Treći križarski rat
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Osamdesetih godina dvanaestog vijeka na historijskoj se sceni pojavio genijalni kurdski vođa Saladin. On je 1187. ponovno ujedinio Egipat i muslimanski Bliski Istok. U boju kod Tiberasa potukao je križare, oslobodio Jerusalem i osvojio sav ostatak kraljevstva. Nato su kršćani, da spase preostale države i ponovno osvoje Jeruzalem, organizirali i Treći, najslavniji križarski rat.
Njemačko-rimski car Fridrih I Barbarossa uspio je proći kroz čitavu Evropu i Malu Aziju, ali se na koncu utopio na kupanju. Druga su dva monarha, engleski Ričard I Lavljeg Srca i francuski Filip II August, sretno stigli na cilj i otpočeli neprijateljstva. Nakon dvije godine opsjedanja, 1191. zauzet je veliki obalni grad Akon, nakon čega su križari nastavili prema Jerusalemu. Ričardova se vojska sukobila sa Saladinovim snagama i porazila ih. Naređuje da se 3000 zarobljenika - od kojih su mnogi bili žene i djeca - izvede iz grada i zakolje. Neki su raskomadani, ne bi li pronašli progutane dragulje. Biskupi su davali blagoslove. "Nevjernički životi nemaju vrijednosti". Hroničar Ambroise, ushićeno piše: "Pobijeni su svi odreda. Neka je za to blagoslovljen Stvoritelj!"
Turci su bili odbačeni i prisiljeni na defenzivu, ali križari, razdirani nesuglasicama, nisu znali iskoristiti pobjedu. Mirovni ugovor iz 1192. priznao je Francima vlast nad obalom i dao kršćanskim hodočasnicima pravo posjeta Jerusalemu. Ipak je on i dalje ostao u turskim rukama. Križarski ratovi nanijeli su mnogim krajevima velike patnje, a namjeravani cilj nisu postigli. Značajnije su posljedice imali za privredni, politički, kulturni i vjerski razvoj evropskih zemalja. Evropljani su se nedvojbeno upoznali s islamskom kulturom i naukom, svidjela su im se egzotična jela, svilene tkanine, sagovi i druga fina roba. Jedna od posljedica ovih ratova je porast antagonizma između katolika i pravoslavaca, te dakako između kršćana i muslimana.