Ålandski Otoci

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Alandski otoci (švedski: Landskapet Ĺland, finski: Ahvenanmaan maakunta/Ahvenanmaa) su Finski otoci između Baltičkog mora i Botničkog zaljeva. Otoci čine autonomnu i demilitarizovanu provinciju u Finskoj. Alandske otoke čine Glavni otok (švedski: Fasta Ĺland), sa 90% stanovništva, i istočni dio arhipelaga sa oko 6.500 otoka na ulazu u Botnički zaljev.

[uredi] Historija

Ĺland je jedan od teritorija koje je Rusija prisvojila od Švedske Fredrikshamnskim sporazumom 1809. godine i otoci su postali dio poluautonomnog Velikog Vojvodstva Finske.

Kada su otoci pripali Rusiji, Šveđani nisu uspjeli omogućiti dogovorom neprisutnost vojske na otocima. To nije bilo bitno samo Šveđanima, već je i Ujedinjeno Kraljevstvo bilo zabrinuto da će vojno prisustvo na otocima ugroziti njihov trgovački interes u regiji.

1832. godine Rusi su počeli praviti tvrđavu na otoku, Bomarsund. Tvrđava je osvojena i uništena od strane Francuza i Britanaca 1854. godine, kao dio operacije na Baltiku za vrijeme Krimskog rata. Sporazumom u Parizu 1856. godine, Ĺlandski otoci su postali demilitarizirani.

Za vrijeme građanskog rata u Finskoj 1918. godine, Švedske trupe su se umiješale u mirovne svrhe, između Ruskih trupa koje su bile na otocima i Bijelih i Crvenih trupa, koje su dolazile iz Finske. Za nekoliko tjedana, Švedske trupe su zamijenjene Njemačkim trupama pod odlukom Finske "bijele" vlade. Od 1917. godine, stanovnici otoka su se pokušavali pripojiti svojoj matici, Švedskoj. Anketu za pripojenje Švedskoj, poduprijelo je 96,2% stanovnika. Švedski nacionalizam je rastao, kao što je u Finskoj rastao antišvedsko raspoloženje, kao i jako mišljenje protiv rusifikacije i borbe za autonomiju Finske. Zbog toga, nastajali su sukobi između stanovnika koji su govorili finski i švedskog govornog stanovništva u Finskoj, zbog čega su se stanovnici Ĺlandskih otoka pribojavali budućnosti u takvoj državi.

Uprkos tome, Finska nije bila spremna za okupaciju otočja, i ponudili su autonomni status umjesto odcijepljenja. Ipak, stanovnici nisu prihvatili ponudu i takva neriješena situacija je došla pred Ligu naroda. Ta međunarodna organizacija je odlučila da Finska treba zadržati suverenitet, ali Ĺlandski otoci trebaju postati autonomna teritorija. Finska je imala obvezu osigurati stanovništvu Ĺlanda pravo na švedski jezik, kao i pravo na vlastitu kulturu i lokalne običaje. Sporazumom je zagarantiran neutralni status otočja, kao i zabranu bilo kakvog vojnog prisustva na otocima. Ĺlandski otoci se nalaze na strateško važnom položaju, na sjevernom ulazu u Stockholmsku luku, ulazu u Botnički zaljev, kao i neposrednoj blizini Finskog zaljeva.

Ĺlandski arhipelag se sastoji od oko 300 nenaseljenih otoka i oko 80 naseljenih, kao i oko 6.000 sprudova. Otoci su na istoku spojeno sa Turkulandski otočjem (finski: Turunmaan saaristo, švedski: Ĺbolands skärgĺrd) koje se proteže prema jugoistočnoj obali Finske. Otoci su uglavnom stjenovite građe, sa malo zemljane površine i oštrom klimom.

Površina otoka čini oko 1.512 km˛. 90% stanovništva živi na Glavnom otoku (Fasta Ĺland), gdje se nalazi i glavni grad, Mariehamn. Glavni otok je i najveći otok sa površinom od 1.010 km˛ (70% teritorija Ĺlandskih otoka), veliko je oko 50 km u smjeru sjever-jug i oko 45 km istok-zapad.

Za vrijeme političke krize na otocima, postojale su razne karte otoka. Na švedskim kartama, veći dio stanovništa je prikazan na glavnom otoku, bez manjih otoka prema Finskoj, kako bi izgledalo da su otoci bliže Švedskoj. Na finskim kartama, otoci su nacrtani kako se protežu prema Finskoj, i manji otoci na istoku su prikazani veći, kako bi izgledalo da su otoci bliže Finskoj. Stvarna karta pokazuje da je veća udaljenost od Švedske, nego od Finske.