažavanja. Odjednom mlinar primijeti kako iz Doratovog oka kliznu jedna krupna, bistra suza. On još nikada nije ni čuo, a kamoli vidio da konj plače. Još nešto promrmlja, sjede u kola, potjera konja i zamisli se. Prvi puta poče razmišljati o svom odnosu prema konju. Nije ni primijetio u tom razmišljanju kada je stigao kući. A i Dorat je samo stao i nije htio njištati i ometati gospodara u razmišljanju, naslućujući o čemu on to razmišlja. Te večeri mlinar je po prvi puta ostao do kasno u noć pričajući nešto konju što ovaj nije razumio, toliko dugo dok se nije umorio i zaspao ispred njega u jaslama. Dorat je na njega navukao čitav navilak snijega da se ne prehladi. Ujutro, kad se probudio, dočeka ga veselo Doratovo rzanje. Mlinar ga potapša po vratu, pomilova onako nježno kako već odavno nije, i tek sad se poče izvinjavati zbog svojih ranijih grubosti. Obeća mu da će ubuduće biti pažljiv, da mu nikada ni jednu grubu riječ neće uputiti. A konj, kao da je baš sve razumio! I primijeti stari mlinar da se konju ponovo ovlažiše oči ali ne od tuge! Tad je shvatio da mu je sve oprošteno, još jednom zagrli konja, a u tom trenutku se zacakliše i njegove oči. Sljedećeg dana nabavio je mlinar Marko jedna manja kola, zapregu napravljenu od lakog materijala, kako bi bila što lakša za vuču, jer ni Dorat više nije bio tako mlad. Potom odoše pravo u ono selo u koje je prodana Dora, gdje je i nađoše. Mlinar je kupi ne pitajući za cijenu, upreže zajedno sa Doratom i odvede u svoju štalu. Nekoliko dana je dolazio samo da ih napoji i nahrani, progovori po koju riječ, nakon čega ih je ostavljao ponovo da se napričaju do mile volje. Nakon nekoliko dana ih je upregao zajedno i provozao se selom. Od tada su tako svakodnevno prolazili selom svi ponosni, konji zato što imaju tako dobrog gazdu, a on zato što ima najbolje konje. Dani su prolazili, a stari mlinar i njegov Dorat bili su ponovo sretni. A jednog dana ostarjeli Dorat posrnu i pade. Njegovu glavu na ruke dočeka najbolji prijatelj, mlinar. Posljednji puta vidje u njegovom oku suzu u kojoj su se mogli razaznati i sreća i zahvalnost, a na licu mu se još nekoliko trenutaka čak razaznavao osmijeh. Sa tim osmijehom na licu ugasio se i život ove plemenite životinje. Nedugo potom, da li od tuge ili starosti, preminu i vijerna mu saputnica Dora, a mlinar im priredi veličanstvenu sahranu kakva se ne pamti u čitavoj okolini ni za ljudski rod, a kamoli za životinje.
Kada je nakon nekog vremena i mlinar umro od starosti na njegovoj sahrani mještani govoriše o njemu ali naročito o njegovom odnosu prema Doratu. Na njihovom su se primjeru uvjerili koliko odnos između čovjeka i životinje može biti prijateljski i pokušavali su da ih oponašaju. I zato nigdje u svijetu sada ne postoje tako dobri odnosi među ljudima i životinjama kao u tom selu! U znak zahvalnosti i poštovanja prema starom mlinaru i njegovom konju, mještani glavnu ulicu i školu nazvaše njihovim imenom.
RIJEČI
„Tako je dosadno, šta da radim!?“, vrpoljio se na svom prijestolju poglavica Zečko, najmudrija glava čitavog tog zečijeg sela. Već dugo se ništa neobično nije dešavalo pa je poglavica samo bezvoljno sjedio, zijevao, pokatkad prošetao odajama grickajući lijeno mrkvu, ali to sve nije pružalo nikakva uzbuđenja. Razmišljao je: šta učiniti da se već jednom nešto desi, jer mu se činilo da nije samo njemu dosadno nego čitavom selu. „Sjetio sam se! Ura, sjetio sam se! Konačno sam se sjetio!“, odjednom je počeo vikati. „Glasniče, brzo zovi čitavo selo na okup! I odrasle, i djecu, muške i ženske, sve od reda, stvar je vrlo ozbiljna i hitna!“ „Hitam, evo letim!“, zbunjeno je već u trku zamuckivao glasnik, videći samo da se o nečemu veoma važnom radi kada je mudri poglavica tako uzbuđen. Uskoro se okupilo čitavo zečije selo. Svi su bili zadihani, oznojeni, a pomalo i preplašeni jer nisu znali šta je toliko važno pa ih njihov poglavica na takav način poziva. A i on je izgledao nekako ozbiljno zagonetan pa nisu mogli zaključiti šta se iza svega krije. Kada se svi smjestiše i umiriše, poglavica ozbiljnim glasom poče: „Cijenjeni moji mještani, već dugo razmišljam kako da nam pomognem, da nam život učinim boljim, jer zato ste me izabrali za poglavicu. Je li tako? „Tako je, mudri poglavico Zečko!“, odgovarali su svi u glas. „Da vas obradujem i odmah kažem da sam konačno nešto veoma mudro smislio!“ „Bravo, poglavico, ti si najpametniji!“, sada već sa olakšanjem uzviknuše prisutni, a na licima im se pojavi vedar, radoznao izraz. „Pa, da vam kažem u čemu je stvar! Vi dobro znate da smo mi, zečevi, dobri, a naročito u našem selu.“ „To je istina!“, složiše se svi uglas. „Ali neke životinje nisu! Sjetite se samo vuka!“ Na pominjanje ove strašne riječi svi se uznemiriše i počeše osvrtati oko sebe. Mudri poglavica je i očekivao baš takvu reakciju, pa zadovoljan nastavi: „Vidim da se užasavate i same riječi. A kada kažete riječ zec, niko se ne plaši. Neki se na nju i ne osvrću, neki nasmiju, a neki, bogme, i obliznu!“ „Uh!“, samo uzdahnuše prisutni. „E, tome je došao kraj! Od sada ćemo mi vukove zvati zečevima pa ih se neće niko plašiti, jer ko se još plaši zeca!? Vukovi ima da puknu od bijesa kada vide da ih se ne bojimo!“ „Bravo, mudri poglavico!“, osjeti se silno olakšanje i svima se ponovo vrati osmijeh na lice. „Ali to nije sve! Odlučio sam još i da se mi zovemo vukovima. Tako, umjesto da se mi bojimo vukova, oni će umirati od straha pred nama!“ „Bravo, bravo, poglavice Zečko, za ovo ti svaka čast!“, u erupciji oduševljenja je klicala masa. „Pardon, ja više nisam poglavica Zečko, nego Vučko!“, odmah ih je ispravio poglavica. „Vučko, Vučko!“, sve je ječalo od povika, a poglavica je nakon dugo vremena osjetio da je istinski sretan. Vrijeme je prolazilo i zečevi u tom selu su se lako navikavali na nove riječi. U početku bi neko i pogriješio pa zeca nazvao zecom, a vuka vukom ali ga je po nekoliko glasova istovremeno ispravljalo. Zato za samo nekoliko dana svi u potpunosti prihvatiše nove riječi. To postade već nekako normalno i poglavici poče postajati opet dosadno jer su dani pomalo ličili na one ranije. Zato uputi poziv poglavici susjednog sela da pošalje svoju delegaciju kojoj je mislio predložiti da isto učine sa zamjenom riječi. Već je zamišljao kako mu se počinju diviti i u okolnim selima, pa još šire, a na kraju i u čitavom zečijem svijetu. Za par dana stiže telegram iz susjednog sela sa oznakom „Hitno!“ u kom je pisalo: „Ka vašem selu ide desetak vukova!“ Poglavica se obradova, posebno kada je vidio da je telegram hitan jer je mislio da se u selo uputila hitno nestrpljiva delegacija zečeva da čuje njegove mudre misli. Naredi da se selo uljepša i pripremi odgovarajući doček za drage goste. Još nisu pripreme ni započele kako treba, kad se oko zečijeg sela začu zavijanje vukova. Poglavica se tek tada sjeti da se telegram odnosio na vukove, prave pravcate, i poče vikati, naređujući da se izvrši hitna evakuacija sela jer dolaze vukovi. „Pa to su naši prijatelji!“, čudili su se ostali zečevi poglavičinoj panici. „Ama nisu, ovo su pravi vukovi, oni opasni! Od sada mi smo opet zečevi, a oni su vukovi!“ Nastade prava pometnja u redovima zečeva, i dok se malo pribraše, vukovi su već upali u selo i uzimali svoj krvavi danak. Zečevi ne imadoše kuda pobjeći, bilo je prekasno - i čitavo selo zajedno sa svojim mudrim poglavicom strada. A riječi? Riječi ostaše onakve kakve su bile i prije ove avanture!
LOVAC I ZEKO
Jos po mraku zeko, preko polja zuri. Mora hitno stici, zato leti, juri. Bolestan mu sincic, i zbog toga mora jos prije svanuca pronaci doktora. Mada je zabrinut za svoga osnovca, ipak budno pazi da ne sretne lovca. Prehladjen je, ali ne smije da kise. Kraj lovceve kuce cak necujno dise. Ali lovcu Brki spavati se ne da. Kradom ovog zeku, briznog tatu gleda. Ceska se po glavi, pa u sebi veli: “Bolesnom djetetu svako pomoc zeli. I odjednom posta zabrinut i on, te umjesto puske uze telefon. Prijatelja zove svoga on, doktora: “Dodji brzo amo, pomoci se mora. Ne ljuti se sto te tako rano budim. I ja se pomoci bolesniku trudim. Jedno nevinasce u krevetu lezi, bolesno, a vani vjetar, zima, snijezi…” “Razumijem”, veli prijatelj mu tad. “Evo, prezem konje, krecem odmah, sad. Kad je u pitanju zdravlje kog djeteta, idem, ako treba, cak i na kraj svijeta. Bas si me prepao, noge mi se tresu! Brzo mi govori tog malca adresu.” “On je ispod bukve, na uscu potoka, iza kupusista na dva do tri skoka. Tamo je sa mamom, loga im je tamo. Moji psi i ja se s njima dobro znamo.” “To je onda zeko?! Da li dobro cujem?! Vlastitim usima prosto ne vjerujem! Gdje to jos postoji da je lovac neki pomogao makar i bolesnom zeki?!” “Sad o tom ne pitaj, nego brze kreci! Ja se ne radujem zecijoj nesreci. I on svoju djecu kao i mi voli. Eno, zecica se stalno Bogu moli. Za zdravlje djeteta i za srecu tati, da se sa doktorom sretno kuci vrati.” “Prijatelju dragi, kad god treba, zovi! Ali, ja te molim, zeceve ne lovi! Kad vec kazes kako i on voli djecu, hajde pa pomozi tome dobrom zecu. Dangube i price odmah sad se prodji, pa zecijoj logi iz tih stopa podji. Bas sam cuo vuka jednog opakoga, da se raspituje gdje je zecja loga. Sigurno je zamku pripremio neku, da ulovi naseg prijatelja zeku.” “Dobro kazes! Sada je najveca mi zelja, da u zeki steknem pravog prijatelja. Evo, s puskom hitam i branit cu zeca. Sretna ce zbog toga bit i moja djeca.” I koliko brzo nosise ga noge, jurio je lovac do zecije loge. Kad tamo – vuk logi vec primice njusku. Al brzo pobjeze kada vidje pusku. Stize i zec tata, sa doktorom hita, i za zdravlje sina vec sa vrata pita. A sto treba cinit, to je doktor znao: Zecicu je odmah sok od mrkve dao. Od kupusnog lista obloge mu stavlja, i zekino zdravlje vidno se popravlja. Lagano ustaje, cak se pri tom smjeska. Proviruje vani, pravio bi snjeska. Presretni su zato i mama i tata, pa grle doktora ko rodjenog brata. A vani je hladno. Snijezi, vjetar duva… Samo lovac Brko s puskom strazu cuva.
STARAČKA LJUBAV
Voli te jedna kosa sijeda, i ruke stare, slabašne dvije. Vole te oči kratkovide i srce koje umorno bije.
Vole te usne drhtave, blijede, i glas promukli što priča svima da mu je starost čarobno lijepa zato što tebe kraj sebe ima.
Voli te svaki pokret spori te sjene što osta od čovjeka, što hrabro i smrti u oči gleda, jer je sa tobom skupa čeka.
Voli te tijelo trošno, staro, cijelog života voli te vjerno. Voli te iskreno, pažljivo, nježno, voli te, voli neizmjerno. MOLIM TE
Molim te, samo me voljeti nemoj! Nikad me niko volio nije. Uostalom, ne znam šta bih s ljubavlju, i šta se to sve iza nje krije.
Nisam naviknut da me vole. Sviko sam samo odbačen biti. Znam samo s onima koji me mrze, njihova mržnja me od ljubavi štiti.
I šta bih s ljubavlju koju mi daješ?! Sad, kad mi kosu pokriva inje?! To ti je kao, što izreka kaže, da bisere čiste bacaš pred svinje.
Zato te molim, idi od mene. Tebe zaslužuje drugi neko. Molim te, idi, idi što prije! Molim te, idi - al ne daleko! SAVA
Vijuga mi kroz djetinjstvo, krivuda kroz moje snove, rijeka Sava, mirna, blaga, i k sebi me stalno zove.
Ušla je u moje misli ne znam kako niti kada. Ušla mi u srce, dušu, cijelim bićem mojim vlada.
Sad kroz život putujemo skupa svuda Sava i ja. Od izvora pa do ušća među nama - harmonija. MIRIS
Kosi se trava. Miris se širi.
Je li to miris života što nestaje, ili smrti koja nastaje? IZBJEGLICA
Šta učimih? Šta pogriješih? Otkuda mi ta sudbina da u stare dane ne znam gdje je moja domovina?
Pripadam li normalnima? Zar sam čovjek ja bez lica? Nisam niko, ništa, nigdje... Ja sam samo i z b j e g l i c a !
MRAV
Koračam. Opalo lišće gazim. Pod lišćem kao tepih mekana trava.
I ne znam da sam, dok koračam, u travi zgazio nedužnog mrava.
A bio je vrijedan. Dobar. I prav. Kako je teško kada si mrav!
ORAH
Poslovično tvrd je orah. O tome baš svuda trube. Na njemu čak vjeverice ponekada lome zube.
Ali klica kad nabubri, koru lomi brzo potom. Toliko je silovita u njoj volja za životom.
[uredi] Izvori
Izvori:
1. Zdravka Zekić: Moja lektira, tumačenje lektirskih djela za 3. i 4. razred osnovne škole, strane 45-49. 2. Salko Gazibara: Čitanka za drugi razred osnovne škole, strane 130-131. 3. Zehra Hubijar, Miris rose, čitanka za treći razred osnovne škole, strana 22. 4. Hazema i Ibro Ništović: Čitanka za treći razred devetogodišnje osnovne škole, strane: 99, 107. i 109. 5. Šimo Ešić i Zejćir Hasić: Mali svijet, čitanka za treći razred osnovne škole, strana 92. 6. Hrvatska misao, časopšis za umjetnost i znanost, Matica hrvatska, Sarajevo, broj 14 iz 2000. godine, strane 170-181. 7. Željko Ivanković, Izbor priča hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i hercegovini, str. 133-136. 8. Željko Ivanković, Izbor pjesama hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i hercegovini, str. 131-138. 9. Waldemar Bonsels: Pčelica Maja, prepjev pjesama na stranama: 17, 26, 29, 82, 93, 109. i 119. 10. Lav Nikolajevič Tolstoj: Hadži Murat, prevod sa ruskog jezika, izdanje Bosanske riječi iz Sarajeva 2004. godine. 11. Anton Pavlovič Čehov: Višnjik, prevod sa ruskog jezika, izdanje Bosanske riječi iz Sarajeva 2003. godine. 12. Posavski narodni kalendar 2003., HKD Napredak, Sarajevo, podružnica Orašje, 2002. godine, strane 164-180. 13. Dodiri, odlasci, KLD Rešetari, R Hrvatska, 2006. godine, strane 104-105.
Na internetu: 1. www.lektirabih.com.ba 2. www.bosanskarijec.de 3. www.nbdbiblion.nl 4. www.bltvn.kb.nl 5. www.home.wxs.nl 6. www.aidanederland.nl 7. www.vares.pp.se 8. www.albertknoll.de 9. www.indvandrerbiblioteket.dk 10. www.ssb.stockholm.se 11. www.osdobrosevici.edu.ba 12. www.stadtbibliothek.nuernberg.de
kao i brojni novinski članci, pjesme i tekstovi u raznim djecijim listovima, radio i TV emisijama i t.d.
62.194.219.8 13:05, 15 juli 2007 (CEST)
[uredi] Saša Montiljo
[uredi] Članak
Saša Montiljo (Sasa Montiljo) Slikar živi i radi u Beogradu
[uredi] Izvori
www.montiljo.com
Paintyamind 00:57, 17 juli 2007 (CEST)
[uredi] Web stranice “živi” dokumenti
[uredi] Web stranice
Danas se dokumenti za novinske agencije pripremaju na računaru u raznim programima, kao što je Microsoft Word, Quark Xpress i Adobe Pagemaker.Znaju im se točne dimenzije, ovisno o veličini papira na koji se tiskaju.Jednom otisnute na papiru ne mijenjaju svoj izgled ni sadržaj, što je i logično jer list papira nije ekran .
U današnje doba računara pokazala se potreba za bolje organiziranom i prilagodljivijom građom od tiskane, te su se osmislile web stranice.Nemaju fizički određenu veličinu. Veličina elemenata na web stranici se jedino može opisati u broju piksela, koji zauzimaju mjesta ovisno o veličini ekrana na kojem se stranica gleda.Svoje izvorište imaju na Internetu i "živi" su dokumenti.
Netom učinjena promjena vidljiva je svim posjetiocima koji pogledaju web stranicu.Moguće je stranice međusobno povezati hipervezama, kao i dijelove unutar jedne stranice.Korisnik može sam utjecati na neke elemente prikaza stranice, kao što su veličina i vrst slova, te je prilagoditi vlastitom ukusu.
[uredi] Izvori
Dr.dizajn 01:17, 31 juli 2007 (CEST)
[uredi] Jasmin Dizdar
[uredi] Članak
Jasmin Dizdar je bosanskohercegovački i britanski scenarista i filmski režiser rođen 8. juna 1961. godine u Zenici gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Kao srednjoškolac postaje član zeničkog amaterskog kino kluba gdje piše, montira i režira petnaest kratkih filmova za koje je nagrađivan na amaterskim festivalima širom bivše Jugoslavije. Bio je član Predsjedništva Udruženja Filsmkih Radnika Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
Studira režiju na filmskoj akademiji (FAMU) u Pragu gdje pravi niz zapaženih studentskih filmova. Češki filmski režiser (dobitnik Oskara za film “Trgovina na korzu”) Elmar Klos dodjeljuje nagradu žirija Jasminovom studentskom filmu “Tišina”. Ovo je jedan od rijetkih studentskih filmova zaštićen kao narodna baština u češkom državnom arhivu. Jasminov posljednji studentski film “Rodni dom” predstavlja FAMU na internacionalnom studentskom festivalu u Karlovim Varima. Jasmin Dizdar kruniše filmske studije publikacijom knjige o češkom i američkom filmskom režiseru Milošu Formanu "Audicija za režisera" (Prag, 1990).
Prije povratka u Sarajevo gdje je planirao da nastavi filmsku karijeru Jasmin odlučuje da provede godinu dana u Zapadnoj Evropi. Odlazi u Pariz a potom u London gdje ga zatiće rat u bivšoj Jugoslaviji. Piše scenarije za BBC televiziju, BBC Radio 4 i predaje Istočno evropsku kinematografiju na univerzitetu u Voriku (University of Warwick).
1993 godine Jasmin dobija britansko državljanstvo i mijenja svoje prezime Dizdarević nazad na prezime svog djede - Dizdar. Posljeratno jugoslavensko sirotište je dodalo prefiks "ević" originalnom prezimenu Jasminovog oca, kao sto je to bila normalna praksa u to vrijeme.
Debituje igranim filmom “Divni Ljudi” (“Beautiful People”) na filmskom festivalu u Kanu 1999 godine. Film dobija ovacije kanske publike i nagradu za najbolji film u “Un Certain Regard” kategoriji. New York Time Magazine proglašava “Divne Ljude” za “najbolji film novog milenijuma”, Miami Herald kaže “ovaj film vas šokira smijehom”, Philadelphia Inquirer “Kad Dizdar udari, on udari jako”, New York Daily News “ovo je priča o svima nama kojima je nephodna promjena prije nego što možemo da počnemo da živimo u relativnoj harmoniji”.
Naredni film je kratki film “Mamma Roma” (2006) koji je Jasmin Dizdar napisao i režirao na italijanskom jeziku za francuski dugometražni film “Evropljani”. Dizdar je namjerno nazvao svoj film isto kao Pier Paolo Pasolinijev film "Mamma Roma" kao simbolično gesto protiv zaboravljana i omaložavanja filmske istorije.
[uredi] Izvori
Madral 20:20, 2 august 2007 (CEST)
[uredi] Župa Bila
Župa Bila osnovana je 1925. godine od sela: Držanlije, Grborezi, Komorani, SRĐEVIĆI i Zabrišće sa sjedištem u Biloj, koja su odijeljena od Čuklića.
Prvi župnik bio je fra Lujo BRALIĆ, rodom iz Čuklića. Prvo krštenje obavljeno je l. svibnja 1925. To je bio Marko PERKOVIĆ iz Držanlija. U početku župnik je stanovao u "Ivankovića hanu" - kući Ante Ivankovića. Na zemljištu koje su darovali Ante Ivanković i Ile Krželj, oba iz Bile, sagrađena je nova župna kuća i poveća baraka koja je služila kao crkva.
Poslije fra Luje za župnika je došao 1929. fra Petar EVIĆ, rodom iz Posavine, koji ostaje do polovice 1931., kad preuzimlje župu fra Franjo ĆURIĆ, rodom iz Korita. Za njegova župnikovanja pred Božić 1931. izgorjela je baraka-crkva sa svim inventarom. Župnik je podigao, u blizini župskog stana, malu drvenu kapelicu koja je služila kao crkva nekoliko godina.
U lipnju 1934. dolazi za župnika fra Paško DUMANČIĆ, rodom iz Kupresa. Franjevački samostan na Gorici kraj Livna kupio je, u to doba od Ante Ivankovića, zemljište za gradnju nove crkve i župskog stana na kome se danas nalaze. Fra Paško počinje s gradnjom crkve u Biloj. Budući da je i ranije bilo trzavica oko mjesta gdje bi trebalo graditi crkvu, energični i pomalo netaktični fra Paško izazvao je pravu buru među vjernicima. Tako je došlo do formalnog prijelaza na starokatoličku vjeru sela Zabrišće osim nekoliko obitelji. U vrijeme opće besparice i siromaštva bilo je teško napraviti ovako veliku crkvu. Zato fra Paški nije uspjelo za Cetini godine gradnje dogotoviti crkvu, razbolio se i napušta župu 1940. god. Za župnika dolazi fra Branko KRILIĆ, rodom iz Fojnice. lako ne nastavlja gradnju, on pokušava smiriti duhove u župi. Njegov nasljednik fra Vlado ĆURIĆ, zvani fra Marijan, također nije nastavljao s gradnjom, a i nije bilo lako, jer su bila ratna vremena. Njegova je velika zasluga što je pomirio selo Zabrišće sa župom. U teškim ratnim danima fra Marijan je pomagao, koliko je mogao, progonjenima, pa i danas neki zahvaljuju njemu da su na životu. Fra Marijan je ostao u župi do konca 1947. godine. U velikoj oskudici svećenika tijekom 1948-49. župa Bila ostaje bez svog redovnog župnika. Župu povremeno pasterizira župnik iz Čuklića fra Bogdan VRDOLJAK. Koncem 1949. za župnika dolazi fra Serafim SARIĆ koji ostaje u župi do 1953. On pokušava obnoviti vjerski život u župi. Na njegovu molbu tadašnji provincijal Bosne Srebrne fra Jozo MARKUŠIĆ daruje zvono sa Sarajevske crkve sv. Nikole TAVELIĆA koje i danas zvoni. Njegovi nasljednici fra Krešo BRALIĆ i fra Ivan PELIKAN nisu pokušavali, a i nisu mogli, nešto raditi na crkvi. U mjesecu srpnju 1955. za župnika dolazi fra Valerije VOLODER, zvani «Kaurin» rodom iz Tijarice i na župi ostaje devet godina. Fra Valerije je stekao veliku popularnost u župi i njemu je uspjelo nastaviti radove na nedovršenoj i već tada oronuloj crkvi; popravio je i župski stan. 20. lipnja 1964, za župnika dolazi dr Boris BARUN, rodom iz Lusnića. Budući da su se prilike popravile, moglo se pomišljati na veće zahvate na crkvi. Stoga je novi župnik već slijedeće godine nastavio s izgradnjom crkve prema planu arh. Paržika. Štavljenje betonski strop, postavljen ravni krov na lađama, elektrifcirana je crkva, napravljen kor, stavljeni oluci, crkva je ožbukana iznutra, podignut djelomično zvonik (28 m). Vrijedno je istaknuti da su u crkvi napravljena dva pokrajna oltara od mramora, dar Antića VRDOLJAKA i njegove žene Kate, iz Srcđevića koji sada žive u Austriji. U crkvi su postavljene mramorne pločice, nove klupe, dvije mramorne kamenice za blagoslovljenu vodu. Zanimljivo je i vrijedno pažnje da je u crkvi napravljen iza glavnog oltara klasični mozaik, kopija slike španjolskog slikara Murilla, na kojem je prikazan sv. Franjo ispod raspela. Mozaik je izradio umjetnik Alfio Tambosso iz Ljubljane, a dar je Martina VUKADINA, Jakiše VUKADINA, Joze VUKADINA i Stanka VUKADINA svi iz Srđevića. Mozaik je umjetnički vrijedan i isplati se doći i vidjeti ga, a koštao je poprilično. Radovi u crkvi nisu gotovi. Treba napraviti glavni oltar, dva ambona, sedilije i krstionicu i to sve od mramora, zatim vanjsku žbuku na crkvi i tornju, obojiti crkvu, nabaviti katedralno staklo, troja hrastova vrata i s tim bi biljanska crkva bila gotova. Vjerujemo da će to ovaj vrijedni narod napraviti. Svakako treba spomenuti da je 1965. od 2. svibnja do 16. prosinca sagrađena nova župska kuća s dvoranom za vjeronauk. F.Š
[uredi] Izvori
LIVANJSKI KRAJ U «NAŠIM OGNJIŠTIMA«
85.94.139.64 10:13, 3 august 2007 (CEST)
[uredi] Župa Bila (pored Livna)
Župa Bila osnovana je 1925. godine od sela: Držanlije, Grborezi, Komorani, SRĐEVIĆI i Zabrišće sa sjedištem u Biloj, koja su odijeljena od Čuklića.
Prvi župnik bio je fra Lujo BRALIĆ, rodom iz Čuklića. Prvo krštenje obavljeno je l. svibnja 1925. To je bio Marko Perković iz Držanlija. U početku župnik je stanovao u "Ivankovića hanu" - kući Ante Ivankovića. Na zemljištu koje su darovali Ante Ivanković i Ile Krželj, oba iz Bile, sagrađena je nova župna kuća i poveća baraka koja je služila kao crkva.
Poslije fra Luje za župnika je došao 1929. fra Petar EVIĆ, rodom iz Posavine, koji ostaje do polovice 1931., kad preuzimlje župu fra Franjo ĆURIĆ, rodom iz Korita. Za njegova župnikovanja pred Božić 1931. izgorjela je baraka-crkva sa svim inventarom. Župnik je podigao, u blizini župskog stana, malu drvenu kapelicu koja je služila kao crkva nekoliko godina.
U lipnju 1934. dolazi za župnika fra Paško DUMANČIĆ, rodom iz Kupresa. Franjevački samostan na Gorici kraj Livna kupio je, u to doba od Ante Ivankovića, zemljište za gradnju nove crkve i župskog stana na kome se danas nalaze. Fra Paško počinje s gradnjom crkve u Biloj. Budući da je i ranije bilo trzavica oko mjesta gdje bi trebalo graditi crkvu, energični i pomalo netaktični fra Paško izazvao je pravu buru među vjernicima. Tako je došlo do formalnog prijelaza na starokatoličku vjeru sela Zabrišće osim nekoliko obitelji. U vrijeme opće besparice i siromaštva bilo je teško napraviti ovako veliku crkvu. Zato fra Paški nije uspjelo za Cetini godine gradnje dogotoviti crkvu, razbolio se i napušta župu 1940. god. Za župnika dolazi fra Branko KRILIĆ, rodom iz Fojnice. lako ne nastavlja gradnju, on pokušava smiriti duhove u župi. Njegov nasljednik fra Vlado ĆURIĆ, zvani fra Marijan, također nije nastavljao s gradnjom, a i nije bilo lako, jer su bila ratna vremena. Njegova je velika zasluga što je pomirio selo Zabrišće sa župom. U teškim ratnim danima fra Marijan je pomagao, koliko je mogao, progonjenima, pa i danas neki zahvaljuju njemu da su na životu. Fra Marijan je ostao u župi do konca 1947. godine. U velikoj oskudici svećenika tijekom 1948-49. župa Bila ostaje bez svog redovnog župnika. Župu povremeno pasterizira župnik iz Čuklića fra Bogdan VRDOLJAK. Koncem 1949. za župnika dolazi fra Serafim SARIĆ koji ostaje u župi do 1953. On pokušava obnoviti vjerski život u župi. Na njegovu molbu tadašnji provincijal Bosne Srebrne fra Jozo MARKUŠIĆ daruje zvono sa Sarajevske crkve sv. Nikole TAVELIĆA koje i danas zvoni. Njegovi nasljednici fra Krešo BRALIĆ i fra Ivan PELIKAN nisu pokušavali, a i nisu mogli, nešto raditi na crkvi. U mjesecu srpnju 1955. za župnika dolazi fra Valerije VOLODER, zvani «Kaurin» rodom iz Tijarice i na župi ostaje devet godina. Fra Valerije je stekao veliku popularnost u župi i njemu je uspjelo nastaviti radove na nedovršenoj i već tada oronuloj crkvi; popravio je i župski stan. 20. lipnja 1964, za župnika dolazi dr Boris BARUN, rodom iz Lusnića. Budući da su se prilike popravile, moglo se pomišljati na veće zahvate na crkvi. Stoga je novi župnik već slijedeće godine nastavio s izgradnjom crkve prema planu arh. Paržika. Štavljenje betonski strop, postavljen ravni krov na lađama, elektrifcirana je crkva, napravljen kor, stavljeni oluci, crkva je ožbukana iznutra, podignut djelomično zvonik (28 m). Vrijedno je istaknuti da su u crkvi napravljena dva pokrajna oltara od mramora, dar Antića VRDOLJAKA i njegove žene Kate, iz Srcđevića koji sada žive u Austriji. U crkvi su postavljene mramorne pločice, nove klupe, dvije mramorne kamenice za blagoslovljenu vodu. Zanimljivo je i vrijedno pažnje da je u crkvi napravljen iza glavnog oltara klasični mozaik, kopija slike španjolskog slikara Murilla, na kojem je prikazan sv. Franjo ispod raspela. Mozaik je izradio umjetnik Alfio Tambosso iz Ljubljane, a dar je Martina VUKADINA, Jakiše VUKADINA, Joze VUKADINA i Stanka VUKADINA svi iz Srđevića. Mozaik je umjetnički vrijedan i isplati se doći i vidjeti ga, a koštao je poprilično. Radovi u crkvi nisu gotovi. Treba napraviti glavni oltar, dva ambona, sedilije i krstionicu i to sve od mramora, zatim vanjsku žbuku na crkvi i tornju, obojiti crkvu, nabaviti katedralno staklo, troja hrastova vrata i s tim bi biljanska crkva bila gotova. Vjerujemo da će to ovaj vrijedni narod napraviti. Svakako treba spomenuti da je 1965. od 2. svibnja do 16. prosinca sagrađena nova župska kuća s dvoranom za vjeronauk. F.Š
[uredi] Izvori
LIVANJSKI KRAJ U «NAŠIM OGNJIŠTIMA«
85.94.139.64 10:16, 3 august 2007 (CEST)
[uredi] nafta u dolini rijeke tinje
[uredi] Članak
U dolini rijeke Tinja-Sjeverno-istocna Bosna po prije ratnim istrazivanjima postoje vlike zalihe nafte(oko 14 miliona tona) ....(započinjem članak iz razloga sto me ta tema interesuje)ako neko nesto vise zna mislim da bi bilo interesantno da se napise u enciklopediju...
[uredi] Izvori
Dnevni Avaz,
Adi seona 22:56, 16 august 2007 (CEST)
[uredi] NK KUPA
[uredi] OPČENITO O KLUBU
Klub NK Kupa osnovan je 14. srpnja 1950 godine pod imenom NK Sloga (1950-1960). Prve utakmice NK Kupe zapravo su bile prijateljske utakmice koje su se igrale sa klubovima susjednih sela kao što su: Kamensko, Švarča, Brodarci... Prvi dresovi su bili crvene boje, a šivali su se u kućnoj radinosti. Klub je svoje službeno natjecanje krenuo točno nakon deset godina osnutka 1960/61 godine u drugoj jakosnoj skupini Podsavezne lige. Te godine klub igra van konkurencije i to sa Vatrogascem, Švarčom, Kamenskim i Mladosti ali ne završavaju natjecanje jer ubrzo odustaje. U sljedećoj godini Kupa igra u Podsaveznoj ligi gdje osvaja posljednje mijesto sa tri pobijede, šest poraza i jednim nerješenim rezultatom.
[uredi] STADION
Nedostatak igrališta i prostorija predstavljali su najveći problem u klubu. Već 1961 godine, uprava je sa Josipom Kapusovićem dogovorila i iznajmila oranicu, a za uzvrat mu je dala klupske prostorije za stanovanje. Sačinjen je ugovor o zamjeni po kojem bi se klubu prostorije vratile nakon smrti stanara što je i učinjeno. Tako se i danas igralište, od 1961, nalazi na istom mijestu. Godine 1989 postavljena je mreža oko igrališta. Iste godine započeo je turnir NK Kupa, koji je dvije godine kasnijje postao memorijalni turnir u čast Branimiru Bedenikoviću.
SPORTSKI USPJESI NK Kupa je sedam puta osvajala naslove prvaka.Od toga četiri puta I.ŽNL:1960/61
1972/73 198