Razgovor:Srebrenicki masakr
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Prebačeno sa članka:
Srebrenica je grad koji se nalazi na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine i kroz historiju za svaku državu pod čijom vlasti je bila, imala je poseban značaj. Prema popisu iz 1991., Općina Srebrenica je imala ukupno 37.382 stanovnika, od čega je 27.188 ili 72,8% Bošnjaci, 8.883 ili 23,8%Srbi i 1.212 ili 3,2% ostali. Geografski položaj Srebrenice bio je najpogodniji za eksperimentalne poduhvate velikosrpske politike. Prve korake ka pripremanju terena čini Služba bezbjednosti Srbije, koja 24.08.1989. počinje kampanju o ugroženosti Srba, odnosno širi glasine o protjerivanju Srba od strane muslimanskih fundametalista, u cilju da okrene srpsko stanovništvo protiv muslimanskog. Iako je srpskocrnogorski agresor zvanično napao BiH 06.04.1992. Srebrenica će sve do 18.04.biti slobodna. Prije prvih napada na Srebrenicu, sve okolne općine u kojima su većinu činili muslimani su bile okupirane. Iz straha za svoj život i svoju sigurnost, gotovo svi stanovnici su napustili Srebrenicu. SDS-ovci su ušli u Srebrenicu 18.04 oko 14,00h. Niko nije pružao otpor agresoru. Prvi dani SDS-ove vlasti u Srebrenici propraćeni su pljačkama i pojedinačnim ubistvima. Razne bande tipa 'Arkanovci', 'Šešeljovci', 'Beli orlovi'...dolazile su u Srebrenicu i opljačkani plijen odvozile u pravcu Bratunca. Međutim, u Srebrenici pod okriljem općinske organizacije SDA javljaju se prvi pokreti otpora. Prvi oružani otpor pružila je jedinica Nasera Orića 20.04., kada je postavila zasjedu konvoju 'Arkanovaca' koji su prenosili opljačkanu robu iz Srebrenice. Nakon ovoga počela je zvanično borba za Srebrenicu. Do 08.05. razne jedinica pod okriljem SDA su uspjele da blokiraju sve puteve iz Srebrenice, a 09.05 Srebrenica je oslobođena. To je bio prvi oslobođeni grad u BiH. Da bi oslobođeni prostor opstao, potrebno ga je širiti. Prvi zadatak je bio ojačati postojeću teritoriju. To je bilo dosta teško jer nije bilo dovoljno ljudstva i oružja.I pored stalnih napada agresora bilo pješadijskim napadima koji su bili stalni, ili vazdušnim sa okolnih brda, Srebrenica je polako jačala. Kao posljedica tih napada, ubijene su na desetine Bosnjaka u slobodnoj teritoriji. Okolne teritorije Srebrenice su bile u teškim situacijama. Postignuto je uvezivanje Srebrenice sa ostalim teritorijama, uglavnom šumskim putevima. Do 22.05 oslobođeni su Potočari i Sućeska. Za glavnog komandanta izabran je Naser Orić, a za komandira odbrane postavljen je Ekrem Salihović. Osjećala se sve veća sigurnost u gradu. Kako je vrijeme prolazilo, tako je Srebrenička vojska bila sve konsolidovanija, jača i brojnija. Teritorija po teritorija, oslobađane su od agresora. Tako je 20.01.1993. površina slobodne teritorije iznosila 892km2 sa sjedištem u Srebrenici. Redom su osvajana sela Skenderovići, Kragljivoda, Luka, Krnići, Ježestica, Kamenica, Glogovica, Kravica, a poseban značaj bilo je osvajanje područja Jezero, strateški vrlo bitnog područja. Najveći problemi su bili problem municije i problem hrane. Municija je dobivana od agresora, dok je hranu bile teže nabaviti. Bilo je nekoliko pokušaja da se dođe do hrane u okolnim selima, međutim većina tih pokušaja završila su neuspješno. Veće količine hrane skupljene su nakon 'Bitke za hranu' 05.10.1992. Poznatije bitke ovog perioda bile su Jezerska bitka, Bitka za Bratunac, Bitka za Glogovicu... Agresor shvata u kakvu je situaciju došao, te odlučuje da vodi dugu ofanzivu s ciljem da zauzme slobodnu teritoriju, za razliku od ranijih ofaziva, kada je namjeravao zauzeti napadnutu teritoriju u roku od 2 dana. Polako se steže obruč oko slobodne teritorije. Artiljerijski i vazdušni napadi dovode do velikih gubitaka AR BiH, ali i civilnog stanovništva. Ubrzo, dolazi do nestašice hrane. Tada u 'pomoć' uskaće UNHCR bacajuči iz helikoptera po šumama hranu. Glavni štab AR BiH pokušava pomoći Srebrenici, te do 30.03.1993. šalje 5 helikoptera, uglavnom s municijom i lijekovima. Do 03.04.1993, agresor uspjeva da se na svega 2 km približi Srebrenici. U martu 1993. u Srebrenicu dolazi francuski general Phillip Morillon (Filip Morilon). On daje kojekakva obećanja srebreničanima. Međutim, on uveliko surađuje sa agresorom, te im olakšava 'posao'. U nekoliko navrata nagovarao je Nasera Orića da preda oružje. 17.04.1993. situacija je dosegla kritični nivo te AR BiH odlučuje da izvrši kontra ofanzivu, koja završava uspješno te odbacuju agresora. Na dan 18.04.1993. Srebrenica postaje zaštičenom zonom. To je bio dogovor između Sefera Halilovića, komandanta AR BiH i Ratka Mladića, generala VRS, pod podsretstvom Morillona, kao predstavnika UN-a. Sporazumom je predviđen prekid vatre i ulazak kanadskih oružanih snaga iz reda UNHCR-a u Srebrenicu. Na tom sporazumu dogovorena je demilitarizacija Srebrenice. Slobodna teritorija bila je podjeljena na 2 djela, Srebrenicu površine 144 km2 i Žepu površine 110 km2 . U Srebrenici je živjelo 50 000 ljudi, a u Žepi 10 000. Kanađani su u Srebrenici dočekani kao mirotvorci, ali bili su nešto sasvim drugo. Imali su svega 143 čovjeka vrlo slabog naoružanja. Za kratko vrijeme skupili su dosta naoružanja koje su posjedovali pripadnici AR BiH u Srebrenici za koje se nezna gdje je zavšilo. Agresor je za to vrijeme znatno skratio slobodnu teritoriju. Narod u slobodnoj teritoriji nije vjerovao Kanadskim vojnicima. Poslije kanadskih vojnika, dolaze holanđani. Primopredaja između kanadskih i holandskih vojnika izvršena je 03.03.1994. Glavninu svojih vojnika smjestili su u tvornicu akumulatora u Potočarima. U slobodnoj teritoriji ih je bilo oko 570. Iako su javni spisi Međunarodne zajednice da UMPROFOR štiti slobodne teritorije, holanđani provode suprotnu politiku. Oni popuštaju pred agresorom, dozvoljava da im agresor zarobljava vojnike. Ustupaju im gorivo, nauružanje, uniforme i informacije o položajima odbrambenih snaga. Komandant holandskih trupa bio je Kollemans. Holanđani su se stalno povlačili prema unutrašnjosti enklave, prepuštajući agresoru teritorije. Nesmije im se oprostiti stalno razoružavanje branilaca Srebrenice, dogovori sa agresorom, lažni izvještaji Međunarodnoj zajednici, kao ni izjednačavanje agresora i žrtve. Život unutar enklave je bio dosta težak. Nestašica hrane je bio glavni problem, ali ne i jedini. Nestašica vode dovela je do totalne nehigijene u gradu. Odjeće i obuće je bilo vrlo malo. Konvoji sa hranom, vodom, odjećom i obućom bi stizali vrlo rjetko, jer ih je agresor odbijao pustiti u enklavu. To je bio jedan od načina agresije prema stanovništvu enklave. Stanovništvo je bilo vrlo demoralisano. Svima je bilo jasno ako jedna manja jedinica VRS napadne Srebrenicu da im prijeti holokaust. Agresor je imao špijune u zaštićenoj zoni, koji su im davali vrijedne podatke o stanju u enklavi. Neki su bili u obliku holandskih vojnika. Za najvećeg špijuna, stanovništvo Srebrenice je smatralo Kollemana. Odlučujući napad na Srebrenicu izvršen je 06.07.1995. Napad je pripreman iz pravca Skelana, a oblici napada bili su pješadija i artiljerija. Agresor je pokušao ući u sela oko Srebrenice. Holanđani nisu pružali otpor, međutim slabo naoružani branioci jesu. Uspjevaju da odbiju prve napade. 07.07 se nastavljaju napadi, najviše ariljeriski. Branioci i ove napade odbijaju, ali sa velikim brojem poginulih i ranjenih. Vlasti Srebrenice upućuju apel svjetskoj javnosti za pomoć, jer slijedi nezapamćen masakr. Niko se ne oglašava. 08.07 nastavljaju se napadi. Agresor vrši pješadijski napad. Holanđani bez otpora predaju agresoru teritorije. U tome gine jedan holandski vojnik, za što su okrivili snage otpora. 09.07 agresor dolazi na sami ulaz u grad. Za sobom su sve spalili. Vlasti Srebrenice na sve načine pokušavaju da stimulišu narod da krene u odbranu. 10.07. uslijedio je očajnički pokušaj branilaca da kontraofanzivom potisnu agresora što je djelimićno i uspjelo. Međutim agresor brzo uspjeva povratit izgubljene teritorije tog dana i približava se na svega 300m od centra grada. Branioci su imali ogromne gubitke. Drmatična noć desila se sa 10.na 11. 07. Te noći lokalne vlasti donose odluku da se krene u poslijednju kontra ofanzivu. Tada na scenu stupa Kolleman, govoreći da ce snage UN-a oko 6 sati izvršiti vazdušni napad, što se nije desilo. 11.07. Mladić ulazi u Srebrenicu. U gradu je haos. Dolazi do dogovora da vojno sposobni muškarci, krenu prema selu Šušnjari da pokušaju napraviti proboj prema Tuzli, dok ostali, žene, djeca i starci, kreću prema holandskoj bazi u Potočarima. Srebrenica pada pod ruke Mladića. On je svojim rječima: 'Evo nas u srpskoj Srebrenici. Ovaj grad poklanjamo srpskom narodu. Napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru' najavio šta će se desiti. Pred noć 11.07. oko 30 000 ljudi je došlo pred holandsku bazu, među njima oko 3 000 muškaraca starosti 12-80 godina. Srbi su predvođeni Mladićem ušli u Potočare 12.07. Između agresora i komisije za evakuaciju postignut je dogovor o depotraciji civilnog stanovništva Srebrenice. Pomenuti dogovor bio je samo ograđivanje Mladića za ono šta će uslijediti. U Potočarima su silovali i ubijali kako im je bila volja, sve pred holandskim vojnicima. Deportacija žena i djece je obavljena 12.-13. 07. Transport su vršila preduzeća iz Srbije. Oko 3 000 muškaraca, je izdvojeno, a ljepšim ženama nije bio dozvoljen ulazak u autobuse. Njima tada nestaje svaki trag. Neki su sebi skraćivali život samoubistvima. Deportacija je završena u predvećerje 13.07. Oko 25 – 30 000 je uspjelo ostati živo. Vojno sposobnoi muškarci, njih oko 12 000 i 100tinjak žena krenuli su u selo Šušnjare, da pokušaju izvršiti proboj prema Tuzli. Plan je bio da se probije teritorije dužine 100njak km pravcem Jaglići – Buljim – Pobuđe – Cerska – Snagovo – Crni vrh – Križevići – Baljkovica – Nezuk. Komandu je preuzeo Ramiz Bećirović. Putovalo se u koloni 1 po 1. Kreće se 12.05. oko 5h. Do 18 h dolazi se do Kameničkog brda iznad sela Pobuđe. Agresor je iz megafona pozivao narod da se preda. Nekoliko stotina metara od Kamenućkog brda agresor je otvorio vatru na po koloni iz više vrsta naoružanja. Nastao je masakr. Ujutro, 13.07., uspjelo se probiti svega 5 000 ljudi. U noći između 12. i 13. 07., te 14.07 pobijeno je i zarobljeno oko 7 000 ljudi. Na Udrču, je uslijedio novi napad, tada hemijskim otrovima, koja će kod mnogih izazvati destruktivna djelovanja, priviđanja... Krenulo se dalje. Dionice koje su mogle preći za 2 sata prelažene su 10tak sati, zbog raznih zasjeda koje je agresor pravio.U noći sa 14. na 15. 07. kolona bezbjedno prelazi preko Snagova i stiže do Crnog Vrha, a zatim do Križevića. Borcima Srebrenica za život ili smrt pridružuju ju se združene jedinice II kosrpusa AR BiH. Borci odlaze u borbu za posljednju prepreku u rejonu Baljkovaca. Polazi im za rukom da probiju linilu agresorskog fornta okrenutu ka Zvorniku. Noć s 15. na 16. kolonu je dovela na svega 2 km do slobodne teritorije u Nezuku. 16.07 im se pridružuje Naser Orić. Tada se vode nezapamćene borbe. Agresor pokušava povratiti izgubljene teritorije u nastoju uništiti ostatak kolone. Napadaju kolonu raznim bojnim otrovima, što dovodi do predaje vojske Srebrenice, i samoubistava. Dogovor je glasio: Borba do posljednjeg čovjeka. Shvaćeno je da se jedino mogu probiti do slobodne teritorije sa puškom u ruci. Popodne 16.07 združenim snagama uspjelo je da probiju liniju razgraničenja ka Nezuku. Susret Srebreničana i AR BiH koja je dolazila iz pravca Tuzle desio se naveče 16.07. Protekao ne bez uobičajene radosti, jer se nije znala sudbina oko 10 000 drugih koji nisu uspjeli da se probiju do Tuzle. Nakon 16.07 pristizale su grupe Srebrenićana u slobodnu teritoriju. Zanimljivo je da je 06.04. 1996. grupa od 7 muškaraca stigla do Tuzle. Grupa od 800 muškaraca je pokušala preko Srbije doći do Makedonije, međutim, većina je pohvatana u Srbiji, i predata VRS. Manja grupa spas je našla u proboju prema Goraždu. Prema nekim zvaničnim podacima, od aprila 1992., do jula 1995. ubijeno je 8 991 građanin. Međutim, smatra se da je broj žrtava preko 10 000. Masovna ubistva vršena su u Novoj Kasabi, u selu Pobuđe, u Karakaju, Kamenici, Cerskoj i drugim mjestima. Nakon ubistava žrtve su kamionina prevožene do masovnih grobnica koje se i danas eshumiraju. Tjela više od 7 000 ubijenih još nisu nađena.