Električni vodič

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Električni vodiči su materijali u kojima postoje slobodni nosioci električnog naboja (elektroni), pa zbog toga dobro vode električnu struju.

[uredi] Objašnjenje

U elektrotehnici se materijali razlikuju prema otporu koji pružaju protoku električne struje, pa osim vodiča postoje električni izolatori kod kojih je taj otpor vrlo velik, poluvodiči kod kojih se otpor mijenja u velikom rasponu i supravodiči koji uopće nemaju otpora, ali samo na vrlo niskim temperaturama.

U vodičima postoje slobodni nositelji električnog naboja koji se mogu gibati pod utjecajem električnog polja koje u vodiču nastaje kada se na njega dovede električni napon, a usmjereno gibanje tih nositelja je pojava koja se zove električna struja.

U primjeni su najčešći metalni vodiči, od kojih je najbolje srebro, a zatim bakar, koji je međutim znatno jeftiniji. Kada nije bitan volumen, već samo cijena i masa vodiča, kao npr. kod dalekovoda, koristi se aluminijum. Kako su pored vodljivosti često važna i neka kemijska ili mehanička svojstva vodiča koriste se i mnoge druge kovine i njihove legure, npr. zlato, platina, cink, živa, mjed, bronca, čelik.

Od nemetala se često koristi ugljik u obliku ugljena ili grafita, a u vodiče se također ubrajaju i elektroliti te plazma.

[uredi] Opteretivost vodiča

Strujna opteretivost vodiča ovisi o njegovom otporu, jer o tome ovisi koliko će se električne energije pri protjecanju električne struje pretvoriti u toplotu, te s time povezanoj najvećoj dopuštenoj temperaturi, koja najčešće ovisi i o materijalu kojim je vodič izoliran. U praksi se obično iskazuje kao omjer jačine struje i površine poprečnog presjeka vodiča u A/mm².