Dubrovačko građanstvo

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Dubrovačko građanstvo je oznaka jednog društvenog sloja u Dubrovniku. Podjela na građane i plemstvo je bila osnova društvene strukture srednjovjekovnog Dubrovnika. Pored ova dva osnovna sloja postojali su i drugi, nazivani slojevima na margini društva (ubogi, siromašni i dr.).

Plemstvo je imalo sva politička prava u rukovođenju državom. Građani su pripadali državi, imali ekonomsku moć, ali ne i mogućnost da učestvuju u upravljaju državom kroz postojeće organe političke vlasti (Knez, dužd, Veliko vijeće, Malo vijeće, Vijeće umoljenih). Građani su imali svoja udruženja, korporacije koje su nazivane bratovštine. Najpoznatije su Antunini i Lazarini. Kroz njih su građani štitili svoje interese, nastojeći da zaštite svoja poslovanja a najčešće na karitativnoj osnovi. Ponekad njihova djelatnost liči na politički izraz. Dubrovački građani nisu mogli ulaziti u srodstvo sa plemstvom, a ni obrnuto. U vanrednim prilikama (požar, kuga) kada je plemstvo bilo ugroženo, ono je dopuštalo da pojedini rodovi građana postanu vlastelom. U normalnim okolnostima, mada je bilo građana koji su bili bogatiji od pojedine vlastele, to nije bilo dopušteno. Status dubrovačkog građanina omogućavao je Dubrovčanima sve privilegije u inostranstvu u zemljama sa kojima je Dubrovnik imao ugovore o privilegovanoj trgovini.

Zato su u srednjovjekovnoj Bosni brojni domaći trgovci nastojali da dođu do dubrovačkog građanstva kako bi lakše obavljali svoje poslove i time imali veću mogućnost zarade. Pored ekonomskog faktora, koji je bio u interesu Dubrovčana, postojali su i politički motivi za stjecanje građanstva. Sve one političke faktore u Bosni koji su mogli da potpomognu dubrovačke interese, Dubrovčani su primali za svoje građane (vladari, velmože i vlastela). Bilo je i Bosanca koji su, pored građanstva dobijali i poziciju dubrovačkih plemića.